Uvaženi brate, tvoje je pitanje kratko, a da bi odgovor bio potpun, zbog bitnosti onoga što sve obuhvata, trebalo bi da sadrži više toga. Naime, potrebno je pojasniti propis psovanja (vrijeđanja) Uzvišenog Allaha, propis uklanjanja zla rukom, propis sprovođenja šerijatskih kazni od strane pojedinaca, propis ponašanja prema otpadniku – murtedu od vjere.
1. Što se tiče vrijeđanja i psovanja Allaha, islamski učenjaci imaju jednoglasan stav o tome da je onaj ko opsuje Allaha, dželle šanuhu, ili Ga na bilo koji način uvrijedi, pod uvjetom da nije prisiljen, da nije učinio lapsus, odnosno da razumije značenje tih riječi – izašao iz okvira islama i postao odmetnik, makar te riječi izrekao u šali.
Ishak b. Rahavejh kaže: “Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav o tome da onaj ko vrijeđa Allaha, ili Poslanika, ﷺ, ili ne priznaje nešto od Objave, ili ubije nekog od poslanika, pa makar tvrdio da vjeruje u Objavu, da je tim činom postao nevjernik.” (Ibn Abdulberr, Et-Temhid, 4/226)
Kazao je Ibn Kudama: “Onaj ko uvrijedi – opsuje Allaha, nevjernik je, bez obzira da li se šalio ili bio ozbiljan.” (El-Mugni, 10/103)
Kazao je Ibn Hazm: “Pod nebeskim svodom ne postoji musliman koji vrijeđanje Allaha, dželle šanuhu, ne smatra nevjerstvom.” (El-Muhalla, 11/411)
Imam Merdavi rekao je: “Ko uvrijedi Allaha ili Poslanika, takav je čovjek nevjernik, po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka.” (El-Insaf, 10/326)

(Napomena: Islamski učenjaci pod pojmom “vrijeđanje i psovanje Allaha” misle na bilo koji vid omalovažavanja Uzvišenog Allaha. A ono što postoji kod nas u Bosni, da ljudi psuju Allah na način koji je svima nama poznat, to je nešto za što učenjaci današnjeg doba nisu mogli da vjeruju da postoji na planeti kada su im studenti sa naših prostora pojasnili na koji način ljudi na našim prostorima psuju i vrijeđaju Allaha.)
2. Kada je u pitanju uklanjanje zla rukom, treba spomenuti činjenicu koja  je nepoznanica velikom broju muslimana, a to je neispravno shvatanje riječi Allahovog Poslanika: “Ko od vas vidi zlo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može, neka ga ukloni jezikom – govorom, a ako ni to ne može, neka to prezire srcem, a to je najslabiji vid imana.” (Muslim)
Kazao je Kadi Ebu Bekr Ibn el-Arebi, poznati učenjak malikijske pravne škole i to nije Ibn Arebi poznat kao “vođa nevjerstva i zablude”, u komentaru spomenutog hadisa: “Jedna od manje poznatih stvari u ovom hadisu jeste i to što je Allahov Poslanik u ovom hadisu počeo hadis spominjanjem zadnje stvari, a to je uklanjanje zla rukom, a u osnovi se počinje uklanjanjem zla jezikom, a nakon toga se zlo uklanja rukom.” (Ibn El-Arebi, Ahkamul-Kur’an, 2/67)
Šejh Ibn Baz upitan je o uklanjanju zla rukom, pa je kazao: “Uzvišeni Allah u opisu mu’mina navodi da oni naređuju dobro i odvraćaju od zla. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju’ (Et-Tevba , 71); ‘I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.’ (Alu Imran, 104); ‘Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete’(Alu Imran, 110). Ajeti u kojima se naređuje naređivanje dobra i odvraćanje od zla mnogobrojni su, a sve to pokazatelj je bitnosti toga i pokazatelj velike potrebe za tim. U vjerodostojnom hadisu zabilježeno je da je Allahov Poslanik kazao: ‘Ko od vas vidi zlo, neka ga ukloni rukom, ako ne može, neka ga ukloni jezikom – govorom, a ako ni to ne može, neka to prezire srcem, a to je najslabiji vid imana.’ (Muslim, Sahih) Odvraćanje od zla rukom primijenit će osoba koja za to ima mogućnosti, kao što je slučaj sa vladarom ili institucijama koje imaju tu nadležnost, ili emir u onome što je u njegovoj nadležnosti, ili kadija – sudija u onome što je u njegovoj nadležnosti, ili čovjek u svojoj kući u pogledu svoje djece ili članova porodice.

Onaj ko to ne može ili onaj čije će takvo postupanje izazvati smutnju, prepirku ili fizički obračun, on neće uklanjati zlo rukom, već će se ograničiti na uklanjanje zla jezikom i to je dovoljno kako se ne bi desilo da uklanjanje zla rukom prouzrokuje zlo veće od onoga koje je želio da otkloni, kao što su to spomenuli islamski učenjaci.
Što se tiče takve osobe, dovoljno je što će to osuditi jezikom, tako što će kazati: ‘Brate, boj se Allaha, to nije dozvoljeno; to je obaveza da se ostavi, to je obaveza da se učini’, i slično tome, lijepim riječima i na pristojan način. Nakon toga dolazi negiranje srcem, tako što će srcem prezirati grijeh pokazujući svoj prezir, isto kao što neće sjediti sa onima koji čine grijeh, a i to potpada pod prezir srcem.”

Izvor fetve oficijelna stranica šejha Ibn Baza: http://www.binbaz.org.sa/mat/246
Pošto smo konstatirali, navodeći jednoglasan stav učenjaka, da je psovanje i vrijeđanje Allaha – kufr, kao i to da je obaveza onome koji vidi zlo da ga ukloni, tebi je obaveza da spomenutoj osobi, na lijep način, pojasniš opasnost i veličinu tog (ne)djela, da pojasniš da činjenjem tog djela čovjeku propadaju sva djela koja je počinio do tada¸i da mu ona neće koristiti ako umre u takvom stanju, osim ako se pokaje. Kazao je Uzvišeni Allah: “A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, nastradati. “ (El-Maida, 75) Uzvišeni Allah također je kazao: “A tebi, i onima prije tebe, objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti. Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!”  (Ez-Zumer, 65–66)

3. Što se tiče sprovođenja šerijatskih kazni u pogledu onih koji to zaslužuju u vremenu kada ne postoji šerijatska vlast niti se sudi po Allahovim zakonima, da li je dozvoljeno pojedincu da sprovodi šerijatske kazne? Islamski učenjaci u pogledu tog pitanja kazali su da nije dozvoljeno pojedincu da sprovodi šerijatske kazne u slučaju osoba koje su počinile prekršaj zbog kojeg su zaslužile šerijatsko kažnjavanje. Razlog za to jeste što bi to vodilo do smutnje, nereda, bespravnog prolijevanja krvi, jer sprovođenje šerijatskih kazni opširno je poglavlje i veoma osjetljivo, poglavlje o kojem ljudi malo toga znaju. Kada bi se dozvolilo svakome da sprovodi šerijatske kazne, ljudi bi prolijevali tuđu krv bespravno pod izgovorom da je to sprovođenje šerijatskih kazni.
Poznati tumač Kur’ana, imam Kurtubi u svome je Tefsiru kazao: “Ne postoji razilaženje u pogledu toga da sprovođenje šerijatske kazne – odmazde za ubistvo (kisas) ne sprovodi niko osim vladar kojem je stavljeno u obavezu da sprovodi šerijatske kazne za ubistvo i druge prijestupe.” (El-Džamia li ahkamil-Kur’an, 2/245)

Od Ebu Ez-Zenada prenosi se, a on prenosi od svoga oca, a on od pravnika Medine, čijem se mišljenju vraćaju ljudi, da su govorili: “Ne dolikuje nikome da sprovodi šerijatske kazne osim vladaru, izuzev što je dozvoljeno da čovjek sprovede kaznu za blud nad svojim robom ili robinjom.” (Ševkani, Nejlul-evtar, 7/172)
Naš uvaženi šejh Safet Kuduzović u jednom od svojih članaka, objavljenim na minber.ba , kazao je: “Budući da nema islamske vlasti koja bi adekvatno kaznila smutljivce i pokvarenjake, a kaznene mjere u islamu može izreći i sprovoditi isključivo islamski vladar, kazna za uznemiravanje Svevišnjeg Allaha, Poslanika, ﷺ, i vjernika prolongirat će se za Sudnji dan. Obaveza je ljude upozoriti na pogubnost takvih postupaka i poniženje koje mogu doživjeti na dunjaluku i bolnu kaznu koju će sigurno iskusiti na ahiretu, ako se u međuvremenu ne pokaju. Na muslimanima je da ukazuju na greške i pojašnjavaju propise, a Allahova riječ ostaje istinita: ‘A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici’ (Jusuf, 103).”

4. Treba da znaš, cijenjeni i uvaženi brate u islamu, da sve spomenuto ne znači da je tebi zabranjeno da takvim osobama pokušavaš na lijep način da pojasniš propise vjere, da ih pozoveš na pokajanje. Štaviše, dozvoljeno ti je da za njih moliš Allaha u vremenima kada se dove primaju, da ih Allah uputi na Pravi put.
Islamski se učenjaci ne razilaze, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmijja u svojim Fetvama, u pogledu prihvatanja pokajanja otpadnika čije se otpadništvo ponovi više puta, ako se iskreno pokaje Allahu zbog počinjenih grijeha, kada je u pitanju njegov odnos između njega i Allaha, ali se razilaze u pitanju da li se to pokajanje prihvata u ovodunjalučkim propisima. To je dovoljan razlog da se potrudiš u pojašnjavanju propisa onima kojima je to potrebno, ne bi li Allah dao da se oni, tvojim sebebom, vrate Pravom putu.

Uvaženi učenjak današnjeg vremena Muhammed Salih Munedždžid, u jednoj od svojih fetvi u pogledu čovjeka čija je majka ostavila islam i vratila se vjeri na kojoj je bila prije (sikizam), nakon što je pojasnio čovjeku da nema obavezu činjenja dobročinstva majci nakon što je postala otpadnik od vjere, kazao je: “Moj savjet tebi jeste: ne gubi nadu u to će se tvoja majka vratiti uputi i ne prestaj da je pozivaš na najljepši način, uz sve to ustraj u dovi za nju, naročito u odabranim vremenima, kao što je zadnja trećina noći, ili u odabranim stanjima, kao što je stanje sedžde u namazu. I znaj da ona nema nikakvih prava kod tebe sve dok je otpadnica.”
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Upotrebljavanje riječi grijeh u ovome pitanju velika je greška, jer je “hataja” množina riječi od “hatietun”, a takva je greška nemoguća kad je riječ o Poslaniku. Ispravnije je kazati “ahtau”, množina od “hataun”, jer se ova vrsta pogreške (hataun) lahko oprašta, dok sa grijehom (hatietun) nije takav slučaj.
Što se tiče grijeha (hatietun), poslanici od kojih je i Muhammed, ﷺ, nakon što su postali poslanici, nisu uradili nijedan takav grijeh s ciljem nepokornosti Allahu. U ovome se slažu svi muslimani. Dakle, poslanici su sačuvani od velikih grijeha, dok od malih nisu. Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Većina islamskih učenjaka zastupa mišljenje da su poslanici sačuvani od velikih, ali ne i od malih grijeha. Ovo je stav i većine učenjaka tefsira, hadisa i fikha. Čak možemo ustvrditi da sve ono što se prenosi od prvih generacija, priznatih imama, ashaba, tabiina (generacija nakon ashaba), ukazuje na ovaj stav.” (Medžmuul-fetava, 4/319)
Ovo pitanje upućeno je i Stalnom vijeću za fetve:
Pitanje: Neki ljudi, od kojih su i nevjernici, tvrde da poslanici, kao i ostali ljudi, griješe. Kažu da je prvi grijeh počinio Kabil koji je ubio Habila… Zatim, Davud koji je, nakon što su mu došla dva meleka, saslušao prvog, a drugog nije, također, slučaj Junusa kad ga je progutala riba, zatim, slučaj Poslanika, ﷺ, i Zejda b. Harisa, kada je, kako kažu, sakrio nešto što je morao kazati i iznijeti te Poslanikov slučaj sa ashabima kada im je rekao: “Vi bolje znate čisto dunjalučke stvari.” Oni kažu da je u tom pitanju pogriješio. Zatim, slučaj sa slijepcem: “On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao.” Da li poslanici i vjerovjesnici, uistinu, griješe i kako odgovoriti ovim grješnicima?
Odgovor: Da, poslanici i vjerovjesnici griješe, ali ih Allah, dž. š., ne podržava u njihovim greškama, nego ih objašnjava. To je vid milosti prema njima i njihovim narodima. On im oprašta i prima njihovu tevbu, jer je On Onaj koji prašta i koji je milostiv. Ovo je vidljivo iz proučavanja kur’anskih ajeta koji se bave temama navedenim u gornjem pitanju. Što se tiče Ademovih sinova, pored toga što oni nisu poslanici, Allah je ukazao na loše djelo koje je uradio jedan od njih.
(Abdulaziz b. Baz, Abdurrezak Afifi, Abdullah b. Guadejn, Abdullah b. Kaud, Fetava el-ledžnetid-daima, 3/194, br. 6290)
Što se tiče vremena prije poslanstva, učenjaci smatraju da je bilo moguće da su učinili neke manje grijehe, ali je bilo nemoguće da urade neki veliki grijeh, kao što su zinaluk, konzumiranje alkohola i slično, jer su od toga zaštićeni.
Što se tiče vremena nakon poslanstva, istina je da im se desio neki manji grijeh, ali nisu bili podržani u tome.
Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Prenosi se od većine uleme da poslanici nisu nepogrješivi kad su u pitanju mali grijesi, ali se ne podržavaju u tome. Učenjaci ne tvrde da im se ni u kojem slučaju ne može desiti manji grijeh. Rafidije (šiije) su prva frakcija i najglasniji u stavu da su poslanici apsolutno nepogrješivi. Oni zauzimaju takav stav čak i kad je u pitanju zaborav, nenamjerno djelo i tumačenje određenih postupaka.” (Medžmuul-fetava, 4/320)
Poslanici su nepogrješivi u dostavljanju od Allaha, dž. š. Ibn Tejmijja kaže:
“Ajeti koji govore o poslanstvu vjerovjesnika ukazuju na to da su oni nepogrješivi u onome što dostavljaju od Allaha, dž. š. Sve ono što oni saopćavaju sušta je istina. Uostalom, to je značenje nubuvveta: Allah ga obavještava (glagol “enbee” znači obavijestiti) o gajbu – nevidljivom, a on obavještava ljude o tome. Poslanik je zadužen pozivanjem ljudi i saopćavanjem Allahove Objave.” (Medžmuul-fetava, 18/7)
Što se tiče nenamjerne greške, ona može biti iz dvije oblasti: iz oblasti dunjaluka, gdje se može desiti, kao što se i dešavalo, da Poslanik, ﷺ, pogriješi. On je u tome kao i ostali ljudi, kao što su zemljoradnja, medicina, obrada drveta itd. Allah, dž. š., nije nam poslao trgovca, zemljoradnika, stolara ili doktora. Greška u ovim stvarima jeste normalna za ljudsku prirodu i ona ne utječe na njegovo poslanstvo. Prenosi se od Rafia b. Hudejdža da je rekao: “Kada je Poslanik, ﷺ, došao u Medinu, ashabi su oprašivali palme, pa ih je upitao: ‘Šta to radite?’ Oni su mu kazali šta čine, a on im tada reče: ‘Možda bi bilo bolje da to ne radite.’ Oni su ga poslušali i nisu to više radili. Kasnije se pokazalo da su plodovi slabiji, te su mu oni to spomenuli. On im tada reče: ‘Ja sam čovjek poput vas. Kad vam naredim nešto iz oblasti vjere, to prihvatite, a ako vam kažem nešto po svome mišljenju – pa i ja sam čovjek.’” (Muslim, br. 2361) Primjećujemo da je Poslanik, ﷺ, pogriješio u ovoj dunjalučkoj stvari, jer je on u tome poput ostalih ljudi, ali on ne griješi u stvarima vjere.
Što se tiče nenamjerne greške u stvarima vjere, mišljenje koje preovladava kod učenjaka jeste da se to može desiti Poslaniku, ﷺ, ali samo kao činjenje onoga što nije bilo preče. Moglo se desiti da se pojavi neko pitanje o kojem nije imao šerijatski tekst na koji bi se oslonio, te bi on nastojao pronaći rješenje na osnovu svoga zaključivanja, kao što to rade i muslimanski učenjaci – ako pogodi ispravno rješenje, tada ima dvije nagrade, a ako pogriješi ima jednu. Tako i Poslanik, ﷺ, kaže: “Kad vladar donese presudu i pogodi – pripadaju mu dvije nagrade, a kada donese presudu i pogriješi – pripada mu samo jedna nagrada.” (Buhari, br. 6919; Muslim, br. 1716, od Ebu Hurejre)
Ova vrsta greške desila se Poslaniku, ﷺ, sa zarobljenicima Bedra:
Prenosi se od Enesa da je rekao: “Poslanik, ﷺ, od ljudi je zatražio mišljenje o pitanju zarobljenika u Bitki na Bedru, govoreći da im je Allah omogućio da sa njima rade šta žele. Omer b. Hattab ustao je i rekao: ‘Božiji Poslaniče, ubij ih!’ Poslanik, ﷺ, okrenuo se i otišao. Potom se vratio i rekao: ‘Allah, dž. š., omogućio vam je da sa njima postupite kako hoćete, ali su oni vaša dojučerašnja braća.’ Omer je ponovo ustao i rekao: ‘Božiji Poslaniče, pobij ih!’ On se opet okrenu od Omera i ponovi svoje pitanje. Tada ustade Ebu Bekr i reče: ‘Božiji Poslaniče, šta misliš da im oprostiš i prihvatiš otkup?’ Poslanik, ﷺ, razvedri se, oprosti im i prihvati od njih otkup. Nakon toga Allah, dž. š., objavio je: ‘Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli (El-Enfal, 68).’” (Hadis prenosi Ahmed)
Primjećujemo da o ovom pitanju Poslanik, ﷺ, nije imao jasan tekst i rješenje, te je sam potražio rješenje, konsultirajući se sa ashabima. Pokazalo se da je pogriješio u biranju ispravnijeg mišljenja.
Malo je ovakvih slučajeva u hadisu i na nama je da vjerujemo u nepogrješivost poslanika i vjerovjesnika, te da znamo kako oni nisu bili neposlušni Allahu, dž. š. Također, moramo biti vrlo oprezni u pogledu riječi onih koji nastoje ubaciti neke sumnje u pogledu Poslanikovog, ﷺ, dostavljanja Objave, preko činjenice da može pogriješiti u dunjalučkim stvarima. Međutim, velika je razlika imeđu ovoga dvoga. Također, treba biti na oprezu u pogledu zabludjelih koji smatraju da su neki šerijatski propisi, o kojima nas obavještava Poslanik, ﷺ, plod njegovih ličnih razmišljanja koja mogu biti ispravna, ali i neispravna. Šta oni kažu na Allahove riječi: “On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje.” Molimo Allaha da nas sačuva zastranjivanja i zablude! Allah najbolje zna!
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 69.

Ne postoji autentičan argument koji ukazuje na to da je Hidr, alejhis-selam, živ. Neki sljedbenici Knjige, kojima se ne može vjerovati, kažu da su se Hidr i Il’jas napili vode života i da neće umrijeti. Ova njihova tvrdnja u koliziji je s ajetom: “I Mi nijednom čovjeku prije tebe nismo vječnost podarili; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti!” (El-Enbija, 34) Sva predanja u kojima se navodi da se Hidr i Il’jas sreću svake godine na hadžu i jedan drugom briju glavu, da se Hidr svake godine na dan Arefata sreće s Džibrilom, Mikailom i Israfilom, da su ga vidjeli Alija, radijallahu anhu, i Omer b. Abdulaziz – ništavna su. Ova predanja naveo je imam Ibn Dževzi u svom djelu El-Mevduat, 2/249, i opovrgao je njihovu vjerodostojnost. Ebu Bekr Nekkaš zabilježio je da su neki ljudi upitali imama Buharija o Hidru i Il’jasu, jesu li još živi, pa je odgovorio: “Kako će biti živi, a Poslanik, ﷺ, rekao je: ‘Nakon stotinu godina niko od prisutnih neće biti živ.’” (Buhari i Muslim. Vidjeti: El-Menarul-munif, str. 67. Napomena: Ovaj je hadis Resulullah, ﷺ, izgovorio pred kraj svog života.) Šejhul-islam Ibn Tejmijja napominje: “Da je Hidr bio živ za vrijeme Poslanika, ﷺ, morao bi vjerovati u njegovo poslanstvo, boriti se s njim na Allahovom putu… Kako da Poslanik, ﷺ, nije obavijestio svoj ummet o tome da je on živ, niti su to učinili pravedni vladari?!” (Vidjeti: Medžmuul-fetava, 27/60) A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Mr. Safet Kuduzović