Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
S kojim mužem će žena ući u Džennet?
Imaju dva mišljenja učenjaka po pitanju žene koja je bila više puta udavana kome će biti žena u Džennetu ako njeni bivši muževu uđu Džennet. Prvo mišljenje: da će ona u Džennetu biti žena onog muža koji je prema njoj bio najboljeg ahlaka, ili da će ona izabrati od njih onog koji je prema njoj bio naviše
Imaju dva mišljenja učenjaka po pitanju žene koja je bila više puta udavana kome će biti žena u Džennetu ako njeni bivši muževu uđu Džennet.
Prvo mišljenje: da će ona u Džennetu biti žena onog muža koji je prema njoj bio najboljeg ahlaka, ili da će ona izabrati od njih onog koji je prema njoj bio najboljeg ahlaka.
Dokaz za ovo je hadis od Enesa, radijallahu anhu, da je Ummu Habiba, radijallahu anha, pitala Allahog Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ženu koja je bila udavana za dva čovjeka na dunjaluku, pa svi umru i uđu u Džennet, čija će ona žena biti? Kaže: “Od onog koji je bio kod nje ljepšeg ahlaka na dunjaluku”, zatim je dodao: “O Ummu Habiba, lijep ahlak uzima ono što je najbolje i na dunjaluku i na Ahiretu”[1].
Takođe, bilježi Taberani da je Ummu Seleme, radijallahu anha, pitala isto pitanje, pa joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Ummu Seleme, dat će joj se da izabere, pa će izabrati onog koji je bio najljepšeg ahlaka. Reći će: O Gospodaru, ovaj je bio najljepšeg ahlaka pema meni na dunjaluku pa me učini njegovom ženom. O Ummu Seleme, lijep ahlak uzima ono što je najbolje i na dunjaluku i na Ahiretu”[2]. Hadis je slab jer je u njemu Sulejman ibn ebi Kerime kojeg su Ebu Hatim i Ibn ‘Adijj ocijenili slabim[3].
Drugo mišljenje: da će biti žena zadnjeg muža na dunjaluku.
Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Muavija, radijlallahu anhu, zaprosio Ummu Derda’, radijallahu anha, pa je ona odbila rekavši da je čula od Ebu Derda’, radijallahu anhu, (njenog bivšeg muža) da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kojoj god ženi umre muž pa se uda za drugog, biće žena (na Ahiretu) od zadnjeg muža”, te je rekla: “Ja ne želim zamjenu za Ebu Derda'”[4].
Ovom hadisu svjedoče još dva esera (predaje od ashaba): prvi – da se Esma’ kćerka Ebu Bekra, radijallahu anhuma, žalila svom ocu na strogost njenog muža Zubejra, radijallahu anhu, pa joj je rekao: “O kćeri, saburaj, jer žena koja ima dobrog muža pa on umre a ona se ne uda poslije njega, Allah će ih sastaviti u Džennetu”[5], drugi od Huzejfe, radijallahu anhu, da je rekao svojoj ženi: “Ako hoćeš da budeš moja žena u Džennetu, ne udaji se poslije mene, žena će pripasti u Džennetu zadnjem mužu na dunjaluku. Zato je Allah zabranio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se udaju poslije njega jer su one njegove žene u Džennetu”[6]. Iako u ove dvije predaje od ashaba ima slabosti koja nije jaka one podupiru i osnažuju hadis Ebu Derda.
Hadisi sa kojima se dokazuje i jedno i drugo mišljenje imaju u sebi slabosti te na osnovu toga se ne može zauzeti jasan i čvrst stav, s tim da su hadisi i eseri po kojima će žena, koja je bila više puta udavana ako ona i njeni bivši muževu uđu u Džennet, biti žena zadnjeg muža na dunjaluku malo snažniji od hadisa sa kojima se podupire drugo mišljenje. A Allah zna najbolje.
[1] Bilježi ga Taberani u “El-Kebiru” (18927), a kaže El-‘Iraki u “Tahridžu ehadisil-ihja'” (6/336) da mu je sened slab.
[2] U “El-Mu’adžemu el-evsat” (3265),
[3] Fethul-kadir (3/195).
[4] Hadis bilježi Taberani u “El-Mu’adžem el-evsat” (3248), u njegovom senedu je Ebu Bekr ibn ebi Merjem a on je slab (Medžme’al-zevaid 2/189). Međutim, Albani je sakupio sve rivajete ovog hadisa kojih je mnogo u „Es-Sahihi“ (3/275) i ocijenio ga vjerodostojnim uzimajući u obzir mnoštvo rivajeta.
[5] Ibn ‘Asakir (1/193/19).
[6] Bejheki (7/70).
Odgovorio na pitanje:
Vidi manjeMr.Zijad Ljakić
Pjevanje i muzika – propisi i šubhe
Alejkumus selam! Odgovor će biti malo duži a još jasniji od pitanja. Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina. 1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može iviše
Alejkumus selam!
Odgovor će biti malo duži a još jasniji od pitanja.
Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina.
1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može izvoditi sa i bez muzičkih instrumenata.
2- Nazivi i imena pjesme i muzike:
– Igra i zabava
– Pljeskanje i zviždanje
– Šejtanski kur’an
– Glas šejtana
– Šejtanska frula
– Rasadnik licemjerstva
– Glas glupaka
– Glas griješnika
– Zinalučka rukja
3- Vrste pjesama bez pratnje muzičkih instrumenata:
a. Radne pjesme – ove pjesme su dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pokvarenosti i grijeha. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme.
b. Svadbene pjesme
c. Bajramske pjesme
d. Džihadske pjesme
e. Uspavanke
f. Zahidske (isposničke) pjesme – Sve ove pjesme su dozvoljene uz prethodno spomenute uvjete kao kod radnih pjesama i sa istim dokazom.
g. NARICALJKE – koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz za njihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.
h. LJUBAVNE PJESME – tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su danas raširene.
4- Pjesme sa muzičkim instrumentima
Dijele se u dvije vrste:
– Zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično.
– Dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom). Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:
Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).
Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu’ul-fetava” 11/565).
Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani)
5- Opći šerijatski stav o muzici
Muzika je haram po Kur’anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba:
Dokazi iz Kur’ana:
a- Riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
b- Riječi Uzvišenog: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.
Dokazi iz Sunneta:
a- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T’alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).
b- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ljudi iz mog ummeta će piti vino (alkohol) a nazivaće ga drugim imenom, sviraće se nad njihovim glavama sa muzičkim instrumentima i pjevati će im pjevačice, Allah će ih strpati u zemlju i pretvoriće ih u majmune i svinje” (Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed i ostali, a prenešen je u mnoštvu rivajeta što ga čini dobrim, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani).
Šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju je hadis: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram. Nakon poznavanja i razumijevanja ovog hadisa ne bi trebalo da i jedan musliman ima sumnju i nejasnoću oko zabrane muzike.
6- Mišljenja učenjaka selefa i ostalih o pjevanju i muzici
· Kaže imam Malik: “Kod nas pjevaju samo grješnici”.
· Kaže imam Šafija: “Pjevanje je prezrena zabava, liči batilu i apsurdu, a ko mnogo pjeva on je maloumnik odbija se njegovo svjedočenje”.
· Kaže imam Ahmed: “Pjesma pobuđuje licemjerstvo u srcu, ne sviđa mi se”.
· Kaže Fudajl ibn Ijjad: “U pjesmi je zinaluk”.
· Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Stvari koje najviše pojačavaju šejtanska stanja su slušanje pjesme i zabava, a to su činili mušrici”.
7- Proizvodnja i prodaja muzičkih instrumenata (osim defa)
Islamski pravnici skoro da su složni na tome da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata i da onaj koji ih uništi nije obavezan da nadoknadi štetu, a iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena ni proizvodnja istih. Dokaz da sve ovo nije dozvoljeno su riječi Uzvišenog: “… a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). A sama proizvodnja, prodaja i kupovina muzičkih instrumenata je pomaganje u griješenju. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu prodaju” (bilježi ga Ebu Davud i Ahmed, a kaže Albani i Šuajb Arnaut da je vjerodostojan).
Takođe, zabranjeno je snimanje i prodaja audio i video kaseta i CD-ova čija sadržina su zabranjene vrste pjesama i muzika, a dokazi zabrane su isti kao kod zabrane muzičkih instrumenata.
8- Propis slušanja pjesama koje pjevaju žene
Iz prethodnih dokaza o općoj zabrani pjevanja i muzike, naravno uz one vrste pjesama bez muzike i uz def koje smo izdvojili kao izuzetak, da se razumijeti da je slušanje muzike zabranjeno, svejedno bili izvođači žene ili muškarci, s tim što je slušanje pjesama i muzike koje izvode žene na gorem stepenu od one koju izvode muškarci. To se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa. Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32).
Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.
9- Šubhe oko pjesama i muzike
U zadnje vrijeme je čest slučaj da se izjavljuje kako pjesma i muzika nisu zabranjeni u Islamu dokazujući to sa mnogim neosnovanim i šerijatski neprihvatljivim argumentima od kojih su najistaknutiji sljedeća dva:
Prvi: Da su učenjaci Ibn Hazm (učenjak zahirijskog mezheba) i Ebu Hamid Gazali, od starih učenjaka, i mnogi savremeni šejhovi ohalalili muziku. A i oni su učenjaci imaju svoje dokaze.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Ako bi uzeli da je ovo pitanje ono oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, ibret je u tome da se slijedi onaj stav za koji učenjaci imaju najjače dokaze, a nema sumnje da dokazi Kur’ana i Sunneta koje smo spomenuli da su dovoljni da presude u korist učenjaka koji zabranjuju muziku.
· Mišljenje učenjaka se prihvata i radi po njemu ako se podudaraju sa Kur’anom i Sunnetom, kada po tom pitanje imamo jasne dokaze, a ako se protive istima odbacuje se.
· Allah, dželle š’enuhu, dao učenjake koji su napisali odgovore na dokazi onih koji su ohalalili muziku poput Ebul-Feredža Ibnul-Dževzija u knjizi “Telbisul-iblis”. Ibnul-Kajjima u knjizi “Igasetul-lehefan” i od savremenih učenjaka Hamuda Et-Tuvejdžirija u knjizi “Faslul-hitab” koja je ujedno i najopsežnija i najbolja po ovom pitanju.
Drugi: Hadis kojeg bilježi Buharija u svim Sahihu od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Ušao je Ebu Bekr u moju kuću a kod mene su dvije robinje od Ensarija pjevale o bici na Bedru, a one nisu pjevačice. Pa je rekao Ebu Bekr: zar su šejtanove frule u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? A to je bilo za bajram. Pa kaže poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ebu Bekr, svaki narod ima svoj dan veselja (bajram-praznik) a ovo je naš dan”.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Najviše što se može dokazati sa hadisom Aiše, radijallahu anha, je dozvola pjevanja bez pratnje instrumenata na dan Bajrama, a što smo već na samom početku izuzeli kao dozvoljenu vrstu pjesama kao tzv. bajramske pjesme.
· U hadisu je naznačeno riječima Aiše, radijallahu anha, da dvije žene koje su pjevale nisu bile pjevačice, tj. one se nisu bavile pjevanjem kao zanimanjem.
· U samom hadisu Ebu Bekr, radijallahu anhu, naziva pjevanje bez muzičkih instrumenta šejtanskom frulom, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu ne negira te riječi nego mu stavlja do znanja da je ovo izuzetak zbog Bajrama koji je dan veselja.
· U svakom slučaju, ovo što je došlo u ovom hadisu ne može biti argument za dozvolu zabranjenih vrsta pjesama i muzike čija zabrana je došla u hadisima koji su jasni poput Sunca: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”.
Rezime kompletne studije
Pjesme bez pratnje muzičkih instrumenta (koje u sebi sadrže opis žena, poziv na pokvarenost i griješenje i u kojima ima širka i novotarija) i muzika su zabranjeni po Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu na čemu su sve četiri mezheba hanefije, malikije, šafije i hanabile.
Izuzetak iz ove zabrane su sljedeće pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata: radne, svadbene, džihadske, bajramske, uspavanke, zahidske i sve druge slične njima koje ispune sljedeća tri šarta:
1- Da bude bez opisa žena
2- Da u njoj nema pozivanja na pokvarenost i griješenje
3- Da ne sadrži u sebi širk i novotariju.
Takođe, od zabranjene muzike koja se izvodi uz pratnju muzičkih instrumenata izuzima se pjevanje uz def ali pod šartom da se zadovolje sljedeći šarti (s tim da se oko prva dva šarta učenjaci razilaze da li su uopšte šarti):
a- Da to bude u svadbi
b- Da pjevanje bude samo među ženama
c- Da u pjesmi ne bude širka, novotarija i podsticanja na grijeh.
A Allah zna najbolje, ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:
Vidi manjeMr.Zijad Ljakić
Neće uspjeti narod koji svoju stvar na vodjenje povjeri ženi
Hadis je vjerodostojan. Bilježi ga Buhari (br. 4425) od Ebu Bekre, radijallahu anhu. Odgovorio hfz. Amir Smajić – preuzeto sa facebook profila Amir Smajic – https://www.facebook.com/am.ibr.sm
Hadis je vjerodostojan. Bilježi ga Buhari (br. 4425) od Ebu Bekre, radijallahu anhu.
Odgovorio hfz. Amir Smajić – preuzeto sa facebook profila Amir Smajic – https://www.facebook.com/am.ibr.sm
Vidi manjePrinuđena sam da čestitam kršćanima njihove praznike
Alejkumusselam! S obzirom da ti znaš propis ove mes’ele, tj. da je čestitanje nevjerničkih praznika i bilo koje učestvovanje u njima strogo zabranjeno, dodat ćemo još da ti se duša smiri da nema razilaženja kod učenjaka po ovom pitanju, tj. da je zabranjeno kako prenosi Ibnul-Kajjim u svojoj knjiziviše
Alejkumusselam!
S obzirom da ti znaš propis ove mes’ele, tj. da je čestitanje nevjerničkih praznika i bilo koje učestvovanje u njima strogo zabranjeno, dodat ćemo još da ti se duša smiri da nema razilaženja kod učenjaka po ovom pitanju, tj. da je zabranjeno kako prenosi Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Ahkamu ehlil-zime” i mnogi drugi učenjaci, na čemu su takođe učenjaci četiri mezheba. Naravno, naći će se neki savremeni “dušebrižnik” koji će ohalaliti čestitanje nevjerničkih praznika pod izgovorom činjenja dobročinstva prema kjafirima koji ne ratuju sa njima koje je propisano kur’anskim ajetom (El-Mumtehine, 8) ili time da što nije došlo u Kur’anu niti Sunnetu “ne čestitajte kjafirima njihove vjerske praznike”.
Međutim, nema ibreta u tom njihovom stavu nakon što se Ummet složio na zabrani jer to vodi u opasnu stvar a to je da je Ummet do njih bio na zabludi i čak se složio na tome, a to je nemoguće i zanegirano je hadisom: “Neće se moj Ummet složiti na dalaletu. Može se reći da postoji razilaženje oko toga koliki je to grijeh, tako da su neke hanefije otišli u krajnost smatrajući da učestvovanje u nekim vidovima (recimo kupovinom hrane za njihov praznik) u njihovim praznicima predstavlja djelo koje izvodi iz vjere, dok drugi smatraju čestitanje i ostalo velikim grijehom koji narušava akidu muslimana. A ovo zadnje je ispravno.
Dovoljan ti je primjer ovo da kada musliman kaže kjafiru: Čestitam ti božić, a božić je dan koji simboliše rođenje, po njihovom, božanstva, jednog od trojice ili kako već tumače, a nema sumnje da je ta njihova akida čisti širk i kufr. Pa kada prevedemo ovu čestitku drugim riječima ona bi glasila: Čestitam vam vaš kufr i širk. A čestitanje ustvari znači da izražavaš radost i zadovoljstvo i to pokazuješ, tj. pokazuješ da se raduješ tome na čemu su oni. Pa može li musliman koji vjeruje u Allaha kao svoga Gospodara, ispoljavajući mu iskreni tevhid, da izražava radost i zadovoljstvo čestitajući kjafiru kufr i širk na kojem se on nalazi.
Prema tome, da im jasnim riječima čestitaš praznik nije dozvoljeno osim u slučaju nužde, a to je bojazan i strah da ti naude tjelesno ili imovinski (taj strah treba biti stvaran i realan, a ne umišljen ili neznatan) ako im ne čestitaš praznik. Pod tjelesnom štetom se podrazumijeva da se dovede u pitanje život muslimana, a pod imovinskom da bude oštećen tako da to dovodi u pitanje njegov normalan život.
S tim da imovinska šteta koja kod tebe može nastati kao posljedica nečestitanja njihovih praznika ne ulazi u gore spomenutu nuždu u kojoj je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno, jer stipendiju koju dobijaš od njih je donacija i dobrovoljni prilog od njih a ne tvoje pravo u imetku kod njih.
Međutim, postoji način kako bi se mogla, nepraveći šerijatski prekršaj, izvući iz ove zavrzlame. Nemoj mislit da nama ili Islamu nije stalo do toga da se ti školuješ, jer školovanog kadra raznih profila treba ovom Ummetu, ali to ne treba ići na štetu tvoje akide niti da se to radi po svaku cijenu.
Zbog toga te savjetujemo da iskorištiš nešto što je šerijatski dozvoljeno a zove se tevrija i tebi je izlaz iz ove situacije, tj. da ne uradiš ono što je haram a i da ne izgubiš ono što ti treba. Tevrija je da izgovoriš riječi koje navode onog koji sluša da misli da si htjela reći jednu stvar a ti misliš na sasvim neku drugu stvar.
Preciznije rečeno, tevrija je korištenje dvosmislenosti i aluzije a ne čisto i namjerno izjavljivanje onog što je u stvarnosti.
Za primjer tevrije se uzima događaj iz sire kada su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr, radijallahu anhu, činili hidžru. Pored njih je naišao čovjek i pitao Ebu Bekra, radijallahu anhu, ko je ovaj čovjek, pokazujući na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A on mu odgovori: “Upućivač (vodič) pokazuje mi put”. Čovjek je razumio da je on njegov vodič na putu, a drugo značenje ovih riječi je da je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, onaj koji upućuje ljude na Pravi put, tj. Islam.
Predlažemo ti da kažeš nešto poput toga da prvo nešto kažeš kako svaki narod i svaka vjera imaju svoje praznike koji ih karakterišu gdje ispoljavaju svoje nacionalne i vjerske osjećaje, a onda nakon toga u posebnoj rečenici kažeš: želim vam sretne predstojeće dane. Oni će iz ovog pomislit da ti ciljaš na njihove praznike jer si ih spominjala i da im ih čestitaš, a ti ustvari hoćeš reći istinu da svaki narod ima svoje praznike što je činjenica. A to što im želiš da imaju sretne naredne dane, što je dozvoljeno, je zbog njihovog dobročinstva prema tebi. Jer Allah dozvoljava činjenje dobročinstva prema kjafirima koji se ne bore protiv muslimana i ne izgone ih iz njihovih kuća.
Nemoj zamjerit zbog toga što smo odužili, nije nam namjera osim da te učvrstimo na tome da se akida muslimana mora čuvati i da se ne može za pare prodavati. A ova vjera je vjera lahkoće i ne opterećuje muslimane preko njihovih mogućnosti i daje im izlaz u svakoj situaciji. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:
Vidi manjeMr.Zijad Ljakić
Obavljanje namaza po sunnetu i usvajanje djece
AlejkumusSelam! Što se tiče videa o obavljanju namaza po sunnetu, letimično sam pregledao oba i po meni je bolje da se obučite po onom koji je postavljen na stranici N-UM, mada su oba ispravna. Video koji je postavljen na stranici N-UM opisuje namaz uglavnom kako ga je pojasnio šejh Albani, rahumehuviše
AlejkumusSelam!
Što se tiče videa o obavljanju namaza po sunnetu, letimično sam pregledao oba i po meni je bolje da se obučite po onom koji je postavljen na stranici N-UM, mada su oba ispravna. Video koji je postavljen na stranici N-UM opisuje namaz uglavnom kako ga je pojasnio šejh Albani, rahumehullah, u svojoj poznatoj knjizi “Opis namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao da ga vidiš” (tako je naslov knjige). Dok je na drugom videu koji je preuzet sa youtube opisan načina klanjanja uglavnom onako kako ga pojašnjavaju šejh Bin Baz i Usejmin. A razlike koje postoje u određenim pitanjima su u stvari ona pitanja u kojima učenjaci oba stava imaju jake dokaze, ili preciznije rečeno u tim pitanjima ili nije prenešen direktan dokaz ili postoje dokazi ali kontradiktorni a oko vjerodostojnosti hadisa u kojima su prenešeni postoji razilaženje muđu učenjacima.
Ta pitanja u kojima je primjetna razlika su: položaj ruku (da li se vežu kao na kijamu ili spuštaju) nakon što se podignu prilikom vraćanja sa rukua, da li se pri spušatnju na sedždu prvo spuštaju ruke ili koljena, da li se prilikom vraćanja sa sedžde prvo dižu koljena (oslanjajući se na ruke) ili ruke (oslanjajući se na koljena) i da li se prilikom učenja Ettehijatu cijeli vrijeme mrda sa kažiprstom desne ruke ili se samo drži uperen bez mrdanja? Treba napomenuti da termin “obavljanje namaza po sunnetu” nije precizan (ili čak je pogrešan) ako se pod njim podrazumijeva da načini obavljanja namaza kako su opisani u mezhebima, hanefijskom, malikijskom, šafijskom i hanbelijskom, nisu po sunnetu. Jer nema sumnje da su se imami i učenjaci četiri mezheba izgradili opis namaza na osnovu onog što je došlo u sunnetu (a ne Tevratu i Indžilu), s tim da su se međusobno razišli oko određenih pitanja kao što su se i šejhovi Albani, Bin Baz i Usejmin međusobno razišli.
A što se tiče usvajanja djece, ono može biti na dva načina. Prvi da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka. Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili. U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur’anu i Sunnetu.
Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5). Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa. Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. Pa tako u hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri“. Hadis je muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr“. Hadis također bilježe Buharija i Muslim. A od S’ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen“. Hadis je kao i prethodni mutefekun alejhi.
Drugi vid usvajanja nečijeg djeteta je da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima kako u govoru tako i u dokumentima. Naravno ovaj vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili. Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je do haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski. Ve billahi tevfik
Odgovorio na pitanje:
Vidi manjeMr.Zijad Ljakić
Ko je duzan klati kurban
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja po pitanju propisa klanja kurbana: Prvo: Potvrđeni sunnet – mišljenje džumhura uleme (većine uleme). Dokazi: “Kada neko od vas vidi mlađak mjeseca zul-hidždže i htjedne klati kurban, neka ne dira svoju kosu i nokte.’’ “Tri stvari su faraid, s tim da su dobrovoljviše
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja po pitanju propisa klanja kurbana:
Prvo: Potvrđeni sunnet – mišljenje džumhura uleme (većine uleme). Dokazi: “Kada neko od vas vidi mlađak mjeseca zul-hidždže i htjedne klati kurban, neka ne dira svoju kosu i nokte.’’
“Tri stvari su faraid, s tim da su dobrovoljne: kurban, vitr-namaz i duha-namaz.’’
Ebu Bekr i Omer, Allah bio zadovoljan njima, nisu klali kurban, bojeći se da se ne pomisli da je vadžib – stroga obaveza. Također veliki dio onih koji ne smatraju da je kurban vadžib, smatraju da je pokuđeno da ga ostavi onaj koji je u mogućnosti da to učini.
Drugo: Vadžib – stroga obaveza, što je mišljenje hanefija, imama Evzaija i Lejsa, kao i jedna predaja od imama Ahmeda, Allah bio zadovoljan njima.
Dokazi: “Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, ali to ne učini, neka se ne približava našem mesdžidu.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je na Arefatu: ”O ljudi! Obaveza je na svakoj kući da zakolje kurban i atire (kurban koji se klao u mjesecu redžebu).’’
Moglo bi se reći da je mišljenje džumhur uleme – većine uleme, da je kurban potvrđeni sunnet – ispravnije, s tim da bi kurban trebao da zakolje onaj koji je to u mogućnosti, kako ga ne bi mimoišla velika nagrada kurbana. Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Da li je čovjek koji je u dugovima obavezan zaklati kurban?
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja po pitanju propisa klanja kurbana: Prvo mišljenje: Klanje kurbana je potvrđeni sunnet – i to je mišljenje džumhur uleme (većine uleme). Dokazi: “Kada neko od vas vidi mlađak mjeseca zul-hidždže i htjedne klati kurban, neka ne dira svoju kosu i nokte.’’ “Tri stvaviše
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja po pitanju propisa klanja kurbana:
Prvo mišljenje: Klanje kurbana je potvrđeni sunnet – i to je mišljenje džumhur uleme (većine uleme).
Dokazi: “Kada neko od vas vidi mlađak mjeseca zul-hidždže i htjedne klati kurban, neka ne dira svoju kosu i nokte.’’ “Tri stvari su faraid, s tim da su dobrovoljne: kurban, vitr-namaz i duha-namaz.’’
Ebu Bekr i Omer, Allah bio zadovoljan njima, nisu klali kurban bojeći se da se ne pomisli da je vadžib – stroga obaveza. Također veliki dio onih koji ne smatraju da je kurban vadžib, smatraju da je pokuđeno da ga ostavi onaj koji je u mogućnosti da to učini.
Drugo mišljenje: Klanje kurbana je vadžib – stroga obaveza, što je mišljenje hanefija, imama Evzaija i Lejsa kao i jedna predaja od imama Ahmeda, Allah bio zadovoljan njima.
Dokazi: “Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, ali to ne učini, neka se ne približava našem mesdžidu.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je na Arefatu: ”O ljudi! Obaveza je na svakoj kući da zakolje kurban i atire (kurban koji se klao u mjesecu redžebu).’’ Moglo bi se reći da je mišljenje džumhur – većine uleme, da je kurban potvrđeni sunnet – ispravnije, s tim da bi kurban trebao da zakolje onaj koji je to u mogućnosti, kako ga ne bi mimoišla velika nagrada kurbana.
Što se tiče dužnika, može se reći sljedeće:
Kurban je sunnet i u tom slučaju dužnik uopće nije dužan da zakolje kurban. S obzirom na to da je vraćanje duga vadžib – stroga obaveza, treba mu dati prednost nad sunnetom. Dug je jedno od prava Allahovih robova – ljudi i u ovom slučaju treba dati prednost pravima ljudi, jer dug predstavlja veliku opasnost za čovjeka zato što se ne oprašta ni šehidu.
Čak i učenjaci koji smatraju da je klanje kurbana vadžib, drže da je to obaveza onome ko je to u mogućnosti, a dužnik to nije u mogućnosti. Ukoliko je dug dugoročan, a osoba zna da može zaklati kurban i platiti dug kada dođe vrijeme plaćanja, onda može zaklati kurban. Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Da li je čovjek koji je u dugovima obavezan zaklati kurban?
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja po pitanju propisa klanja kurbana: Prvo mišljenje: Klanje kurbana je potvrđeni sunnet – i to je mišljenje džumhur uleme (većine uleme). Dokazi: “Kada neko od vas vidi mlađak mjeseca zul-hidždže i htjedne klati kurban, neka ne dira svoju kosu i nokte.’’ “Tri stvaviše
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja po pitanju propisa klanja kurbana:
Prvo mišljenje: Klanje kurbana je potvrđeni sunnet – i to je mišljenje džumhur uleme (većine uleme).
Dokazi: “Kada neko od vas vidi mlađak mjeseca zul-hidždže i htjedne klati kurban, neka ne dira svoju kosu i nokte.’’ “Tri stvari su faraid, s tim da su dobrovoljne: kurban, vitr-namaz i duha-namaz.’’
Ebu Bekr i Omer, Allah bio zadovoljan njima, nisu klali kurban bojeći se da se ne pomisli da je vadžib – stroga obaveza. Također veliki dio onih koji ne smatraju da je kurban vadžib, smatraju da je pokuđeno da ga ostavi onaj koji je u mogućnosti da to učini.
Drugo mišljenje: Klanje kurbana je vadžib – stroga obaveza, što je mišljenje hanefija, imama Evzaija i Lejsa kao i jedna predaja od imama Ahmeda, Allah bio zadovoljan njima.
Dokazi: “Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, ali to ne učini, neka se ne približava našem mesdžidu.O ljudi! Obaveza je na svakoj kući da zakolje kurban i atire (kurban koji se klao u mjesecu redžebu).’’ Moglo bi se reći da je mišljenje džumhur – većine uleme, da je kurban potvrđeni sunnet – ispravnije, s tim da bi kurban trebao da zakolje onaj koji je to u mogućnosti, kako ga ne bi mimoišla velika nagrada kurbana.
Što se tiče dužnika, može se reći sljedeće:
Kurban je sunnet i u tom slučaju dužnik uopće nije dužan da zakolje kurban. S obzirom na to da je vraćanje duga vadžib – stroga obaveza, treba mu dati prednost nad sunnetom. Dug je jedno od prava Allahovih robova – ljudi i u ovom slučaju treba dati prednost pravima ljudi, jer dug predstavlja veliku opasnost za čovjeka zato što se ne oprašta ni šehidu.
Čak i učenjaci koji smatraju da je klanje kurbana vadžib, drže da je to obaveza onome ko je to u mogućnosti, a dužnik to nije u mogućnosti. Ukoliko je dug dugoročan, a osoba zna da može zaklati kurban i platiti dug kada dođe vrijeme plaćanja, onda može zaklati kurban. Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Osoba se suočava s ogromnim psihičkim problemima zbog svog griješenja
Hvala Allahu! Prvo, dužnost svakoga ko je počinio grijeh prema Uzvišenom Allahu, bez obzira na to radi li se o velikom ili malom širku (višeboštvu, neka nas Allah sačuva od toga), jeste pokriti se Allahovim pokrivačem. Poslanik, alejhis-selam, kaže: “Sustegnite se prljavih djela koje je Uzvišeni Allviše
Hvala Allahu!
Prvo, dužnost svakoga ko je počinio grijeh prema Uzvišenom Allahu, bez obzira na to radi li se o velikom ili malom širku (višeboštvu, neka nas Allah sačuva od toga), jeste pokriti se Allahovim pokrivačem. Poslanik, alejhis-selam, kaže: “Sustegnite se prljavih djela koje je Uzvišeni Allah zabranio; ko bude zgriješio neka se pokrije Allahovim pokrivačem.” (Hadis bilježi Bejheki, a potvrdio ga je El-Albani u djelu Es-silsila es-sahiha, broj 663.
Poslanik je upozorio na činjenje grijeha, zabranivši da se javno govori o tome, jer javno pričati o grijehu dovodi do toga da počinilac potcjenjuje počinjeni grijeh, omalovažava Božije granice i ne pridržava ih se. Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, da kaže: “Svim pripadnicima mog umeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. U javne grijehe ubraja se i ono što čovjek uradi noću, pa ga Allah pokrije, a on ujutro kaže: ‘O ti, sinoć sam radio to i to.’ Gospodar mu je tokom noći sakrio sramotu njegovu, a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prikrio.” (Bilježe Buhari 5721 i Muslim 2990.)
Ibn Kajjim kaže: “Onaj ko sakrije svoj grijeh, on se smatra manjim u odnosu na onoga ko ga je javno počinio, jer grijeh onoga ko prikrije svoj grijeh smatra se manjih grijehom od grijeha čovjeka koji o njemu priča drugima čime se udaljava od Allahovog oprosta, u skladu s riječima Poslanika, alejhis-selam, koji kaže: “Svim pripadnicima mog umeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. (Preneseno iz djela Igasetu el-lehfan , 2/147.)
Poznato je da se višeboštvo smatra najvećim i najgnusnijim grijehom, a onaj ko ga počini dužan je što prije pokajati se, odbacujući višeboštvo i ponovo prihvatiti islam. Propisano mu je da se okupa, jer je to Poslanik, alejhis-selam, naredio Kajsu b. Asimu.
Također, dužan je sakriti taj grijeh od ljudi, koliko god je to moguće, a ako ga neko pita o tome, mada je takvo nešto nerealno i neobično, neka ne odgovara, ili neka šuti, ili pak neka priča o nečemu što upućuje na suprotno od toga, odnosno da onaj koji sluša shvati da ovaj želi reći nešto sasvim suprotno, kao naprimjer: „Nisam počinio višeboštvo”, zamislivši u sebi: „…tokom ovog dana.”
El-Hafiz b. Hadžer, Allah mu se smilovao, komentirajući kazivanje o Maizu, r.a., kaže: “Iz njegovog se pitanja shvata da je pohvalno onome ko se nalazi u istoj situaciji pokajati se Uzvišenom Allahu, zaštititi sam sebe i ne spominjati to, u skladu s hadisom Poslanika, alejhis-selam, koji kaže: „Bilo bi ti bolje da si ga pokrio svojom odjećom.”
U skladu s ovim Šafi kaže: “Bolje je onome ko počini grijeh, pa mu ga Allah prikrije, da i sam to krije i da se pokaje”, navodeći kao dokaz kazivanje o Maizu s Ebu Bekrom i Omerom. (Preneseno iz djela Fethul-Bari 12/124.)
Drugo, što se tiče pitanja o onome koji se suočava sa sumnjom i opsesijom, kao neobičnim vidom mentalnog oboljenja, njegov lijek je da traži zaštitu od Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana tjerajući od sebe njegovo spletkarenje, odnosno suprotstavljajući se i zanemarivajući ga.
Ibn Hadžer el-Hejtemi, Allah mu se smilovao, bio je upitan: „Da li postoji lijek protiv opsesivnosti?“
Odgovorio je: “Postoji vrlo koristan lijek, putpuno zanemarivanje toga, ako postoji bilo kakva nedoumica kod čovjeka, ako se čovjek ne obazire, opsesija se neće ustaliti kod njega, već će nakon kraćeg vremena nestati, a to su već isprobali oni koji su na Pravom putu.”
Međutim, ko joj se prepusti i bude radio po njenim pravilima, ona će se vremenom povećavati, sve dok ga ne svrsta među lude osobe, čak i gore od toga, kako smo već vidjeli kod mnogih koji su bili iskušani time, prepustili su joj se i podlegli su pred šejtanskim došaptavanjem.
Poslanik, alejhis-selam, ukazao je na to: “Čuvajte se el-Velehana, šejtana koji ubacuje sumnje onome koji se abdesti.” Hadis je El-Albani označio slabim u djelu Daiful-džami. Nazvan je Velehan jer intenzivno došaptava onome koji se abdesti da bi ga zbunio, kako je pojašnjeno u knjizi Miškatul-envar (Niša svjetlosti), a također se o ovome nalazi potvrda i u dva Sahiha. Onaj ko bude iskušan opsesijom (došaptavanjem, navođenjem na zlo) neka zatraži utočište od Uzvišenog Allaha i prekine te misli.
Razmisli o ovom korisnom lijeku kojem nas je poučio onaj koji ne priča umetu po hiru svome. Onaj kome ovaj lijek ne pomogne lišen je svakog dobra, jer, saglasno svima, opsesija dolazi od šejtana, a njegov cilj je odvesti vjernika u bezdan zablude, nedoumicu, mučan život, tamu duše i njenu ozlojađenost kako bi osoba izašla iz okrilja islama a da to i ne primijeti: “Šejtan vam je očiti neprijatelj i tako ga i smatrajte.” Preneseno iz djela Fetava el-fikhijja el-kubra (1/149).
Ono što upućuje na to da je opsesivnost dovela ovu osobu u vrlo lošu i neprirodnu situaciju jeste i to da sumnja da li je počinio blud ili nije! Ovo se ne dešava s osobom koja nije iskušana, već s onim ko je pod kušnjom, izmanipulisan, kime se šejtan poigrava kako bi ga učinio tjeskobnim, odnosno da takav čovjek postane potišten i depresivan, kako bi mu vjerske stvari pale vrlo teško, a on izašao iz okvira vjere. Dužan je da ne pridaje važnost opsesiji i da se ne brine zbog toga, bez obzira na to da li se to odnosi na višeboštvo ili blud, ili je pak počinio bilo koji grijeh. Neka mu glavna preokupacija bude borba protiv šejtana, kako bi ga pobijedio, a to se neće ostvariti ničim drugim osim uz Allahovu pomoć, strpljivim izvršavanjem Njegovih dužnosti i pridržavanjem granica koje je On uspostavio.
Osnova je da se musliman smatra nedužnim, a ako se posumnja, uslijed bolesti i problema koje ima, da li je neko počinio grijeh ili nije, neka se zna da uvjerenje ili stvarno stanje nije poništeno sumnjom, jer je uvjerenje ovdje to da se osoba nije upustila u grijehe, tako da će ovo uvjerenje ostati relevantno i neće biti eliminisano sumnjom.
Allah najbolje zna!
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeDa li su sačuvani prvi primjerci Kur’ana koje su ashabi napisali?
Pravedni halifa Osman, radijallahu anhu, je naredio da se prepiše mushaf koji je sakupljen u jednu knjigu za vrijeme hilafeta Ebu Bekra, radijallahu anhu. Za to je zadužio četvericu ashaba: Zejd ibnu Sabit, Abdullah ibnuz-Zubejr, Seid ibnul-A’as i Abdurrahman ibnul-Haris, radijallahu anhum. Najviševiše
Pravedni halifa Osman, radijallahu anhu, je naredio da se prepiše mushaf koji je sakupljen u jednu knjigu za vrijeme hilafeta Ebu Bekra, radijallahu anhu. Za to je zadužio četvericu ashaba: Zejd ibnu Sabit, Abdullah ibnuz-Zubejr, Seid ibnul-A’as i Abdurrahman ibnul-Haris, radijallahu anhum. Najviše učenjaka je stanovišta da su napravljena četiri primjerka koje je Osman, radijallahu anhu, poslao na različite strane islamske zemlje. Jedan primjerak je poslao u Kufu, drugi u Basru, treći u Šam a četvrti je zadržao kod sebe. (El-Mukni, Ebu Amr, Ed-Dani, 9)
Raniji islamski historičari spominju da su vidjeli neke od tih primjeraka. Ibnu Džubejr (umro 614. hidž.) navodi da je posjećujući Emevijsku džamiju u Damasku vidio, u istočnom uglu nove kupole nasuprot mihraba, veliku knjižnicu u kojoj je bio jedan od Osmanovih mushafa, a to je mushaf kojeg je poslao u Šam. (Rihletu Ibni Džubejr, 217). Isti primjerak vidio je i Ibnu Betuta (umro 779. hidž.) (pogledati: Rihletu Ibni Betuta, 1/54), kao i Ibnu Kesir (umro 774. hidž.), koji je zabilježio: „Što se tiče glavnih osmanskih mushafa, najpoznatiji od njih danas je onaj u Šamu u džamiji u Damasku, kod istočnog ugla kupole ispunjene zikrom. Ranije je bio u Tabrijji, pa je zatim iz nje prenesen u Damask, oko 518. hidž. godine. Vidio sam da je to velika, ogromna i veličanstvena knjiga. Ispisana je lijepim rukopisom i jasnom tintom, na pergamentu, mislim da je od devine kože, a Allah najbolje zna.“ (Fadailul-Kur’an, 29) Ibnu Betuta, također, spominje da je vidio u Alinoj džamiji u Basri mushaf u kojem je Osman čitao kada je ubijen, i trag krvi na listu u kojem su Allahove riječi: „I Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i sve zna.“ (El-Bekara, 137). (Rihletu Ibni Betuta, 1/116).
Pretpostavlja se da je mushaf u Damasku ostao sačuvan u Emevijskoj džamiji sve do početka četrnaestog hidžretskog stoljeća, kada je izgorio. Profesor Muhammed Kurd Ali u svom govoru o Emevijskoj džamiji je kazao: „Kada je bila 1310 hidž. Godina, vatra je zahvatila temelje džamijskih krovova tako da je sve spalila za manje od tri sata, i tako je uništila zadnje što je ostalo od njenih ostataka i ukrasa. U njoj je izgorio veliki mushaf ispisan kufijskim rukopisom koji je donesen iz drevne džamije u Busri, a svijet je govorio: to je osmanski mushaf.“ (Hutatuš-Šam, 5/262). Govori se također da je ovaj mushaf završio u rukama ruskih kraljeva te da je čuvan u Lenjingradu, i da je nakon toga prenešen u Englesku. (Mebahisu fi ulumil-Kuran, dr. Subhis-Salih, 89).
Drevni mushafi postoje također u egipatskim bibliotekama, među kojima je mushaf čuvan u Husejnovoj džamiji. Govori se za te mushafe da su osmanski. Šejh Muhammed ez-Zerkani je izrazio veliku sumnju u to dokazujući svoju tvrdnju postojanjem ukrasa i rezbarenja ucrtanih kao znak razdvajanja između suri i kur’anskih desetina, a poznato je da to nije postojalo u osmanskim mushafima. (Menahilul-Irfan, Ez-Zerkani, 1/397, Dirasatun fi ulumil-Kur’anil-kerim, Fehd er-Rumi, 103-105).
Nepostojanje ovih mushafa danas nimalo ne umanjuje naše potpuno pouzdanje u sadržaj mushafa prenesenih nebrojenim putevima sa pouzdanog na pouzdanog, sa imama na imama. Svejedno postojali ti mushafi danas ili ne, mi smo potpuno uvjereni, bez imalo sumnje, da su današnji mushafi potpuno sačuvani od svake promjene i svakog nedostatka.
Kur’anski tekst čuvan je i prenošen s generacije na generaciju uz nevjerovatnu brigu i pažnju. Možemo sebi dočarati koliko pomno se Kur’an čuvao kroz jedno tedžvidsko pravilo. U suri Jusuf, jedanaesti ajet kod riječi „te’menna“ primijenjuje se tedžvidsko pravilo (išmam) koje kaže da pri izgovoru ove riječi (između harfa mim i nun) treba staviti usne u položaj kao da se želi izgovoriti „u“ bez da to ostavi ikakav zvučni trag, tako da primjenu ovog pravila može primjetiti samo onaj ko gleda u usne učača, a ne onaj ko samo sluša. Kada je ovakav detalj, koji nema utjecaja ne samo na šerijatske propise nego ni na samo učenje, sačuvan i prenesen, nezamislivo je da nešto značajnije bude izgubljeno.
Svi brojni primjerci Kur’ana diljem svijeta, koji se pobrojati ne mogu, imaju isti tekst i sadržaj. Kod svih islamskih frakcija i skupina, ma koliko bili podijeljeni i ma koliko se razilazili, kur’anski tekst je jednak. Postojanje jedinstvenog teksta, prihvaćenog kod svih muslimana sve do dana današnjeg, može se smatrati najvećim dokazom ispravnosti i autentičnosti objavljenog teksta.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manje