Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.

Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.

Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.

Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana

Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.

Detaljnije pojašnjenje:

Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.

Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.

Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.

Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)

Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.

Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)

Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.

Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.

Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.

Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.

Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.

Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:

Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.

Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.

Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.

Treće: Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.

Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.

Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:

„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)

„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)

„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)

I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.

Četvrto: Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.

Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?

Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.

Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.

Peto: Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.

Na to ukazuju mnogi ajeti:

„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)

Sedmo: Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)

„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)

„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)

„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)

Šesto: Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.

Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu).

A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka.

Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr.

Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.

Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.

Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.

Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.

Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.

Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.

Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.

Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija

U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.

Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.

Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)

Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.

Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.

Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.

A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.

Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.

Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).

U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.

Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)

Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).

Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.

Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.

Konkretan odgovor na pitanje

Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.

Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Vidi manje

Poslije gusula ne treba uzeti abdest, na osnovu Allahovih, džellešanuhu, riječi: “O vjernici, kad hoćete da namaz obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka. A ako ste džnunupi, onda se okupajte…” (El-Maida, 6). Naime, Sveznajući Allah naredio je da se čovjek koji je džunup okupa prije namaza, ne spomenuvši uzimanje abdesta u pogledu njega, što ukazuje da je kupanje dovoljno. Dokaz za ovu tvrdnju jesu i Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upućene Ummu Selemi, radijallahu anha: “Dovoljno ti je da kosu izmiješ s tri šake vode i da zatim opereš cijelo tijelo, pa ćeš biti čista” (Muslim). Aiša, radijallahu anha, kazuje: “Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uzimao abdest poslije gusula” (Et-Tirmizi). Ebu Bekr b. el-Arebi, rahimehullah, zapisao je sljedeće: “Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da abdest potpada pod gusul…” Ali ipak, treba znati da se mora uzeti abdest ako se okupa čisto radi rashlađivanja. I mora se uzeti abdest, poslije gusula, ako se u toku kupanja učini nešta što kvari abdest. A Gospodar tvoj najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Vidi manje

Alejkum selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „U vatru će sve što je niže od članaka!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5450.; Sunen el-Nesa’i, br.5331..

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Allah neće pogledati, na Sudnjemu danu, u osobu koja je svoju odjeću, iz oholosti, vukla po zemlji!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5451..

Džabir b. Sulejm, rhm., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „…i podigni izar – donji dio odjeće do pola potkoljenica, a ako nećeš – onda do članaka. Strogo se pazi spuštanja izara – donjeg dijela odjeće, jer je to oholost/el-mehila, a Allah ne voli oholost/el-mehila…“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4084.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.16667-20655-23253.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.6386.; Musannef Abdurrezzak, br.19982.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20882..

Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Boj se Allaha i ne potcijeni ni jedno dobro djelo! Strogo se čuvaj isbala – puštanja odjeće po zemlji, jer je to mehila/oholost, a Allah, dž.š., ne voli ohole! Jedan čovjek reče: O Allahov Poslaniče, spomenuo si isbal izara – puštanje odjeće po zemlji, ali na potkoljenici nečijoj može biti kakva rana ili nešto od čega bi se zasramio pred drugima, na šta Poslanik, s.a.w.s., reče: Može ili do pola potkoljenice ili do članaka. Jedan čovjek koji je živio prije vas, je obukao burdu-ogrtač, pa se oholio s njim. Allah, dž.š., sa Arša pogleda u njega, i namah Mu posta omražen, i naredi zemlji da ga proguta – pa ga i proguta! Čuvajte se toga da se, Allah dž.š., ne omrazi na vas!“ El-Mu’udžem el-Kebir, br.6384..

Salim b. Abdullah, rhm., prenosi od njegovog oca da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko bude iz oholosti vukao svoju odjeću po zemlji – Allah neće pogledati u njega na Sudnjem Danu. Ebu Bekr, r.a., reče: Meni se katkad desi da se jedan dio izara – donjeg djela odjeće, opusti, pa ga popravljam. Poslanik, s.a.w.s., reče: Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4085..

Muhammed b. ‘Akil, rhm., kaže: Čuo sam Abdullaha b. Omera, r.a., kako govori: „Poslanik, s.a.w.s., me ogrnu ogrtačem „koptijom“, a i Usamu ogrnu, pa me Poslanik, s.a.w.s., spazi kako mi se ogrtač vuče po zemlji, pa priđe i dohvati me za rame, i reče: O Ibnu Omere, u vatru će svaka odjeća koja dotiče zemlju. Ibnu ‘Akil kaže: Gledao sam Ibnu Omera, r.a., kasnije, kako je svoj izar – donji dio odjeće, nosio do pola potkoljenice!“ Sahih ligajrihi. Musned Ahmed b. Hanbel, br.5727.; el-Mu’džem el-Kebir, br.13433..

Abdullah b. Omer, r.a., kaže:Ušao sam Poslaniku, s.a.w.s., a na meni bijaše izar – donji dio odjeće, koji padaše na zemlju. Poslanik, s.a.w.s., upita: Ko je to? Rekoh: Abdullah b. Omer.Reče: Ako si pravi Allahov rob (Abdullah), podigni svoju odjeću, pa sam je podigao do pola potkoljenica, i tako sam je držao sve do njegove smrti. Hasen. Musned Ahmed b. Hanbel, br.6263.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.13331.; el-Mu’udžem el-Evsat, 4/328..

Abdullah b. Muhammed prenosi od Abdullaha b. Omera, r.a., da mu je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „O Abdullahu, podigni svoj izar – donji dio odjeće. Ono što dodiruje zemlju ispod članaka – to će u vatru!“ Abdullah b. Muhammed, rhm., kaže: Nisam vidio da je iko jače pritezao svoju odjeću od Abdullaha b. Omera, r.a.. Hasen. Musned Ebu Ja’ala, br.5714., 10/78..

Ebu ‘Avvaneh, rhm., prenosi od Abdullaha b. Hasena da je rekao: „Vidio sam Abdullaha b. Omera, r.a., odjevenog u odijelo iz dva dijela. Odjeća mu je bila do pola potkoljenica.“ El-Mu’udžem el-Kebir, br.13049..

Od Ebu Se’id el-Hudrija, r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Donji dio odjeće jednog mu’mina je do polovine potkoljenica, a ako bude do članaka nije strašno, sve što je ispod članaka, to je u vatri.“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, br.11273.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24821..

Enes, r.a., kaže da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar – donji dio odjeće, je ili do koljena ili do članaka. Nema dobra u nižem od toga!“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, br.12447..

Enes, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar – donji dio odjeće- je do pola potkoljenica! Kada je primijetio da je to postalo teško muslimanima, rekao je: Do članaka; nema hajra u nižem od toga.“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, 13630-13717.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24827..

U drugoj predaji stoji: „Nema hajra u onome što prelazi članke.“ Šu’abul-Iman, br.6136..

Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi sljedeće: „Jedan čovjek je klanjao namaz spuštene odjeće, pa mu Poslanik, s.a.w.s., reče: Idi i uzmi abdest – pa on ode, uze abdest i dođe, pa mu Poslanik, s.a.w.s., opet reče: Idi i uzmi abdest! Neki čovjek reče: O Allahov Poslaniče, što si mu naredio da uzme abdest? Poslanik, s.a.w.s., reče: Klanjao je namaz a odjeća mu je spuštena; Allah, dž.š., ne kabuli namaz osobi čija je odjeća spuštena!“ Da’if. Sunen Ebu Davud, br.4086..

Ebu Zerr r.a, prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „S trojicom ljudi Allah dž.š., neće razgovarati, niti će pogledati na njih na Sudnjemu Danu, niti će ih očistiti, i snaći će ih bolna patnja! Rekoh: Ko su ti ljudi, o Allahov Poslaniče; baš su propali i stradali? On tri puta jedno te isto, i ja tri put upitah jedno te isto!? Reče: Osoba koja pušća svoju odjeću (musbil), i ona koja prenosi tuđe riječi (mennan), i osoba koja prodaje svoju robu lažno se zaklinući!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4087..

Ebul-Derda’, r.a., prenosi da je Ibnul-Hanzalijje, r.a., rekao: „…Divan li je čovjek Harim el-Esedi, da mu nije duge kose i duge odjeće (isbal)! To je Harim čuo, pa uze sječivo i skrati kosu do ušiju a odjeću podiže do pola potkoljenica…“ Da’if. Sunen Ebu Davud, br.4089..

Ebu Se’id el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Donji dio odjeće jednog muslimana treba da bude do pola potkoljenice. Nema grijeha ako odjeća bude u dužini između toga djela tijela i članaka. Sve što je ispod članaka je u vatri. Ko svoju odjeću vuče po zemlji iz oholosti – Allah neće u njeg’ pogledati!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4093.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.11415-11505-11944.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.9716..

Imam Taberani, rhm., bilježi predaju od Ebu Se’id el-Hudrija, r.a., koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Donji dio odjeće jednog mu’mina treba da bude do pola potkoljenice, ali nema grijeha ako mu odjeća bude u dužini između tog dijela tijela i članaka ili ispod članaka! Allah neće pogledati u onog ko svoj izar – donji dio odjeće, vuče po zemlji iz oholosti!“ El-Mu’udžem el-Evsat, br.5204., Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.3135..

Ijjas b. Selemeh prenosi od svog oca da je Osman, r.a., nosio izar – donji dio odjeće, do pola potkoljenica, rekavši: „Ovakav je bio izar Allahova Poslanika, s.a.w.s..“ Musned el-Bezzar, br.353.. Imam el-Bezzar rhm., kaže: „Nije nam poznato da je iko prenio hadis koji govori o tome da je Poslanik, s.a.w.s., više od ovoga, podizao svoj izar.“

Šu’ube prenosi od Eš’asa b. Sulejmana: Čuo sam očevu sestru kako govori o mome amidži da je bio u Medini, kada začuh riječi: Podigni odjeću svoju, to ti je bogobojaznije i trajnije. Pogledah, kad ono Poslanik, s.a.w.s.. Rekoh: To je samo burda milha – prugasti ogrtač!? Poslanik, s.a.w.s., reče: Zar ti ja nisam najljepši primjer – pa pogledah u njega, a izar – donji dio odjeće, mu bijaše do pola potkoljenica.“ Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.9682..

Imam Buhari, rhm., bilježi da je Omer, r.a., dok je bio na smrtnoj postelji, jednom mladiću rekao sljedeće: „Sine brata mog, podigni odjeću svoju, jer je to čistije po odjeću tvoju, a i bogobojaznije je prema Gospodaru tvome!“ Sahihul-Buhari, br.3497..

Kako islamski učenjaci razumijevaju sve navedene predaje?

Šejh Ibnu Usejmin, rhm., kaže: „Isbal – puštanje odjeće, se dijeli na dvije vrste:

1. Isbal iz uzdizanja i oholosti – što spada u velike grijehe i što iziskuje veliku kaznu.

U dva Sahiha se bilježi od Abdullaha Ibnu Omera, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko svoju odjeću bude vukao po zemlji iz oholosti – Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!“

Od Ebu Zerra el-Gifarija, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „S trojicom ljudi Allah, dž.š., neće razgovarati na Sudnjemu Danu, niti će pogledati na njih, niti će ih očistiti, i snaći će ih bolna patnja! Poslanik, s.a.w.s., tri puta ponovi jedno te isto! Rekoh: Ko su ti ljudi, o Allahov Poslaniče; baš su propali i stradali? Reče: Osoba koja pušća svoju odjeću (el-musbil), i ona koja prenosi tuđe riječi (el-mennan), i osoba koja prodaje svoju robu lažno se zaklinući!“

Dakle, za isbal propraćen ohološću obećava se ovakva žestoka kazna, tj. Allah, dž.š., neće pogledati u onoga koji to čini, niti će zboriti s njime, niti će ga očistiti na Sudnjemu Danu, i pripašće mu bolna kazna.

Općenitost Ebu Zerrovog hadisa se pobliže pojašnjava Ibnu Omerovim hadisom, pa će se ova kazna odnositi na onoga koji to bude činio iz oholosti, spajajući između postupka i kazne spomenute u oba hadisa.

2. Isbal kojeg ne prati uzdizanje i oholost – što je haram/zabranjeno, i za bojati se je da i to ne spada u velike grijehe, jer je Poslanik, s.a.w.s., i za takav postupak priprijetio vatrom. U Buharijinom Sahihu se bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Sve što je niže od članaka će u vatru!“

Ovaj hadis se ne može suziti Ibni Omerovim hadisom, zbog toga što je kazna različita, a to nam potvrđuje i hadis Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., koji kaže da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar mu’mina je do pola potkoljenica, a nema smetnje i da bude između toga i članaka. Sve što je niže od članaka će u vatru. Ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti po zemlji – Allah ga neće pogledati!“ (Malik, Ebu Davud, Nesa’i, Ibnu Madždžeh, Ibnu Hibban)

Dakle, Poslanik, s.a.w.s., je napravio razliku između onoga ko vuče svoju odjeću iz oholosti i između onoga kome njegov izar samo prelazi niže od članaka. Ali, ako nekom čovjeku pantalone prelaze članke nenamjerno pa ih on s vremena na vrijeme zadiže – to nije strašno. U prijašnjem Ibnu Omerovom hadisu stoji da je Poslanik, s.a.w.s., rekao Ebu Bekru, r.a.: „Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibni ‘Usejmin, 12 tom, br.224.)

Šejh Mustafa el-Buga kaže: „Jer je to čistije po odjeću tvoju“ – a u drugoj predaji stoji: „i trajnije“, tj. odjeća se, zbog svoje dužine, zna za vrlo kratko vrijeme raspasti; „a i bogobojaznije je prema Gospodaru tvome“ – odnosno dalji si od oholosti onda kada ti je odjeća kraća, a ujedno si dalji i od prljanja i nečistoća.“ (Pogledaj: el-Džami’ el-Sahih el-Muhtesar, br. 3497., 3/1353.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., kaže: „Iz svih navedenih hadisa se da razumjeti to da je spuštanje svoje odjeće (isbal) iz oholosti – veliki grijeh/kebira, a što se tiče spuštanja odjeće (isbal) bez oholosti – vanjština navedenih hadisa nam ukazuje na to da je takvo postupanje također haram, ali zbog stavljanja akcenta na oholost, u navedenim predajama, može se razumjeti to da nije zabranjeno puštanje odjeće preko članaka koje nije propraćeno ohološću.

Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: „Da se razumjeti to da se prijetnje ne odnose na puštanje odjeće po zemlji koje nije propraćeno ohološću, mada je u svakom slučaju pokuđeno vući odjeću po zemlji!“

Imam el-Nevevi, rhm., kaže: „Haram je spuštati odjeću preko članaka – radi oholosti, dok je spuštanje odjeće preko članaka bez oholosti – mekruh!“ Isto ovo je naznačio i imam Šafija, rhm., (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 21/295.), praveći razliku između spuštanja odjeće iz oholosti ili bez nje, pa kaže:

„Mustehabb/lijepo, je da izar – donji dio odjeće bude do pola potkoljenica, dok je dozvoljeno bez ikakvog keraheta/pokude, spustiti izar – donji dio odjeće, do članaka. Ono što prelazi članke je zabranjeno haram kategorijom – ako je zbog oholosti, a ako nije zbog oholosti – onda je zabranjeno tenzih kategorijom, zbog toga što su hadisi koji nas upozoravaju na opasnost puštanja odjeće preko članaka – općeniti, pa ih je potrebno shvatiti na taj način da se odnose na takvo postupanje iz oholosti.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/263.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., kaže: Ako je odjeća neke osobe duža od normalne, zabraniće joj se takvo postupanje zbog toga što je u pitanju:

1. Rasipanje novca.
2. Poistovjećivanje sa ženama.
3. Mogućnost prljanja odjeće.
4. Mogućnost oholjenja.

Imam Ibnul-‘Arebi, rhm., kaže: „Nije dozvoljeno čovjeku da mu odjeća prelazi članke i da govori ‘ja ne vučem svoju odjeću po zemlji iz oholosti’, jer je zabrana definisana riječju, i ko je sprovodi ne može reći da se na njega ne odnosi; takva odbrana nije validna. Spuštanje svoga ogrtača na zemlju je znak njegove oholosti!“

Ibnu Hadžer, rhm., dalje nastavlja: „Isbal – puštanje odjeće, iziskuje spuštanje odjeće na zemlju, dok spuštanje odjeće na zemlju iziskuje oholost, pa makar osoba koja to ne radi i ne htjela se time oholiti, što nam potvrđuje i sljedeća predaja: „Strogo se čuvaj spuštanja odjeće na zemlju! Spuštanje odjeće na zemlju (džerrul-izar), je oholjenje!“ (Ahmed)“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/264.)

Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: „Imam el-Evza’i prenosi od Amra b. Muhadžira sljedeće: „Košulje i odjeća halife Omer b. Abdul-‘Aziza, rhm., sezala je između članaka i vezica na njegovoj obući.“ Ovo se da protumačiti time da je halifa Omer b. Abdul-Aziz, rhm., smatrao da komplet članci spadaju u značenje hadisa – kao što se govori o člancima prilikom uzimanja abdesta gdje se obuhvataju cijeli članci – mada je bilo sigurnije da se zadržao samo do njih, jer je i značenje ovog propisa suprotno značenju abdesta, mada halifa Omer b. Abdul-Aziz, rhm., nije od onih na koje se dotični hadisi odnose, kao što je rekao Allahov Poslanik, s.a.w.s., Ebu Bekru, r.a.: „Nisi ti od onih koji vuku svoju odjeću po zemlji iz oholosti!““ (Pogledaj: el-Temhid, 20/229.)

Šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib, rhm., kaže: „Strogo se čuvaj spuštanja izara“, tj. čuvaj se spuštanja izara – donjeg djela odjeće, ispod članaka.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/94.)

Šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib rhm., u komentaru hadisa: „Strogo se čuvaj spuštanja izara – donjeg djela odjeće, jer je to oholost/el-mehila, a Allah ne voli oholost/el-mehila…“, kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje na to da je poželjno da izar – donji dio odjeće, bude do pola potkoljenica, a da je dža’iz i dozvoljeno, i bez ikakvog keraheta/pokude, sve što je u dužini do članaka. Ono što je preko članaka i prekriva ih, to je haram.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/95.)

Na drugom mjestu, šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib, rhm., u komentaru dijela hadisa: „Ebu Bekr, r.a., reče: Meni se katkad desi da se jedan dio izara – donjeg dijela odjeće, opusti, pa ga popravljam. Poslanik, s.a.w.s., reče: Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“, navodi riječi imama el-Karija, rhm., koji kaže: „Ovo bi značilo da nenamjerno puštanje odjeće ne škodi, pogotovo ne onima koji nisu poznati po oholosti, ali je ipak bolje slijediti sunnet, pa se iz svega navedenog da razumjeti to da je sebeb i razlog zabrane vuče odjeće po zemlji (džerrul-izar) – oholost/el-hujela’.

Šejh Muhammed Abadi, rhm., dalje navodi: Ovaj hadis nam ukazuje na to da je haram iz oholosti vući odjeću po zemlji. Džerr znači vući odjeću po zemlji i ono je u skladu s riječima Poslanika, s.a.w.s.: „Što je ispod članaka – to je u vatri!“

Vanjski dio ovog hadisa nam ukazuje na to da je isbal – puštanje odjeće, zabranjen kako ljudima tako i ženama, jer se u hadisu kaže „ko pusti svoju odjeću“, ali, muslimani su se već složili na tome da je ženama isbal – spuštanje odjeće, dozvoljeno, kako nam to potvrđuje Ibnu Reslan u Šerhul-Sunenu. Vanjski dio hadisa koji povezuje spuštanje odjeće sa ohološću ukazuje nam na to da puštanje odjeće koje nije propraćeno ohološću – ne potpada pod navedenu prijetnju.

Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: Iz navedene predaje se da razumjeti to da osoba koja pušta svoju odjeću, ali ne iz oholosti – ne spada u navedenu prijetnju, s naznakom da ipak u pitanju pokuđeno djelo. Imam el-Nevevi, rhm., kaže: Spuštanje odjeće ispod članaka iz oholosti – nije dozvoljeno, ali ako nije iz oholosti – onda je mekruh!

Imam Ibnul-‘Arebi, rhm., kaže: Muškarcu nije dozvoljeno da mu odjeća prelazi članak i da kaže ‘ja to ne radim iz oholosti’ jer ga zabrana svojim izrazom obuhvata i nije je dozvoljeno kršiti, jer će ispasti da kaže ‘ja to ne radim’ zbog toga što razlog zabrane (tj. oholost), nije pri meni – što je tvrdnja koja nema jake potpore, zbog toga što je samo spuštanje odjeće znak nečije oholosti.

Na kraju, isbal – spuštanje odjeće, iziskuje to da se odjeća vuče po zemlji, dok sama vuča odjeće po zemlji iziskuje oholost, pa makar i dotična osoba ne imala to za cilj. Da se oholost ne uzima u obzir pri ovom propisu ukazuje nam na to i dio hadisa: „Strogo se čuvaj spuštanja izara – donjeg djela odjeće, zbog toga što je to oholost“, kako je to spomenuto u Džabirovom hadisu.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/96.)

Imam Muhammed el-Ševkani, rhm., u komentaru hadisa: „Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“, kaže: „Ovaj dio hadisa nam eksplicite ukazuje na to da razlog zabrane isbala – spuštanja odjeće, kruži oko oholosti (menatul-tahrim el-hujela’), te da samim tim spuštanje odjeće nekada može biti iz oholosti a nekada ne iz oholosti, stoga se riječi: „To je oholost!“ – iz hadisa Džabirovog, trebaju shvatiti da je takvo postupanje u većini slučajeva takvo, pa se i dotična prijetnja odnosi na one koji to rade iz oholosti. Reći da je svaki isbal – puštanje odjeće, oholost – takvo što ne prihvata nužda (terudduhu darura), jer svako zna da postoje ljudi kojima je odjeća spuštena a kojima oholost ne pada na pamet. Isto nam ovo potvrđuju i riječi Poslanika, s.a.w.s., upućene Ebu Bekru, r.a., koje već znaš. Na ovaj način se može napraviti spoj između svih hadisa, ne ispuštajući uslov oholosti iz vida, koji je naglašen u dva Sahiha.

Nekoliko učenjaka kasnijeg doba je pisalo zasebna djela na ovu temu protežirajući stav da je svaka vrsta isbala – haram, ali najjači dokaz za kojeg se drže jeste Džabirov, r.a., hadis, dok najviše na šta nam ukazuje hadis Ebu Umame, r.a., jeste da Allah, dž.š., ne voli musbila – onoga kome je odjeća spuštena, dok je hadis o kojem mi zborimo eksplicite vezan za oholost, tako da uopštenost nekog propisa (itlak), moramo vezati za njegov takjid, tj. njegovo bliže pojašnjenje.“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 2/112.)

Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., kaže: „Haram/zabranjeno, je muškarcu da spušta odjeću svoju ispod članaka s ciljem oholjenja, dok mu je mekruh/pokuđeno, da to radi ne imajući oholost za cilj.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.116., 1/121.)

Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., u komentaru dijela hadisa: „…i podigni izar – donji dio odjeće…“, kaže: „U ovom hadisu je dokaz tome da je zabranjeno – haram- čovjeku da spušta odjeću svoju preko članaka s ciljem oholjenja, dok mu je mekruh – pokuđeno, ako to radi bez cilja oholjenja. Sunnet je držati svoj izar – donji dio odjeće, do pola potkoljenica!“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.946., 1/475.)

Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na drugom mjestu kaže: „Allah, dž.š., neće pogledati“ – pogledom milosti – „u osobu koja čini isbal – pušta svoju odjeću“ – niže članaka, tj. iz oholosti, kako je to spomenuto u prvom rivajetu, dok je isbal – puštanje odjeće, koji nije propraćeno ohološću i uzdizanjem, mekruh/pokuđeno, ali ne i haram/zabranjeno. Ovdje govorimo o isbalu – puštanju odjeće, bez neke posebne nužde i to kada su u pitanju muškarci, dok su muslimani složni na tome da je isbal dozvoljen ženama.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.1834., 2/278.)

Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na trećem mjestu kaže: „Znaj da je isbal izara – spuštanje donjeg djela odjeće – s ciljem oholjenja – haram, dok je spuštanje odjeće – bez cilja oholosti – mekruh. Poput izara je i svaka druga odjeća poput košulje i pantalona ili džubbeta.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.2673., 3/33.)

Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na četvrtom mjestu kaže: „Svi propisi koji su spomenuti za izar – donji dio odjeće od halala, harama i mekruha, sve to važi i za ostale dijelove odjeće poput košulje i ostalog!“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.3051., 3/175.)

Imam el-Nevevi, rhm., je u svom poznatom djelu „Rijadul-Salihin“, br.119., 1/1006., naslovio poglavlje slijedećim naslovom: „Opis dužine kamisa – košulje, kumma – rukava, izara – donjeg dijela odjeće, i ‘amame – kape, uz naznaku da je zabranjeno/haram, spuštanje bilo čega od navedenog do zemlje iz oholosti (el-isbal), te da je pokuđeno/mekruh, činiti to bez oholosti.“

Imam Ibnu Hibban, rhm., u svom Sahihu, 12/263., bilježi sljedeći naslov: „Pojašnjenje u vezi toga da se treba bojati džehennemske vatre za osobu čiji izar – donji dio odjeće, ide ispod članaka; utječemo se Allahu od džehennemske vatre!“

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Mekruh je puštati, iz oholosti, kamis – košulju, ili rida’ – ogrtač, ili seravil – pantalone, a izar – donji dio odjeće, je poput pantalona. Dobar dio učenjaka našeg mezheba je koristio termin mekruh za navedeno, ali je i dobar dio njih koristio termin haram – i ovo je stav našeg mezheba bez ikakve dvojbe. Ebu Abdullah, rhm., kaže: Nisam prenosio hadise od čovjeka čije su pantalone dosezale vezice na cipelama. Govorio bi: „Što je ispod članaka – u vatru će“, a pantalone su poput izara; ništa se od odjeće ne smije vući! Ali, ako se to desi a nije propraćeno ohološću, već bude iz nekog razloga ili potrebe ili se nema za cilj oholjenje ili ukrašavanje dugačkom odjećom itd. – od njega se bilježi da takvo što nije strašno, i to mišljenje je odabrao imam el-Kadi el-Hanbeli, rhm., i ostali. U drugom rivajetu stoji: Spuštanje izara ili ogrtača u namazu – ako nije radi oholosti – može (la be’ese bihi).“ (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 4/361.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Većina hadisa koji govore o isbalu – spuštanju odjeće, su vezani za oholost, tako da će se njihova općenitost prvashodno odnositi na oholost, dok se sve ostalo zadržava na dozvoljenosti/el-ibaha. Hadisi koji zabranjuju takvo postupanje se u globalu temelje na onome što se u većini slučajeva dešava i onome što je otprilike razlog samoga grijeha, ali mi ovdje govorimo o osobi kod koje se ne nađe ništa od toga! Ali, sve u svemu, kratka odjeća je sunnet Muhammeda, s.a.w.s., i njena granica se kreće između polovine potkoljenice i članaka… Dalje kaže: Što se tiče samih članaka – jedan dio učenjaka našeg mezheba je smatrao da je dozvoljeno spuštati odjeću do ispod članka… Bilježi se od Abdullaha, rhm., da je rekao: „Ne prenosim hadise od toga i toga – zbog toga što su mu pantalone sezale do kopči na cipelama. Na osnovu ovoga se da zaključiti da je mekruh prekrivati članke, a i na osnovu Huzejfinog, r.a., hadisa: „Izar – donji dio odjeće, ne polaže pravo na članke.“ (Sunen Tirmizi, br.1783.; Sunen Ibnu Madždžeh, br.3572.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.23404-23426-23450.)“ (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 4/367-368.)

Dakle, na kraju svega bi se moglo zaključiti slijedeće:

1. Isbal je haram – ako je iz oholosti i ako dodiruje zemlju.
2. Isbal je mekruh – ako nije iz oholosti i ako ne dodiruje zemlju.
3. Sunnet je da odjeća bude iznad članaka.
4. Mustehab je do odjeća bude do polovine potkoljenica.

A Allah, dž.š., najbolje zna. Vel-hamdu lillahi rabbil-‘alemin.

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Vidi manje

Alejkum selam.

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi, rhm., kaže: „Ako se bračni ugovor sklopi uz dozvolu staratelja i dva svjedoka – i sve se to skrije i ne obznani, ili se dogovore da sklapanje braka skriju – to je pokuđeno činiti, ali je brak ispravan (ne zaboravi! – uz dozvolu staratelja i dva svjedoka, op.prev.). Ovog stava je imam Ebu Hanife i Šafija i Ibnul-Munzir. Tajni brak pokuđenim smatraju Omer, r.a., Urve, Ubejdullah b. Abdullah b. Utbe, Ša’abi, Nafi’ mevla Ibnu Omer, r.a., itd.. Ebu Bekr Abdul-Aziz, rhm., kaže: Takav brak je ništavan, jer je imam Ahmed, rhm., rekao: „Ali, ako se brak sklopi u prisustvu velijja-staratelja, i dva svjedoka!? Reče: Ne! Sve dok ga ne obznane!!!“ Ovo je mezheb imama Malika, rhm., a dokaz im je ono što se navodilo u poglavlju prije ovog.“ (Pogledaj: el-Mugni, 15/38.)

Na vama je obaveza da obznanite vaš brak (što je možda već i učinjeno), na način da vaše komšije, rođaci i prijatelji znaju da ste udati i za koga. Vama oboma je obaveza da sjednete pred nekim od učenih ljudi – imama, daija, i da sklopite šeri’atski bračni ugovor, kojim ćete potvrditi svjedoke bračnog ugovora kao i vjenčani dar. Što se tiče nemuslimanke ili muslimanke bez staratelja – Imam/Sultan je njihov velijj-staratelj i zastupnik u braku. Vaš brak je malo krnjav, ali je ispravan, stoga molite Allaha, dž.š., da vam oprosti za greške i propuste koje ste imali pri ovom činu, te da vam podari berićeta u braku i evladu, a Allah, dž.š., najbolje zna.

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Vidi manje