Alejkumusselam!

Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovlađuje sve druge stvari života u mnogim sredinama i kod velikog broja ljudi, tako kada bi to nazvali sportskom epidemijom i općom zaluđenosti ne bi pogriješili. Ova sportska igra ima svoj izrazito jak nacionalni karakter kada neki fudbalski tim prestavlja određenu zemlju ili naciju, zbog čega izaziva ogromno zanimanje kod običnih masa gdje oni navijaju i gore od želje da njihov tim pobijedi.

Naravno, ne treba zaboraviti ni ulogu medija u uveličavanju i uljepšavanju fudbala i fudbalskih takmičenja. Popularnost fudbala i fudbalera se dovoljno očituje samo u jednoj stvari a to je prodaja i kupovina igrača među klubovima, čija cijena dostiže granice imaginarnog, pa npr. španski klub Real Madrid je kupio igrača Zejnuddina Zejdana od talijanskog Juventusa za više od šezdeset milion dolara. Tako da je u općem smislu sportska igra nogomet postala društveno zlo, ekonomski i politički problem na svjetskom nivou.

Šerijatski status igranja nogometa

Ova sportska igra je u osnovi šerijatski dozvoljena ako je čista od šerijatsko spornih stvari, jer se ona zasniva na mnogim koristima za ljudsko tijelo od njegovog jačenja, trčanja, tjelesnih treninga i vježbi i slično, na čemu je u osnovi zasnovan futbal.

Od savremenih učenjaka koji su dozvolili igranje nogometa, naravno u njegovom savremenom obliku su između ostalih saudijski šejh Abdulmuhsin Ez-Zamil, alžirski šejh Ebu Bekr El-Džezairi koji ga dozvoljava kada se sa igranjem fudbala namjerava jačanje tijela kako bi bilo spremno za vođenje džihada na Allahovom putu, egipatski šejh Seid Sabik i jordanski šejh Mešhur Hasan, ova dvojica zadnjih smatraju da je igranje fudbala mustehab ako se sa njim cilja jačanje tijela. Naravno, svi oni koji su dozvolili igranje fudbala uvjetuju da ta igra bude čista od šerijatski spornih stvari (koje ćemo navesti poslije), u protivnom, igranje nogometa je mekruh ili čak haram ovisno od zabranjenih stvari sa kojima se pomiješa kao i bilo koja druga sportska igra.

Onaj ko analizira oblike upražnjavanja ovog sporta, za kojeg smo rekli da je u osnovi dozvoljen, u današnje vrijeme vidjeće da je vrlo malo tih načina igranja nogometa koji su čisti od onog što je u Šerijatu zabranjeno i pokuđeno. Uglavnom, ti dozvoljeni oblici se mogu odnositi na igranje fudbala od strane omladine kada se okupe i igraju fudbal kao vid rekreacije, razonode i zabave, pri čema nema klađenja, budu šerijatski obučeni i ne izgovaraju ružne riječi i psovke.

Neke šerijatski sporne stvari u bavljenju nogometom

Prvo: gubljenje mnogo vremena od strane onoga koji igra nogomet i onih koji nogometna takmičenja, što često vodi u izostavljanje vadžiba, poput obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, zapostavljanje traženja rizka (opskrbe), sticanja šerijatskog znanja, odgoja djece i slično. Ono što puno uzrokuje gubljenje vremena je mnoštvo raznoraznih fudbalskih takmičenja na različitim nivoima tokom cijele godine, mimo svjetskog prvenstva i prijateljskih utakmica među klubovima i državama, što je odvelo da je glavna okupacija mnogih ljudi praćenje ove ili one utakmice.

Drugo: upropaštavanje imetka koje se očituje u sljedećem:

– ulaganje ogromnih materijalnih sredstava u izgradnji velelepnih stadiona,

– rasipanje imetkom prilikom pripreme za utakmice, njihovo prisustovanje i posmatranje,

– kupovina igrača velikim svotama novca i davanje velikih novčanih premija igračima,

– davanje velikih mjesečnih plata trenerima,

– trošenje ogromnog imetka u kockanju i klađenju na rezultat određenih utakmica prilikom čega se dva tima dogovore da izgubljena ekipa plaća troškove, medalje, hranu i ostalo, ili klađenje van i u sportskim kladionicama a sve ove vrste klađenja i kockanja su šerijatski zabranjene.

Kaže Uzvišeni: “Ne rasipajte (imetak); On ne voli one koji rasipaju” (El-E’araf, 31), i kaže: “Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan”. (El-Isra’, 26-27) Takođe, Allah, dželle še’nuhu, je zabranio upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “… i mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.

Treće: izazivanje mržnje i neprijateljstva. Skoro da nema utakmice a da se između igrača, njihovih navijača i običnih masa ne izazove protivništvo, neprijateljstvo i mržnja koji dalje vode u psovanje, vrijeđanje, fizičko napadanje među igračima, navijačima a veoma često odvede do nanošenja materijalne štete po ulicama, a nema sumnje da je sve ovo islam zabranio. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Nemojte se međusobno mrziti, zaviditi jedni drugima, spletkariti jedni protiv drugih, budite Allahovi robovi braća…”.

Čak mnoga ova neprijateljstva među klubovima, državnim ekipama i slično odvedu kao rezultat poraza u utakmici do ubistva i ranjavanja. Od tih primjera je smrt 48 osoba i ranjavanje preko 600 između navijača dva tima u Turskoj 1968.god. U sličnim okršajima među navijačima Nigerije 1979.god. ubijeno je 24 osobe. A 1985. god. u Belgiji je stradalo 38 osoba a povrijeđeno preko 200, dok su u istoj godini ubijene 53 osobe a mnogi drugi ranjeni u Britaniji a sve kao posljedica fudbalskih utakmica. Na fudbalskom svjetskom prvenstvu 1994.god.kolumbijski igrač, nakon što je greškom dao svojoj ekipi, bio je ubijen. A u Iraku je sudija dao crveni karton jednom od igrača, nakon čega je ovaj izašao sa stadiona i vratio se sa puškom i ubio sudiju. Ovakvih primjera je na pretek, a slično se dešava i među onima koji se neprofesionalno bave fudbalom, kako među omladinom, odraslim tako i među prijateljima.

Četvrto: upadanje u neke oblike širka, veličanje kjafira i oponašanje istih.

Nerijetki su slučajevi pretjeranog veličanja igrača i predstavljanja istih kao stvorenja koja se obožavaju tako što se opisuju neki veliki igrači svjetskog ranga kao idoli i oni koji se obožavaju što shodno stepenu i razumijevanju ovoga može odvesti čak i u veliki širk. Praćenje, izučavanje i poznavanje biografije određenih igrača, čiji život je ispunjen drogom, zinalukom, nemoralom svake vrste i slično, od strane mnogih muslimana uveliko prevazilazi njihovo poznavanje sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih časnih ashaba, učenjaka i dobrih prethodnika ovog Ummeta.

Oblačenje dresova sa imenima i slikama poznatih kjafirskih igrača, čak do te mjere ih uzdižu da u njima obavljaju neke ibadete poput namaza i Umre. Sve to ukazuje na zabranjeno veličanje, uzdizanje i oponašanje onih koji to ne zaslužuju. Strastveno praćenje određenih utakmica do te mjere da se strahom, brigom i gorljivošću prati utakmica, što često odvede, zbog poraza njegovog tima, u nezadovoljstvo sa Allahovim kaderom, veliku tugu i žalost i gubljenja volje za normalnim životom.

A općepoznato je svakom muslimanu da je širk najveći grijeh, kao i da je oponašanje kjafira zabranjeno muslimanima. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih” (Ebu Davud (4031), Ibn ebu Šejbe (19401) i Bejheki u “Šu’abil-iman” (1199), a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, El-‘Iraki, Ibn Tejmije, Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/271), Albani u “Irvaul-galil” (1269) i Sulejman ‘Alevan).

Takođe, nije dozvoljeno veličanje kjafira jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama”. Bilježe ga Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107).

Prenosi se da je Ebu Musa El-Eš’ari, radijallahu anhu, dok je bio namjesnik u Iraku uzeo kršćanina za pisara, pa mu je to prigovorio Omer, radijallahu anhu, rekavši: “Nemojte ih (nemuslimane) uzdizati kada ih je Allah ponizio, nemojte im biti bliski kad ih je Allah udaljio i nemojte im ukazivati povjerenje kada ih je Allah obilježio kao nepovjerljive”. Predaju bilježi Bejheki u svom “Sunenu”.

Peto: otkrivanje nadkoljenice (stegna) kod igrača, što je avret kod većine učenjaka na osnovu hadisa: “Nadkoljenica je avret” (Ebu Davud i Tirmizi, a oko njegove vjerodostojnosti ima razilaženja), zatim miješanje muškaraca i žena u publici koje je šerijatski zabranjeno, kupanje igrača u zajedničkim kupatilima potpuno golih prilikom čega gledaju jedni drugima u stidna mjesta, parada polugolih plesačica pred početak utakmice i u pauzama, psovanje i vrijeđanje u publici i mnogi drugi munkeri koji su sastavni dio utakmica.

Nakon svega predočenog može se reći da se savremeno profesionalno bavljenje fudbalom, kao i praćenje i prisustovanje istom kreće između pokuđenosti i harama, shodno šerijatsko spornim stvarima na kojima se zasniva.

A što se tiče tebe lično, u osnovi dozvoljeno ti je da se baviš fudbalom, po mnogim učenjacima, ako se možeš sačuvati od zabranjenih stvari koje prate ovu vrstu sporta. Između ostalog da klanjaš namaz u njegovo vrijeme, da ne ostavljaš post zbog utakmica, da ne otkrivaš svoja stidna mjesta, izbjegavaš psovanje i ružne riječi, miješanje sa ženama, itd. Takođe, nema smetnje da primaš platu čiji su izvori naplaćivanje ulaznica gledaocima kao i raznorazne donacije jer u tome nema ništa šerijatski sporno, izuzev ako bi zarada na utakmicama bila rezultat klađenja i kockanja. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejmusselam! Iz pitanja se razumije da ti vjeruješ u kader i da znaš da je Allah sve odredio od dobra ili zla. I nema sumnje da je Allah, dželle še’nuhu, odredio suđenu osobu onome kome je određeno da se oženi ili uda. Takođe, odredio je nekome da nema suđene osobe jer mu je određeno da se ne oženi ili ne uda, ali mi neznamo šta je Allah, dželle še’nuhu, odredio.

To što roditelji kažu doće suđeni ne mora da bude tako, jer neko nema suđenu osobu za koju će se udati, ali mi to ne znamo. Nego je na inasanu da uzima za uzroke, nije sporno šerijatski da se djevojka raspituje za momka koji joj se sviđa, da mu da neki znak da joj se sviđa, ili da njen otac je ponudi, ili njena majka i tako. Jer se Hatidža ponudila Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a tako i Omer, radijallahu anhu je ponudio Hafsu prvo Osmanu a zatim Ebu Bekru, i mnoštvo je takvih primjera. Ve bilalhi tevfi

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Nije dozvoljeno obilježavanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana – mevluda, niti bilo čijeg rođendana, jer se to smatra bidatom – novotarijom, koja je uvedena u vjeru naknadno. Sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga obilježavao, niti su to obilježavale njegove pravedne halife (Ebu Bekr, Omer, Osman, i Alija radijallahu anhum), niti drugi Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi, radijallahu anhum, niti bilo ko iz tri odabrane generacije poslije ashaba.

Oni su najbolje poznavali sunnet – praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najviše ga voljeli i najpotpunije slijedili njegov sunnet od svih onih koji su došli nakon njega.

U vjerodostojnom hadisu Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: “Ko u ovu našu vjeru uvede ono što nije od nje, neće mu biti primljeno”, tj. bit će odbačeno. I kaže u drugom hadisu: “Oporučujem vam moj sunnet i sunnet mojih pravednih halifa nakon mene. Čvrsto se držite toga, i stisnite svojim kutnjacima. I upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novina u vjeri je bidat – novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” U ova dva hadisa nalazi se žestoko upozorenje i prijetnja na opasnost uvođenja i prakticiranja novotarija.

Kaže Uzvišeni Allah u Svojoj plemenitoj Knjizi: “…a ono što vam Allahov Poslanik dadne, to uzmite, a što vam zabrani, to ostavite” (prijevod značenja El-Hašr, 7), i kaže ‘azze ve dželle: “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno njegovom naređenju da ih ne pogodi kakva fitna – smutnja ili da ih ne zadesi bolna kazna” (prijevod značenja En-Nur, 63), i kaže Uzvišeni: “Vi u Allahovom Poslaniku imate najbolji uzor, za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje” (prijevod značenja El-Ahzab, 21), i kaže Uzvišeni: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (prijevod značenja Et-Tevbe, 100), i kaže Allah Uzvišeni: “Danas sam vašu vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (prijevod značenja El-Maide, 3), i mnogi drugi ajeti.

Obilježavanjem mevluda i njemu sličnih običaja zapravo se aludira na to da Allah Uzvišeni nije usavršio i upotpunio vjeru ovome ummetu, te da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dostavio i prenio ummetu ono što im je potrebno da rade po tome, sve dok se nakon njega nisu pojavili ljudi koji su uveli u Allahovu vjeru ono što On Uzvišeni nije dozvolio, misleći da je to od djela koja ih približavaju Allahu. U ovome, bez sumnje, nalazi se velika opasnost i nepokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni Allah je Svojim robovima usavršio vjeru i upotpunio prema njima Svoju blagodat, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio je i prenio do nas vjeru jasno, u potpunosti je pojasnio, i nije ostavio niti jedan put koji nas vodi ka Džennetu i udaljava od Vatre a da nam ga nije pojasnio i uputio nas na njega.

Kao što se prenosi u vjerodostojnom hadisu od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije Allah poslao nijednog vjerovjesnika a da nije imao za obavezu da uputi svoj ummet na ono što je poznavao od hajra (onoga u čemu je dobro) za njih i upozori ih na ono što je poznavao od zla po njih.” (Bilježi ga imam Muslim)

Poznato je da je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji od svih poslanika i njihov pečat, i najpotpuniji u prenošenju vjere od Allaha i upućivanju savjeta, pa ako je obilježavanje mevluda od vjere sa kojom je Allah zadovoljan za Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov ummet, zasigurno bi ga obilježio i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoga života, ili neko od njegovih ashaba, Allah bio sa njima zadovoljan.

Kada znamo da se to nije desilo, onda nam je poznato da je islam čist od toga, čak štaviše, to novotarija u vjeri na koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio svoj ummet kao što je spomenuto u prethodna dva hadisa, i u drugim hadisima koji su izrečeni u istom značenju, kao npr. Poslanikove riječi na džumanskoj hutbi: “…a zatim: Doista je najbolji govor – Allahova Knjiga, a najbolja uputa – uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a najgore stvari su novine u vjeri, a svaka novotarija (bidat) je zabluda.” (Bilježi ga imam Muslim). A mnogobrojni su ajeti i hadisi koji govore o ovome.

Većina islamskih učenjaka jasno je porekla ispravnost obilježavanja mevluda i upozorila na njega, uzimajući za dokaz spomenute i druge argumente. Nasuprot njima, neki savremeni učenjaci zauzeli su suprotan stav i dozvolili obilježavanje mevluda ako u njemu nije sadržano nešto od vjerom pokuđenih i prezrenih stvari, kao: pretjerivanje spram Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, miješanje između muškaraca i žena, korištenje muzičkih instrumenata za razonodu i zabavu, i druge šerijatom stvari pokuđene, dok neki učenjaci smatraju da je mevlud jedna od lijepih novotarija (bidatul-hasene).

Međutim, šerijatsko pravilo nalaže da se pitanja u kojima se ljudi razilaze vrate Allahovoj Knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što kaže Allah, azze ve dželle: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i vašim predvodnicima. A ako se u nečemu raziđete, vratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (prijevod značenja En-Nisa’, 59), i kaže Uzvišeni: “Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah” (prijevod značenja Eš-Šura, 10).

Mi smo propis mevluda vratili Knjizi Uzvišenog Allaha, pa smo naišli na to da nam naređuje slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao i u onome na što nas je upozorio od zabranjenih stvari. Također, Uzvišeni nas je obavijestio da je ovom ummetu usavršio njihovu vjeru, a mevlud nije od onoga sa čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako da nije od vjere koju nam je usavršio Uzvišeni Allah.

Isto tako, Uzvišeni nam je naredio slijeđenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vjeri, tako da smo propis o mevludu vratili i sunnetu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i u njemu nismo našli da je obilježavao mevlud, niti da je naredio njegovo obilježavanje, niti su ga obilježavali njegovi ashabi, Allah bio sa njima zadovoljan. Shodno tome, iz navedenog smo zaključili da mevlud nije od propisanih stvari u našoj vjeri, nego se smatra jednom od novotarija uvedenih u vjeru i oponašanjem slijedbenika Knjige, židova i kršćana, u obilježavanju njihovih praznika.

Stoga, svakome ko ima i trun pronicljivosti, onome ko žudi za slijeđenjem istine i u tome je pravedan – potpuno je jasno da obilježavanje mevluda nije od vjere islama, nego je od uvedenih novotarija, čije ostavljanje i napuštanje naređuju Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Otuda onaj koji ima razuma ne smije sebi dozvoliti da bude zaveden mnoštvom onih koji obilježavaju mevlude širom zemaljske kugle, jer istina se ne prepoznaje po mnoštvu svojih slijedbenika nego po šerijatskim dokazima – argumentima, kao što kaže Uzvišeni Allah o židovima i kršćanima: “Oni govore da neće ući u Džennet osim ko bude od židova ili kršćana. To su puste želje njihove! Ti reci: Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite” (prijevod značenja El-Bekare, 111), i kaže Uzvišeni: “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili” (prijevod značenja El-En’am, 116).

Zatim, obilježavanje mevluda u većini slučajeva, uz to što je bidat – novotarija, nije pošteđeno i drugih prezrenih i zabranjenih stvari, kao miješanja muškaraca i žena, slušanja muzike i pjesme, konzumiranje opojnih pića i drugih opijata (ovo za sada, hvala Allahu, nije prisutno na području Bosne, ali je rašireno u mnogim muslimanskim sredinama. op.prev.), i drugih sličnih zlih pojava. Nekad se desi i nešto mnogo opasnije od ovoga, a to je veliki širk, kao što je slučaj sa pretjerivanjem po pitanju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili drugih evlija, tako što se doziva i upućuju mu se molbe, traži se od njega, sallallahu alejhi ve sellem, pomoć.

Vjeruje se da on poznaje gajb – nevidljivi svjet i ono što će se desiti u budućnosti, i druge stvari koje su jasno nevjerstvo, a u koje mnogi od ljudi upadaju prilikom obilježavanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mevluda, ili mevluda posvećenog nekome drugom od onih koje oni nazivaju evlijama.

Vjerodostojno se prenosi od Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Upozoravam vas na pretjerivanje u vjeri, jer je to doista uništilo one koji su bili prije vas”, i rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: “Nemojte pretjerivati spram mene kao što su pretjerali kršćani spram sina Merjeminog. Doista sam ja rob, pa recite: Allahov rob i Njegov poslanik.” (Hadis je zabilježio imam Buhari u svome ”Sahihu” od Omera, radijallahu ‘anhu).

Jedan od čudnih i pogrešnih stvari jeste i to da mnogi ljudi ulažu krajnji napor i trud da prisustvuju ovim obilježavanjima mevluda, koji su novotarija, i žestoko ih brane, a u isto vrijeme napuštaju i ostavljaju ono što im je Allah naredio: obavljanje džuma-namaza, obavljanje namaza u džematu (mnogi uopće ne obavljaju namaz, niti išta od islamskih šarta, a onda dolaze na mevlud i žele da time iskažu svoju ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, što je očita kontradiktornost! op.prev.), uopće ne obraćajući pažnju na činjenicu da se takvo postupanje smatra velikim grijehom.

Nema sumnje da je to zbog slabosti imana – vjerovanja, nedovoljne upućenosti i mnoštva grijeha koji su prekrili njihova srca, Allah oprostio i nama i svim drugim muslimanima.

Prilikom obilježavanja mevluda neki smatraju da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvuje tim manifestacijama i zbog toga mu ustaju na noge kako bi mu ukazati počast i dobrodošlicu. Ovo je jedna od najpokvarenijih izmišljotina i vrhunac neznanja.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neće izaći iz svoga kabura prije Sudnjega dana, niti ima ikakvog kontakta sa bilo kim od ljudi, niti prisustvuje njihovim okupljanjima, nego boravi u svome kaburu do Sudnjega dana, a njegova duša je u uzvišenom skupu kod svoga Gospodara, u Kući plemenitosti, kao što kaže Uzvišeni Allah u suri Mu’minun: “Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti” (prijevod značenja El-Mu’minun, 15-16), i kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ja sam prvi čiji će se kabur otvoriti na Sudnjem danu, i ja sam prvi koji će se zauzimati (činiti šefat) i prvi čije će zauzimanje biti primljeno”, neka je na njega najbolji salavat i selam.

Ovaj plemeniti ajet i hadis, i drugi ajeti i hadisi u njihovom značenju, upućuju da će Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i svi umrli biti proživljeni iz svojih kabura na Sudnjem danu, i po pitanju ovoga složni su svi islamski učenjaci.

Na svakom muslimanu je obaveza da povede brigu o ovim stvarima, da se pripazi prakticiranja novotarija koje su neznalice uvele u vjeru, a o čemu Allah nije spustio nikakvog dokaza, a Allah je najbolji pomagač, na Njega se istinski oslanjamo, i nema promjene stanja niti snage osim uz Allahovu pomoć.

Što se tiče nazivanja selama Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, to je jedna od najboljih pokornosti, koje nas približuju Allahu, i dobro djelo, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Doista Allah i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite salavat na njega i vi, i pokorite se u potpunosti!” (prijevod značenja El-Ahzab, 56), i kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko na mene donese jedan salavat – Allah na njega donese deset.”

Donošenje salavata propisano je u bilo koje vrijeme i pritvrđeno na kraju svakog namaza, a obavezno, po mišljenju skupine islamskih pravnika, na zadnjem sjedenju (tešehhudu) svakog namaza. Donositi salavat je sunnetom pritvrđeno u mnogim situacijama, kao npr.: nakon ezana, prilikom spominjanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u danu i noći džume (petak), kao što na to upućuju mnogi hadisi.

Allaha molimo da nas i sve muslimane uputi na ispravno razumijevanje vjere i da nas učvrsti u njenom slijeđenju, da nas sve počasti slijeđenjem sunneta i klonjenjem novotarija, doista je On Blagi i Plemeniti. Neka je Allahov mir i spas na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.

Izdiktirao cijenjeni i uvaženi šejh

Abdul-Aziz ibn Abdullah ibn Baz, rhm.
(Allah mu se smilovao i podario mu Džennet)

Bivši muftija KSA, predsjednik Stalne komisije za fetve,
predsjednik Vijeća vrhunskih učenjaka, te član Udruženja
za šerijatsko-pravna pitanja

Odgovorio na pitanje: Amir Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Hodže naše, alimi naši (briga naša, tuga naša) kojima je najjači dokaz “a po našoj bošnjačkoj tradiciji ovako se radi”, ovo im u teškoj situaciji dođe kao džoker ili kvisko, pa onda zalud ajeti, hadisi, stavovi učenjaka selefa i hanefijskog mezheba. To je nažalost naša stvarnost. Što se tiče govora i upozoravanja o neispravnosti i devijaciji mnogih šerijatskih mes’ela i pitanja koja su prisutne na našim prostorima, pa ako iko ulaže truda na tome to su oni koje popularno nazivaju selefijama a pogrdno vehabijama.

A što se tiče uzimanja žene muževog prezimena, o tome treba prvo imati ispravno znanje pa tek onda mijenjati i upozoravati, pa me čudi da očekuješ od onoga ko još nije skonto da mevlud i četeresnica nisu od Islama da te upozorava na ovo pitanje i njemu slična, osim ako si se šalila. Ovo pitanje (uzimanja muževog prezimena od strane žene) sam detaljno obradio u islamskom časopisu El-Asr, a može se naći i na stranici http://www.el-asr.com. A u odgovoru na to pitanje sam rekao sljedeće:

“Nije dozvoljeno ženi da uzima muževo prezime, jer je zabranjeno bilo kome da pripisuje svoje porijeklo nekome drugom mimo njegovog stvarnog oca. Dokaz za ovo su riječi Uzivšenog kako stoji u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije” (El-Ahzab, 5). Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa.

Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. Pa tako u hadisu od Ebu Zerra, radijallahu ‘anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremi mjesto u Vatri”. (Hadis je muttefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim)

Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. (Hadis također bilježe Buharija i Muslim.) A od S’ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu ‘anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. (Hadis je kao i prethodni muttefekun alejhi.)

Ovaj običaj, da žena uzme muževo prezime, koji je suprotan Kitabu i Sunnetu, nije bio poznat među prvim muslimanima pa sve do vremena kolonijalizma nad muslimanskim zemljama. Sa dolaskom kolonizatora ovaj kršćanski običaj se postepeno raširio među mnogim muslimanskim narodima, naravno putem slijepog oponašanja. A kada se to raširilo kod muslimana Bosne, odnosno da li je uvijek i postojalo, to zahtijeva da se napravi istraživanje. U svakom slučaju, ovo je oprečno islamskim propisima o porijeklu, jer riječi hadisa jasno zabranjuju ovaj pagansko-džahilijetski običaj: “Ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremi mjesto u Vatri”. Pa tako ona žena koja je to iz neznanja učinila obavezna je da se vrati na očevo prezime, a ona koja je to znala i uradila treba učiniti tevbu i povratiti očevo prezime. Ve billahi tevfik”.

A što se tiče ugađanja našoj bošnjačkoj sredini tako što ćemo ostavljati vjeru ili nešto od nje, to sebi nemoj dozvoliti, jer na kraju će im i tvoj namaz (kao osnovni temelj ove vjere) postati sporan i trebaćeš ga ostaviti iz nekog njima opravdanog razloga. Njihovi razlozi i objašnjenja su tako neosnovana i čak glupa, pa recimo kako će dijete koje nosi očevo prezime biti kopile, pa valjda je kopile dijete kome se ne zna otac a majka svakog djeteta je itekako poznata.

Tako da u svom praktikovanju vjere gledaj šta kaže Allah i Njegov Poslanik, a narod, sredina, bošnjačka tradicija i ostali treba da se prilagode Šerijatu a ne Šerijat njima.

Da li si griješna što nosiš muževo prezime? Ako si to uradila iz neznanja, a razumije se da je tako, onda nisi griješna zbog toga, a to što istrajavaš, tj. ne mijenjaš prezime, ako je razlog odgađanja vraćanja svog prezimena opravdan, poput toga što navodiš da sada nemaš novca za to, onda nemaš u tome grijeha inšaallah. Prvom prilikom kada mogneš treba da vratiš svoje prezime. Što se tiče odgovornosti žene ako bi umrla sa muževim prezimenom a saznala je da je to haram i imala mogućnost da to promijeni nema sumnje da je griješna za to, u protivnom nema grijeha inšaallah.

A ako bi to nemijenjanje prezimena bio rezultat nemarnosti, tj. da postoji mogućnost ali se odgađa bez opravdanog razloga onda je u pitanju grijeh.

Hvala na podršci onima koji “ispravljaju krivu drinu”, i hvala Allahu koji je dao da se ima kome ispravljati i da ima onih koji vole istinu da je saznaju i da je praktikuju pa makar ne odgovaralo njihovim strastima i ne sviđalo se njihovim komšijama, rodbini i ostalim. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!
Postoje dvije vrste kupanja: prva je kupanje radi rashlađivanja, otklanjanja nečistoće, znoja i slično pri čemu se ne nijeti šerijatsko kupanje, tj. gusul. Pa onaj ko se tako okupa onda to kupanje ne obuhvata abdest nego je obaveza nakon njega uzeti abdest za ono što se inače uzima abdest. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima.
Druga vrsta kupanja je šerijatsko uzimanje gusula, tj. pranja čitavog tijela vodom sa nijetom uzimanja gusula, a to je, u stvari, kupanje poslije džunubluka, hajza, nifasa, primanja Islama (oko ovoga je veliko razilaženje među učenjacima) i slično a što je vadžib. Ovakvo uzimanje gusula obuhvata i sam abdest po ispravnom stavu učenjaka pod uslovom da se u toku gusula ne uradi nešto što inače kvari abdest, poput puštanja vjetra, mokrenja ili diranja šakom polnog organa sa strašću.
Svejedno da li se abdest uzeo onako kako je došlo u sunnetu da ga je uzimao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu bi na samom početku gusula uzeo abdest a zatim oprao čitavo tijelo, prvo desnu a zatim lijevu stranu tijela (što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima), ili se gusul uzimao tako što bi se samo okupalo čitavo tijelo bez abdesta. Takođe, na valjanost abdesta ne utiče to da li je prilikom uzimanja gusula nijetio abdest ili ne.
Kaže Ebu Bekr ibnul-Arebij: “Nema razilaženja među učenjacima da abdest ulazi pod gusul i da nijjet čišćenja od džunubluka je dovoljan da bi čovjek bio čist za ono za što treba i gusul i abdest”. Međutim, istina je da oko ovoga postoji razilaženje. Od jasnih dokaza koji ukazuju da je sa uzimanjem gusula uzet i abdest je hadis od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi uzimao gusul, klanjao dva rekata i sabah namaz i ne bi ga vidjela da je abdestio poslije gusula”. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Prema tome, nakon uzetog šerijatskog gusula ne treba uzimati naknadno abdest. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com