Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PRIMANJE HEDIJA, PLATA ILI HRANE POVODOM KJAFIRSKIH PRAZNIKA
Alejkumusselam. U pitanju ima mnogo podpitanja pa će odgovor biti prilagođen tome. Razmjena hedija između muslimana i kjafira Dozvoljeno je muslimanu da prima hedije i poklone od kjafira kao i obrnuto, tj. da daje poklone kjafirima ma koje konfesije bili. Od argumenata koji ukazuju na ovu dozvolu suviše
Alejkumusselam.
U pitanju ima mnogo podpitanja pa će odgovor biti prilagođen tome.
Razmjena hedija između muslimana i kjafira
Dozvoljeno je muslimanu da prima hedije i poklone od kjafira kao i obrnuto, tj. da daje poklone kjafirima ma koje konfesije bili. Od argumenata koji ukazuju na ovu dozvolu su sljedeći hadisi:
– Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Humejda, radijallahu anhu, u kojem on kaže da su bili sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u bici na Tebuku pa je kralj Ejleta dao hediju, tj. bijelu mazgu i ogrtač, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem prenose Abbas i Ebu Sufjan ibn El-Haris, radijallahu anhuma, da su bili stalno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u bici na Hunejnu a on je jahao bijelu mazgu koju mu je poklonio Fervete ibn Nufase El-Džuzane (koji nije bio musliman).
– Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Omer, radijallahu anhu, poklonio ogrtač svome bratu u Mekki koji je bio mušrik.
– Takođe bilježi Buharija u svom Sahihu da je Esmu bint Ebu Bekr, radijallahu anhauma, posjetila njena majka mušrikinja iz Mekke pa joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da održava rodbinske veze sa njom, a u što ulazi davanje hedija.
Prema tome, ovi hadisi jasno ukazuju da je muslimanu dozvoljeno da daje hedije kjafiru i da prima od njega.
Primanje poklona (ili hrane, novčane nadoknade i slično) od strane kjafira povodom njihovih praznika
Oko propisa primanja hedija koje se daju povodom nemuslimanskih praznika ucenjaci imaju tri stava:
Prvi stav – da nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje, pomaganje i veličanje njihovih praznika.
Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji i Bin Baza.
Drugi stav – da ne treba primati hedije, jer je vid učestvovanja u njihovim praznicima.
Ovo je stav Ibn Usejmina.
Treći stav – da nije dozvoljeno primiti od muslimana ako mu nije bila praksa prije toga da poklanja, a da je dozvoljeno od kjafira primiti ono sto nije samo po sebi haram.
Kazu da primanje od kjafira nije potvrđivanje njihovog praznika, nego to treba činiti radi dave i pridobijanja.
Kao dokaz je naveo predaje od Alije, Aiše i Ebu Berzeta, radijallahu anhum, da su primali ili dozvolili uzmanje hedija od voća a zabranili meso. (vjerodostojnost ovih predaja nisam istraživao)
Ovo je stav Ibn Tejmije i Muhammeda Saliha el-Munedždžida.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau es-sirati el-mustekim“ (str. 227): “A ko da hediju muslimanima povodom ovih praznika, a inače nije uobičajeno da u drugim vremenima mimo praznika da im daju slične hedije, nije dozvoljeno da primi njegovu hediju, a naročito ako je hedija takva da se njome pomaže musliman u oponašanju kjafira, poput poklanjanja svijeće i sličnog za božić, ili poklanjanje jajeta, mlijeka i stoke za mali četvrtak koji se praznuje na kraju njihovog posta. Takođe, ne poklanja se bilo kome od muslimana hedija povodom i radi ovih praznika (kjafirskih praznika), a naročito ako se radi o nečemu sa čime se pomaže u oponašanju kjafira kao što smo već naveli“.
Ispravniji stav je zabrana i odbijanje primanja hedije, na čemu su prva dva stava, a Allah zna najbolje.
Stav Ibn Tejmije je kontradiktoran, jer kako može biti zabranjeno od muslimana a dozvoljeno od kjafira. Također, kako je zabranjena prodaja onoga sa čime se pomažu u prazniku, čestitanje, učestvovanje u prazniku i slično, jer je to vid obilježavanja i učestvovanja u niihovom prazniku, a onda primanje hedije koju ti da kjafir na dan i povodom tog praznika nije učestvovanje u prazniku. Ovo je očita kontradiktornost, ili je sve zabranjeno i sporno ili nije ništa.
Prema tome, nije dozvoljeno uzimanje tih hedija, jer to predstavlja veličanje njihovih praznika, potvrđivanje istih, kao i pomaganje i podržavanje kjafira u njihovom kufru u kojem se nalaze. Takođe, primanje hedija od njih ovim povodom predstavlja izraz poštovanja i pomaganja nevjernika u ispoljavanju i propagiranju obilježja njihove derogirane i iskrivljene vjere, a samo učestvovanje u tome je iskazivanje radosti zbog njihovih vjerskih praznika što često odvede da muslimani praznuju i učestvuju u njihovim praznicima kao da je to njihov praznik.
Ispravno je da u ovo ulazi i primanje i uzimanje hrane koju kjafiri naprave povodom njihovih praznika i dijele je zbog toga. Takođe, ono što je često praksa u nemuslimanskim zemljama da se povodom uskrsnih i božičnih praznika dijele novčane nadoknade ili trinaeste i posebne plate povodom njihovih praznika. Iz ove zabrane se izuzima dijeljenje trinaeste plate, regresa i slično koje se podudari sa spomenutim praznicima a dijele se nevezano za njihove vjerske praznike niti povodom njih, nego se daju na kraju radne godine.
Prodaja onog u čemu se pomažu (kjafiri) u njihovim praznicima
Takođe, kao što nije dozvoljeno primati hedije nije dozvoljeno muslimanu niti da prodaje one stvari sa kojima se pomažu muslimani u oponašanju kjafira u njihovim praznicima.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau es-sirati el-mustekim“ (str. 227): “I nije dozvoljeno muslimanu da prodaje ono sa čime pomaže muslimane u oponašanju kjafira u njihovom prazniku od hrane, odjeće i slično, jer je u tome pomaganje u munkerima (onome što je zabranjeno)“. A zatim u istoj knjizi na 229. strani kaže: “A što se tiče prodaje njima (kjafirima) od strane muslimana za vrijeme njihovih praznika u onome u čemu se oni pomažu u njihovom prazniku od hrane, odjeće, mirisa i slično ili poklanjanja toga njima, ovo predstavlja pomaganje kjafira u održavanju njihovog praznika koji je haram (po Šerijatu). A ovo je izgrađeno na jednom temelju a to je da nije dozvoljeno prodavati kjafirima grožđe ili sokove od kojih oni prave alkohol, a takođe nije im dozvoljeno prodavati oružje sa kojim se oni bore protiv muslimana“.
Prisustvovanje kjafirskim praznicima i pomaganje u istim
U muslimanskoj državi nije dozvoljeno da zimijje (kjafiri koji plaćaju džizju i žive pod zaštitom muslimana) da javno ispoljavaju proslavljanje i obilježavanje njihovih vjerskih praznika.
Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Ahkamu ehliz-zimme“ (3/1245-1250): “Pa kao što njima (kjafirima) nije dozvoljeno njega (praznik) javno ispoljavati, takođe nije dozvoljeno muslimanima da ih podržavaju u tome, niti da ih pomažu, kao ni da prisustvuju sa njima (njihovom praznovanju) oko čega su složni učenjaci koji su zaista učenjaci. Ovo su jasno izjavili fakihi sljedbenici četvorice imama mezheba u njihovim knjigama“, zatim je naveo riječi imama mezheba i njihovih učenjaka koje govore o zabrani gore spomenutog.
Argumenti spomenutih zabrana
Da je prisustvovanje kjafirskim praznicima zabranjeno ukazuju riječi Uzvišenog kada Allah, subhanehu ve te'ala, navodi osobine robova Milostivog: „I oni koji ne svjedoče (ne prisustvuju) laži“ (El-Furkan, 72).
Navodi Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta između ostalih tumačenja da se riječi Uzvišenog „ne prisustvuju laži“ na laži misli na mušričke praznike, a što se prenosi od mnogih mufessira.
Kaže Ibn Kesir: „A kažu Ebul-‘Alije, Tavus, Ibn Sirin, Dahhak, Rebi'a i drugi to su mušrički praznici“.
Znači, ajet jasno govori da Allahovi pravi robovi ne prisustvuju kjafirskim praznicima koji predstavljaju laži i iskrivljenu i deformisanu nebesku objavu i vjeru.
A da je bilo koji vid pomaganja (podrške ili veličanja) kjafirskih praznika takođe zabranjen ukazuju riječi Uzvišenog: „A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2). Ovim ajetom Uzvišeni zabranjuje međusobno potpomaganje muslimana u onome što je grijeh prema Allahu, što znači da je pomaganje kjafira u tome još veći grijeh. A nema sumnje da su njihovi praznici koji su zasnovani za iskrivljenoj i derogiranoj vjeri (ili čak paganskoj) najviši vidovi griješenja prema
Uzvišenom Allahu. Pod ovo pomaganje u griješenju ulazi primanje hedija od njih povodom njihovih praznika, kao i prodaja svega onoga u čemu se pomažu u veličanju tih praznika.
Sa druge strane, primanje hedija od njih povodom tih praznika, prisustvovanje istima, čestitanje i prodaja onoga u čemu se pomažu ti praznici, sve to vodi u oponašanje kjafira u njihovim praznicima. A oponašanje je zabranjeno sljedećim šerijatskim tekstovima:
– Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.
– Takođe, hadis kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKONTRAVERZE OKO SERIJE “OMER, radijallahu anhu“ (propis gledanja iste)
Alejkumusselam. Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na krajuviše
Alejkumusselam.
Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na kraju propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu.
Osnovni podaci o seriji
Serija Omer, raijallahu anhu, je historijska serijska emisija koja je snimljena od strane muslimana sunija u periodu od 2010. do 2012. u proizvidnji dvije televizijske kuće: MBC-a (Televizijski centar Srednjeg istoka) i Katarske televizije. Troškovi ove serije su dostigli cifru od oko 40 miliona eura, što se ubraja u ogromne troškove. Serija govori o životu i siri (biografiji) drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, od njegove mladosti do smrti, događaji, bitke i izlaganje najpoznatijeg po čemu je bio pznat. Ova serija je snimljena u 30 dijelova (emisija), a prvi put je emitovana u toku Ramazana 2012. Scenario je napisao palestinsko-jordanski scenarista Velid Sejf, a režiser je sirijac Hatim Alijj, inače režiser mnogih serija iz povjesti Islama i islamskih ličnosti. Omera, radijallahu anhu, glumi sirijac Samir Ismail, kojem je ovo prvo glumačko pojavljivanje.
Šerijatsku recenziju istorijskih događaja i dramskog teksta je uradila šerijatska komisija u sastavu šejhova: Jusufa Kardavija, Selmana Aude, Abdulvehaba Et-Taririja, Alijja Es-Sallabija, S'ada El-‘Utejbija i Ekrema Dijau’ El-‘Umerija. Po riječima režisera spomenuta komisija je zahtijevala da glumac lika Omera, radijallahu anhu, bude musliman sunija koji prije toga nije imao glumačkih nastupa, a što je i ispunjeno.
Serija je snimljena na arapskom jeziku a radi se na sinhronizaciji drugih 5 jezika. Snimanje je najvećim dijelom rađeno u Maroku. U projektu snimanja je bilo uključeno 30 hiljada ljudi. Prvo emitovanje u toku Ramazana 2012 je praćeno milionskim gledateljstvom širom svijeta.
Reakcije na snimanje i emitovanje serije
Ova serija je prije, u toku snimanja i nakon prvog emitovanja izazvala velike kritike, protivljenja, negodovanja i žestoke reakcije, a istovremeno je dobila i podršku od nekih strana i ljudi. Vršeni su veliki poduhvati na različitim razinama da se zabrani i spriječi njeno snimanje, a kasnije i emitovanje.
Razlog ovakvih reakcija je činjenica da serija govori o najmarkantnijoj i najvećoj ličnosti islamske povijesti (mimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, radijalahu anhu) koja ima posebno mjesto u srcima i svijesti muslimana.
Ono što dodatno čini ovu seriju drugačijom od prethodnih, jer i prije ove snimljeno je nekoliko serija o nekim ashabima, što se pored glavnog lika u seriji pojavljuju likovi ostalih velikana ovog Ummeta, poput ashaba: Ebu Bekra, Osmana, Alije, Abdullah ibn Mes'uda, Halid ibn Velida, Bilala, Hamze, Mugire ibn Eš-Šu'beta, Amr ibn El-‘Asa i drugih, radijallahu anhum.
Stavovi učenjaka oko ove serije
Velika većina savremenih učenjaka ovog Ummeta je žestoko i gromoglasno zabranila ovu seriju, zabranili su njeno snimanje, emitovanje i gledanje i pozvali u bojkotovanje iste. Od tih učenjaka su:
Rabita muslimanskih učenjaka na čelu sa šejhom Nasirom El-Omerom a u potpisu 41 člana tog vijeća, Kolegij za islamska istraživanja pri Azharu. Takođe, saudijski muftija Abdullah Ali Šejh, šejh Salih Fevzan, šejh Abduurahman El-Berrak, emiratski šejh Abdullah El-Kemali, sirijski šejh Adnan ‘Ar'ur, kuvajtski šejh Osman El-Hamis, šejh Muhammed El-Hebdan, šejh Abdulaziz Et-Tarifi, šejh Muhammed El-Munedždžid, šejh Abdulaziz Fahd, šejh Salih El-Megamisi, Muhammed Hassan i mnogi mnogi drugi, na stotine i stotine učenjaka.
Učenjaci, komisije, kolegiji i vijeća koji su zauzeli ovaj stav prema seriji Omer, radijallahu anhu, baziraju ga na mnogim argumentima, a rezime najbitnijih je sljedeće:
– da je u osnovi zabranjeno glumiti bilo koga od ashaba ili (po drugom stavu među njima) najpoznatije ashabe (od 4 halife, 10 kojima je obečan Džennet, žene i kćeri Poslanika, sallahuaalejhi ve sellem) zbog njihovog kadra i stepena u Islamu i među muslimanima, a sama gluma istih predstavlja omalovažavanje i spuštanje ashaba na niži stepen koji im ne pripada, a to se kosi sa šerijatskim tekstovima u kojima je došla pohvala ashaba i zabrana njihovog vrijeđanja i omalovažavanja,
– da ova serija, ovakava kakva je snimljena u stvarnosti, ne predstavlja glumljenje pravih istinskih ashaba nego je ona PORUŽNJAVANJE LIČNOSTI, SLIKE I LIKOVA TIH ASHABA,
– da je serija ispunjena muzikom, miješanjem žena i muškaraca, prikazivanjem otkrivenih žena, i mnogim drugim jasnim haramima,
– da su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na glumačkoj sceni nemoralan, razvratan i neislamski život,
– prikazivanje sahabijke Atike žene Omera, radijallahu anhuma, otkrivene i u intimnim razgovorima sa njim, a poznata je ljubomora Omera, radijallahu anhuma, koja je prenešena u dva Sahiha, ovo predstavlja krajnje loš edeb ophođenja prema ova dva ashaba a što se ne može niko ohalaliti.
Druga skupina učenjaka kojoj se pripisuje stav podrške ovoj seriji su članovi spomenute šerijatske komisije koja je izvršila recenziju historijskih događaja i dramskog teksta, šejhovi: Jusuf Kardavi, Selman Auda, Abdulvehab Et-Tariri, Alijj Es-Salabi, S'ad El-‘Utejbi i Ekrem Dijau’ El-‘Umeri, a od poznatijih ličnosti koji su podržali ovu seriju su mauritanski šejh Muhammed Ed-Dudu i poznati saudijski karija Adil El-Kelbani.
Oni svoju podršku zasnivaju uglavnom na tri stvari:
1- da u osnovi, po njima, nema šerijatske zabrane u glumljenju ashaba,
2- da se na ovaj način, putem savremene moći uticaja televizije, filma i serija, vrši dawa i predočava široj muslimanskoj populaciji kao i nemuslimanima lijepa, tačna i ispravna slika o najboljoj generaciji ovog Ummeta, ashabima,
3- da ako ovo ne učinimo mi sunije, iz našeg ispravnog ugla i u našoj Ehli sunetskoj interpetaciji, da nas u tome mogu preteči šije-rafidije ili Zapadne filmske kuće predstavljajući ashabe na iskrivljen, pogrešan i sporan njima svojstven način.
Propis snimanja serija ili filmova o ashabima
Suština čitavog spora oko ove serije vraća se na savremneu mes'elu propisa snimanja i glumljenja ashaba oko koje učenjaci imaju podijeljen stav.
Naime, napisana je naučna studija o propisima glume u islamskom pravu, u kojoj je između ostalog obrađena tema glumljenja ashaba. Rezime te studije je da su se savremeni učenjaci po ovom pitanju razišli na tri mišljenja:
Prvo mišljenje: apsolutna zabrana glumljenja bilo koga od ashaba, kao i zabrana snimanja i pravljenja emisija, serija ili filmova u kojima se glumi bilo ko od ashaba.
Na ovom stavu je džumhur (većina) učenjaka, između ostalih Stalna komisija za fetve u Saudiji, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, Kolegij za islamska istraživanja pri El-Azharu i mnoge drugi kolegiji islamskog prava i komisije za fetve.
Drugo mišljenje: dozvola uz ispunjenje određenih šartova.
U ovome se izdvojila manja skupina, a od prvih ko je dozvolio je bio Rešid Rida, da mu Allah oprosti. Takođe, na ovom stavu su sljedeći šejhovi: Jusuf Karadavi, Selman Auda, Abdullah ibn Bejje, bivši egipatski muftija Nasir Ferid Vasil, Halid El-Muslih, Abdulvehab Et-Tariri, Abdullah Et-Turejki, Abdulaziz Kari i Vehbetu Ez-Zuhajli.
Treće mišljenje: sredina između prva dva – zabrana glumljenja četvorice pravednih halifa, desetorice obradovanih Džennetom, žena i kčerki Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
A za gulumljenje nekog od ashaba mimo njih šart je da se ispune određeni uvjeti: od tih uvjeta je da cilj glumljenja nekog ashaba bude uzvišen i plemenit a ne umanjivanje vrijednosti i iznošenje mahana istog, da u toj glumi nema preuveličavanja kao i da se predstavi taj ashab sa lijepim ponašanjem i u svijetloj biografiji.
Ono što je veoma bitno istaknuti da ova serija o Omeru, radijallahu anhu, i po stavu učenjaka koji zabranjuju i po onih koji dozvoljavaju uz ispunjenje određenih šartova u obliku serije kako je snimljena ona ne bi trebala biti dozvoljena jer ne ispunjava te šartove. Sa lijepim mišljenjem od namjerama onih koji su snimili ovu seriju, i po onim učenjacima koji dozvoljavaju da se glume uloge ashaba, najmanje što se može reći za proizvođače ove serije je da su promašili u samom načinu izvođenja iste.
Argumenti zabrane glumljenja ashaba
Ako bi neko rekao šta su kokretni dokazi da je haram glumiti ashabe kod učenjaka koji to zabranjuju, odgovor bi bio:
Svi šerijatski argumenti koji govore o vrijednosti i fadlu ashaba i zabrani njihovog vrijeđanja i omalovažavanja:
Ajet: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijima, …“ (Et-Tevba, 100).
Hadis: „Najbolja generacija je moja generacija, zatim oni poslije njih zatim oni poslije njih“ (mutefekun alejhi).
Hadis: „Ne vrijeđajte nikoga od mojih ashaba, kada bi neko od vas udijelio zlata koliko brdo Uhud ne bi dostigao pregršt (zlata) nekoga od njih niti pola od toga“ (mutefekun alejhi).
I mnogi drugi hadisi …
Ovdje se postavlja pitanje: da li može neko prvo da zamisli a onda da odglumi ulogu nekoga od tih ashaba čija je vrijednost tolika a da istovremeno ne umanji njihov značaj, ne omalovaži ih i ne predstavi ih u nižem obliku? Glumiti ashabe je praktično nemoguće osim onome ko je na njihovom stepenu ili bolji od njih. A ko je to na stepenu Ebu Bekra, Omera, Osmana ili Alije, radijallahu anhum, pa da ih može glumiti i oponašati u riječima i djelima? Ovo su najbolji ljudi ovog Ummeta do Sudnjeg dana po idžamu učenjaka. Kako ih može glumiti neko ko je na mnogo mnogo manjem stepenu bogobojaznosti i praktikovanja vjere od njih, a da ne govorimo da ih u praksi glume osobe koje se ne mogu ubrojati u obične muslimane koji praktikuju vjerske propisa. Nego su to profesionalni glumci koji žive svoj griješnički bestidni razvratni glumački život pun harama svih boja i oblika, ako uzmemo uopće da su muslimani jer mnogi od njih ne klanjaju niti praktikuju bilo šta od Islama. Pa kako da ovakvi glume prvake i najbolje ljude ovog Ummeta? To je čisto omalovažavanje ashaba.
U srcima muslimana prema ashabima se opravdano gaji ogromno strahopoštovanje i respekt, a glumljenje ashaba neminovno umanjuje njihovu vrijednost i kadr u očima ljudi. A ovo se direktno kosi sa zabranom koja je došla u hadisima da se vrijeđaju i omalovažavaju ashabi.
Da dođe glumac koji u svom privatnom i glumačkom životu živi nemoralan i razvratan život, daleko od bogobojaznosti i čuvanja Allahovih granica, a što je opće obilježje glumaca širom svijeta, i da glumi Omera, Aliju, ili bilo koga drugog od ashaba i sahabijki? Ovako nešto je apsolutno neprihvatljivo.
Propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu
Propis gledanja ove serije je direktno vezan za propis samog snimanja iste. Ispravan stav učenjaka, a na čemu je velika većina savremenih učenjaka do čijeg se mišljenja drži, je da uopće nije bilo dozvoljeno da se snimi serija o jednom od najboljih ashaba Omeru, radijallahu anhu, a u kojoj se istovremeno pojavljuju likovi većine ostalih ashaba, zbog zabrane glumljenja istih. Argumenti zabrane glumljenja ashaba su ukratko spomenuti u prethodnom dijelu teksta.
Takođe, od stvari zbog kojih je zabranjeno gledanje ovu serije su:
– muzika sa kojom je ova serija ispunjena, a muzika je je zabranjena po idžmau učenjaka kojeg prenosi 20 alima,
– miješanje žena i muškaraca, a što je zabranjeno po svačetiri fikhska mezheba,
– prikazivanja otkrivenih ženama,
– što su su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na sceni nemoralan i razvratan ili neislamski život,
– prikazivanja lica ili otkrivenih sahabijki poput Atike žene Omera, radijallahu anhuma, i drugih sahabijki, itd.
I da apsurd i poniženje bude veće, ova serija sa muzikom i otkrivenim ženama je prvi put emitovana u arapskim zemljama 30 uzastopnih dana u mjesecu Ramazana 2012. godine, a Ramazan mjesec ibadeta, tevbe, Kur'ana i mjesec duhovnog i tjelesnog treniranja u ostavljanju harama!!!
Na ovom mjestu je vrlo bitno napomenuti da ova serija, kao i sve druge do sada snimljene od strane muslimana, iskrivljeno prikazuju i svjesno prikrivaju mnoge historijske činjenice a koje ujedno predstavlja i govore o bitnim propisima ove vjere. Vrhunac pouke i mudrosti do sada snimljenih serija (ili filmova) iz islamske prošlosti se sastoji u tome da se pokaže prije svega pravednost (Islama) a zatim hrabrost i ustrajnost ashaba (ili muslimana uopće) ili drugi općeprihvaćeni principi i vrline, a sve to su zajedničke vrline većine velikih ljudi kroz historiju.
Dok se istovremeno svjesno skrivaju činjenice o ophođenju (Islama i) ashaba prema kršćanima, Židovima, i drugim skupinama kjafira, pri čemu se želi prikriti akida El-Vera vel-bera’ (ljubav prema mu'minima i mržnja prema kjafirima), takođe skriva se ispravno shvatanje džihada, kao i mnogi drugi akidetski ili fikhski segmenti Islama. Sa ovim se želi podilaziti Zapadu i uklapati u općepoznata i raširena zapadna načela principa dobra i zla za koje oni žele da prevladaju svijetom. Pogotovo se spomenuta skrivena pitanja ističu u hilafetu Omera, radijallahu anhu, a kojih u snimljenoj seriji nema.
Naime, u vjerodostojnim predajama se prenosi da je baš Omer, radijallahu anhu, bio onaj koji je protjerao kršćanenje i Židove iz Hidžaza, da je on zabranio Ebu Musi El-Eš'ariju, radijallahu anhu, namjesniku Basre da uzima za bliske saradnike Ehli kitabije, on je naredio sprovođenje tzv. Omerovih šartova u ophođenju prema Ehli kitabijama Šama (u kojima su kjafiri-zimije koji žive u muslimanskoj državi poniženu i donji), on je slao islamske vojske da šire islamsku vlast sa sabljom … .
Prema tome, nije dozvoljeno gledanje ove serije, niti prevođenje iste ili bilo koje učestvovanje u njenom širenju. Obaveza je negirati munkere (harame i zabranjene stvari) ove serije izbjegavajući gledanje i slušanje onoga što je zabranjeno, kao i bježati i čuvati se negativnih uticaja koje ova serija može da ostavi na onoga ko je gleda. A koristi koje bi se i mogle naći u gledanju ove serije su mnogo mnogo neznatnije u odnosu na negativnosti i štetne posljedice gledanja iste.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeMora li čovjek davati zekat na nekretninu koju kupi radi toga da mu ne propadne novac koji je stekao?
Allahu, Tebi pripadaju hvala i zahvala! Onaj čovjek koji kupi nekretninu da bi sačuvao svoj imetak, a ne radi trgovine, sličan je onom ko na neko sigurno mjesto ostavi svoju ušteđevinu i uzima je kad se za time ukaže potreba, pa uzima za izdržavanje porodice, liječenje, ženjenje sinova i tome sličnoviše
Allahu, Tebi pripadaju hvala i zahvala! Onaj čovjek koji kupi nekretninu da bi sačuvao svoj imetak, a ne radi trgovine, sličan je onom ko na neko sigurno mjesto ostavi svoju ušteđevinu i uzima je kad se za time ukaže potreba, pa uzima za izdržavanje porodice, liječenje, ženjenje sinova i tome slično. Ta se nekretnina smatra imetkom kojim se čovjek služi, i na nju se, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, ne daje zekat.
Ne ubraja se u trgovačku robu nekretnina koju čovjek kupi zato što se boji da će potrošiti gotovinu koju ima, odnosno da će tu njegovu gotovinu neko ukrasti, a, s druge strane, iz te će nekretnine kasnije izvući neke koristi, to jest ili će na njoj uzgajati kakvu kulturu, ili će napraviti odmorište, ili objekat za stanovanje, ili će je pak prodati.
Šejh Ibn Usejmin veli: “Ako čovjek kupi nekretninu ne želeći njome trgovati, nego zato da na njoj sagradi kuću, odnosno objekat koji će iznajmiti, odnosno zbog toga da sačuva imetak, ne mora na tu nekretninu davati zekat. Zekat se daje jedino na onu nekretninu kojom čovjek trguje.” (Fetava nurun aled-derb, 15/215).
“Onom ko kupi nekretninu postavit ćemo pitanje zbog čega je tu nekretninu kupio. Ako odgovori da ju je kupio zato da na njoj sagradi objekat koji će dati pod zakup, odnosno zato što ne zna čuvati novac, pa se boji da će potrošiti gotovinu, odnosno zato da je proda ako ustreba, a ne želi, kupujući je, pobjeći od obaveze davanja zekata na gotovinu, u tom slučaju na tu nekretninu nije dužan davati zekat”, kaže šejh Ibn Usejmin. (Medžmuu fetava ve resail, 18/147)
Kad je o tome riječ, izuzima se onaj ko nekretninu kupi kako bi pobjegao od obaveze davanja zekata na gotovinu – mora na tu nekretninu davati zekat, tim prije jer se pomoću lukavštine šerijatska obaveza ne može staviti van snage. Imam el-Maverdi zapisao je: “U vezi s onim ko kupuje nekretnine da bi izbjegao obavezu davanja zekata na gotovinu, neki su islamski učenjaci rekli da taj mora dati zekat na vrijednost te nekretnine, i u pravu su. To je takvom čovjeku prikladna kazna zbog nečasne namjere, i on se tretira kao onaj koji bježi od obaveze davanja zekata.” (Tashihul-furu, 4/206)
Tu je i izjava šejha Ebu Bekra Zejda: “Hoće li obveznik davati zekat na trgovačku robu, u koju spada i nekretnina, zavisi od njegove namjere posjedovanja te nekretnine, a namjera se, opet, nalazi u čovjekovu srcu, i samo je Allah, dželle šanuhu, upućen u nju. Otuda je zabranjeno da onaj ko mora dati zekat na gotovinu promijeni namjeru i, kako bi izbjegao davanje zekata, kupi nekretninu. Taj je grešan, mora se pokajati i mora, usto, izdvojiti zekat postupajući prema svojoj pređašnjoj mjerodavnoj namjeri. Ako se pak ne pokaje i očituje svoje nečasne namjere, od njega će se zekat na tu nekretninu silom uzeti; to će mu biti prikladna kazna za iskvarenost. Naprimjer, čovjek posjeduje nekretninu kojom trguje i očekuje ostvarenje zarade, a pošto se približi vrijeme davanja zekata, odluči da tu nekretninu više ne prodaje, nego da je posjeduje za vlastite potrebe, bježeći na taj način od davanja zekata, obaveze koju mu je Svevišnji Allah stavio u dužnost. Takav se ima kazniti zbog nečasnih namjera, pa će se od njega zekat uzeti naknadno” (Fetava džamiatun fi zekatil-akkar, str. 29). A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjePROPIS WEBPORTALA ZA SKLAPANJE BRAKA
Alejkumusselam! Prije govora o samoj tematici pitanja da napomenemo da je dozvoljeno ženi da sama sebe ponudi za brak dobrom čovjeku, naravno uz vođenje računa o šerijatskim pravilima komuniciranja među suprotnim spolovima. Pa ako mu se ona svidi nije nikakva sramota i mahana njoj daje on oženi uz iviše
Alejkumusselam!
Prije govora o samoj tematici pitanja da napomenemo da je dozvoljeno ženi da sama sebe ponudi za brak dobrom čovjeku, naravno uz vođenje računa o šerijatskim pravilima komuniciranja među suprotnim spolovima. Pa ako mu se ona svidi nije nikakva sramota i mahana njoj daje on oženi uz ispunjenje šartova sklapanja braka.
Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, gdje on kaže: “Došla je neka žena Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu se ponudila (za brak) rekavši: O Allahov Poslaniče, imaš li ti potrebe za mnom, ….”.
Kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (9/175): “Ova dva hadisa (spomenuo je Buharija još jedan hadis) ukazuju da je dozvoljeno ženi da se ponudi muškarcu (za brak) pri čemu mu stavi do znanja da joj se on sviđa i da u tome nema sramote za nju”.
Takođe, dozvoljeno je ženinim starateljima da ponude nju (za brak) nekome ko je na njenom nivou.
A dokaz za ovo je postupak Omera, radijallahu anhu, kojeg je zabilježio Buharija u svom Sahihu kada je Hafsa njegova kćerka, radijallahu anha, postala udovica pa je on ponudio Osmanu, pa zatim Ebu Bekru, radijallahu anhuma, a oni su ga odbili jer su znali da je hoće zaprositi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je na kraju i oženio.
Najbolji i najispravniji način upoznavanja radi braka je da se osoba koja hoće da se ženi zatraži pomoć u traženju valjane djevojke za brak od svojih roditelja, rođaka, prijatelja, komšija, poznanika, ili radnika u islamskim centrima i vjerskim institucijama. Ovo je bila praksa muslimana u svim krajevima i na svim mjestima sve dok to nije pokvarilo zabavljanje i ašikovanje. Takođe, ovaj način je mnogo sigurniji i njegovi rezultati su dugotrajniji od ženidbe preko interneta.
Što se tiče upoznavanje radi braka preko interneta ono može biti dvojako: uopćeno i posebno.
Prvo- uopćeno, tj. da bude putem bilo kojeg vida elektronskog komuniciranja poput skype, mesindžera, paltalka, maila i slično.
Šerijatski status ove vrste komuniciranja je sljedeći: Nije dozvoljeno jednom muslimanu da se dopisuje sa ženom strankinjom (kojoj on nije mahrem) jer je u tome velika fitna zato što će šejtan i nju i njega neprestano i na razne načine nastoji obmanuti i zavesti sve dok ih ne dovede u situaciju da učine grijeh. Koliko je samo istinitih događaja i priča u kojima su iskreni mladić i djevojka ili udata i oženjeni kontaktirali sa drugom stranom sa lijepim i plemenitim namjerama pa je jedne to odvelo u grijeh a druge i u razvod braka.
Sa druge strane, naredio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko čuje za Dedždžala da se pojavio da se udalji od njega i bježi od njega (jer je on izvor fitne), pa nas je obavijestio da će mu otići čovjek koji je mu'min i zna da je on Dedždžal međutim Dedždžal će ga neprestano obmanjivati i zavoditi sve dok ne povjeruje u njega.
Drugo- posebno upoznavanje radi braka preko interneta je ono koje se vrši preko inernet stranica koje su namijenjene u cijelosti ili djelimično za spajanje i vezivanje osoba radi braka.
Otvaranje ovih web stranica ili odjela na već postojećim stranicama koje pomažu neoženjenim i neudatim da sklope poznanstva radi stupanja u brak je pitanje oko kojeg se stavovi savremenih učenjaka mogu svrstati u dva mišljenja.
Prvo mišljenje je da kontaktiranje žene muslimanke sa muškarcima muslimanima koji joj nisu mahrem putem interneta sa ciljem upoznavanja i traženja prilike za brak nije dozvoljeno jer je zasnovan na mnogim šerijatskim prekršajima i jer je to put koji vodi u nemoralnost. Međusobnim razgovaranjem i kontaktiranjem između mladića i djevojaka putem ineterneta otvaraju se vrata zla i daje se prilika šejtanu da ih postepeno odvede u ono što im je Allah zabranio što potvrđuju česti slučajevi djevojaka koje su upale u to zlo i postale su žrtve šejtanskih zamki i smicalica, a što je bio rezultat njihovog gubljenja stida a stid žene muslimanke je njeno glavno obilježeje u svim vremenima i na svim mjestima.
Sklapanje braka putem inerneta u sebi sadrži mnoštvo šerijatskih prekršaja i ono predstavlja veliku opasnost za djevojke. Jer je moguće da podaci i o jednom i o drugom budu lažni, da muškarac bude iskren u namjeri sklapanja braka dok djevojka laže, kao i da djevojka bude iskrena u svojoj čednosti i namjeri da se uda, međutim muškarac bude prevarant.
Takođe, koliko je mladića koji dolaze na ovakva mjesta iz čiste zabave, znatiželje ili čak potrebe da isprazne svoje strasti prema drugom spolu u razgovoru, naslađivanju sa pogledom i slično, pri čemu nemaju ozbiljne namjere jer kada zaista odluče da se žene traže djevojku po mogućnosti koju niko ne zna, koja nije nigdje izlazila, niti je s kim kontaktirala. Jer kako da stupe u brak sa djevojkom koju je upoznao na tim web stranicama za koju ne zna s kim je sve kontaktirala, ko ju je sve vidio, dokle je stigla u tim vezama, da li je sa svima i prekinula, šta je između nje i njih bilo, sve su ovo pitanja koja mogu da pobude sumnju i nepovjerenje u braku koji se sklopi putem ovih stranica.
A ako bi se pravdao ovakav način komuniciranja od strane djevojke da to ona radi kako bi se uopće znalo za nju i kako bi se dala prilika onima koji je upoznaju na ovakav način (preko stranica) da je mogu oženiti, ta djevojka treba da zna da joj je Allah odredio bračnog saputnika prije nego je stvorio, i da će joj On olakšati puteve do braka na halal načina kada zna za njen iskren nijet i njeno ostavljanje onoga što joj je On zabranio (da kontaktira na haram način sa muškarcima koji joj nisu mahremi).
Kaže Uzvišeni: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” (Talak 2,3). Takođe, onaj ko ostavi nešto radi Allaha On mu to nadoknadi onim što je bolje od toga.
Iako je dozvoljeno ženi da sama sebe ponudi za brak dobrom čovjeku ili da je njeni staratelji ponude nekome ko je na njenom nivou, na što ukazuju dokazi, ipak ne priliči ženi muslimanki da razglašava svoju želju za udajom preko interneta pri čemu postavi svoju sliku ili detaljno opiše svoj izgled jer se to kosi sa stidom, sramežljivošću i pokrivanjem koja je osnova kod žene.
Drugo mišljenje je stav učenjaka koji dijele ovakve stranice na dvije vrste: prva koja je uređena po šerijatskim pravilima za čije korištenje nema smetnje, druga čiji administratori ne vode računa o zadovoljavanju šerijatskih načela komuniciranja muška i ženska čije je otvaranje, posjećivanje i korištenje zabranjeno.
Dozvoljene stranice koje pomažu u sklapanju braka
Neki učenjaci za dozvolu takvih stranica uslovljavaju ispunjenje određenih šerijatskih pravila. Pa tako šejh Salih El-Munedžid zahtijeva ispunjenje sljedećih pravila:
Prvo: da se na toj stranici ne izlažu slike žena. Jer je gledanje žene koja se prosi dozvoljeno samo onome ko hoće da se ženi i odlučio je da je zaprosi, dok drugima koji nisu na ženidbu nije dozvoljeno gledanje žena.
Drugo: da ne opisuju ženu preciznim opisom kao da je vidi. Dokaz da ovo nije dozvoljeno je hadis koji bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka ne opisuje žena neku drugu ženu svome mužu tako kao da je on vidi”.
Treće: da se ne daje prilika za dopisivanje između dva suprotna spola, zbog toga što vodi u fesad, nemoralnost, gubljenje stida i slično. Nego je na upravi stranice da provjeri identitet prosca i da ga povežu sa starateljem one koju želi prositi.
Šejh El-Munedžid posebno naglašava da sam pristanak sa obje strane (mladića i djevojke) ne znači da je time dogovoren i završen budući brak, nego da bi njihov brak bio šerijatski valjan uslov je dozvola i pristanak od staratelja djevojke zbog hadisa “Nema braka bez staratelja” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani).
Dok šejh Halid Er-Rifai u svom odgovoru na ovo pitanje uslovljava da takvim stranicama upravljaju učeni i ugledni ljudi, pri čemu je cilj da se uspostavi veza između dva suprotna spola gdje je obavezno uzeti sve preventivne mjere i ispuniti sva šerijatska pravila u međusobnom komuniciranju između muškaraca i žena. Pri čemu posjetioci trebaju da se spriječe od međusobnog razgovaranja i susretanja, svejedno preko interneta ili van interneta i drugih sličnih šerijatsko spornih momenata.
Takođe, šejh smatra da način uspostavljanja veze između suprotnih spolova treba da se zasniva na sljedećem: da administracija stranice prima zahtjeve sa obje strane (muške i ženske) a zatim vrši usporedbu među njima te da obavijesti obje strane kada smatra da jedno drugom odgovara. S tim da ne objavljuju ništa od podataka posjetioca, nego da se prilikom spajanja osoba skrati na obavještavanju općih karakteristika, poput imena, adrese, države, stručne spreme, nivoa obrazovanja i drugih ličnih karakteristika uz šart da se ne spominju detalji koji pobuđuju strasti (poput visine, težine, boje kože, kose i tako dalje).
Jer ako je dozvoljeno proscu da idi ženu koju prosi pa preče je da mu bude dozvoljeno da mu se ona opiše uz spomenuti šart. Šejh smatra da je ovo djelo, ustvari međusobno potpomaganje u dobročinstvu i takvaluku.
Takođe, mnogi drugi šejhovi uslovljavaju za dozvolu ovakvih stranica slične šartove i pravila koje su spomenuli El-Munedžid i Er-Rifai pri čemu su, uglavnom, složni na istim stvarima a to su: tajnost podataka, da bude bez korištenja slika, ličnih E-majlova, da se ne omogući međusobno komuniciranje i slično.
Sve druge stranice za pomaganje u sklapanju braka koje ne ispunjavaju gore spomenute šartove po ovim šejhovima su zabranjene, kako da se otvaraju tako i da se učestvuje na njima.
Nakon što smo izložili mišljenje i jednih i drugih učenjaka bliže je ispravnom, a Allah zna najbolje, stav onih učenjaka koji to dozvoljavaju uz ispunjenje šartova i pravila koje su spomenuli.
Međutim, ako bi analizirali postojeće stranice namijenjene za spajanje i upoznavanje radi braka, poput http://www.muslima.com, http://www.islamskibrak.net i http://www.qiran.com i slične stranice, teško da se može u praksi naći stranica koja ispunjava i zadovoljava uvjete, šarte i pravila koje su postavili učenjaci koji to dozvoljavaju.
A što se tiče tvoga navođenja odsustva mahrema prilikom komuniciranja preko interneta, treba istaći da kontaktiranje žene i muškarca koji joj nije mahrem preko interneta a da sa njom nije prisutan njen mahrem, ova vrsta inernet-osamljivanja ne potpada pod propis zabrane osamljivanja žene sa muškarcem koji joj nije mahrem koja je došla u hadisu: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom a da nije sa njom njen mahrem”.
Jer se u hadisu misli na fizičko (tjelesno) osamljivanje jednog sa drugim na jednom mjestu, dok je osamljivanje preko interneta zasnovano na fizičkoj udaljenosti te dvije osobe, što znači da se nisu osamili onako kako se misli u hadisu. Ovo ne znači da se sa ovim ohalaljuje njihovo internet-osamljivanje jer zabrana toga dolazi sa druge strane koja je pojašnjena prilikom govora o elektronskom komuniciranju poput skype, mesindžera, paltalka, maila i slično.
S druge strane, niko od učenjaka koji zabranjuju komuniciranje između osoba suprotnog spola ne navodi kao argument zabrane nepostojanje mahrema.
A to što kažeš: “Prilično davno sam čula da takav brak nije ispravan s razlogom da je došlo do pocinjivanje grijeha pričanje i ugovaranje braka bez prisutnog mahrema”, nije tačno. Jer u šartove ispravnog braka apsolutno ne ulazi griješenje ili nepostajanje mahrema prilikom ugovaranja prije nego što se sklopi brak, to su grijesi sami za sebe koji nemaju direktne veze niti utiču na valjanost bračnog ugovora. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUSVAJANJE DJECE I NJIHOV MAHREMIJET
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Propis usvajanja djece Usvajanja djece u osnovi može biti na dva načina, jedan je dozvoljen a drugi zabranjen: Prvi način: Da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Propis usvajanja djece
Usvajanja djece u osnovi može biti na dva načina, jedan je dozvoljen a drugi zabranjen:
Prvi način:
Da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka ako su uopće poznati, i pripisat će se porodici od koje nije rođen.
Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili.
U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur'anu i Sunnetu.
Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5).
Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa.
Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim.
U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”. Hadis je Muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. Hadis također bilježe Buharija i Muslim.
A od S'ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. Hadis je kao i prethodni Mutefekun alejhi.
Drugi način:
Vid usvajanja nečijeg djeteta tako da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj sve dok ne odraste i ne osamostali se, a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima, ako su oni poznati, kako u govoru tako i u dokumentima.
A ako mu roditelji nisu poznati, nije dozvoljeno da se ono pripisuje bilo kojoj postojećoj poznatoj porodici ili familiji od koje ne potiče, kao ni porodici onoga ko ga je usvojio, jer to potpada u gore spomenuto zabranjeno pripisivanje lažnom porijeklu. U tom slučaju obaveza je da se tom djetetu izmisliti neko prezime na jedan od sljedećih načina:
Prvi: da mu prezime bude izvedene iz imena koja u sebi sadrže spoj između dvije riječi, prve rob a druge neko ime od imena Allaha, dželle še'nuhu, poput imena Abdullah, Abdulaziz ili Abdurrahman i slično. Pošto kod nas prezimena završavaju uglavnom na IĆ treba naći odgovarajuće ime na koje se može dodati IĆ. U primjerima koje sam naveo odgovara samo ime Abdurrahmanović, za razliku Abdullahić i Abdulazizović koja nisu uvriježena u praksi. Sa uzimanjem prezima, na primjer Abdurrahmanović, njegovo porijeklo je pripisano nekome ko je rob Rahmana (Milostivog) u što ulazi i njegov otac, ma ko on bio.
Drugi: da mu prezime bude izvedeno iz mjesta u kom živi ili iz kojeg potiče, poput Fočak za onoga ko je iz Foče, Mostarac za onoga ko je iz Mostara, Sarajlić za onoga ko je iz Sarajeva, Zeničak za onoga ko je iz Zenice.
Naravno, može to biti i neko manje mjesto, selo ili brdo, kraj, ravnica i tako dalje.
Ovakav vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili.
Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Kao što je došlo u hadisu od Sehla, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu lejhi ve sellem, rekao: „Ja i skrbnik (staratelj) jetima ćemo biti u Džennetu poput ova dva (prsta)“, pokazivao je na spojeni kažiprst i srednji prst.
Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski.
Mahremijet usvojene djece
Pod mahremijetom usvojene djece se misli na propis muškog i ženskog usvojenog djeteta kada postane šerijatski punoljetno prema porodici koja ga je usvojila u smislu mahremstva.
Usvojeno muško dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti su noćne polucije), pošto ono po idžmau učenjaka nije mahrem ženama iz porodice koja ga je usvojila, njemu nije dozvoljeno da se osamljuje sa njima, niti njima da se otkrivaju pred njim, dozvoljeno mu je da se oženi kćerkom onog ko ga je usvojio, … .
Takođe, žensko usvojeno dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti je dobijanje hajza), obavezno je da se pokriva pred muškarcima unutar porodice koja ga je usvojila, zabaranjeno je osamljivanje sa muškarcima unutar porodice, i dozvoljeno je sinovima onog ko ju je usvojio da se njome ožene, … .
Međutim, ova nezgodna relacija ophođenja usvojene punoljetne djece sa ukućanima se može riješiti zadojavanjem te djece pa makar bili i punoljetni.
Naime, dozvoljeno je da žena koja usvoji muško ili žensko dijete da to dijete zadoji (najmanje sa pet dojenja), svejedno imala ta usvojena djeca više od dvije godine, bili punoljeni ili ne. Time će joj usvojeno muško ili žensko dijete postati dijete po mlijeku. A posljedica toga je da će muško biti mahrem ženama (majci i sestrama po mlijeku) unutar usvojene porodice, a ženskom će muškarci unutar kuće (suprug žene koja ju je zadojila i njeni sinovi) biti mahremi. A to dalje znači da nije dozvoljeno da se usvojena djeca (kada postanu djeca po mlijeku) žene i udaju za sinove i kćeri njihove majke po mlijeku, jer je među njima uspostavljen mahremijet zbog rodbinstva po mlijeku.
Da se zadojavanjem odrasle osobe zabranjuje ono što je zabranjeno i porijeklom kao što se zabranjuje i zadojavanjem malog djeteta mlađeg od dvije godine, na tom stavu su Aiša i Alija, radijallahu anhuma, Urveta, Ata’, Lejsa i Davuda Zahirija.
Kaže Ibn Tejmije: “Skupina učenjaka od prvih (selefa) i potonjih (halefa) je na stavu da zadojavanje odrasle osobe zabranjuje (ono što zabranjuje porijeklo)”.
Oni dokazuju ovaj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Sehletu bint Suhejl došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: “O Allahov Poslaniče, zaista je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe, sa nama u kući a već je postao punoljetan”, pa joj on reče: “Zadoj ga bićeš mu zabranjena”.
A u rivajetu kod Ebu Davuda, Ahmeda i Malika je došlo: “Zadoj ga sa pet dojenja”, a taj dodatak su šejh Albani i Šuajb Arnaut ocjenili vjerodostojnim.
Džumhur učenjaka od ashaba, tabi'ina pa nadalje smatraju da se po hadisu Salima ne radi, jer je specifičan samo za Salima, radijallahu anhu, i olakšica njemu ili kažu da je hadis derogiran.
Međutim, druga skupina učenjaka na ovo odgovara da je hadis specifičan samo za Salima i da ne važi za ostale muslimane pojasnio bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kao što je pojasnio Ebi Burdi, radijallahu anhu, da je dozvola klanja nedorasle koze za kurban specifično samo za njega.
A tvrdnja da je derogiran je takođe neprihvatljiva jer se događaj spomenut u hadisu desio nakon objavljivanja ajeta o potpunom dojenju.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS PROTESTA (demonstracija i slično) I UČESTVOVANJA U NJIMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Tema demonstracija, protesta, političkih ili ekonomsko-socijalnih pobuna i slično je jako opširna i kompleksna tema. Znači, pitanje nije crno-bijelo niti jednoobrazno, ima raznaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Tema demonstracija, protesta, političkih ili ekonomsko-socijalnih pobuna i slično je jako opširna i kompleksna tema.
Znači, pitanje nije crno-bijelo niti jednoobrazno, ima razna stanja, zavisi od mnoštva okolnosti, nije isto u islamskoj državi u kojoj se vlada po Šerijat ili u neislamskoj ili u kojoj se ne vlada po Islamu.
A stručna obrada tematike o svemu ovome zahtijeva više vremena a kojeg ja sada trenutno nemam.
S tim, da se uopćen odgovor o ovoj temi u konkretnoj situaciji u našoj i sličnim državama sastoji u sljedećem:
Polazimo od činjenice da je naša država na vrhuncu političkog, ekonomskog i socijalnog pada, kolapsa i dekadence, da je izjedaju najgore i najljuće bolesti: nepravda, korupcija, mito, pronevjere, izdaje, zloupotrebe položaja, nekompetentnost kadrova i vođstva i slično.
Pa tako, ako se u našoj državi, ovakava kakva jeste, sa tim protestima, demonstracijama i slično očekuje i može ostvariti promjena socijalnog, ekonomskog, političkog ili sličnog stanja na bolje, onda je iste dozvoljeno organizovati, treba ih podržati i učestvovati u njima.
Ovaj stav se može dokazivati riječima Uzvišenog: „Ja samo želim popravljati stanje (preporod, reformu) koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam“ (Hud, 88).
Ova dozvola se uslovljava ispunjenjem sljedećih šartova:
Prvi – da protesti i demonstracije budu čisti od ubistava, ranjavanja, nanošenja tjelesnih povreda i maltetriranja bilo koga, svejedno od učesnika ili onih protiv kojih su usmjereni protesti.
Dokaz za ovo su opći šerijatski tekstovi koji zabranjuju bespravno ubijanje, ranjavanje, nanošenje tjelesnih povreda i slično:
Poput riječi Uzvišenog: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao“ (El-Maide, 32),
„Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva“ (El-En'am 151, El-Isra’ 33),
„I jedni druge ne ubijajte“ (En-Nisa 29),
„I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen“ (El-E'araf, 56).
Hadis mutefekun alejhi od Ebu Bekreta, radijalahu anhu: „Zaista su vaša krv, vaš imetak i vaša čast jedni drugima zabranjeni“.
Takođe, hadis kojeg bilježi Ibn Madže, Darekutni i Malik u Muveteu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema štete niti nanošenja štete”. Bilježi ga takođe Ahmed u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. Vjerodstojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani a dobrim Ibn Redžeb i Šuajb Arnaut. Ovim hadisom se zabranjuje nanošenja štete drugima, kako tjelesna tako i imovinska šteta.
Drugi – da protesti i demonstracije budu čisti od krađe, otimačine ili uništavanja bilo čije imovine, svejdeno bila imovina državna, privatna ili imovina neke firme.
Argument za ovo su opći šerijatski tekstovi koji zabranjuju bespravno uzimanje, otimanje ili uništavanje tuđeg imetka:
Poput riječi Uzvišenog „O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte“ (En-Nisa 29), „I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen“ (El-E'araf, 56).
Hadisi gore spomenuti: „Zaista su vaša krv, vaš imetak i vaša čast jedni drugima zabranjeni, …“, “Nema štete niti nanošenja štete”.
Treći – da se u toku protesta izbjegava sve ono što je po Šerijatu zabranjenom, poput: muzike, vrijađanja, klevetanja, laganja, psovanja, prostakluka, miješanja žena i muškaraca i slično.
Dokazi za ovo su šerijatski argumenti koji zabranjuju spomenutih radnji i aktivnosti a čije izlaganje nije predmet ovog pitanja.
U slučaju napada od strane policije i nekoga drugog na protestante koji ne čine nered, ne uništavaju materijalna dobra niti ikoga fizički napadaju, propisano je da se brane onoliko koliko je potrebno da se odupru napadaču.
Dokaz za ovo su sljedeći ajeti i hadisi:
– Ajet: „Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone“. (El-Bekare, 194)
– Ajet: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive“. (En-Nahl, 126)
– Hadis: „Ko bude ubijen braneći svoj imetak on je šehid, ko bude ubijen braneći svoj život on je šehid, ko bude ubijen braneći svoju vjeru on je šehid, ko bude ubijen braneći svoju porodicu on je šehid“, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šujab Arnaut:
Prema tome, protesti za koje se može reći da su dozvoljeni su oni koji izraz nezadovoljstva stanjem, javni, narodni, sveopći zahtjev i želja za promjenom lošeg i nepodnošljivog stanja, a ne da ti protesti budu prilika za razaranje, uništavanje, ubijanje, uderanje i slično. Zato, kada protesti pređu u uništavanje tuđeg imetka, nanošenje ozljeda ljudima ili ubijanje, onda su oni izašli iz okvira dozvoljenog u Šerijatu te u tom slučaju nije dozvoljeno u njima učestvovati.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS IZLASKA NA GLASANJE I UČESTVOVANJA NA IZBORIMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili oviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili općinski.
Definicija glasanja
Glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni (preciznije:oni koji su im nametnuti) da budu predstavnici vlasti na osnovu čega isti stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani.
Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori.
Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora
Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci u Atini primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine.
Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.
Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina.
U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.
Bitne napomene o izborima i glasanju:
Prije govora o šerijatskom statusu izbora i glasanja neophodno je pojasniti nekoliko bitnih određenja koja suštinski utiču na ispravno razumijevanje ovog pitanja:
Prvo: da su izbori i glasanje kao način odabiranja predstavnika vlasti savremeno šerijatsko pitanje, tj. o njemu nisu govorili učenjaci sve do savremnog doba jer nije bilo poznato niti rašireno sve do 20. stoljeća.
Drugo: činjenica je da su izbori i glasanje zajedno sa formiranjem višestranačkog sistema vlasti i širenjem demokratije prenešeni (nametnuti) u muslimanske zemlje i to uporedo sa kolonijalnim osvajanjima shodno od zemlje do zemlje.
Treće: pitanje izbora i glasanja potpada i ubraja se u pitanja šerijatske politike (sijase šer'ijje) i fikhskih propisa vezanih za izabiranje halife (vladara ili namjesnika muslimana), kao i šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. A to znači da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes'ela, kako to tumače oni koji pretjeruju u tekfiru, osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu.
Četvrto: postavlja se pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečno šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti (ako je način izabiranja vlasti Šerijatom strogo određen) te je sa te strane neprihvatljivo i zabranjeno u Islamu, ili po tom pitanju nema preciznih šerijatskih tekstova (tj. Šerijat to nije strogo odredio) nego zavisi od društvenog i političkog napretka, vremena, sredine i okolnosti te nema smetnje da taj vid izabiranja vlasti uvedu i primjene muslimani u svojim zemljama? I jedno i drugo su mišljenja savremenih učenjaka po ovom pitanju.
Uvođenje glasanja u muslimanske zemlje
Što se tiče šerijatskog statusa organizovanja izbora i glasanja kao načina odabiranja predstavnika vlasti, postoji razlika između organizovanja glasanja u muslimanskim zemljama i između učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se vrši u kjafirskim zemljama.
Organizovanje glasanja u muslimanskim zemljama od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, da između sebe izabiru imama (vladara muslimana) je dozvoljeno i oko toga nema razilaženja među učenjacima. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma.
Ovo je jedan od osnovnih šerijatskih načina izabiranja predstavnika vlasti. A drugi način je da trenutni vladar odredi svoga nasljednika pod šartom da ne bude iz njegove uže porodice kao što je Ebu Bekr odredio da njegov nasljednik bude Omer, radijallahu anhuma. A ako bude iz uže porodice ta vladavina postaje kraljevina, kao što je uradio Muavija, radijallahu anhu, kada je za svog nasljednika odredio svoga sina Jezida.
A oko uvođenja savremenog oblika izbora i glasanja u muslimanske zemlje gdje pravo glasanja imaju svi punoljetni građani (muškarci i žene) neovisno od vjerskog i ideološkog opredjeljenja (a ne samo od strane Ehlul-halli vel-‘akdi), učenjaci se razilaze na dva mišljenja a moglo bi se kao treće mišljenje smatrati ono na čemu su oni koji pretjeruju u tekfiru. Rezime tih mišljenja se sastoji u sljedećem:
Prvo mišljenje – da nema smetnje da muslimani primjene ovakav način (izborom i glasanjem) izabiranja predstavnika vlasti jer ovo pitanje nije precizno definisano niti strogo određeno u šerijatskim tekstovima. Ono što se prenosi po ovom pitanju je idžtihad ashaba pri izabiranju halife. Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka.
Drugo mišljenje – zabrana uvođenja glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (s tim da to ne smatraju djelom kufra ili širka), jer je to preuzeto od kjafira (po nekima je to novotarija) i puno je nedostataka, praznina i mahana. Na muslimanima je da slijede načine na kojima su se složili ashabi pri izabiranju halifa. Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.
Napomena: i jedna i druga skupina učenjaka (gore spomenutih mišljenja) kada govore o ovom pitanju misle na muslimansku državu u kojoj bi izabrani predstavnici vlasti glasanjem vladali i sudili po Šerijatu.
Treće mišljenje – zabrana glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti pri čemu je to djelo kufra i širka (po nekima djelo koje vodi u kufr i širk i pomaže ga) jer se time njima daje glas da ne sude po Šerijatu (zagovarači ovog mišljenje misle na postojeće stanje u muslimanskim zemljama). Ovo je stav uglavnom onih, svejedno bili džemati ili pojedinci, koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu.
Mišljenje koje je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je drugi stav učenjaka, tj. zabrana uvođenja glasanja u muslimanske zemlje radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (tzv. demokratsko glasanje) zbog argumenata i pojašnjenja sa kojima podupiru svoj stav (koga zanima detaljno pojašnjenje propisa glasanja, stavovi učenjaka i argumenti to može naći na stranici http://www.ehlus-sunne.ba i stranici http://www.zijad-ljakić.com pod naslovom “Izbori i glasanje”).
Učestvovanje muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama
A što se tiče učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se organizuje u kjafirskim zemljama radi izabiranja predstavnika vlasti, po tom pitanju radnici na polju Islama imaju takođe tri stava:
Prvi stav – dozvola glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku) ako će njihovim izborom biti bolje za Islam i muslimane i ako će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast neki drugi kandidat ili druga stranka.
Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka, a između ostalih većina selefijskih učenjaka današnjice, poput šejhova Bin Baza, Albanija, Ibn ‘Usejmina, Abdurrrahman es-Sa'di, Abdullah Džibrin, Abdurrahman el-Berrak, Abdurrahman el-Mahmud, Abdulmuhsin ez-Zamil, Mensur es-Simari, Nasir el-‘Umer i mnogi drugi.
Njihovo tumačenje se uglavnom sastoji u sljedećem:
Da ako je muslimanima nametnuto od strane kjafirske vlasti (kao kod muslimanskih manjina) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju na izborima i glasanju, onda se ova mes'ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada i procjene svakog muslimana pojedinačno ili njihovih predvodnika uopćeno. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenog kandidata ili stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast drugi kandidat ili druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedan kandidat niti ijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njegovom ili njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga.
Od dokaza da je dozvoljeno u ovom slučaju učestvovanje u glasanju je sljedeće:
Prvo – fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO. Naime, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaže El-‘Izz ibn ‘Abdusselam (Kava'idul-ahkam, (1/86).
Drugo – riječi Uzvišenog, kada kaže Šu'ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88).
Kaže savremeni mufessir ‘Abdurrahman Es-S'adi u svom tefsiru (Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.) ovog ajeta: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome.
Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”.
Drugi stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), a onaj ko glasa je učinio djelo kufra i širka jer je glasao za onog ko ne sudi po Šerijatu i onog ko propisuje zakone oprečne islamskim. Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli oko spušranja propisa kufra na onog ko učestvuje u glasanju.
Naravno, ovo je stav onih koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu. Pošto oni u osnovi pogrešno klasificiraju ovo pitanje, tj. ubrajaju ga u čisto akidetsko pitanje, nema potrebe da se njime ozbiljnije bavimo.
Treći stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), s tim da onaj ko glasa nije učinio djelokufra ili širka.
Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.
Oni svoj stav zabrane zasnivaju na sljedećem:
Prvo – učestvovanje muslimana u izabiranju kjafirske vlasti (koja će vladati nad njima) kada nisu prinuđeni na to predstavlja naklonost prema kjafirima, zabranjeno prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni Allah to zabranjuje: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud, 113), a nema sumnje da kjafiri ne sudeći po Šerijatu i ne vladajući se po principima i pravilima Islama u osnovi nepravedno postupaju.
Drugo – Uzvišeni Allah ne dozvoljava muslimanima da budu pod vlašću kjafira na čemu je idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama, da kjafiru nije dozvoljeno da bude vladar muslimanima, prenose Kadi El-‘Ijad, Ibnul Munzir, Ibn Hazm, Ibn Hadžer i mnogi drugi.
Kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima” (En-Nisa’ 141), kaže Kadi El-‘Ijad: “Zaista Allah sa šerijatske strane ne da (ne dozvoljava) da se da prilika kjafirima nad muslimanima, a ako ona postoji (u stvarnosti) to je suprotno Šerijatu” (“Ahlamul-Kur'an, Ibnul Arebi, 1/641).
Poznato je i općeprihvaćeno fikhsko prvilo: “Nema namjesništva (vlasti) kjafiru nad muslimanom” (La vilajete likafirin ala muslim).
Kaže Ibnul Munzir: “Idžamu od svih učenjaka od kojih je preneseno je na tome da kjafiru nema vilajeta (vlasti) nad muslimanom niukom slučaju” (“Ahkamu Ehlizzimme”, Ibnul Kajjim, 2/787). Ako je to tako da u osnovi nije dozvoljeno kjafiru da vlada nad muslimanima, pa kako da bude dozvoljeno da muslimani sami učestvuju u izabiranju kjafirske vlasti koja će nad njima vladati, ako naravno na to nisu prinuđeni?
Sve gore spomenuto se odnosi na glasanje za kjafira.
A što se tiče glasanja za muslimana koji bi u slučaju izabiranja radio unutar i kroz institucije kjafirske vlasti, poznato je razilaženje učenjaka oko dozvole rada u institucijama kjafirske vlasti. U ovom slučaju oni su na stavu onih učenjaka koji to zabranjuju.
Treće – sami izbori i glasanje su zasnovani na mnogim mahanama, nedostacima i spornim radnjama, neke od njih su:
– što određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi;
– u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika (ili nekog kandidata) nego izbor jednog od dvojice (ili više njih) kandidata koje nije izabrao narod,
– izbor kandidata je zasnovan na čistoj medijskoj propagandi i zavisi od nje, pa čija bude jača on je pobjednik,
– što je glasanje uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima i rješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećanjima narodnih masa, a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i iznalaženje stvarnih društveno-političkih rješenja,
– izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (i društveno-korisnih) i beskorisnih i slično,
– prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podložno mitu i obećanjima, što je jedna od najvećih mahana izbora i glasanja,
– nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koja je bila prije glasanja.
Sve ovo spomenuto se dešava u “naprednim visoko-demokratskim” zapadnim državama, kako oni sami priznaju i prenose.
Četvrto – kandidovanje muslimana (ili muslimanske stranke) a poslije njegovo izabiranje neminovno vodi u mnoge šerijatsko-sporne momente, a neki od njih su:
– onaj musliman (muslimanska stranka) koji bi bio izabran radio bi za interese kjafirske vlasti a često na uštrb Islama i muslimana i često zaodjeveno u “ruho Islama”, dok je to sve do tada radio kjafir, (ovo je bez sumnje jedna od najopasnijih posljedica ovog čina),
– zapostavljanje rada (od strane kandidata ili islamske stranke) na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima,
– prešućivanje raširenih novotarija,
– ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta,
– činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, ili čak ne smatranje istih uopće novotarijama,
– izricanje izjava u kojima ima kufra i širka kako bi se udovoljilo javno mnijenje,
– davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama,
– odricanje od mnogih islamskih principa i propisa radi pridobijanja što većeg broja pristalica i radi politike sa kojom je zadovoljno mnoštvo ljudi i mnoge druge stvari.
Komentar: sva spomenuta argumentacija je jako snažna i teško joj je suštinski prigovoriti osim na način kako ovo pitanje tumače zagovorači trećeg mišljenja.
Radžih (odabrano) mišljenje je ono na čemu je velika većina savremenih učenjaka, tj. prvi stav učenjaka – dozvola učestvovanja muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama. Jer argumenti ovog stava su jači i ubjedljiviji od argumenata onih koji zabranjuju, a Allah zna najbolje.
Sa gore izloženim je dat odgovor na većinu podpitanja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDILEME I NEJASNOĆE OKO ZABRANE UZIMANJA ŽENE MUŽEVOG PREZIMENA
Alejkumusselam. Oko ovog pitanja je bilo mnogo reagovanja, negodovanja i negiranja da prezime predstavlja porijeklo i da se spomenuti šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje pripisavanje tuđem porijeklu odnose na uzimanje prezimena muža od strane žene. Zbog toga će biti iznešena neka pojašnjenjaviše
Alejkumusselam.
Oko ovog pitanja je bilo mnogo reagovanja, negodovanja i negiranja da prezime predstavlja porijeklo i da se spomenuti šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje pripisavanje tuđem porijeklu odnose na uzimanje prezimena muža od strane žene. Zbog toga će biti iznešena neka pojašnjenja oko toga.
Naime, danas je općeprihvaćena stvar među ljudima da prezime predstavlja i upućuje na porijeklo nekog čovjeka, tj. kojoj porodici ili familiji pripada, bez obzira na to što je upotreba prezimena u obliku koji mi danas imamo i poznajemo nastala u 12. Stoljeću (na Zapadu), po nekima, i razvijala se do 19. stoljeća. Dok se kod muslimana upotreba prezimena već može naći u trećem stoljeću po Hidžri, to jest u 10 stoljeću po Miladiju.
Prezimena se prema nastanku, kako kod muslimana tako i nemuslimana, mogu svrstati u četiri grupe:
Prva grupa: prezimena nastala od ličnog imena, poput: El-Ahmedi, El-Mahmudi, El-Muhammedi (kod muslimana na Istoku), Filipović, Muhamedović, Omerović i slično (kod nas).
Druga grupa: prezimena nastala od mjesta boravka ili mjesta rođenja, poput prezimena: El-Askalani, En-Nesefi, Ed-Dimeški i El-Horasani (kod muslimana na Istoku), Hercegovac, Zagorac, Fočak, Sarajlić, Mostarac i slično (kod nas).
Treća grupa: prezimena nastala od zanimanja, poput: El-Džezzar, El-Haddad, El-Hajjat, El-Habbaz ( kod muslimana na Istoku), Kovač, Agić, Begović, Lončar, Stolar i slično (kod nas).
Četvrta grupa: prezimena nastala od nadimka, poput: Debeljak, Obad, Šepak, Gluhak itd.
Takođe, prezime može biti kombinacija više gore spomenutih stvari ili nešto peto mimo spomenutog, a što nije predmet ovog teksta.
Ono što je bitna karakteristika prezimena je da ono govori o nekoj familiji ili porodici, tj. o ocu, djedovima i korijenu neke osobe, a o ovome se vodilo računa i prije nego što se prezime počelo koristiti. Prezime predstavlja zamjenu za nabrajanje i navođenje oca, djeda, pradjeda, čukundjeda i tako dalje, jer je od jednog od tih djedova uzeto njegovo ime, ili njegova osobina po kojoj je bio poznat, ili mjesto u kojem je živio, ili zanimanje kojim se bavio i slično i tako je nastalo prezime te familije. Uglavnom, bitno je da se prezime veže za djedove određene familije.
Sa druge strane, Šerijat je došao sa veoma strogim propisima vezanim za porijeklo bilo kojeg čovjeka. Od toga je stroga zabrana vrijeđanja i ismijavanja tuđeg porijekla. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim”.
Isto tako, osnovni smisao zabrane zinaluka je to da se ne bi miješalo porijeklo ljudi, jer ako je žena udata za nekoga i njemu se pripisuju djeca, pa ona učini zinaluk sa drugim i rodi dijete koje je od tog drugog a pripiše se njenom mužu sa kojim je vjenčana time se miješa porijeklo ljudi što vodi u veliki fesad. Zbog nepoznavanja porijekla i ne vođenja računa o njemu ne poznaju se rodbinke veze, može doći do sklapanja braka između onih kojima je to zabranjeno zbog krvnog srodstva, može neko nasljeđivati nekog koga šerijatski nema pravo da ga naslijedi i obrnuto. Postoje posebna poglavlja u šerijatskom pravu o utvrđivanju porijekla, negiranju porijekla, proklinjanju zbog porijekla i tako dalje.
A od tih propisa vezanih za porijeklo je i zabrana pripisivanja tuđem porijeklu. Namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca je nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”.
Takođe, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. A od S'ad ibn Ebi Vekkasa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim se prenosi: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. A pošto prezime ukazuje i predstavlja porijeklo čovjeka ne treba imati ni najmanju sumnju da se ovi hadisi odnose i na zabranu mijenjanja prezimena.
Postavlja se pitanje da li ako žena uzme dvojno prezime, tj. zadrži svoje prezime i doda muževo pa joj prezime bude kombinacija njenog i muževog prezimena da li je to šerijatski sporno? Da bi se odgovorilo na to prije svega treba utvrditi šta u stvari predstavlja ta nova kombinacija od prezimena. Tim činom žena je napravila novi vid porijekla kojem se ona pripisuje.
Jedan dio tog porijekla je tačan i istinit a to je u stvari njeno prezime, a drugi dio te nove tvorevine od prezimena je netačan i lažan a to je muževo prezime koje je ona pridodala svome. Jer ona nema nikakve veze po porijeklu sa ocem, djedom, pradjedom, čukundjedom svoga muža.
Ako se ta nova tvorevina dvojnog prezimena pravda nečim što se naziva kompromis, da li to mijenja propis ovog čina i utiče na njega? Kompromis znači dogovor, pa ako se u hadisima iz zabrane pripisivanja tuđem porijeklu izuzima stanje uzimanja dvojnog prezimena kao rezultat kompromisa (dogovora) onda je to dozovljeno.
Ako analiziramo tekstove gore spomenutih hadisa, poput:
– “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”
– “ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada …”
– “ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”
– “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”,
onda jasno dolazimo do zaključaka da su svi oblici ovih hadisa u općoj formi po kojoj se ne pravi izuzetak niukom slučaju. A meni nije poznat neki drugi šerijatski tekst sa kojim se izuzuma iz ove zabrane polulažno pripisivanje porijekla, tj. uzimanje dvojnog prezimena. Prema tome, uzimanje dvojnog prezimena takođe potpada pod ovu zabranu koja je došla u hadisima, s tim da je grijeh tog čina blaži od uzimanja samo muževog prezimena.
A što se tiče nazivanja tog djela, lažnog pripisivanja tuđem porijeklu, kufrom, tu se ne misli na kufr (nevjerstvo) koje izvodi iz vjere Islama oko čega nema razilaženja među učenjacima. Mnogo je djela koja su u šerijatskim tekstovima nazvana kufrom (nevjerstvom) a da se pod tim nazivom ne misli na kufr koji izvodi iz Islama, poput hadisa:
– “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim” (mutefekun alejhi),
– “Vrijeđanje muslimana je fisk (grijeh) a borba protiv njega je kufr (nejverstvo)” (mutefekun alejhi),
– “Ko kaže svome bratu (muslimanu): o kjafire, ta se riječ vraća na jednog od njih dvojice” (mutefekun alejhi),
– “Ko se zakune nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”, (Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi ga ocjenjuje dobrim a Alabani vjerodostojnim).
Pa tako u ovim hadisima je omalovažavanje nečijeg porijekla, naricanje za umrlim, borba protiv muslimana, nazivanje muslimana kjafirom i zaklinjanje mimo Allaha nazvano kufrom a složni su učenjaci da se ne odnosi na kufr koji izvodi iz vjere nego da su to veliki grijesi.
Nego se ti hadisi tumače na neki od sljedećih načina:
– da je to kufr djelom (kufr ameli – koji ne izvodi iz vjere) a ne uvjerenjem,
– da to predstavlja veliku i strašnu opomenu onima koji čine ta djela,
– da je to kufr koji izvodi iz Islama ako oni ta ohalaljuju,
– da se misli na jezičko značenje kufra, tj. kufr znači prekriti te oni sa činjenjem tih djela prekrivaju svoj iman ali ne izlaze iz vjere, i još neka druga tumačenja koje navodi Ibn Hadžer u svojoj knjizi Fethul-bari.
Prema tome, nije dozvoljeno uzimati dvojno prezime (zadržati svoje i dodati muževo) jer to takođe potpada pod hadise u kojima je došla zabrana pripisivanja tuđem porijeklu, s tim da je težina grijeha u ovom slučaju manja od uzimanja samo muževog prezimena od strane žene. A to što djelo svjesno i namjerno pripisivanje tuđem porijeklu nazvano kufrom to ne znači da ono izvodi iz Islama nego da predstavlja veliki grijeh oko čega nema razilaženja među učenjacima.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS ODABIRANJA SPOLA DJETETA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: O temi izbora spola djeteta pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ (str. 410-434). Evo tog teksta u kompletu. U njemu je i odgovor na tvoje pitaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O temi izbora spola djeteta pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ (str. 410-434). Evo tog teksta u kompletu. U njemu je i odgovor na tvoje pitanje.
Djeca su Allahov dar, svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: ‘Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.)
Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: ‘Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …’ (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: ‘Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…’ (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.
Kratki historijat odabira spola djeteta
Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i ‘metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje ‘muških’ (Y) od ‘ženskih’ (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških ‘hitova’ u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi
Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: ‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ‘ (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol.
Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje na što također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): ‘Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti’. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: ‘I samo On zna šta je u matericama’(Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu.
A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka).
Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: ‘Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja’.
Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola
Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. Kaže židov: ‘Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!’, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: ‘Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.
Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi ‘fe ‘ala’ (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa ‘pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)’, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje ‘prevlada’ ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) ‘On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje’ (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: ‘A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.
Šerijatski status određivanja spola djeteta
Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutijih predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozvoljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: ‘Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala’. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)
Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)
Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.
Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: ‘Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka ‘. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: ‘Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka’. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.
Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali). U ovom hadisu jePoslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).
Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost.
Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: ‘A koga hoće, učini bez poroda.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja
Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna.
Kaže Uzvišeni: ‘On vas oblikuje u matericama kako On hoće’ (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: ‘Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire’ (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog)
Uzvišeni kaže:‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…’ (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88)
Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru ‘Ahkamul-Kur’an’ (5/60): ‘Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha’. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: ’O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše’ (Muslim 2645).
Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: ‘Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće’ (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: ‘Allah je Stvoritelj svega’ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)
Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom, a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu.
Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu, a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.)
Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)
Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta
Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika.
Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.
Karakteristike spolnih ćelija
Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.
Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih
Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:
Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)
Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine.
Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi ‘Kako da izabereš spol svoga djeteta’) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.
Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno.
Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jajne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.
Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.
Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.
Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.
Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum:22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.
Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:
a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.
b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.
c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.
Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.
Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).
Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih.
Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS PLESANJA I IGRANJA ŽENA (na svadbama i bajramskim veseljima)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Definicija plesa Kaže hanefijski učenjak Ibn Abidin: „Ples su ritmični pokreti naginjanja, spuštanja i dizanja (tijela)“. (Hašijetu Ibn Abidin, 3/307) Dok je šafijski učenjakviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Definicija plesa
Kaže hanefijski učenjak Ibn Abidin: „Ples su ritmični pokreti naginjanja, spuštanja i dizanja (tijela)“. (Hašijetu Ibn Abidin, 3/307)
Dok je šafijski učenjak Eš-Šerbini definisao ples riječima: „Ples su pravilni i nepravilni ritmični pokreti tijela“. (Mugnil-muhtadž, 4/430)
Vrste plesova
Ples se može podijeliti na tri vrste: (Hukmu mumaresetil-fenni Salih El-Gazali, 205-244)
Prva vrsta – mnogobožačko plesanje, odnosno ples nekih mnogobožačkih vjerskih skupina koje se uz određene obrede sa plesom približavaju svojim božanstvima.
Poput plesa nekih primitivnih zajednica koje obožavaju svoje pretke ili Sunce i Mjesec, faraonsko mnogobožačko plesanje, mnogobožačko plesanje (pjevanje i sviranje) kod starih Grka, mnogobožačko plesanje (Zar) koje se čini džinima radi napuštanja tijela bolesnih i ozdravljenja i tome slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je ova vrsta plesa zabranjena i da predstavlja djelo velikog širka koji izvodi iz islama.
Druga vrsta – sufijsko plesanje koje sufije ubrajaju u djelo pokornosti Allahu i u djelo ibadeta sa kojim se približava Uzvišenom Allahu.
Nema razilaženja među učenjacima, mimo sufijskih šejhova koji to dozvoljavaju, da je zabranjeno od plesa načiniti ibadet i dobro djelo sa kojim se rob približava Allahu.
Skupina učenjaka prenosi idžma (konsenzus) uleme ovog Ummeta da je sufijsko plesanje novotarija i zabranjen način ibadeta i približavanja Allahu. Od tih učenjaka su:
Ibn Tejmije, Ebu Bekr Et-Tartusi, Tekijuddin Es-Subki, Ibn Hadžer El-Hejtemi, Kurtubi, Ibn Kesir i hanefijski učenjak Ibrahim El-Halebi.
Treća vrsta – obično nevjersko plesanje koje je i predmet ovih pitanja.
Propis običnog plesanja
Na ovu vrstu plesa se odnosi definicija plesa kod islamskih pravnika, tj. da su ples ritmični pokreti naginjanja, spuštanja i dizanja tijela ili pravilni i nepravilni ritmični pokreti tijela. Znači, to nije ples koji je vezan za neko vjersko ubjeđenje niti je ibadet sa kojim se približava Allahu (ili nekom drugom božanstvu koje ljudi obožavaju).
Nema razilaženja među učenjacima da je obični dunjalučki ples, ako se spoji sa nekim haramom, poput pijenja alkohola, slušanja muzike (mimo upotrebe defa), miješanja muškaraca i žena, otkrivanja stidnih mjesta i slično, zabranjen.
A oko propisa običnog dunjalučkog plesa kada je čist od drugih harama islamski pravnici imaju tri opštepoznata mišljenja: (El-Fetava el-hindijje 5/352, Hašijetu Ibn Abidin 3/307, Bulgatus-salik 2/138, Mugnil-muhtadž 4/430, Nihajetul-muhtadž 8/282, Keššaful-kinna'a 5/184, El-Furu'u 4/458)
Prvo mišljenje – da je plesanje pokuđeno.
Ovo je stav većine učenjaka: to je mezheb hanefija, malikija, hanabila i nekih učenjaka šafijskog mezheba, poput učenjaka El-Kaffala.
Drugo mišljenje – da je plesanje zabranjeno.
Ovo zastupaju neki od učenjaka hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Treće mišljenje – da je plesanje dozvoljeno.
Ovo je stav šafijskog mezheba i Ibn Hazma.
S tim da se zagovarači ovog stava međusobno razilaze oko nekih detalja dozvole:
– neki plesanje uopšteno dozvoljavaju, poput šafijskog učenjaka El-Edfevija,
– drugi ga dozvoljavaju u svakom povodu za veselje i radost,
– treći uslovljavaju da se ne upražnjava mnogo i često sa čime plesanje postaje haram i narušava lijepo ponašanje, na čemu su El-Belkini i Ibn ebul-Demm od šafija,
– četvrti da je dozvoljeno plesanje običnim ljudima, a pokuđeno onima koji obnašaju neke funkcije i visoke položaje u društvu, na čemu je Ebu Hamid El-Gazali,
– peti da je dozvoljeno samo za bajramske praznike, na čemu je Ibn Hazm.
Argumenti stavova
Dokazi prvog (da je pokuđeno) i drugog mišljenja (da je haram)
Učenjaci i jednog i drugog mišljenja dokazuju svoj stav skoro sa istim argumentima, a rezime njihovih najbitnijih argumenta se sastoji u sljedećem:
Prvo – dokazivanje sa ajetima:
1- Kaže Uzvišeni: „Ne hodi po zemlji nadmeno“ (El-Isra’, 37.).
Kaže Kurtubi (Tefsir el-Kurtubi, 10/263): „Učenjaci dokazuju sa ovim ajetom pokuđenost plesanja i njegovog upražnjavanja. Kaže imam Ebu el-Vefa’ ibn ‘Akil: Kur'an ukazuje na zabranu plesanja, kaže Uzvišeni: „Ne hodi po zemlji nadmeno“ i kori oholost, a plesanje je najviši vid zabave i gordosti“.
2- Kaže Uzvišeni: „U hodu budi odmjeren“ (Lukman, 19.).
Kažu da ovaj ajet ukazuje da je odmjereno hodanje oprečno plesanju. (El-Istikame, 1/379).
3- Kaže Uzvišeni: „A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju“ (El-Furkan, 63.).Kažu da onaj ko pleše ne može se opisati svojstvom da po Zemlji hoda mirno.
Odgovor na dokaz:
Dokazivanje sa ovim ajetima zabranu ili pokuđenost plesanja je upitno jer se u ajetima govori o zabrani oholosti, a ne plesanja. Plesanja ima više vrsta i ne mogu se svi svesti na oholost.
Dokazivanje sa hadisom:
Hadis od ‘Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Sve sa čime se zabavlja sin Ademov je batil (ništavno), osim vježbanja sa strijelom, odgajanja konja i poigravanje sa suprugom“.
Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Hakim. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Hakim, Zehebi i Ibn Hadžer.
Kažu da plesanje nije izuzeto u ovom hadisu, pa je samim time ništavna (batil) zabava.
Odgovor na dokaz: Riječ „batil“ u hadisu ne ukazuje na zabranu nego da u njoj nema koristi. Jer ispravno značenje hadisa je: sve sa čime se zabavlja sin Ademov nema koristi ili je ona jako mala, osim vježbanja sa strijelom, odgajanja konja i poigravanje sa suprugom.
Razumski dokazi:
Prvi – Plesanje je jedna vrsta ružnih i ogavnih djela koja narušavaju lijepo ponašanje. Nije prenešeno da su dobri ljudi od selefa i imama Ummeta plesali, nego su to činili obične narodne mase ili maloumnici.
Odgovor na dokaz: Ako neko djelo nije radio selef to ne znači da je ono haram, jer su oni ostavljali mnoga dozvoljena djela.
Drugi – Plesanje nije propisano niti su ga radili vjerovjesnici i njihovi sljedbenici.
Odgovor na dokaz: Plesanje samo po sebi nije ibadet da bi trebali imati dokaz da je dozvoljeno. Plesanje je adet (običaj) za koji ne treba dokaz njegove dozvole.
Treći – Plesanje je karakteristično za žene, a muškarcima je zabranjeno da ih oponašaju.
Odgovor na dokaz: U ovom dokazu je dozvola ženama da plešu. Plesanja ima raznih vrsta, a nisu sva karakteristična samo ženama.
Četvrti – Sa plesanjem se oponašaju griješnici i razvratni ljudi.
Odgovor na dokaz: Plesanja ima raznih vrsta i nisu sva karakteristična samo za griješnike i razvratne ljude.
Dokazi trećeg mišljenja, tj. da je plesanje dozvoljeno
Najjači argumenti sa kojima dokazuju dozvolu su sljedeći:
Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da su Abesinci na dan Bajrama igrali sa kopljima u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu. A njoj je dozvolio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ih gleda preko njegovog ramena.
U rijavetu kod Muslima je došlo da Abesinci „jezfinun“, a što znači „plešu“.
U rijavetu kod Muslima je došlo da je Omer, radijallahu anhu, ušao u mesdžid i kada je vidio Abesince kako se igraju htio je da im to zabrani, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pusti ih, Omere“.
A u rivajetu kod Ahmeda je došlo da je dodao: „Neka znaju Židovi da u našoj vjeri ima vrijeme za odmor i da sam poslan sa vjerom koja je lahka“.
Kažu: hadis ukazuje na dozvolu plesanja jer su Abesinci plesali sa kopljima u prisustvu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Čak je pozvao Aišu, radijallahu anha, da ih gleda, a Omera, radijallahu anhu, sprečio da ih zaustavi u igri te pojasnio da je na tom mjestu i u to vrijeme strogost nepotrebna jer je vjera islam došla sa lahkoćom.
Ovom dokazivanju najviše što se može prigovoriti je da Abesinci nisu plesali nego se igrali sa kopljima kao vid treniranja za borbu. Međutim, u mnogim rivajetima je došlo da je to bila zabava i igra, a ne vrsta ratnog vježbanja.
Od razumskih dokaza:
Prvo – Plesanje je običaj (adet), a u Šerijatu nije došla zabrana istog, pa tako ostaje osnova da je dozvoljeno poput ostalih adeta.
Drugo – Plesanje je vrsta zabave i igre koju dozvoljava Šerijat i ne odbacuje zdrava ljudska pamet, osim ako se spoji sa nečim drugim što je haram. S tim da ta zabrana ne dolazi zbog samog plesa nego zbog onoga što se sa njim pomiješa.
Zagovarači pokuđenosti i zabrane plesanja smatraju da je došlo u šerijatskim tekstovima ono što ukazuje na zabranu plesa i da je plesanje vid ružnog ponašanja.
Odabrano (radžih) mišljenje
Odabrano mišljenje je dozvola plesanja ženama, a pokuđenost muškarcima, osim u vrijeme i na način kako su to radili Abesinci.
Ova dozvola se uslovljava ispunjenjem sljedećih šartova:
Prvi – da to bude za bajram, svadbu, sunećenje, dolazak odsutnog, radost i veselje zbog pobjede muslimanske vojske i slične posebne prilike u kojima se muslimani vesele, a ne stalna praksa prilikom druženja
Drugi – da plesanje ne bude spojeno sa drugim haramima, poput muzike, miješanja muškaraca i žena, otkrivanja stidnog mjesta i slično
Treći – da se sa plesanjem ne namjerava zabranjena stvar, poput novotarskih vjerskih ili ritualnih griješničkih plesanja
Četvrti – da ne bude na zabranjen način, poput iskazivanja oholosti, oponašanja kjafira, pjevačica i plesačica i pobuđivanja spolnih strasti (mimo supruge mužu).
Osnovni dokaz dozvole plesanja uz ispunjenje spomenutih uslova je hadis igranja i plesanja Abesinaca sa kopljima. Sa druge strane, argumenti onih koji u osnovi zabranjuju ili smatraju plesanje pokuđenim se ne mogu dignuti na stepen direktnih i konkretnih argumenta da bi se isto zabranilo. Takođe, adeti, od kojih je i plesanje, su u osnovi dozvoljeni osim ako na njihovu zabranu ukazuje valjan šerijatski argument, a takvog argumenta nema.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje