RAZUMIJEVANJE HADISA O PODJELI UMMETA

Prije govora o razumijevanju i značenju hadisa o podjeli Ummeta neophodno je definisati samu podjelu i razilaženje unutar Ummeta, navesti dokaze da je Ummet već podijeljen na mnoštvo skupina a zatim napraviti kratku analizu o onome što se desilo među ashabima, tj. istražiti ono što se desilo među ashabim, da li je to bilo razilaženje u temeljnim akidetskim pitanjima vjere ili u nekim drugim pitanjima.

Definicija (značenje) podjele Ummeta

Arapsaka riječ “iftirak” znači podjelu u temeljnim stvarima vjere i akidi za razliku od riječi “ihtilaf” koja znači podjelu ili razilaženje u fikhskim, političkim i svim drugim pitanjima u kojima ima širine za razilaženje. Vrsta razilaženja i podjele o kojoj mi govorimo tokom cijele ove tematike je ona koja se vrača na riječ “iftirak”, tj. podjelu u temeljnim akidetskim pitanjima vjere. Takođe, riječ koja je došla u hadisu o podjeli Ummeta je “iftirak”.

Podjela Ummeta (iftirak) se u šerijatskoj terminologiji odnosi na sljedeće[62]:

1- Razilaženje i razdvajanje u vjeri, o tome govore riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran 103), kao i hadis o podjeli Ummeta. Ovo razilaženje je utemeljima i u suštinskim stvarima vjere koje vodi u prepirke i borbe i izlaženje iz Sunneta.

2- Odvajanje od džemata muslimana u nekoj stvari koja prouzrokuje izlazak iz osnovnih načela u akidi i devijacija u menhedžu, kao i izlazak na imame (vladare) muslimana i ohalaljivanje njihove krvi. Na ovo se odnose riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko iz izađe iz pokornosti i napusti džemat a zatim umre umro je džahilijetskom smrću”[63].

Sveobuhvatna definicija podjele u Ummetu je: Izlazak iz Sunneta i džemata muslimana u jednom ili više osnovnih akidetskih temelja ili u pitanjima vezanim za opću korist Ummeta, od čega je izlazak na muslimanske imame (vladare) i njihov džemat sa sabljom. Primjer skupina koje su se razišle i podijelile unutar islamskog Ummeta su: šije, havaridži, mu'atezile, murdžije i njima slični.

Pravilo po kojem se određuje da je neka skupina izašla iz Ehlu Sunne vel džema'a je da se razišla sa Ehli Sunnetom u jednom ili više akidetskih temelja vjere ili u jednom ili više općih šerijatskih pravila.

Dokazi da je islamski Ummet podijeljen na mnoštvo skupina

Neki učenjaci tvrde da u našem Ummetu uopće ne postoji podjela i razjedinjenost želeći time da ispolje lijepo mišljenje o Ummetu. Pa tako sa ove strane prilaze hadisu o podjeli Ummeta i tumače podjelu i razilaženje da se odnose na skupine koje nisu unutar Islama ili koje su unutar Ummeta ali su izašle iz Islama. Ovakva tvrdnja je u direktnoj suprotnosti vijestima koje su nam došle od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju da će se Ummet podijeliti i razdijeliti, dok sa druge strane stvarnost Ummeta potvrđuje ovu istinu.

Treba znati da je podjela Ummeta na skupine ispit i iskušenje ovom Ummetu, kao i da konstantovati da je Ummet podijeljen ne znači da se o ovome Ummetu ima loše mišljenje, nego da je to stvarnost koja se mora priznati. Takođe, obaveza nam je da smatramo istinitim ono o čemu nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Pitanje podjele Ummeta je davno presuđeno na što upućuju sljedeće stvari:

Prvo: mutevatir vijesti prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se ovaj Ummet podijeliti, od kojih je i hadis o podjeli Ummeta što je tema ove studije.

Drugo: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio u jednom drugom hadisu da će ovaj Ummet slijediti prijašnje ummete: “”Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi ušli u gušterovu rupu vi biste ih slijedili”. Pitali smo : O Allahov Polaniče, Židove i kršćane? Odgovorio je : “Pa koga drugog”[64]. Ovo upućuje da će se zsigurno Ummet podijeliti i da je dešavanje te podjele iskušenje za ovaj Ummet.

Treće: šeriajtski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji sadrže u sebi upozorenje na slijeđenje druigh puteva, tj. skupina. Od toga je ajet: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran 103), kao i ajet: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!” (Eš-Šura 13), takođe: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova” (El-En'am 153).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je detaljno objasnio značenje ovih ajeta tako što je nacrtao dugu pravu liniju, a zatim je nacrtao linije koje se granaju i izlaze iz te linije. Potom je objasnio da je duga prava linija “siratul mustekim” (pravi put), a linije koje se granaju iz ove su stranputice koje razilaze sa pravim putem, a onda je dodao da će na svakoj toj stranputici biti daije koje će pozivati na puteve šejtana, pa ko im se odazove baciće ga u propast[65].

Četvrto: Allah, subhanehu ve teala, prijeti onima koji izađu sa puta mu'mina, pa kađe u prevodu značenja: “Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, – a užasno je on boravište!” (En-nisa’ 115) a već se desilo slijeđenje puteva koji nisu put vjernika od strane sekti.

Peto: obavijestio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o podjeli koja će se desiti u ovom Ummetu kada je govorio o havaridžima i njihovoj pojavi u ovom Ummetu i da će oni izlaziti iz vjere.
Ovi dokazi nedvosmisleno ukazuju o podjeli Ummeta na više skupina što predstavlja ispit i iskušenje, kao i da je ta podjela Allahov sunnet (zakon) na Zemlji koji se ne mijenja. Sve vrste ovih podjela su pokuđene, na muslimanu je da ih prouči i da upozna njihove sljedbenike kako bi se od njih sačuvao.

Razilaženje među ashabima

Postavlja se pitanje da li je ono što se desilo među ashabima bilo razilaženje u temeljima vjere i akide ili zauzimanje različitih stavova u pitanjima u kojim je drugačije mišljenje opravdano uz sijanje smutnje, fesada i fitne od strane onih koji su koristili svaku priliku da naude Islamu i muslimanima. Ispravan odgovor na ovo se sastoji u sljedećem.

Razilaženje koje se desilo među ashabima za vrijeme bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti, ta razilaženja su razilaženja u idžtihadu kao što kažu učenjaci Ehlu Sunneta. Ta razilaženja nisu bila razilaženja u akidi niti u srži Islama, nego su bila u političkim i administrativnim pitanjima. Obično su završavala ili sa idžmaom, tj. zajedničkim stavom ili priklanjanjem stavu džemata i okupljanjem oko imama. Nije se desilo ni od jednog ashaba da se odvojio od džemata, i nije bilo među njima da je neko rekao ili radio novotariju. Takođe, nije se desilo ni jednom od njih da je njegov zauzeti stav po nekom pitanju postao osnov ili temelj na kojem je izgrađena novotarija ili dijeljenje.

A što se tiče onih koji su pripisali ashabima neke izjave ili su ih pripisali nekim sektama sve su to laži izmišljene na njih. Prema tome, nije tačno da je Alija, radijallahu anhu, začetnik šitske akide, da je Ebu Zer, radijallahu anhu, začetnik islamskog socijalizma, da su Ehlu Suffa, radijallahu anhum, začetnici sufizma, da je Muavija, radijallahu anhu, začetnik džebrija, da je Ebu ed-Derda začetnik kaderija, ili bilo koji ashab od ashaba začetnik ove ili one ideje, novotarije, anomalije ili slično, sve su to čiste potvore i izmišljotine na časne ashabe.

U narednom tekstu slijedi navođenje najpoznatijih razilaženja koja su se desila među ashabima iz kojih se jasno vidi da je to razilaženje bilo u idžtihadu, politici i slično a ne u akidetskim temeljima vjere.

Prvo razilaženje: desilo se u samrtnoj bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je htio da napiše knjigu (oporuku), rekao je : “Dođite da vam napišem knjigu, nećete zalutati nakon nje”, pa je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Savladao ga je bol, dovoljna nam je Allahova knjiga”, onda su se razišli i čuli su se mnogi glasovi. Rekao im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Idite od mene, ne priliči da se u mom prisustvu raziđete”[66].

Ovo razilaženje navodimo jer šije smatraju da je ovo razilaženje bilo u temeljnim pitanjima vjere, pogrešno tumačeći ovaj događaj tvrdeći da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio ostaviti vesijjet u kojem bi oporučio da se Alija, radijallahu nahu, postavi za halifu koga su dužni svi muslimani slijediti.

Drugo razilaženje: desilo se oko same smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Omer, radijallahu anhu, je tvrdio da on nije umro nego da je uzdignut na nebesa kao Isa, alejhi selam, pa je otklonjeno ovo razilaženje kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, održao govor rekavši: “O ljudi, onaj ko je obožavao Muhammeda, pa zaista je Muhammed umro. A onaj ko je obožavao Allaha, pa zaista je Allah živ i ne umire”. Zatim je proučio: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi” (Ali ‘Imran 144).

Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, ljudi kao da nisu znali da je ovaj ajet objavljen sve dok ga Ebu Bekr nije proučio tog dana”. Pa su svi prihvatili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro[67].

Treće razilaženje: oko mjesta na kojem će se ukopati Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Stanovnici Meke od muhadžira su htjeli da se ukopa u Meki jer je ona mjesto gdje je rođen, gdje mu je počela objava, tamo mu je rodbina i ona je njegovo najdraže mjesto. Stanovnici Medine od ensarija su htjeli da ga ukopaju u Medini jer je ona mjesto u koje je učinio hidžru i mjesto iz kojeg je potpomognut. A grupa ashaba je htjela da ga prenesu u Bejtul Makdis jer je to mjesto gdje se ukopavaju vjerovjesnici, i jer je iz tog mjesta podignut na nebesa. Zatim su se svi složili da se ukopa u Medini na mjestu gdje je preselio nakon što su čuli hadis od Ebu Bekra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah ne uzima dušu vjerovjesnika osim na mjestu gdje je vadžib da se ukopa na njemu”[68].

Četvrto razilaženje: desilo se oko halife Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Ensarije se htjeli da daju prisegu S'ad ibn Ubadetu, a muhadžiri su htjeli da hilafet pripadne Kurejšijama, a njihov stav podupire i hadis: “Imami (halife) su od Kurejšija”[69].

Peto razilaženje: koje se desilo oko nasljeđivanja imetka Poslanika, salalahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Fatima, radijallahu anha, je tražila da dobije svoj udio iz nasljedstva, a Ebu Bekr, radijallahu anhu, je odbio da joj da bilo šta od imetka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokazujući to hadisom mutefekun alejhi kojeg prenosi on sam, Ebu Hurejre, Aiše i ostali: “Nas (vjerovjesnike) ne nasljeđuju, ono što ostavimo to je sadaka”[70]. Nakon šest mjeseci Fatima, radijallahu anhu je preselila, pa je time i završen ovaj spor.

Šesto razilažnje: koje se desilo oko vođenja rata protiv onih koji su odbili da daju zekat. Grupa ashaba je smatrala da se be treba boriti protiv njih kao što se vodi borba protiv kafira, dok je Ebu Bekr bio na tome da je obaveza boriti se protiv njih rekavši: “Ako bi odbili da mi daju povodac (u rivajetu koza) koji su davali Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, poveo bih rat protiv njih zbog toga”[71]. Nakon toga su se ashabi složili na borbi protiv onih koji su odbili da daju zekat.

Sedmo razilaženje: oko određivanja halife nakon smrti Ebu Bekra, radijallahu anhu. Pa je tako Ebu Bekr oporučio da njegov nasljednik bude Omer, radilallahu anhu. Bilo je ljudi koji su rekli: “Postavio si nad nama grubog i strogog namjesnika”. Razilaženje se stišalo riječima Ebu Bekra: “Ako me bude pitao moj gospodar na sudnjem danu odgovoriću: Postavio sam nad njima najboljeg od njih”.

Osmo razilaženje: oko Beni Umejje tj. rođaka Osmana, radijallahu anhu, koje je on postavljao kao namjesnike. U mjestima gdje su bili postavljeni, poput Misra i Iraka, ljudi nisu bili zadovoljni njihovom vladavinom te su tražili od Osmana, radijallahu anhu, da ih smijeni. Tako je počela poznata fitna među muslimanima koja je završila nepravednim ubistvom pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, od strane pobunjenika. Ali ono što je u ovom kontekstu bitno je da razlozi fitne i svega što se desilo nisu bili akidetske prirode.

Deveto razilaženje: oko događaja koji su se desili u vrijeme halife pravovjernih Alije, radijallahu anhu, nakon što mu je data bej'a od strane većine muslimana. Glavni spor je bio oko što Muavija. Radijallahu anhu, namjesnik Šama, nije htio da da bej'u Aliji, radijallahu anhu, sve dok mu ne preda ubice Osmana, radijallahu anhu, jer je on nasljednik njegove krvi. A Alija, radijallahu anhu, je smatrao da je Muavija obavezan prvo da mu da bej'u pa će on kada stekne moć i snagu za to pohvatati ubice Osmana, radijallahu anhu i dati da se izvrši nad njima šerijatska kazna. Drugi spor je bila bitka “Džemel”, tj. izlazak Talhe, Zubejra i Aiše, radijallahu anhum, u Irak sa ciljem da se napravi pomirenje među suprostavljenim stranama. Zatim je Alija, radijallahu anhu. došao sa svojom vojskom na isto mjesto i desila se borba između dva tabora muslimana koju su pokrenuli munafici, sljedbenici Abdullaha ibn Sebe'a.

Treći spor je bio između vojske Alije, radijallahu anhu, i vojske Muavije, radijallahu anhu, koji je završio poznatom bitkom “Siffin”. Ono što je bitno u koktekstu teme o kojoj govorimo da svi ovi događaji i sva ova razilaženja nisu bila produkt razilaženja u temeljnim akidetskim uvjerenjima. Nego se sva razilaženja vraćaju na različita politička gledanja u rješavanju određenih pitanja. Za razliku od borbe Alije, radijallahu anhu, sa havaridžima koja predstavlja prvi i najbolji primjer razilaženja i podjele u temeljnim akidetskim pitanjima.

Nakon svih izloženih razilaženja među ashabima postaje jasna tvrdnja na samom početku ovog poglavlja, tj.da među ashabima nije bilo razilaženja u temeljima vjere i akide.

Tvrdnja kontradiktornosti dodatka hadisa “Sve će u vatru osim jedne” ostalim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta

Neki od učenjaka tvrde da je dodatak hadisa “Sve će (skupine) u vatru osim jedne” oprečan drugim šerijatskim tekstovima. Od njih je Muhamed ibn Ibrahim ibn Vezir (umro 840. po Hidžri) u svojoj knjizi “El-Avasimu vel-kavasimu fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasim” (1/186). Od njih je Muhammed ibn Alij Eš-Ševkani (umro 1250. po Hidžri) u njegovom dužem odgovoru na pitanje o hadisu o podjeli Ummeta[72].

A od savremenih učenjaka su dr. Jusuf El-Kardavi u njegovoj knjizi “Es-Sahvetul-islamije”, Muhammed Dudu Eš-Šenkiti[73], i ostali koji ih u tome slijede.

Kaže Ibn Vezir o tom dodatku hadisa: “Taj dodatak je neispravan, njegovo pravilo nije validno, nije isključeno da je to od podvala i izmišljotina ateista”[74]. Nakon toga pojašnjava da se taj dodatak ne slaže sa Kur'anom i Sunnetom u svojoj ocjeni da će većina Ummeta propasti i ući u vatru jer sa druge strane mnoštvo kur'anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa koji upućuju da će Allah, subhanehu ve teala, oprostiti ovom Ummetu ono što urade iz zaborava i greške, i da je ovaj Ummet najbolji Ummet koji se pojavio na Zemlji.

Slično tome kaže Ševkani i još dodaje: “Kakav je to hajr u Ummetu koji se podijelio na sedamdeset i tri skupine gdje će sve propasti a samo jedna spasiti …,bio je u pravu onaj ko je tvrdio da je ovo od spletki ateista i munafika jer je u tome sadržano toliko odvraćanja od Islama i zaplašivanja onih koji bi primili Islam što se ne može izmjeriti…”[75]. Zatim je uporedio ovaj hadis sa sljedećim: da se sastane grupa od sedamdeset i dva čovjeka i da tebi neko kaže: uđi u ovu skupinu zaista će se samo jedan od njih spasiti a svi ostali će propasti. Pa ko bi nakon takvog opisa te skupine ušao u nju nadajući se da će baš on biti taj jedini koji će biti spašen.

Postavlja se pitanje: kako je dodatak “sve će u vatru osim jedne” u suprotnosti sa ostalim šerijatskim tekstovima? Odgovor je: došlo je u jasnim i nedvosmislenim ajetima da je ovaj Ummet najbolji od svih ummeta, da će njegovi sljedbenici biti svjedoci protiv svih drugih ummeta, kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Vi ste najbolji ummet od svih koji se ikada pojavio” (Ali Imran 110), i kaže: “I tako smo od vas stvorili pravedni ummet da budete svjedoci protiv ostalih ljudi” (El-bekara 143).

Takođe, nadati je se da će ovaj Ummet biti polovina stanovnika Dženneta i da će sljedbenici ovog Ummeta naspram sljedbenika drugih ummeta biti poput bijele dlake na crnom biku. U hadisu mutefekun alejhi od Ebu Seida se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejkhi ve sellem, rekao: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša ja se nadam da ćete vi biti trećina stanovnika Dženneta”, pa smo zahvalili Allahu i tekbirali, pa je nastavio: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša ja se nadam da ćete vi biti polovina stanovnika Dženneta, i zaista je vaš primjer naspram drugih ummeta kao primjer bijele dlake na koži crnog bika”[76].

Pa kako sada spojiti između toga da će većina skupina na koje će se podijeliti Ummet u vatru i ove opće pohvale čitavog Ummeta kako je došlo u gornjim ajetima i hadisima?

Najbolji odgovor oko ovog prividnog neslaganja između hadisa o podjeli Ummeta na skupine i drugih šerijatskih tekstova ovoj dvojici jemenskih učenjaka Ibnul-Veziru i Ševkaniju dala su druga dva jemenska učenjaka Salih El-Mukbili i Es-Sane'ani.

Nakon što je Salih El-Mukbili pojasnio problem ovog hadisa dao je podugačak i precizan odgovor koji se može rezimirati u sljedećem.

Ljudi se dijele na dvije skupine: obične muslimanske mase i posebne grupe muslimana. Što se tiče običnih muslimanskih masa, prvi i zadnji ljudi od njih su isti, poput većine žena, robova, seljaka i njima sličnih koji ne ulaze u posebne grupe ljudi. Nema sumnje da su prvi i posljednji od njih čisti od novotarija koje bi ih svrstale u skupine sekti kojima se prijeti Vatrom. A što se tiče posebne grupe muslimana, pod njima se podrazumijevaju učenjaci, svejedno u kojoj oblasti šerijatskog znanja, intelektualci i mislioci, svejedno bili ljekari, namjesnici ili vojskovođe i oni koji traže šerijatsko znanje. Svi oni se mogu podijeliti u četiri skupine.

Prva skupina su novotari začetnici novotarija koji pozivaju u svoju novotariju, argumentiraju ju je svim mogućim sredstvima, učinili su tu novotariju osnovom i temeljem na koje vraćaju sve ajete i hadise. Zatim oni koji su njima slični u razumijevanju i gorljivošću u slijeđenju te novotarije, neki od njih obnove ideju te novotarije, razgranaju njenu nauku, pripišu joj karakteristike koja ona ne sadrži. Ovo su istinski novotari u što nema sumnje. Poput imama, vođa i teoretičara osnovnih islamskih sekti.

Druga skupina posebne grupe muslimana su oni koji slijede one iz prethodne skupine i jačaju njihovu nauku poučavanjem drugih, pisanjem knjiga i slično.

Treća skupina su oni koji nisu sposobni za istraživanje, analiziranje i donošenje vlastitog stava, niti imaju snage da kritikuju nosioce novotarija, oni uče, pamte, prenose, ali su poput morske pjene koju nose valovi. Često se to vraća na nedostatak ambicija i zadovoljstvo sa onim što su uzeli od onih prije njih jer su oni velikani u njihovim dušama. Ova skupina je najmnogobrojnija brojnošću a najmizernija vrijednošću jer oni niti su dostigli stepen posebnih grupa novotara, niti su se spasili poput običnih muslimanskih masa.

Prema tome prva skupina posebne grupe muslimana su čisti novotari na koje se odnosi hadis, druga skupina posebne grupe muslimana se po svojoj vanjštini takođe obilježavaju kao novotari. A treća skupina posebne grupe muslimana takođe potpadaju pod novotare iako je ogromna razlika između njih i prethodne dvije skupine.

Ostala je još četvrta skupina posebne grupe muslimana, većina od prvih generacija a manjina od zadnjih generacija. Oni se drže Kitaba i Sunneta i idu sa njima gdje ih oni vode. Ne govore o onome što su Kitab i Sunnet prešutili, ostavili su izvještačenost i zanimanje onim što ih se ne tiče. Zanima ih spas i život po Sunnetu koji oživljava njihove duše. Najveći užitak jednog od njih je učenje Allahove knjige, razumijevanje njenih značenja po onome kako je prenešeno od Poslanika, ashaba i tabi'ina. Takođe, od najvećih užitaka nekog od njih je spoznaja hadisa koji je vjerodostojan po senedu i po značenju. Ovo su pripadnici spašene skupine i pobjedonosne grupe na koju se odnosi dio hadisa “sve će u Vatru osim jedne”. U ovu spašenu skupinu takođe spadaju obične muslimanske mase i za koga Allah hoće od pripadnika tri gore spomenute skupine novotara, shodno Allahovom znanju o veličini njihove novotarije i shodno njihovim nijetima.

Nakon svega spomenutog ima li potrebe da se postavi izostavljeno pitanje a to je da li će većina Ummeta u vatru, jer je jasno da je najveći dio Ummeta svojom brojnošću skupina muslimanskih običnih ljudi, kako u davna vremena tako i u savremeno doba. Još ako se njima pridoda skupina posebnih muslimana koji nisu upali u novotariju, tj. spašena skupina, skupina novotara čija novotarija je skrivena i koje će spasiti milost njihovog Gospodara shodno ahiretskim nagradama, šefa'atima, oprostima i slično, kao i novotara koji će biti pod Allahovim mešietom (voljom), ako bude htio oprostiće im a ako bude htio kazniće ih. Prema tome, novotari pripadnici novotarskih skupina čak iako je broj tih skupina velik njihov ukupan broj predstavlja samo hiljaditi dio ostalih muslimana. Ko razmisli o ovome na ovakav način sačuvaće se od uvjerenja da je hadis o podjeli Ummeta na skupine od kojih će sve u Vatru osim jedne oprečan i kontradiktoran ajetima i hadisima koji govore o fadlu ovog Ummeta[77].

Prividno neslaganje između hadisa o podjeli Ummeta na skupine i drugih šerijatskih tekstova pobija imam Sane'ani sa četiri strane[78]:

Prva: da skupine nad kojima je presuđeno da će propasti da je njihov broj veoma mali, tj. njihov ukupni broj nije veći od spašene skupine. A to se pojašnjava time što broj od sedamdeset i dvije skupine koji je spomenut u hadisu ne govori o brojčanom mnoštvu onih koji će propasti nego o širini i raznovrsnosti zabludjelih puteva i stranputica. Primjer ovoga je poput tefsira riječi Uzvišenog: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili”. (El-En'am 153) gdje mufessiri kažu da riječi “drugi putevi” koje je zabranjeno slijediti su spomenuti u obliku množine da bi se pojasnila raznovrsnost puteva dalaleta, njihovo mnoštvo i širina, a riječ “pravi put moj” je spomenut u jednini jer je Pravi put jedan i Istina je jedna, a mnoštvo Pravog puta i Istine su zanegirani.

Iako ovo razumijevanje hadisa nije prvo što bi moglo pasti napamet prilikom slušanja hadisa, međutim, sa njim se podudara ono što je došlo u mnogim rivajetima da je spašena skupina “es-sevadul-eazam” (većina ljudi), “džemat” i “džemati”.

Druga: propis tih zabludjelih skupina da će u Vatru je propis na osnovu njihovih vanjskih djela, tj. kao da se kaže: sve skupine će u Vatru (osim jedne) uzimajući u obzir njihova vanjska djela za koja se zaslužuje propast i Vatra. A to nije u oprečnosti sa drugim propisom da će se čitavom ovom Ummetu Allah smilovati uzimajući u obzir Allahovu milost prema ovom Ummetu, činjenje šefa'ata Poslanika ovog Ummeta, sallallahu alejhi ve sellem, i šefa'ata dobrih ljudi grešnima iz ovog Ummeta. A spašena skupina, iako i ona nije neovisna od Allahove milosti, međutim, uzimajući u obzir njena vanjska djela njoj se presuđuje da je spašena jer je došla sa onim što je naređeno a ostavila je ono što je zabranjeno.

Treća: da je presuda nad ovim zabludjelim skupinama da će u vatru uslovljena njihovim nekažnjavanjem na dunjaluku. Da će ovaj Ummet biti kažnjavan na Dunjaluku upućuje hadis: “Ovaj moj Ummet je Ummet kome će se Allah smilovati, neće biti kažnjen na Ahiretu. Zaista je njegovo kažnjavanje na Dunjaluku: fitnama, zemljotresima i ubistvima”[79]. Pa je tako hadis o podjeli Ummeta u njegovom tekstu “sve će u Vatru” ograničen ovim hadisom, tj. ako ne budu kažnjeni na Dunjaluku. Činjenica je da se ovaj Ummet kažnjava na Dunjaluku te prema tome neće biti u Vatri.

Četvrta: ova kontradiktornost između hadisa o podjeli Ummeta na skupine od kojih će sve u Vatru osim jedne i između ajeta i hadisa koji govore o fadlu ovog Ummeta u cjelini dolazi sa strane razumijevanja teksta “sve će u Vatru osim jedne” da se to misli da će trajati od vremena kada je izgovoren hadis do Sudnjeg dana. Time se ostvaruje to da će biti većina Ummeta oni koji će u Vatru, a da će biti manjina onih koji će se spasiti.

Međutim, istina je da će se podjela Ummeta na zabludjele skupine koje će u vatru dešavati u određenim vremenskim periodima a ne da će to neprestano trajati. Ovo se može dokazati sa više strana: prvo – što je u hadisu došlo “podijeliće se moj Ummet” a to je glagol u budućem vremenu. Drugo – što jedošlo u tekstu hadisa “ono na čemu sam ja i moji ashabi”, a ashabi su dio ovog Ummeta u što nema sumnje a u hadisu im je presuđeno da su oni spašeni te da i oni koji budu na onom na čemu su oni bili da će biti takođe spašeni. Da se značenje hadisa odnosi na vrijeme od kada je izrečen pa do Sudnjeg dana ta podjela na mnoštvo skupina bi se trebala desiti i među ashabima, a hadis je jasno rekao ono što je suprotno tome. Pa tako, podjela Ummeta na mnoštvo skupina, i to da će sve u Vatru osim jedne, kao i činjenica da će se to dešavati s vremena na vrijeme u određenim vremenskim periodima ukazuje da većina Ummeta neće u Vatru kao i da će samo manjina biti spašena nego obrnuto, većina će biti spašena a manjina će u Vatru.

Spomenuti odgovori od Saliha El-Mukbilija i Imama Sane'anija na tvrdnju problematičnosti dodatka u hadisu “sve će u Vatru osim jedne” su dovoljni u razumijevanju valjanog značenja ovog dodatka i suvišno je dodavati nešto više na to.

Razumijevanje značenja hadisa o podjeli Ummeta

Nakon što je u prethodnim poglavljima pojašnjena valjanost hadisa sa strane seneda i samog teksta ostalo je još da se pojasne detaljno i precizno značenja dotičnog hadisa. Radi lakšeg razumijevanja pitanja će biti podijeljena u posebne cjeline[80].

Prvo poglavlje: suština podjele Ummeta

Podjela Ummeta može da se odnosi shodno općem značenju hadisa na sve vrste podjela, takođe može biti podjela u nekom određenom smislu. Kao što riječ “oslobađanje roba” koja je došla u Kur'anu ima dva značenja: oslobađanje bilo kojeg roba i oslobađanje roba muslimana. Nije ispravno da se hadis odnosi na podjelu Ummeta u svim mogućim vrstama podjele, jer iz toga proizilazi da razilaženje u fikhskim pitanjima ulazi u ovu podjelu a to je batil po idžmau učenjaka. Razilaženje islamskih učenjaka se desilo u fikhskim pitanjima od vremena ashaba pa sve do dan danas. Čak prva razilaženja u ovim pitanjima se desilo u vrijeme četvorice pravednih halifa, a zatim među ostalim ashabima, potom među tabi'inima i nisu jedni druge zbog toga korili. A na ashabe i tabi'ine su se ugledali oni poslije njih pa se još više raširilo razilaženje u fikhu. Pa kako onda da razilaženje među fikhskim mezhebima potpada pod značenje ovog hadisa. Ne nego je ispravno da se podjela Ummeta u ovom hadisu odnosi na razilaženje u temeljnim akidetskim pitanjima.

Drugo poglavlje: razlog podjele Ummeta

Razlog podjele ovog Ummeta može da bude mržnja i neprijateljstvo njegovih sljedbenika te da se vraća na grijehe. Takođe, razlog može biti unošenje novotarija u vjeru. Svako onaj ko se ne usmjeri po uputi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom sunnetu ili će završiti u grijehu ili u novotariji. Šerijatski tekstovi koji govore o podjeli Ummeta nisu striktno ograničili razlog podjele Ummeta samo na novotariju. Ali većina učenjaka, ako ne i svi, koji su se bavili ovom temom navode da je podjela Ummeta na mnoštvo skupina proizašla iz unošenja novotarija u vjeru. Pa zbog toga oni koji tumače ovaj hadis ne ubrajaju razilaženje među muslimanima zbog grijeha u podjelu Ummeta na skupine spomenutu u hadisu. Te s toga daljni govor o podjeli Ummeta na skupine se striktno odnosi na podjelu zbog novotarija.

Treće poglavlje: da li su zabludjele skupine nevjernici?

Teoretski gledano ove zabludjele skupine kojima se prijeti vatrom mogu biti one koje su izašle iz milleta zbog onoga što su unijeli u vjeru jer oni su se razišli u općem smislu sa sljedbenicima Islama. A to nije ništa drugo nego kufr, jer između Islama i kufra nema treće kategorije. Takođe, teoretski gledano iz hadisa se može razumjeti da ove zabludjele skupine nisu izašle iz vjere Islama u potpunosti iako su napustili dobar dio islamskih temelja i obilježja. Postoji i treća mogućnost, da su neki od njih izašli iz vjere a neki nisu, tj. da ovo koji nisu da se i dalje ubrajaju u muslimane iako su je krupna njihova novotarija i strašan njihov akidetski pravac, s tim da ih to nije odvelo dotle da su postali čisti kafiri i da su otvoreno izmijenili vjeru.

Što se tiče teksta hadisa “sve će u Vatru osim jedne” njegovo vanjsko značenje obavezuje izvršenje prijetnje, s tim da je prešućeno da li se misli na vječni boravak u Vatri ili privremeni. Ni za jedno ni za drugo nema dokaza jer prijetnja vatrom često se odnosi na grešne mu'mine kao što de odnosi i na kafire iako je ogromna razlika između jednih koji će biti privremeno u vatri i drugih koji će biti trajno u vatri.

Nije svaka zabludjela skupina kojoj se prijeti vatrom izašla iz Islama niti je nevjernička.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “A ko kaže: svaka od sedamdeset i dvije skupine čini kuf koji je izvodi iz milleta, oprečan je Kur'anu, Sunnetu, idžmau ashaba, radijallahu anhum, pa čak i idžmau četvorice imama a i ostalih, jer nema niko od njih ko je proglasio nevjerničkom svaku od sedamdeset i dvije skupine, nego neke od tih skupina proglašavaju jedne druge nevjernicima zbog nekih izjava …”[81].

Takođe, kaže: “… Nisu riječi hadisa “sedamdeset i dvije će u Vatru a jedna u Džennet” krupnije i teže od riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti”. (En-Nisa’ 10) i riječi: “Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko”. (En-Nisa’ 30), i mnoštvo primjera tako jasnih šerijatskih tekstova koji govore da ko uradi neko zabranjeno djelo da će ući u vatru”.

Četvrto poglavlje: kako neka skupina postaje zabludjela?

Neka skupina postaje zabludjela kada se raziđe sa spašenom skupinom u nekom akidetskom temelju ili šerijatskom pravilu. A ne postaje takva ako se raziđe sa spašenom skupinom u nekim ograncima vjere, jer ne proizilazi iz anomalije u ogranku podjela koja čini neku skupinu sektom, nego razilaženje u temeljnim stvarima vjere proizvodi zabludjele skupine. Takođe, pod propis razilaženja u temeljnim stvarima vjere ulazi i mnoštvo razilaženja u ograncima vjere. Jer kada novotar dođe sa mnoštvom novotarija to se vrati na veliko suprostavljanje sa Šerijatom pa dobije obim razilaženja u temelju vjere.

Peto poglavlje: određivanje i preciziranje podijeljenih skupina

Pitanje određivanja sedamdeset i dvije zalutale skupine je jedno do onih oko kojih su se razišli učenjaci u stara i sadašnja vremena. Ko ulazi među te skupine a ko nije od njih, da li se one mogu odrediti imenima, karakteristikama, brojevima i vođenjem statistike tako da se precizno zna ko je od njih a ko nije? Na ovo pitanje se mogu naći otprilike četiri mišljenja. Prvo da je to stvar gajba i da nema dokaza za tako nešto, drugo da se mogu odrediti osnovne zabludjele skupine iz kojih se granaju sve ostale, treće da se tačno imenom i karakteristikom nabroje i odrede zabludjele skupine i četvrto da je to stvar gajba osim za neke sekte o kojima su prenešeni šerijatski tekstovi poput havaridža.

Što se tiče spašene skupine, nema razilaženja među učenjacima čije se mišljenje uzima u obzir ko je ona, jer je njeno određivanje došlo u jasnom, nedvosmislenom opisu oko čega ne bi trebalo biti nedoumice osim koji je izgubio moć zdravog rasuđivanja, takvom nema pomoći.

Stvar koja je nedvojbeno jasna kod džumhura selefa ovog Ummeta je da se ovaj Ummet podijelio na mnoštvo skupina na što jasno i decidno upućuje Kur'an i Sunnet a potvrđuje ih stvarnost. Da je prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da će se Ummet podijeliti na sedamdeset tri skupine jedna će u Džennet a ostale u Vatru. Da je preneseno u hadisima pojašnjenje spašene skupine da je ona Ehlu Sunne kada god se bude uklapala pod opis koji je došao u hadisima.

To jest, spašena skupina je džemat ili es-sevadul-eazamu ili ono na čemu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi. I da su zabludjele skupine stanovnici Vatre s tim da neće biti vječno u njoj osim za koga Allah bude htio. Da postoje skupine koje su izašle iz naziva zalutalih skupina, jer su izašli iz ovog milleta i ne ubrajaju se u muslimane. Poput ekstemnih džehmija, ekstremnih rafidija, batinija (šitska sekta), čistih filozofa, sljedbenici hulula (utjelovljenja u božansko biće), ittihada (sjedinjenja sa božanskim bićem) i vahdetul-vudžuda (da sve što postoji je otjelovljenje Allaha). Da je određivanje i imenovanje sedamdeset i dvije sekte ili vraćanje svih sekti na temelje nekoliko velikih sekti stvar gajba za koji nema dokaza. Jer je podjela Ummeta u stalnom povećanju i raznovrsnosti, jer se novotarije obnavljaju i pojavljuju u svakom vremenu do Sudnjeg dana[82].

Neki učenjaci su odredili osnovne zabludjele sekte a iz njih su izbacili estremne džehmije.

Kaže Hafs ibn Humejd: “Pitao sam Abdullah ibn Mubareka na koliko skupina se podijelio ovaj Ummet? Odgovorio je: ‘Osnov su četiri skupine a to su šije, harurije (havaridži), kaderije (mu'atezile) i murdžije. Šije su se razišle na dvadeset dvije sekte, hururije na dvadeset i jednu, kaderije na šesnaest a murdžije na trinaest’. Rekao sam mu: ‘O ebu Abdurrahman, nisam te čuo da spominješ džehmije? Kaže: ‘Ti si me pitao samo o sektama muslimana'”[83].

Većina učenjaka smatra da su ekstremne džehmije izašle iz okvira islamskih sekti, jer su oni postali nevjernici sa svojim t'atilom (negiranjem svih Allahovih imena i svojstava), takođe sekta batinije i filozofi ateisti.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Zbog toga kaže Abdullah ibn Mubarek, Jusuf ibn Esbat i drugi: ‘Četiri osnovne sekte su: šije, havaridž, kaderije i murdžije. Kažu: ‘Džehmije nisu od sedamdeset tri skupine …’. Takođe, spominje

Ebu Abdullah ibn Hamid od sljedbenika Ahmeda dva mišljenja: ovo koje smo naveli (o džehmijama) je jedno od njih, sa ovim oni misle na prave originalne džehmije na čemu je bio sam Džehm i oni koji su ga slijedili, a to je negiranje imena Allahovih sa negiranjem Njegovih sifata tako da se Allah ne naziva nijednim Njegovim lijepim imenom, niti bilo čime drugim niti da postoji niti nešto drugo”[84]. Takođe, kaže: “A gori od njega su oni koji negiraju Allahova imena i svojstva, a to su ateisti od filozofa i Karamita.

Zbog toga su ovi kod imama ovog Ummeta licemjerni ateisti, čak je u skriveni kufr koji je veći od kufra Židova i kršćana. Nema sumnje da ovi ne spadaju u sedamdeset dvije skupine, kada vanjštinom ispolje Islam najbolje što se o njima može reći da su munafici poput munafika koji su bili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako su ovi bili bliže Islamu od njih jer su se pridržavali vanjskih islamskih obilježja, dok ovi često kažu da su oslobođeni od obaveza: nema posta, nema namaza ni hadža ni zekata.

Međutim moglo bi se reći da je nad ovima uspostavljen hudždžet (dokaz) poslanstva više nego nad ovim prvim”[85]. A na drugom mjestu kaže: “A džehmije kod mnogih učenjaka selefa, poput Abdullah ibn Mubareka, Jusufa ibn Esbata, skupine od sljedbenika imama Ahmeda i drugih, ne ubrajaju se u sedamdeset dvije skupine na koje se podijelio ovaj Ummet. Osnovne sekte kod njih su: havaridži, šije, murdžije i kaderije, ovo je prenešeno od Ahmeda. A prenosi se od skoro svih učenjaka Ehlu Sunne i hadisa da su govorili: “Ko kaže da je Kur'an stvoren on je kjafir, ko kaže da se Allah neće vidjeti na Ahiretu on je kjafir, itd.

Pokušali su neki učenjaci i autori knjiga o sektama da poimenično nabroje sedamdeset i dvije skupine i da ih razdijele na korijene glavnih sekti. Od onih koji su to uradili su Abdullah ibn Mubarek[86], Jusuf ibn Esbat, Ebu Hatim Razi[87], Bagdadi u knjizi “El-Ferk bejnel-firek”, Ibnul-Dževzi u “Telbisu Iblise”, Šehrestani u “El-Milel ven-nihel”[88], Es-Sekeski u “El-Burhan”[89] i Iraki u “El-Fireku ve asnaful-kefereti”[90]. Sve ovo su idžtihadi (mišljenja) ovih učenjaka za koji nemaju dokaza a naročito ako uzmemo u obzir da je ovo pitanje stvar gajba. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada nas je obavjestio o podjeli Ummeta na sedamdeset tri skupine nije spominjao veći broj od toga, a mjesto i vrijeme o kojima govori nisu određeni pa ostaje mogućnost pojavljivanja novih skupina sve do sudnjeg dana. Pa tako niko ne može sa sigurnošću da odredi brojčano i poimenično te skupine jer je to stvar gajba.

Šesto poglavlje: tvrdnja svake sekte da je ona spašena skupina

Što se tiče svojatanja skupina da svaka od njih tvrdi da je spašena skupina, to pitanje se rješava sa vraćanjem na Allahovu Knjigu i Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Uzvišeni u svojoj Knjizi u prevodu značenja: “Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je”. (Ali Imran 31) To znači da je slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vaga sa kojom se mjeri svaka skupina. A što se tiče tvrdnje sljedbenika neke skupine da oni slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to se provjerava izlaganjem njihovih temelja na kojima je zasnovana skupina na Sunnet i menhedž selefa ovog Ummeta.

Ako bi neko rekao zašto i na menhedž selefa, odgovor je zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu mutefekun alejhi da su najbolje generacije ovog Ummeta prve tri generacije, a na najboljeg se ugleda. Pa ako se temelji neke skupine budu slagali sa Sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, i menhedžom selefa oni su u pravu, a ko se raziđu sa Sunnetom i uputom selefa oni su zasigurno sljedbenici prohtjeva i strasti i njihova tvrdnja se odbija.

Sedmo poglavlje: da li Eš'arije i Maturidije ulaze u spašenu skupinu

Eš'arije i Maturidije su kelamističke sekte koje se ubrajaju u sljedbenike Kible (ehlul-kibla), u što nema sumnje, međutim ne ubrajaju se u spašenu skupinu Ehli sunne vel džema'a iako su im najbliži u odnosu na ostale sekte.

Argumenti zbog kojih se ne u brajaju u Ehli sunne vel džema'a su sljedeći:

Prvo: razišli su se sa Ehli sunne vel džema'a u većini temeljnih akidetskih pitanja a dovoljno je da se raziđu samo u jednom akidetskom temenju da bi izašli iz Ehli sunne vel džema'a.

Drugo: Eš'arije i Maturidije su kelamističke skupine oko čega nema razilaženja, a oni koji su se bavili Ilmu kelamom nazivani su Ehlul-ehva, tj. novotarima, a novotari se ne ubrajaju u Ehli sunne.

Treće: velika istina koju su potvrdili sami eš'arijski učenjaci, kao što je u pristrasnoj eš'arijskoj knjizi „Tabekatuš-šafi'ijje“, da su se najveći eš'arijski učenjaci, poput: Džuvejnija, Razija, Gazalija i drugih, pokajali i vratili na mezheb selefa. Pa se postavlja pitanje: ako su bili na akidi Ehli sunne vel džema'a od čega su se pokajali i na koju akidu su se vratili?

Četvrto: jasne i nedvosmislene izjave prvih i potonjih učenjaka Ehli sunneta da Eš'arije i Maturidije nisu Ehli sunne vel džema'a[91].

Osmo poglavlje: znakovi po kojima se prepoznaju sekte u ovom Ummetu

Sekte u osvom Ummetu imaju obilježja po kojima se prepoznaju, a ona se mogu podijeliti na generalna obilježja i detaljna obilježja. Tri su generalna obilježja svih sekti:

Prvo – razilaženje, na što ukazuju riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika”. (Ali Imran 105)

Drugo – slijeđenje mutešabihat (manje jasnih ajeta) iz Kur'ana, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni u čijim srcima je zejg – koji su željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni, a tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju”. (Ali Imran 7)

Treće – slijeđenje strasti i prohtjeva, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Oni u čijim srcima je zejg”. A “zejg” je odstupanje od istine zbog slijeđenja strasti. Takođe: “A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?” (El-Kasas 50), i kaže: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo” (El-Džasije 23).

A što se tiče pojedinačnih obilježja za svaku skupinu na njihove pojedinosti ukazuju Kur'an i Sunnet a za njihova izlaganja je potrebno više prostora.

Deveto poglavlje: značenje riječi “sve će u Vatru”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je obavijestio de će sve skupine u Vatru osim jedne. A ova prijetnja ukazuje da je svaka od tih skupina učinila velik i strašan grijeh, jer je opće prihvaćeno pravilo u akidi da onaj grijeh zbog kojeg Allah prijeti njegovom počiniocu da je to veliki grijeh. Jer nije rečeno “sve će u Vatru” ni zbog čega drugog nego što su se odvojile od džemata muslimana, kao i što su došli sa novotarijom koja ih je odvojila od onog na čemu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi. Sa druge strane ostaje pitanje da li ova prijetnja podrazumijeva stalni boravak u vatri ili ne? Pa ako kažemo da nije stalni nego privremeni opet ostaje pitanje da li će se prijetnja izvršiti ili je pod Allahovim mešietom (voljom).

Što se tiče prvog, tj. da li podrazumijeva stalni boravak u vatri ili ne, to dalje znači da neke novotarije izvode iz vjere ili ne izvode iz vjere. Pa ako uzmemo da ne izvode iz vjere po mezhebu Ehlu Sunne može imati dva značenja:

Prvo da se prijetnja izvrši bez opraštanja grijeha, a na to jasno upućuje vanjsko značenje hadisa “sve će u Vatru”.

Drugo da prijetnja bude ograničena Allahovom voljom, tj. da Allah ako bude htio kazniće ih vatrom. U tom slučaju riječi hadisa “Sve će u Vatru” se tumače: sve ove skupine zaslužuju da budu kažnjene Vatrom.

Deseto poglavlje: značenje riječi “osim jedne”

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem riječi, “osim jedne” tačno preciziraju i upozoravaju da je istina samo jedna jer da je istina prisutna i kod ostalih skupina ne bi rekao “osim jedne”. I jer je osobina odvajanja i razilaženja u općem smislu zanegirana i odbačena osobina Šerijata. Takođe, jer je Šerijat presuđivač između dvije podijeljene strane jer kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše”. (En-Nisa 59) U ajetu je razilaženje vraćeno na Šerijat, pa da sam Šerijat podržava razilaženje ne bi bilo nikakve fajde da se razilaženje vraća na njega.

Jedanaesto poglavlje: razlog određivanja spašene skupine

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svih skupina na koje će se Ummet podijeliti nije ni jednu pojasnio osim spašenu skupinu, dok je u opisu ostalih skupina spomenio samo njihov broj. Spašenu skupinu je pojasnio riječima: “Ona je džemat”, “ona je es-sevadul-eazamu” i “a ona je ono na čemu sam ja i moji ashabi”[92]. Na pitanje zašto je pojašnjena samo spašena skupina može se odgovoriti na dva načina:

Prvi: što je značenje i određivanje spašene skupine preče da se spomene jer je vezano za obavezu koji je dužan slijediti svaki musliman, takođe, kada se odredi i precizira spašena skupina nema potrebe da se opisuju ostale.

Drugi: što je takav stil izražavanja više retoričan, a to je osobina izražavanja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da sa što manje riječi kaže što više značenja. Kada se pojasni i opiše spašena skupina svakom će biti jasno da ono što je mimo toga, što je oprečno tom opisu da nije spašena skupina, a njihovo određivanje postaje stvar idžtihada. Za razliku da je učinjeno obrnuto, da su opisivane sve ostale skupine onda bi za pojašnjenje karakteristika spašene skupine trebao velik komentar, a osobine spašene skupine se ne mogu određivati idžtihadom.

Dvanaesto poglavlje: značenje riječi “a ona (spašena skupina) je džemat”

Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko značenja “džemat” sa kojima je opisana spašena skupina u ovom hadisu. Ta mišljenja se mogu svesti na nekih pet stavova[93]:

Prvi stav: da je džemat es-sevadul-eazamu od sljedbenika Islama.

Po ovom mišljenju u džemat ulaze mudžtehidi ovog Ummeta, njegovi učenjaci i sljedbenici Šerijata koji rade po njemu, a oni mimo njih takođe ulaze pod isti propis jer ih slijede i ugledaju se na njih. A svi oni koji izađu iznjihovog džemata pa to su oni koji su se odvojili, među ovakve ulaze svi sljedbenici novotarija jer su se razišli sa onima koje smo prethodno spomenuli i ne ulaze u njihov džemat ni u kom slučaju.

Drugi stav: da su džemat imami, učenjaci i mudžtehidi, pa ko izađe van onoga na čemu su učenjaci Ummeta umrijeće džahilijetskom smrću. Jer su Allahov džemat učenjaci, Allah, subhanehu ve teala, ih je učinio dokazom protiv ostalih ljudi, a to je zato jer obični ljudi svoju vjeru uzimaju od njih pa su time njihovi sljedbenici.

Po ovom mišljenju u džemat ne ulazi ni jedan novotar, jer učenjak ne dolazi sa novotarijom. Sa novotarijom dolazi samo onaj ko za sebe tvrdi da je učen a nije. Novotarija izvodi onog ko je kaže ili čini iz okvira onih čije mišljenje se uzima u obzir. Ovo se kaže na osnovu mišljenja da se mišljenje novotara ne ubraja u idžma učenjaka niti ga narušava. A po drugom stavu, tj. da se uzima u obzir mišljenje novotara, to se misli da se njegovo mišljenje uzima u obzir mimo mes'ele u kojoj je došao sa novotarijom, jer oni su sa samom novotarijom oprečni idžmau učenjaka. U svakom slučaju novotari ne ulaze es-sevadul-eazam i džemat muslimana.

Treći stav: da su džemat ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su oni koji su uspostavili temelj vjere i učvrstili njene stubove. Njihova je karakteristika takođe, da se nisu okupili na batilu nikada.

Po ovom mišljenju termin džemat se pokalapa sa drugim rivajetom hadisa u kojem je došao dodatak “ono na čemu sam ja i moji ashabi”. Pa kao da se značenje džemata vraća na ono što su oni rekli i ostavili kao Sunnet. Prema tome novotari nikako ne ulaze pod termin džemat po ovom mišljenju.

Četvrti stav: da je džemat sve ono na čemu su se složili sljedbenici Islama, te je vadžib onima mimo njih da ih u tome slijede. Oni su oni za koje je Allah garantovao svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ih neće okupiti na dalaletu.

Pa kao da se ovo mišljenje vraća na drugi stav, ono što on podrazumijeva to podrazumijeva i ovaj stav. Takođe, može se reći da se ovaj stav vraća na prvi a to je bliže. Jer ovaj stav ima isto ono što ima i u prvom a to je da moraju biti unutar džemata moraju biti mudžtehidi pa kada se oni na nečemu okupe to ne može biti uopšte novotarija, nego oni predstavljaju spašenu skupinu oko koje se svi ostali okupljaju.

Peti stav: da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog emira. Naredio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se muslimani moraju držati tog džemata, a zabranio da se odvajaju od njega.
Rezime svih gore spomenutih stavova je da se pod džematom podrazumijeva okupljanje oko imama koji slijedi Kur'an i Sunnet. To znači da okupljanje na onome što je mimo Sunneta izlazi iz pomenutog značenja džemata, poput okupljanja havaridža i njima sličnih. Prema tome, ovih pet mišljenja kruže oko onog na čemu su sljedbenici Ehlu Sunneta a oni i jesu ciljani sa ovim dodatkom u hadisu.

Nastavak ispod

Vidi manje