Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
O skupino Kurejšija, došao sam da vas koljem! Je li ispravan ovaj hadis?
Ove je riječi Poslanik, ﷺ, izgovorio pred Kurejšijama nakon što je Ukbe b. Ebu Muajt oborio Poslanika, ﷺ, na koljena i pokušao ga udaviti svojom odjećom dok je Poslanik, ﷺ, klanjao iza Mekami Ibrahima. Ebu Bekr je pritrčao i podigao Vjerovjesnika, ﷺ, govoreći: “Zar ćete ubiti čovjeka zato što kaže mviše
Ove je riječi Poslanik, ﷺ, izgovorio pred Kurejšijama nakon što je Ukbe b. Ebu Muajt oborio Poslanika, ﷺ, na koljena i pokušao ga udaviti svojom odjećom dok je Poslanik, ﷺ, klanjao iza Mekami Ibrahima. Ebu Bekr je pritrčao i podigao Vjerovjesnika, ﷺ, govoreći:
“Zar ćete ubiti čovjeka zato što kaže moj je Gospodar Allah?!” Nakon što je završio s namazom, Poslanik, ﷺ, prošao je pored poglavara Kurejša koji su hladovali pored Kabe i rekao im: “O skupino Kurejšija, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, nisam poslan nego da vas koljem”, pokazavši rukom preko vrata. (Ibn Hibban, 8/188/6535, Ebu Ja‘la, 6/240/7301, i Ibn Ebu Šejbe, 7/332/36550, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 6/16, i Sahihu mevaridiz-zam’an, 2/131.) Ovaj je događaj zabilježio i imam Buharija u Sahihu, 3678 i 3856, ali nije zabilježio ove Poslanikove, ﷺ, riječi, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKoje su odlike mjeseca šabana?
Svevišnji Allah odlikovao je određene svjetove nad drugima, neke ljude nad drugim ljudima, neka mjesta nad drugim mjestima, kao što je odlikovao određena vremena nad drugim vremenima. Nakon časnog ramazana, mjesec ša’ban zauzima posebno mjesto. Stoga je Vjerovjesnik, ﷺ, postio u ša’banu više nego uviše
Svevišnji Allah odlikovao je određene svjetove nad drugima, neke ljude nad drugim ljudima, neka mjesta nad drugim mjestima, kao što je odlikovao određena vremena nad drugim vremenima. Nakon časnog ramazana, mjesec ša’ban zauzima posebno mjesto. Stoga je Vjerovjesnik, ﷺ, postio u ša’banu više nego u drugim mjesecima. (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 247.) Na pitanje zbog čega mnogo posti u mjesecu ša’banu, Resulullah, ﷺ, odgovorio je: “To je mjesec prema kome je svijet nemaran, on je između redžeba i ramazana, u njemu se dižu djela Stvoritelju svjetova, stoga volim postiti u njemu.” (Nesai, Ahmed, 16/84/21650, i Tahavi, u djelu Šerhu meanil-asar, 2/82. Imam Ebu Davud Sidžistani i Busiri ovaj hadis smatraju ispravnim, a šejh Albani dobrim. Vidjeti: Ithaful-mehera, 3/423, Avnul-Mabud, 3/362, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 4/522, i Sahihul-džamia, 1/691.)
Aiša, radijallahu anha, majka pravovjernih, izjavila je: “Nisam vidjela da Vjerovjesnik, ﷺ, posti ni u jednom mjesecu (osim ramazana) više nego što posti u mjesecu ša’banu: postio je cijeli mjesec ša’ban, osim nekoliko dana.” (Buharija i Muslim.) Na osnovu ovog i nekih drugih predanja, Ibnul-Kajjim tvrdi da Resulullah, ﷺ, nikada nije postio nijedan mjesec u cijelosti, osim ramazana. (Vidjeti: Zadul-mead, 2/56.) Međutim, postoje autentična predanja iz kojih se zaključuje da je Poslanik, ﷺ, postio cijeli ša’ban. Ummu Selema, radijallahu anha, rekla je: “Nisam vidjela da Poslanik, ﷺ, posti dva mjeseca uzastopno osim ša’bana i ramazana.” (Tirmizi, 3/376/736, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Međutim, nema stvarne kontradiktornosti među ovim hadisima. Predanjima koje ukazuju da je Resulullah, ﷺ, postio cijeli ša’ban mislilo se na skoro cijeli ša’ban. Ovaj smisao zaključuje se iz prethodnog hadisa koji prenosi Aiša, radijallahu anha. Tako bismo uskladili značenja ovih hadisa.
Ibn Abdulberr navodi da neki učenjaci smatraju lijepim napraviti pauzu dan ili više između ša’bana i ramazana, da se ne pomiješa dobrovoljno s obaveznim, kako su činili Poslanikovi, ﷺ, ashabi. A to se prenosi od Ibn Abbasa i Ebu Hurejre, s vjerodostojnim lancima prenosilaca koje je zabilježio Abdurrezzak, 4/158. (Vidjeti: El-Istizkar, 10/328.) Ipak se od Vjerovjesnika, prenosi se da je spajao post ša’bana s ramazanskim postom. (Nesai (2349 i 2352), Ebu Davud (2431), Ibn Huzejme (2077) i Hakim, 1/434, s lancem prenosilaca za koji Hakim i Zehebi tvrde da ispunjava Buharijine i Muslimove kriterije. Također vidjeti Sahihus-sunen, 2/152-153, Sahihut-tergib, 1/597, i Sahihul-džamia, 2/838.) Nije vjerodostojan hadis u kome se navodi da je Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio da se posti dan prije ramazana. (Bejheki, 4/208, koji ga je okarakterizirao slabim, kao i Nevevi u djelu El-Medžmu, 6/441, te Ibn Turkmani u djelu El-Dževherun-nekijj, 4/208.)
Umjesno je spomenuti da većina učenjaka dopušta post u drugoj polovini ša’bana. A kada je riječ o hadisu u kojem Resulullah, ﷺ, kaže: “Kada se upolovi ša’ban, ne postite do ramazana” (Tirmizi (738).), njega je odbacila većina hadiskih stručnjaka, između ostalih: Ahmed, Ibn Mein, Ebu Zura, Tahavi, Bejheki, Sanani i neki drugi. (Vidjeti: Fethul-Bari, 5/2488.) Kada bismo i prihvatili ovaj hadis, on bi se odnosio na one koje bi izmorio post u ša’banu, pa ne bi izdržali ispostiti ramazan. Ovako je imam Tahavi protumačio spomenuti hadis, uskladivši ga s drugim predanjima. Hafiz Askalani podržao je Tahavijevo rješenje. (Vidjeti: Fethul-Bari, 5/2488) Drugi način usaglašavanja ovog i prethodnih predanja jeste da se ta zabrana odnosi na onog čovjeka koji nije običavao postiti drugu polovinu ša’bana. (Vidjeti: Tuhvetul-ahvezi, 3/362, i Fikhus-savm, str. 70.) Pored toga, ne postoje vjerodostojna predanja koja ukazuju na posebne vrline mjeseca ša’bana, osim hadisa u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Allah pogleda Svoje robove petnaeste noći ša’bana, pa oprosti svima, osim mnogobošcu i onome koji ima razmirica sa svojim bratom muslimanom.” (Ibn Hibban, (5665), Taberani, 20/108.-109, te u djelima Musneduš-šamijjin, 1/130, i El-Evsat, 7/36, Bejheki u djelu Šuabul-iman, 3/380, Ibn Ebu Asim, u djelu Es-Sunna (524), Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 5/191, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz–zevaid, 8/65, Sahihut–tergib, 1/597, Silsiletul–ehadisis–sahiha, 4/522, i opaske šejha Arnauta na El–Ihsan, 12/481. Imam Busiri ukazao je na pojačavanje ovog predanja. Vidjeti: Itihaful-hiretil-mehera, 3/423.)
Ono što se pripisuje Allahovom Poslaniku, ﷺ, da je kazao: “Ša’ban se odlikuje nad ostalim mjesecima, kao što se ja odlikujem nad ostalim vjerovjesnicima” izmišljeno je predanje koja se ne smije uzimati za argument. (Vidjeti: Muadžemul-menahil-elfazijje, str. 316, od šejha Bekra b. Abdullaha Ebu Zejda.) Hadiski stručnjaci također su ocijenili apokrifnim predanje u kojem se navodi pohvala posta i noćnog namaza petnaestog dana ša’bana. (Ibn Madže (1407), Bejheki u djelima Šuabul–iman, 3542, i u Fedailul–evkat, 24.) U lancu prenosilaca ovoga hadisa postoji Ebu Bekr b. Abdullah b. Muhammed Kureši, koji je izmišljao hadise, što tvrde imam Ahmed, Ibn Adi, Ibn Hibban i neki drugi. (Vidjeti: El–Kamil, 7/90, Et–Taruhus–sagir, 2/184, El–Medžruhin, 3/147, El–Mugni, 1/546, Daifus–sunen, 261, Silsiletul-ehadisid-daifa (2132), Daiful–džamia (652) i Tenkihul–kelam, str. 596.) Druga, dakako izmišljena predanja, navode da se namaz u ovoj noći sastoji od stotinu rekata. Na svakom rekatu uči se deset puta sura El-Ihlas. (Vidjeti: Mevsuatul-ehadis, 8/435.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeJE LI TAČNO DA SU NEKE SURE ILI AJETI BOLJI OD DRUGIH?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da li su neke sure ili ajeti bolji i vrijedniji od drugih i ako jesu u čemu se sastoji ta vijednost? O ovim pitanjima pisali su mnogi učenjaci, a naročito učenjaci koviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da li su neke sure ili ajeti bolji i vrijedniji od drugih i ako jesu u čemu se sastoji ta vijednost? O ovim pitanjima pisali su mnogi učenjaci, a naročito učenjaci koji su napisali knjige iz oblasti kur'anskih znanosti poput Sujutija (El-Itkan), Zerkešija (El-Burhan) i Zerkanija (Menahilul-irfan).
Imam Sujuti je u svojoj knjizi (El-Itkan, 2/417-420) detaljno naveo stavove učenjaka o ovim pitanjima i argumentaciju istih, kao i u čemu je vrijednost jednih nad drugima. Rezime onoga što je on spomenuo se sastoji u sljedećem:
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li u Kur'anu ima ajeta ili sura koje su bolje i vrijednije od drugih ajeta i sura:
Prvi stav – da nema u Kur'anu nešto (ajet ili sura) što je vrijednije i bolje od nečeg drugog iz Kur'ana.
Na ovom stavu su Ebu El-Hasan El-Eš'ari, Kadi ebu Bekr El-Bakilani, Ibn Hibban i pripisuje se imamu Maliku.
Ovu stav argumentiraju time što je čitav Kur'an Allahov govor, kao i time što stav da je nešto od Kur'ana vrijednije od nečega drugog iz Kur'ana išareti da u ajetima i surama koje su manje vrijedne ima nedostataka i mahana.
Drugi stav – da su neke sure i ajeti vrijedniji od drugih.
Na ovom stavu džumhur učenjaka, između ostalih: Ishak ibn Rahuveje, Ebu Bekr ibnul-Arebi, Ebu Hamid El-Gazali, El-Kurtubi i mnogi mnogi drugi.
Njihov argument su hadisi u kojima je došlo da su neke sure i neki ajeti vrijedniji od drugih, poput toga da je Fatiha najuzvišenija sura u Kur'anu, da je Ajetul-kursi navrijedniji ajet, da sura El-Ihlas vrijedi kao trećina Kur'ana, zatim vrijednost El-Bekare i Ali Imran i vrijednost zadnja dva ajeta sure El-Bekare i drugi primjeri.
Ebu Hamid El-Gazali kaže da ako bi neko pitao kako da bude dio Kur'ana bolji od drugog dijela Kur'ana, neka zna da svjetlost znanja ukazuje da ima razlike između
Ajetul-kursi i Ajetul-dejn (najdužeg ajeta u Kur'anu koji govori o zapisivanju duga) i da ima razlike između sure El-Ihlas i sure Tebbet, a na uvjerenje da među njima ima razlike ukazuje i sunet. Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem, je objavljen Kur'an, a on je rekao da je sura Jasin srce Kur'ana (oko vrijednosti sure Jasin nije ništa prenešeno u vjerodostojnim hadisima), da je Fatiha najbolja sura u Kur'anu, da je Ajetul-kursi prvak Kur'ana, da Kulhuvallahu ehad vrijedi trećinu Kur'ana, i drugi hadisi u kojima su spomenute vrijednosti dijelova Kur'ana, davanja prednosti jednim surama i ajetima nad drugim i mnoštvo sevapa onome ko ih uči.
A kaže učenjak Ebnul-Hisar da je čudno da se spominje razilaženje učenjaka po ovom pitanju pored šerijatskih tekstova koji to potvrđuju.
Zatim, učenjaci koji potvrđuju da su neke sure i ajeti bolji i vrijedniji od drugih međusobno se razilaze oko toga u čemu je vrijednost jednih nad drugim.
Skupina kaže da je u pitanju veličina nagrade, mnoštvo sevapa, pokretanje emocija i bogobojaznosti, navođenje na razmišljanje i zapitanost prilikom čitanja i razmišljanja o tim ajetima ili surama.
Dok duga skupna smatra da se radi o raznolikosti i bogatstvu sadržaja, značenja i dubina tih ajeta.
A imam Bejheki prenosi od učenjaka El-Halimija da se vrijednost i prednost jednih ajeta i sureta nad drugima vraća na jednu od tri stvari:
Prva – da je rad po jednom ajetu preči od rada po drugom, zato se kaže da su ajeti u kojima su došle naredbe i zabrane bolji od ajeta u kojima su priče vjerovjesnika i drevnih naroda.
Druga – ajeti koji sadrže mnoštvo Allahovih imena, ili Allahovih svojstava ili koji ukazuju na Allahovu uzvišenost i veličinu oni su bolji od ajeta u kojima toga nema, jer se vrijednost govora mjeri po njegovom sadržaju.
Treća – reći da je neka sura bolja od druge ili da je neki ajet bolji od drugog to nači da se sa njenim učenjem ostvaruje trenutna korist mimo koristi sevapa na ahiretu i da se njenim učenjem obavlja ibadet, poput učenja Ajetul-kursija, sure El-Ihalas, El-Felek i En-Nas, učač se sa njihovim učenjem štiti od onog od čega se boji, traži zaštitu od Allaha i izvršava samim učenjem ibadet, jer se njihovim učenjem spominje Allah (čini zikrullah) i Njegovo veličanje sa naviđenjem Njegovih uzvišenih svojstava sa uvjerenjem u njihovu istinitost, uz to duša se smituje sa zikrom i ostvaruje se bereket, za razliku od ajeta o propisima sa njihovim učenjem se ne primjenjuje sam propis nego postiže znanje.
Takođe, upitana je Stalna komisija za fetve u Saudij (broj fetve 20414): da li je tačno da učenje i tilavet nekih sura Kur'ana i ramišljanja o njihovom značenju ima posebnu vrijednost i fadl u odnosu na neke druge sure, poput sure Jasin. I u čemu je ta vrijednost?
Odgovor je glasio: Međusobna razlika u vrijednosti i fadlu među nekim ajetima i surama je potvrđena u čistom Sunnetu, poput vrijednosti Fatihe, Ajetul-kursija, sure El-Ihlas i drugih sura, uz uvjerenje da su svi ajeti i sure Allahov govor. Ove različite vrijednosti ajeta i sura se vračaju na to što neke sure ili ajeti imaju posebna njima specifična značenja, a u Sunetu nam je pojašnjena ta specifična vrijednost i fadl. Različite vrijednosti ajeta i sura možemo znato samo putem Tavkifa (tj. putem šerijatskih tekstova Kur'ana ili Sunneta) i u tome nema prostora za idžtihad (mišljenje ljudi). A što se tiče sure Jasin, nije nam poznat vjerodostojan hadis od
Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o njenoj posebnoj vrijednosti, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik, i neka je salavat i selam na vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe. (potpisnici fetve su: Bin Baz, Abdulaziz Ale Eš-Šejh i Bekr ebu Zejd)
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI BISMILA KUR'ANSKI AJET? – stavovi učenjaka mezheba
Alejkumusselam. Pitanje učenja Bismile na početku Fatihe i na početku sure zahtijeva da se kaže nešto ukratko o dvije mes'sle na kojima je ovo pitanje zasnovanao, a to su: da li je Bismila ajet iz Kur'ana ili nije i kakav je propis učenja Bismile na početku Fatihe. Da li se Bismila ubraja u ajet izviše
Alejkumusselam. Pitanje učenja Bismile na početku Fatihe i na početku sure zahtijeva da se kaže nešto ukratko o dvije mes'sle na kojima je ovo pitanje zasnovanao, a to su: da li je Bismila ajet iz Kur'ana ili nije i kakav je propis učenja Bismile na početku Fatihe.
Da li se Bismila ubraja u ajet iz Kur'ana ili ne
Ovo pitanje je jedno od najbitnijih mes'ela u poglavlju namaza jer od njega zavisi valjanost namaza.
Zato kaže imam Nevevi (El-Medžmu 3/334): “Znaj, da je pitanje Bismile važno i bitno na njemu je izgrađena ispravnost namaza koji je najvećei temelj (vjere) poslije tevhida”.
Prije navođenja stavova učenjaka neophodno je razdvojiti ono oko čega se učenjaci slažu po ovom pitanju da bi tek onda naveli stavove učenjaka oko onoga oko čega se razilaze.
Naime, složni su učenjaci da je Bismila dio ajeta iz sure En-Neml, a to su riječi Uzvišenog: “Ono je od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (En-Nemlu, 30), kao i da Bismila nije ajet na početku sure Et-Tevba.
Da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima to navode hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas, Nevevi, Ibn Tejmije, Ibn Rušd i mnogi drugi.
Zatim su se učenjaci razišli oko Bismile da li je ona ajet od Fatihe ili ne, da li prvi je ajet na početku svake sure ili ne, ili je ajet sam za sebe objavljen radi razdvajanja između sura, ili je ajet u Fatihi a nije u ostalim surama? Po ovom pitanju učenjaci imaju pet mišljanja.
Prvo mišljenje: da Bismila nije ajet od Fatihe niti ajet na početku svake sure nego je ajet sam za sebe objavljen da bi se znali gdje se razdvajaju sure, pa tako po ovom mišljenju Kur'an ima 114 sura i jedan ajet a to je Bismila.
Ovo je poznat stav kod hanefija naročito njihovih potonjih učenjaka, rivajet od Ahmeda i izabrao ga je šejhul-islam Ibn Tejmije.
Drugo mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i prvi ajet svake sure.
Ovo je stav imama Šafije i odabrani stav većine njegovih učenika.
Treće mišljenje: da Bismila nije ajet ni od Fatihe ni prvi ajet svake sure niti je objavljena radi razdvajanja među surama.
Ovo je stav nekih prvih učenjaka kod hanefija, imama Malika i učenjaka njegovog mezheba. Po njima Bismila se piše radi da bi se znalo gdje je početak neke sure i radi bereketa a ne zato što je ajet iz Kur'ana.
Četvrti stav: da je Bismila ajet od Fatihe ali nije ajet na početku svake sure.
Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba, rivajet od imama Ahmeda i nekih učenjaka hanbelijskog mezheba.
Peto mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i dio prvog ajeta na početku svake sure.
Ovo je stav nekih učenjaka šafijaskog mezheba.
Navođenje dokaza za svako mišljenje i komentarisanje istih bi uzelo mnogo prostora, zbog toga ću navesti odabrano mišljenje poduprijeto sa argumentima.
Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, tj. da Bismila nije ajet ni od Fatihe niti je ajet na početku svake sure, a takođe nije ajet iz Kur'ana sa kojim se razdvajaju sure, nego je ajet sa kojim počinje svaka sura (osim Et-Tevbe), znači ona se navodi na početku svake sure čime se ujedno zna i kraj prethodne.
Od dokaza koji podupiru ovaj stav je sljedeće:
Prvo: hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao gdje se razdvaja sura (od one prije nje) sve dok mu se ne spusti Bismillahirrahmanirrahim”. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani. Znači nije znao gdje završava neka sura sve dok mu se ne spusti Bismila sa kojom mu se stavi do znanja da počinje sljedeća sura.
Drugo: Bismila se navodi i prije sure Fatihe iako prije nje nema nijedne sure, a to znači da je Bismila objavljena radi razdvajanja među surama ne bi se spominjala na početku Fatihe.
Treće: Bismila se piše na početku svake sure a ne ubraja se ajetom od te sure, tj. ne piše se da je to prvi ajet te sure. Na primjer, sura El-Kevser ima samo tri ajeta po idžmau učenjaka, a da se ubraja u tu suru imala bi četiri ajeta, takođe sura El-Mulk ima trideset ajeta a da je Bismila od nje imala bi 31 ajet a što bilo oprečno hadisu u kojem je došlo da ona ima 30 ajeta.
Korist poznavanja ovog pitanja se sastoji u sljedećem:
Prvo – onaj ko kaže da je Bismila ajet na početku svake sure po njemu je vadžib učiti Bismilu na početku Fatihe i svake sure u namazu jer je po njemu ona dio te sure.
Drugo – ko smatra da je Bismila prvi ajet od Fatihe po njemu je obaveza da se i Bismila uči naglas u namazima u kojim imam uči Fatiha naglas.
Propis učenja Bismile na početku Fatihe
Oko propisa učenja Bismile u namazu na početku Fatihe učenjaci imaju tri mišljenja:
Prvo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab.
Ovo je najpoznatiji stav unutar hanefijskog mezheba a zastupaju ga i hanabile.
Svoj stav dokazuju sa dva hadisa:
Prvi: hadis od Nuajma El-Mudžmira u kojem kaže da je klanjao iza Ebu Hurejre, radijallahu anhu, proučio je Bismillahirrahmanirrahim, a zatim Fatihu …, te kada je predao selam rekao je: “Tako mi onog u čijoj je ruci moja duša, ja najsličnije klanjam namazu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”. hadis bilježe Bejheki, Darekutni i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Bejheki, Darekutni, Hakim i Zehebi.
Drugi: hadis od Ummu Selem, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio učio bi ajet po ajet: Bismillahirrahmanirrahim, El-Hamdu lillahi rabbil-alemin, …”. bilježe ga Darekutni, Hakim, Ibn Huzejme i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Darekutni, Hakim i Zehebi.
Drugo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu vadžib. Ovo je stav imama Šafije i sljedbenika njegovog mezheba.
Oni dokazuju svoj stav time što je Bismila ajet od Fatihe te zbog toga vadžib da se uči. Na ovo se može prigovoriti da oko pitanja da li je Bismila dio Fatihe postoji jako razilaženje među učenjacima te se zbog toga ne može sa tim dokazivati.
Treće mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u farz namazima mekruh (pokuđeno) a u nafilama dozovljeno.
Ovo je stav imama Malika i većine njegovih sljedbenika.
Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Da su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer otpočinjali namaz sa El-Hamdu lillahi rabbil-alemin”. Kažu da ovo ukazuje da nije propisano da se Bismila uči na farz namazima.
Takođe, dokazuju svoj stav sa hadisom kojeg bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, u kojem je došlo da je ashab Abdullah ibn Mugaffel nazvao učenje Bismile prije Fatihe u manazu novotarijom. Međutim, hadis je slab te ga nema potrebe navoditi.
Ovom stavu se može prigovoriti da u hadisu sa kojim dokazuju nepropisanost učenja Bismile nije došlo da oni nisu učili Bismilu u sebi što je moguće, te tako njihov dokaz ne može presuditi po ovom pitanju.
Odabrani stav je prvo mišljenje, tj. da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab, jer dokazi koje navode jasno ukazuju na propisanost učenja Bismile, a Allah zna najbolje.
Prema tome, mustehab je učiti Bismilu prije Fatihe, a oko učenja Bismile prije sure u namazu nije mi poznat neki čerijatski tekst na tu temu niti stavovi učenjaka o tome.
A što se tiče izgovaranja tekbira pri podizanju ruku na trećem rekatu kada se već dignemo na treći rekat i izgovaramo tekbir na sedždi to nije propisano, nego se izgovara samo jedan tekbir prilikom ustajanja sa sedžde. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI SPORNO UČENJE POZNATOG KARIJE ABDULBASITA ABDUSSAMEDA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Šejh Abdulbasit Muhammed Abdussamed, rahmetullahi alejhi, rođen je u Egiptu 1927. a preselio 1988, on je jedan od najpoznatijih karija Plemenitog Kur'ana savremenog doba u islamsviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Šejh Abdulbasit Muhammed Abdussamed, rahmetullahi alejhi, rođen je u Egiptu 1927. a preselio 1988, on je jedan od najpoznatijih karija Plemenitog Kur'ana savremenog doba u islamskom svijetu. Uživao je veliku popularnost širom svijeta zbog ljepote glasa i jedinstvenog načina učenja, nazvan je ZLATNIM GRLOM. Za svoje nadahnuto učenje dobio je mnogo nagrada, priznanja i odlikovanja.
Ali pored svega navedenog, treba imati u vidu da mu se prigovaraju i zamjeraju neke pojedinosti oko njegovog načina učenja.
Od tih prigovora i kritika je sljedeće:
1 – Podizanje (i spuštanje) glasa prilikom učenja.
Za ovakav način učenja neki učenjaci su rekli da je to novotarija karija. Ovaj način učenja neki učenjaci nazivaju „Et-Taklis“. Pa tako šejh Bekr Ebu Zejd u svojoj knjizi „Novotarije karija“ navodi da je od zabranjenih načina učenja takozvani Et-Taklis, a to je podizanje glasa pri učenju.
Imam Šafija je opisujući učenjaka hanefijskog mezheba Ebu Jusufa, učenika Ebu Hanife, rekao da je bio „kallasen“ (učač koji pri učenju podiže glas) a što je odvelo u uvođenje novine stavljanja ruku na uši pri učenju.
2 – Stavljanje ruku na uši i lilanje (klimanje) u toku učenja.
Stalna komisja za fetve u Saudiji (u sastavu Bin Baza, Abdulaziza Ali Šejha, Abdullaha Gudejana, Saliha E-Fevzana i Bekra Ebu Zejda) je u jednom odgovoru na pitanje o propisu lilanja (klimanja) pri učenju Kur'ana odgovorila da je to od običaja koje je obaveza ostaviti. To se kosi sa edebom ophođenja prema Allahovom govoru, jer prilikom učenja i slušanja Kur'ana treba šutjeti i pomno slušati bez pokreta, odsutnosti i slično, kako bi i karija i onaj ko sluša skrušeno razmišljali o značenjima Plemanitog Kur'ana.
Neki učenjaci su naveli da je lilanje (klimanje) pri učenju adet i običaj Židova kada uče svoju svetu knjigu, a nama je zabranjeno oponašati Židove i kršćane u njihovim načinu činjenja obreda. (Ovo je bio sadržaj fetve)
3 – Učenje sa tzv. Elhanima (greškama) zbog usklađivanja sa melodičnim muzičkim tonovima.
U njegovom kiraetu je uočljivo i primjetno učenje koje islamski učenjaci nazivaju Elhanima (jednina Lahn). Elhani su greške u učenju zbog melodičnog učenja, poput: dodavanje dužina gdje je nema, skraćivanja dužine gdje je ima, učenje sa hereketom gdje je harf sakin i obrnuto, dodavanje na hraf ili umanivanje od njega, itd. sve sa ciljem da se uskladi sa melodičnim muzičkim tonovima.
O ovoj pojavi među karijama detaljnije je pisao učenjak Ebu Bekr Et-Tartuši (preselio 530. po Hidžri) u svojoj knjizi „El-Havadisu vel-bide'u“ (Inovacije i novotarije) i nazvao je novotarijom karija.
Kaže imam Malik: „Ne sviđa mi se učenje sa Elhanima, ne volom ga ni za Ramazan niti van njega, jer ono liči pjevanju, njime se ismijava sa Kur'anom, pa se kaže: taj i taj bolje uči od tog i tog “ (El-Havadis vel-bide'u, str. 83).
Zatim je Et-Tartuši spomenuo riječi Ibrahima En-Nehaija da je pokuđeno melodično učenje, od Se'id ibn Musejjiba da je to zabranjivao, a od Muhammeda ibn Sirina da je su glasovi (učenja sa Elhanima) u učenju novotarija. A od imam Ahmeda se prenosi nekoliko predaja od njegovih sinova i učenika da je za učenje sa Elhanima rekao da je to novotarija.
4 – Izgovaranje „SADDEKALLHUL-AZIM“ na završetku svakog učenja.
Učenjaci su naglasili da je ovo novotarija, a danas je veoma raširena među učačima. Za izgovaranje ovih riječi nema dokaza ni u Kur'anu ni u vjerodostojnom Sunnetu. O propisu izgovaranju ovih riječi na kraju učenja Stalna komisija za fetve je odgovorila: „Izgovaranje „SADDEKALLHUL-AZIM“ na završetku svakog učenja je novotarija, jer to nije radio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife niti ostali ashabi, niti je to bila praksa imama (učenjaka) selefa iako su toliko mnogo učili Kur'an, vodili računa o njemu i imali toliko znanja o njemu.
Pa je zato stalno izgovaranje ovih riječi nakon kiraeta novotarija, a u vjerodostojnom hadisu je došlo: ‘Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to se odbacuje’ (bilježe ga Buharija i Muslim)“.
A dokazivanje ove novotarije sa riječima Uzvišenog „Reci: “Allah govori istinu! Zato slijedite vjeru Ibrahimovu, pravog vjernika, koji nije bio od onih koji Allahu druge smatraju ravnim.”“ (Ali Imran, 95) je pogrešno jer ovaj ajet i ajeti prije njega govore o sinovima Isarailovim, Musaovom narodu, i lažima koje su iznosila na Allaha.
Takođe, ovome se mogu dodati još dvije druge sporne stvari: podizanje glasova od strane onih koji slušaju njegovo učenje izgovaranje: Allah Allah, iskazujući time zadovoljestvo i ljepotu njegovog učenja. Sporno je što se oni dive ljepoti glasa a ne reaguju teko doživljavajući značenja Allahovih riječi i ajeta.
Ovo su neki učenjaci nazvali novotarijom jer je to postalo sastavni dio njegovog učenja u mnogim prigodama.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDa li se oralni spolni odnos smatra bludom i da li se ja smatram bludnikom?
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Nema nikakve sumnje da je ono što si učinio haram i veliki grijeh, makar i ne dostiglo stepen bluda koji za sobom povlači had, odnosno šerijatsku sankciju. Ti moraš, što prije, učiniti iskrenu tevbu i pokajanje Uzvišenom Allahu, dž.š. Moraš, također, smjesta više
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Nema nikakve sumnje da je ono što si učinio haram i veliki grijeh, makar i ne dostiglo stepen bluda koji za sobom povlači had, odnosno šerijatsku sankciju. Ti moraš, što prije, učiniti iskrenu tevbu i pokajanje Uzvišenom Allahu, dž.š. Moraš, također, smjesta prestati sa činjenjem ovog grijeha, pokajati se za učinjeno, te čvrsto donijeti odluku da se nećeš vraćati na stare staze. Nastoj da izbjegavaš loše društvo i takve prijatelje, kao i mjesta njihovog okupljanja, obaraj svoj pogled i izbjegavaj društvo stranih žena. Ako budeš iskreno zatražio oprosta od Allaha, dž.š., On će ti oprostiti tvoje grijehe. Ti se još smatraš muslimanom, ali si činjenjem ovog grijeha pokazao svoju neposlušnost prema svom Gospodaru. Vrati se svome Gospodaru, zatraži od Njega oprosta za učinjeno i povećaj broj dobrih djela kako bi se iskupio za svoj grijeh. Prihvati čedno ponašanje i požuri sa šerijatskim brakom. Na kraju ćemo ti pokloniti ovu priču kako bi iz nje mogao izvući pouku:
Abdullah ibn Mesud, r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, ﷺ. te mu spomenuo kako je imao zabranjeni užitak sa nekom ženom. Radilo se otprilike o poljubcu, milovanju ili nečemu sličnom. Na taj način kao da je želio da pita za iskupljenje od počinjenog. U drugoj predaji ovog istog hadisa stoji: “Neki čovjek je imao zabranjeni užitak sa ženom koji je bio manji od bluda. Otišao je Omeru ibnul-Hattabu, r.a., koji je taj čin smatrao velikim. Zatim je otišao do Ebu Bekra, r.a., pa je i on reagovao na identičan način. Nakon toga je otišao do Allahovog Poslanika, ﷺ. pa je Uzvišeni Allah, dž.š., objavio sljedeći ajet: ‘I obavljaj namaz početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela, zaista, poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.'” (Hud, 114.)
Ibn Mesud, r.a., nastavi i reče: “Čovjek je tada rekao: ‘Je li se ovo odnosi samo na mene, Allahov poslaniče?’ ‘Odnosi se na sve one koji to počine od mog ummeta’, odgovori Allahov Poslanik, ﷺ.” (Muslim u Sahihu, hadis br. 4963.)
U drugom rivajetu od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., se kaže: “Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, ﷺ. obraćajući mu se riječima: ‘Allahov Poslaniče, ja sam milovao jednu ženu na kraju grada i uživao sa njom zabranjene užitke, ali nisam počinio blud. Evo me sada, pa mi presudi kako hoćeš i želiš.’ Omer, r.a., mu reče: ‘Nakon što te je Allah, dž.š., sakrio, da si i ti sebe prikrio!’ Ibn Mesud, r.a., reče: ‘Allahov Poslanik, ﷺ. mu ništa ne odgovori, pa čovjek ustade i ode. Zatim je Allahov Poslanik, ﷺ. poslao drugog čovjeka da ga zovne i vrati, pa mu je proučio ovaj ajet: ‘I obavljaj namaz početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela, zaista, poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.’ Neko od prisutnih reče: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ. je li ovo specijalno za njega?’ ‘Nije, nego ovo vrijedi za sve muslimane’, odgovori Allahov Poslanik, ﷺ.” (Muslim u Sahihu, hadis br.4964.)
Allah, dž.š., najbolje zna.
Muhammed Salih el-Munedždžid
Vidi manjeSAVREMENI MENHEDŽ DAVANJA OLAKŠICA
Živimo u vremenu kada neki savremeni učenjaci i daije sa gorljivošću pozivaju na obavezu vođenja računa o davanju olakšica u fetvama i pri poučavanju ljudi stvarima vjere želeći da se Islam predstavi jednostavnim i lahkim, shodno njihovom razumijevanju lahkoće. Čak su neki od njih napisali knjige uviše
Živimo u vremenu kada neki savremeni učenjaci i daije sa gorljivošću pozivaju na obavezu vođenja računa o davanju olakšica u fetvama i pri poučavanju ljudi stvarima vjere želeći da se Islam predstavi jednostavnim i lahkim, shodno njihovom razumijevanju lahkoće. Čak su neki od njih napisali knjige u kojima su uzimali najlakša mišljenja iz svakog fikhskog mezheba. A kada bi to ljudi zaista primjenili (uzimanje najlakših stavova iz svih mezheba) njihovi ibadeti bi ličili na unakaženo upražnjavanje ibadeta za što ne bi mogli naći ni jednog islamskog pravnika da ima takav stav.
Ovo je opasan osnov i pogrešan menhedž, podsticanje da se u svakoj mes'eli uzme najlakše mišljenje učenjaka i ono koje danas najviše odgovara ljudima. I to sve pod plaštom olakšavanja ljudima. Naći ćeš ga da uzima stav jednog učenjaka koji dozvoljava muziku, stav drugog učenjaka koji dozvoljava mut'u (privremeni brak), stav trećeg učenjaka o dozvoli neklanjanja u džematu i tako redom.
Da je on u ovim mes'elama i njima sličnim izabrao te stavove koje je izabrao nakon istraživanja i studiranja istih pitanja izabirući te stavove oslanjajući se na dokaze koji upućuju na njih, ne bi se imalo šta prigovoriti njegovom idžtihadu ako je od učenih koji su sposobni da vrše procjenu i vaganje među dokazima shodno njihovoj snazi. Međutim, problem je što ovi sljedbenici fikhut-tejsira (menhedža davanja olakšica) nemaju nikakvog dokaza za način na koji prilaze šerijatskim pitanjima osim općih šerijatskih argumenata koji ukazuju da je Islam vjera lahkoće i vjere koja otklanja nelagodnosti.
Pod savremenim menhedžom davanja olakšica se podrazumijeva metod koji primjenjuju neki savremeni učenjaci, daije i islamski mislioci u davanju olakšica u šerijatskim propisima pogrešno zasnovanom na općoj karakteristici
Šerijata da je vjera lahkoće.
Zbog opasnosti ovakvog pristupa šerijatskim pitanjima neophodno je pojasniti pravo značenje pojma “Islam je vjera lahkoće” tako da se navedu šerijatski tekstovi o lahkoći u vjeri, pravila uzimanja olakšice i pojašnjenja učenjaka. A sa druge strane otkriti veo sa savremenog menhedža davanja olakšica navođenjem korijena ovakvog menhedža, savremenih škola koje ga zastupaju, analize osnova na kojima se zasnivaju i potkrijepiti to nekim primjerima.
Razumijevanje lahkoće u vjeri
Kaže šejh Omer El-Eškar da je lahkoća u Islamu “pridržavanje propisa ove vjere onako kako to zahtijeva Gospodar svih svjetova, zatim ophođenje sa ovim propisima i zakonodavstvima shodno menhedžu lahkoće koji nam je jasan i vidljiv kroz menhedž plemenitog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” . Preciznije definiranje lahkoće u vjeri bi glasilo: lahkoća u vjeri je propisivanje šerijatskih propisa tako da se uzima u obzir potreba obveznika i njegova mogućnost izvršavanja naredbi i ostavljanja zabrana uz istovremeno ispunjavanje osnovnih principa islamskog zakonodavstva .
Zbog miješanja lahkoće u vjeri sa ruhsom (šerijatskom olakšicom) navesti ćemo definiciju ruhse. Nakon što je imam Šatibi naveo nekoliko definicija šerijatske olakšice (ruhse) izabrao je sljedeću definiciju: olakšica je “ono što je propisano iz opravdanja teškoće kao izuzetak iz osnovnog propisa koji zahtijeva zabranu uz ograničenje upotrebe (olakšice) na okolnosti kada za time ima potrebe” . Od primjera
Menhedžu et-tejsiril-muasir, Abdullah Et-Tavil.
Hasaisu eš-šeriatil-islamije, str. 70.
Mezahirut-tejsir fi šeriatil-islamije, Kemal Dževde, str. 7.
El-Muvafekatu (1/301).
olakšica u vjeri su: skraćivanje i spajanje namaza na putu, ostavljanje posta na putu ili za vrijeme bolesti i slično.
Iz definicije olakšice se razumije da je veza između ruhse (olakšice) i lahkoće u vjeri opća i specifična, tj. svaka ruhsa je lahkoća u vjeri a nije svaka lahkoća ruhsa. To znači da je pojam lahkoće u vjeri širi od ruhse jer on obuhvata čitavu vjeru kao vjeru.
Lahkoća u vjeri u šerijatskim tekstovima i postupcima ashaba
Došlo je u mnogim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta kao i u postupcima ashaba koji upućuju na uzimanje lahkoće u vjeri shodno šerijatskim tekstovima koji na nju upućuju.
Lahkoća u vjeri u plemenitom Kur'anu
Mnoštvo je Kur'anskih ajeta koji decidno svojim tekstom ukazuju da je ova vjera Islam vjera lahkoće, rahmeta i negiranje teškoće i nelagodnosti. Od tih ajeta su:
1- “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (El-Bekare 185). Iako je ajet objavljen povodom davanja olakšice musafiru i bolesniku da ne poste većina mufesira smatra da ovaj ajet ima opće značenje, tj. da Allah samim propisivanjem zakona želi lahkoću svojim robovima.
2- “Allah želi da vam olakša. – a čovjek je stvoren kao nejako biće” (En-Nisa 28). Pod tim da je čovjek stvoren kao nejako biće misli se u ovom ajetu na njegovu slabost prema spolnoj potrebi jer ajeti prije njega govore o davanju olakšice ženjenja robinja muslimanki onome ko nije u stanju da oženi slobodnu muslimanku. Takođe, lahkoća u u ovom ajetu ima opće značenje, tj. da šerijatski propisi imaju karakteistiku lahkoće.
3- “I u vjeri vam nije ništa teško propisao” (Hadž 78). Kaže Ibn Kesir: “Nije vas zadužio onim što niste u stanju uraditi, niti vas je obavezao sa nečim što vam je teško” . Ajet jasno naglašava da u propisima čitave vjere nema teškoće, tj. da je karakteristika vjere Islama lahkoća.
Lahkoća u vjeri koja je došla u hadisima može se podijeliti na tri vrste hadisa:
Prva vrsta: hadisi iz kojih se razumije da je Islam vjera lahkoće.
Neki od tih hadisa su:
1- “Zaista je vjera lahkoća, neće niko pretjerivat u vjeri (ostavljajući lahkoću i otežavajući sam sebi) a da ga vjera neće pobijediti (tako da će ostaviti pridržavanje vjere)”, imam Buharija je naslovio poglavlje “Vjera je lahkoća” u koje je uvrstio ovaj hadis i njemu slične .
2- “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi imao izbora između dvije stvari izabrao bi onu koja je lakša ako ne bi bila grijeh” .
3- “Zaista, Allah me nije poslao da otežavam drugima niti da ih podstičem da oni otežavaju drugima, nego me poslao da poučavam druge olakšavajući im” .
Druga vrsta: hadisi u kojima se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boji da ne oteža svom Ummetu:
1- “Da ne bi otežao svom Ummetu naredio bi im upotrebu misvaka prije svakog namaza” .
2- priča o teravih-namazu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne noći klanjao teravih-namaz pa su ljudi klanjali zajedno sa njim, pa je i sljedeće noći klanjao a broj ljudi koji su klanjali za njim se povećao. Trće ili četvrte noći su se ljudi okupili (da bi klanjali sa njim) ali Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije izašao.
Tefsir Ibn Kesir (1/378).
Buharija (39) u rivajetu Ebu Hurejre, radijallahu anhu.
Buharija (3560) i Muslim (6190) u rivajetu od Aiše, radijallahu anha.
Muslim (1478) od Džabira, radijallahu anhu.
Buhari (887) i Muslim (48) od Zejda ibn Halida El-Džuhenija
Kad je osvanulo rekao im je: “Vidio sam šta ste uradili i nije me spriječilo da izađem među vas osim što sam se bojao da neće vam biti obavezan (teravih-namaz)” .
3- “Zaista ja počnem da klanjam želeći da odužim u namazu pa čujem plač djeteta pa skratim iz straha da ne otežam njegovoj majci” .
Treća vrsta: hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje ashabima da olakšavaju i gdje im negira otežavanje i pretjerivanje, poput:
1- “Olakšavajte i nemojte otežavati, obveselite i nemojte otjeravati” .
2- Jednom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u mesdžid, te je ugledao uže razapeto između dva stuba mesdžida pa je upitao: “Šta je ovo?” rekli su mu: Zejnebino (jedne od njegovih žena) uže, kada se umori osloni se na njega. Pa je rekao: “Ne, odvežite ga, klanjajte dok imate snage, a kada se umorite sjedite” .
3- “Propali su oni koji pretjeruju”, ponovio je to tri puta .
Od primjera lahkoće u vjeri i nepretjerivanja od strane ashaba je:
1- Ono što prenosi Jahja ibn Abdurrahman da je Omer, radijallahu anhu, izašao sa grupom ljudi među kojima je bio Amr ibn El-‘As, radijallahu anhu, pa su došli do nekog izvora. Rekao je Amr, radijallahu anhu: “O vlasniče izvora, jel divlje zvijeri dolaze na tvoj izvor?” pa reče Omer, radijallahu anhu: “Nemoj nam reći, mi dolazimo na izvor a dolaze i divlje zvijeri” .
2- Kaže Abdullah ibn Mes'ud: “Tako mi Onog osim koga drugog boga nema, nisam nikog vidio da je bio žešći prema onima koji pretjeruju u vjeri od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti sam vidio nekog žešćeg prema njima od Ebu Bekra, a vidim Omera da se najviše boji za njih” .
Pravila i šartovi olakšice (ruhse) u Islamu
U prethodnom tekstu smo pojasnili i potvrdili da je Šerijat izgrađen na lahkoći i da je lahkoća jedan od temelja i ciljeva vjere Islama. Međutim, još jednom podvlačimo da se pod lahkoćom u Islamu podrazumijeva lahkoća vjere
Islama u cjelini, tj. da odgovara prirodi ljudi i da ne prelazi njihove mogućnosti. A poseban vid lahkoće u Islamu su fikhske olakšice koje su izgrađene na jasnim šerijatskim tekstovima. U narednom tekstu slijede pojašnjenja pravila i šartova za davanje olakšica .
Prvi šart: da olakšica (ruhsa) bude potvrđena Kur'anom ili Sunnetom, jer je ona šerijatski propis kao i svaki drugi koji mora imati svoje uporište u šerijatskim tekstovima. Prema tome, olakšica (ruhsa) se ne može uzimati shodno prohtjevima, strastima i slobodnom mišljenju. Svaka olakšica (ruhsa) koja se ne oslanja na Kitab i Sunnet je olakšica (ruhsa) koja se odbacuje, jer se šerijatski propisi ne potvrđuju razumskim zaključcima da je nešto dobro, lijepo i korisno bez ikakvog šerijatskog argumenta. Takođe, davanje olakšica (ruhsi) ne treba biti rezultat pritiska sredine i stvarnosti u kojoj živimo kao što se dešava da neke daije uzimaju stvarnost i pritisak sredine kao dokaz za davanje olakšice.
Drugi šart: da se u davanju olakšice ne izlazi van granica šerijatskog teksta. Pa tako nije dozvoljeno onom ko može da klanja sjedeći da klanja ležeći, ili da se zbog
Buhari (1129) i Muslim (1819).
Buhari (707) i Muslim (1084).
Buhari (64) i Muslim (4624).
Buhari (1150) i Muslim (1867).
Muslim (6955).
Malik u svom Muvetteu (43), Darekutni (18), Bejheki (1114) i Ibn Ebi Šejbe (250), lanac mu je prekinut jer Jahja ibn Abdurahman nije doživio Omera, radijallahu anhu, međutim, ova predaja je dobra jer je podupiru drugi hadisi.
Darimi (138), Ebu J'ala (5022) i Taberani u Kebiru (10367), kaže Hejsemi da su mu ravije pouzdane.
Menhedžu et-tejsir el-muasir, str. 54-58, Er-Ruhasu el-fikhijje, Ahmed Azvu ‘Inaje, str. 67-70.
teškoće rata da olakšica vojnicima da ne klanjaju namaz ili da se odgodi klanjanje poslije bitke i tome slično.
Treći šart: da ta olakšica ne bude u oprečnosti sa šerijatskim tekstom Kur'ana i Sunneta. Uzvišeni Allah je naredio da se da prednost Kur'anu i Sunnetu nad svime drugim mimo njih, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “O vjernici, ne dajite prednost ničemu ispred Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna” (El-Hudžurat 1). Takođe, Uzvišeni naređuje da se prilikom razilaženja i neslaganja vraća na Kur'an i Sunnet: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (En.Nisa 59). Kitab i Sunnet su dva osnovna izvora vjere, što je nužno poznato svakom muslimanu, a ostali izvori vjere su proizašli iz njih, pa kad god se desi neslaganje između dva osnovna izvora vjere i ostalih izvora koji su iz njih proizašli prednost se daje osnovnim šerijatskim izvorima, tj. Kur'anu i Sunnetu. U tom kontekstu postoje fikhska pravila koja potvrđuju ovo pravilo, od njih su sljedeća pravila: “Nema idžtihada uz postojanje šerijatskog teksta”, “Nema opravdanja za idžtihad kada je došao šerijatski tekst” i tako dalje .
Četvrti šart: da olakšica bude ograničena sa šerijatskim ciljevima (mekasiduš-šeria). To jest, da olakšica bude unutar nekog šerijatskog cilja kojeg je Šerijat došao da ostvari. Opće poznata stvar oko koje nema razilaženja u ovom Ummetu je da je Šerijat došao da zaštiti pet sljedećih stvari: vjeru, život, imetak, razum i porod (i čast). I svi šerijatski propisi sa kojima je došla ova vjera se odnose na zaštitu ovih pet osnovnih ciljeva. Pa kada se desi da olakšica bude oprečna nekom od ovih ciljeva onda to nije olakšica. Na primjer, da neko zahtijeva da se ne ide u džihad ako bi borbe bile u vrijeme žestokih vrućina jer je to teškoća a Islam je vjera lahkoće i olakšica, te da zahtijeva olakšicu ostavljanja džihada radi vrućine. Time bi ova olakšica bila oprečna šerijatskom cilju zaštite vjere, jer džihad se vodi da bi se vjera zaštitila ili proširila. U tom kontekstu kaže Uzvišeni: “Ne krećite u boj po vrućini!” Reci: “Džehennemska vatra je još vruća!” – kad bi oni samo znali!” (Et-Tevbe 81).
Peti šart: postojanje teškoće zbog koje se uzima olakšica. Naravno, pod teškoćom se ne misli na uobičajenu teškoću koju prati bilo koja šerijatska obaveza, nego teškoća za koju je Šerijat dao olakšicu poput teškoće putovanja, bolesti, vremenskih nepogoda i slično.
Šesti šart: da povod olakšice bude stvaran a ne moguć. Na primjer, da žena čiji je početak mjesečnog pranja određenog dana u mjesecu ne zaposti u Ramazanu taj dan za koji računa da će joj početi mjesečno pranje. Ovaj povod je moguć a ne stvaran te joj nije dozvoljeno da se omrsi sve dok joj ne počne mjesečno pranje.
Sedmi šart: da onaj koji je u nuždi ili koji je prisiljen ne korisi olakšicu činjenja harama kako bi sačuvao svoj život sve dok stvarno ne dođe u situaciju da to mora raditi. Na primjer, da onaj kome prijeti smrt od gladi ili žeđi a ima jedino svinjskog mesa ili alkohola dozvoljeno mu je konzumirati ovo zabranjeno jelo i piće kada stvarno glad ili žeđ budu prijetnja njegovom životu.
Osmi šart: da u zabranjenim djelima srca (kufr ili negiranje munkera) nema olakšice nikada. Kao na primjer, da u prisili na izgovaranje riječi kufra nije dozvoljeno učiniti kufr srcem. Ili da ako nije u mogućnosti da otkloni munker rukom i jezikom ostavi negiranje munkera srcem.
Deveti šart: da nije dozvoljeno slijeđenje mezhebskih olakšica, tj. da iz svakog fikhskog mezheba uzima, slijedeći svoje prohtjeve i strasti, najlakše stavove ili one
El-Vedžiz, Muhammed El-Burno, str. 255.
koji mu odgovaraju. Ovo je haram jer Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Zato ne slijedite strasti” (En-Nisa 135) i “A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?” (El-Kasas 50).
Postoje i drugi šartovi oko kojih ima razilaženja među učenjacima.
Fikhska pravila vezana za olakšice
Postoji mnogo fikhskih pravila zasnovanih na šerijatskim tekstovima koja su vezana za olakšice. Navest ćemo na ovom mjestu nekoliko tih pravila bez pojašnjenja jer to nije cilj ove studije .
1- “Teškoća zahtijeva olakšicu”,
2- “Nema štete niti nanošenje drugom štete”,
3- “Šteta se otklanja”,
4- “Nužda dozvoljava zabranjeno”,
5- “Ono što je dozvoljeno u nuždi ograničava se shodno potrebi”,
6- “Ono što je dozvoljeno iz opravdanja prestaje sa prestankom opravdanja”,
7- “Šteta se ne otklanja sa štetom većom od nje”,
8- “Podnosi se lična šteta da bi se otklonila opća šteta”,
9- “Gora šteta se otklanja činjenjem blaže štete”,
10- “Otklanjanje štete je preče od pribavljanja koristi”,
11- “Potreba se spušta na stepen nužde”,
12- “Nužda ne poništava pravo drugog”,
13- “Ne izvršava se šerijatska kazna ako ima sumnjivih okolnosti”,
14- “Običaji se uzimaju u obzir”,
15- “Ako nastane teškoća otklanja se olakšicom”.
Primjeri olakšica kroz fikhska poglavlja
Istorijski korijeni menhedža davanja olakšica
Savremeni menhedž davanja olakšica nema svoj posebno izražen istorijski kontekst te se sa njim nećemo vratiti daleko u istoriju. Menhedž davanja olakšica kroz istoriju Islama se može uglavnom svesti na dva oblika: prvi – traženje fetvi od islamskih pravnika koji su poznati po davanju olakšica i drugi – traženje slabih i pogrešnih mišljenja kako bi se otklonila nelagodnost od mnogih ljudi koji su upali u određene harame.
Primjer prvog oblika, to jest da ljudi traže fetve od islamskih pravnika koji su poznati po davanju olakšica a ostavljaju one učenjake koje autoritet i strahopoštovanje prema vjeri sprečavaju da se poigravaju sa davanjem olakšica. Ovaj oblik je bio rasprostranjen u Ummetu od davnina. Jedan od tih primjera je i slučaj kada su se požalili neki muslimani Ibn Hadžeru El-Hejsemiju, poznatom učenjaku šafijskog mezheba iz desetog stoljeća po Hidžri, na jednog kadiju da je on strog prema ljudima te im ne presuđuje osim po ispravnom mišljenju i ne daje olakšice. Pa im je odgovorio: “Ono što je spomenuto o ovom kadiji to mu se ubraja u lijepe osobine a ne u mahane. Neka ga
Uzvišeni Allah nagradi dobrom za njegov din i emanet, jer je on rijedak primjer danas. A kako i ne bi kada su većina kadija ovog vremena postali pronevjeritelji onog što im je povjereno i skloni uzimanju mita, ne oharamljuju haram niti se klone grijeha, njihova loša djela se ne mogu izbrojati i nisu skrivena. Čak kaže Evza'i (veliki učenjak šafijskog mezheba, umro 783. po Hidžri) o kadijama njegovog vremena da su poput onih koji su tek primili Islam.
Pa ako takve kadije bile u njegovo vrijeme, pa šta je sa kadijama ovog vremena u kojem su nestala obilježja vjere, prevladali veliki grijesi, umanjio se broj dobrih ljudi a povećao broj mufsida. Prema tome, rad ovog kadije po načelima njegovog mezheba i ne osvrtanje na davanje
Er-Ruhasu el-fikhijje, str. 36.
olakšica ljudima, vodeći računa o mezhebskim načelima njegovog imama upućuje na njegovu ispravnost i uspjeh …” .
Primjer drugog oblika, tj. traženje slabih i pogrešnih mišljenja kako bi se otklonila nelagodnost od mnogih ljudi koji su upali u određene harame, je ono što navodi šejh Muhammed Habibullah Eš-Šenkiti (umro 1363. po Hidžri) u svojoj knjizi “Fethul-mun'im” govoreći o njegovom traženju mišljenja nekog ko dozvoljava brijanje brade. Kaže Muhammed: “Čim je musibet brijanja brade postao raširen u istočnim muslimanskim zemljama, čak su mnogi koji praktikuju vjeru oponašali druge u tome (brijanju brade) bojeći se ismijavanja od strane običnih masa, uložio sam veliki napor tražeći neki šerijatski osnov na koji bi se oslonio u dozvoli brijanja brade kako bi našao izlaz i opravdanje za neke cijenjene i uvažene ljude zbog njihovog činjenja harama (brijanja brade) oko kojeg su složni učenjaci.
Pa sam taj osnov našao u pravilu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koje glasi da naredbodavna forma “radi” kod većine učenjaka upućuje na vadžib, kod nekih mustehab, kod nekih znači i da je vadžib i da je mustehab, a neki kažu da zavisi od koga je naredba: pa ako je od Allaha onda je vadžib, a ako je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je mustehab.
A u hadisu u kojem je došla naredba puštanja brade naredba je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” . Tako je sama ova priča dovoljan dokaz ništavnosti njegovog argumentiranja sa naredbodavnom formom “radi”, tj. da upućuje na mustehab ako je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po jednom od stavova učenjaka Usulil-fikha, da brijanje brade nije haram, jer je sam šejh na početku rekao da su učenjaci složni oko zabrane brijanja brade.
Ova dva oblika traženja i davanja olakšica koje smo potkrijepili sa dva događaja najbolji je dokaz da savremeni menhedž davanja olakšica ima svoju istoriju. I ne samo to, nego su zbog rasprostranjenosti tog menhedža učenjaci selefa upozoravali na slijeđenje grešaka učenjaka u davanju olakšica i uzimanju najlakših stavova od učenjaka mezheba nezasnovanih na valjanom šerijatskom argumentu.
Šta su rekli učenjaci o slijeđenju olakšica i grešaka učenjaka
Kaže Sulejman Et-Tejmi (umro 143. po Hidžri): “Kada bi uzeo olakšicu od svakog učenjaka kod tebe bi se sakupilo svo zlo”, kaže Ibn Abdulberr komentarišući njegove riječi: “Na ovome je idžma'u učenjaka, nije poznato razilaženje oko toga” .
Kaže Evza'i (umro 157. po Hidžri): “Ko uzme slabe stavove učenjaka, u kojima su se izdvojili od ostalih, izaći će iz vjere” . Takođe kaže: “Trebamo se kloniti pet stavova od iračke uleme i pet stavova od uleme Hidžaza. Od stavova iračke uleme je: pijenje onog što opija, jedenje u zoru tokom Ramazana, da nema džume osim u sedam mjesta, odgađanje ikindije sve dok ne bude sjenka četverostruka i bježanje sa bojnog polja. A od stavova uleme
Hidžaza je: slušanje melodičnih pjesama, spajanje između dva namaza bez opravdanja, brak mut'a, mijenjanje jednog dirhema za dva i jednog dinara za dva ako je iz ruke u ruku i prilaženje ženama u njihove dubure” .
Kaže imam Ahmed (umro 241. po Hidžri): “Kada bi čovjek radio po mišljenju učenjaka Kufe o nebizu (vrsta alkoholnog pića), učenjaka Medine o slušanju melodičnih pjesama i učenjaka Mekke o mut'i bio fasik” .
Kaže malikijski učenjak Ismail ibn Ishak (umro 282. po Hidžri): “Ušao sam kod El-M'utedida (abasijskog halife) pa mi je dao neku knjigu da je pogledam, kad ono u
El-Fetava el-kubra el-fikhije, Ibn Hadžer El-Hejsemi (4/330).
Fethul-mun'im (1/179).
Džami'u bejanil-‘ilmi ve fadlihi, Ibn Abdulberr (2/927).
Sijeru ealamil-nubela, Ez-Zehebi (7/125) i Iršadul-fuhuli, Ševkani, str. 453.
Sijeru ealamil-nubela, (7/131) i Iršadul-fuhuli, str. 453.
Iršadul-fuhuli, str. 452.
knjizi su sakupljene olakšice od grešaka učenjaka i dokazi svakog od njih. Pa sam rekao: ‘Autor ove knjige je zindik (munafik), hadisi koji su prenešeni nisu vjerodostojni, međutim, onaj ko je dozvolio opojno piće nije dozvolio mut'u, a ko je dozvolio mut'u nije dozvolio melodično pjevanje i opojno piće. Nema učenjaka a da ne griješi, a ko sakupi greške učenjaka a zatim po njima radi otići će mu vjera’. Zatim je El-M'utedid naredio da se zapali ta knjiga” .
Kaže Ibn Hazm (umro 456. po Hidžri) pojašnjavajući skupine učenjaka koji se razilaze: “A druga skupina su ljudi čija su vjera i bogobojaznost toliko oslabili da traže ono što odgovara njihovim prohtjevima bez obzira čije mišljenje bilo, oni uzimaju olakšicu od bilo kojeg učenjaka slijedeći ga u tome ne istražujući ono što je došlo u šerijatskim tekstovima od Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” . A kaže na drugom mjestu: “Složni su učenjaci da nije dozvoljeno muftiji niti kadiji da presuđuju po prohtjevima …” . Takođe, prenosi Šatibi od njega idžma’ učenjaka da je slijeđenje mezhebskih olakšica bez šerijatskog argumenta grijeh i nije dozvoljeno .
Kaže Ebul-Muzzafer Es-Sema'ani (umro 489. po Hidžri): “Muftija je onaj kod koga se ispune tri šarta: (sposobnost za) idžtihad, pravednost i ostavljanje olakšica i nemarnosti. Nemarnost se ogleda u dva stanja: prvo – da bude nemaran u traženju dokaza i korištenju metoda pomoću kojih se dolazi do propisa, nego uzima ono što mu prva pada na pamet, ovaj je nemaran u ispunjavanju šartova idžtihada, njemu nije dozvoljeno da daje fetve niti je dozvoljeno drugima da ga pitaju. Drugo – da je nemaran tražeći olakšice i pogrešno tumačeći Sunnet, ovaj prelazi granice vjere i veći je grešnik od prvog” .
Prenosi Šatibi od Ebu Velida El-Džabija (umro 474. po Hidžri) da je u svojoj knjizi “Et-Tebjinu li sunnenil-muhtedin” rekao: “Često me pitaju oni koji se zakunu i slično: ‘Valjda ima neko drugo mišljenje’ ili ‘Valjda ima neka olakšica’, a oni misle da su ovo normalne dozvoljene stvari, jer da su im fakihi negirali ovo ne bi to ni tražili od mene niti od nekog drugog. Nema razilaženja među muslimanima, među onima čije se mišljenje uzima u obzir pri donošenju idžma'a, da nije dozvoljeno niti opravdano ikome da daje fetve o Allahovoj vjeri osim govoreći istinu za koju je ubijeđen da je istina, bio time zadovoljan onaj ko je zadovoljan i ljutio se zbog toga ko se ljutio. Muftija je onaj koji obavještava o propisu u ime Allaha, pa kako da obavještava da je neki propis od Allaha osim da je ubijeđen da je Allah tako presudio i njime obavezao.
Uzvišeni Allah kaže svom Vjerovjesniku: “I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim” (El-Maide 49, u prijevodu značenja).
Pa kako da bude dozvoljeno ovom muftiji da daje fetve kako mu se prohtije, ili da daje fetvu Zejdu koju ne daje Amru zbog njihovog prijateljstva ili nekih drugih ciljeva. Vadžib je na muftiji da zna da mu je Allah naredio da presuđuje po onom što je Allah objavio od istine i da uloži truda u njenom traženju, i da mu je zabranio da se suprostavlja istini i skreće od nje. Jer kako da se on spasi, imajući u vidu da je učenjak i mudžtehid, osim sa Allahovom podrškom, pomoći i zaštitom” .
Idejni korijeni menhedža davanja olakšica
Kao što ovaj menhedž ima svoje istorijske takođe ima i svoje idejne korijene. Naime, navodi Ibn Haldun da je jedan od razloga zatvaranja vrata idžtihada bio strah da se stepen idžtihada pripiše i da onima koji ga ne zaslužuju u čije se mišljenje i
Sijeru ealamil-nubela, (13/465).
Ihkamul-ahkam, Ibn Hazm (5/645).
Meratibul-idžma’, Ibn Hazm, str. 87.
El-Muvafekat, Šatibi (4/134).
Sifetul-fetva vel-mufti vel-mustefti, Ibn Hamdani, str. 22.
El-Muvafekat (4/140
vjeru nema pouzdanja . Ovom pozivu zatvaranja vrata idžtihada su se odazvali mnogi ljubomorni na vjeru jer je vjera postala trgovina sa kojom su se poigravali vladari pa su im davane fetve shodno njihovim prohtjevima. Iako je ovaj postupak imao svoje lijepe namjere ipak su iz njega iznikle mnoge negativnosti od kojih su najistaknutije fikhske smicalice (hijelu fikhije), tj. traženja izlaza, opravdanja i izgovora radi izbjegavanja primjene određenih šerijatskih propisa. Sa druge strane, pojavili su se jaki glasovi koji pozivaju na otvaranje vrata idžtihada. Od najistaknutijih pozivača su bili Ibn Tejmije, Ibn Kajim, Sujuti, a u novije vrijeme Ševkani i Sane'ani kao i mnogi drugi.
Rezultat ovoga je bio da su se pojavili oni koji pozivaju na proširenje oblasti idžtihada kao i da je vadžib svakom pojedincu da vrši idžtihad, što je odvelo da se pojave slaba mišljenja i džahilijetske fetve kao rezultat idenja u krajnost sa pozivanjem otvaranja vrata idžtihada. Od najpoznatijih savremenika ovog tipa je Muhammed Se'id el-‘Ušmavi koji je tražio da se potpuno otvore vrata idžtihada bez ograničenja i bez razlikovanja pitanja u kojima je dozvoljen idžtihad od onih u kojima nije, i sve to pod tvrdnjom da je Šerijat vjera napretka i neprestanog razvoja .
Iz ovoga se razumije da je pretjerivanje u otvaranju vrata idžtihadu kao i nemarnosti u vođenju idžtihada glavni idejni korijen menhedža davanja olakšica u savremeno doba.
Psihološki korijeni menhedža davanja olakšica
Allah džele še'nuhu je stvorio ljudske karaktere tako da su oni međusobno različiti. Pa tako imamo karaktere koji su skloni strogosti i druge koji naginju blagosti u svemu. Od ashaba je, na primjer, Ibn Omer, radijallahu anhu, bio poznat po uzimanju sigurnijeg mišljenja a Ibn Abas, radijallahu anhuma, je bio potpuno suprotan tome, što je po samoj prirodi vodilo ka tome da im se i fetve međusobno razlikuju. Na primjer, Ibn Omer je udaljavo od sebe djecu kako mu ne bi ostalo traga od njihove pljuvačke bojeći se da se to ne pomiješa sa nekim nedžasetom, a Ibn Abas je djecu uzimao u naručje i govorio da su ona miomirisi koje mi mirišemo. Ibn Omer je smatrao da je vadžib prati unutrašnjost očiju jer su oči od lica, i bio je stava da sam dodir žene kvari abdest, a Ibn Abas je smatrao suprotno tome . Slično tome je i razlika između ličnosti Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma. Prvi je primjer blagosti i milosti a drugi je primjer snage i odlučnosti.
Ovakvima su se pokazali njih dvojica prilikom iznošenja mišljenja oko zarobljenika na Bedru, Omer je smatrao da ih treba pobiti, dok je Ebu Bekr smatrao da treba da se otkupe. Tako da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio Ebu Bekra sa Ibrahimom i Isom, alejhima selam, zbog njihove blagosti prema njihovim narodima. A Omera je uporedio sa Nuhom i Musom, alejhima selam, jer su oni dovili protiv nevjernika iz njihovog naroda . Međutim, nije u svakoj situaciji bilo tako. Najbolji primjer za to je rat protiv otpadnika kada je Ebu Bekr odlučno, bez dvoumljenja naredio vođenje džihada protiv onih koji su odbili dati zekat, a Omer se dvoumio, bio neodlučan i protivio se tome u prvim momentima njihove rasprave.
Ono što je bitno ovde zaključiti je da karakterna ličnost samog učenjaka često utiče na njegovo davanje fetvi. Na ovom mjestu treba napomenuti da je pogrešno rezonovanje mnogih kada misle da je najispravnije mišljenje ono koje je najstrožije i najteže za primjenu, kao i da je najbolji učenjak onaj koji daje najstrožije stavove.
Mukadimetu Ibn Haldun, str. 448.
Dževherul-islam, Muhammed El-‘Ušmavi, str. 34.
Mevsuatu fikhi Abdullah ibn Omer, Muhammed Kalahdži, str. 39 i 731, Mevsuatu fikhi Abdullah ibn Abas, Muhammed Kalahdži, str. 695 i 736.
Tirmizi (1714) i ocjenio ga dobrim i Ahmed (1/383).
Takođe, rezonovanje suprotno ovome, da su najispravniji stavovi oni koji sadrže olakšicu i da su najbolji učenjaci oni koji olakšavaju ljudima. I jedno i drugo je krajnost i greška, a ispravno je da je ibret u dokazu, svejedno da li nam taj propis bio strog ili blag.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeZBUNJUJUĆA RAZLIKA IZMEĐU 6 USMANOVIH MUSHAFA
Alejkumusselam. Ako je bilo moguće da kontaktiraš tu stranicu, trebao si tražiti sa te iste stranice pojašnjenje toga što ti nije jasno ili da pitaš nekog od naših daija koji su se specijalizirali u kiraetima. Inače, tema Mushafa koji su napisani po takozvanom resmu (rukopisu) Usmanovom, radijallahuviše
Alejkumusselam.
Ako je bilo moguće da kontaktiraš tu stranicu, trebao si tražiti sa te iste stranice pojašnjenje toga što ti nije jasno ili da pitaš nekog od naših daija koji su se specijalizirali u kiraetima.
Inače, tema Mushafa koji su napisani po takozvanom resmu (rukopisu) Usmanovom, radijallahu anhu, a to su ovi koji danas postoje među muslimanima, je veoma opširna i duga jer je izgrađena na poznanju i razumijevanju sedam harfova, kiraeta i onome što se desilo sa historijske strane prilikom pisanja i sakupljanja Kur'ana u jednu knjigu a zatim u jedan Mushaf na jednom harfu u vrijeme Ebu Bekra a zatim Usmana, radijallahu anhuma.
Uglavnom, ono što je došlo u pitanju to između ostalih lijepo pojasnio Muhammed Mahluf El-‘Adevi, poznati savremeni egipatski šejh i zamjenik direktora Univerziteta El-Azhar (preselio 1351 po Hidžri), u svojoj knjizi „El-Bejan fi ulumil-tibjan“ na veoma studiozan način. Rezime toga se sadrži u sljedećem:
Takozvani Usmanovi, radijallahu anhu, Mushafi (njih 6) su napisani njegovom naredbom u vrijeme njegovog hilafeta kada se pojavilo veliko razilaženje među muslimanima oko harfova (a Kur'an je objavljen na 7 harfova kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi) na kojima je Kur'an objavljen. Ti Usmanovi Mushafi su zapisani na jednom HARFU a to je harf Kurejš. Usman, radijallahu anhu, je naredio da se spale svi ostali Mushafi koji su do tada bili napisani, a koji su bili napisani na svih sedam harfova. A sam taj harf Kurejš unutar sebe ima više KIRAETA, pa je u svakom Mushafu pisano rukopisom da obuhvata po jedan kiraet. Naravno, svi ti kiraeti su prenešeni odPoslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oko čega nema spora niti razilaženja. U tim rivajetima (ili kiraetima) ima razlike u nekim harfovima i riječima, tj. u nekim su neke riječi potvrđene a u nekim nisu ili ima razlike unutar samih riječi u nekim harfovima. Zbog toga je su Usmanovim Mushafima pisano takvim rukopisima da oni u sebi obuhvataju te kiraete.
Treba naglasiti da te razlike unutar rivajeta i kiraeta ne utiču na značenje ajeta, recimo neke riječi se u arapskom izgovaraju i pišu na više načina pa su ti načini došli u različitim kiraetima, a isto imaju značenje.
Na primjer: riječ SIRATAL-MUSTEKIM unutar Fatihe je u tim kiraetima došla da se piše: siratal-mustekim (gdje je harf s sad), siratal-mustekim (gdje je harf s sin) i ziratal-mustekim (harf z je zal). Rukopis Usmanovog, radijallahu anhu,Mushafa je takav da se mogu čitati svatri spomenuta kiraeta ove riječi unutar Fatihe.
Sve navedeno je urađeno tako da bi se sačuvao svaki kiraet i rivajet koji je prenešen od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to unutar jednog harfa a to je harf Kurejš.
Nadam se da nakon spomenutog ne bi trebalo ostati nejasnoće.
A poznati akidetski princip da ko zanegira makar jedan harf iz Kur'ana da time postaje nevjernik je ispravan.
Međutim, on se odnosi na negiranje harfa iz Kur'ana koji je prenešen i zapisan u mutevatir kiraetima, ušto naravno ulaze svi kiraeti (sa svojim međusobnim razlikama) koji su prenešeni u resmu (rukopisu) Usmanovih, radijallahu anhu, Mushafa. Znači, te sitne razlike u nekim riječima ili slovima unutar riječi ne ulaze u ono sa čijim se negiranjem izlaazi iz vjere. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeTreba li davati zekat na nakit koji se koristi?
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata. Prvo, islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se zekat na zlato i srebro mora davati ako su oni u novcu, odnosno u polugama, a razišli su se u mišljenju mora li se na njih davati zekat ako ihviše
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se zekat na zlato i srebro mora davati ako su oni u novcu, odnosno u polugama, a razišli su se u mišljenju mora li se na njih davati zekat ako ih žena koristi u svrhu kićenja i uljepšavanja. Većina islamskih autoriteta smatra da se zekat na nakit ne daje, jer nakit ne potpada pod imovinu koja se može unaprijediti. Hanefijski su pravnici na stanovištu da se na nakit daje zekat, povodeći se za načelnim pravilom da se na zlato i srebro daje zekat i postupajući u skladu s hadisima koji se bave tim pitanjem.
Drugo, razilaženje koje smo spomenuli odnosi se samo na onaj zlatni i srebreni nakit koji je dozvoljeno upotrebljavati i koji se koristi. Da bi se zekat na nakit morao davati, moraju se ostvariti tri uvjeta.
Prvi uvjet jest da nakit bude od zlata ili od srebra; ako je od bilo čega drugog, zekat se na njega ne mora dati, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Ibn Abdulberr veli: “Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se zekat ne daje na nakit od bisera ili dragog kamenja u kojem nema nimalo zlata ili srebra” (el-Istizkar, 3/159). Šejh Ibn Baz kazao je: “Na nakit od dragog kamenja u kojem nema ni zlata ni srebra ne daje se zekat; ukoliko se njime trguje, zekat se mora davati.” (Medžmuu fetava, 14/168)
Drugi uvjet jest da se radi o nakitu koji je dozvoljeno koristiti. Na nakit koji je zabranjeno koristiti mora se dati zekat, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, utoliko što ga to korištenje ne lišava svojstva imetka na koji se mora davati zekat i utoliko što Mudri Zakonodavac nije dopustio da ga se koristi, te ima status onog nakita koji se uopće ne koristi, a na koji se, opet, mora davati zekat. Ibn Kudama zapaža: “Onaj ko posjeduje dragocjenost od zlata ili od srebra koju je zabranjeno upotrebljavati, kao što su, naprimjer: posuđe, kragna, zlatni prsten, nīti kojima je ukrašen Mushaf, mastionica, pero, svjetiljka i tako dalje, taj je dužan na to davati zekat zato što se radi o zabranjenom djelu i zato što korištenje tu dragocjenost ne lišava svojstva imetka na koji se mora davati zekat” (el-Kafi, 1/405). En-Nevevi veli: “Prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, zekat se mora dati na one dragocjenosti od zlata i srebra koje je zabranjeno upotrebljavati” (Revdatut-talibin, 2/260). Komentirajući djelo el-Kafi, šejh Ibn Usejmin kazao je: “…i za to možemo navesti primjer žene koja posjeduje narukvicu u obliku zmije ili ogrlicu u obliku lava, odnosno da čovjek posjeduje zlatni prsten – takav je nakit zabranjeno koristiti, a na njega se, usto, mora davati zekat.” U djelu el-Mevsuatul-fikhijja, 18/113, nalazimo sljedeći zapis: “Islamski su autoriteti jednoglasni u mišljenju da se zekat mora davati na onaj nakit i one dragocjenosti od zlata i srebra koje je zabranjeno upotrebljavati.”
I treći je uvjet da se nakit koristi u vlastite svrhe, što i jest predmet razilaženja učenjakā u ovom pitanju. Drugim riječima, ukoliko se nakit posjeduje radi njegova iznamljivanja, ili radi trgovanja njime, ili pak radi njegova čuvanja, tad se ne njega mora davati zekat, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Ibn Kudama zapaža: “…a daje se zekat na onaj nakit koji čovjek iznajmljuje ili ga pak, prema potrebi, troši na izdržavanje. Zekat se ne daje jedino na onaj nakit kojim se čovjek koristi, tim prije jer se taj imetak u tom slučaju ne može unaprijediti, a glede svakog drugog nakita važi načelno pravilo da se na njega daje zekat. Isto tako, zekat se daje na ono zlato i srebro od kojih se proizvede nakit radi izbjegavanja obaveze davanja zekata” (el-Mugni, 4/221). Tu je i ovaj citat: “Zekat se ne daje na muški nakit (srebreni prsten), a ni na ženski nakit od zlata i srebra koji je namijenjen za vlastite potrebe ili za iznajmljivanje, pa makar se ne koristio, odnosno ne bio iznajmljivan drugim ljudima.” (Keššaful-kina, 2/234)
Treće, rekli smo da su se islamski autoriteti razišli glede obaveznosti davanja zekata na nakit koji se koristi u vlastite svrhe. Razišli su se, naime, zbog toga što ne postoji jasan i nesumnjivo pouzdan hadis u kojem se muslimanima stavlja u obavezu davanje zekata na nakit, odnosno u kojem se ta obaveza negira. U vezi s tim postoje predanja oko čije vjerodostojnosti, kao ni oko značenja, nisu jednoglasni u mišljenju učenjaci. Do razilaženja u ovom pitanju dovelo je i to što su neki učenjaci u obzir uzeli materiju (zlato i srebro) od koje se pravi nakit, pa su rekli da je to ista ona materija koju je Allah, dželle šanuhu, stvorio da bi među ljudima bila platežno sredstvo, a na koju se, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, daje zekat. I eto, zato su kazali da se mora davati zekat na nakit. A neki su drugi učenjaci uzeli u obzir činjenicu da nakit (koji se pravi pomoću topljenja zlatnih i srebrenih poluga) nakon što se proizvede, gubi status platežnog sredstva i dobiva status svih drugih ličnih stvari pomoću kojih čovjek udovoljava svojim potrebama, kao što su, naprimjer, namještaj, pokućstvo, garderoba, a na koje se, također prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, ne daje zekat. Eto zbog čega su oni kazali da se zekat na nakit ne daje.
Sljedeći autoriteti smatraju da se daje zekat na nakit: hanefijski pravnici, imam Ahmed (prema jednoj verziji), Ibnul-Munzir, el-Hattabi, Ibn Hazm, es-San’ani, šejhovi Ibn Baz i Ibn Usejmin te članovi Stalne komisije za fetve.
Najjače čime se, dokazujući svoj stav, rukovode ovi učenjaci jesu hadisi općenitog i posebnog karaktera koji se bave davanjem zekata na zlato i srebro.
Kad je riječ o općenitoj kategoriji hadisā, kao primjer možemo navesti Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Na srebro se daje dva i po posto zekata”; “Na manje od deset ūkija srebra ne daje se zekat”, a u kojima se ne pravi razlika između različitih kategorija zlata i srebra. Ibn Hazm veli: “Budući da su ovi hadisi pouzdani: ‘Na srebro se daje dva i po posto zekata’; ‘Na manje od deset ūkija srebra ne daje se zekat’, i budući da se nakit proizvodi od srebra, dužnost je, rukovodeći se općenitim značenjem ovih hadisa, davati zekat na nakit. Kad se radi o zlatu, tu je hadis: ‘Vlasnik zlata i srebra koji ne ispunjava svoje obaveze na Sudnjem danu bit će kažnjen tako što će zlato i srebro koje je gomilao biti pretvoreno u usijane ploče kojima će biti žigosane njegove slabine, čelo i leđa: kad god se ohlade, ponovo će biti usijane; to će trajati pedeset hiljada godina, dok se ne završi suđenje ljudima, pa će taj čovjek biti raspoređen u džennet ili u Vatru…’ Ovaj hadis očit je kao dokaz da se na svaku kategoriju zlata mora davati zekat, te iz njega nije dopušteno izuzeti bilo koju kategoriju, osim na temelju šerijatskog teksta ili konsenzusa islamskih učenjaka” (el-Muhalla, 4/191). Najprije, imamo ovdje kur’anski ajet općenitog karaktera: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala: ‘Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!’” (et-Tevba, 34–35). Nakit potpada pod općenitost ovih Božijih riječi. Komentirajući ovaj ajet, el-Džessas veli: “Općeniti karakter ovog ajeta nalaže da se zekat daje na sve kategorije zlata i srebra. Naime, Allah, dželle šanuhu, doveo je obavezu davanja zekata u zavisan odnos o izrazima zlato i srebro, a ne o tome jesu li zlato i srebro uslijed topljenja pretvoreni u nakit. Stoga, onaj ko ima zlato ili srebro u nakitu, izlivene ili kao sirov metal, taj, na osnovi sveobuhvatnosti ovih Božijih riječi, mora davati zekat na to” (Ahkamul-kur’an, 4/303). Šejh Ibn Usejmin veli: “Allahove su riječi: ‘Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala…’ (et-Tevba, 34–35), i one se, bez izuzetka, protežu na sve vrste zlata i srebra. Mora podastrijeti dokaz onaj ko tvrdi da ovi kur’anski ajeti ne obuhvataju nakit.” (eš-Šerhul-mumti, 6/276)
A kad se radi o posebnoj kategoriji hadisā, najpoznatija su tri hadisa koja ćemo navesti.
Aiša, radijallahu anha, Poslanikova supruga, kazuje: “Jednom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je u moju odaju i vidio da držim prstenje od srebra, te me upitao: ‘Aiša, šta je to?’ ‘Nabavila sam ovo kako bih ti se ukrasila, Allahov Poslaniče’, odgovorila sam. On upita: ‘Daješ li zekat na taj nakit?’ Odgovorila sam da ne dajem, a on na to reče: ‘To ti je dovoljno da zaslužiš Vatru.’” (Ebu Davud, 155. Ovaj su hadis pouzdanim označili Ibn Hadžer i el-Albani, a nisu ga prihvatili et-Tirmizi, ed-Darekutni, ez-Zehebi i Ibn Abdulhadi. Onaj ko o tome želi saznati više detalja treba vidjeti sljedeća djela: Sunenud-Darekutni, 2/274, Tenkihut-tahkik, 1/343, i et-Telhisul-habir, 2/764.)
Ata b. Ebu Rebah pripovijeda da je Ummu Selema ispričala: “Nosila sam nakit od zlata, pa sam jednom prilikom upitala: ‘Božiji Poslaniče, ubraja li se nošenje nakita u gomilanje imetka?’ ‘Ako nakit dostigne nisab i na njega se daje zekat, to se ne ubraja u gomilanje imetka’, odgovorio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Ovo je predanje zabilježio Ebu Davud, 1564, s pouzdnim lancem prenosilaca, a Ata, kako to kaže muhadis Alija el-Medini, nije ga izravno čuo od Ummu Seleme. Pa ipak, ovo je predanje pouzdanim okarakterizirao Ibnul-Kattan, a el-Iraki kazao je da ono ima dobar lanac prenosilaca, što je od njega prenio Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 3/272. Šejh el-Albani nije prihvatio ovaj hadis.)
Amr b. Šuajb prenosi od svog oca Šuajba, koji prenosi da je njegov otac kazivao: “Neka je žena Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, dovela kćerku koja na ruci imaše dvije zlatne narukvice. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ju je: ‘Daješ li zekat na taj nakit?’ ‘Ne dajem’, odgovorila je ona. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: ‘Bi li voljela da te Allah zbog toga na Sudnjem danu kazni dvjema narukvicama od vatre?!’ Utom ih je ona skinula i bacila pred Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ‘Ovo pripada Allahu i Njegovu Poslaniku!’” (Ebu Davud, 1563, i en-Nesai, 2479. Ovo su predanje vjerodostojnim ocijenili Ibnul-Kattan, ez-Zejlei i Ibnul-Mulekkin; dobrim su ga okarakterizirali en-Nevevi i el-Albani, a slabim su ga označili sljedeći muhadisi: et-Tirmizi, en-Nesai, Ibn Hibban, el-Bejheki, Ibn Hazm, Ibnul-Dževzi i Ibn Kesir.)
K tome, pouzdano se zna da je Ibn Mesud, radijallahu anhu, obavezivao na davanje zekata na nakit. Naime, neka ga je žena upitala daje li se zekat na nakit, na šta je odgovorio: “Daji zekat na nakit ako njegova vrijednost iznosi dvije stotine srebrenjaka.” Ista ta žena priupitala je: “Brinem se o jetimima, pa mogu li njima dati zekat?” “Možeš”, odgovorio je Ibn Mesud. (Abdurrezzak, 4/83)
Četvrto, većina islamskih učenjaka, to jest pripadnici malikijske, šafijske i hanbelijske pravne škole drže da se na nakit ne daje zekat. Oni se u tom pogledu pozivaju na razliku u definiciji nakita i zlata, odnosno srebra na koji se daje zekat. O tome je govorio imam Ebu Ubejd u djelu el-Emval, str. 543. Ibn Huzejma veli: “Izrazi zlato i srebro ne odnose se na nakit, to jest dragocjenosti koje se nose radi ukrašavanja.” (es-Sahih, 4/34)
Imam eš-Ševkani zapisao je: “Neispravno je dokazivati obaveznost davanja zekata na nakit hadisima u kojima se govori o davanju zekata na zlato i srebro. U rječnicima arapskog jezika, kao, naprimjer, djelima es-Sihah i el-Kamus, kaže se da se izrazi zlato i srebro, koji su spomenuti u onim hadisima, ne odnose na nakit; princip suprotnog razumijevanja nalaže da se na nakit ne daje zekat.” (es-Sejlul-džerrar, str. 233)
Ovi učenjaci kažu da ni Božije riječi: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala…” (et-Tevba, 34–35) ne obuhvataju nakit koji se koristi u vlastite svrhe, nego se odnose na zlato i srebro kao platežno sredstvo, a koji se gomilaju i ne troše u dobrotvorne svrhe.
U vezi s hadisima u kojima se govori o obaveznosti davanja zekata na nakit, oni su kazali da su svi ti hadisi slabi i neprihvatljivi. Imam et-Tirmizi veli: “Ne postoji nijedan pouzdan hadis u vezi s davanjem zekata na nakit” (el-Džami, 3/29). Bedruddin el-Musili kaže: “Ne postoji nijedan vjerodostojan hadis u kojem se obavezuje na davanje zekata na nakit” (el-Mugni anil-hifzi vel-kitab, str. 313). Ibnul-Dževzi tvrdi: “Slabi su svi hadisi u kojima se govori o davanju zekata na nakit” (et-Tahkik, 3/71). Ibn Redžeb veli: “Kad je riječ o davanju zekata na nakit, postoje predanja koja idu tome u prilog, a i ona koja tu obavezu negiraju, no s tim u vezi ne postoji pouzdan hadis koji seže do Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” (Medžmuur-resail, 2/708). Imam eš-Ševkani zapisao je: “…i prema tome, ne postoji ništa na šta bi se moglo pozvati kad se radi o davanju zekata na nakit. Ashabi i njihove supruge imali su nakit, što je neosporno, a nije zapamćeno da im je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao da na njega daju zekat” (es-Sejlul-džerrar, str. 233). Šejh Muhammed b. Ibrahim Alu Šejh zapisao je: “Ustanovili smo, iščitavajući izjave imamā eš-Šafija, Ahmeda b. Hanbela, Ebu Ubejda, en-Nesaija, et-Tirmizija, ed-Darekutnija, el-Bejhekija i Ibn Hazma, da je neprihvatljivo dokazivati obaveznost davanja zekata na nakit onim hadisima koji u tom pogledu jesu jasni, ali su slabi; to su hadisi koje su prenijeli Aiša, Ummu Selema i djed Amra b. Šuajba. I nema sumnje da se mišljenju spomenutih učenjaka treba dati prednost nad mišljenjem nekih potonjih islamskih autoriteta koji su kazali da tī jasni hadisi osnažuju jedni druge.” (Fetava ve resail, 4/97)
Neki učenjaci, koji navedene hadise smatraju pouzdanim pokušali su negirati njihovo vanjsko značenje i protumačiti ih na posve nakaradan način. U vezi s tim, postoje brojne izjave, ali su one izvještačene i neprihvatljive. Naprimjer, neki su učenjaci rekli da su navedeni hadisi izrečeni u vrijeme dok je zlato bilo zabranjeno ženama – da je to uistinu bilo tako, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio bi ženama stavljanje nakita prije nego što bi im naredio da daju zekat na njega. Neki su kazali da se izraz zekat, upotrijebljen u navedenim hadisima, odnosi na iznajmljivanje nakita – to je netačno, jer je u njima izrečena golema prijetnja, a prijetnja se ne izriče za izostavljanje poželjnog djela, već samo zbog izostavljanja vadžiba.
Oni što smatraju da se ne daje zekat na nakit podupiru svoj stav tvrdnjom da iz predanja koja su prenesena od ashabā slijedi da oni nisu davali zekat na nakit.
El-Esrem je zapisao: “Čuo sam imama Ahmeda kad je rekao: ‘U predanjima se kaže da su Enes, Džabir, Ibn Omer, Aiša i Esma smarali da se ne daje zekat na nakit.’” (et-Tenkih, 2/1421)
Tu su i Ibn Hazmove riječi: “Džabir b. Abdullah i Ibn Omer, Poslanikovi drugovi, držali su da se ne daje zekat na nakit. Tako su smatrale Esma b. Ebu Bekr i Aiša; od Aiše se to prenosi u pouzdanom predanju.” (el-Muhalla, 4/13)
Abdurrahman b. el-Kasim prenosi od svog oca el-Kasima da se Aiša, radijallahu anha, Poslanikova supruga, brinula o svojim sestričnama jetimima i nije davala zekat na njihov nakit (Malik, 584). Evo kako je šejh Muhammed b. el-Emin eš-Šenkiti objasnio ovo predanje: “Očito je sljedeće: da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio Aiši, radijallahu anha, zaprijetivši joj da će biti kažnjena ne bude li izdvajala zekat na nakit, ona bi davala zekat na nakit koji je pripadao jetimima o kojima se brinula, tim prije jer je ona smatrala da se mora davati zekat na imetak jetima.” (Advaul-bejan, 2/126)
Nafi kazuje da je Ibn Omer kupovao zlatni nakit svojim kćerkama i sluškinjama, a nije na njega davao zekat. (Malik, 485)
Amr b. Dinar ispričao je: “Upitao sam Džabira b. Abdullaha u vezi s davanjem zekata na nakit, pa mi je rekao da se na njega ne daje zekat. Priupitao sam: ‘Mora li se zekat dati ako se radi o vrijednosti od hiljadu zlatnika?’ ‘Mnogo je hiljadu zlatnika’, odgovorio je on.” (Abdurrezzak, 4/82)
Alija b. Sulejm kazuje: “Postavio sam Enesu b. Maliku ovo pitanje: ‘Mora li se davati zekat na nakit?’ ‘Ne mora’, odgovorio je.” (Ibn Zendževejh, 3/979)
Fatima b. el-Munzir govorila je da Esma nije davala zekat na nakit svojih kćerki, a on je iznosio vrijednost od pedeset hiljada. (Ibn Zendževejh, 3/979)
Jahja b. Seid ispričao je: “Upitao sam Amru b. Abdurrahman o davanju zekata na nakit, pa je odgovorila: ‘Nije mi poznato da na nakit iko daje zekat. Eto, ja imam ogrlicu čija je vrijednost stotinu dvadeset hiljada, a nisam na nju nijednom dala zekat.’” (Ibn Zendževejh, 3/979)
Hasan el-Basri rekao je: “Nije poznato da je ijedan od hulefai-rašidina smatrao da se na nakit daje zekat.” (Ibn Ebu Šejba, 2/384)
Imam el-Badži zapisao je: “…i očito je da ashabi nisu davali zekat na nakit.” (el-Munteka, 2/107)
Samo je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kako se to prenosi u pouzdnom predanju, smatrao da se mora davati zekat na nakit. Ebu Ubejd veli: “Prema našem prosuđivanju, niko od ashabā, osim Ibn Mesuda, nije smatrao da se daje zekat na nakit.” (el-Emval, str. 544)
Većina učenjaka, čije dokaze ovdje razmatramo, poziva se na pravilo u kojem se kaže da se ne daje zekat na ono što čovjek posjeduje i koristi u vlastite svrhe, pa makar se na taj imetak u načelu davao zekat. Naprimjer, zekat se ne daje na deve niti na krave koje služe za obrađivanje zemljišta, iako se na njih daje zekat. Ako se imetak na koji se u osnovi daje zekat posjeduje za vlastite potrebe, on gubi status imetka na koji se daje zekat. Ibnul-Kajjim veli: “Zlato i srebro dijele se na dvije kategorije. Prva kategorija jesu zlato i srebro u polugama ili u protivvrijednosti, koji se posjeduju radi trgovine; na tu se kategoriju daje zekat. I druga kategorija jesu zlato i srebro koji se koriste za vlastite svrhe, a ne radi trgovine, kao što su, naprimjer, ženski nakit, oružje koje smije biti od tog materijala; na ovu se kategoriju ne daje zekat.” (I‘lamul-muvekkiin, 2/70)
Kao zaključak možemo reći da razilaženje u ovom pitanju nije nimalo bezazleno i da se neistomišljenici pozivaju na veoma jake dokaze, pa je preporučeno da čovjek iz predostrožnosti daje zekat na nakit; tako će izvršiti eventualnu obavezu i oslobodit će se moguće odgovornosti. El-Hattabi veli: “Predostrožnost nalaže da čovjek daje zekat na nakit” (Mealimus-sunen, 2/17). Šejh Muhammed b. el-Emin eš-Šenkiti kaže: “Ali ipak, bolje je i opreznije da čovjek daje zekat na nakit, postupajući prema hadisima: ‘Sačuvat će vjeru i čast onaj ko se sustegne od sumnjivih stvari’; ‘Sustegni se od svega onog što ti je sumnjivo, a upusti se u ono što ti nije sumnjivo.’ Kazao sam ovako, a Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.” (Advaul-bejan, 2/134)
A Allah najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeMogu li davati zekat umjesto svog oca?
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata. Prvo, premda je zekat oblik pomaganja siromašnima i potrebitima, on je u prvom redu ibadet pomoću kojeg se čovjek približava Uzvišenom Allahu, a ibadet nije ispravan ukoliko nije obavljen s namjerom,više
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, premda je zekat oblik pomaganja siromašnima i potrebitima, on je u prvom redu ibadet pomoću kojeg se čovjek približava Uzvišenom Allahu, a ibadet nije ispravan ukoliko nije obavljen s namjerom, na temelju hadisa: “Djela se cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio.” Prema tome, zekat se za drugu osobu može dati samo uz njegovu punomoć i dozvolu. Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je sljedeće: “Iako je davanje zekata dužnost koja se odnosi na imetak, to je ibadet, dužnost spram Allaha, pa se mora imati namjera prilikom njegova izdvajanja, i za drugu se osobu može dati samo uz njenu punomoć i dozvolu” (Medžmuul-fetava, 7/315). Kazali smo tako, a zekat se uzima i bez znanja njegova vlasnika, utoliko što je to imetak koji pripada siromašnima, potrebitima i nekim drugim kategorijama ljudi. Stoga će vladar nasilu uzeti zekat od onog ko ga ne daje. (Ebu Bekr, radijallahu anhu, poveo je rat protiv onih koji su uskratili davanje zekata.) Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se od takvih ljudi zekat uzima nasilu, a razilaze se u mišljenju je li to mjerodavno, to jest mora li ponovo dati zakat onaj od koga se on prinudno uzme. Prema tome, izdvojit ćete zekat iz očevog imetka, makar on time ne bio zadovoljan. Usto ste dužni uvijek opominjati oca na obavezu davanja zekata; činite to umilnim i blagim riječima, ne bi li ga Allah, dželle šanuhu, uputio na istinu.
Drugo, distanciranje od grešnika dolazi u obzir onda ako se od toga očekuje određena korist, to jest ako će to imati za posljedicu da grešnik odustane od onog pogrešnog postupka i vrati se istini. Na temlju toga, ako će vaše distanciranje od oca imati za posljedicu da on počne davati zekat na imetak, učinite to. No, ako time nećete ništa postići, odnosno ako će to izazvati poremećaj rodbinskih veza i otežati komunikaciju među vama, nije uredu da se od njega distancirate. Evo šta je u vezi s tim kazao šejh Ibn Usejmin: “Distanciranje od grešnika treba poduzeti samo u onom slučaju ako će on uslijed toga odustati od zla koje čini. No, ako distanciranje neće donijeti nikakvu korist, tad je ono haram, tim prije jer je taj grešnik, od koga se distancira, musliman, pa makar činio i velike grijehe.” A Gospodar najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manje