Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koja djela povećavaju nafaku i produžavaju život?
Njegovanje rodbinskih veza doprinosi povećavanju nafake i produžavanju životnog vijeka. To Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, ističe u autentičnom hadisu, koji prenosi Enes, r.a, a u kojem se doslovno kaže: «Ko želi da mu se nafaka poveća i produži životni vijek, neka pazi i redovno posjeviše
Njegovanje rodbinskih veza doprinosi povećavanju nafake i produžavanju životnog vijeka. To Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, ističe u autentičnom hadisu, koji prenosi Enes, r.a, a u kojem se doslovno kaže: «Ko želi da mu se nafaka poveća i produži životni vijek, neka pazi i redovno posjećuje rodbinu!» Kada je u pitanju produžavanje životnog vijeka, onda bi se to sukobljavalo s jasnim kur’anskim ajetom u kojem Allah Uzvišeni kaže: «…i kada smrt dodje, niko je ni za jedan tren neće moći ni odložiti ni ubrzati!». Otuda, islamski učenjaci pokušavaju ispravno razumjeti i interpretirati ovaj hadis, kako ne bi proturječio kur’anskom ajetu. Tako, Ibnu-t-Tin i dr., smatraju da se pod produžetkom životnog vijeka misli na bereket u životu i vremenu i na porod koji ostane iza takve osobe, pa radeći dobra djela, koriste i toj osobi nakon njene smrti». Kao podlogu za taj stav oni navode rijeci Ibrahima, a.s, koji kaže, kako Allah, dž.š., u Svojoj Knjizi navodi: «I učini da me po lijepom spominju oni koji će doći poslije mene!»
Enes b. Malik, r.a, poznati ashab, kaže: Troje će biti u hladu ‘Arša Milostivog na Sudnjem danu: onaj koji je održavao rodbinske veze, kome se život produžio a proširio mu se kabur i povećala nafaka; žena kojoj muž umre, a ostanu joj jetimi, pa se ona brine o njima, sve dok ih Allah ne učini neovisnim i osoba koja spremi hranu i pozove gladne i siromašne da jedu!» Na temelju navedenog neki islamski učenjaci smatraju da će onome ko ustraje na petero, Allah dati nagradu poput ogromnih planina i povećat će mu nafaku: ko ustraje na davanju sadake, ko bude održavao rodbinske veze, ko ustraje na borbi na Allahovom putu, ko ustraje na uzimanju i čuvanju abdesta i ko čini dobročinstvo roditeljima i na tome ustraje.
Materijalno potpomaganje rodbine
Potpomaganje ljudi je islamom preporučeno, a posebno se naglašava potpomaganje rodbine kojoj je pomoć neophodna. To se najjasnije očituje na primjeru Ebu Talhe, r.a, koji je, nakon što je objavljen ajet: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže!» došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: «Allahov Poslaniče, Allah Uzvišeni je u Svojoj Knjizi rekao: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže!», a meni je najdraža moja bašča Biruha – a to je bila bašča u koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s, ulazio, koristio njen hlad i pio vodu iz nje – pa je poklanjam Allahu i Njegovom Poslaniku, nadajući se Allahovoj nagradi. Raspolaži, Allahov Poslaniče, ovom baščom onako kako Allah želi». Allahov Poslanik, s.a.v.s, mu je na to rekao: «Aferim, Ebu Talha, to je unosan imetak. Primili smo ga od tebe i sada ti ga vraćamo da ga razdijeliš medu svojom rodbinom!». Nakon toga je Ebu Talha tu baštu raspodijelio svojoj rodbini.
Čak i u slučaju da je naša rodbina neraspoložena prema nama i da radi na prekidanju rodbinskih odnosa, nama je najpreče njih pomoći. To se jasno nazire iz Vjerovjesnikovog, s.a.v.s, hadisa, koji prenosi Ebu Ejjub el-Ensari, r.a: «Najvrednija je ona sadaka koja se dadne rodbini koja je na tebe ljuta i prema tebi neraspoložena!».
Za sadaku datu rodbini dvostruka je nagrada
Koliko islam potiče razvijanje rodbinskih veza vidi se i iz hadisa u kojem se nedvojbeno obećava dvostruka nagrada za sadaku datu rodbini u odnosu na sadaku datu drugima. Selman b. ‘Amir prenosi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kojem se kaže: «Sadaka učinjena siromahu je uobičajena sadaka, a sadaka učinjena rodbini je dvostruka: ona je i sadaka i njegovanje rodbinskih odnosa!». Tako je Mejmuna bint el-Haris, r.a, supruga Poslanika, s.a.v.s, oslobodila svoju robinju, pa joj je on rekao: «Da si je dala tetkama (po majci) imala bi veću nagradu!». Tetka je na stepenu majkeHadis El-Bera’a b. ‘Aziba, r.a, u kojem Poslanik, s.a.v.s, kaže: «Tetka je na stepenu majke!» , na najbolji način nam pokazuje kolika je vrijednost rodbine.
Održavanje rodbinskih veza i s nemuslimanima
Naša je obaveza održavanje rodbinskih veza i s nemuslimanima. To je spominjano kada smo govorili o našim odnosima spram roditelja, pa makar bili i nemuslimani. Isti je slučaj i s rodbinom koja nije u islamu. Mejmun b. Mehran kaže: Troje se podjednako odnosi i na muslimane i na nemuslimane: ugovori koji se sklope, održavanje rodbinskih veza i ispunjenje emaneta. To smo dužni ispoštovati svejedno radilo se tu o muslimanima ili o nemuslimanima.
Prekidanje rodbinskih veza Allahu je jedno od najmržih djela
Prekidanje rodbinskih odnosa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo zajedno sa širkom, cime je, jasno pokazao koliko je to nepoželjno kod Allaha Uzvišenog. Ebu Ja’la, s pouzdanim lancem prenosilaca, navodi predaju u kojoj se kaže da je jedan čovjek iz Has’ama upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s: «Koja djela su Allahu najmrža?», na što je on odgovorio: «Pripisivanje Allahu druga (širk)!» Na pitanje: «Allahov Poslanice, a nakon toga?», odgovorio je: «Prekidanje rodbinskih veza!» Na ponovno pitanje: «A zatim, Allahov Poslaniče?», odgovorio je: «Naređivanje zla a odvraćanje od dobra!».
Allahovo prokletstvo je na onima koji prekidaju rodbinske veze
Koliko je pogubno prekidati rodbinske odnose pokazuju ajeti iz poglavlja Muhammed, u kojima Allah Uzvišeni kaže: «Zar i vi ne biste, kada biste se vlasti dočepali, nered na zemlji činili i rodbinske veze kidali! To su oni koje je Allah prokleo i gluhim i slijepim ih učinio!». Otuda poznati Hasan el-Basri podvlači: «Kada ljudi zapostave znanje, ostave djelovanje, budu se voljeli jezicima a mrzili srcima i kada budu prekidali rodbinske odnose, Allah će ih prokleti i gluhim i slijepim ih učiniti!».
Onaj koji prekida rodbinske odnose neće ući u Džennet
Grijeh s kojim se prijeti zabranom ulaska u Džennet je, svakako, veliki. A upravo Vjerovjesnik, s.a.v.s, prijeti zabranom ulaska u Džennet svakom onom koji prekida rodbinske odnose i ne angažira se na njihovom uspostavljanju. Džubejr b. Mut’im, r.a, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: “Neće ući u Džennet onaj koji prekida rodbinske odnose!».
Allah, dz.š. ne spušta milost na one koji prekidaju rodbinske veze
Koliko je opasno prekidanje rodbinskih odnosa, najbolje pokazuje hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kojem se navodi da Allah Plemeniti svoju milost neće spustiti na narod u kojem se nalazi osoba koja prekida rodbinske veze. ‘Abdullah b. ebi Evfa, r.a, prenosi jednu merfu’-predaju u kojoj se kaže: «Allahova milost se neće spustiti na narod u kojemu se nalazi onaj koji prekida rodbinske odnose!».
Djela se ne primaju od onih koji prekidaju rodbinske veze
Prijetnja Vjerovjesnika, s.a.v.s, da neće biti primljena djela onih koji prekidaju rodbinske veze najuvjerljivije govori o nužnosti našeg lijepog odnosa spram rodbine. Ebu Hurejre, r.a, kaže da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako kaže: «Allahu Uzvišenom se djela ljudi predočavaju četvrtkom naveče. Neće biti primljena djela onoga koji raskida rodbinske veze!»
Za prekidanje rodbinskih veza kazna je i na dunjaluku i na ahiretu
Prekidanje rodbinskih veza je grijeh za koji je predviđena kazna i na ovom i na onom svijetu, što jasno ukazuje na pogubnost tog grijeha. Ebu Bekrete, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Ni za jedan grijeh Allah tako brzo ne kažnjava počinioca još na ovom svijetu, uz ostavljanje (dijela kazne) i za ahiret, kao što kažnjava onoga koji prekida rodbinske veze i nasilnika.”
Za prekidanje rodbinskih odnosa kazna stiže vrlo brzo
Ni za jedno zlo kazna ne stiže brže nego za nasilje i prekidanje rodbinskih veza. ‘Aiša, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: «Ni za jedno dobro se brže ne nagrađuje kao za dobročinstvo prema roditeljima i za njegovanje rodbinskih veza a ni jedno zlo ne povlači brže kaznu nego što povlači nasilje i prekidanje rodbinskih veza!».
Pravilno postupa onaj koji njeguje veze i onda kada se one prekidaju
Nije dovoljno održavati veze s onima koji te veze respektiraju, nego je naša dužnost razvijati i obnavljati te veze i kada drugi rade na njihovom prekidanju. ‘Abdullah b. ‘Amr, r.a, prenosi u jednoj merfu’-predaji sljedeći hadis: «Nije dovoljno samo posjećivati one koji tebe posjećuju. Pravilno se ponaša prema svojoj rodbini onaj koji, kada ga zaborave ili odbace, obnavlja vezu s njima». Allahov Poslanik, s.a.v.s, je pohvalio čovjeka koji je održavao rodbinske veze s onima koji su ih prekidali. U predaji Ebu Hurejre, r.a, taj čovjek se obratio Vjerovjesniku, s.a.v.s, sljedećim riječima: «Allahov Poslaniče, ja imam rodbinu s kojom održavam rodbinske veze, ali ih oni prekidaju. Lijepo i blago se ophodim prema njima a oni mi lošim uzvraćaju. Samilostan sam prema njima, ali mi oni to ne uzvraćaju». Vjerovjesnik, s.a.v.s, mu je, tada, rekao: «Ako bude tako kako si rekao, to je kao da im daješ žeravicu. Neprestano će s tobom biti Allahov dokaz protiv njih, sve dok tako postupaš!».
ZAKLJUČAK
Iz svega navedenog jasno se može zaključiti da je održavanje rodbinskih veza jedno od najdražih djela Allahu Plemenitom, a njihovo zapostavljanje ili prekidanje jedno od Njemu najmržih djela.
Na temelju izloženog zaključujemo da lijepo odnos spram rodbine dovodi do:
– Allahovog, dž.š. zadovoljstva,
– unošenja zadovoljstva u srca rodbine,
– zadovoljstva meleka,
– zadavanja brige šejtanu,
– produženja životnog vijeka,
– povećavanja nafake,
– približavanja Džennetu,
– udaljavanja od Džehennema,
– povećavanja ljubavi medu rodbinom
-povećavanja nagrade nakon smrti.
Nadamo se da će nas sve navedeno potaknuti na naš još ljepši odnos prema rodbini i još brižnijem njegovanju tih veza čiji je korijen iznikao iz samog Allahovog lijepog imena Er-Rahman.
DR. ŠEFIK KURDIĆ
Preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeKo su bile pravedne halife i koliko dugo je trajao njihov period vlasti?
HISTORIJA ISLAMA – ISLAMSKI VLADARI Prvi dio: PRAVEDNE HALIFE PRVI PRAVEDNI HALIFA Abdullah ibn Ebi Kuhafe - Ebu Bekr Es-Siddik Vladao je od 11-13 hidžretske g. (632 - 634 g.) DRUGI PRAVEDNI HALIFA Omer ibn El-Hattab - El-Faruk Vladao je od 13-23 hidžretske g. (634 - 644 g.) TREĆI PRAVEDNI HALIFA Osviše
HISTORIJA ISLAMA – ISLAMSKI VLADARI
Prvi dio: PRAVEDNE HALIFE
PRVI PRAVEDNI HALIFA
Abdullah ibn Ebi Kuhafe – Ebu Bekr Es-Siddik
Vladao je od 11-13 hidžretske g. (632 – 634 g.)
DRUGI PRAVEDNI HALIFA
Omer ibn El-Hattab – El-Faruk
Vladao je od 13-23 hidžretske g. (634 – 644 g.)
TREĆI PRAVEDNI HALIFA
Osman ibn Affan – Zunnurejn
Vladao je od 23-35 hidžretske g. (644-656 g.)
ČETVRTI PRAVEDNI HALIFA
Alija ibn Ebi Talib – Ebu Hasan
Vladao je od 35-40 hidžretske g. (656-661 g.)
PETI PRAVEDNI HALIFA
El-Hasan ibn Alija ibn Ebi Talib
Vladao je 6 mjeseci, od 40-41 hidžretske g. (661 g.)
Prof. Bilal Dervišić
Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila: https://www.facebook.com/bilal.dervisic
Vidi manjeKako je Allahov Poslanik obavio hadž?
Svaki vjernik koji se iskreno, radi Allaha, uputi na hadž, želi da ovaj obred obavi propisno. Slično namazu, osim općih smjernica, u Kur’anu nije podrobno opisan način obavljanja hadža. No, budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, taj koji je u djelo pretočio kur’anske smjernice,više
Svaki vjernik koji se iskreno, radi Allaha, uputi na hadž, želi da ovaj obred obavi propisno.
Slično namazu, osim općih smjernica, u Kur’anu nije podrobno opisan način obavljanja hadža. No, budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, taj koji je u djelo pretočio kur’anske smjernice, onda, kao i u namazu, gledamo na koji je način on obavio hadž kako bismo, slijedeći njega u tome, ispravno postupali. Na to nas je uputio Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, kada je rekao: “Uzmite od mene način kako se obavljaju obredi hadža.”[1]
Iako je veoma teško obaviti hadž bez vodiča, ipak je neophodno da hodočasnik poznaje način obavljanja ovog obreda i da razumije njegove osnovne propise.
Mnogo je hadisa u kojima se opisuju obredi hadža, ali za jedan od njih, s obzirom na njegov sadržaj, može se reći da je najobuhvatniji, a to je poznati hadis koji bilježi imam Muslim u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa, a u kojem ashab Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, opisuje hadž[2] Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam[3]:
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je u Medini devet godina (nakon hidžre) a da nije obavio hadž. Desete godine oglasio je ljudima da će te godine obaviti hadž, tako da je u Medinu došlo mnogo ljudi i svaki od njih nastojao je da slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da obavi hadžske obrede povodeći se za njim.
Krenuli smo sa Poslanikom [nakon što je pustio kosu, stavio po njoj ulja i obukao izar i ogrtač, a tako su postupili i njegovi ashabi][4] i kada smo stigli do Zul-Hulejfe,Esma bint Umejs rodila je Muhammeda, sina Ebu Bekrovog, te je poslala nekoga da upita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako će dalje postupiti, a on je rekao: ‘Okupaj se, poveži se odjećom i zanijeti ulazak u obrede hadža.’
Nakon toga, Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, klanjao je u mesdžidu [tu je podigao glas izgovarajući telbijju][5], a onda je uzjahao Kasvu. Kad je njegova deva stigla na ravnicu kod (mjesta) Bejda, pogledao sam i dokle mi pogled dopire i ispred njega (tj. Poslanika) vidio sam jahače i pješake, a s njegove desne i lijeve strane prizor je bio isti, a i iza njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je okružen nama i tada mu je objavljivan Kur’an i on je znao njegovo značenje. Sve što je radio, radili smo i mi. Počeo je hadžske obrede izgovarajući telbijju: ‘Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se, Ti nemaš nikakvog sudruga, odazivam Ti se! Doista, sva pohvala i sve blagodati Tebi pripadaju, i vlast, Ti nemaš nikakvog sudruga!’
Ljudi su izgovarali telbijju onako kako su to dotad običavali činiti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prigovarao njihovoj telbijji.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano je izgovarao (svoju) telbijju…”
Džabir dalje kazuje: “Zanijetili smo hadžske obrede i nismo ništa znali za umru (da je propisana u mjesecima hadža).
Kada smo s njim došli do Kabe [uzimanje abdesta bilo je prvo što je uradio kada je došao][6], dotakao je Crni kamen, pa je [otkrivši desno rame][7] užurbanim hodom obišao oko nje tri puta, a običnim hodom ostala četiri puta [nije dodirivao ništa osim jemenskog ugla i ugla gdje se nalazi Crni kamen][8]. [Između njih je govorio: ‘Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u Ognju!’][9].
Zatim je kroz gužvu došao do Mekamu Ibrahima i proučio ‘Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza kojeg ćete molitvu obavljati!’ (El-Bekara, 125), a Mekamu Ibrahim bio je između njega i Kabe. Na dva rekata koja je klanjao kod Mekamu Ibrahima proučio je: ‘Reci: On je Allah – Jedan!’ (El-Ihlas), i: ‘Reci: ‘O, vi nevjernici…’ (El-Kafirun).
Kada je klanjao dva rekata, vratio se do Crnog kamena i dotakao ga [I više se nije približio Kabi dok se nije vratio sa Arefata na dan Bajrama][10], a potom je izašao na vrata i uputio se prema Safi učeći: ‘Safa i Merva su Allahova časna mjesta’[11], a zatim je rekao: ‘Počinjem (sa‘j) s mjesta odakle je Allah počeo (u Svom Govoru).’ Počeo je sa‘j od Safe na koju se popeo toliko da je mogao vidjeti Kabu, okrenuo se prema Kibli i, nakon što je proučio tehlil (la ilahe illallah) i tekbir (Allahu ekber), rekao je: ‘Nema boga osim Allaha Jedinog, koji nema sudruga, Njemu pripada sva Vlast i sva pohvala i On sve može! Nema boga osim Allaha Jedinog, ispunio je Svoje obećanje i pomogao je Svoga roba, i sâm je porazio saveznike.’ U međuvremenu je dovio i sve to ponovio je tri puta. Zatim se zaputio prema Mervi i kada je stigao u srednji dio doline, potrčao je, a onda se počeo penjati običnim hodom dok nije došao do Merve. Na Mervi je uradio isto što je uradio i na Safi. Kada je završio sa‘j na Mervi, rekao je: ‘Da nisam već ovako uradio kako sam uradio, ne bih sa sobom poveo hedj – kurban, i učinio bih da mi ovo bude umra. Stoga, onaj ko sa sobom nije poveo hedj – kurban, neka se oslobodi ihrama i neka mu ovo bude umra.’
Tada je ustao Suraka b. Malik b. Džu’šum i upitao: ‘O, Allahov Poslaniče, je li to samo (važi) ove godine ili stalno?’, a Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, isprepleo je prste i rekao: ‘Umra je ušla u (sastav) hadža (tj. može se obavljati u mjesecima hadža)’, ponovivši to dva puta, a zatim je rekao: ‘Ne, nije samo sada, već zauvijek.’
Alija, radijallahu anhu, došao je iz Jemena vodeći deve Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vidio je da se Fatima, radijallahu anha, oslobodila ihrama i da je obukla odjeću u boji, pa je to osudio, a ona mu reče: ‘Doista mi je moj otac ovo naredio.’ Alija je u Iraku govorio: ‘Otišao sam Božijem Poslaniku, alejhis-salatu ves-selam, ljutit na Fatimu zbog onoga što je uradila i upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o onome što je ona spomenula da joj je rekao, te sam mu rekao da sam osudio ono što je uradila.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: – Istinu je rekla! Istinu je rekla! Šta si ti rekao kad si zanijetio hadž?, a Alija odgovori: ‘Rekao sam: O, Allahu, ja Ti se odazivam onako kako Ti se odaziva Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (tj. počinjem obred onako kako počinje Poslanik).’ Na to mu Poslanik reče: ‘Ja imam hedj – kurban, pa ti se nemoj oslobađati ihrama.’”
Džabir dalje kazuje: “Ukupan broj kurbana, zajedno sa onima koje je Alija, radijallahu anhu, doveo iz Jemena i sa onima koji su bili uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznosio je stotinu.
Svi ljudi oslobodili su se ihrama i skratili kosu, osim Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i onih koji su sa sobom poveli hedje – kurbane.
Kad je došao dan tervijje (osmi dan zul-hidžeta), uputili su se prema Mini i podignutim glasom izgovarali telbijju (nijeteći ulazak u) hadžske obrede. Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, jahao je devu i došao do Mine gdje je klanjao podne, ikindiju, akšam, jaciju i sabah-namaz.
Ostao je još malo dok sunce nije izašlo i naredio je da mu se na Nemiri (do Arefata) postavi šator od kože. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je, a Kurejševići nisu sumnjali da će stati na Mešaril-haramu (brdu na Muzdelifi) gdje su i oni boravili u džahilijetu, ali Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio se kretati sve dok nije došao do Arefata gdje je zatekao postavljen šator na Nemiri, pa je tu i odsjeo.
Na tom mjestu ostao je dok sunce nije izašlo iz zenita (kad nastupa podne) i tada je naredio da mu dovedu devu koja se zvala Kasva. Kada su je doveli, krenuo je i došavši do do srednjeg dijela doline, zaustavio se i na tom mjestu ljudima održao hutbu u kojoj je rekao: ‘Vaši životi i vaši imeci uistinu su sveti kao što je svet ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem mjestu. Zar nisam dokinuo paganske običaje? Doista prva krvarina koju poništavam jeste naša krvarina (traženje odmazde za Ibn Rebia b. El-Harisa koji je bio dojen u plemenu Benu Sa‘d pa ga je ubilo pleme Huzejl). I doista, prva kamata koju poništavam jeste naša kamata, kamata Abbasa b. El-Muttaliba; ona je u potpunosti poništena. Bojte se Allaha kada su u pitanju vaše žene! Vi ste se njima oženili uz Allahovu garanciju i, Allahovom riječju, postale vam dozvoljene za spolni odnos. Vi, kada je o njima riječ, imate pravo da od njih zahtijevate da u vaše kuće ne puštaju nikoga s kime niste zadovoljni, pa ako to ipak urade, blago ih udarite. Njihovo pravo jeste da ih hranite i oblačite u skladu sa vašim mogućnostima. Ostavljam vam nešto, pa ako se toga budete čvrsto držali, nećete zalutati: Allahovu Knjigu. Vi ćete biti pitani o meni pa šta ćete reći?’ Oni rekoše: ‘Svjedočimo da si dostavio, da si ispunio zadato i da si pojasnio.’ Tada je Poslanik podigao svoj kažiprst prema nebesima i, pokazujući prema ljudima, rekao: ‘O, Allahu, budi svjedok! O, Allahu, budi svjedok!’, ponavljajući to tri puta.
Zatim je (Bilal) proučio ezan, a potom ikamet, pa je klanjao podne, a onda je proučen ikamet, pa je klanjao ikindiju, a između ova dva namaza nije ništa klanjao (od dobrovoljnih namaza).
Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzjahao je devu i išao sve dok nije došao do Arefata (kod Brda milosti). Stomak svoje deve Kasve okrenuo je prema stijenama, a put kojim idu pješaci bio je ispred njega, te se okrenuo prema Kibli i ostao na tom mjestu (sjedeci na devi i doveci) sve dok sunce nije zašlo.
Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, stavio je Usamu b. Zejda iza sebe na jahalicu, a već je bio pritegao povodac Kasve toliko da je gotovo dodirivala njegovo sedlo (da ne bi išla brzo), a desnom je rukom pokazivao i govorio: ‘O, ljudi, budite smireni! Budite smireni!’ Svaki put kada bi došao do neke uzbrdice, malo bi joj popustio (uzde) dok se ne bi popela, i sve tako dok nije došao do Muzdelife gdje je klanjao akšam i jaciju sa jednim ezanom i dva ikameta, a između njih nije klanjao ništa (od dobrovoljnih namaza).
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potom je legao (da spava i tako je ostao) sve do zore. Kada se ukazala zora, klanjao je sabah-namaz sa jednim ezanom i ikametom.
Zatim je uzjahao Kasvu i išao sve dok nije došao do Mešaril-harama, okrenuo se prema Kibli, proučio dovu Allahu, učio je tekbir i tehlil te je tako ostao dok se nije dobro razdanilo, a onda je krenuo prije izlaska sunca stavljajući sa sobom na jahalicu Fadla b. Abbasa koji je bio čovjek lijepe kose, bijela i vedra lica.
Kada je krenuo, pored njega su užurbano prošle žene koje su bile na jahalicama, pa je Fadl počeo gledati u njih, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavi mu ruku na lice. Tada se Fadl okrenuo na drugu stranu da ih gleda, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa druge strane stavio svoju ruku na Fadlovo lice okrećući mu lice na drugu stranu.
[Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano je učio telbijju dok nije došao do džemreta.][12]
Kada je došao do sredine Muhassira (dolina između Muzdelife i Mine), požurio je, a zatim se zaputio srednjim putem koji vodi prema velikom džemretu. Došavši do džemreta koje se nalazi kod drveta, bacio je sedam malih kamenčića (koji stanu između palca i kažiprsta) izgovarajući tekbir prilikom bacanja svakog kamenčića. Bacao je iz sredine doline (tako da mu je Mina bila sa desne, a Meka sa lijeve strane).
Zatim je otišao na mjesto klanja gdje je svojom rukom zaklao trideset šest deva, a potom je to prepustio Aliji, radijallahu anhu, koji je zaklao što je preostalo i učinio ga je saučesnikom u svom hedju – kurbanu.Naredio je da se od svake deve uzme komad, stavi u lonac i skuha, pa su obojica jeli od tog mesa i pili mesnu čorbu.
[Obrijao je glavu.][13] [I Aiša mu je stavila miris.][14]
Potom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzjahao devu i išao sve dok nije došao do Kabe i učinio tavaf, i u Meki je klanjao podne. Prišao je članovima plemena Benu Abdulmuttaliba koji su pojili ljude zemzemom, pa je rekao: ‘(Izvlačite vodu) i pojite hadžije, sinovi Abdulmuttalibovi! Da se ne bojim da će vam to ljudi preuzeti, i ja bih (izvlačio) s vama i pojio hadžije!’ Tada su mu dali jednu posudu iz koje se napio zemzema.”[15]
[Zatim se vratio na Minu i na njoj boravio (po noći) u danima tešrika (11.–13. zul-hidžeta), bacao je kamenčiće na džemreta kada je sunce krenulo prema zapadu, na svako džemre bacio je sedam kamenčića i prilikom svakog bacanja izgovorio bi: “Allahu ekber”, stajao je kod prvog i drugog džemreta i dugo i usrdno učio dovu (podignutih ruku okrenut prema Meki), i bacao je kamenčiće na treće džemre, ali se nije zadržao kod njega][16].
Posljednje što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio hadžiji da obavi prije napuštanja Meke jeste oproštajni tavaf. Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Ljudima je naređeno da im posljednji od obreda bude tavaf, osim što su te obaveze oslobođene žene u menstrualnom ciklusu.”[17]
Molim Uzvišenog Allaha da hadžije ispravno obave hadž i da im ga primi, da nam svima oprosti grijehe i uvede nas u Džennet!
(minber.ba 21.09.2014.)
[1] Hadis bilježi Muslim, br. 1297, od Džabira b. Abdullaha, r. a.
[2] U ovom hadisu nije spomenuto nekoliko Poslanikovih postupaka tokom obavljanja hadža, a koje je važno navesti, tako da sam ih izdvojio i naveo u uglastim zagradama u okviru teksta hadisa koji prenosi Džabir.
[3] Muslim, Sahih, br. 1218.
[4] Hadis bilježi Buhari, br. 1545, od Abdullaha b. Abbasa, r. a.
[5] Hadis bilježe Buhari, br. 1541, i Muslim, br. 1186, od Abdullaha b. Omera, r. a.
[6] Hadis bilježe Buhari, br. 1641, i Muslim, br. 1235, od Aiše, r. a.
[7] Hadis bilježe Ebu Davud, br. 1883, i Tirmizi, br. 859, od Ja‘le b. Umejja, r. a. Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-sahih (dobar-vjerodostojan), a šejh Albani u svojoj knjizi Sahih Ebi Davud, 6/133, br. 1645, ocijenio je da je hasen – dobar.
[8] Hadis bilježi Muslim, br. 1269, od Ibn Abbasa, r. a.
[9] Hadis bilježi Ebu Davud, br. 1892, od Abdullaha b. Es-Saiba, r. a. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejma, navodeći ga u svom Sahihu, 4/215, br. 2721, Ibn Hibban, navodeći ga u svom Sahihu, 9/134, br. 3826, i Hakim, navodeći ga u svom El-Mustedreku, 1/455, i kaže da ispunjava uvjete imama Muslima, a šejh Albani u svojoj knjizi Sahih Ebi Davud, 6/141, br. 1653, ocijenio je da je hasen – dobar.
[10] Hadis bilježi Buhari, br. 1625, od Abdullaha b. Omera, r. a.
[11] El-Bekara, 158.
[12] Hadis bilježi Buhari, br. 1686, od Abdullaha b. Abbasa, r. a.
[13] Pogledati hadis Abdullaha b. Amra, r. a., koji bilježe Buhari, br. 1736, i Muslim, br. 1306.
[14] Hadis bilježe Buhari, br. 1754, i Muslim, br. 1189, od Aiše, r. a.
[15] Ovdje je kraj hadisa koji prenosi Džabir, r. a.
[16] Hadis bilježi Ebu Davud, br. 1973, od Aiše, r. a. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejma, navodeći ga u svom Sahihu, 4/311, br. 2956, Ibn Hibban, navodeći ga u svom Sahihu, 9/180, br. 3868, i Hakim, navodeći ga u svom El-Mustedreku, 1/477, a takvim ga je ocijenio i šejh Albani u svom djelu Sahih Ebi Davud, 6/213, br. 1722.
[17] Hadis bilježi Buhari, br. 1755.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Kakvo je vjerovanje imama Ebu Hanife u pogledu ashaba?
Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Međviše
Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Među tim učenjacima bio je i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao i u Džennetu ga na visokom mjestu nastanio.
Budući da se kod nas, pripadnika pravne škole ovog velikana, često javljaju nedoumice u pogledu odnosa prema šiizmu i njegovim sljedbenicima, a uzimajući u obzir važnost teme, valjalo je na jednom mjestu objasniti i navesti njegove stavove i ukazati na kur’ansko-hadiske tekstove na kojima su isti utemeljeni, koji se o ovom pitanju nisu nimalo razlikovali od stavova ostalih imama i učenjaka islama.
Prije negoli navedemo dio naučne zaostavštine ovog imama o ovom pitanju, važno je istaći da postoje dvije stvari vezane za vjerovanje u pogledu ashaba:
Prva je njihova vrijednost i važnost u islamu, a koja se primarno ogleda u četiri stvari:
1) Ashabi su prvi povjerovali u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ono sa čime ga je Uzvišeni Allah poslao.
2) Allah ih je izabrao da budu svjedoci objave Allahovom Poslaniku, sallallahu aljhi ve sellem.
3) Oni su svojim životima i imecima branili Allahovu vjeru kada je to bilo najpotrebnije, za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti.
4) Oni su kao svjedoci objave istu tu objavu prenijeli nakon njegove smrti.
Druga je hilafet, odnosno namjesništvo ashaba nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najprije Ebu Bekra es-Siddika, zatim Omera b. Hattaba, potom Osmana b. Affana, te Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhum. Hilafet je općenito imao i ima dvije osnovne zadaće, a to su očuvanje vjere i upravljanje ovosvjetskim stvarima.[1]
Uvidjet ćemo kako su navedene stvari, s jedne strane, naglašene kod imama Ebu Hanife, a i kako, s druge strane, šiiti i oni koji su zastranili u pogledu ashaba negiraju te stvari.
Vrijednost ashaba kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
Na ovakvo vjerovanje upućuju sljedeći ajeti i hadisi:
Kaže Uzvišeni Allah: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”[3]
“I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici – onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili.”[4]
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Znak vjerovanja je ljubav prema ensarijama, a znak licemjerstva je mržnja prema ensarijama.”[5]
Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ensarije voli samo vjernik, a mrzi ih samo licemjer. Ko ih bude volio, i Allah će njega voljeti, a ko ih bude mrzio, i Allah će njega mrziti.”[6]
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji ljudi u mom ummetu jesu moji ashabi.”[7]
Komentirajući dio navedenih riječi: “I ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kojem od njih”, Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi kaže: “Mi ne pretjerujemo u ljubavi prema ijednom od njih kao što to rade šiiti, jer bismo tako bili nepravedni, a Allah kaže: ‘O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u svojoj vjeri…’[8]”[9]
A komentirajući navod Tahavije: “I ne odričemo se nijednog od njih”, Ibn Ebu ‘Izz kaže: “Kao što to čine rafidije (šiiti). Kod njih ne postoji privrženost niti odricanje, odnosno kod njih se ne mogu voljeti članovi porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok se ne odrekne Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma Sljedbenici sunneta (ehlus-sunnet) privrženi su svakom od njih.”[10]
Tahavijin navod: “Mrzimo onoga ko ih mrzi i ko ih ne spominje po dobru”, odnosi se na dvije skupine: šiite i haridžije.[11] Ovo je potvrda prethodnom navodu da “volimo sve ashabe” i prirodni je rezultat te ljubavi koji je utemeljen na navedenim kur’ansko-hadiskim tekstovima.
Prethodio je sličan navod od Tahavija.
Navod da “vjerujemo da je ljubav prema njima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān)”, plod je primjene navedenih ajeta i hadisa.[14]
Na istu temu prenosi se od Abdullaha b. Mugeffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahom vas upozoravam u pogledu svojih ashaba, nemojte iz uzimati za metu (za vrijeđanje i psovanje); ko ih bude volio – to je zbog toga jer ih ja volim, a ko ih bude mrzio – mrzi ih zato što mene mrzi, a ko ih bude uznemiravao – taj mene uznemirava, a ko mene uznemirava, taj uznemirava Uzvišenog Allaha, a ko uznemirava Allaha, približila mu se Njegova kazna.”[15]
Riječi iz Tahavijske poslanice: “Mrziti njih (ashabe), to je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”, su objašnjenje za maločas navedeno, a to je da je “ljubav prema njima vjera, vjerovanje i dobročinstvo”.
Tahavi u svojoj poslanici navodi da je vjerovanje imama Ebu Hanife da “onaj ko bude lijepo pričao o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim suprugama, koje su čiste od bila kakve nevaljalštine, i njegovim potomcima koji su čistunci – takav je čist od svake vrste licemjerstva.”[16]
Slično ovome se prenosi od ashaba Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, koji je rekao: “Nemojte vrijeđati ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedan njihov čas (proveden sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je nego što neko od vas može uraditi cijeli svoj život.”[18]
Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali smo da je najbolji Ebu Bekru, zatim Omer, a zatim Osman, radijallahu anhum.”[22]
Prenosi se od Muhammeda b. el-Hanefijje, da je rekao: “Upitao sam svog oca (Aliju b. Ebu Taliba): ‘Ko je najbolji čovjek nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a on odgovori: ‘Ebu Bekr.’ Upitao sam: ‘A potom?’ ‘Potom Omer’, odgovorio je. Bojao sam se da će zatim reći da je najbolji Osman pa sam rekao: ‘A potom si ti najbolji?’ ‘Ja nisam ništa do jedan običan musliman’, odgovorio je.”[23]
Prenosi se od Sa‘da b. Ebu Vekkasa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji b. Ebu Talibu: “Zar nisi zadovoljan da kod mene budeš kao što je Harun bio kod Musaa, s tim da poslije mene nema vjerovjesnika?”[24]
Drugo: Hilafet, redoslijed halifa nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihova vrijednost kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
Tahavi u svojoj poslanici o vjerovanju navodi potvrdu za ovo prenoseći od imama i njegove dvojice učenika da su vjerovali: “Hilafet poslije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujemo najprije Ebu Bekr es-Siddiku, radijallahu anhu, vjerujući da je on najbolji i dajući mu prednost u odnosu na sav ostali ummet, potom Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, potom Osmanu, radijallahu anhu, a potom Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu; oni su ispravne halife i upućeni imami.”[26]
Osnova za hilafet – namjesništvo Ebu Bekra, radijallahu anhu, nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi se u vjerodostojnim hadisima.
Od Džubejra b. Mut‘ima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Došla je jedna žena kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on joj je rekao da dođe drugi put, a ona je na to upitala: ‘Reci mi šta da radim ako dođem i ne nađem te?’ ‘Ako me ne nađeš, onda idi kod Ebu Bekra’, rekao je Poslanik.”[28]
Od Huzejfe b. El-Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Slijedite dvojicu ljudi poslije mene: Ebu Bekra i Omera.”[29]
Imam Buhari zabilježio je predaju o ubistvu Omera, radijallahu anhu, o njegovoj naredbi da se uspostavi vijeće ashaba koji će izabrati halifu i o njihovom izboru Osmana za halifu.[30]
A nakon ubistva Osmana, ashabi su prisegu dali Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu.
Prenosi se od Irbada b. Sarije, radijallahu anhu, da je rekao: “Jednog dana klanjali smo za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon namaza okrenuo se prema nama i dirljivo nas je savjetovao tako da su nam se oči napunile suzama, a srca zatreperila. Na to je neko rekao: ‘Allahov Poslaniče, ovo kao da je oproštajni savjet, pa šta nam oporučuješ?’ Na to je rekao: ‘Oporučujem vam bogobojaznost, i da slušate i pokoravate se vašem vladaru, makar bio i abesinski rob. Ko od vas bude poživio, vidjet će mnogo razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta ispravnih i upućenih halifa poslije mene, čvrsto se toga držite. I čuvajte se novinā u vjeri, jer je svaka novina novotarija – bidat, a svaka novotarija je zabluda.”[31]
Treće: Kakav odnos prema šiitima preporučuje imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao
Iz prethodnih citata možemo zaključiti da je imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, podučavao svoje učenike, koji će kasnije i druge podučavati, da je pitanje vjerovanja u pogledu ashaba izrazito važno pitanje koje se ne smije zapostaviti jer je zasnovano na mnogobrojnim kur’anskim ajetima, vjerodostojnim hadisima i zbog toga su ga uvrštavali u svoja djela i poslanice o temeljima vjerovanja. Očito je da je trebalo posebno naglašavati ova pitanja zbog postojanja grupacija koje su zastranile u pogledu navedene teme, a koje danas na perfidan način među našim muslimanima šire svoje zablude.
Šiiti vjeruju da su, uz nekoliko izuzetaka, svi ashabi postali nevjernici nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pored Alije b. Ebu Taliba, njegove supruge Fatime, kćerke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihove djece Hasana i Husejna, izuzetak čine i Selman el-Farisi, Mikdad b. El-Esved, Ebu Zerr el-Gifari, Ammar b. Jasir, a možda njima dodaju još pet-šest imena.[32] Isto tako vjeruju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, silom uzeo hilafet od Alije b. Ebu Taliba, a nakon njega nepravedno je predat Omeru, a potom i Osmanu. Naravno da oni svoje vjerovanje ne temelje na kur’anskim ajetima ili vjerodostojnim hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već na navodnim predajama svojih imama.
Oni, a među njima je i skupina dvanaestoimamija koji vladaju Iranom i koja je danas daleko najutjecajnija, svoje vjerovanje temelje na onome što im kažu i kako im protumače njihovi imami, oni koji su rekli da su svi ashabi, osim izuzetih, postali nevjernici, ali da su istovremeno njihovi imami na većem stepenu kod Allaha i od samih poslanikā, od kojih su oni, prema njihovom mišljenju, učeniji i nepogrješivi, te za koje vjeruju da je ono što oni kažu na istom stepenu kao i ono što su rekli Allah ili Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Budući da su poništili Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda su za sveti tekst uzeli navodne predaje svojih nepogrješivih imama.
Prije nekoliko godina na jednom predavanju prof. dr. Ibrahim es-Sejf upitao nas je: “Recimo da se vi sporite sa nekim pred sudijom i da su vaš jedini dokaz svjedoci koji mogu potvrditi da se nešto zaista dogodilo, šta bi se desilo da nemate svjedoke?” Naš logičan odgovor bio je: “Ne bismo mogli dokazati da se išta desilo.” Tada nam je rekao: “To je ono zbog čega šiiti govore za ashabe da su oni postali otpadnici čim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Ashabi su svjedoci objave i ako osporite svjedoke, objava kao da se nije ni desila. I to je ono na što je imam Malik b. Enes, Allah mu se smilovao, ukazao govoreći o onima koji napadaju ashabe: ‘To su ljudi koji hoće da ospore Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali kako im to nije pošlo za rukom, onda su osporili njegove ashabe da bi se za Poslanika reklo: ‘On je loš čovjek, jer da je bio dobar čovjek, njegovi drugovi bi bili dobri ljudi.’[33]”
Vjeru uzimati, o vjeri pitati, o njoj se savjetovati i za vjeru primati od šiita, koji smatraju ništavnim Kur’an i sunnet i nevjernicima smatraju one koji su svjedočili objavu posljednjem Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i koji su ga životom i imetkom branili u najtežim trenucima, to može samo onaj ko ne samo da ne drži do Allahove Knjige, sunneta Njegovog Poslanika i do vjere, nego ne drži ni do sebe.
A mi vjerujemo kao što je vjerovao i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, “da je ljubav prema ashabima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān) i da je mržnja prema njima nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”.
(www.minber.ba 08.06.2015.)
[1] Vidjeti: Maverdi, El-Ahkamus-sultanijja, str. 15.
[2] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi, Tahavijska akida sa komentarom, 2/689, Bejrut, 1997. g.
[3] Et-Tevba, 101.
[4] El-Hašr, 8–9.
[5] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 17 i 3784, i Muslim, Sahih, br. 74.
[6] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3783, i Muslim, Sahih, br. 75.
[7] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3651.
[8] En-Nisa, 171.
[9] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/697.
[10] Ibid., 2/698.
[11] Vidjeti: Dr. Abdurrahman b. Nasir el-Berrak, Šerhul Akidet-Tahavijja, str. 365, Rijad, 2008. g.
[12] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 43, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[13] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ebsat sa komentarom, str. 78, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[14] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/698.
[15] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3862; Ahmed, Musned, br. 16803; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, br. 992; Rujani, Musned, br. 882; Hallal, Es-Sunne, br. 830; Adžurri, Eš-Šeria, br. 1991, a Ibn Hibban ga je ocijenio vjerodostojnim uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 7256. No, u lancu ovog hadisa nalazi se Abdurrahman b. Zijad kojeg neki prenosioci nazivaju Abdullah b. Abdurrahman, koji je nepoznat prenosilac. Zbog toga je Albani ovu predaju ocijenio slabom u Es-Silsiletud-daifa, br. 2901.
[16] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/738, Bejrut, 1997. g.
[17] Vidjeti: Muveffak b. Ahmed el-Mekki, Menakib Ebi Hanifa, str. 14.
[18] Hadis bilježe Ibn Madža, Sunen, br. 162, i Ahmed, Fadailus-sahaba, br. 15, sa jakim lancem prenosilaca, a Albani, Sahih Ibn Madža, 1/70, ocijenio je da je lanac dobar.
[19] Ebu Hanifa, El-Vesijja sa komentarom, str. 14.
Slični citati imama navode se i u drugim izvorima. Vidjeti: Hamis, I‘tikad el-eimetil-erbe, str. 21, Rijad, 1992. g.
[20] Vjerodostojne hadise o tome bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4649; Tirmizi, Sunen, br. 3748; Nesai, Es-Sunenul-Kubra, br. 8151; Ibn Madža, Sunen, br. 133; Ahmed, Musned, br. 1629, i mnogi drugi.
[21] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/728, Bejrut, 1997. g.
[22] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3655.
[23] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3671.
[24] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3706 i 4416; i Muslim, Sahih, br. 2404.
[25] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 41.
[26] Pogledati: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/698, Bejrut, 1997. g.
[27] Vidjeti: Kerderi, Menakibu Ebi Hanifa, str. 180.
[28] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3659, i Muslim, Sahih, br. 2386.
[29] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3662, koji je rekao da je hasen – dobar; Ibn Madža, Sunen, br. 97; Humejdi, Musned, br. 454; Ahmed, Musned, br. 23245, a vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Hibban uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 6902, te Hakim, Mustedrek, br. 4451, čiju je ocjenu potvrdio i Zehebi. Isto je potvrdio i Albani u djelu Sahih Sunen Ibn Madža, br. 97.
[30] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3700, i 7207.
[31] Hadis bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4607; Tirmizi, Sunen, br. 2676, i rekao je da je hasen-sahih; Ibn Madža, Sunen, br. 42; Ahmed, Musned, 17144; Darimi, Sunen, br. 96; Taberani, El-Mu‘džemul-kebir, br. 617, i drugi, a vjerodostojnim su ga, pored Tirmizija, ocijenili i Ibn Hibban, koji ga je uvrstio u svoj Sahih, br. 5, te Hakim, Mustedrek, br. 329, sa kojim se složio i Zehebi.
[32] Kada šiiti kažu: “Allah neka je zadovoljan njima” prilikom spominjanja ashaba, oni misle na spomenute ashabe.
[33] Izjava imama Malika, Allah mu se smilovao, nalazi se u djelu: Es-Sarim el-Mesluk, str. 553.
[34] Pogledati: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, str. 126.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Ko je prvi primio Islam? Ko su bili prvi muslimani?
Isječak iz članka: ...Nakon objave prvih ajeta sure el-Muddesir, Muhammed, s.a.v.s, otpočinje tajno pozivanje u islam. Tako je prva žena koja je primila islam bila Hatidža, r.a, i ujedno prvi musliman uopšte. Prvi muškarac koji je primio islam bio je Ebu Bekr, r.a, a od djece je prvi primio islam Aviše
Isječak iz članka:
…Nakon objave prvih ajeta sure el-Muddesir, Muhammed, s.a.v.s, otpočinje tajno pozivanje u islam. Tako je prva žena koja je primila islam bila Hatidža, r.a, i ujedno prvi musliman uopšte. Prvi muškarac koji je primio islam bio je Ebu Bekr, r.a, a od djece je prvi primio islam Alija, r.a. Prvi među oslobođenim robovima bio je Zejd b. Haris.Valja istaknuti da je Ebu Bekr, r.a. bio jedini koji je bez razmišljanja primio islam, a ujedno je bio savremenik i najbolji prijatelj Muhammeda, s.a.v.s. Pored ovih nabrojanih prvih muslimana, u islam su ušli i sljedbenici prvaka, kao što su: Ebu Ubejde, Amir b. Abdullah b. Džerrah el- Kureši, Ebu Selema, Erkam b. Ebu Erkam, Osman b. Maz`un el- Kureši, Ubejda b. Haris, Seid b. Zejd. Kćerke Ebu Bekrove, Esma i Aiša, radijallahu anhuma, su također primile islam, Esma dok je bila u braku sa Zubejrom b. Avvamom, r.a, a Aiša dok je još bila djevojčica. Tako je islam ojačan sa ovim muslimanima. Njihov broj je već bio prešao četrdeset.
Priredila: hfz. Jasmina Ekić
Preuzeto sa http://www.minber.ba
Pročitajte komplet članak ovdje: https://minber.ba/poslanstvo-i-otpor-pozivu-u-islam/
Vidi manjeKakav je propis hvaljenja i pohvale, koga i kako je dozvoljeno hvaliti?
Nema čovjeka a da ne voli pohvalu to je u ljudskoj prirodi, Šerijat je došao sa pravdom i Srednjim putem da ljude odgoji tako da se niti uzdižu, niti hvale, a niti da pretjeruju u pohvali drugih. Uzvišeni Allah nas upozorava da se hvalimo i pohvaljujemo pa kaže Uzvišeni:" "One koji se klone velikihviše
Nema čovjeka a da ne voli pohvalu to je u ljudskoj prirodi, Šerijat je došao sa pravdom i Srednjim putem da ljude odgoji tako da se niti uzdižu, niti hvale, a niti da pretjeruju u pohvali drugih.
Uzvišeni Allah nas upozorava da se hvalimo i pohvaljujemo pa kaže Uzvišeni:”
“One koji se klone velikih grijeha i razvrata, a grijehe bezazlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta. On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zametci u utrobama majki vaših, zato se ne hvalite međusobno. On najbolje zna onoga ko se boji.” en-Nedžm 32
Uzvišeni Allah i pored toga što je spomenuo vjernike koji će čuvaju grijeha upozorio ih je da se ne hvale međusobno.
Bilježi imam Muslim da je čovjek hvalio Osmana radijallahu anha, pa je Mikdad radijallahu anha kleknuo na koljena i uzeo prašine i bacio je u oči tom čovjeku. Upitao ga je Osman radijallahu anha: Šta to radiš? Rekao je: Čuo sam Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da je rekao: “Kada vidite hvalisavce bacite u njihove oči prašinu.”(Muslim 3002)
Prenosi Ebu Bekrete radijallahu anhu da je čovjek pohvalio nekog čovjeka pred Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem pa je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Teško tebi! Presjekao si vrat svom drugu (ponovio je to nekoliko puta) Ako neko od vas baš mora da pohvali nekoga, neka kaže; mislim da je taj takav i takav, a Allah će mu svoditi račun, ako zaista misli da je on takav, jer Allah će mu suditi, a niko se kod Allaha ne može pohvaliti.”(Buharija 6061, Muslim 3000)
I drugih hadisa koji govore o ovoj temi.
Tako će vjernik dobro paziti koga će pohvaliti, ako Mikdad radijallahu anhu nije dozvolio da se Osman radijallahu anhu na takav način hvali i pohvaljuje i ako je bacio prašinu u oči onoga ko je hvalio čovjeka kome je obećan Džennet, šta bi trebalo danas uraditi sa ljudima koji se hvale i koje pohvaljuju i grešnike i novotare.
Vjernik kada hoće da pohvali nekoga ako već ima kakvu potrebu i opću korist za Islam mora dobro paziti koga će pohvaliti i da li je dotični zaista takav, a ta pohvale ne smije biti osim u okviru potrebe, ako izađe iz te potrebe onda mu treba baciti prašinu u oči nebi li se opametio.
A hvaliti grešnika ili novotara javno pred ljudima da bi ga ljudi cijenili i poštovali nije ništa drugo do ubacivanje smutnje u vjeru i pozivanje na krivi put.
Posebno na ovo moraju paziti oni koji pozivaju vjeri i koji odgajaju ljude da budu vjernici, jer pozivati da se poštuje onaj ko je grešnik i novotar ne može osim onaj ko mu je ravan i ko izdaje Pravi put i ono na čemu je bio Selef.
Da nas Allah sačuva zablude.
Odgovorio šejh dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš
Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.
Pridruži se na ovom linku
Vidi manjeKakva je zakletva Jeminul-munakid?
Jeminul-munakid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup. Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune odreðeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a nekviše
Jeminul-munakid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup.
Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune odreðeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a neki na ono u čemu se zaklinje.
Uvjeti koji se odnose na osobu koja se zaklinje su:
1-šerijatska punoljetnost
2-potpuna pamet, odnosno da je osoba normalna
3-islam, odnosno da je ta osoba musliman (kod Hanefija i Malikija)
4-izgovaranje zakletve jezikom, tako da se zakletvom ne računa ono što bi čovjek pomislio u sebi sve dok to ne izgovori. (osim kod nekih Malikija).
5-čvrsta namjera da se zakletva izgovori i ispuni,
6-lični odabir, tako da se ne računa zakletva onog ko pogriješi ili na zakletvu bude natjeran (osim kod Hanefija)
Uvjeti koji su vezani za ono za što se čovjek klete:
1-da se zakletva odnosi na nešto što je vezano za budućnost
2-da ono na što se čovjek klete bude realno moguće da se učini
Uvjeti vezani za jezičko formulisanje zakletve i njen izgovor:
1-da zakletva bude sa Allahom i Njegovim imenima ili svojstvima, a ne stvorenjima
2-da prilikom zaklinjanja ne bude pauze izmeðu zakletve i onoga u šta se čovjek kune
(na primjer, ako kaže tako mi Allaha, a zatim napravi dužu pauzu a zatim kaže: uradiću to i to, to se ne računa validnom zakletvom)
3-da na kraju svoje zakletve ne kaže inšalllah-ako bog da, jer će na takav način anulirati obavezu ispunjenja zakletve
PROPIS ISPUNJENJA ILI KRŠENJA OBEćANE ZAKLETVE:
Ima nekoliko situacija vezanih za ova vrstu zakletve(munakid):
1-ko se zaklete da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, nema razilaženja da mu je obaveza da je ispuni. Na primjer da osoba kaže: Tako mi Allah klanjati ću podne ili tako mi Allaha neću ništa ukrasti.
2-ko se zaklete da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza mu je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi.
3-da se zaklete da će izvršiti nešto što je mustehab-pohvalno, ili da će ostaviti nešto što je mekruh-pokuðeno. Na primjer da kaže: tako mi Allaha klanjati ću sunnete od podne namaza. U ovom slučaju, bolje je da ispuni svoju zakletvu, a pokuðeno je prekršiti istu, dok neki kažu da ju je obavezno ispuniti i da ju je haram prekršiti, zbog riječi Allaha u prijevodu značrnja: « i čuvajte svoje zakletve» (Maide 89).
4-ako se zaklete da će uraditi mekruh ili da će ostaviti mustehab, lijepo bi bilo da prekrši zakletvu i da se za nju iskupi, zbog riječi Poslanika s.a.v.s.:
”Ko se zaklete da će nešto uraditi pa nakon te zakletve vidi da je nešto drugo bolje od onoga na što se je zakleo, neka prekrši svoju zakletvu i neka uradi ono što vidi da je bolje ”. (Muslim br.1650, Tirmizi br. 1530).
Od ove vrste je i zakletva Ebu Bekra r.a. kada se je zakleo da više neće udjeljivati sadaku Mistahu r.a., koji je bio od učesnika potvore na Aišu r.a., pa je Allah objavio ajete koji u prijevodu znače: «Neka se čestiti i imućni meðu vama ne zaklinju da više neće pomagati roðake i siromahe…» (Nur, 22). (Hadis u kojem se spominje ovaj dogaðaj bilježe Buhari br. 4759 i Muslim br. 2770).
”IZDVAJANJE” (EL-ISTISNA) U ZAKLETVI:
Izdvajanje u zakletvi znači da se čovjek Allahom zaklete da će nešto učiniti na primjer, i odmah nakon zakletve kaže inšallah-ako bog da, ili ako Allah htjedne, ili ako mi Allah pomogne, i tome slično.
Ukoliko se ova riječ doda odmah nakon izgovorene zakletve, ona poništava obavezu izvršenja zakletve pa osoba nije obavezna da ispuni ono na što se je zaklela, i nema iskupa ako je prekrši. Neki čak prenose i idžma po ovom pitanju. (Mugni 11/226, Fethul-Bari 11/602). Dokaz su riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. da je rekao: ”Ko izgovori svoju zakletvu a zatim kaže inšallah, ne može je prekršiti”.
(Tirmizi br.1532, Ibn Madže br.2104. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva br.2570)
Da bi se na ovakav način poništila zakletva, potrebi su slijedeći uvjeti:
1-da se riječi: ako Allah da, izgovore odmah nakon zakletve
2-da to izgovori jezikom, a ne samo da nijeti srcem
3-da mu je namjera da učini izdvajanje(el-istisna) a ne nešto drugo, premda nije uvjet da to nijeti od samog početka, već je može dodati i na kraju.
4-nema smetnje da se ovo izdvajanje kaže prije ili poslije zakletve.
Kompletan odgovor o vrstama zakletvi pročitajte ovdje:
https://pitajucene.com/pitanje/koje-vrste-zakletvi-postoje-u-serijatu/
————-
Priredio: Amir Durmić
Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU
Prvi put objavljeno: srijeda, 17 Listopad 2007 03:45
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je ispravan namaz u džematu ako ljudi ne spoje saff?
Alejkumu selam! Džemat je dobio naziv po tome što se ljudi skupljaju na namazu u džamiji i klanjaju namaz zajedno u pravim i zbijenim saffovima. Oko propisa zbijanja saffa ulema ima dva mišljenja: Mišljenje Hanefija, Malikija i Šafija da je zbijanje saffova sunnet za dokaz uzimaju hadis Buharije daviše
Alejkumu selam!
Džemat je dobio naziv po tome što se ljudi skupljaju na namazu u džamiji i klanjaju namaz zajedno u pravim i zbijenim saffovima.
Oko propisa zbijanja saffa ulema ima dva mišljenja:
Mišljenje Hanefija, Malikija i Šafija da je zbijanje saffova sunnet za dokaz uzimaju hadis Buharije da je Ebu Bekrete ušao u mesdžid a Ashabi su klanjali pa je on da bi pristigao na ruku'u učinio tekbiretul-ihram na ulazu u mesdžid a zatim je hodao dok nije došao u saff. Kada je završen namaz Poslanik sallallahu alejhi ve selem mu je rekao na to: “Allah ti povećao brižnost, ali ne ponavljaj to.” (Buharija br,610)
Drugo mišljenje: Hanbelije i još neka uleme na kojem je i Ibn Tejmijje su da je spajanje saffova vadžib, a dokaz su im mnogi hadisi koji govore o spajanju u saffu gdje Poslanik stalno naređuje spajanje saffova, od kojih su hadis da je Poslanik sallallahu alejhi ve selem rekao: “Upotpunite prvi saff, a zatim sljedeći, a zatim sljedeći, ako nema pun saff neka bude zadnji.” (Ebu Davud 671, Nesai 818, Ahmed 12352)
I hadis kad kaže Poslanik sallallahu alejhi ve selem:” Uspostavite safove, spojite ramena, popunite praznine, prislonite ruke uz ruke svoje braće, nemojte ostavljati praznine šejtanu. Ko spoji saff Allah ga spojio, a ko prekine saff, Allah ga prekinuo. “(Ebu Davud 666, imam Ahmed 5724)
I drugih hadisa.
Stav koji je konkretniji i koji ima jasan dokaz je da je spajanje saffova vadžib, a odgovor na prvo mišljenje je da u hadisu nema dokaza da spajanje safa nije vadžib, već da Ebu Bekrete nije znao propis gdje se čini tekbiretul-ihram pa ga je Poslanik sallallahu alejhi ve selem upozorio da to ne radi uvažavajući njegovo nastojanje da stigne na ruku'u.
Pitanje da li je namaz pokvaren ako se klanja sam u saffu?!
Došao je hadis da je Poslanik sallallahu alejhi ve selem vidio čovjeka da klanja sam u saffu pa mu je naredio da ponovi namaz.”( Ebu Davud 682 sahih)
Većina uleme je na tome da se ovaj hadis odnosi na čovjeka koji klanja sam u saffu bez opravdanog razloga, a taj razlog može biti da se prvi saff upotpunio i da u njemu više nema mjesta.
Na osnovu svega izloženog možemo zaključiti sljedeće:
-Osnova namaza u džennetu je da se mora klanjati za imamom i upotpuniti i poravnati saffovi.
-Upotpunjavanje saffa je vadžib prema jasnim dokazima.
– Klanjanje sam u saffu bez opravdanog razloga takav namaz je neispravan.
– Kada se ima stvarni razlog dozvoljeno je klanjati sam u saffu.
Zaključak:
Sagledavajući govor savremene ulema o današnjoj situaciji gdje su dali fetvu da je ispravan namaz u džematu zbog potencijalne bolesti oslanjajući se na većinu mezheba d je zbijanje saffova sunnet i da je namaz sa razmakom u saffu ispravan, a i da je namaz prema onoj ulemi koja kaže da je vadžib spajanje saffova i da klanjanje sam u saffu nije ispravno osim sa darurom ili stvarnom potrebom.
Da li je bolje klanjati kod kuće ili ići u ovakav džemat gdje je uskraćen vadžib zbog potencijalne prijetnje?!
Radi klanjanja džume namaza je bolje ići u ovakav džemat zbog toga što je hutba farz džume koji se ne smije ostaviti.
A što se tiče klanjanja ostalih namaza bolje je klanjati ako se ima džemat u kući ili određenom mjestu gdje je sigurno od bolesti ili određenoj grupi u kojoj nema bolesti ili stvarne pretnje od bolesti ili sankcija od države.
A Allah najbolje zna!!!
Odgovorio šejh dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš
Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.
Pridruži se na ovom linku
Vidi manjeKako se traži spas i od koga se traži, El-istigase?
El-istigase - Traženje spasa je traženje pomoći radi spašavanja iz teškoće i uništenja. Postoji više vrsta i načina traženja spasa: Prva: Traženje spasa od Allaha Uzvišenog, koje je jedno od najvrijednijih i najpotpunijih djela i svojstvo poslanika i njihovih sljedbenika. Uzvišeni kaže: I kada ste oviše
El-istigase – Traženje spasa je traženje pomoći radi spašavanja iz teškoće i uništenja. Postoji više vrsta i načina traženja spasa:
Prva: Traženje spasa od Allaha Uzvišenog, koje je jedno od najvrijednijih i najpotpunijih djela i svojstvo poslanika i njihovih sljedbenika. Uzvišeni kaže:
I kada ste od Gospodara svoga spas zatražili, On vam se odazvao: “Poslat ću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugima dolaziti.” (Kur’an, 8:9)
Ovo se desilo u Bici na Bedru kada je Poslanik صلى الله عليه وسلم vidio da je broj mušrika 1000 a njegovih ashaba 300 i nekoliko. Ušao je u šator i počeo moliti svoga Gospodara podignutih ruku i okrenuvši se prema Kibli, govorio je: “Allahu moj, ispuni obećanje koje si mi dao. Allahu moj, ako strada ova grupa muslimana, Ti nećeš više na Zemlji biti obožavan.” I tako je dozivao tražeći spas podignutih ruku sve dok mu ogrtač ne spade sa ramena. Ebu Bekr, radijjallahu anhu, je uzeo ogrtač, stavio mu ga na ramena i ostao iza njega ne napuštajući ga, i reče mu: “Allahov Poslaniče, dovoljno si molio svoga Gospodara, On će ti ispuniti ono što je obećao.” Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet. (Muslim)
Druga: Traženje spasa od mrtvih ili odsutnih, koji nemaju moći da se odazovu, je veliki širk.
To rade samo oni koji vjeruju da ovakvi imaju neku tajnu moć te im na taj način pripisuju vid božanstva. Allah, subhanehu ve teala, je rekao:
Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Kako nikako pouku vi da primite! (Kur’an, 27:62)
Treća: Traženje spasa od živih, prisutnih, onih koji su u mogućnosti da nam ispune ono što tražimo od njih. Ovakav vid traženja pomoći je dozvoljen, kao što Allah, subhanehu ve teala, govoreći o Musau, alejhi selam, kaže:
…pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i usmrti. “Ovo je šejtanov posao!” – uzviknu – “on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!” (Kur’an, 28:15)
Četvrta: Tražiti pomoć od nemoćnog i vjerovati pri tom da on posjeduje neku tajnu moć. Kao kad bi utopljenik tražio pomoć od nepokretnog. To je besmislica i ismijavanje onoga od koga se traži pomoć, te je radi toga zabranjeno. A drugi razlog je taj što, naprimjer, utopljenik tim svojim postupkom može zavesti nekoga, da pomisli da nepokretni ima neku moć s kojom može izbaviti iz nevolje.
Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”
Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas
Prijevod: Grupa prevodilaca
Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.
Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.
Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com
Vidi manjeDa li je dopušteno ponoviti namaz u džematu u istoj džamiji dva ili više puta?
Muslimani trebaju biti jedinstveni u svakom pogledu. Moraju izbjegavati sve što ih vodi u parčanje, razjedinjavanje i podvojenost. U prvim stoljećima islama u džamijama se uglavnom klanjao jedan skupni namaz za jednim imamom. Ponavljanje skupnog namaza u jednoj džamiji nije se upražnjavalo do šestogviše
Muslimani trebaju biti jedinstveni u svakom pogledu. Moraju izbjegavati sve što ih vodi u parčanje, razjedinjavanje i podvojenost. U prvim stoljećima islama u džamijama se uglavnom klanjao jedan skupni namaz za jednim imamom. Ponavljanje skupnog namaza u jednoj džamiji nije se upražnjavalo do šestog hidžretskog stoljeća. Neki islamski učenjaci smatraju da je ponavljanje namaza u jednoj džamiji pokuđeno. Imam Tirmizi rekao je: “Sufjan Sevri, Ibn Mubarek, Malik i Šafija smatraju da je u džamiji u kojoj je već obavljen skupni namaz bolje klanjati pojedinačno.” Ovaj je stav prenesen i od sljedećih islamskih autoriteta: Hasana Basrija (mada postoji i druga verzija po kojoj to dopušta), Ebu Hanife, Evzaija, Abdurrezzaka, Lejsa b. Sa‘da, Ibn Avna i nekih drugih. Imam Šafija govorio je: “Ako skupina ljudi zakasni na namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam, klanjat će pojedinačno. A ako, pak, klanjaju u džematu, njihov će namaz biti ispravan.” U jednom drugom predanju stoji da je imam Šafija rekao: “Uspostavljanje drugog džemata pogrdno je, jer to nisu praktikovali naši prethodnici, neki od njih to su prezirali i to pitanje detaljno razmatrali. Ovdje se izuzima džamija u kojoj ne postoji stalni mujezin ni imam.” Imam Malik veli: “Pretpostavimo da čovjek obnaša dužnost mujezina i imama u džamiji i prouči ezan i ikamet, ali se niko ne odazove, pa klanja sam, a zatim dođu ljudi koji inače klanjaju u toj džamiji, u tom slučaju oni neće klanjati u džematu već zasebno.” Ibn Dževzi naveo je da je imam Ebu Hanife rekao: “Nije dopušteno uspostaviti drugi skupni namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam.”
Islamski učenjaci koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata u džamiji u kojoj postoji stalni imam povode se za sljedećim dokazima.
Dokazi iz Kur’ana
Uzvišeni Allah kaže:
“A oni koji su džamije sagradili da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor među vjernike unijeli…” Komentirajući ovaj ajet, imam Ebu Bekr b. Arebi Maliki zapisao je: “Licemjeri su željeli razdvojiti muslimane koji su uspostavljali džemat u jednoj džamiji. Jedan od osnovnih ciljeva građenja Allahovih kuća jeste povezivanje vjerničkih srca i uklanjanje svih prepreka koje vode u nejedinstvo. Zato je imam Malik zabranjivao uspostavljanje drugog, odnosno više džemata u jednoj džamiji, bilo da taj drugi namaz predvodi isti ili drugi imam.” Imam Kurtubi i Muhammed b. Jusuf Abderi prenijeli su ovu njegovu izjavu i podržali ga u tome.
Dokazi iz hadisa
1. Ebu Bekr, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je iz predgrađa Medine želivši obaviti namaz, pa se, vidjevši da su ljudi završili sa namazom, vratio kući i klanjao s porodicom.”
Komentirajući predanje, imam Serhasi, Kenkûhi, Ibn Abidin i neki drugi rekli su: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi zanemario vrijednost namaza u svojoj džamiji.”
2. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu sam htio uspostaviti namaz i odrediti jednog čovjeka da predvodi ljude u namazu te povesti skupinu ljudi koji će ponijeti drva u naramcima da popalim kuće onih koji ne klanjaju namaz u džematu.”
Komentirajući ovo predanje, hanefijski pravnik Tehanevi rekao je: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi želio popaliti kuće onih ljudi koji ne dolaze na prvi džemat, jer tu nagradu mogu postići uspostavljanjem drugog džemata. Iz obaveze prvog džemata neminovno proizilazi pogrda uspostavljanja drugog džemata u istoj džamiji.”
Dokazi iz prakse prvih generacija
1. Imam Šafija rekao je: “Postoje predanja u kojima stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom zakasnio na namaz sa skupinom ashaba, pa su klanjali zasebno, mada su mogli klanjati u džematu.” A komentirajući ove njegove riječi, imam Tehanevi rekao je: “Islamski pravnik neće se pozivati na određeni postupak prve generacije osim ako ima validan argument za svoju tvrdnju.”
2. Preneseno je da su Ibn Mes'ud, Alkama i Esved zakasnili na skupni namaz, pa su se vratili kući i klanjali u džematu.
3. Imam Buharija zabilježio je da je Esved odlazio u drugu džamiju kada bi zakasnio na skupni namaz u svojoj džamiji.
4. Ovaj isti imam u svome djelu Et-Tarihul-kebir, 2/137, sa slabim lancem prenosilaca, zabilježio je da je Ubade b. Samit zabranjivao ljudima uspostavljanje drugog džemata.
5. Hasan Basri govorio je: “Kada bi zakasnili na skupni namaz, Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi klanjali bi zasebno.”
Dokazi iz ispravnog rasuđivanja
Imam Serhasi rekao je: “Kada su ljudi svjesni da izostavljanjem prvog džemata propuštaju nagradu za namaz u džematu, požurit će u džemat, u protivnom neće se truditi jer nagradu za džemat mogu postići kada god klanjaju skupni namaz.”
Spomenuvši Malikove izjave o pogrdi uspostavljanja drugog džemata, Ebu Bekr b. Arebi zapisao je: “Uspostavljanjem drugog džemata potire se mudrost i svrha prvog džemata.”
Imam Šafija zapisao je: “Smatram da su učenjaci osuđivali uspostavljanje drugog džemata zato što se tako razjedinjavaju muslimani i narušava sloga među njima.”
Nakon što je spomenuo prethodne Šafijine riječi, šejh Ahmed Šakir zapisao je sljedeće: “Šafijin stav u vezi s ponavljanjem namaza u džamiji zasnovan je na opravdanom i očitom razlogu koji je pokazatelj njegove pronicljivosti, preciznog razumijevanja i ispravnog shvatanja ciljeva šerijata. Naime, prvi, najvažniji i najosjetljiviji cilj islama jeste jedinstvo muslimana i ujedinjenje redova u ostvarenju jednog cilja: uzdizanju Allahove, dželle šanuhu, riječi…”
Naravno, ovaj propis odnosi se na klasične džamije, u kojima postoji stalni imam, a ne na džamije koje se nalaze pored prometnih puteva ili na pijacama, makar imale stalnog imama. Imam Nevevi kaže: “Po konsenzusu islamskih učenjaka, nije pokuđeno uspostavljanje dva, tri ili više džemata u džamijama u kojima ne postoji stalni imam.”
Druga skupina islamskih pravnika dopušta uspostavljanje drugog džemata u jednoj džamiji. Imam Tirmizi kaže: “Ne smeta ponoviti skupni namaz u džamiji u kojoj je već klanjano u džematu.” Imam Begavi tvrdi: “Dopušteno je u istoj džamiji uspostavljanje dva skupna namaza jedan za drugim. Ovo mišljenje zastupa skupina ashaba i tabiina.” Imam Nevevi govorio je da ovaj stav zastupa i imam Davud Zahiri. Ibn Kudame veli: “Nije pokuđeno uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji. Ako nakon prvog džemata koji je predvodio stalni imam dođe skupina ljudi, lijepo je da klanjaju skupno.” Imam Ibn Hazm kaže: “Ko dođe u džamiju u kojoj je obavljen skupni namaz sa stalnim imamom, neka uspostavi drugi džemat. Može se zadovoljiti prethodno proučenim ezanom i ikametom, a ako ponovo prouči ezan i ikamet, lijepo je postupio.” Od savremenih učenjaka za ovo se mišljenje opredijelio Ibn Usejmin.
Islamski učenjaci koji dopuštaju uspostavljanje drugog džemata pozivaju se na sljedeće argumente:
Dokazi iz sunneta
1. Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Skupni namaz vredniji je od pojedinačnog namaza za dvadeset pet puta.” U drugoj verziji stoji: “…za dvadeset sedam puta.”
Navedeni hadis ima općenit karakter i ukazuje da je namaz u džematu bolji od namaza pojedinca za dvadeset pet, odnosno za dvadeset sedam puta, bilo da se radi o prvom ili drugom džematu.
2. Ebu Seid Hudri pripovijeda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio nekog čovjeka da klanja zasebno pa je rekao: “Zar neko od vas neće udijeliti milostinju klanjajući s ovim čovjekom!”
Navevši ovaj hadis, imam Hakim zapisao je: “Navedeno predanje je glavni argument kada je riječ o ponavljanju skupnog namaza u istoj džamiji.”
Komentirajući hadis, imam Begavi kaže: “Hadis ukazuje da je onome ko klanja u džematu dopušteno ponovo klanjati s drugim ljudima, i da je dopušteno uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji.”
Rukovodeći se navedenim predanjem, muhaddisi su u svojim hadiskim zbirkama ovako naslovljavali poglavlja: Ibn Huzejme: Dopušteno je uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji, za razliku od stava onih učenjaka koji smatraju da će klanjati zasebno; Tirmizi: Predanja u vezi s uspostavljanjem drugog džemata u džamiji u kojoj je namaz već obavljen; Ebu Davud: Dva džemata u istoj džamiji; Darimi: Džemat u džamiji u kojoj je obavljen namaz.
Islamski učenjaci su na razne načine odgovorili na Ebu Seidov hadis. Između ostalog, kazali su da se ovdje ne radi o klasičnom, već o simboličnom uspostavljanju drugog džemata. Naime, ashab koji je pristupio sa spomenutim čovjekom u namaz bio je obavio propisani namaz, pa je klanjao dobrovoljni namaz pristajući za čovjekom koji nije klanjao farz. I ovu formu nije zabranio nijedan islamski učenjak.
Dokazi iz prakse prvih generacija
1. Imam Buharija zabilježio je bez lanca prenosilaca da je Enes b. Malik došao u džamiju u kojoj je završen (sabah) namaz. Naredio je jednom od prisutnih da prouči ezan i ikamet, pa su klanjali u džematu. Ibn Hadžer je za ovo predanje pronašao ispravan i spojen lanac prenosilaca. U nekim verzijama navedno je da je Enes b. Malik prolazio s dvadesetak svojih saputnika pored mesdžida Benu Saleba… Dakle, Enes je bio na putu i uspostavljanje drugog džemata nije bilo u lokalnoj džamiji, već u prolazu. Nema sumnje da se ovaj postupak uveliko razlikuje od uspostavljanja drugog džemata u džamiji gdje se obično obavljaju skupni namazi. Isto tako, postoji mogućnost da se radilo o džamiji pored prometnih puteva, u kojima najčešće klanjaju putnici. Po Ibn Ebu Šejbinom, 2/112, predanju, Enes je stao u sredinu prvog saffa, i to u ravnini ostalih klanjača. Time je Enes, radijallahu anhu, izmijenio i klasičnu formu skupnog namaza, a to, svakako, oslabljuje dokazivanje ovim predanjem.
2. Jezid Suhbani prošao je s Ibrahimom Nehaijem pored džamije u kojoj je obavljen skupni namaz, i u njoj su klanjali u džematu. Ovo predanje je slabo, a od Ibrahima Nehaija navodi se da je ponavljanje skupnog namaza u istoj džamiji smatrao pokuđenim.
3. Abdullah b. Mes'ud ušao je u džamiju u kojoj je obavljen namaz pa je klanjao predvodeći Alkamu, Mesruka i Esveda. U dokazima prve skupine naveli smo predanje u kojem stoji da se Ibn Mes'ud vratio kući i predvodio Alkamu i Esveda u džematu.
Dokazi iz ispravnog rasuđivanja
Onaj ko nije obavio namaz s prvim džematom, kažu ovi učenjaci, neka naknadno uspostavi drugi džemat zbog njegove vrijednosti, kao što se čini u džamijama u kojima navraćaju putnici-prolaznici ili u džamijama koje nemaju stalnog imama ni tačno određeno vrijeme ezana i ikameta.
Meritornije mišljenje
Islamski učenjaci raspravljali su o argumentima i jedne i druge skupine. Svi ti argumenti podložni su kritici ili različitom tumačenju kada je riječ o dokazivanju njime. Budući da je ta rasprava prilično duga i komplicirana, zadovoljit ćemo se iznošenjem onog mišljenja za koje smo se opredijelili. Mislim, a Svevišnji Allah najbolje zna, da stav učenjaka koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata odgovara općim ciljevima šerijata i principu čuvanja muslimanskog jedinstva. Opet ponavljamo: ovaj se propis odnosi isključivo na klasične džamije, u kojima postoji stalni imam, a ne na džamije koje se nalaze pored prometnih puteva ili na pijacama, makar imale stalnog imama, jer uspostavljanje drugih džemata u takvim džamijama ne dovodi do sumnje, mržnje, raskola i razjedinjavanja muslimana. U tom smislu je navedena Nevevijeva izjava: “Po konsenzusu islamskih učenjaka, nije pokuđeno uspostavljanje dva, tri ili više džemata u džamijama u kojima ne postoji stalni imam.” Dokaz za preferirajuće mišljenje jeste hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Drago mi je da namaz vjernika bude jedan, i zato sam htio poslati ljude da svaku kuću obavijeste i upozore na namaz.” A Svevišnji Allah, opet, najbolje zna.
Dr. Safet Kuduzović – preuzeto iz knjige “FETVE (Pravne decizije)”
Preuzmite knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Fetve-Pravne-decizije-mr.Safet-Kuduzovic.pdf