Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je dozvoljeno muškarcu da farba kosu u crno?
Zabrana farbanja u crno prenosi se od Allahovog Poslanika, ﷺ., kao što stoji u hadisu od Džabira b. Abdullaha, r.a., da je Ebu Kuhafe, Ebu Bekrov, r.a., otac, bio doveden pred Poslanika, ﷺ., da mu dadne prisegu a glava mu je već bila osijedjela, pa je Poslanik, ﷺ., rekao: ‘’Izmijenite ovu bjelinu iviše
Zabrana farbanja u crno prenosi se od Allahovog Poslanika, ﷺ., kao što stoji u hadisu od Džabira b. Abdullaha, r.a., da je Ebu Kuhafe, Ebu Bekrov, r.a., otac, bio doveden pred Poslanika, ﷺ., da mu dadne prisegu a glava mu je već bila osijedjela, pa je Poslanik, ﷺ., rekao: ‘’Izmijenite ovu bjelinu i klonite se crne boje.’’ (Bilježi ga Muslim)
Kosu nije dozvoljeno farbati u crno, bez razlike koja je boja kose bila prethodno prije nego što se osijedilo, ako je to jedini razlog radi čega se čovjek farba. Učenjaci su pojasnili da to predstavlja varanje i prikazivanje sebe u liku ili starosnoj dobi u kojoj čovjek nije uistinu. Allah najbolje zna!
Odgovorio: Harmin Suljić, prof.
Vidi manjeJe li istinita priča da je pauk ispleo mrežu na ulazu pećine da sakrije Poslanika i Ebu Bekra?
Ova priča je potpuna neistina i izmišljotina. Allahov Poslanik, ﷺ., i Ebu Bekr, r. a., su imali specijalnu Allahovu, dž. š., zaštitu. Upravo to što njih dvojica nisu bili primijećeni iako je pećina bila otvorena, otvor jasan i vidljiv, bez ikakve fizičke prepreke, predstavlja veličanstven ajet i znaviše
Ova priča je potpuna neistina i izmišljotina. Allahov Poslanik, ﷺ., i Ebu Bekr, r. a., su imali specijalnu Allahovu, dž. š., zaštitu. Upravo to što njih dvojica nisu bili primijećeni iako je pećina bila otvorena, otvor jasan i vidljiv, bez ikakve fizičke prepreke, predstavlja veličanstven ajet i znak Allahove moći da učini što god hoće. A to da su golubica i pauk došli da zamaskiraju ulaz kosi se sa onim što je Ebu Bekr, r. a., govoreći o tom slučaju, rekao: „Da je bilo koji od njih pogledao prema svojim nogama (prema dolje), primijetio bi nas.“
Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina
Vidi manjeKakav je propis o spuštanju odjeće ispod članaka?
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o spuštanju odjeće ispod članaka iz oholosti, je rekao: “S trojicom Allah neće razgovarati, niti će pogledati u njih, niti će ih očistiti i bit će kažnjeni bolnom kaznom: onaj ko spušta odjeću ispod članaka, onaj koji prigovara na dobročinstvu i onaj kviše
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o spuštanju odjeće ispod članaka iz oholosti, je rekao:
“S trojicom Allah neće razgovarati, niti će pogledati u njih, niti će ih očistiti i bit će kažnjeni bolnom kaznom: onaj ko spušta odjeću ispod članaka, onaj koji prigovara na dobročinstvu i onaj ko proda svoju robu pod lažnom zakletvom.”
U drugom hadisu se kaže:
“Ko bude vukao (po zemlji) svoju odjeću iz oholosti, Allah ga neće ni pogledati na Sudnjem danu.”
Međutim, ako se to ne čini iz oholosti, kazna je da će ono što je ispod članaka gorjeti u vatri. U Buharijinom Sahihu se prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao:
“Odjeća koja je ispod članaka bit će u vatri.”
Ebu – Seid el-Hudri, radijallahu anhu, kaže:
“Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ‘Odjeća vjernika je do sredine potkoljenica i ne smeta’ ili je rekao: ‘i nije griješan ako odjeća bude od pola potkoljenice pa do članaka, a sve što je ispod toga bit će u vatri. Ko bude vukao svoj ogrtač (odjeću) iz oholosti, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu.”
Zbog različitog nijeta se razlikuju i kazne. Kada su propis i razlog različiti ne možemo svesti opći propis na propis koji je ograničen, jer bi to iziskivalo kontradiktornost. Onima koji uzimaju hadis Ebu – Bekra, radijallahu anhu, za dokaz da je spuštanje odjeće ispod članaka zabranjeno samo ako je iz oholosti, kažemo: u ovom hadisu nemate dokaz iz dva razloga.
Prvi: Ebu Bekr, radijallahu anhu, je rekao:
“Jedan dio moje odjeće se otpusti, osim ako ga ja čuvam.”
Znači, taj dio odjeće bi se otpustio, a on ga je i sam pridržavao.
Onima koji spuštaju svoju odjeću ispod članaka, tvrdeći da to nije iz oholosti, nego nenamjerno, kažemo:
ako spustite svoju odjeću ispod članaka bez namjere oholosti, bit ćete kažnjeni vatrom samo zbog onoga što je spušteno (ispod članaka). Ako budete vukli svoju odjeću iz oholosti bit ćete kažnjeni većom kaznom nego prethodnom; tj. Allah, subhaneh ve te’ala, neće razgovarati s vama na Sudnjem danu, neće vas pogledati, neće vas očistiti i bit ćete kažnjeni bolnom kaznom.
Drugi: Ebu Bekra, radijallahu anhu, je pohvalio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i posvjedočio on nije od onih koji to čine iz oholosti. Da li je neko od ovih dobio tu pohvalu i svjedočenje?! Međutim, šejtan podstiče ljude da slijede one kur’anske i hadiske tekstove koji su manje jasni, kako bi opravdali ono što čine. Allah, subhanehu ve te’ala, upućuje na Pravi put onoga koga hoće. Molimo Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas sve uputi.
Šejh Ibn Usejmin
Vidi manje(Fetve učenjaka dvaju harema – 197. str.)
Mora li čovjek davati zekat na nekretninu koju kupi radi toga da mu ne propadne novac koji je stekao?
Allahu, Tebi pripadaju hvala i zahvala! Onaj čovjek koji kupi nekretninu da bi sačuvao svoj imetak, a ne radi trgovine, sličan je onom ko na neko sigurno mjesto ostavi svoju ušteđevinu i uzima je kad se za time ukaže potreba, pa uzima za izdržavanje porodice, liječenje, ženjenje sinova i tome sličnoviše
Allahu, Tebi pripadaju hvala i zahvala! Onaj čovjek koji kupi nekretninu da bi sačuvao svoj imetak, a ne radi trgovine, sličan je onom ko na neko sigurno mjesto ostavi svoju ušteđevinu i uzima je kad se za time ukaže potreba, pa uzima za izdržavanje porodice, liječenje, ženjenje sinova i tome slično. Ta se nekretnina smatra imetkom kojim se čovjek služi, i na nju se, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, ne daje zekat.
Ne ubraja se u trgovačku robu nekretnina koju čovjek kupi zato što se boji da će potrošiti gotovinu koju ima, odnosno da će tu njegovu gotovinu neko ukrasti, a, s druge strane, iz te će nekretnine kasnije izvući neke koristi, to jest ili će na njoj uzgajati kakvu kulturu, ili će napraviti odmorište, ili objekat za stanovanje, ili će je pak prodati.
Šejh Ibn Usejmin veli: “Ako čovjek kupi nekretninu ne želeći njome trgovati, nego zato da na njoj sagradi kuću, odnosno objekat koji će iznajmiti, odnosno zbog toga da sačuva imetak, ne mora na tu nekretninu davati zekat. Zekat se daje jedino na onu nekretninu kojom čovjek trguje.” (Fetava nurun aled-derb, 15/215).
“Onom ko kupi nekretninu postavit ćemo pitanje zbog čega je tu nekretninu kupio. Ako odgovori da ju je kupio zato da na njoj sagradi objekat koji će dati pod zakup, odnosno zato što ne zna čuvati novac, pa se boji da će potrošiti gotovinu, odnosno zato da je proda ako ustreba, a ne želi, kupujući je, pobjeći od obaveze davanja zekata na gotovinu, u tom slučaju na tu nekretninu nije dužan davati zekat”, kaže šejh Ibn Usejmin. (Medžmuu fetava ve resail, 18/147)
Kad je o tome riječ, izuzima se onaj ko nekretninu kupi kako bi pobjegao od obaveze davanja zekata na gotovinu – mora na tu nekretninu davati zekat, tim prije jer se pomoću lukavštine šerijatska obaveza ne može staviti van snage. Imam el-Maverdi zapisao je: “U vezi s onim ko kupuje nekretnine da bi izbjegao obavezu davanja zekata na gotovinu, neki su islamski učenjaci rekli da taj mora dati zekat na vrijednost te nekretnine, i u pravu su. To je takvom čovjeku prikladna kazna zbog nečasne namjere, i on se tretira kao onaj koji bježi od obaveze davanja zekata.” (Tashihul-furu, 4/206)
Tu je i izjava šejha Ebu Bekra Zejda: “Hoće li obveznik davati zekat na trgovačku robu, u koju spada i nekretnina, zavisi od njegove namjere posjedovanja te nekretnine, a namjera se, opet, nalazi u čovjekovu srcu, i samo je Allah, dželle šanuhu, upućen u nju. Otuda je zabranjeno da onaj ko mora dati zekat na gotovinu promijeni namjeru i, kako bi izbjegao davanje zekata, kupi nekretninu. Taj je grešan, mora se pokajati i mora, usto, izdvojiti zekat postupajući prema svojoj pređašnjoj mjerodavnoj namjeri. Ako se pak ne pokaje i očituje svoje nečasne namjere, od njega će se zekat na tu nekretninu silom uzeti; to će mu biti prikladna kazna za iskvarenost. Naprimjer, čovjek posjeduje nekretninu kojom trguje i očekuje ostvarenje zarade, a pošto se približi vrijeme davanja zekata, odluči da tu nekretninu više ne prodaje, nego da je posjeduje za vlastite potrebe, bježeći na taj način od davanja zekata, obaveze koju mu je Svevišnji Allah stavio u dužnost. Takav se ima kazniti zbog nečasnih namjera, pa će se od njega zekat uzeti naknadno” (Fetava džamiatun fi zekatil-akkar, str. 29). A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeKO JE NAJPREČI DA PREDVODI NAMAZ (tj. da bude imam)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Hadisi koji govore o temi pitanja Došlo je u vjerodostojnom Sunnetu u nekoliko hadisa pojašnjenje ko ima najveće pravo da bude imam, da predvodi džemat. Od tih hadisa su sljedeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Hadisi koji govore o temi pitanja
Došlo je u vjerodostojnom Sunnetu u nekoliko hadisa pojašnjenje ko ima najveće pravo da bude imam, da predvodi džemat.
Od tih hadisa su sljedeći:
Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. Ako u sunnetu budu isti, onda onaj koji je prije učinio hidžru. Ako budu u hidžri isti, onda onaj koji je prije primio islam’ – a u drugom rivajetu: stariji – ‘i neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu i neka ne sjedi u njegovoj kući na njegovom povlaštenom mjestu osim sa dozvolom.'“
Drugi – Hadis kojeg bilježi Buharija od Amra b. Seleme, radijallahu anhu, da je rekao: Rekao je moj otac: „Doista sam vam došao od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana.’ Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.“ Prenose Buharija, Ebu Davud i Nesai.
Treći – Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je njemu i njegovom drugu Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi namaz, neka jedan od vas dvojice prouči ezan i neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.
Razilaženje oko toga ko je najpreči da bude imam
Prvi hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je osnovni šerijatski tekst na osnovu kojeg se određuje ko je najpreči (ko ima najveće pravo) da bude imam, tj. da predvodi džemat. Međutim, učenjaci su se razišli oko razumijevanja najbitnijeg dijela ovog hadisa: „(Neka) Ljude predvodi od njih onaj koji je najbolji u kiraetu (na arapskom: akre'uhum) Allahove Knjige“.
Ovaj dio hadisa govori o tome ko je najpreči da predvodi džemat klanjača. Skupina učenjaka tumači te riječi po vanjskom značenju, tj. da se misli na najboljeg kariu (koji najbolje uči ili po drugom tumačenju koji najviše pamti Kur'ana). Druga skupina smatra da se u hadisu pod riječju „akre'uhum“ (najbolji u kiraetu) misli na najučenijeg.
Stavovi učenjaka i njihovi argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:
Prvo mišljenje – da je najpreče da predvodi džemat onaj ko je najučeni u propisima fikha.
Ovo je stav hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba.
(Fethul-kadir 1/301, Bedai'us-sanai'i 1/157, Dževahirul-iklil 1/83, Nihajetul-muhtadž 2/175)
Njihovi argumenti su:
Prvo – Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Naredite Ebu Bekru neka klanja ljudima (tj. neka ih predvodi u namazu)“. Kažu: Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije bio najbolji karia Kur'ana niti je najviše pamtio Kur'ana. U kiraetu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upućivao na druge ashabe Ubej ibn K'abam Ibn Mes'uda i druge.
Drugi – Potreba za poznavanjem fikha namaza je veća i bitnija od kiraeta i hifza Kur'ana.
Njihov odgovor na hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je da je kod ashaba najbolji u kiraetu nužno bio i najučeniji u fikhu za razliku od muslimana poslije njih. (Bidajetul-mudžtehid, str. 119)
Drugo mišljenje – da je najbolji u kiraetu preči od učenijeg da predvodi namaz.
Ovo je stav hanbelijskog mezheba. (Keššaful-kinna'a 1/473)
Zatim su se zagovorači ovog stava međusobno razišli šta se misli pod najboljim kariom. Skupina kaže da je to onaj ko najviše pamti od Kur'ana, dokazujući to sa gore spomenutim hadisom od Amr ibn Seleme, radijallahu anhu: „Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana“. Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.
Druga skupina učenjaka smatra da se pod najboljim u kiraetu misli na onog ko najbolje (ispravnije) uči Kur'an.
Najjači argumnet sa kojim se dokazuje drugo mišljenje je:
Hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. …“. Kažu u hadisu je došlo da ako su isti u kiraetu da predvodi onaj ko je učeniji u sunnetu, što znači da je učenost na drugom mjestu.
I jedna i druga skupina učenjaka dokazuje svoje mišljenje i sa drugim argumentima.
Složni su učenjaci i prvog i drugog mišljenja da najbolji u karaetu (koji najbolje uči ili naviše pamti) ako nema znanja o propisima namaza (ruknovima, šartovima, vadžibima, onome što kvari namaz, propisima sehvi-sedžde i slično) da je učeniji preči od njega da predvodi namaz.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da prednost treba dati najučenijem, jer je primjer Ebu Bekra, radijallahu anhu, primjena hadisa. A ako bi se dala i najboljem u kiraetu (hifzu ili ispravnosti učenja) i to je jako mišljenje shodno tekstovima hadisa.
Redosljed najprečih osoba za imamet (predvođenje džemata)
Zatim, shodno tekstovima spomenutih hadisa redoslijed onih koji su najpreči da budu imami je sljedeći:
Prvo – najučeniji, ili po drugom mišljenju najbolji u kiraetu (koji ima veći hifz).
Drugo – ako su u učenosti (ili kiraetu) jednaki, onda najučeniji u poznavanju Sunneta.
Treće – ako su jednaki u prethodnom, onda onaj ko je prije učinio hidžru (iz kjafirske zemlje u muslimansku).
Četvrto – ako su jednaki u hidžri, onda onaj ko je prije primio islam.
Peto – ako su u vremenu primanja islama isti, onda najstariji, kao što je došlo u hadisu Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu: „Neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.
Izuzeci gore spomenutom
Izuzeci ovom redosljedu su sljedeća stanja, a što je takođe došlo u gore spomenutim hadisima:
Prvo – postavljeni imam (u džamiji ili mjestu gdje se klanja u džematu)
Imam kojeg određena vjerska institucija postavi za imama mesdžida je najpreči da bude imam, pa makar za njim klanjali učeniji i oni koji su bolji u kiraetu.
Dokaz za ovo je ono što je došlo na kraju hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „I neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu“.
Drugo – vlasnik kuće.
Ako je vlasnik kuće osoba čije je predvođenje namaza šerijatski ispravno, onda je on najpreči da u svojoj kući predvodi džemat, pa makar za nim klanjali učeniji i bolji u kiraetu, osim ako on dozvoli da nekood njih predvodi džemat.
Dokaz za ovo je hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, u rivajetu kod Ebu Davuda: „I neka ne predvode čovjeka u njegovoj kući niti njegovom namjesništvu“. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.
Treće – namjesnik.
Misli se na namjesnika koji je vladar i imam muslimana ili na njegovog zamjenika kojeg je on postavio. Oni su najpreči da predvode namaz na osnovu hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu.
Imamet fasika (velikog griješnika)
Nema razilaženja među učenjacima da fasike, tj. ljude koji koji čine velike grijehe ili novotare, nije dozvoljeno postavljati za imame (one koji predvode namaz), osim ako nema niko drugi bolji od njih. Međutim, ako oni budu postavljeni za imama ili predvode u nekim prilikama namaz, većina učenjaka je na stavu da je namaz koji se klanja za njima ispravan. Dovoljan dokaz ovome je postupak ashaba koji su klanjali za namjesnicima koji su bili veliki griješnici i zulumčari, poput Muhtara Es-Sekafija, Ubejdullaha ibn Zijada i Hadždžadž ibn Jusufa.
Kaže poznati savremeni učenjak Ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi: „Dakle, odabrano mišljenje je valjanost namaza koji se klanja za fasikom (velikim griješnikom). Čovjek ako klanja iza osobe koja brije bradu, puši, konzumira kamatu, čini zinaluk ili krade, njegov namaz je ispravan“. (Eš-Šeru el-mumtu'a 4/308)
Ve billahi tevik.
Preuzeto: http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS OSOBE KOJA SMATRA DA SU KRŠĆANI I ŽIDOVI VJERNICI (i klanjanja za njom)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju okviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.
Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.
Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.
Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana
Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.
Detaljnije pojašnjenje:
Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.
Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.
Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.
Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)
Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.
Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)
Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.
Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.
Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.
Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.
Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:
Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.
Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.
Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.
Treće: Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.
Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.
Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:
„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)
„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)
„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)
I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.
Četvrto: Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.
Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)
U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?
Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.
Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.
Peto: Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.
Na to ukazuju mnogi ajeti:
„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)
Sedmo: Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)
„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)
„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)
„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)
Šesto: Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.
Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu).
A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka.
Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr.
Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.
Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.
Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.
Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.
Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.
Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.
Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.
Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija
U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.
Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.
Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)
Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.
Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.
Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.
A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.
Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.
Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).
U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.
Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)
Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).
Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.
Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.
Konkretan odgovor na pitanje
Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.
Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUDALJENOST NA KOJOJ NIJE VADŽIB IĆI NA DŽUMU
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Kao odgovor na ovo pitanje obradit ću, uz Allahovu pomoć, mes'elu koja govori o udaljenosti na kojoj osoba postaje obavezna da ide na džumu namaz. Naime, islamski pravnici imajviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Kao odgovor na ovo pitanje obradit ću, uz Allahovu pomoć, mes'elu koja govori o udaljenosti na kojoj osoba postaje obavezna da ide na džumu namaz.
Naime, islamski pravnici imaju veoma podijeljeno mišljenje oko udaljenosti na kojoj je muslimanu vadžib da prisustvuje džuma namazu.(Šerhu Sahihi Buhari od Ibn El-Bettala 2/494, Nejlul-evtar 3/268, Zehiretul-‘ukba16/65,)
Prvo mišljenje: Džuma je vadžib svakom onom ko se nakon džume može vratiti kući prije noći.
Ovo je stav Ibn Omera, Ebu Hurejre i Enesa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, ‘Ata’, Nafi'e, ‘Ikrimeta, El-Hakema, Evza'ija i Ebu Sevra.
Dokazuju to hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Džuma je obavezna onome ko stigne do noći svojoj porodici“. Bilježi ga Tirmizi, a slabim su ga ocijenili Ahmed, Tirmizi, Iraki, Albani i mnogi drugi. Nije ispravno dokazivanje sa ovim hadisom, kao što kaže ‘Iraki.
Drugo mišljenje: Džuma je vadžib onome ko čuje ezan.
Ovo je stav Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, Se'id ibn El-Musejjiba, Malika, Šafije, Ahmeda i Ishaka.
Dokazuju to hadisom od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Ebu Davud i Darekutni: „Džuma je obavezna onome ko čuje ezan“. Hadis je slab, u njemu su dvojica ravija čije stanje nije poznato. Slabim ga ocjenjuju Iraki, Albani (u nekim knjigama ga ocjenjuje dobrim) i drugi. Kažu da hadis podupiru riječi Uzvišenog: „O vjernici, kada se u petak na namaz pozove, kupoprodaju ostavite i pođite namaz obaviti; to vam je bolje, neka znate!“ (El-Džumua, 9.)
Treći mišljenje: Džuma je vadžib onome ko čuje ezan koji se uči jakim glasom sa zidina grada.
Ovo se prenosi od Malika.
Četvrto mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od deset milja (tj. oko 15 km).
Ovo je stav ‘Ata’.
Peto mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od šest milja (tj. oko 10 km).
Zastupa ga Zuhri.
Šesto mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od četiri milje (tj. ok 7 km).
Ovo je stav Rebi'e i Zuhrija.
Sedmo mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od tri milje (tj. oko 5 km).
Ovo je treće mišljenje Malika.
Kaže Malik da je to ustvari udaljenost do koje se čuje ezan.
Osmo mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenost jednog ferseha, tj. približno tri milje.
A ovo je stav Ahmeda i Šafije. Kaže Ibn Kudame da je ovo stav i hanefija.
Deveto mišljenje: Džuma je obavezna samo onima koji su u naseljenom mjestu. A ko je van naseljenog mjesta njemu nije obavezna iako čuje ezan.
Ovo je stav učenjaka Kufe i hanefija.
Hanbelijski učenjak Ibn Redžeb u svom komentaru Buharijinog Sahiha (Fethul-bari 8/156-164) je drugačije pojasnio razilaženje učenjaka po ovom pitanju. Slično njemu je uradio i Ibn Kudame u El-Mugniju (2/266).
Rezime razilaženja po Ibn Redžebu je sljedeći:
(Prvo stanje) Onaj ko živi u naseljenom mjestu (gradu) u kojem se klanja džuma, njemu je vadžib da klanja džumu svejedno čuo ezan za džumu ili ne.
Ibn Redžeb ovo prenosi od tabi'ina ‘Ata’. Takođe, prenosi da je Enes, radijallahu anhu, živio u mjestu Ez-Zavije, koje je van Medine, a koje je bilo udaljeno dva ferseha (tj. šest milja, a što je oko 10 km) od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžida, te bi nekada klanjao džumu, a nekada bi je izostavio.
Ako je onaj ko stanuje u naseljenom mjestu stanovnik tog mjesta, a ne musafir, njemu je vadžib da klanja džumu svejedno čuo ezan ili ne.
Ovo je stav Šafije i Ahmeda. Neki učenjaci kažu da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima.
A ako je onaj ko stanuje u naseljenom mjestu musafir, većina učenjaka je na stavu da mu nije vadžib klanjati džumu, jer kao musafir ima olakšicu.
(Drugo stanje) Onaj ko živi izvan naseljenog mjesta (grada) u kojem se klanja džuma, da li je obavezan da klanja džumu sa muslimanima tog mjesta? To je pitanje oko kojeg se učenjaci razilaze.
Prvi stav: nije obavezan klanjati džumu sa stanovnicima naseljenog mjesta pa makar bio veoma blizu.
Ovo je mišljenje Sevrija, Ebu Hanife i sljedbenika njegovog mezheba.
Drugi stav: obavezan je klanjati sa njima džumu ako živi blizu tog mjesta, a nije obavezan ako živi udaljeno.
Ovo je stav većine učenjaka Ummeta.
Koja je to udaljenost na kojoj onaj koji živi van naseljenog mjesta postaje obavezan klanjati džumu sa mještanima naseljenog mjesta, oko toga se učenjaci razilaze na mnogo stavova:
1- Onaj ko čuje ezan, obavezan je prisustvovati džumi, a ko ne čuje nije.
Ovo je stav Šafije, Ahmeda, Ishaka, Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, Se'id ibn El-Musejjiba i ‘Amr ibn Šuajba. Zatim je Ibn Redžeb naveo dokaze sa kojima to dokazuju, a koje smo već spomenuli.
2- Do udaljenosti jednog ferseha (tri milje, tj. oko 5 km) od mjesta gdje se klanja džuma, vadžib je prisustvovati.
Ovo je stav Se'id ibn El-Musejjiba, Lejsa, Malika, Muhamed ibn Hasana i Ahmeda u drugom rivajetu.
Kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci hanbelijskog mezheba kažu da nema razlike između ovog i prethodnog stava, jer je ferseh najdalje što se može čuti ezan.
Imam Ahmed je rekao: „Džuma je obavezna onome ko čuje ezan, a ezan se čuje sa udaljenosti jednog ferseha“. Ista izreka se prenosi od imama Malika. Pa su tako prvi i drugi stav isti.
Zatim je Ibn Redžeb naveo nekoliko predaja koje idu u prilog ovom stavu, s tim da ih je ocijenio slabim.
3- Obavezan je do udaljenosti od 4 milje. (tj. oko 7 km)
Ovo je stav Ibn El-Munkedira, Zuhrija, Ikrime i Rebi'e.
4- Obavezan ja do udaljenosti dva ferseha ili 6 milja. (tj. oko 10 km)
Ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Neha'ija i Ishaka.
5- Obavezan ja do udaljenosti 4 i 5 fersha. (tj. oko 20 i 25 km)
Ovo se prenosi od Mu'aza i Muavije, radijallahu anhum.
6- Obavezan ja do udaljenosti od 7 milja. (tj. oko 12 km)
Ovo se prenosi od ‘Ata’. A u drugom rivajetu od njega: od 10 milja do 12.
Kaže Neha'i da je obaveza do dva ferseha (6 milja ili 10 km).
Prenosi se od Ebu Bekra ibn Muhammeda ibn ‘Amra ibn Hazma da je naredio da stanovnici Kuba'a, Zul-Hulejfe i manjih sela oko Medine prisustvuju džumi u Medini.
7- Obavezan je onaj ko, kada čuje ezan, izađe iz kuće i pristigne na džumu. Ovo je stav Rebi'e.
8- Obavezan je onaj ko se nakon džume može vratiti kući prije noći.
Ovo je stav Ibn Omera, Ebu Hurejre i Enesa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, ‘Ata’, Nafi'e, ‘Ikrimeta, El-Hakema, Evza'ija, Ebu Sevra, Ebu Hajseme, Sulejmana ibn Davuda, Ahmeda i El-Džuzanija. Zatim je Ibn Redžeb naveo hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji smo već spomenuli, i pojasnio njegovu slabost. (ovo je rezime govora Ibn Redžeba po ovom pitanju)
Odabrano (radžih) mišljenje
Po ovom pitanju nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ashabi su se po ovom pitanju jako razišli. Stav skupine učenjaka da je onome ko živi u naseljenom mjestu (gradu ili selu) u kojem se klanja džuma vadžib da klanja džumu svejedno čuo ezan za džumu ili ne, je jako prihvatljiv da nemamo u savremeno doba veoma velikih gradova čiji prečnik dostiže 40,50 ili 60 km.
Od svih spomenutih mišljenja najbliži ispravnom je stav onih koji smatraju da je obavezan prisutstvovati džumi onaj ko čuje ezan, tj. do udaljenosti jednog ferseha (oko 5 km), ako uzmemo da je to udaljenost do koje se čuje ezan kako se prenosi od Ahmeda i Malika. Ovaj stav se može dakazivati sa opštim značenjem kur'anskog ajeta i hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.
Kaže Uzvišeni: „O vjernici, kada se u petak na namaz pozove, kupoprodaju ostavite i pođite namaz obaviti; to vam je bolje, neka znate!“ (El-Džumua, 9.)
Bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki slijepac pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu da olakšicu da klanja u kući (a ne u mesdžidu) jer nema nikoga da ga dovede u mesdžid. Pa ga je oslobodio. Međutim, čim je krenuo od njega, pozvao ga je i pitao da li on čuje ezan? Nakon potvrdnog odgovora slijepca, rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Onda se odazovi (pozivu na namaz)“. Iako hadis govori o obavezi klanjanja farzova u džematu, još je preče da se on odnosi na džumu, kao što kaže učenjak Iraki.
Prema tome, onaj ko je udaljen (sa kućom ili radnim mjestom kada je džuma) od najbližeg mesdžida u kojem se klanja džuma više od 10, 15 ili 20 km, njemu nije vadžib da klanja džumu. Njemu i sličnima je obaveza, ako su u mogućnosti, da organizuju klanjanje džume u mjestu gdje se nalaze, u protivnom ostaje mu da klanjaju podne namaz.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOSTAVLJANJE NAMAZA U DŽEMATU (ili džume) ZBOG GRIPE I SLIČNIH BOLESTI
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: O gripi Gripa je zarazna bolest primarno disajnog sistema uzrokovana virusom koji se prenosi kapljicama u zraku nastalim kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Većina se ljudiviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O gripi
Gripa je zarazna bolest primarno disajnog sistema uzrokovana virusom koji se prenosi kapljicama u zraku nastalim kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Većina se ljudi oporavlja u roku od sedmicu dana, dok kod starijih osoba i onih s astmom, srčanim i plućnim bolestima mogu se javiti komplikacije u obliku bronhitisa ili upale pluća.
Zbog visoke zaraznosti i širenja gripe često se pojavljuje u epidemijama. Svake godine više milijona ljudi oboli od gripe, a smrtnost je manja od jedan posto.
Postoje tri tipa virusa gripe.
– Tip A je najopasniji, napada mnoge sisavce i ptice, uzrokuje većinu bolesti u čovjeka te je najizgledniji da stvori epidemiju.
– Tip B napada ljude i ptice te može isto uzrokovati epidemije.
– Tip C utječe samo na ljude i ne uzrokuje epidemije.
Opravdanja za ostavljanje namaza u džematu
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko čuje ezan pa se ne odazove-nema namaza osim ako ima opravdanje (uzur)“.Bilježe ga Ibn Madže, Hakim, Ibn Hibban, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Zehebi, Nevevi, Albani i Šu'ajb Arnaut. Skupina muhaddisa, poput Darekutnija, kaže da je hadis mevkuf, tj. da su to riječi ashaba Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
U slabom rivajetu istog hadisa kod Ebu Davuda na upit šta je uzur (opravdanje), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Strah ili bolest“.
Sa ovim hadisom fakihi dokazuju opšte pravilo da je dozvoljeno izostaviti klanjanje farz namaza u džematu ako za to postoji šerijatski prihvatljivo opravdanje.
Od opravdanja za ostavljanje namaza u džematu na osnovu vjerodostojnih dokaza ili valjanog kijasa (analogije) islamski pravnici navode sljedeća stanja:
– bolest zbog koje se ne može otići u džemat ili sa kojom će se naštetiti drugim džematlijama,
– strah od oboljenja,
– prisustvo jela, a proučen je ikamet,
– trpljenje velike ili male nužde,
– strah,
– jedenje crvenog ili bijelog luka,
– oduživanje imama u namazu,
– putovanje,
– san,
– zaborav.
Propis ostavljanja namaza u džematu zbog gripe
Islamski pravnici su pojasnili kakva je to bolest zbog koje je opravdano izostaviti klanjanje u džematu:
1 – bolest zbog koje bolesnik ne može otići u džemat, ili bi se bolest povećala ili bi time uzrokovano sporije izlječenje ako bi otišao.
2 – bolest sa kojom će naštetiti drugim džematlijama, poput zaraznih bolesti, ili im činiti ezijet ako prisustvuje namazu.
Kaže Ibn Kudame (El-Mugni 1/451): „Bolesnik ima opravdanje u ostavljanju namaza u džematu i džume po stavu velike većine učenjaka.
Kaže Ibn El-Munzir: Nije mi poznato da ima razilaženja među učenjacima oko dozvole bolesniku da izostavi klanjanje u džematu“. Zatim je Ibn Kudame naveo gore spomenuti hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sa dodatkom kod Ebu Davuda.
Takođe, naveo je slučaj zabilježen u hadisima Buharije i Muslima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izostavljao klanjanje i predvođenje namaza kada je bio u smrtnoj bolesti i govorio je: „Naredite Ebu Bekru neka predvodi namaz“.
Kaže Nevevi (El-Medžmu’ 4/205): „Kažu učenjaci našeg (šafijskog) mezheba da je od opravdanja ostavljanja klanjanja u džematu da klanjač bude bolestan tako da hodanje teško pada, pa i ako je u mogućnosti, ali mu to šteti i čini teškoću, jer kaže Uzvišeni Allah „I On vam u vjeri nije ništa teško propisao“. A ako je bolest lagana zbog koje hodanje ne predstavlja poteškoću, poput zubobolje, lakše glavobolje i lagane gripe, to nije opravdanje. Učenjaci su postavili pravilo dozvole ostavljanja džemata zbog bolesti: da bolest stvara teškoću, poput teškoće hodanja kada pada kiša“.
A ako je bolesnik bolestan zaraznom i prijelaznom bolešću, to je valjano šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu kako ne bi nanosio štetu klanjačima i činio im time ezijet. Pa čak kada bi mu se i zabranilo da dolazi u mesdžid dok ne ozdravi bilo bi ispravno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se bolesne deve spajaju sa zdravim.
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nikako ne dovodite bolesne (deve) kod zdravih“.
Prema tome, lagana gripa ili ona koja je u svom početku ili završetku nije šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu. Dok je teža gripa opravdanje za ostavljanje namaza u džematu, jer je zarazna i jer bolesiku stvara teškoću pri hodanju. Dovoljno je to što je zarazna da bude razlog ostavanjanja klanjanja u džematu.
Ve billahi tevfik.
© 2016 http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDa li mi muslimani svi imamo suđenog, suđenu osobu?
Alejmusselam! Iz pitanja se razumije da ti vjeruješ u kader i da znaš da je Allah sve odredio od dobra ili zla. I nema sumnje da je Allah, dželle še’nuhu, odredio suđenu osobu onome kome je određeno da se oženi ili uda. Takođe, odredio je nekome da nema suđene osobe jer mu je određeno da se ne oženiviše
Alejmusselam! Iz pitanja se razumije da ti vjeruješ u kader i da znaš da je Allah sve odredio od dobra ili zla. I nema sumnje da je Allah, dželle še’nuhu, odredio suđenu osobu onome kome je određeno da se oženi ili uda. Takođe, odredio je nekome da nema suđene osobe jer mu je određeno da se ne oženi ili ne uda, ali mi neznamo šta je Allah, dželle še’nuhu, odredio.
To što roditelji kažu doće suđeni ne mora da bude tako, jer neko nema suđenu osobu za koju će se udati, ali mi to ne znamo. Nego je na inasanu da uzima za uzroke, nije sporno šerijatski da se djevojka raspituje za momka koji joj se sviđa, da mu da neki znak da joj se sviđa, ili da njen otac je ponudi, ili njena majka i tako. Jer se Hatidža ponudila Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a tako i Omer, radijallahu anhu je ponudio Hafsu prvo Osmanu a zatim Ebu Bekru, i mnoštvo je takvih primjera. Ve bilalhi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Vidi manjeMožemo li i moramo li se ponovo vjenčati?
Alejkumusselam. Ovo što se među vama desilo ima tri bitna momenta sa šerijatske strane: Prvo – to što si ti nakon što ste se posvađali otišla od njega. To nisi smjela uraditi sama od sebe, niti je njemu (tvome mužu) dozvoljeno da kada ti da talak da te istjera iz kuće sve dok ne istekne iddet. Kaževiše
Alejkumusselam. Ovo što se među vama desilo ima tri bitna momenta sa šerijatske strane:
Prvo – to što si ti nakon što ste se posvađali otišla od njega. To nisi smjela uraditi sama od sebe, niti je njemu (tvome mužu) dozvoljeno da kada ti da talak da te istjera iz kuće sve dok ne istekne iddet. Kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, kada htjednete žene pustiti, vi ih pustite u njihovom iddetu, i brojte iddet i Allaha, Gospodara svoga, bojte se. Ne tjerajte ih iz stanova njihovih, a ni one neka ne izlaze, osim ako očito sramno djelo učine. To su Allahovi propisi” (Et-Talak, 1). Znači, Uzvišeni zabranjuje da muž, nakon što da talak ženi, da je istjera iz kuće a takođe, naređuje da one same od sebe ne izlaze. Smisao ovoga je u tome da kada puštena žena ostane zajedno sa čovjekom u kući stvaraće se prilika da je on vidi i da je kao ženu poželi (to je ono što ti kažeš da ste se ponovo zaljubili jedno u drugo).
Pa ako je imalo u njihovom braku hajra neminovno je i neizbježno je da je vrati, a ako je zaista ne može podnijeti i ne može sa njom da živi tada će to potvrditi i još bolje učvrstiti. Ovo je prva greška koju ste napravili i koja se, nažalost, uobičajeno čini prilikom davanja talaka i svađa među supružnicima.
Drugo – nije dozvoljeno mužu da kada već daje talak ženi da joj tri puta odjedanput daje talak. Dokaz za to su riješi Uzvišenog: “O Vjerovjesniče, kada htjednete žene pustiti, vi ih pustite u njihovom iddetu, i brojte iddet …” (Et-Talak, 1). I kaže: “Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati” (El-Bekare, 229). Iz ovih ajeta se razumije da puštanje žene biva davanjem jednog talaka i brojanjem jednog iddeta a ne da se odjedanput daju sva tri talaka i da im se broji jedan iddet. A što se tiče mes’ela da kada već muž dadne ženi odjedanput tri talaka da li je pao talak ili nije učenjaci imaju podijenjeno mišljenje.
Naime, ako muž da ženi talak riječima: Puštena si triput, ili kaže: Puštena si, puštena si, puštena si, ili joj kaže: Puštena si, zatim nakon nekoliko dana dok je još u iddetu kaže joj: puštena si, pa se to još jednom ponovi nakon nekoliko dana dok je u iddetu, u sve tri ova slučaja se smatra da je muž izgovorio ženi talak tri puta, s tim da su se učenjaci razišli da li je talak pao tri puta ili samo jednom. Zanimljiva je stvar da su sve četiri poznata mezheba hanefije, malikije, šafi’ije i hanbelije, na tome da se talak dat tri puta odjedanput broji tri puta. Međutim, ispravno mišljenje je da talak pada samo jedanput.
Najjači argument koji ukazuje na ispravnost ovog mišljenja je ono što bilježi Muslim od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da mu je rekao Ebu Es-Sahba’i: “Zar ne znaš da se u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i na početku hilafeta Omera, radijallahu anhuma, talak dat tri puta brojao samo jednom?” A on je odgovorio: “Da”. Prema tome, tri talaka koja ti je dao tvoj muž se broje samo jednim talakom, te da si ti sada još uvijek u iddetu, on bi imao pravo da te vrati zašto bi mu bilo dovoljno da izgovori riječi da te je vratio ili da ti priđe u postelji.
Treće – učenjaci se razilaze po pitanju brojanja iddeta koji je spomenut u kur’anskom ajetu: “Raspuštenice neka čekaju tri kuru’a” (El-Bekare, 228): da li je kuru’ tri mjesečna pranja ili tri čistoće između dva hajza. A s obzirom da su već prošla četiri pranja (hajza) to znači da je tvoj iddet istekao i po jednom i po drugom mišljenju. A to onda znači da mu ti više nisi žena, tj. da si mu haram sve dok se ponovo ne vjenčate sa svim šartovima sklapanja braka: dozvolom staratelja, prisustvom svjedoka i slično, odnosno kao da se prvi put uzimate. Sada nakon što ti je istekao iddet nije ispravno niti dovoljno da ti on samo kaže da si vraćena ili da ti priđe u postelji.
Prema tome, pogriješila si što si otišla od njega, a njemu je bilo haram da ti da talak tri puta odjedanput iako se to brojao jedan talak, a s obzirom da ti je istekao iddet trebate ponovo da se vjenčate kao da se prvi put uzimate ako hoćete da živite. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Vidi manje