Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Dileme i nejasnoće oko uzimanja muževog prezimena
Alejkumusselam. Oko ovog pitanja je bilo mnogo reagovanja, negodovanja i negiranja da prezime predstavlja porijeklo i da se spomenuti šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje pripisavanje tuđem porijeklu odnose na uzimanje prezimena muža od strane žene. Zbog toga će biti iznešena neka pojašnjenjaviše
Alejkumusselam. Oko ovog pitanja je bilo mnogo reagovanja, negodovanja i negiranja da prezime predstavlja porijeklo i da se spomenuti šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje pripisavanje tuđem porijeklu odnose na uzimanje prezimena muža od strane žene. Zbog toga će biti iznešena neka pojašnjenja oko toga.
Naime, danas je općeprihvaćena stvar među ljudima da prezime predstavlja i upućuje na porijeklo nekog čovjeka bez obzira na to što je upotreba prezimena u obliku koji mi danas imamo i poznajemo nastala u 12. stoljeću, po nekima, i razvijala se do 19. stoljeća. Ono što je bitna karakteristika prezimena je da govori o ocu, djedovima i korijenu neke osobe o čemu se vodilo računa i prije nego što se prezime počelo koristiti.
Pa tako prezime predstavlja zamjenu za nabrajanje i navođenje oca, djeda, pradjeda, čukundjeda i tako dalje, jer je od jednog od toga djeda uzeto njegovo ime, ili njegova osobina po kojoj je bio poznat, ili mjesto u kojem je živio, ili zanimanje kojim se bavio i slično i tako je nastalo prezime te familije. Uglavnom, bitno je da se sve ovo veže za djedove te familije.
Šerijat je došao sa veoma strogim propisima vezanim za porijeklo bilo kojeg čovjeka. Od toga je stroga zabrana vrijeđanja i ismijavanja tuđeg porijekla. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim”.
Isto tako, osnovni smisao zabrane zinaluka je to da se ne bi miješalo porijeklo ljudi, jer ako je žena udata za nekoga i njemu se pripisuju djeca, pa ona učini zinaluk sa drugim i rodi dijete koje je od tog drugog a pripiše se njenom mužu sa kojim je vjenčana time se miješa porijeklo ljudi što vodi u veliki fesad. Zbog nepoznavanja porijekla i ne vođenja računa o njemu ne poznaju se rodbinke veze, može doći do sklapanja braka između onih kojima je to zabranjeno zbog krvnog srodstva, može neko nasljeđivati nekog koga šerijatski nema pravo da ga naslijedi i obrnuto. Postoje posebna poglavlja u šerijatskom pravu o utvrđivanju porijekla, negiranju porijekla, proklinjanju zbog porijekla i tako dalje.
A od tih propisa vezanih za porijeklo je i zabrana pripisivanja tuđem porijeklu. Namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca je nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”.
Takođe, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr“. A od S’ad ibn Ebi Vekkasa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim se prenosi: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. A pošto prezime ukazuje i predstavlja porijeklo čovjeka ne treba imati ni najmanju sumnju da se ovi hadisi odnose i na zabranu mijenjanja prezimena.
Postavlja se pitanje da li ako žena uzme dvojno prezime, tj. zadrži svoje prezime i doda muževo pa joj prezime bude kombinacija njenog i muževog prezimena da li je to šerijatski sporno? Da bi se odgovorilo na to prije svega treba utvrditi šta u stvari predstavlja ta nova kombinacija od prezimena. Tim činom žena je napravila novi vid porijekla kojem se ona pripisuje.
Jedan dio tog porijekla je tačan i istinit a to je u stvari njeno prezime, a drugi dio te nove tvorevine od prezimena je netačan i lažan a to je muževo prezime koje je ona pridodala svome. Jer ona nema nikakve veze po porijeklu sa ocem, djedom, pradjedom, čukundjedom svoga muža.
Ako se ta nova tvorevina dvojnog prezimena pravda nečim što se naziva kompromis, da li to mijenja propis ovog čina i utiče na njega? Kompromis znači dogovor, pa ako se u hadisima iz zabrane pripisivanja tuđem porijeklu izuzima stanje uzimanja dvojnog prezimena kao rezultat kompromisa (dogovora) onda je to dozovljeno. Ako analiziramo tekstove gore spomenutih hadisa, poput:
– “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”
– “ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada …”
– “ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”
– “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”,
onda jasno dolazimo do zaključaka da su svi oblici ovih hadisa u općoj formi po kojoj se ne pravi izuzetak niukom slučaju. A meni nije poznat neki drugi šerijatski tekst sa kojim se izuzuma iz ove zabrane polulažno pripisivanje porijekla, tj. uzimanje dvojnog prezimena. Prema tome, uzimanje dvojnog prezimena takođe potpada pod ovu zabranu koja je došla u hadisima, s tim da je grijeh tog čina blaži od uzimanja samo muževog prezimena.
A što se tiče nazivanja tog djela, lažnog pripisivanja tuđem porijeklu, kufrom, tu se ne misli na kufr (nevjerstvo) koje izvodi iz vjere Islama oko čega nema razilaženja među učenjacima. Mnogo je djela koja su u šerijatskim tekstovima nazvana kufrom (nevjerstvom) a da se pod tim nazivom ne misli na kufr koji izvodi iz Islama, poput hadisa:
– “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim” (mutefekun alejhi),
– “Vrijeđanje muslimana je fisk (grijeh) a borba protiv njega je kufr (nejverstvo)” (mutefekun alejhi),
– “Ko kaže svome bratu (muslimanu): o kjafire, ta se riječ vraća na jednog od njih dvojice” (mutefekun alejhi),
– “Ko se zakune nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”, (Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi ga ocjenjuje dobrim a Alabani vjerodostojnim).
Pa tako u ovim hadisima je omalovažavanje nečijeg porijekla, naricanje za umrlim, borba protiv muslimana, nazivanje muslimana kjafirom i zaklinjanje mimo Allaha nazvano kufrom a složni su učenjaci da se ne odnosi na kufr koji izvodi iz vjere nego da su to veliki grijesi.
Nego se ti hadisi tumače na neki od sljedećih načina:
– da je to kufr djelom (kufr ameli – koji ne izvodi iz vjere) a ne uvjerenjem,
– da to predstavlja veliku i strašnu opomenu onima koji čine ta djela,
– da je to kufr koji izvodi iz Islama ako oni ta ohalaljuju,
– da se misli na jezičko značenje kufra, tj. kufr znači prekriti te oni sa činjenjem tih djela prekrivaju svoj iman ali ne izlaze iz vjere, i još neka druga tumačenja koje navodi Ibn Hadžer u svojoj knjizi Fethul-bari.
Prema tome, nije dozvoljeno uzimati dvojno prezime (zadržati svoje i dodati muževo) jer to takođe potpada pod hadise u kojima je došla zabrana pripisivanja tuđem porijeklu, s tim da je težina grijeha u ovom slučaju manja od uzimanja samo muževog prezimena od strane žene. A to što djelo svjesno i namjerno pripisivanje tuđem porijeklu nazvano kufrom to ne znači da ono izvodi iz Islama nego da predstavlja veliki grijeh oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Može li se bismilla učiti naglas u namazu?
Ispravno je da se bismila u namazu ne uči naglas, to jest da je sunnet bismilu proučiti usebi jer ona nije dio el-Fatihe. Ipak, nema smetnje u tome da čovjek ponekad prouči bismilu naglas, kako to kažu islamski učenjaci. Prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, bismilu učio naglas (en-Nesai, 904, Ibn Hviše
Ispravno je da se bismila u namazu ne uči naglas, to jest da je sunnet bismilu proučiti usebi jer ona nije dio el-Fatihe. Ipak, nema smetnje u tome da čovjek ponekad prouči bismilu naglas, kako to kažu islamski učenjaci. Prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, bismilu učio naglas (en-Nesai, 904, Ibn Hibban, 1788, Ibn Huzejma, 499, ed-Darekutni, 1/305, i el-Bejheki, 2/46 i 58). A bolje je da čovjek bismilu ne uči naglas jer se u pouzdanim hadisima kaže da ju je Vjerovjesnik, ﷺ, učio usebi. (Imam Muslim, 399, zabilježio je da je Enes, radijallahu anhu, kazivao: “Obavljao sam namaz pristajući za Resulullahom, ﷺ, i za Ebu Bekrom, i za Omerom, a nisam čuo da iko od njih uči bismilu.”)
Nadam se da nije pogriješio onaj ko prouči bismilu naglas kako bi izbjegao smutnju i negodovanje ako se nalazi u mjestu u kojem se bismila uči naglas.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjeDa li je dozvoljeno proslavljati Valentinovo?
Valentinovo je rimski paganski praznik, koji su naslavili praktikovati i nakon što su postali kršćani. Taj festival je povezan sa njihovim svecem pod imenom Valentin koji je osuđen na smrt 14. februara 270 po Gregorijanskom kalendaru. Nevjernici i danas praktikuju ovaj praznik, prilikom koga je rašiviše
Valentinovo je rimski paganski praznik, koji su naslavili praktikovati i nakon što su postali kršćani. Taj festival je povezan sa njihovim svecem pod imenom Valentin koji je osuđen na smrt 14. februara 270 po Gregorijanskom kalendaru. Nevjernici i danas praktikuju ovaj praznik, prilikom koga je raširen nemoral i zlo. Za više informacija o ovome prazniku, molimo pogledajte: Proslavljanje Valentinova.
Drugo:
Nije dozvoljeno muslimanu da proslavlja nijedan nevjernički praznik, jer praznici podpadaju pod šerijatska pitanja koja se moraju zasnivati na vjerodostojnim izvorima.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Praznici su dio šerijata, jasan put i rituali za koje Allah kaže (prijevod značenja):
‘svima vama smo zakon i pravac propisali.’ [El-Mā'ide 5:48]
‘akoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema kojem se trebala vladati,’ [El-Hadždž 22:67]
To isto je i kibla (smjer prema kojem se okrećemo u namazu), namaz i post. Nema razlike između prisustvovanja njihovom prazniku niti sudjelovanja u njihovim ostalim obredima. Potpuno sudjelovanje u tim praznicima je sudjelovanje u kufru, a sudjelovanje u nekim manjim stvarima, je sudjelovanje u ograncima kufra. Uistinu, praznici su jedna od jedinstvenosti koje odlikuju neku vjersku skupinu i od najvećih simbola, tako da sudjelovanje sa njima u tome je sudjelovanje sa najvećom osobinom i simbolom kufra. Nema sumnje da sudjelovanje u tome može odvesti do potpunog kufra.
Djelomično sudjelovanje, je u najmanju ruku nepokornost i grijeh. Na ovo je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘Svaki narod ima svoje praznike a ovo su naši praznici (dva bajrama op. pre.).’ Ovo je gore nego da oblačite ez-zinar (odjeća koja je specifična za pripadnike knjige) i u njihovim drugim osobinama, jer su te osobine sa ljudske strane i nisu dio vjere, nego je njihova svrha samo da napravi razliku između muslimana i nevjernika. Što se tiče praznika i njegovih rituala, ovo je od vjere koja je prokleta zajedno sa njihovim sljedbenicima, pa je udruživanje sa njima u ovome jeste, udruživanje u nečenu što priziva Allahovu srdžbu i Njegovu kaznu.”
Iktida’ es-Sirat el-Mustekim, 1/207.
On također kaže: “Nije dozvoljeno muslimanima da ih oponašaju u bilo čemu što je jedinstveno za njihove praznike, bilo da se radi o hrani, odjeći, kupanju, paljenju vatri, odstupanje od uobičajene rutine, neki obredi ili bilo šta drugo. Nije dozvoljeno napraviti gozbu ili dijeliti darove, ili im prodati nešto što će im pomoći u tome, ili da se dozvoli djeci i ostalima da igraju igre koje su dio njihovog praznika, ili da se nose njihovi ukrasi.
Da zaključimo: Muslimani ne trebaju raditi nikakve posebne radnje na dan njihovog praznika, nego taj dan treba da bude kao i svaki drugi dan kod muslimana. Muslimani ne smiju uraditi ništa jedinstveno imitirajući time njih.”
Medžmu'u-l-Fetava, 25/329.
Hafiz Ez-Zehebi, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Ako kršćani imaju praznik, i jevreji imaju praznik, to je samo za njih, musliman im se ne smije pridružiti u tome, isto kao što se musliman njima ne smije pridružiti u njihovoj vjeri i njihovoj kibli.”
Tešebbuh el-Hasis bi Ehlu-l-Hamis, 4/193, izdao Medželletu-l-Hikmeh.
Hadis koji je naveo šejhu-l-islam Ibn Tejmijje je zabilježio Buharija (952) i Muslim (892) od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Ebu Bekr je ušao kod mene a bile su tu dvije mlade djevojke od ensarija koje su pjevale o tome šta se desilo ensarijama u danu Bu'ute. I nisu bile pjevačice (koje se iznajme da to rade op. pre.). Ebu Bekr je rekao: ‘Šejtanski muzički instrumenti u kući Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?!’ i to je bilo na dan bajrama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Ebu Bekre, svaki narod ima svoje praznike, a ovo je naš praznik.’ “
Ebu Davud (1134) prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, ljudi su imali dva dana u kojima su se veselili. On je rekao: ‘Šta su ova dva dana?’ Rekli su mu: ‘Veselili smo se u ovim danima i prije islama.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Allah vam je ta dva dana zamijenio sa dva bolja dana: ramazanskim i kurban bajramom.’ ” Šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih Ebi Davud.
Ovo ukazuje na to da su praznici od znakova pomoću kojih se nacije razlikuju, i nije dozvoljeno praktikovati praznike neznalica i mušrika (mnogobožaca).
Učenjaci su izdali fetve da je zabranjeno slaviti Valentinovo.
Upitali su šejha Ibn ‘Usejmina, rahimehullahu te'ala:
U današnje vrijeme proslavljanje Valentinova je postalo rašireno, pogotovo kod studentica. To je kršćanski praznik gdje se ljudi oblače u potpunosti u crveno, uključujući odjeću i cipele, i razmjenjuju crveno cvijeće. Nadamo se da nam možete pojasniti propis proslavljanja ovoga praznika, i šta savjetujete muslimanima po ovome pitanju, molimo Allaha da vas blagoslovi i sačuva.
On je odgovorio:
“Proslavljanje Valentinova nije dozvoljeno zbog nekoliko razloga:
1. To je izmišljeni praznik za koji nema osove u islamu.
2. Promoviše ljubav (zabranjenu ljubav op. pre.) i zaljubljivanje.
3. Poziva srca da se preokupiraju besmislicama koje su u suprotnosti sa putem selefa.
Nije dozvoljeno u ovome danu praktikovati ništa od onoga što je specifično za taj praznik, bilo da se radi o hrani, piću, odjeći, razmjenjivanju darova ili bilo šta drugo.
Musliman bi trebao biti ponosan na svoju vjeru i ne biti slaba ličnost koja prati svakoga ko naiđe. Molim Allaha da sačuva sve muslimane od iskušenja, vidljivih i skrivenih, i da nas sačuva i uputi.”
Medžmu'u-l-Fetava Šejh Ibn ‘Usejmin, 16/199.
Stalna komisija za fetve je upitana: Neki ljudi slave Valentinovo na 14. februar svake godine. Poklanjaju crvene ruže, nose crvenu odjeću i čestitaju jedni drugima. neke pekare prave slatkiše crvene boje i crtaju srce na njima, a neke prodavnice reklamiraju robu koju se koristi samo na taj dan. Koji je vaš stav o sljedećem:
1. Proslavljanje ovog dana.
2. Kupovina u trgovinama za ovaj daj.
3. Trgovci koji ne proslavljaju ovaj dan ali prodaju robu koju koriste oni koji ga proslavljaju.
Oni su odgovorili:
“Jasni dokazi Kur'ana i sunneta, kao i koncenzus ranijih generacija ovog ummeta upućuju da u ovoj vjeri imamo samo dva praznika: Ramazanski i Kurban bajram. Svaki drugi praznik koji se odnosi na pojedinca, grupu, neki događaj ili bilo šta drugo su novotarski praznici, i nije dozvoljeno muslimanima da ih proslavljaju, da ih odobravaju ili da se raduju tim povodom, ili da potpomažu druge da ih proslavljaju na bilo koji način, jer je to prelaženje Allahovih granica, a ko god prelazi Allahove granice je nepravedan prema sebi. Ako je taj izmišljeni praznik nevjernički, onda je grijeh još veći, jer je to vid oponašanja njih i uzimanja njih za prisne prijatelje, a Allah je zabranio u svojoj knjizi muslimanima da oponašaju nevjernike i da ih uzimaju za prisne prijatelje. Potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god oponaša neki narod on je jedan od njih.’ Valentinovo potpada pod ovo jer je to paganski kršćanski praznik, tako da nije dozvoljeno muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan da ga proslavlja, odobrava ili čestita. Na njemu je da ga ignorira i izbjegava, bivajući pokoran Allahu i Njegovom Poslaniku, i tako kloneći se onoga što prouzrokuje Allahovu srdžbu i Njegovu kaznu. Također, zabranjeno je muslimanima da im pomažu u proslavljanju ovoga ili nekog drugog zabranjenog praznika tako što će obezbijediti neku hranu ili piće, da kupuju, prodaju, proizvode, daju ili reklamiraju itd. nešto vezano za to, jer je sve to potpomaganje u griješenju i neprijateljstvu i to je vid nepokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Allah kaže (prijevod značenja):
‘Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; ‘ [El-Mā'ide 5:2]
Musliman se mora pridržavati Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim stvarima, pogotovo u vrijeme smutnje kada je zlo svuda rašireno. Trebao bi biti pametan i izbjegavati da padne u zabludu, onih koji su zaslužili Allahovu srdžbu i koji su skrenuli, i onih koji rade zlo i ne boje se Allaha i koji se ne ponose time što su muslimani. Musliman se mora okrenuti Allahu i tražiti uputu od Njega te ustrajati u slijeđenju te upute, jer nema Onoga koji upućuje osim Allaha i niko ne može učiniti da osoba bude ustrajna osim Njega. A Allah je izvor sve snage. Neka je salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.”
Šejh Ibn Džibrin, rahimehullahu te'ala, je upitan:
Među našom omladinom, momcima i curama, postalo je normalno proslavljati Valentinovo, koji je dobio ime po svecu kojeg štuju kršćani, koji ga slave svake godine 14. februara. Oni tada razmjenjuju poklone i crvene ruže, i nose crvenu odjeću. Koji je propis proslavljanja ovog dana i razmjenjivanja poklona tada?
On je odgovorio:
“Prvo:
Nije dozvoljeno proslavljati ove izmišljenje praznike, jer je to novotarija za koju nema osove u islamu. To podpada pod hadis koji prenosi Aiša, radijallahu ana, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god uvede nešto u ovu našu stvar što nije od nje, to se odbija.’
Drugo:
Podrazumijeva oponašanje nevjernika, i oponašanje u onome što oni štuju i štovanje njihovih praznika i obreda, kao i oponašanje njih u nečemu što je dio njihove vjere. U hadisu stoji: ‘Ko god oponaša jedan narod on je od njih.’
Treće:
Posljedica toga su zle i zabranjene stvari kao traćenje vremena, pjevanje, muzika, razbacivanje, otkrivanje, nemoralno ponašanje, miješanje muškaraca i žena, pokazivanje žena muškarcima koji im nisu mahremi, i mnoge druge zabranjene stvari, ili stvari koje su putevi koji vode u razvrat. To se ne može opravdati da se kaže da je to samo vid zabavljanja i igranja.Onaj ko je iskren prema sebi trebao bi se kloniti grijeha i svega što vodi u njega.
I on je rekao:
Na osnovu ovoga, nije dozvoljeno da se prodaju ovi pokloni i ruže, ako je poznato da kupac proslavlja taj praznik ili će te stvari poklanjati kao poklon na taj dan, tako da prodavac neće biti sudionik u ovim novotarijama. A Allah zna najbolje.”
A Allah zna najbolje.
Vidi manjeOdgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/73007
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Je li dozvoljeno praviti kratku pauzu prije ustajanja na drugi rekat?
Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.). Mviše
Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.).
Malik b. El-Huvejris el-Lejsi, rhm., prenosi da je gledao Allahovog Poslanika, ﷺ., kako klanja i da je primijetio da Poslanik, ﷺ., kada bi se našao na neparnom rekatu namaza, ne bi ustao (na drugi rekat) dok prethodno ne bi sjeo. (Buhari, br. 823, Ebu Davud, br. 844, Tirmizi, br. 287, Nesai, br. 1152, Ibn Huzejma, br. 686, Ibn Hibban, br. 1934)
Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, rhm., kaže: “Islamski učenjaci razilaze se u pogledu toga da li je kratko sjedenje poslije neparnih rekata mustehabb – pohvalno činiti ili ne, pa jedni smatraju da je:
– mustehabb; poput Hammada b. Zejda i Šafije, u jednom od njegova dva stava, Ahmeda u jednoj predaji koju bilježi, Hallal kaže: ‘To je bio zadnji stav koji je zastupao’, i Hallal je odabrao ovo mišljenje, kao i njegov prijatelj Ebu Bekr b. Džafer;
-nije mustehabb; mišljenje većine učenjaka, a mustehabb je odmah poslije druge sedžde ustati na sljedeći rekat. Ovo prenosi imam Ahmed od Omera, Alije, Ibn Mesuda, a Ibn Munzir prenosi ovaj stav od Ibn Abbasa, r.a., gdje navodi sened od Numana b. Ajjaša koji kaže: “Sreo sam dosta ashaba Allahovog Poslanika, ﷺ., koji, kada bi podigli glavu sa druge sedžde, prvoga ili trećega rekata, odmah bi ustali na sljedeći rekat i ne bi sjedili…” Ovaj stav zastupali su Ubade b. Nesi, Ebu Zunad, Nehai, Sevri, Ebu Hanifa, Šafija u jednom od dva stava, Ahmed u mešhur (općeprihvaćenom) mišljenju njegovog mezheba, shodno većini imama hanbelijskog mezheba.” (Vidjeti: Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari, 2/437, br. 172)
Naši učenjaci i učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je kratko sjedenje nakon neparnih rekata mustehabb starijim, slabim i gojaznijim osobama, jer im je teško sa koljena ustajati na sljedeći rekat a da prethodno ne sjednu. Ebu Ishak el-Mervezi tumači da se dva stava imama Šafije razlikuju shodno stanju klanjača, a ne shodno dokazima, i hadis Malika b. El-Huvejrisa tumače na taj način, navodeći da je Poslanik, ﷺ., ponekad sjedio između rekata nakon što je ostario i tjelesno otežao – a delegacije Arapa dolazile su Poslaniku, ﷺ., pred kraj njegovog života, što potvrđuje i praksa starijih ashaba koji su bili prisno uz Poslanika, ﷺ. – to sjedenje nisu praktikovali u svojim namazima, što nas upućuje na to da su oni znali da nikako nije u pitanju sunnet namaza.
Harb el-Kermani prenosi od Ishaka b. Rahivejha dva rivajeta:
Sjedenje radi odmora mustehabb je svakome.
Sjedenje radi odmora nije mustehabb osim osobi koja nije u stanju direktno s nogu ustati na sljedeći rekat. Ovo je također i predaja Ibn Mensura od Ishaka.
U svakom slučaju, oni koji smatraju da ovo sjedenje nije mustehabb – kažu: da je ipak u pitanju dozvoljeni postupak, koji se može praktikovati u namazu iz potrebe, poput odmaranja u namazu zbog muke i bolesti, ili radi čuvanja od neke štete, i slični postupci koji nisu sunnet – propisani, ali jesu mubah –dozvoljeni.“ (Pogledati: Fethul-Bari, 5/144, br. 832)
Kadi Ijad, rhm., kaže: “Oni koji smatraju da sjedenje nije mustehab, hadis Ibn Huvejrisa tumače na taj način da je Allahov Poslanik, ﷺ., svojom praksom pokazao da je takav postupak dozvoljen u namazu.” (Pogledati: Ikmalul-Mu‘ulim fi Šerhi Sahihi Muslim, 2/256)
Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji smatra da je kratko sjedenje između rekata mustehabb – pohvalno, u svakom slučaju, te da nespominjanje ovog propisa u drugim hadisima ne znači da on nije mustehabb – poželjan i pohvaljen, već nam može samo ukazati na to da taj propis nije obavezan, što temeljimo na sljedećem:
Poslanikova, ﷺ., praksa ukazuje nam na nešto da je propisano, te da se u tome treba slijediti.
Ovaj propis ima potporu u hadisu Ebu Humejda el-Saidijja, koji prenose Ahmed, Ebu Davud, br.730–964., Ibn Madža, 2/171, Ibn Huzejma, br. 677, Darimi, br. 1356, sa dobrim senedom, u kojem se nalazi njegov opis namaza Allahovog Poslanika, ﷺ., pred desetericom ashaba, koji su mu oni bespogovorno potvrdili. (Pogledati: Fetava el-islamijjeh, 1/268) A Allah, dž.š., najbolje zna!
Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha
Vidi manjeNaređivanje dobra i zabranjivanje zla i ajet Brinite se o sebi
Hvala pripada Allahu. Ovaj ajet iz sure El-Mā'ide neki ljudi pogrešno shvataju. Oni misle da nije obavezno da se naređuje na dobro i zabranjuje zlo, a ponekad ga citiraju onima koji njima kažu da trebaju raditi neko dobro ili da ostave neko zlo. U komentaru ajeta, prijevod značenja: "O vjernici, brviše
Hvala pripada Allahu.
Vidi manjeOvaj ajet iz sure El-Mā'ide neki ljudi pogrešno shvataju. Oni misle da nije obavezno da se naređuje na dobro i zabranjuje zlo, a ponekad ga citiraju onima koji njima kažu da trebaju raditi neko dobro ili da ostave neko zlo.
U komentaru ajeta, prijevod značenja:
“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” [El-Mā'ide 5:105]
Učenjak Muhamed el-Emin eš-Šenkiti je rekao:
“Neznalica može pomisliti, prema vanjskom značenju ajeta, da nije obaveza naređivati dobro i zabranjivati zlo, ali isti ajet također ukazuje na to ako osoba da sve od sebe (naređuje na dobro i zabranjuje zlo), i ne bude rezultata, onda je to na što se ovaj ajet odnosi. To je ono gdje Allah kaže: ‘ ako ste na Pravome putu ‘, jer svako onaj ko ne naređuje na dobro nije na Pravom putu. Oni koji kažu da se ovo podrazumijeva u ajetu su Huzejfe i Sa'id ibnu-l-Musejjib, kao što je prenio El-Elusi u Tefsiru, i Ibn Džerir, kao što je prenio El-Kurtubi od Sa'ida ibnu-l-Musejjiba; i Ebu ‘Ubejde El-Kasima Ibn Seleme. Ibn Džerir također prenosi slično od grupe ashaba kao što su Ibn Omer i Ibn Mesud.
Neki su učenjaci rekli da ‘ ako ste na Pravome putu ‘ znači ako im kažete a oni vas ne budu sušali; a neki su rekli da je naređivanje na dobro uključeno pod pravim putem u ovom ajetu. Ovo je jasno svakom pravednome.
Još dokaza da onaj ko ne naređuje na dobro nije na pravom putu jeste da se Allah kune da je takva osoba na gubitku, On kaže, prijevod značenja:
‘Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju (u islamski monoteizam) i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju (tj. nređuju jedni drugima sve vrste dobrih djela koja je Allah naredio i da se klone od svih vrsta grijeha i zlih djela koja je Allah zabranio) i koji jedni drugima preporučuju strpljenje ( jer teškoća, šteta, ozljede mogu doći onda kada se biva na Allahovom putu od pozivanja u Tevhid ili džihad).’ [El-‘Asr 103:1-3]
Suština je da je obavezno naređivati dobro i zabranjivati loše, a onda kada si ispunio svoju obavezu, onaj ko naređuje na dobro neće mu naštetiti zabluda onih koji su zalutali. Na to je ukazano u nekoliko ajeta, kao što je, prijevod značenja:
‘I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.’ [El-Enfāl 8:25]
I hadis koji ukazuje na to da ljudi koji ne budu naređivali na dobro i zabranjivali zlo, Allah će ih kazniti zajedno sa onim koji su radili zlo. Na primjer:
Prenosi se da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao:
‘O ljudi vi učite ovaj ajet:
‘O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!’ [El-Mā'ide 5:105]’
ali sam ja čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Ako ljudi vide onoga ko radi zlo, i ne uhvate ga za ruku (da bi zaustaviti to zlo koje radi), uskoro će ih Allah sve kazniti.’ ‘ Ebu Davud, 4338; Et-Tirmizi, 2168; i En-Nesai’ sa senedom koji je sahih. Također šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih et-Tirmizi, 2448.”
Advau-l-Bejan, 2/169.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/38701
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Predaja da je Kur'an izmijenjen?
Hvala pripada Allahu. Prvo: Nije moguće da musliman dobije sumnje o vjerodostojnosti Kur'ana, jer je Allah zagarantovao da će On sačuvati Kur'an. Allah kaže, prijevod značenja: "Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!" [El-Hidžr 15:9] Kur'an je sačuvan u srcima ashaba kojviše
Hvala pripada Allahu.
Vidi manjePrvo:
Nije moguće da musliman dobije sumnje o vjerodostojnosti Kur'ana, jer je Allah zagarantovao da će On sačuvati Kur'an. Allah kaže, prijevod značenja:
“Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” [El-Hidžr 15:9]
Kur'an je sačuvan u srcima ashaba koji su ga zapamtili, na kori drveća, na tankom bijelom kamenju sve do vremena hilafeta Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anh. Tokom ratova protiv otpadnika mnogi ashabi koji su zapamtili Kur'an su ubijeni, pa je se Ebu Bekr, radihallahu anh, pobojao da se Kur'an može izgubiti. Posavjetovao je se sa starijim ashabima o ideji sabiranja Kur'ana u jednu knjigu tako da bude sačuvana i da se ne može izgubiti, ovaj zadatak je bio povjeren velikom hafizu Zejdu ibn Sabitu i drugim pisarima objave. Buhari navodi u svome sahihu da je Zejd ibn Sabit, radijallahu anh, rekao:
“Ebu Bekr Es-Siddik je poslao po mene kada su ubijeni ljudi (ashabi u borbi protiv Musejleme) u bitci na Jemami. Otišao sam kod njega, a kod njega je sjedio Omer, radijallahu anh. Ebu Bekr, radijallahu anh, mi je rekao: ‘Omer mi je došao i rekao: ‘Veliki broj ubijenih su bili učači (hafizi) Kur'ana u bitci na Jemami, i bojim se da se još veće pogibije hafiza mogu desiti na drugim bojištima, zbog čega bi veliki dio Kur'ana mogao biti izgubljen. Stoga ti predlažem (Ebu Bekre) da izdaš naredbu da se Kur'an sakupi.’ Pa sam mu rekao: ‘Omere kako da uradiš nešto što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uradio?’ Omer je odgovorio: ‘Tako mi Allaha, ovo je nešto dobro.’ Omer je se raspravljao samnom sve dok mi Allah nije otvorio prsa tome i da sam shvatio dobro u njegovoj ideji.’ Onda je Ebu Bekr, radijallahu anh, rekao meni: ‘Ti si mudar, mlad čovjek i mi imamo mnogo povjerenja u tebe. Ti si bio pisar objave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa ti trebaš potražiti Kur'an (tj. dijelove na kojim je već bio zapisan) i sakupiti ih (u jednu knjigu).’ Tako mi Allaha da su mi naredili da premjestim planine, bilo bi mi lakše nego što su mi naredili da sakupim Kur'an. Rekao sam (Ebu Bekru): ‘Kako da uradiš ono što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uradio?’ On je odgovorio: ‘Tako mi Allaha, ovo je nešto dobro.’ Ebu Bekr se nastavio raspravljat samnom sve dok mi Allah nije otvorio srce tome kao što je otvorio srca i Ebu Bekra i Omera. Tako da sam počeo tražiti Kur'an i sakupljati ga (sa onoga na čemu je bio zapisan) sa palminih stabljika, bijelih tankih kamenja i srca ljudi (tj. od onih koji su ga znali napamet), sve dok nisam našao zadnji ajet sure Et-Tevbe kod Ebu Huzejme el-Ensarija, i nisam ga našao ni kod koga mimo njega, to je ajet:
‘Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti’ [Prijevod značenja Et-Tevbe 9:128]
… sve do kraja sure El-Bera (Et-Tevbe).
Ovi dijelovi su ostali kod Ebu Bekra sve do njegove smrti, onda kod Omera do njegove smrti, pa onda kod hafse bint Omer, radijallahu anhuma.”
Drugo:
Što se tiče El-Hadždžadža, nije njegova idejla bila da ispiše mushaf, nego mu je to naredio jedan veoma pametan čovjek. Slijedi čitav događaj:
Rekao je Ez-Zerkani:
“Poznato je da Osmanov mushaf nije imao tačke na slovima (koje su služile kasnije da se razlikuju slična slova u arapskom jeziku). Bilo kako bil,o tačke nisu dodane u mushaf, po poznatom stavu, do doba halife Abdulmelika ibn Mervana, kada je shvatio da se islam proširio svuda i da se arapi miješaju sa nearapima, što je imalo uticaj na arapski jezik, pa je postojala velika zabuna oko načina čitanja Kur'ana i bilo je teško ljudima da razlikuju slova. Zbog njegove pronicljivosti, znao je da treba uraditi nešto da bi riješio problem. Pa je naredio El-Hadždžadžu da se pobrine za ovu važnu stvar. Pokoran halifi, El-Hadždžadž je odredio dvojicu da urade ovo, zvali su se Nasr ibn ‘Asim el-Lejsi i Jahja ibn Je'amer el-‘Adveni, obojica su bili kvalifikovani i sposobni da urade ono što se traži od njih, jer su bili učeni, pravedni, pobožni i eksperti u arapskom jeziku i poznavali su različita čitanja Kur'ana. Obojica su učila kod Ebu-l-Esveda ed-Du'lija. Da se Allah smiluje ovoj dvojici šejhova, jer su uspjeli u svom poslu i po prvi puta stavili su tačke u mushaf. Dodali su tačke na sva slova koja su slično izgledala, ali nisu dodavali više od tri tačka na slovo.
To je postalo veoma rašireno kod ljudi i bilo je učinkovito u odstranjivanju zabune u vezi načina čitanja Kur'ana.
Kaže se da je prva osoba koja je stavila te tačke u mushaf bio Ebu-l-Esved ed-Du'li, i da je Ibn Sirin imao mushaf u kome je tačke unio Jahja ibn Je'amer. Ova mišljenja se mogu pomiriti tako da se kaže da je Ebu-l-Esved bio prvi koji je unio tačke u mushaf, ali je to uradio za vlastitu upotrebu, onda ga je Ibn Sirin slijedio u tome, a da je Ebu-l-Malik bio prvi koji je zvanično i javno dodao tačke u mushaf koji je raširen među ljudima da bi odagnao sumnje u vezi čitanja Kur'ana. “
Menahil el-‘Irfan, 1/280-281.
Treće:
Što se tiče onoga što je pitano, citirajući iz El-Musahif od Ibn Ebi Davuda, slijedi predaja i njen propis:
Prenosi se od ‘Abbada ibn Suhejba od ‘Avfa ibn Ebi Džemileha da je El-Hadždžadž ibn Jusuf izmijenio jedanaest slova u mushafu.
U suri El-Bekara 2:259 bilo je lem jetesenne (bez HA) venzur i da je on primijenio u lem jetesenneh venzur (nije se pokvarilo; a pogledaj..)
U suri El-Mā'ide 5:48 bilo je šerii'aten ve minhadža a on je promijenio u šir'aten ve minhadža (zakon i pravac).
U suri Jūnus 10:22 bilo je huve ellezi junširukum a on je promjenio u huve ellzi jusejjirukum (On vam omogućava da putujete).
U suri Jūsuf 12:45 je bilo ene atikum bi te'vilihi i on je promjenio u ene unebi'ukum bi te'vilihi (Ja ću vam protumačiti san).
U suri Ez-Zuhruf 43:32 je bilo nahnu kasemna bejnehum me'ijušahum i on je promjenio u nahnu kasemna bejnehum me'išetehum (i im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu ).
U suri Et-Takvir 81:24 je bilo ma huve ‘ala el-gajbi bi zanin i on je promjenio u ma huve ‘ala el-gajbi bi danin (i, kada je u pitanju Objava, on nije škrt).
el-Sidžistani, KItab el-Muhsahif, 49.
Ova predaja je daif džidden (veoma slaba) ili mevdu’ (izmišljena), jer se u njenom lancu prenosilaca nalazi ‘Abbad ibn Suhejb, čiji se hadisi odbacuju.
‘Ali ibn el-Medeni kaže: “Ovaj hadis nije dobar. Buhari, En-Nesai i ostali su rekli: ‘On je metruk (odbačen). Ibn Hibban je rekao: ‘On je bio kaderija koji je pozivao u svoje novotarsko ubjeđenje, i prenosio je stvari za koje bi početnik u tom polju znao da su izmišljene kada bi ih čuo.’ Ez-Zehebi kaže: ‘On je od onih koji su odbačeni.'”
Pogledati: Mizan el-I'tidal od ez-Zehebija, 4/28.
Tekst predaje je također neispravan, jer nema smisla da je se napraviti izmjena u Kur'nu i to raširiti svijetom. Čak i neki nemuslimani, kao što su Rafidije koji misle da je Kur'an nepotpun, odbacuju i kritikuju ovaj tekst.
El-Hui’, koji je Rafidija, je rekao:
“Ova izjava je kao halucinacija onog koji ima groznicu, ili kao bajke koje pričaju luđaci ili djeca. El-Hadždžadž je bio jedan od namjesnika Umejevića, i on je nesposoban da uradi bilo šta Kur'anu. On je čak nesposoban da promjeni neke male stvari u islamu, a kako onda da promjeni ono što je temelj vjere i osnova šerijata? Gdje bi dobio tu snagu da dostavi te izmjene islamskoj zemlji i izvan nje, u vremenu kada je Kur'an bio poznat kroz islamsku zemlju? Kako da nijedan historičar nikada nije zabilježio ovaj katastrofalan događaj čak uz njegovu ozbiljnost i postojanje mnogih razloga da ga spomenu? Kako to da ga niko među muslimanima nije prenio? Kako da su muslimani zanemarili taj postupak čak i nakon vladavine El-Hadždžadža? Čak i ako pretpostavimo da je mogao sakupiti sve kopije mushafa i nije mu nijedna izmakla čak i u dalekim predjelima islamske zemlje, kako ga je mogao izbrisati iz srca muslimana i onih koji su ga zapamtili, a njihov broj tada, je poznat samo Allahu.”
El-Bejan fi Tefsir el-Kur'an, 219.
Ono što onaj koji pita, kaže da je imam Es-Sidžistani napisao knjigu Ma Gajjerehu El-hadždžadž fi-l-Mushaf Osman (Šta je izmijenio El-Hadždžadž u Osmanovom Mushafu) nije istina, to je čista laž. Sve što ima o tome, jeste komentar koji je es-Sidžistani napisao na predaju od el-Hadždžadža koju smo naveli iznad, pod zazivom Bab ma ketebe el-Hadždžadž ibn Jusuf fi-l-Mushaf (Poglavlje: Šta je napisao Hadždžadž ibn Jusuf u Mushafu).
Na osonovu ovoga, mi se ne možemo oslanjati na ovu predaju u bilo kakvim okolnostima. Činjenica, da nije dokazano da je iko do sada uspio u svome pokušaju a izmjeni čak i slovo iz Kur'ana, je dovoljna da dokaže da je ovo laž. Ako je istina ono što je navedeno, onda bi bilo moguće to i ponoviti, pogotovo u vremenima kada su muslimani slabi i njihovi neprijatelji su spletkarili protiv njih. To su tako očigledni argumenti koji dokazuju da je ova tvrdnja lažna, i da naši neprijatelji nisu u mogućnosti da ospore dokaze Kur'ana ili njegvu jasnoću, pa su onda pribjegli da ga napadaju.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/23487
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Da li će osoba koja klanja iza imama izgovarati tekbire glasno ili tiho?
Hvala pripada Allahu. Imam bi trebao izgvarati tekbiretu-l-ihram (početni tekbir) i ostale tekbire naglas, tako da ga oni koji klanjaju iza njega mogu čuti i slijediti. Ako je džamija prevelika i glas imama ne može doprijeti do svih ljudi koji ga slijede, ili je njegov glas slab zbog bolesti itd. ilviše
Hvala pripada Allahu.
Vidi manjeImam bi trebao izgvarati tekbiretu-l-ihram (početni tekbir) i ostale tekbire naglas, tako da ga oni koji klanjaju iza njega mogu čuti i slijediti. Ako je džamija prevelika i glas imama ne može doprijeti do svih ljudi koji ga slijede, ili je njegov glas slab zbog bolesti itd. ili mu je glas takav, neki ljudi koji klanjaju iza njega mogu prenijeti tekbir (tako što će ih ponoviti naglas), zbog vjerodostojnog hadisa u kojem se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predvodio namaz ljudima kada je bio bolestan, a Ebu Bekr, radijallahu anh, je izgovarao tekbir da ljudi čuju. (Buharija i Muslim)
Što se tiče onoga koji klanja iza imama, njemu je sunnet da izgovara tekbir tiho tako da samo on može da se čuje. Ovo se također odnosi i na njegovo učenje Kur'ana, tekbire, učenje tesbiha na ruku’ itd; na sjedenju, selam i dova, bilo da je izgovaranje njihovo vadžib ili sunnet (treba da ih izgovara tiho op .pre.). Nije mu preporučeno da to izgovara glasno osim ako ima potreba da pomogne druge koji ne čuju imama, tada bi trebao izgovarati glasnije.
Pogledati: Mevahid el-Dželil, 2/191; et-Tadž ve-l-Iklil, 1/532.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/3247
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Da li ostavljanje namaza iz ljenosti izvodi iz islama?
Hvala pripada Allahu. Imam Ahmed kaže da onaj koji ne klanja iz ljenosti je nevjernik. Ovo je ispravnije mišljenje i na njega ukazuje Allahova knjiga i sunnet Allahovog Poslanika, i riječi selefa i ispravno razumijevanje. Eš-Šerh e-Mumti' 'ala Zadu-l-Mustenki', 2/266. Svako ko pogleda tekstove Kur'aviše
Hvala pripada Allahu.
Imam Ahmed kaže da onaj koji ne klanja iz ljenosti je nevjernik. Ovo je ispravnije mišljenje i na njega ukazuje Allahova knjiga i sunnet Allahovog Poslanika, i riječi selefa i ispravno razumijevanje. Eš-Šerh e-Mumti’ ‘ala Zadu-l-Mustenki’, 2/266.
Svako ko pogleda tekstove Kur'ana i sunneta će vidjeti da oni ukazuju da onaj ko ostavi namaz da je upao u veliki kufr koji ga izvodi iz okvira islama.
Ajet, prijevod značenja:
“Ali ako se oni budu pokajali (tako što se odreknu širka) i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri.” [Et-Tevbe 9:11]
Dokaz koji se dobija iz ovog ajeta jeste da Allah definira tri stvari koje mušrici moraju uraditi da bi uklonili razlike između nas i njih: trebaju se pokajati od širka, trebaju obavljati namaz i trebaju davati zekat. Ako se pokaju od širka ali ne obavljaju namaz ili ne daju zekat, onda nam nisu braća po vjeri. Na bratstvo po vjeri ne utječe ništa osim ako osoba u potpunosti ne izađe iz vjere, na njega ne utječe fisk (razvratno ponašanje) ili mali kufr.
Allah također kaže, prijevod značenja:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali (u Allahovu jednoću i u Njegovog Poslanika), i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući.” [Merjem 19:59-60]
Dokaz iz ovog ajeta jeste da Allah govori o onima koji su zanemarili namaz i slijedili svoje strasti “ali oni koji su se pokajali, i vjerovali” što ukazuje da kada zanemaruju svoj namaz i slijede strasti, nisu vjernici.
Dokaz iz sunneta da onaj ko ostavi namaz jeste nevjernik je u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.” Zabilježio Muslim u poglavlju o Imanu od Džabira ibn Abdullaha.
Prenosi se od Burejde ibnu-l-Husejba, radijallahu anh, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ugovor između nas i njih je namaz, ko god ga ostavi uznevjerovao je (postao je nevjernik).” Zabilježili su ga: Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ibn Maže. Ono na što se ovdje misli pod kufrom, jeste kufr koji osobu izvodi van okrilja islama, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio namaz kao liniju razgraničenja između vjernika i nevkernika. Poznato je da nevjerničko društvo nije kao islamsko društvo, pa ko god ne ispuni ovaj ugovor mora biti od kafira (nevjernika).
Također, ima i hadis Avfa ibn Malika, radijallahu anh, u kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vaših vladaru su oni koje vi volite i koji vas vole, koji dove za vas i za koje vi dovite. Najgori od vaših vladara su oni koje mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju.” Bio je upitan: “O Allahov Poslaniče hoćemo li se boriti sa sabljom protiv njih?” Odgovorio je: “Ne, sve dok uspostavljaju namaz među vama.”
Ovaj hadis ukazuje na to da se onima na vlasti se treba suprostavljati i boriti se protiv njih ako ne uspostavljaju namaz, ali nije dozvoljeno da im se suprostavljati i boriti se protiv njih osim ako jasno pokažu nevjerstvo a mi imamo dokaz od Allaha da ono što rade je kufr. ‘Ubade ibn Samit je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je pozvao i mi smo mu dali prisegu. Od stvari za koje smo dali prisegu da ćemo raditi jeste da ćemo mu se pokoravati i kada smo pod zanosom i kada nismo voljni da radimo, i kada je teško i kada je lahko, i u vremenu kada je drugima data prednost nad nama, i da se nećemo suprostavjati onima na vlasti. Rekao je: ‘Osim da jasno iskažu svoj kufr a vi imate dokaz od Allaha da ono što oni rade jeste kufr.'”Mutefekun alejh. Na osnovu ovoga, njihovo ostavljanje namaza, zbog kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da se treba protiv njih boriti sa sabljom, jeste djelo jasnog kufra za koje mi imamo dokaz od Allaha da je to kufr.
Ako bi neko rekao: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze da je onaj ko ostavi namaz nevjernik kao onaj ko ne klanja jer to ne smatra obaveznim.
Mi bi rekli: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze ovako jer ovo pitanje ima dva stanja:
Ovo uključuje ignoriranje općih opisa koje je Zakonodavac uzeo u obzir i sa kojima je propis povezan. Propis da onaj ko ostavlja namaz je nevjernik je povezan sa ostavljanjem namaza, a ne sa negiranjem njegove obaveze. Bratstvo u vjeri je zasnovano na obavljanju namaza, a ne sa time da osoba potvrdi njegovu obavezu. Allah nije rekao: ako se pokaju i kažu da je namaz obaveza i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: Između čovjeka i širka stoji njegovo negiranje obaveze namaza; ili: Ugovor između nas i njih je potvrda da je namaz obaveza, pa ko god porekne obavezu je postao nevjernik. Da su ovo Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mislili, onda ovakav nejasan govor bi se suprostavio onome što je u Kur'anu, jer Allah kaže, prijevod značenja:
“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.” [En-Nahl 16:89]
“A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” [En-Nahl 16:44]
Nije ispravno pozivati se na neki razlog kojeg Zakonodavac nije učinio faktorom u proglašavanju osobe nevjernikom, jer ako osoba koja nema opravdanja zbog neznanja negira obaveznost pet dnevnih (farzova) namaza onda je on odmah nevjernik, klanjao ili ne. Ako osoba klanja pet puta dnevno, ispunjava sve uslove za namaz, također radi sve radnje bilo obavezne ili pohvalne, ali negira da je namaz obaveza bez valjanog razloga za to, onda je on nevjernik, čak iako nije ostavio namaz. Iz ovoga se vidi da nije ispravno tumačiti namaze o ostavljanju namaza kao da se to odnosi na negiranje obaveznosti namaza. Ispravno mišljenje je da je onaj ko ostavi namaza nevjernik – koji je izašao van okrilja islama, kao što je jasno prenešeno kod Ibn Ebi Hatima u njegovom Sunnenu od ‘Ubade ibn Samita, radijallahu anh, da ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posticao: “Nemojte u ničemu Allahu širk činiti i nemojte namjerno ostavljati namaz, jer ko god namjerno ostavi namaz izveo je sebe iz okrilja islama.” Štoviše, ako bi protumačili hadise koji govore o ostavljanju namaza kao da se misli na negiranje obaveze namaza, onda te predaje nemaju smisla ako se samo odnose na namaz, jer se ovaj propis podjednako odnosi i na zekat, post i Hadždž – ko god ostavi neke od ovih, negirajući njihovu obavezu je nevjernik, ako nema opravdanje u neznanju.
Kao što je onaj ko ostavi namaza osuđen da bude nevjernik na osnovu dokaza u tekstovima i predajama, kao i što može biti nevjernik na osnovu razumne analize: Kako osoba može biti vjernik ako zanemaruje namaz koji je stub vjere, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas požuruju da klanjamo zbog kojih mudri vjernici žure da ispune namaz, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas upozoravaju na njihovo ostavljanje, zbog kojih je mudri vjernik uplašen da ih ostavi? Nakon što ovo smo ovo uvidjeli, osoba ne može biti musliman ako ostavlja namaz.
Ako bi neko rekao: zar ne možemo protumačiti nevjerstvo onoga ko ostavi namaz kao mali oblik kufra kufr (kufr el-ne'ameh) a ne kao kufr koji osobu izvodi van okvira islama (kufr el-milleh)? Ili zar ne možemo to protumačiti da bude manje od velikog kufra (kufr ekber) kao u hadisu: “Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra: podništavanje porijekla ljudi i naricanje za umrlim”, i hadis: “Razmjenivanje uvreda sa muslimanom je fisk (nemoralno ponašanje), razmjenjivanje udaraca sa njim je kufr”, itd?
Reći ćemo da ovo tumačenje nije ispravno zbog nekoliko razloga:
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učinio namaz razliku između imana i kufra, između vjernika i nevjernika. On je povukao liniju tu, a te dvije stvari se veoma razlikuju i ne poklapaju se nigdje.
Namaz je jedan od stubova islama, tako da onaj ko ostavi namaz je opisan kao nevjernik, to ukazuje da je to kufr koji izvodi osobu iz okrilja islama, jer je porušio jedan od stubova islama. Ovo nije isto kao pripisivanje nevjerstva onome ko počini neko djelo od nevjerstva.
Postoje drugi tekstovi koji ukazuju da kufr osobe koja ostavi namaz jeste onaj kufr koji izvodi iz islama, tako da ono na šta se misli ovdje pod kufrom treba protumačiti na osnovu vanjskog značenja, da bi se izbjegla kontradikcija među tekstovima.
Opis kufra u tim hadisima je drugačiji. Što se tiče ostavljanja namaza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Između čovjeka i širka i kufra…” Ovdje riječ kufr je došla sa određenim članom u arapskom jeziku “el”, što ukazuje da je ono na što se ovdje misli pod kufrom, stvarni kufr. Ovo je u suprotnosti sa drugim hadisima gdje se riječ kufr spominje bez određenog člana, ili u glagolskom obliku, što ukazuje da je to dio kufra, ili da je osoba uznevjerovala čineći to djelo, ali ne u apsolutnom značenju kufra koji izvodi iz vjere.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao u knjizi Iktida es-Sirat el-Mustekim (str. 70, Es-Sunneh El-Muhammedijjeh), u vezi hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ” Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra:”
“Riječi: ‘su od kufra’ znači da su te dvije osobine među ljudima od osobina kufra jer su one od djela kufra i jer postoje među ljudima. Ali svako ko ima neki dio kufra time ne postaje nevjernik, osim ako u njegovom srcu ne postoji stvarni kufr. Isto tako, neko ko ima neki dio vjere u sebi time ne postaje vjernik, osim ako u njegovom srcu ima osnova postojanja vjerovanja. Tako da u arapskom jeziku ima razlika između kufra ispred kojeg dođe određeni član ‘el’, kao u hadisu: ‘Između čovjeka i širka i kufra stoji ostavljanje namaza’, i kufra ispred kojeg nema određenog člana ali se koristi u potvrdnom smislu.”
Tako da je jasno da onaj ko ostavi namaz bez opravdanja je nevjernik koji je izašao iz islama, na osnovu dokaza. Ovoje ispravan stav prema Imamu Ahmedu, i to je jedno od dva mišljenja koja su prenesena od Imama Šafije, kao što je spomenuo Ibn Kesir u svome tefsiru kod komentara ajeta:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše.”[Prijevod značenja Merjem 19:59]
Ibn Kajjim je spomenuo u svojoj knjizi Es-Salah da je to jedno od mišljenja prenesenih od Imama Šafije, i da ga je Et-Tahavi direktno prenio od njega.
Ovo je stav većine ashaba, uistinu, mnogi su prenijeli da postojio jednoglasno mišljenje kod ashaba u vezi ovog pitanja. Abdullah ibn Šekik je rekao: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu smatrali da ostavljanje ijednog djela čini čovjeka nevjernikom, osim ostavljanje namaza.” Zabilježili su ga Tirmizi i Hakim, koji ga je ocijenio sahihom prema uslovima Buharije i Muslima. Ishak ibn Rahavej, poznati imam je rekao: “Prenešeno je sahih lancom prenosilaca od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko osnavi namaz jeste nevjernik. Ovo je također stav učenjaka od vrijemena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do danas: da osoba koja pusti da namaz izađe izvan njegovog vremena bez opravdanog razloga, jeste nevjernik.” Ibn Hazm kaže da se to prenosi od Omera, Abdurahmana ibn Avfa, Muaza ibn Džebela, Ebu Hurejre i drugih od ashaba. Kaže: “Ne znamo ni za jedno mišljenje koje se suprostavlja ovome među ashabima.” El-Munziri prenosi ovo od njega u Et-Tergib ve-t-Terhibu, i dodaje još imena ashaba od kojih se to prenosi: Abdullah ibn Mesud, Abdullah ibn Abbas, Džabir ibn Abdullah i Ebu Derda – radijallahu anhum. Rekao je: “Pored ashaba, ovaj stav imaju Imam Ahmed, Ishak ibn Rahavej, Abdullah ibn Mubarek, En-Nehaji, El-Hakam ibn ‘Utejbe, Ejjub es-Sahtajani, Ebu Davud et-Tejlisi, Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe, Zuhajr ibn Harb i drugi.”
A Allah zna najbolje.
Vidjeti: Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, Risaleh fi Hukmi Tariku-s-Salah (Poslanica o propisu ostavljača namaza)
Izvor: http://islamqa.info/en/5208
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjeJe li dozvoljeno nakašljavanje, uzdisanje – puhanje i plakanje u namazu, da li to kvari namaz ili ne?
Nakašljavanje, uzdisanje – puhanje, plakanje, sve te stvari ne kvare namaz ako se čine iz potrebe, dok ih je pokuđeno činiti bez potrebe. Allahov Poslanik znao je nakašljati se kada je bio u namazu ako je Alija, r.a., tražio dozvolu da uđe u kuću. A što se tiče plakanja u namazu, ono je propisano kaviše
Nakašljavanje, uzdisanje – puhanje, plakanje, sve te stvari ne kvare namaz ako se čine iz potrebe, dok ih je pokuđeno činiti bez potrebe. Allahov Poslanik znao je nakašljati se kada je bio u namazu ako je Alija, r.a., tražio dozvolu da uđe u kuću.
A što se tiče plakanja u namazu, ono je propisano kako u namazu tako izvan njega, ako nastalo kao plod skrušenosti, predanosti Uzvišenom Allahu, bez naprezanja. U vjerodostojnim predajama zabilježeno je da je Allahov Poslanik plakao u namazu, također je to preneseno od Ebu Bekra, Omera, r.a., i drugih ashaba.
Fetve šejha Bin Baza 11 tom, str. 160
Vidi manjeKolika je nagrada za namaz obavljen kod Kabe?
Svevišnji Allah odlikovao je određena mjesta nad drugim, kao što je odlikovao određene ljude nad drugim i određena vremena nad ostalim vremenima. Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da su Mekka i Medina dva najbolja mjesta na svijetu, i da namazi u dva Harema imaju posebnu vrijednost. Džabiviše
Svevišnji Allah odlikovao je određena mjesta nad drugim, kao što je odlikovao određene ljude nad drugim i određena vremena nad ostalim vremenima. Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da su Mekka i Medina dva najbolja mjesta na svijetu, i da namazi u dva Harema imaju posebnu vrijednost.
Džabir prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Namaz u mojoj džamiji vredniji je hiljadu puta od namaza obavljenog na drugom mjestu, a namaz u Mesdžidul-haramu vredniji je sto hiljada puta od namaza obavljenog na drugom mjestu.” (Ahmed, Tirmizi, Tahavi, 3/127, i Zehebi, u djelu Sijeru ealamin-nubela, 22/255. Mnogi hadiski stručnjaci prihvatili su ovaj hadis kao vjerodostojan. Vidjeti: Et-Temhid, 6/26, Tenkihut-tahkik, 2/453, od Ibn Abduhadija, Misbahuz-zudžadža, 1/250, i Irvaul-galil, 4/341.) Abdullah b. Zubejr prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Namaz u mojoj džamiji vredniji je hiljadu puta od namaza obavljenog na drugom mjestu, osim što je namaz u Mesdžidul-haramu vredniji sto hiljada puta od namaza obavljenog na drugom mjestu.” (Ahmed, Tahavi, 3/127, i Ibn Hibban, 4/499/1620. Imam Ibn Hazm, Munziri, Kurtubi, Ibnul-Kajjim, Albani i neki drugi ovo predanje smatraju autentičnim, a imam Nevevi smatra ga dobrim. Vidjeti: El-Muhalla, 7/290, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 9/385, El-Medžmu, 7/471, Zadul-mead, 1/48, i Sahihul-džamia, 2/714.)
Imam Ebu Bekr Nekkaš veli: “Izračunao sam vrijednost jednog namaza u Mesdžidul-haramu: vrijedi kao životni vijek u kojem se klanja pet dnevnih namaza u trajanju od pedeset pet godina, šest mjeseci i dvadeset dana.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/82.) U ovu nagradu, svakako, nije uračunata vrijednost kolektivnog namaza u Mesdžidul-haramu za dvadeset i sedam puta koja je predmet razilaženja među učenjacima i koja zahtijeva poseban naučni pristup.
Ova odlika, po mišljenju šafijskih i hanbelijskih učenjaka, obuhvata kako obavezne tako i dobrovoljne namaze, za razliku od imama Ebu Hanife i Malika koji smatraju da se nagrada odnosi isključivo na propisane namaze. Međutim, da li je ova obilna nagrada specifična samo za one koji klanjaju u Mesdžidul-haramu ili, pak, vrijedi za sve džamije u Mekki pa i šire od toga, predmet je razilaženja među islamskim učenjacima. Kada je riječ o ovom mišljenju, islamski učenjaci imaju četiri mišljenja: prvo, pod izrazom Mesdžidul-haram misli se na Kabu; drugo, misli se na mesdžid koji okružuje Kabu; treće, misli se na cijelu Mekku; i, četvrto, misli se na Harem (sveto područje koje je šire od same Mekke).
Svaka od tih skupina nastoji potkrijepiti svoje mišljenje vjerodostojnim argumentima. Međutim, učenjaci koji smatraju da se nagrada odnosi samo na one koji klanjaju u džamiji koja okružuje Kabu imaju najjače argumente. Stoga ćemo se ograničiti na iznošenje samo njihovih dokaza.
Uzvišeni Allah kaže: “I ne borite se protiv njih kod Mesdžidi-harama dok vas oni tu ne napadnu…” (El-Bekare, 191.) U drugom ajetu Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka se više ne približavaju Mesdžidul-haramu poslije ove godine…” (Et-Tevbe, 28.) Također je rekao: “Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahovog puta i Mesdžidul-harama – a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu htjedne bilo kakvo nasilje učiniti, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.” (El-Hadždž, 25.) Navedni ajeti odnose se na mesdžid koji okružuje Kabu. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 12/36, El-Medžmu, 3/189-190, i Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)
Poslanik, ﷺ, je u prethodno spomenutom hadisu kazao: “Namaz u mojoj džamiji vredniji je hiljadu puta od namaza obavljenog na drugom mjestu, a namaz u Mesdžidul-haramu vredniji je sto hiljada puta od namaza obavljenog na drugom mjestu.” U ovom hadisu spomenuta je vrijednost namaza u Poslanikovoj, ﷺ, džamiji, a izuzet je Mesdžidul-haram, pa bi izuzetak trebao odgovarati onome iz čega je izuzet, što znači da se radi o dvije poznate džamije: u Medini i Mekki. Šejh Ibn Usejmin napominje: “Kako je nagrada specifična samo za Poslanikovu, ﷺ, džamiju, tako je specifična za džamiju u Mekki. Na ovu činjenicu ukazuje hadis: ’Putovanje se poduzima samo u tri džamije: Mesdžidul-haram, Mesdžidul-Aksa i moju džamiju.’ Ako bi neko otputovao radi neke od mekkanskih džamija, osim radi Mesdžidul-harama, uradio bi šerijatom zabranjeno djelo, jer nije dopušteno poduzimanje putovanja osim radi džamijâ u kojima ima posebna nagrada za obavljene namaze.” (Vidjeti: Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)
U jednoj verziji ovog hadisa stoji: “…namaz u njoj (Poslanikovoj, ﷺ, džamiji) vredniji je od hiljadu namaza u drugim džamijama, osim džamije koja pripada Kabi.” (Muslim, 9/140/1396, Ahmed i Taberani.) I ova verzija bezuvjetno ukazuje da se radi o džamiji koja okružuje Kabu, a ne o drugim mekkanskim džamijama, odnosno Mekki, odnosno Haremu općenito.
Kada bi se musliman zavjetovao da će boraviti u itikafu određeni broj dana u Mesdžidul-haramu, a potom boravio u nekoj od mekkanskih džamija ili nekom stambenom objektu unutar Mekke ili Harema, time ne bi ispunio dati zavjet po konsenzusu islamskih učenjaka. Ova činjenica nam ukazuje da se izraz Mesdžidul-haram odnosi na džamiju koja okružuje Kabu. Napomena: svi oni koji klanjaju u povezanim saffovima s Mesdžidul-haramom imaju nagradu spomenutu u ovom hadisu, makar klanjali izvan džamije, iako su saffovi koji su bliže džamiji i Kabi vredniji, jer su bliži prvim saffovima, a prvi saffovi imaju posebnu vrijednost, a Allah, opet, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manje