Alejkumusselam! Pitanje kontaktiranja duša umrlih sa dušama živih u snovima je veoma aktuelno, zanimljivo i interesantno. Nerijetko čujemo kako je neko sanjao preminulog rođaka, oca ili majku nakon njihove smrti, te sa njim razgovarao o njegovom stanju u kaburskom životu. Ili se dešava da umrla osoba u snovima traži da za nju daju sadaku, uče Kur’an i slično. Ili da u snovima vidi da je umrla osoba u prelijepim baščama, zelenilu, vrtovima. Ponekad umrla osoba dolazi u snove i traži od onog ko je sanja da rade određeno djelo ili prestanu raditi neka djela kako bi ona prestala biti kažnjavana. I drugih sličnih primjera je mnogo.

Postavlja se pitanje da li je zaista moguće da se duša živog u snu sretne sa dušom umrlog i da razmjenjuju informacije, razgovaraju i slično. I da li je to o čemu ga obavještava umrla osoba istina? Takođe, da li treba raditi po onome što zahtijevaju i traže duše umrlih od živih?

Kontaktiranje i susretanje duša umrlih sa dušama živih u snovima je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka smatra da se duše živih susreću u snovima sa dušama umrlih u njihovom zagrobnom životu. Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Se’id ibn Džubejra, Ibn es-Salaha, Sefarinija, Ibnul-Kajjima koji je sa gorljivošću zastupao i branio ovaj stav, Abdurrahmana es-S’adija od savremenih učenjaka i mnogih drugih. Mnogi mufessiri prenose ovo mišljenje prilikom tumačenja 42. ajeta sure Ez-Zumer sa kojim se dokazuje ovaj stav, poput Kurtubija, Ibn Kesira, Begavija, S’alebija i mnogih drugih.

Prenosi Kurtubi u svom tefsiru (15/260) da su Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i drugi mufessiri rekli da se duše živih i umrlih susreću u snovima i međusobno prepoznaju shodno Allahovom mešietu (volji), pa kada se sve duše hoće vratiti u svoja tijela Allah zadrži duše umrlih kod Sebe a vrati duše živih u njihova tijela. A kaže Se’id ibn Džubejr: “Zaista, Allah zadržava duše umrlih kada umru i uzima duše živih kada spavaju pa se one međusobno prepoznaju onoliko koliko Allah hoće, a zatim zadrži duše onih koji su umrli a vraća duše drugih“.

Oni dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog, tj. gore spomenutim ajetom: “Allah uzima duše u vrijeme smrti njihove – a koja nije umrla – u snu njenom. Tad zadržava onu kojoj je odredio smrt, a šalje drugu do roka određenog” (Ez-Zumer, 42). Kaže Abdurrahman es-S’adi u svom tefsiru (str. 725): “Ovaj ajet je dokaz da su duša i nefs tijelo koje opstoji samo po sebi, da se ona (duša) po svojoj suštini razlikuje od suštine tijela, da je ona stvorenje koje je mudro osmišljeno, Allah sa njom rapolaže tako što je usmrćuje, zadržava i šalje, i da se duše živih i umrlih susreću u Berzehu (zagrobnom životu), sastaju se i međusobno razgovaraju, a zatim Allah vrati duše živih (u njihova tijela) a zadrži duše umrlih“.

Na osnovu ovog ajeta neki učenjaci pojašnjavaju snove u kojima čovjek sanja umrlu osobu sa kojom razgovara da je to rezultat susretanja duše koja izađe iz tijela spavača i duše te umrle osobe koju sanja. Postoji i drugačiji tefsir ovog ajeta, a to je da se i pod dušom koja se zadržava i dušom koja se šalje misli pod obe duše na dušu umrlog a ne pod dušom koja se šalje (vraća) da se ne misli na dušu onog koji spava. Ovakvo tumačenje ajeta između ostalih je izabrao i šejhul-islam Ibn Tejmije. Zato on u svojim fetvama (Medžmu’ul-fetava, 5/453) kaže: “A ono što se spominje od susretanja duša onih koji spavaju i duša umrlih to ne negira ono što je došlo u ajetu (misli na Ez-Zumer, 42) a niti tekst ajeta ukazuje na to (na susretanje duša živih i duša umrlih u snovima)“.

Drugi stav učenjaka je da je susretanje duša živih tokom sna sa dušama umrlih stvar gajba (nepoznatog) i ne može se o tome ništa znati osim ako smo o tome obavješteni u šerijatskim tekstovima (Kur’ana i Sunneta). A nema ajeta i hadisa koji direktno ukazuju na to. Prema tome, da bi se tako nešto tvrdilo treba imati dokaz. Naravno, zagovorači prvog stava i mišljenja smatraju da imaju dokaze. Njihov prvi dokaz je spomenuti 42. ajet u suri Ez-Zumer, o čemu je već bilo govora.

Njihov drugi dokaz je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Tufejla ibn Amra Ed-Devsija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Tufejl sa nekim čovjekom iz njegovog naroda učinio hidžru u Medinu, pa je taj čovjek obolio, izgubio nadu (u život) a zatim rasjekao zglobove na prstima iz kojih je tekla krv dok nije umro. Nakon toga Tufejl ga je sanjao, bio je lijepog izgleda s tim da je imao zamotane ruke. Pa ga je upitao: “Šta je sa tobom uradio tvoj Gospodar?” A on mu odgovori: “Oprostio mi je zbog hidžre prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”. “A zašto su ti ruke zamotane”, pitao ga je. On odgovori: “Bi mi rečeno: ‘Nećemo ti popraviti ono što si sam upropastio’”. Zatim je te snove Tufejl ispričao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu moj oprosti i njegovim rukama“. Hadis je po njima direktan dokaz po ovom pitanju.

Naime, Tufejl, radijallahu anhu, je sanjao da je razgovarao sa čovjekom koji se ubio i on ga je obavijestio o svom stanju u zagrobnom životu, zatim je taj san Tufejl ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on prihvatio taj san kao istinu našto ukazuje to da je dovio Allahu da mu oprosti i rukama. Jedino što se može prigovoriti ovom dokazivanju da u hadisu ništa ne ukazuje na to da su se njihove duše srele nego da ga je on sanjao a san je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio kao istinu.

Od onoga sa čime zagovarači ovog mišljenja podupiru svoje mišljenje su mnoštvo primjera, hikaja (priča) i događaja koji su se desili prethodnicima ovog Ummeta po ovom pitanju. Naime, kažu da ono što spavač vidi u snovima od stanja umrle osobe, njenog stepena u Džennetu, ako su njegovi snovi dobri snovi (ru’ja saliha), onda je to što sanja spavač stvarnost. Prenosi se u vjerodostojnim predajama od mnogih učenjaka selefa ovog Ummeta da su u snovima vidjeli umrle i pitali ih o njihovom stanju pa su ih oni o tome obavijestili, a zatim su nama prenijeli te snove. A ovo su prenosili učenjaci i imami ovog Ummeta, pa da ovo prenošenje snova nema fajde i ibreta i da se ne uzima oni to ne bi spominjali ljudima niti bi to pisali u svojim knjigama.

Moguće je da ono što se sanja od stanja nekog umrlog da je to trenutno stanje tog umrlog i da će hajr i uživanje ostati takvo ili se još više povećati, a ako je u lošem i zlom stanju da će se promijeniti na bolje Allahovom dobrotom i milošću.

Od rivajeta koji se prenose u ovom kontekstu je sljedeće:
Ono što prenosi Ebu Davud u svom Sunenu (nakon hadisa broj 3281.) da nakon što su Zendži ubili njegovog šejha Muhammeda ibn Muhammeda ibn Hallada on ga je vidio u snovima i pitao ga: “Šta je sa tobom Allah uradio?” “Uveo me u Džennet“, on mu je odgovorio.

Rivajet kojeg bilježi Ibn Tejmije u “Minhadžus-sunne” (2/201), u njemu navodi da je ‘Amr ibn Murre El-Džumeli, a on je bio šejh Sufjana Sevrija, viđen u snovima i upitan: “Šta je sa tobom Allah uradio?” A on je odgovorio: “Oprostio mi je zbog moje ljubavi prema Aliji ibn ebi Talibu i klanjanja namaza u njihovom vremenu”.

Bilježi Zehebi u “Tezkiretil-huffaz” (2/15) od pouzdanog ravije Hubejš ibn Mubeššira da je sanjao imama hadisa Jahju ibn Me’ina i pitao ga: “Šta je Allah sa tobom uradio?” On je odgovorio: “Dao mi je blago, oženio me sa 300 hurija i pripremio mi ono što je između dvaju vrata”.

Prenosi se od Sufjana ibn ‘Ujejne da je vidio Sufjana Sevrija nakon njegove smrti da u Džennetu leti od palme do drveta od drveta do palme govoreći: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici” (Es-Saffat, 61). Pa mu bi rečeno: “Šta te je uvelo u Džennet?” A on odgovori: “Bogobojaznost”.

Kaže Salih ibn Bišr: “Čim je umro ‘Ata’ Es-Sulemi vidio sam ga u snovima, pitao sam ga: ‘O Ebu Muhammede, zar ti nisi sa skupinom umrlih?’, odgovorio je : ‘Naravno’. ‘Šta si postao nakon smrti?’, pitao sam ga. ‘Tako mi Allaha, došao sam kod Gospodara koji mnogo prašta, koji je mnogo zahvalan i kod koga je ogromni hajr’, odgovorio je on”.

Prenosi Ebu Bekr ibn ebi Merjem da je u snovima vidio Vefa’ ibn Bišra nakon njegove smrti pa ga je pitao šta je radio. A on mu je odgovorio: “Spasio sam se od svih teškoća”. Zatim ga je upitao koje djelo je našao najboljim, a on odgovori: “Plakanje iz straha od Allaha”.

Prenosi se od Abdullah ibn Abdulaziza da je vidio svoga oca u snovima nakon što je umro, vidio ga je u bašči i pitao ga je koje djelo je našao da je najbolje. Pa mu je odgovorio njegov otac: “Istigfar, sine moj”. Takođe, prenosi Suhejl da je sanjao Malik ibn Dinara nakon njegove smrti pa mu je rekao: “O Ebu Jahja, da mi je znati sa čime si došao pred Allaha”. A on mu odgovori: “Došao sam sa mnogo grijeha koje mi je Allah izbrisao zbog lijepog mišljenja o Njemu”.

A od savremenih primjera je ono što se prenosi od šejha Usejmina da je sanjao svoga šejha Abdurrahmana Es-S’adija pa ga je pitao šta je to što mu je najviše koristilo kod Allaha a on mu je odgovorio: “Lijep ahlak”. A šejh Es-S’adi je bio poznat po lijepom ahlaku.

Svi ovi primjeri koji se navode od učenjaka selefa ovoga Ummeta ukazuju da su mnogi od selefa bili na stavu da se duše živih i umrlih mogu sresti i mogu kontaktirati u snovima. Naravno, ovi rivajeti ne mogu biti šerijatski argument sa kojim se dokazuje ovo pitanje.

Ibnul-Kajjim je u svojoj knjizi “Er-Ruh” žestoko i sa gorljivošću zastupao stav da se u snovima duše živih i umrlih susreću, kontaktiraju i razgovaraju jedne sa drugima, u prilog tome je odužio sa iznošenjem dokaza i navođenjem hikaja (priča) koje to potvrđuju. Između ostaloga kaže Ibnul-Kajjim:

“Susretanje duša živih i umrlih ukazuje na to da živi vidi umrlog u snovima, da ga pita a umrli ga obavijesti o onome što živi ne zna pa se poklopi da se vijest umrlog podudara sa onim što je bilo u prošlosti i što će biti u budućnosti. Nekad ga umrli obavijesti o imetku kojeg je zakopao na nekom mjestu za koje niko nije znao osim njega, a ponekad mu kaže da je imao dug, navede mu svjedoke i argumente koji to potvrđuju. A još očitije od toga je da ga mrtvi obavijesti o djelu koje je radio za koje niko od živih ne zna, a još jasnije od ovoga je to da ga umrli obavijesti da će im on doći (umrijeti) u to i to vrijeme pa se desi kao što mu je rekao …” (Er-Ruh, 21).

Nakon svega spomenutog može se konstatovati da je kontaktiranje i susretanje duša živih sa dušama umrlih u snovima moguće, a što potvrđuju 42. ajet iz sure Ez-Zummer i hadis od Tufejl ibn Amra kojeg bilježi Muslim. A ako bi se prigovorilo dokazivanju ovog pitanja iz ova dva šerijatska teksta, ono što bi trebalo da presudi po ovom pitanju je svakako hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da su lijepi snovi dio nubuvveta. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od nekoliko ashaba: Ebu Hurejre, Ubadeta ibn Samita, Enesa ibn Malika i Ebu Se’ida El-Hudrija (njegov rivajet bilježi samo Buharija), radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Snovi mu’mina (u rivajetu: lijepi snovi) su četrdeset i šesti dio nubuvveta“.

Značenje ovog hadisa je da su snovi mu’mina istina kao što je i nubuvvet istina, odnosno ono sa čime dođe vjerovjesnik (tj. sa nubuvvetom) je istina a četrdeset šesti dio te istine su lijepi snovi mu’mina. Pa tako ono što mu’min sanja od susretanja, kontaktiranja i razgovora sa umrlim potpada i ulazi u značenje ovog hadisa i ako bi negirali susretanje duša.

Naravno, neophodno je na ovom mjestu napomenuti nekoliko stvari:

Prvo – da kontaktiranje živih u budnom stanju sa dušama umrlih a što se naziva “prizivanje duhova ili duša” i sve ono što se desi tom prilikom od razgovora sa “duhovima i dušama”, obavještavanje o gajbu i slično, sve ovo nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima nego se radi o kontaktiranju sa džinima i šejtanima i proricanju budućnosti i sudbine. Bavljenje prizivanjem duhova i svime što proizilazi iz toga je haram oko čega ne bi trebalo biti sumnje, i naravno ovo pitanje ne potpada pod gore spomenutu mes’elu kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima.

Drugo – ako u snovima umrli traži od onoga koji ga sanja (ili nekoga drugoga) da uradi nešto što je po Šerijatu haram, mekruh, novotarija ili nešto što nije propisano onda je to znak da to nisu lijepi snovi koji imaju istinito značenje nego da je se tu upleo šejtan. A ako umrli u snovima traži da se učini neko dobro djelo, poput vraćanja duga, klanja kurbana, udjeljivanja sadake i slično, nema nikakve smetnje da se udovolji tom zahtjevu jer su ta djela svakako u Šerijatu propisana.

Treće – ispravno mišljenje učenjaka po pitanju kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima je da je to moguće i da je to istina na što ukazuju gore spomenuti šerijatski dokazi a što je stav ogromne skupine učenjaka ovog Ummeta od ashaba, tabi’ina pa nadalje. Međutim, bitno je podcrtati i naglasiti da se po ovom pitanju ne treba ići previše široko niti da ova stvar postane glavna životna vjerska preokupacija i zanimacija na kojoj se izgrađuje sve što je vezano za sudbinu jednog čovjeka. Nego je ispravno da se ova stvar svede na njenu mjeru koja joj po Islamu i pripada.

I zato je najispravnije i najsigurnije da se po ovom pitanju mu’min ponaša onako kako je prenešeno od selefa ovoga Ummeta, a to je da se u snovima od umrlih uzimaju vijesti o njihovom stanju (da li im je oprošteno ili nije, da li uživaju i slično), koja dobra djela najviše koriste i zbog kojih Allah, dželle še’nuhu, oprašta i obilno nagrađuje, ili vijesti o tome da je umrli ostao dužan da uradi neko dobro djelo i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćene metode.

A po pitanju udaranja opsjednutog ili opsihrenog, učenjaci imaju dva mišljenja; jedni dozvoljavaju pod određenim uvjetima, dok drugi negiraju (neki od njih zabranjuju dok drugi smatraju da nije propisano niti potrebno).

Stav onih koji dozovljavaju pod određenim uvjetima:

Naime, potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario šakom u prsa ashaba koji je bio opsjednut džinnom i naredio džinnu da izađe iz njegovog tijela.

Bilježi Ibn Madže i Abdulvahid er-Ruvjani u svom Musnedu od Osmana ibn ebi el-‘Asa da je rekao: „Kada me je Allahovov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio za upravitelja Taifa, prilikom klanjanja nešto me je sprečevalo tako da nisam znao šta klanjam.“ Pa je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome. On mu je rekao: „To je šejtan. Približi mi se“. Pa mu se približio i sjeo na noge. Kaže: „On je udario u moja prsa šakom i zapljucnuo u moja usta i rekao: „Izlazi, Allahov neprijatelju“. To je ponovio tri puta, a zatim rekao: „Vrati se na svoj posao“. Kaže Osman: „Poslije toga mislim da mi nije dolazio (šejtan)“.

Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, El-Busiri u Zevaidu i šejh Albani u Silsili sahiha (6/999). Kaže Šu'ajb Arnaut da mu je sened jak.

Nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio štap, bič niti nešto slično prilikom liječenja rukjom. S tim da se praksa udaranja opsihrenog i opsjednutog prenosi od nekih učenjaka selefa ovog ummeta, poput imama Ahmeda i šejhul-islama Ibn Tejmijje.

Bilježi Kadi Ebu J'ala u „Tabekatul-hanabile“ (1/233) da je imam Ahmed sjedio u svome mesdžidu, a halifa el-Abbas el-Muvekkil je poslao svog čovjeka da ga obavijesti o robinji koju je zaposjeo džin i da zatraži od njega da dovi za njeno zdravlje. Pa je Ahmed izvadio drvene papuče iz odvoda za abdest, pružio ih halifinom čovjeku i rekao: „Idi u kuću Emir pravovjernih, sjedi kod glave robinje i reci mu (džinu): Pita te Ahmed, šta ti je draže, da izađeš iz ove robinje ili da budeš udaren 70 puta ovom papučom?“. On je otišao u kuću halife i rekao (džinu) poput onoga što je rekao imam Ahmed. A oholnik (džin) je odgovorio na jeziku robinje: „Čujemo i pokoravamo se, kada bi na Ahmed naredio da ne boravimo u Iraku, ne bi boravili u njemu. Jer on je pokoran Allahu, a ko je pokoran Allahu, njemu je sve pokorno“. Pa je izašao iz robinje, pa se smirila rodila je evlad. A nakon što je umro Ahmed ponovo joj se vatio oholnik (džin), pa je el-Mutevekkil poslao svog čovjeka Ebu Bekru el-Merruziju te ga je upoznao o stanju. El-Merruzi je uzeo papuču i otišao do robinje pa mu se obratio Ifrit (vrsta džina oholnika) na jeziku robinje: „Neći izaći iz ove robinje, neću ti biti pokoran niti primam od tebe. Ahmed ibn Hanbel je bio pokoran Allahu, pa nam je bilo naređeno da mu budemo pokorni“.

Argument iz ove priče je prijetnja imama Ahmeda džinu da će biti izuderan papučom, što znači da je smatrao da je to dozvoljeno pri istjeravanju džina iz opsjednutog. A govor džina da im je naređeno da budu imamu Ahmedu budu pokorni treba uzeti sa rezervom, jer nije šerijatski tekst i bliže je da predstavlja laž. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio više pokoran Allahu pa nije prenešeno da su mu džini bili pokorni, niti da im je to bilo naređeno, čak suprotno tome ezijetili su i njega i druge ashabe koji su bili bolji od imama Ahmeda.

A od onoga što se prenosi od Ibn Tejmijje je sljedeće:

Kaže Ibn Tejmijje u „Medžmu'ul-fetava“ (19/60): „Zbog toga je ponekad potrebno udaranje radi ozdravljenja opsjednutog i istjerivanja džina iz njega. Udara se sa veoma mnogo udaraca. Udarci padaju na džina, ne osjeća ih opsjednuti sve dok se ne osvijesti opsjednuta osoba i obavijesti da nije osjetila ništa od toga (udaranja). To ne ostavlja traga na njegovom tijelu. Nekad se udara jakim štapom po nogama, oko 300, 400 ili više ili manje udaraca, tako da kad bi tim udarcima bio udaran čovjek ubilo bi ga. Znači, udaranje biva na džina, a džin vrišti i, urliče i priča prisutnima o mnogim stvarima. Mi smo već ovako radili i iskusili mnogo puta, opis toga bi dugo trajao, u prisustvu mnogih ljudi“.

Na drugom mjestu, također, kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 24/277): „Čovjek biva opsjednut, priča nepoznatim jezikom, pa biva udaran po tijelu jakim udarcima, tako da kada bi se tako udarala deva, ostavilo na njoj mnogo traga. A opsjednuti pored toga ne osjeća udaranje niti zna šta je govorio“.

Navodi Ibnul-Kajjim u „Zadul-me'ad“ (4/68) sljedeće: „Pričao mi je (tj. njegov šejh Ibn Tejmijje) da je jedanput učio (taj) ajet (tj. riječi Uzvišenog: ‘Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?’ El-Mu'minun, 115) u uho opsjednutog, pa je džin rekao: ‘Da’, ravukavši glas. Pa kaže: ‘Uzeo sam prut i udarao ga (džina u tijelu opsjednutog) po njegovim vratnim venama tako da su mi ruke klonule od udaranja. Prisutni nisu imali sumnje da će on umrijeti od udaraca. U toku udaranja džin je rekao: ‘Ja ga volim’. Odgovorio sam: ‘On tebe ne voli’. Kaže on: ‘Ja želim sa njim da obavim hadždž’. ‘One ne želi sa obavi sa tobom’, odgovorio sam. Kaže džin: ‘Ja ću ga ostaviti iz počasti prema tebi’. Odgovorio sam: ‘Ne, nego iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku’. Zatim džin reče: ‘Ja izlazim iz njega’. Opsjednuti je sjeo, okretao se lijevo i desno i rekao: ‘Šta me je dovelo kod šejha?’ pitali su ga: ‘A svo ovo udaranje?’ odgovorio je: ‘Zašto bi me šejh udarao a nisam učinio grijeh?’ Nije osjećao uopće da je bio udaran“.

Iz navedenih što se prenosi od Ibn Tejmijje neki učenjaci su zaključili da je udaranje opsjednutog dozvoljeno pod određenim uvjetima, a ti uvjeti su:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe, koja zna mjesta koja se udaraju i zna stanje (mjesto boravka i kretanje) džina u tijelu opsjednutog.

Neiskusni učač može nanijeti ogromnu tjelesnu štetu ili čak ubiti opsjednutog, a što se dešavalo. Djelovanjem neiskusnih učača se širi loše mišljenje o rukji i islamu uopćeno.

2- Da se udara džin a ne opsjednuti. Ako udarci padaju na opsjednutog a ne na džina, treba prestati sa primjenom istih.

Učač koji nema iskustva ne bi trebao da se upušta u udaranje osim laganim udarcima, na njemu je da proces liječenja svede na učenje rukje i naređivanje džinima da izađu.

Drugi stav učenjaka je negiranje te prakse.

Šejh Albani je upitan o udaranju opsjednutog, pa je odgovorio da to nije prenešeno u sunnetu nego se prenosi da je to radio Ibn Tejmijje. Zatim kaže da je dozvoljeno pod uslovom da udarac pada na džina a ne na opsjednutog i da je koristi opsjednutom kao što sam Ibn Tejmijje kaže. (https://www.youtube.com/watch?v=LrUBa4zHz4o)

Na drugom mjestu u Silsili sahiha (6/417) je žestoko negirao jako udaranje koje ponekad uzrokuje i ubistvo bolesnog.

Na pitanje o udaranju i davljenju opsjednutog tokom rukje, Bin Baz je odgovorio da se to prenosi od nekih imama (uleme) a da to nije dokaz. Praksa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba je bila učenje ajeta i dova. Zatim zaključuje da je vadžib da se to (udaranje i davljenje) ne radi, da se ne izlaže toj opasnosti, jer da je u tome bilo hajra radili bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi, a većinom udaranje predstavlja nagađanje koje može odvesti u propast bolesnog. (Medželletul-buhus, broj 1543, prenešeno iz poslanice: Osvještavanje bolesnika)

Šejh Ibn Usejmin kada je upitan o udaranju i davljenju opsjednutog kaže: „Neki učenjaci su udarali opsjednutog i smatrali da iako se udara opsjednuti udarac pada na džina a ne na njega. Od onih od koga se to prenosi je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Međutim, da li čemo to dozvoliti svakome? Smatram da nije dozvoljeno davljenje bolesnog pri učenju (rukje) zbog opasnosti koja je u tome“. (Medžmu'u fetava ve resail, 17/33)

Također, udaranje i davljenje opsjednutog je negirao i šejh Salih Fevzan. Kaže onaj ko udara opsjednutog on nije učač rukje nego onaj ko ezijeti (nanosi bol). Rukja je da se uči bolesnom i puše u mjesto bolesti, a ne da udara i davi. Neki, poput Ibn Tejmijje, kažu da udaranjem opsjednutog udarac ne pada na bolesnog nego na džina. Ovo mogu raditi samo specijalizirani za to, ali da svaki učač udara i davi bolesne, ne otvaraju se ova vrata.

(https://www.youtube.com/watch?v=1FULTFgCDIc)

Rezime govora o ovome je sljedeće:

Ispravan je prvi stav učenjaka, a Allah zna najbolje. Naravno, osnova je da se uči Kur'an, dovi i traži od džina da napusti tijelo, da se koriste poznate terapije konzumiranja naučenog na meda, ulja (čurokotovog i maslinovog) i vode. A u iznimnim situacijama, tj. kada je džin oholnik (marid), dozvoljeno je uadarati džina (tj. opsjednutog) pod uslovom da se zadovolje dva gore spomenuta šarta:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe.

2- Da se udara džin, a ne opsjednuti.

Oni koji se bave liječenjem najbolje znaju da ima stanja teškog sihra ili opsjedanja u kojima učenje ne pomaže koliko pomaže udaranje džina, s tim da su to iznimna stanja. Dokaz dozvole udaranja opsjednutog (tj. džina u njemu) kada za time ima potrebe su vjerodostojan hadis, a u razumijevanje ovog pitanja i praktikovanja ovakvog načina liječenja možemo se osloniti i na ono što se prenosi od imama Ahmeda i Ibn Tejmijje.

Napomena: Učači koji u svakoj rukji odmah navale i počnu da tuku opsjednutu ili opsihrenu osobu, također, oni koji koriste željezne šipke i slične predmete za udaranje, te učenje rukje pretvore u scene premlaćivanja kao stalnu i redovnu praksu, uz to još diraju tijelo žena, za njih se može reći da prelaze granice po ovom pitanju i da se na njih mogu odnositi gore spomenute fetve šejha Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i Saliha Fevzana. Islam nije došao niti propisao ovakve metode liječenja pri učenju rukje. To jeste, udaranje opsihrenog ili opsjednutog je izuzetak kojeg iskusan učač zna kada i na kome ga treba upotrijebiti.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

U ovom odgovoru prvo ću navesti, inšallah, razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju, zatim stavove učenjaka, a zatim prenijeti detaljnu obradu ovog pitanja o kojoj sam pisao u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sva probleme“.

Prvo – razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju

Vrlo je bitno znati da se razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju zasniva na razumijevanju i tumačenju dva osnovna hadisa na kojima se zasniva propis ovog pitanja.

Ti hadisi su:

1- “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri”[Buharija].

2- “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[Buharija i Muslim].

Džumhur (koji je na stavu pokuđenosti ako je bez oholosti) svodi prijetnju i kaznu koja je došla u prvom hadisu na oholost spomenutu u drugom hadisu, pa ako nema oholosti nema ni zabrane. Dok manja skupina učenjaka (koja je na općoj zabrani) zaključuje iz ova dva hadisa da su povodi kazne (u prvom – samo nošenje odjeće ispod članka, a u drugom – nošenje iz oholosti) različiti u oba hadisa i da su same kazne različite (u prvom – da će ono što je ispod članaka biti u Vatri, a u drugom – da ga Allah neće gledati na Sudnjem danu). Ovo je ključ razumijevanja ovog pitanja.

Drugo – stavovi učenjaka oko nošenja odjeće (muškaraca) ispod članaka

Nema razilaženja među učenjacima oko zabrane nošenja i spuštanja odjeće muškarcima ispod članaka ako to rade iz oholosti, a razilaze se na dva stava ako nije iz oholosti:

Prvi stav: dozvola sa pokuđenošću.

Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta i većina učenjaka četiri mezheba.

Ovo je stav Ebu Hanife (El-Fetava el-hindije, 5/333), Šafije i Ahmeda (u prvom rivajetu od njega). Nisam našao u knjigama malikija na kojem je stavu bio Malik.

Od malikija: Ibn Abdulberr (u knjizi Et-Temhid 3/244-249, mada se iz njegovih riječi razumije da je na stavu opće zabrane a da je u stanju oholosti samo veći grijeh), Sulejman El-Badži, El-Iraki, Ibn ebi Zejd El-Kejrevani i Ibnul-Arebi (u knjizi El-Kabes).

Od šafija: Nevevi, Zekerija El-Ensari, Er-Remli i Ibn Hedžer El-Hejtemi.

Od hanabila: Ibn Kudame, Ibn Tejmije (u jednom stavu od njega – knjiga Šerhul-‘umde), Ibn Muflih i El-Merdavi.

Nisam našao u fikhskim knjigama hanefija govor o ovoj temi.

Takođe, ovaj stav je izabrao Ševkani u Nejlul-evtar i mnogi savremeni učenjaci.

Drugi stav: opće zabrana (tj. bilo sa ohološću ili bez nje).
Na ovom stavu su Ahmed (u drugom rivajetu od njega) i mezheb zahirija.

Od malikija: El-Kadi Ijad, El-Karafi, En-Nefravi, Ibnul-Hadždž i Ibnul-Arebi (u knjizi ‘Aridatul-ahvezi).

Od šafija: Zehebi i Ibn Hadžer.

Od hanabila: Ibn Tejmije (u drugom stavu od njega).

Od savremenih učenjaka na tom stavu su: Saneani, Bin Baz, Albani, Ibn Usejmin, Ibn Džibrin, Salih El-Fevzan, Zejd Ebu Bekr i Stalna komisija za fetve u Saudiji.

Pošto su se učenjaci ovog Ummeta razišli oko propisa nošenja odjeće muškarcima ispod članaka bez oholosti, vadžib je ovo pitanje vratiti na njegovo polazište, tj. njegove izvore, a to su Kur'an i Sunnet. Da je to obaveza dokaz su riječi Uzvišenog: “A ako se u nečemu raziđete, vratite to Allahu (Njegovoj knjizi) i Poslaniku (njegovom Sunnetu)” (En-Nisa, 59). A u narednom tekstu slijedi detaljna naliza argumentacije učenjaka po ovom pitanju.

Drugo – detaljna obrada (argumenti) pitanja nošenja odjeće ispod članaka

Prenešeno je preko dvadeset vjerodostojnih hadisa u rivajetima u više od petnaest ashaba čiji je sadržaj grijeh muškarca muslimana koji nosi odjeću ispod članaka i obaveza muškarca da podigne odjeću iznad članaka.

Pa tako nema razilaženja među učenjacima da je haram i veliki grijeh muškarcima ovog Ummeta da nose odjeću spuštenu ispod članaka ako to rade iz oholosti, za razliku od žena kojima je propisano da spuštaju svoju odjeću ispod članaka kako bi prekrile stopala. Prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[1].

Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko nošenja odjeće ispod članaka ako to nije popraćeno ohološću[2].

Prvo mišljenje je opća zabrana nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo ono poraćeno ohološću ili ne. Ovaj stav je snažno podržao i potkrijepio dokazima Ibn Hadžer. Argumenti kojima podupiru svoje mišljenje se mogu rezimirati u sljedećem:

1- Vjerodostojni hadisi koji ukazuju na zabranu nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo to iz oholosti ili ne, samo je razlika u težini grijeha onog koji to radi iz oholosti (da ga Allah neće gledati na Sudnjem danu) u odnosu na onog koji to radi bez oholosti (da ono što je ispod članka od odjeće da će biti u Vatri).

Ti hadisi su: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[3], i hadis: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri”[4].

Takođe, obje kazne su spomenute u tekstu jednog hadisa: prenosi se od Ebu Se'ida El-Hudrija da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odjeća mu'mina treba biti do pola potkoljenice, a nema grijeha u onome što je između pola potkoljenice i članaka. Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”[5].

Prema tome , ovaj hadis je dovoljan da se da tačka na ovu temu, tj. jasan je i decidan da onaj ko nosi odjeću ispod članaka (bez oholosti) da će to što je ispod članaka biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu.

2- U vjerodostojnom hadisu se samo nošenje odjeće ispod članaka naziva ohološću. Od Džabir ibn Sulejma, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Podigni svoju odjeću do pola potkoljenice, a ako nećeš onda do članaka. Čuvaj se spuštanja odjeće, jer je to od oholosti, a Allah ne voli oholost”[6].

3- Mnoštvo hadisa u kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao ashabima pojedinačno da podignu odjeću iznad članaka bez pitanja istih da li su pustili odjeću iz oholosti ili ne.
Od tih hadisa su sljedeći: Hadis kojeg bilježi Muslim, da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prolazio spuštene odjeće pored Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je rekao: “O Abdullah, podigni odjeću, …”[7].

Hadis kojeg bilježi Ahmed u Musnedu od Eš-Šerida Es-Sekafija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji je imao spuštenu odjeću, pa mu je rekao: “Podigni svoju odjeću i boj se Allaha, …”[8].

Hadis od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, da je vidio Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je uzeo za odjeću Sufjan ibn Sehla, radijallahu anhu, govoreći: “O Sufjane, ne spuštaj odjeću, zaista Allah ne voli one koji spuštaju odjeću”[9].

Drugo mišljenje je stav velikog broja učenjaka, na kojem su između ostalih Nevevi i Ibn Abdulberr, a to je da nošenje odjeće ispod članaka ako nije popraćeno ohološću nije haram. S tim da je jedna skupina od ovih učenjaka mišljenja da je taj čin mekruh (pokuđen), dok druga skupina od njih vidi da je uopće dozovljen[10].

Najjači argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su:

1- Činjenica da se hadisi u kojima je došla prijetnja nošenja odjeće ispod članaka dijele na dvije vrste. Prvi u kojima je došla opća prijetnja Vatrom za one koji nose spuštenu odjeću ispod članaka, poput hadisa: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri” (Buharija).

Drugi u kojima se prijetnja ograničava samo na one koji to rade iz oholosti, poput hadisa: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko vuče svoju odjeću (ispod članaka) iz oholosti”. Pa kažu, obaveza je hadise neograničenog značenja (opća zabrana puštanja odjeće ispod članaka) svesti na hadise u kojima je spomenuto ograničenje (na one koji to rade iz oholosti), kao što je poznato u metodologiji islamskog prava (Usulul-fikh). Time se zabrana odnosi samo na one koji nose odjeću ispod članaka iz oholosti.

Komentar: Usulsko pravilo na koje se pozivaju u ovom slučaju glasi: vudžubu hamli mutlak ala mukajjed (tj. obaveza svođenja neograničenog šerijatskog teksta na ograničeni tekst). Po ovom pravilu se radi u dva slučaja: prvom – kada su propis (npr. post tri dana) i razlog propisa (kefaret za zakletvu) u dva šerijatska teksta isti, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovaj slučaj se ne odnosi na naše pitanje.

Drugi slučaj – kada je propis isti a razlog propisa različit u dva šerijatska teksta. Na primjer: propis je u oba šerijatska (kur'anska) teksta osloboditi roba, a razlog propisa je u jednom zihar (tj. da muž kaže svojoj ženi da mu je ona poput leđa njegove majke, što je haram) a u drugom ubistvo. S tim da je propis oslobađanja roba radi ubistva došao u ajetu ograničen sa opisom roba da bude mu'min, dok je rob u ziharu spomenut bez tog opisa.

Pa je po džumhuru učenjaka vadžib svesti ajet u kojem se opisuje rob u ziharu (koji nije ograničen svojstvom mu'mina) na ajet koji govori o svojstvu roba kojeg treba osloboditi radi ubistvu, tj. sa opisom roba da bude mu'min. Hanefije smatraju da nije vadžib raditi po ovom usulskom pravilu. Ovaj drugi slučaj ovog usluskog pravila je ono na što misle oni učenjaci koji sa njim dokazuju svoj stav u pitanju o kojem govorimo.

Međutim, veoma je čudno kako nisu uočili da se pitanje spuštanja odjeće ispod članaka ne uklapa u ovo usulsko pravilo. Naime, u oba hadiska teksta propis je različit a takođe razlog propisa je različit. Razlog propisa u prvoj skupini hadisa je uopćeno nošenje odjeće ispod članaka, a u drugoj skupini hadisa nošenje odjeće ispod članaka iz oholosti.

U prvoj skupini hadisa propis (šerijatski status) uopćenog nošenja odjeće ispod članaka je da će goriti u Vatri ono što je ispod članaka. A u drugoj skupini hadisa propis (šerijatski status) nošenja odjeće ispod članaka iz oholosti je da Allah neće gledati tu osobu na Sudnjem danu. Te se prema tome, ova mes'ela ne može nikako podvesti pod ovo usulsko pravilo.

Takođe, dovoljan odgovor na ovaj dokaz je sam tekst hadisa od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, (gore spomenut) u kojem je napravljena razlika između nošenja odjeće ispod članaka bez oholosti i nošenja iz oholosti: ” Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”.

2- Takođe argumentiraju svoj stav spuštanjem odjeće ispod čalanaka od strane Ebu Bekra, radijallahu anhu. Naime, prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko iz oholosti vuče svoju odjeću (ispod članaka) Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je rekao Ebu Bekr, radijallahu anhu: “O Allahov Poslaniče, moja odjeća se spusti (ispod čalanaka) osim ako vodim računa o njoj (u drugom rivajetu: “jedna strana moje odjeće se spusti”)”? Pa mu odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti”[11]. Kažu da mu je zanegirana osobina oholosti zbog koje je zabranjeno spuštanje odjeće.

Komentar: Iz samog hadisa se jasno razumije da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nosio odjeću ispod članaka, nego bi se desilo da mu se odjeća spusti bez njegove volje i namjere. Pa tako njegov slučaj izlazi iz teme, jer mi govorimo o onome ko nosi odjeću ispod članaka namjerno i svjesno, a ne o onome kome se spusti odjeća pri hodu ili zbog mršavosti.

3- I treći dokaz im je hadis kojeg bilježi Buharija da je Ebu Bekre, radijallahu anhu, rekao: “Bilo je pomračenje Sunca a mi smo bili kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je užurbano hodao vukući svoju odjeću sve dok nije došao do mesdžida, te je klanjao sa njima dva rekata …”[12]. Kažu da je spuštanje odjeće ispod članaka bez oholosti haram ne bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vukao svoju odjeću ispod članaka, jer bi ga Allah sačuvao od toga pa makar to bilo i nenamjerno.

Komentar: Takođe, i ovaj primjer izlazi iz pitanja o kojem govorimo, a to je svjesno namjerno nošenje odjeće ispod članaka. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je zbog užurbanog hodanja vukao odjeću. Čak i oni koji dokazuju svoj stav ovim hadisom kažu da je to bilo nenamjerno.

Nakon izložene studije ovog pitanja postaje jasno da je muškarcima ovog Ummeta nošenje odjeće ispod članaka, svejedno bilo ono popraćeno ohološću ili ne, zabranjeno jasnim i nedvosmislenim hadisima i da je to djelo jedan od velikih grijeha za koji se prijeti Vatrom i negledanjem Allaha u njegovog počinioca na Sudnjem danu. A Allah zna najbolje.

[1] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[2] Fikhul-elbiseti vez-zineti, Abdul-vehhab Tavile, str. 169-179.
[3] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[4] Buharija (5787).
[5] Ebu Davud (4093), Ibn Madže (3573), Ahmed (11944), Malik (1631), Bejheki (3135) i Ibn Hibban (263), vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, Nevevi i Albani u “Sahihul-džami'” (921).
[6] Ebu Davud (4084), Tirmizi (2722), Ahmed (16667), Ibn Hibban (23253), Bejheki (20882) i Buharija u “El-Edebul-mufred” (1182), vjerodostojim ga ocjenjuje Tirmizi, Ibn Hibban, Nevevi, Albani u “El-Edebul-mufred” (1182), i Šu'ajb Arnaut u “Sahihu Ibn Hibban” (522).
[7] Muslim (5583).
[8] Ahmed (19493), i kaže Hejsemi u “El-Medžme'az-zevaid” (5/124) da su ravije ovog hadisa ravije koje prenose hadise u Sahihu, takođe ocijenio ga je vjerodostojnim Alabani u “Es-Silsiletus-sahiha” (1441)..
[9] Ibn Madže (3574), Ahmed (18176), kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/264) da ga je Hakim ocijenio vjerodostojnim, takođe ocijenili su ga Albani i Šu'ajb ibn Arnaut dobrim sa drugim hadisima koji ga podupiru, pogledaj “Sunen ibn Madže” (3574) i “Sahih Ibn Hibban” (5442).
[10] Et-Temhid (3/244), Šerhu-Muvette'i (5/275) i Šerhu Sahihi Muslim (14/62).
[11] Buharija (5784).
[12] Buharija (5785).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Pitanje kontaktiranja duša umrlih sa dušama živih u snovima je veoma aktuelno, zanimljivo i interesantno. Nerijetko čujemo kako je neko sanjao preminulog rođaka, oca ili majku nakon njihove smrti, te sa njim razgovarao o njegovom stanju u kaburskom životu. Ili se dešava da umrla osoba u snovima traži da za nju daju sadaku, uče Kur'an i slično. Ili da u snovima vidi da je umrla osoba u prelijepim baščama, zelenilu, vrtovima. Ponekad umrla osoba dolazi u snove i traži od onog ko je sanja da rade određeno djelo ili prestanu raditi neka djela kako bi ona prestala biti kažnjavana. I drugih sličnih primjera je mnogo. Postavlja se pitanje da li je zaista moguće da se duša živog u snu sretne sa dušom umrlog i da razmjenjuju informacije, razgovaraju i slično. I da li je to o čemu ga obavještava umrla osoba istina? Takođe, da li treba raditi po onome što zahtijevaju i traže duše umrlih od živih?
Kontaktiranje i susretanje duša umrlih sa dušama živih u snovima je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Skupina učenjaka smatra da se duše živih susreću u snovima sa dušama umrlih u njihovom zagrobnom životu. Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Se'id ibn Džubejra, Ibn es-Salaha, Sefarinija, Ibnul-Kajjima koji je sa gorljivošću zastupao i branio ovaj stav, Abdurrahmana es-S'adija od savremenih učenjaka i mnogih drugih. Mnogi mufessiri prenose ovo mišljenje prilikom tumačenja 42. ajeta sure Ez-Zumer sa kojim se dokazuje ovaj stav, poput Kurtubija, Ibn Kesira, Begavija, S'alebija i mnogih drugih.

Prenosi Kurtubi u svom tefsiru (15/260) da su Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i drugi mufessiri rekli da se duše živih i umrlih susreću u snovima i međusobno prepoznaju shodno Allahovom mešietu (volji), pa kada se sve duše hoće vratiti u svoja tijela Allah zadrži duše umrlih kod Sebe a vrati duše živih u njihova tijela. A kaže Se'id ibn Džubejr: “Zaista, Allah zadržava duše umrlih kada umru i uzima duše živih kada spavaju pa se one međusobno prepoznaju onoliko koliko Allah hoće, a zatim zadrži duše onih koji su umrli a vraća duše drugih”.

Oni dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog, tj. gore spomenutim ajetom: “Allah uzima duše u vrijeme smrti njihove – a koja nije umrla – u snu njenom. Tad zadržava onu kojoj je odredio smrt, a šalje drugu do roka određenog” (Ez-Zumer, 42). Kaže Abdurrahman es-S'adi u svom tefsiru (str. 725): “Ovaj ajet je dokaz da su duša i nefs tijelo koje opstoji samo po sebi, da se ona (duša) po svojoj suštini razlikuje od suštine tijela, da je ona stvorenje koje je mudro osmišljeno, Allah sa njom rapolaže tako što je usmrćuje, zadržava i šalje, i da se duše živih i umrlih susreću u Berzehu (zagrobnom životu), sastaju se i međusobno razgovaraju, a zatim Allah vrati duše živih (u njihova tijela) a zadrži duše umrlih”. Na osnovu ovog ajeta neki učenjaci pojašnjavaju snove u kojima čovjek sanja umrlu osobu sa kojom razgovara da je to rezultat susretanja duše koja izađe iz tijela spavača i duše te umrle osobe koju sanja.

Postoji i drugačiji tefsir ovog ajeta, a to je da se i pod dušom koja se zadržava i dušom koja se šalje misli pod obe duše na dušu umrlog a ne pod dušom koja se šalje (vraća) da se ne misli na dušu onog koji spava. Ovakvo tumačenje ajeta između ostalih je izabrao i šejhul-islam Ibn Tejmije. Zato on u svojim fetvama (Medžmu'ul-fetava, 5/453) kaže: “A ono što se spominje od susretanja duša onih koji spavaju i duša umrlih to ne negira ono što je došlo u ajetu (misli na Ez-Zumer, 42) a niti tekst ajeta ukazuje na to (na susretanje duša živih i duša umrlih u snovima)”.
Drugi stav učenjaka je da je susretanje duša živih tokom sna sa dušama umrlih stvar gajba (nepoznatog) i ne može se o tome ništa znati osim ako smo o tome obavješteni u šerijatskim tekstovima (Kur'ana i Sunneta). A nema ajeta i hadisa koji direktno ukazuju na to. Prema tome, da bi se tako nešto tvrdilo treba imati dokaz.
Naravno, zagovorači prvog stava i mišljenja smatraju da imaju dokaze.

Njihov prvi dokaz je spomenuti 42. ajet u suri Ez-Zumer, o čemu je već bilo govora.

Njihov drugi dokaz je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Tufejla ibn Amra Ed-Devsija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Tufejl sa nekim čovjekom iz njegovog naroda učinio hidžru u Medinu, pa je taj čovjek obolio, izgubio nadu (u život) a zatim rasjekao zglobove na prstima iz kojih je tekla krv dok nije umro. Nakon toga Tufejl ga je sanjao, bio je lijepog izgleda s tim da je imao zamotane ruke. Pa ga je upitao: “Šta je sa tobom uradio tvoj Gospodar?” A on mu odgovori: “Oprostio mi je zbog hidžre prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”. “A zašto su ti ruke zamotane”, pitao ga je. On odgovori: “Bi mi rečeno: ‘Nećemo ti popraviti ono što si sam upropastio'”. Zatim je te snove Tufejl ispričao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu moj oprosti i njegovim rukama”. Hadis je po njima direktan dokaz po ovom pitanju. Naime, Tufejl, radijallahu anhu, je sanjao da je razgovarao sa čovjekom koji se ubio i on ga je obavijestio o svom stanju u zagrobnom životu, zatim je taj san Tufejl ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on prihvatio taj san kao istinu našto ukazuje to da je dovio Allahu da mu oprosti i rukama. Jedino što se može prigovoriti ovom dokazivanju da u hadisu ništa ne ukazuje na to da su se njihove duše srele nego da ga je on sanjao a san je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio kao istinu.

Od onoga sa čime zagovarači ovog mišljenja podupiru svoje mišljenje su mnoštvo primjera, hikaja (priča) i događaja koji su se desili prethodnicima ovog Ummeta po ovom pitanju.

Naime, kažu da ono što spavač vidi u snovima od stanja umrle osobe, njenog stepena u Džennetu, ako su njegovi snovi dobri snovi (ru'ja saliha), onda je to što sanja spavač stvarnost. Prenosi se u vjerodostojnim predajama od mnogih učenjaka selefa ovog Ummeta da su u snovima vidjeli umrle i pitali ih o njihovom stanju pa su ih oni o tome obavijestili, a zatim su nama prenijeli te snove. A ovo su prenosili učenjaci i imami ovog Ummeta, pa da ovo prenošenje snova nema fajde i ibreta i da se ne uzima oni to ne bi spominjali ljudima niti bi to pisali u svojim knjigama. Moguće je da ono što se sanja od stanja nekog umrlog da je to trenutno stanje tog umrlog i da će hajr i uživanje ostati takvo ili se još više povećati, a ako je u lošem i zlom stanju da će se promijeniti na bolje Allahovom dobrotom i milošću.

Od rivajeta koji se prenose u ovom kontekstu je sljedeće:

Ono što prenosi Ebu Davud u svom Sunenu (nakon hadisa broj 3281.) da nakon što su Zendži ubili njegovog šejha Muhammeda ibn Muhammeda ibn Hallada on ga je vidio u snovima i pitao ga: “Šta je sa tobom Allah uradio?” “Uveo me u Džennet”, on mu je odgovorio.

Rivajet kojeg bilježi Ibn Tejmije u “Minhadžus-sunne” (2/201), u njemu navodi da je ‘Amr ibn Murre El-Džumeli, a on je bio šejh Sufjana Sevrija, viđen u snovima i upitan: “Šta je sa tobom Allah uradio?” A on je odgovorio: “Oprostio mi je zbog moje ljubavi prema Aliji ibn ebi Talibu i klanjanja namaza u njihovom vremenu”.
Bilježi Zehebi u “Tezkiretil-huffaz” (2/15) od pouzdanog ravije Hubejš ibn Mubeššira da je sanjao imama hadisa Jahju ibn Me'ina i pitao ga: “Šta je Allah sa tobom uradio?” On je odgovorio: “Dao mi je blago, oženio me sa 300 hurija i pripremio mi ono što je između dvaju vrata”.

Prenosi se od Sufjana ibn ‘Ujejne da je vidio Sufjana Sevrija nakon njegove smrti da u Džennetu leti od palme do drveta od drveta do palme govoreći: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici” (Es-Saffat, 61). Pa mu bi rečeno: “Šta te je uvelo u Džennet?” A on odgovori: “Bogobojaznost”.

Kaže Salih ibn Bišr: “Čim je umro ‘Ata’ Es-Sulemi vidio sam ga u snovima, pitao sam ga: ‘O Ebu Muhammede, zar ti nisi sa skupinom umrlih?’, odgovorio je : ‘Naravno’. ‘Šta si postao nakon smrti?’, pitao sam ga. ‘Tako mi Allaha, došao sam kod Gospodara koji mnogo prašta, koji je mnogo zahvalan i kod koga je ogromni hajr’, odgovorio je on”.

Prenosi Ebu Bekr ibn ebi Merjem da je u snovima vidio Vefa’ ibn Bišra nakon njegove smrti pa ga je pitao šta je radio. A on mu je odgovorio: “Spasio sam se od svih teškoća”. Zatim ga je upitao koje djelo je našao najboljim, a on odgovori: “Plakanje iz straha od Allaha”.

Prenosi se od Abdullah ibn Abdulaziza da je vidio svoga oca u snovima nakon što je umro, vidio ga je u bašči i pitao ga je koje djelo je našao da je najbolje. Pa mu je odgovorio njegov otac: “Istigfar, sine moj”. Takođe, prenosi

Suhejl da je sanjao Malik ibn Dinara nakon njegove smrti pa mu je rekao: “O Ebu Jahja, da mi je znati sa čime si došao pred Allaha”. A on mu odgovori: “Došao sam sa mnogo grijeha koje mi je Allah izbrisao zbog lijepog mišljenja o Njemu”. A od savremenih primjera je ono što se prenosi od šejha Usejmina da je sanjao svoga šejha Abdurrahmana Es-S'adija pa ga je pitao šta je to što mu je najviše koristilo kod Allaha a on mu je odgovorio: “Lijep ahlak”. A šejh Es-S'adi je bio poznat po lijepom ahlaku.

Svi ovi primjeri koji se navode od učenjaka selefa ovoga Ummeta ukazuju da su mnogi od selefa bili na stavu da se duše živih i umrlih mogu sresti i mogu kontaktirati u snovima. Naravno, ovi rivajeti ne mogu biti šerijatski argument sa kojim se dokazuje ovo pitanje.

Ibnul-Kajjim je u svojoj knjizi “Er-Ruh” žestoko i sa gorljivošću zastupao stav da se u snovima duše živih i umrlih susreću, kontaktiraju i razgovaraju jedne sa drugima, u prilog tome je odužio sa iznošenjem dokaza i navođenjem hikaja (priča) koje to potvrđuju. Između ostaloga kaže Ibnul-Kajjim: “Susretanje duša živih i umrlih ukazuje na to da živi vidi umrlog u snovima, da ga pita a umrli ga obavijesti o onome što živi ne zna pa se poklopi da se vijest umrlog podudara sa onim što je bilo u prošlosti i što će biti u budućnosti. Nekad ga umrli obavijesti o imetku kojeg je zakopao na nekom mjestu za koje niko nije znao osim njega, a ponekad mu kaže da je imao dug, navede mu svjedoke i argumente koji to potvrđuju. A još očitije od toga je da ga mrtvi obavijesti o djelu koje je radio za koje niko od živih ne zna, a još jasnije od ovoga je to da ga umrli obavijesti da će im on doći (umrijeti) u to i to vrijeme pa se desi kao što mu je rekao …” (Er-Ruh, 21).

Nakon svega spomenutog može se konstatovati da je kontaktiranje i susretanje duša živih sa dušama umrlih u snovima moguće, a što potvrđuju 42. ajet iz sure Ez-Zummer i hadis od Tufejl ibn Amra kojeg bilježi Muslim. A ako bi se prigovorilo dokazivanju ovog pitanja iz ova dva šerijatska teksta, ono što bi trebalo da presudi po ovom pitanju je svakako hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da su lijepi snovi dio nubuvveta. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od nekoliko ashaba: Ebu Hurejre, Ubadeta ibn Samita, Enesa ibn Malika i Ebu Se'ida El-Hudrija (njegov rivajet bilježi samo Buharija), radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Snovi mu'mina (u rivajetu: lijepi snovi) su četrdeset i šesti dio nubuvveta “. Značenje ovog hadisa je da su snovi mu'mina istina kao što je i nubuvvet istina, odnosno ono sa čime dođe vjerovjesnik (tj. sa nubuvvetom) je istina a četrdeset šesti dio te istine su lijepi snovi mu'mina. Pa tako ono što mu'min sanja od susretanja, kontaktiranja i razgovora sa umrlim potpada i ulazi u značenje ovog hadisa i ako bi negirali susretanje duša.
Naravno, neophodno je na ovom mjestu napomenuti nekoliko stvari:

Prvo – da kontaktiranje živih u budnom stanju sa dušama umrlih a što se naziva “prizivanje duhova ili duša” i sve ono što se desi tom prilikom od razgovora sa “duhovima i dušama”, obavještavanje o gajbu i slično, sve ovo nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima nego se radi o kontaktiranju sa džinima i šejtanima i proricanju budućnosti i sudbine. Bavljenje prizivanjem duhova i svime što proizilazi iz toga je haram oko čega ne bi trebalo biti sumnje, i naravno ovo pitanje ne potpada pod gore spomenutu mes'elu kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima.

Drugo – ako u snovima umrli traži od onoga koji ga sanja (ili nekoga drugoga) da uradi nešto što je po Šerijatu haram, mekruh, novotarija ili nešto što nije propisano onda je to znak da to nisu lijepi snovi koji imaju istinito značenje nego da je se tu upleo šejtan. A ako umrli u snovima traži da se učini neko dobro djelo, poput vraćanja duga, klanja kurbana, udjeljivanja sadake i slično, nema nikakve smetnje da se udovolji tom zahtjevu jer su ta djela svakako u Šerijatu propisana.

Treće – ispravno mišljenje učenjaka po pitanju kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima je da je to moguće i da je to istina na što ukazuju gore spomenuti šerijatski dokazi a što je stav ogromne skupine učenjaka ovogUmmeta od ashaba, tabi'ina pa nadalje. Međutim, bitno je podcrtati i naglasiti da se po ovom pitanju ne treba ići previše široko niti da ova stvar postane glavna životna vjerska preokupacija i zanimacija na kojoj se izgrađuje sve što je vezano za sudbinu jednog čovjeka. Nego je ispravno da se ova stvar svede na njenu mjeru koja joj po Islamu i pripada. I zato je najispravnije i najsigurnije da se po ovom pitanju mu'min ponaša onako kako je prenešeno od selefa ovoga Ummeta, a to je da se u snovima od umrlih uzimaju vijesti o njihovom stanju (da li im je oprošteno ili nije, da li uživaju i slično), koja dobra djela najviše koriste i zbog kojih Allah, dželle še'nuhu, oprašta i obilno nagrađuje, ili vijesti o tome da je umrli ostao dužan da uradi neko dobro djelo i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com