Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim).

Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima. Od učenjaka koji navode ovaj idžma učenjaka su hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur’an” (2/592), Ibn Hazm u knjizi “EL-Fisal” (4/171), Nevevi u knjizi “Šerh Sahihul-Muslim” (1/51) i Ševkani u knjizi “Fethul-kadir” (1/369). Prema tome, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib svakom muslimanu i muslimanki.

Međutim, učenjaci su se razišli oko toga kojoj vrsti vadžiba ova obaveza pripada, tj. da li je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn (stroga obaveza svakom muslimanu), ili farz kifaje (ako je izvrši jedna skupina muslimana spada obaveza sa ostalih muslimana), ili je vadžib shodno mogućnosti svakog pojedinca, ili je vadžib shodno onome na što se poziva i od čega se odvraća. Pa tako shodno ove četiri mogućnosti učenjaci imaju i četiri mišljenja po ovom pitanju.

Razilaženje učenjaka oko vrste vadžiba po ovom pitanju je izgrađena na sljedećim šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta:

Prvi – riječi Uzvišenog: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići” (Ali Imran, 104).

Drugi – riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110).

Treći – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker (ono što je pokuđeno ili zabranjeno) neka ga otkloni svojom rukom, a ako nije u stanju onda svojim jezikom, a ako nije ni to u stanju onda svojim srcem a to je najslabiji iman”.

Četvrti – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka pa ga je skinuo i bacio i rekao: “Neko od vas namjerno hoće žeravicu od Vatre, pa neka je baci sa svoje ruke”.

Peti – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobađanja Meke ušao Harem a oko Kabe je bilo tristo šezdeset kipova pa ih je on stao probadati svojim štapom izgovarajući (riječi Uzvišenog): “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži” (El-Isra, 81).

Šesti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je ona stavila zastor na otvor na zidu na kojem su bile slike (onog što ima dušu), pa ih je uklonio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ona je od njih napravila dva šilteta koji su bili u kući i na kojima se sjedilo.

Sedmi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava ashabe na sjedenje po putevima, a oni mu odgovaraju da je to nešto neizbježno jer tu razgovaraju, a onda im on kaže da ako već moraju da sjede po putevima da daju putu njegovo pravo. A onda im je naveo prava puta rekavši: “Obaranje pogleda, neuznemiravanje (prolaznika), odgovaranje na selam i naređivanje dobra i zabranjivanje zla”.

Osmi – hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će Allah ubrzo poslati na vas kaznu pa ćete mu upućivati dovu a neće vam biti uslišana”. Hadis ocjenjuju dobrim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Deveti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Nu’man ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onog koji čuva Allahove granice (naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla) i onog koji ih prelazi (tj. čini grijehe) je poput primjera ljudi koji su izvlačili ko će biti iznad palube na brodu a ko ispod, pa jednima je dopalo da budu gore a drugima da budu ispod. Pa oni koji su bili ispod palube kada im zatreba voda morali su ići kod onih koji su iznad palube, pa su rekli: Kada bi mi u našem dijelu broda probili rupu (da uzimamo vodu iz mora) kako ne bi uznemiravali one iznad nas. Pa ako bi ih ovi koji su iznad palube pustili da rade što su namjerili svi bi propali, a ako ih spriječe spasili bi se i jedni i drugi”.

Prvo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovaj stav zastupa mufesir Zedždžadž, kadija Tilmisani, šafijski učenjak Ibnul-Nehhas, a od savremenih Abdulkadir Avda i Muhammed Abduhu.

Ono što se može prigovoriti ovom stavu je da je nemoguće zahtijevati od svakog muslimana, bez obzira na nivo njegovog znanja i mogućnosti, da traži munkere i otklanja one na koje naiđe, a ako to ne uradi da je griješan. Osim ako se pod ovim mišljenjem misli da je svaki musliman obavezan shodno njegovim mogućnostima i znanju i shodno munkeru kojeg otklanja, onda ovaj stav ima osnova.

Drugo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz kifaje, tj. da ako ga jedna skupina obavlja spada odgovornost sa drugih. Dokaz sa kojim oni preferiraju ovaj stav je ajet: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ” (Ali Imran, 104), jer riječi “Među vama” ukazuje da se misli na određenu skupinu ljudi a ne na sve muslimane. Onda se zastupnici ovoga mišljenja međusobno razilaze u tome ko je ta skupina, neki kažu: učenjaci, drugi: oni koje vladar odredi da se time bave, treći: nešto drugo.

Ovaj stav zastupaju Kurtubi, Ibn Kesir, Ibnul-Arebi, Zamahšeri, Razi, Ibnul-Kudame, El-Gazali, Ibn Tejmije, Nevevi i Ibn Hadžer, i može sereći da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta iako su se oni razišli u nekim detaljima.

Treće mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla obaveza svakom pojedincu shodno njegovoj mogućnosti. Odnosno, po njima je vadžib svakom muslimanu da otkloni rukom zlo osim ako se boji da će mu zbog toga biti nanešena šteta (fizička ili materijalna), pa ako nije u stanju rukom onda je obavezan jezikom, tj. ukorom, savjetom i slično, osim ako će mu zbog toga biti nanešena šteta. Nakon toga mu ne preostaje ništa drugo nego da srcem negira taj munker, što je najmanji vid imana nakon čega nema imana kod čovjeka. Ovaj stav pripisuju imamu Ahmebu, Ibn Hazmu, Kurtubiju, Ibnul-Kajjimu i drugima.

Ono što je primijetno to je da se ovaj stav u suštini i ne razlikuje od prvog, tj. onih koji zastupaju da je farz ajn jer i oni smatraju da je obaveza svakog muslimana uslovljena njegovim mogućnostima. Da je obaveza izvršavanja vadžiba uslovljena mogućnostima ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” (El-Bekare, 286), “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (Et-Tegabun, 16).

Četvrto mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla zavisno od toga šta se naređuje a šta zabranjuje. Pa kažu da ako je ono što se naređuje vadžib da je i naređivanje vadžib, a ako je to što se naređuje sunnet ili mustehab da je samo njihovo naređivanje mustehab, a tako isto i kod onoga što se zabranjuje. Ovaj stav se pripisuje učenjaku Ibnul-Uhuve a navodi Alusi da je to stav nekih učenjaka s tim da ne spominje njihova imena, a Ibnul-Muflih spominje ovaj stav kao mišljenje nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba.

Međutim, ono što je upitno kod ovog stava je da nema nekog šerijatskog teksta u kojima se pravi razlika na način kako su to oni objasnili nego je došla opća naredba naređivanja svega što je ma’ruf, tj. bilo ono mustehab ili vadžib, kao i naredba zabranjivanja svega što je munker, tj. bio on mekruh ili haram.

Nakon svega spomenutog ostaje da se odabere mišljenje koje je najbliže onome na što upućuju šerijatski tekstovi. Sva navedena mišljenja imaju osnova i zasnovana su na dokazima te je najbliže da ustvari odbarano mišljenje i sadrži ono što je došlo u sva četiri spomenuta mišljenja.

Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je svaki musliman dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju i mogućnostima i to onako kako je došlo u hadisu prvo rukom, zatim jezikom, i na kraju srcem. Ovo znači da je svakom muslimanu obaveza da naređuje, podstiče, savjetuje i poziva na dobro, kao i da zabranjuje, ukorava i savjetuje ostavljanje munkera, s tim da u toj obavezi se razlikuju oni koji imaju znanja (učeni, daije i slično), kao i oni koji imaju moć poput namjesnika, direktora, oca u kući i slično, njihova obaveza je veća zbog njihove veće mogućnosti da otklone munker. Takođe, zastupati stav da je svakom muslimanu farz ajn naređivanje dobra i zabranjivanje munkera tako da ako se negdje pojavi munker da su svi muslimani obavezni da ga odu otkloniti i ako ne odu da su griješni, je pogrešno jer je to nemoguće i neizvodljivo u praksi. Isto tako, zastupati stav da je naređivanje dobra i zabranjivanje munkera farz kifaje tako da je to oabveza raditi samo učenjacima ili skupini koju za to ovlasti muslimanska vlast je pogrešno jer oni nisu u stanju da otklone sve munkere koji postoje u stvarnosti te se time otvara prostora za nesmetano širenje fesada i nereda u muslimanskim sredinama.

Prema tome, svaki musliman, pa tako i ti i ja, smo obavezni da pozivamo druge na uputu shodno kako je gore pojašnjeno. A kada izvršiš obavezu naređivanje dobra i zabranjivanja munkera onda možeš da se brineš samo za sebe jer si ispunio vadžib. Nije ispravno da muslimana nije briga za ostale ljude oko njega i da ne mari za njih. A riječi Uzvišenog: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Maide, 105) se odnose na onoga ko je izvršio obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od munkera. Ovako je to protumačio Omer, radijallahu anhu, onima koji su mislili da je dovoljno da se brinu samo o sebi bez da izvršavaju ovaj vadžib. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

1.Što se tiče davanja sadekatul-fitra u novcu, učenjaci po tom pitanju imaju dva stava:
Prvi stav – zabrana davanja sadekatul-fitra u novcu, tj. obaveza je dati u namirnicama poput ječma, datula, pšenice i grožđica (što je došlo u hadisima), kao i riži, brašnu, makaronama, grahu i slično. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, od malikija, šafija, hanabila, zahirija i mnogih drugih. Oni smatraju da ko da u novcu da mu sadekatul-fitr nije ispravan, tj. kao da ga nije ni dao.
Najjači dokaz ovog stava je hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma: “Propisao je Allahov Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, sadekatul-fitr sa’a (četiri pregršta) od datula, sa’a od ječma…”. Hadis je jasan da je propisano u namirnicama pa je tako davanje u novcu suprotno njegovoj naredbi i praksi kao i praksi ashaba. Sa druge strane, sadekatul-fitr je ibadet te se ne može obavljati osim kako je propisano. U njihovo doba je bilo novca i moglo je da se daje u novcu da je bilo propisano.
Drugi stav – je dozvola pored namirnica da se da i u novcu. Ovo se prenosi od Omera ibn Abdulaziza, Hasana El-Basrija, Ebu Hanife i ‘Ata’a.
Najjači dokaz sa kojim dokazuju svoj stav, mimo poznate uzrećice da je davanje u novcu korisnije za siromaha od hrane, je hadis: “Učinite ih neovisnim od prosidbe taj dan (misli se na Bajram)”. Ovaj dodatak koji se prenosi u nekim hadisima bilježe Bejheki i Darekutni, a prenisi ga Ebu Miš’ar od Nafie od Ibn Omera, radijallahu anhu. Ravija Ebu Miš’ar je slab a jedini se izdvojio u ovim rivajetima sa ovim dodatkom što nesumnjivo ukazuje na slabost tog dodatka. Ovaj hadis su Ibn Hadžer, Albani i mnogi drugi ocjenili slabim. Prema tome, oni nemaju dokaza za svoj stav osim razumskog ubjeđivanja da je to korisnije u ovo vrijeme, našto ostali odgovaraju da to znači da Zakonodavac (Uzvišeni Allah) i Njegov tumač vjere (Poslanik, sallallahu alehji ve sellem) nisu znali šta je korisnije pa Ummet obavezali davanjem hrane.
Postoji i treći stav učenjaka a što prenosi Nevevi u “El-Medžmu” od Ishaka i Ebu Sevra, da nije dozvoljeno davanje u novcu osim u nuždi. Slično ovome je ono što smatra Ibn Tejmije da ako je preovlađujuća korist u davanju novca da je tada dozvoljeno. A Ševkani u “Es-Sejlu el-džerrar” kaže da nije ispravno davanje u novcu osim ako nije moguće dati u hrani.
Od savremenih učenjaka koji obavezuju davanje samo u hrani su Bin Baz, Usejmin i Ebu Bekr El-Džezairi.
U svakom slučaju ispravnije i čistije od bilo kakve sumnje je dati sadekatul-fitr u hrani, a oni koji daju u novcu imaju u tome od selefa prethodnike s tim da je ibret u dokazu i praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Prema tome, najpreče je dati sadkatul-fitr u hrani siromašnim muslimanima koji praktikuju vjeru ili onima koje će to podstaknuti na vraćanje vjeri.

2.Oko dozvole davanja sadekatul-fitra kjafiru učenjaci imaju podijeljene stavove, a osnova je da se daje muslimanskoj sirotinji. Kaže Ibn El-Munzir: “Idžmau učenjaka je na stavu da nije ispravno davanje zekata zimiji (kjafiru u muslimanskoj zemlji koji plaća džizju), a imaju podijeljeno mišljenje oko sadekatul-fitra. Džumhur (većina) učenjaka, Malik, Lejs, Ahmed, Ebu Sevr i Šafija, smatraju da nije dozvoljeno davanje sadekatul-fitra kjafiru ili zimiji. Prenosi se od ‘Amr ibn Mejmuna, ‘Amr ibn Šerahbila i El-Hemedanija da su davali sadekatul-fitr monasima. A Ebu Hanife je dozvolio da se da kjafiru. Dokaz onih koji zabranjuju je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Muaza ibn Džebela, radijallahu anhu, u kojem je između ostalog došlo: “…Obavijesti ih da im je Allah propisao zekat koji se uzima od njihovih bogataša i vraća njihovim siromasima”. Hadis ukazuje na to da se zekat uzima od muslimana i daje muslimanima, a po većini učenjaka sadekatul-fitr se daje u iste fondove kao i zekat.
Također, treba imati u vidu da u narodnu kuhinju između ostalih dolaze bošnjaci muslimanskog porijekla koji ne praktikuju ništa od vjere ako uopće vjeruju u Allaha kao i veliki griješnici koji čine najveće grijehe, poput pijenja alkohola, ostavljanja namaza i posta.
Prema tome, ako u narodnu kuhinju dolaze kjafiri, bošnjaci koji ne praktikuju ništa od vjere kao i veliki griješnici (kojima ako bi se dalo pomagali bi se u griješenju Allahu) nije ispravno dati sadekatul-fitr u te kuhinje jer bi jedan njegov dio bio dat onima kojima nije dozvoljeno ili koje ne treba pomagati u griješenju. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

AlejkumusSelam!

Pošto je ovo pitanje komplikovano i kompleksno potrebno je dati detaljan pregled ove teme. Od literature, do koje sam došao prilikom pripremanja ove teme mimo fetvi savremenih učenjaka, koja opširnije obrađuje tematiku izbora i glasanja su četiri knjige:

Prva: magistarska disertacija pod naslovom “Izbori i njegovi propisi u islamskom pravu” autora Fahda El-‘Adžlana odbranjena na Univerzitetu Melik Saud.

Od stvari koje je bitno spomenuti na ovom mjestu koje obrađuje ova studija je sljedeće: Definicija glasanja – glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni pomoću čega stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani. Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori. Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine. Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.

Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina. U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.

Što se tiče šerijatskog statusa glasanja, autor studije navodi da nema razilaženja među učenjacima da je glasanje dozovljeno od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, kada između sebe izabiru imama. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma. A razišli su se oko savremenog oblika glasanja gdje pravo glasanja imaju svi ljudi na dva mišljenja: prvo – da nema smetnje da muslimani uzmu ovakav način izabiranja predstavnika vlasti na čemu je većina savremenih učenjaka, drugo – zabrana upotrebe glasanja na ovakav način na čemu je manji dio učenjaka. Autor nije spomenuo mišljenje onih koji pretjeruju u tekfiru i koji smatraju da je glasanje kufr i širk. Ovdje treba napomenuti da učenjaci kada govore o dozvoli ili zabrani glasanja da ne misle na glasanje za delegate, vladare i slično koji će donositi zakone oprečne Šerijatu, nego na državu koja sudi i vlada po onome što je Allah objavio.

Druga: knjiga pod naslovom “Osvjetljavanje tmina – Otkrivanje štetnosti i šubhi izbora” autora Muhammeda ibn Abdulvehhab El-‘Abdeli, koji je učenik jemenskog šejha Mukbila ibn Hadija El-Vadi’ija. U suštini knjiga predstavlja raspravu i odgovor tzv. Medhalijevaca (Džami’ijin) na one koje oni zovu Hizbijinima (sve džemate koji ne vide smetnju u učestvovanju u glasanju).

Treća: “Savremene fikhske studije” autora Abdulkerima Zejdana gdje je pola knjige posvećeno glasanju u muslimanskim i kjafirskim zemljama sa osvrtom na demokratiju. Suština njegovog istraživanja je dozvola uvođenja glasanja u muslimanskim zemljama radi izabiranja vladara i ostalih članova vlasti na raznim nivoima vlasti, dok je učestvovanje muslimana na izborima u kjafirskim zemljama dozovljeno ako u tome ima koristi za Islam i muslimane. Nije naveo stav onih koji smatraju da je glasanje širk ili kufr nego samo stav onih koji zabranjuju glasanje.

Četvrta: “El-Ihtilafat el-fikhijje” autora Muhammeda Abdullatifa Mahmuda koji na nekih dvadesetak stranica iznosi stav El-Ezhara, selefija, pokreta “Ihvanu muslimin” koji dozvoljavaju glasanje, zatim džemata “Tekfir i hidžra”, džemata “El-Džema’ el-islamijje” i džemata “El-Džihad” koji ga zabranjuju i smatraju kufrom i širkom. Ova dva zadnja džemata smatraju da je zabranjeno glasanje i da predstavlja kufr i širk, kao što je već rečeno, a da su delegati u parlamentu države koja ne sudi po Šerijatu kjafiri samim ulaskom u parlament. Treba napomenuti da su se ova dva džemata raspala nakon 2000. godine i da su se njihove vođe pokajale za ono na čemu su bili i što su do tada radili te su javno zatražili oprost od egipatske nacije zbog učinjenih zločina: atentata, ubistava, podmetanja eksplozija i slično.

U narednom tekstu je rezime onog što se nalazi u ovim knjigama i fetvama učenjaka.

Naime, izbori i glasanje su pitanje oko kojeg danas radnici na polju dave imaju dva stava koji su jedan drugom oprečni i suprotni i treći koji je sredina između ova dva a koji je najbliži istini, a Allah zna najbolje.

Prvo mišljenje: da je glasanje kufr ili širk.

Ovo je stav onih koji se pretjerano bave tekfirom koji ovo pitanje posmatraju kao čistu akidetsku mes’elu, poput bivših džemata “El-Džema’ el-islamijje” i “El-Džihad” i poznatih tekfirdžijskih šejhova.

Njihovo argumentiranje se sadrži u sljedećem: pošto su izbori dio demokratskog sistema i vladnja, a demokratija je nova vjera koja je po Šerijatu izgrađena na kufru, organizovanje izbora po njima nije dozvoljeno. A glasanje je kufr, jer glasanjem se daje glas onima koji ne sude po Šerijatu i postavljaju zakone koji su proizvod ljudskih mozgova i protivni onome što je Allah, tebareke ve teala, objavio. Jedna grupa onih koji zastupaju ovakvo tumačenje smatraju da sam čin glasanja izvodi muslimana iz vjere, dok druga grupa smatra da je glasanje kufr a samog glasača ne izvode iz vjere nego zavisi od njegovog stanja.

KOMENTAR: Ispravno je da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes’ela osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu. Izbor i glasanje je pitanje šerijatske politike (sijase šer’ijje) i fikhskih propisa vezanih za izbor, šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. Te se postavlja pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečna šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti te je zabranjeno ili u tome nema preciznog šerijatskog teksta nego zavisi od vremena, sredine i okolnosti. I jedno i drugo su dva mišljenja savremenih učenjaka.

Tačno je da je demokratija zasnovana na kufru i da je oprečna propisima Islama, međutim nazvati je vjerom je neprihvatljivo, jer je demokratija vid društvenog uređenja kao i bilo koji drugi, poput monarhijskog, republikanskog, kraljevskog i slično. Zatim glasanje samo po sebi niti je kufr niti iman, nego metod izabiranja jedne od više osoba za unaprijed određenu ulogu. Osim ako osoba uz glasanje ima uvjerenje da je sistem demokratskih izbora i glasanja onako kako je to u kjafirskim zemljama bolji od onoga sa čime je došao Šerijat po ovom pitanju onda je to kufr.

Sa druge strane, pročitao sam ogroman broj fetvi i stavova mjerodavnih savremenih učenjaka o propisu izbora i glasanja a da nisam našao da je iko od njih rekao da je sam čin glasanja kufr, niti ovo pitanje vezao za kufr u taguta, tevhid i slično, izuzev nekoliko samozvanih šejhova koji su poznati po pretjerivanju u tekfiru.

Autor knjige “Osvjetljavanje tmina – Otkrivanje štetnosti i šubhi izbora” Muhammeda El-‘Abdeli navodeći štetnosti glasanja od prvih stvari koje navodi je da glasanje potpada pod širk u pokornosti Allahu. On kaže: “Glasanje ulazi u činjenje širka Allahu, i to u širk pokornosti, jer je glasanje dio demokratskog sistema a ovaj sistem su postavili neprijatelji Islama da bi odvratili muslimane od njihove vjere. Pa ko prihvati taj sistem i bude zadovoljan sa njim, pozivajuću u njega i uvjeren u njegovu ispravnost postao je poslušan neprijateljima Islama u suprostavljanju Allahovoj naredbi, to je čisti širk u pokornosti Allahu”[1]. Njegova tvrdnja da su demokratski sistem postavili neprijatelji Islama kako bi odvratili muslimane od vjere je u najmanju ruku netačna jer je demokratija nastala u staroj Grčkoj u gradovima Atina i Sparta više od 500 godina prije pojave Islama. A što se tiče toga da musliman bude zadovoljan sa demokratskim sistemom kakav je na Zapadu, poziva u njega i da bude uvjeren u njegovu ispravnost onda nema sumnje je to kufr u pokornosti Allahu. Pa tako njegovo (autora ove knjige) nazivanje izbora i glasanja širkom i kufrom ne potpada pod stav onih koji pretjeruju u tekfiru i ne priliči da se pozivaju na njegovu knjigu i njegovo argumentiranje.

Drugo mišljenje je da su izbori i glasanje šerijatski prihvatljivi za koje postoje dokazi u Šerijatu, što je oprečno i suprotno prethodnom. Ovaj stav zastupaju mnogi savremeni učenjaci i istraživači i džemat Ihvanu muslimin i oni koji rade po njihovom menhedžu.

Ovaj džemat smatra da su demokratski izbori i glasanje put kojim se može doći do uspostavljanja islamske države i ponovnog vraćanja hilafeta. Neki od njih izjavljuju čak da je u demokratiji spas ovom Ummetu, i da demokratija predstavlja suštinu Islama, a da su političke stranke poput razilaženja ashaba u fikhskim pitanjima. Zbog toga oni osnivaju političke stranke i prave predizborne kampanje i većinu svojih davetskih aktivnosti usmjeravaju tom cilju, tj. izborima i glasanju. A da bi pobijedili na izborima potrebno je da oko sebe okupe što više ljudi. Okupljanje što većeg broja ljudi zahtijeva prešućivanje i udaljavanje od pitanja oko kojih postoji razilaženje među učenjacima pa makar ona bila i akidetska pitanja. Tako su moto ovog džemata postale riječi njenog osnivača: RADIMO NA ONOME OKO ČEGA SE SLAŽEMO, A OPRAVDAVAJMO JEDNI DRUGE U ONOME OKO ČEGA SE RAZILAZIMO. Ova “širina” u davetskom radu garantuje zbližavanje sa ekstremnim novotarima, tako da su redovi džemata često bili popunjeni sufijama, šijama i ostalim novotarima, čak šta više ulazi se u savez sa sekularističko-ateističkim strankama a desi se i da kršćani budu članovi političke stranke samog džemata.

Od dokaza sa kojima dokazuju propisanost izbora i glasanja su kur’anski tekstovi kojima Uzvišeni obavezuje čitav Ummet da izvršava šerijatske kazne, vodi dzihad i slično, a Ummet to radi izabiranjem predstavnika (delegata) koji ga predstavljaju, a to se radi putem izbora i glasanja.

KOMENTAR: Dokaz sa kojim dokazuju propisanost izbora i glasanja bi bio prihvatljiv da su nam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi ili selef ovog Ummeta tako protumačili te tekstove ili u praksi primjenili. Međutim, ono što se ne može negirati je da su kolonijalisti donijeli u islamske zemlje ovaj novi sistem izabiranja vlasti a koji je u mnogim stvarima oprečan šerijatskom. Bavljenje ovog džemata (i onih koji su na tom menhedžu) osnivanjem stranke, predizbornim kampanjama, izborima i glasanjem, davajući tim stvarima veći značaj nego što im pripada, odvelo je ovaj džemat u mnoge šerijatsko-sporne momente.

Od njih su: zapostavljanje rada na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima, prešućivanje raširenih novotarija, ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta i činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, izricanje izjava u kojima ima kufra od strane njihovih vođa, davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama, odricanje od mnogih islamskih principa radi politike, i mnoge druge stvari, a sve to radi okupljanja i pridobijanja što većeg broja pristalica, jer ako ne bi ovako radili odbili bi mnoge potencijalne pristalice. Da se zaključiti da je pretjerano bavljenje političkim strankama, predizbornim kampanjama, izborima i glasanjem uticalo na sam menhedž u davetskom radu ovog džemata i učinilo ga fleksibilnim i prilagodljivim stanju na terenu pa makar to bilo oprečno šerijatskim propisima.

Treći stav, koji je sredina između dva prethodna i koji je hak po ovom pitanju, je sadržan u sljedećem. Pitaje izbora i glasanja je pitanje šerijatske politike (sijase šer’ijje) i fikhskih propisa vezanih za izbor, šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije).

Neophodno je ovdje da razdvojimo dva stanja: prvo – propis organizovanja izbora i glasanja od strane muslimana kada mogućnost izbora u načinu izabiranja vlasti, i drugo – učešće muslimana u tome kada im je nametnuto sa strane i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne. Izbori i glasanje koji se sprovode u islamskim zemljama, svejedno bili oni za izbor predsjednika, članove prlamenta, vijeća opština i slično, su novina koju muslimani nisu poznavali. Oni su prenešeni i uzeti od kjafirskih država nakon što su kjafiri okupirali muslimanske države i nakon što su mnogi muslimani bili očarani i oduševljeni životom i državnim sistemima kjafira pa su pohrlili u oponašanju istih.

Sam izbori i glasanje su oprečni Šerijatu i zdravoj pameti zbog sljedećeg: što određivanje kandidata počiva na na čisto materijalnoj osnovi čiji su izvori ljudska strast; u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika nego izbor jednog od dvojice kandidata koje nije izabrao narod; izbor kandidata je zasnovan na medijskoj propagandi, pa čija bude jača on je pobjednik; izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, zena i ljudi; nakon svega ovoga samo prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podlozno mitu i obečanjima. Sve ovo spomenuto se dešava u „naprednim visoko-demokratskim“ zapadnim drzavama, kako oni sami prenose. A u arapskim i islamskim zemljama glasanje je poigravanje sa običnim masama, gdje predsjednik ostaje predsjednik u procentu od 99 posto ili više. A pametne glave, učeni i stručnjaci na sve ovo nemaju uticaja, ili su smišljeno udaljeni od kandidovanja ili se njihov glas izgubi u mnoštvu glasova običnih ljudi.

Nakon svega spomenutog postaje jasno da su izbori i glasanje sasvim daleko od načina izabiranja imama (vođe) muslimana kako je određeno u islamskom pravu. Takođe, većina uvjeta za kandidovanje imama su oprečna šartovima koje treba ispuniti neko da bi bio izabran za imama po Šerijatu. Pa je tako šerijatski status organizovanja izbora i glasanja zabrana, to je novi umetnuti sistem izabiranja vlasti koji je batil. Dokazi zabrane su: da je zasnovan na oponašanju kjafira, ovisan je od medijske propagande, kupovine glasova i lažnih obečanja te da počiva na mnoštvu glasova onih koji ih daju onima koji im obečavaju ostvarenje njihovih strasti bez osvrta na vjeru i ahlak. Ovo bi bio propis organizovanja izbora i glasanja od strane muslimana kada imaju mogućnost izbora u načinu izabiranja vlasti.

A ako je muslimanima nametnuto od strane nevjernika (kao kod muslimanskih manjina) ili sekularista i poltronskih režima (kao što je slučaj u većini islamskih zemalja) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju, onda se čitava mes’ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada svakog muslimana. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenu stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga. Dokaz da je dozvoljeno u ovom slučaju glasanje je fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO.

Takođe, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaze El-‘Izz ibn ‘Abdusselam[2]. ‘Abdurrahman Es-S’adi tefsireći riječi Uzvišenog, kada keže Šu’ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88), kaže: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome. Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”[3]. Ovaj stav oko glasanja je mišljenje većine selefijskih učenjaka današnjice, poput Bin Baza, Albanija i Ibn ‘Usejmina.

NAPOMENA: Stav da je glasanje dozovljeno i da je stvar idžtihada svakog muslimana treba posmatrati kao nužno zlo, a ne da daije, davetska udruženja i organizacije trebaju svoje aktivnosti preusmjeriti prema pozivanju braće na glasanje za neku od stranaka, ili praviti saveze sa nekom od stranaka, učestvovati na predizbornoj kampanji, pozivati predstavnike stranaka da drže govore na davetskim skupovima i slično, jer će ih takav rad odvesti na klizav teren i prisilit ih da čine iste greške koje čini džemat Ihvanul-muslimin. A te greške su, da podsjetim: zapostavljanje rada na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima, prešućivanje raširenih novotarija, ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta i činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, izricanje izjava u kojima ima kufra od strane vođa, davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama, odricanje od mnogih islamskih principa radi politike, i mnoge druge stvari, a sve to radi okupljanja i pridobijanja što većeg broja pristalica, jer ako se ne bi ovako radilo odbile bi se mnoge potencijalne pristalice. Pametan je onaj ko uči na greškama drugih. A Allah zna najbolje.

[1] Tenviruz-zulumat, str. 44.
[2] Kava’idul-ahkam (1/86).
[3] Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com