Alejkumusselam.

Pitanje učenja Bismile na početku Fatihe i na početku sure zahtijeva da se kaže nešto ukratko o dvije mes’sle na kojima je ovo pitanje zasnovano, a to su: da li je Bismila ajet iz Kur’ana ili nije i kakav je propis učenja Bismile na početku Fatihe.

Da li se Bismila ubraja u ajet iz Kur’ana ili ne

Ovo pitanje je jedno od najbitnijih mes’ela u poglavlju namaza jer od njega zavisi valjanost namaza. Zato kaže imam Nevevi (El-Medžmu 3/334): “Znaj, da je pitanje Bismile važno i bitno na njemu je izgrađena ispravnost namaza koji je najvećei temelj (vjere) poslije tevhida”.

Prije navođenja stavova učenjaka neophodno je razdvojiti ono oko čega se učenjaci slažu po ovom pitanju da bi tek onda naveli stavove učenjaka oko onoga oko čega se razilaze.

Naime, složni su učenjaci da je Bismila dio ajeta iz sure En-Neml, a to su riječi Uzvišenog: “Ono je od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (En-Nemlu, 30), kao i da Bismila nije ajet na početku sure Et-Tevba. Da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima to navode hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas, Nevevi, Ibn Tejmije, Ibn Rušd i mnogi drugi.

Zatim su se učenjaci razišli oko Bismile da li je ona ajet od Fatihe ili ne, da li prvi je ajet na početku svake sure ili ne, ili je ajet sam za sebe objavljen radi razdvajanja između sura, ili je ajet u Fatihi a nije u ostalim surama? Po ovom pitanju učenjaci imaju pet mišljanja.

Prvo mišljenje: da Bismila nije ajet od Fatihe niti ajet na početku svake sure nego je ajet sam za sebe objavljen da bi se znali gdje se razdvajaju sure, pa tako po ovom mišljenju Kur’an ima 114 sura i jedan ajet a to je Bismila.

Ovo je poznat stav kod hanefija naročito njihovih potonjih učenjaka, rivajet od Ahmeda i izabrao ga je šejhul-islam Ibn Tejmije.

Drugo mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i prvi ajet svake sure.

Ovo je stav imama Šafije i odabrani stav većine njegovih učenika.

Treće mišljenje: da Bismila nije ajet ni od Fatihe ni prvi ajet svake sure niti je objavljena radi razdvajanja među surama.

Ovo je stav nekih prvih učenjaka kod hanefija, imama Malika i učenjaka njegovog mezheba. Po njima Bismila se piše radi da bi se znalo gdje je početak neke sure i radi bereketa a ne zato što je ajet iz Kur’ana.

Četvrti stav: da je Bismila ajet od Fatihe ali nije ajet na početku svake sure.

Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba, rivajet od imama Ahmeda i nekih učenjaka hanbelijskog mezheba.

Peto mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i dio prvog ajeta na početku svake sure.

Ovo je stav nekih učenjaka šafijaskog mezheba.

Navođenje dokaza za svako mišljenje i komentarisanje istih bi uzelo mnogo prostora, zbog toga ću navesti odabrano mišljenje poduprijeto sa argumentima.

Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, tj. da Bismila nije ajet ni od Fatihe niti je ajet na početku svake sure, a takođe nije ajet iz Kur’ana sa kojim se razdvajaju sure, nego je ajet sa kojim počinje svaka sura (osim Et-Tevbe), znači ona se navodi na početku svake sure čime se ujedno zna i kraj prethodne.

Od dokaza koji podupiru ovaj stav je sljedeće:

Prvo: hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao gdje se razdvaja sura (od one prije nje) sve dok mu se ne spusti Bismillahirrahmanirrahim”. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani. Znači nije znao gdje završava neka sura sve dok mu se ne spusti Bismila sa kojom mu se stavi do znanja da počinje sljedeća sura.

Drugo: Bismila se navodi i prije sure Fatihe iako prije nje nema nijedne sure, a to znači da je Bismila objavljena radi razdvajanja među surama ne bi se spominjala na početku Fatihe.

Treće: Bismila se piše na početku svake sure a ne ubraja se ajetom od te sure, tj. ne piše se da je to prvi ajet te sure. Na primjer, sura El-Kevser ima samo tri ajeta po idžmau učenjaka, a da se ubraja u tu suru imala bi četiri ajeta, takođe sura El-Mulk ima trideset ajeta a da je Bismila od nje imala bi 31 ajet a što bilo oprečno hadisu u kojem je došlo da ona ima 30 ajeta.

Korist poznavanja ovog pitanja se sastoji u sljedećem:

Prvo – onaj ko kaže da je Bismila ajet na početku svake sure po njemu je vadžib učiti Bismilu na početku Fatihe i svake sure u namazu jer je po njemu ona dio te sure.

Drugo – ko smatra da je Bismila prvi ajet od Fatihe po njemu je obaveza da se i Bismila uči naglas u namazima u kojim imam uči Fatiha naglas.

Propis učenja Bismile na početku Fatihe

Oko propisa učenja Bismile u namazu na početku Fatihe učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab.

Ovo je najpoznatiji stav unutar hanefijskog mezheba a zastupasju ga i hanabile.

Svoj stav dokazuju sa dva hadisa:

Prvi: hadis od Nuajma El-Mudžmira u kojem kaže da je klanjao iza Ebu Hurejre, radijallahu anhu, proučio je Bismillahirrahmanirrahim, a zatim Fatihu …, te kada je predao selam rekao je: “Tako mi onog u čijoj je ruci moja duša, ja najsličnije klanjam namazu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”. hadis bilježe Bejheki, Darekutni i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Bejheki, Darekutni, Hakim i Zehebi.

Drugi: hadis od Ummu Selem, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio učio bi ajet po ajet: Bismillahirrahmanirrahim, El-Hamdu lillahi rabbil-alemin, …”. bilježe ga Darekutni, Hakim, Ibn Huzejme i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Darekutni, Hakim i Zehebi.

Drugo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu vadžib. Ovo je stav imama Šafije i sljedbenika njegovog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav time što je Bismila ajet od Fatihe te zbog toga vadžib da se uči. Na ovo se može prigovoriti da oko pitanja da li je Bismila dio Fatihe postoji jako razilaženje među učenjacima te se zbog toga ne može sa tim dokazivati.

Treće mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u farz namazima mekruh (pokuđeno) a u nafilama dozovljeno.

Ovo je stav imama Malika i većine njegovih sljedbenika.

Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Da su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer otpočinjali namaz sa El-Hamdu lillahi rabbil-alemin”. Kažu da ovo ukazuje da nije propisano da se Bismila uči na farz namazima.

Takođe, dokazuju svoj stav sa hadisom kojeg bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, u kojem je došlo da je ashab Abdullah ibn Mugaffel nazvao učenje Bismile prije Fatihe u namazu novotarijom. Međutim, hadis je slab te ga nema potrebe navoditi.

Ovom stavu se može prigovoriti da u hadisu sa kojim dokazuju nepropisanost učenja Bismile nije došlo da oni nisu učili Bismilu u sebi što je moguće, te tako njihov dokaz ne može presuditi po ovom pitanju.

Odabrani stav je prvo mišljenje, tj. da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab, jer dokazi koje navode jasno ukazuju na propisanost učenja Bismile, a Allah zna najbolje.

Prema tome, mustehab je učiti Bismilu prije Fatihe, a oko učenja Bismile prije sure u namazu nije mi poznat neki šerijatski tekst na tu temu niti stavovi učenjaka o tome.

A što se tiče izgovaranja tekbira pri podizanju ruku na trećem rekatu kada se već dignemo na treći rekat i izgovaramo tekbir na sedždi to nije propisano, nego se izgovara samo jedan tekbir prilikom ustajanja sa sedžde. Ve billahi tevfik.

mr. Zijad Ljakić!

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Najbolji oblik odgoja djeteta jeste odgoj u okrilju oba roditelja, jer dijete pomoću njihove zajedničke pažnje i odgoja postaje kompletna i uravnotežena ličnost. Ukoliko se roditelji rastave, majka je preča od oca da se brine o djetetu, osim ako se kod majke pojavi zapreka ili kod djeteta osobina koja nalaže da mu se ponudi izbor između majke i oca.

Razlog što se prednost u odgoju djeteta daje majci jeste to što majka u osnovi vodi brigu o djetetu, pazi ga i doji. Ona najbolje zna kako ga odgojiti i ima više strpljenja i upornosti od samoga muškarca. Također, majka ima više vremena od oca, tako da će dijete imati više koristi jer će mu se posvećivati više vremena.

Abdullah b. Amr prenosi da je neka žena rekla: “Allahov Poslaniče, ovaj moj sin bio je u mom stomaku, moje grudi su ga dojile, a njegov otac tvrdi da će mi ga uzeti!?” Poslanik, ﷺ, reče: “Ti si preča tom djetetu, osim ako se udaš.” (Ahmed, 2/182, Ebu Davud, br. 2276, i Hakim, 2/225, koji kaže da je sahih)

Jahja b. Seid prenosi da je čuo Kasima b. Muhammeda kako govori: “Kod Omera b. Hattaba bila je jedna žena ensarijka koja mu je rodila Asima b. Omera, pa ju je Omer razveo. Jednom prilikom Omer je došao u mjesto Kuba i našao svoga sina u dvorištu džamije. Uzeo ga je za mišice i stavio ga ispred sebe na jahalicu. Djetetova nena po majci sustiže ih i poče se sa njim prepirati sve dok ne dođoše do Ebu Bekra es-Siddika.

Omer reče: ‘Ovo je moj sin’, a Ebu Bekr reče: ‘Pusti ih neka idu (nena i dijete).’ Omer ga više ništa nije pitao.” (Malik, El-Muvetta, 2/767, i Bejheki, 8/5)

U jednoj od tih predaja navodi se da je Ebu Bekr rekao Omeru: “Majka je brižnija, blaža, duševnija i bolja za svoje dijete, ako se ne uda.”

Ove Ebu Bekrove riječi pojašnjavaju nam razlog za davanje prednosti majci u brizi o djetetu ukoliko su roditelji rastavljeni.

Brigu o djetetu nije dozvoljeno predati nemuslimanki, jer nemuslimani nemaju pravo starateljstva nad muslimanima, bilo da se radi o majci ili ocu.

Sa otprilike navršenih sedam godina djeteta i njegovom sposobnošću da samostalno jede i izvršava druge obaveze prestaje propis njegove dodjele majci, te se tada djetetu daje pravo na izbor između života sa ocem ili majkom, bez ikakve prisile ili uvjetovanja. Također, djetetovo opredjeljenje ne smije biti motivirano izbjegavanjem šerijatskih propisa kao što su namaz, hidžab, post i sl. Allah najbolje zna!

Odgovorio: dr. Emir Demir

Onaj ko nosi dugu odjeću iz oholosti bit će kažnjen tako što Allah, dželle šanuhu, na njega neće obratiti pažnju, niti će ga osloviti, niti će ga očistiti, njemu pripada bolna patnja. A onaj koji dugu odjeću nosi tek onako, ne iz oholosti, taj će biti kažnjen tako što će dio ispod članaka koji bude pokrivala odjeća gorjeti u paklenoj vatri. U vezi s onim ko nosi dugu odjeću iz oholosti imam Muslim zabilježio je predanje u kojem stoji da je Resulullah, ﷺ, rekao: “S trima kategorijama ljudi Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, oni će imati bolnu patnju. To su: onaj ko nosi dugu odjeću, čovjek koji prigovara zbog učinjenog dobra i trgovac koji se lažno zaklinje.” Tu je i hadis koji su zabilježili el-Buhari i Muslim, a u kojem stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Allah na Sudnjem danu neće pogledati onog čija se odjeća vuče po podu iz oholosti.” A u vezi s onim ko nosi odjeću preko članaka, ali ne iz oholosti, imam el-Buhari zabilježio je predanje preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji prenosi da je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.” Ovo Resulullah, ﷺ, nije ograničio na oholost, i neispravno je značenje ovog hadisa ograničiti prethodnim, tim prije jer Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao i ovo: “Vjernik nosi odjeću do pola cjevanice i nema smetnje”, ili je rekao: “…i nema grijeha u tome da nosi i dužu odjeću, ali pod uvjetom da ne pada ispod članka. U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom. A Allah na Kijametskom danu neće pogledati onog čija se odjeća vuče po podu iz oholosti” (Ahmed, 3/5, Ebu Davud, 4093, Ibn Madža, 3573, i Malik, 2/217). Ovdje se, naime, radi o dvama različitim prijestupima, pa su i kazne različite. A dokaz koji ima općenito značenje ne može se ograničiti onim dokazom koji ima posebno značenje u slučaju da se povod njihova izricanja i konačan ishod razlikuju, jer bi to dovelo do kontradiktornosti.

Kad je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao da Allah neće pogledati na Sudnjem danu čovjeka koji vuče svoju odjeću iz oholosti, Ebu Bekr, radijallahu anhu, kako je to zabilježio imam el-Buhari, požalio se: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Na ovo mu je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Ti nisi jedan od onih koji to čine iz oholosti!”

Onom ko dokazuje ovim Ebu Bekrovim, radijallahu anhu, predanjem treba reći da u tome griješi iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio Poslaniku islama rekavši ovako: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Dakle, ovaj ashab nije svoju odjeću namjerno spuštao da pada ispod članka, već je haljetak sam od sebe padao, a Ebu Bekr ga je brižno podizao, za razliku od onih koji tvrde da ne nose odjeću iz oholosti: oni namjerno puste da njihova odjeća pada ispod članka i uvijek je tako nose ne podižući je iznad članka. I drugi je razlog to što je Allahov Poslanik, ﷺ, pohvalio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu da nije ohol, za razliku od onih koji dokazuju ovim hadisom: niko od njih nije pohvaljen na jeziku Allahova Poslanika, i nijednom od njih nije rečeno da nije ohol. A šejtan neke ljude navede na slijeđenje manje jasnih dokaza, kur’anskih ajeta i hadisa, kako bi opravdali svoje postupke. Allah je Onaj Koji upućuje na Pravi put, molimo Ga da nas uputi i sačuva.

Šejh Muhammed b. Usejmin