Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Rezervacija mjesta u mezarju
Prvaci ovog ummeta, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, imali su veliku želju da budu ukopani pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Bekr, radijallahu anhu, oporučio je Aiši, radijallahu anha, da se ukopa pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kada je umro,više
Prvaci ovog ummeta, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, imali su veliku želju da budu ukopani pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Bekr, radijallahu anhu, oporučio je Aiši, radijallahu anha, da se ukopa pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kada je umro, iskopan mu je kabur tako da mu glava bude pored ramena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Zehebi, Sijeru a’lamin-nubela) Omer, radijallahu anhu, tražio je od Aiše da mu dozvoli da se ukopa pored Poslanika i to mu je mnogo značilo i mnogo je brinuo da li će mu to Aiša dozvoliti. Na smrtnoj postelji, nakon što je uboden, Omer, radijallahu anhu, govori svom sinu Abdullahu: “Otiđi kod Aiše, majke pravovjernih, i reci joj: ‘Omer te selami’ – ne govori vladar pravovjernih, jer ja to od danas nisam – i reci: ‘Omer b. Hattab traži da mu dopustiš da bude pokopan kod dvojice svojih drugova.’” Ibn Omer je otišao, poselamio je i zatražio da ga primi. Ušao je i zatekao je kako sjedi i plače. “Omer b. Hattab selami te i traži dopuštenje da bude ukopan kod dvojice svojih drugova”, reče joj on. “Htjela sam to mjesto zadržati za sebe, ali ću mu ga danas prepustiti!”, reče Aiša. Nakon što se vratio, povikali su: “Došao je Abdullah b. Omer!” “Dignite me!”, reče Omer. Neko ga je pridigao, a on upita: “Šta ima?” “Ono što si želio – dopustila je!”, reče Abdullah, a Omer izusti: “Hvala Allahu, ništa mi nije bilo važnije od toga.” (Buhari)
Ibn Bettal u komentaru Buharijevog Sahiha kaže: “Omer, radijallahu anhu, za to je tražio dozvolu od Aiše i nastojao ju je na to privoliti, jer je to mjesto bilo u njenoj kući i ona je na to mjesto polagala pravo i mogla je sebi u tome dati prednost, ali je ipak dala prednost Omeru nad sobom. Prije toga, Aiša je usnila jedan san, koji ju je usmjerio da tako postupi. Vidjela je kako su tri mjeseca pala u njeno krilo. Taj san ispričala je svom ocu Ebu Bekru es-Siddiku i kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro i kada je ukopan u njenoj sobi, Ebu Bekr je rekao: ‘To je jedan od tvojih mjeseci, i on je najbolji.’” Ibn Bettal je rekao: “Ovo kazivanje ukazuje na nastojanje da kabur bude u blizini umrlih koji su čestiti, nadajući se da će se na njih spuštati Allahova milost koja će obuhvatiti i druge u njihovoj blizini, ili pak nastojanje da ih obuhvati dova onih dobrih koji budu te kaburove posjećivali.” (Šerhu Sahihil-Buhari)
Allahov poslanik Musa, alejhis-selam, kada mu se smrt primakla, molio je Allaha da ga približi svetoj zemlji, nadomak Mesdžidul-aksaa. (Buhari i Muslim)
U komentaru ovog predanja Ibn Bettal kaže: “Musa, alejhis-selam, uputio je molbu da ga približi svetoj zemlji, a Allah najbolje zna, zbog vrlina vjerovjesnika i čestitih ljudi koji su tu ukopani, pa je poželio da nakon smrti bude u njihovoj blizini, kao što je poželjno biti u njihovoj blizini u životu na ovom svijetu…” (Šerhu Sahihil-Buhari)
Ibn Kudama je rekao: “Pohvalno je da čovjek bude ukopan u mezarju u kojem ima mnogo čestitih ljudi i šehida, kako bi i tog umrlog zahvatio njihov blagoslov, a isto tako pohvalno je da bude ukopan na odabranim, časnim mjestima.” (El-Mugni)
Dakle, tačno je da će svako biti nagrađen prema svojim djelima, ali pored toga poželjno je biti ukopan u blizini čestitih vjernika. A Allah najbolje zna! (Vidjeti: Muhammed Salih el-Munedždžid, El-Islamu – Sualun ve dževab)
http://el-asr.com/pitanja/rezervacija-mjesta-u-mezarju/
Vidi manjePreuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/
Šta je tevessul ili tawassul?
Činjenje tevessula Allahovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, što se smatra najboljom vrstom tevessula i najuzvišenijim vidom ibadeta. Tevessul Allahovim lijepim imenima postiže se dozivanjem i upućivanjem dove Allahu putem Njegovih imena, kao naprimjer: “O, Milostivi, smiluj mi se!”, ili: “Oviše
Činjenje tevessula Allahovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, što se smatra najboljom vrstom tevessula i najuzvišenijim vidom ibadeta. Tevessul Allahovim lijepim imenima postiže se dozivanjem i upućivanjem dove Allahu putem Njegovih imena, kao naprimjer: “O, Milostivi, smiluj mi se!”, ili: “O, Sveznajući, poduči me!” i sl. Kaže Uzvišeni: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (El-A‘raf, 180) Isto tako činjenje tevessula postiže se i putem Njegovih uzvišenih svojstava, kao da se kaže: “Tako Ti Tvoje milosti, smiluj mi se!”, ili: “Utječem se s Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe!” i sl. Bitno je napomenuti i da pojedini upadaju u opasnu grešku kada je u pitanju činjenje tevessula Allahovim uzvišenim svojstvima, pa, umjesto Allaha, dozivaju Njegova svojstva i govore: “O, Allahov oproste, oprosti mi!”, ili: “O, Allahova milosti, smiluj mi se!” i sl., što je pogrešno i zabranjeno. Kaže Ibn Tejmijja: “Dozivanje Allahovih svojstava i riječi predstavlja nevjerstvo, po konsenzusu svih muslimana.” (Er-Reddu alel-Bekri, str. 79)
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, Jednom i Jedinom, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, na njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Riječ tevessul izvedenica je od arapske riječi el-vesile, koja u osnovi znači biti blizu nečega ili ono što te približava voljenom, kao što kaže Uzvišeni: “Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti (jebtegune ila rabbihimul-vesile), i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove” (El-Isra, 57), tj. meleki i poslanici, koje mušrici dozivaju, ne mogu im ništa koristiti kod Allaha jer i oni sami traže načina da Mu se približe. (Vidjeti: Lisanul-arab, 11/724–725; El-Kamuslil-muhit, str. 1379; En-Nihaje fi garibil-hadis, 5/185; Mufredatu elfazil-Kur’an, str. 871)
Na osnovu navedenog, razumljivo je da riječ tevessul u šerijatskoj terminologiji znači: traženje propisanog i dozvoljenog načina kojim će se rob što više približi Uzvišenom Allahu. (Vidjeti: Abdullah el-Eseri, Envau ve ahkamut-tevessuli-mešrui vel-memnu, str. 25–28)
Poznato je da je Uzvišeni Allah Svojim robovima propisao razne vrste ibadeta, i to upravo zbog tog cilja, a to je da Mu se približavaju izvršavajući ono što im je naredio ili pohvalio i kloneći se onoga što im je zabranio ili pokudio. Kaže Uzvišeni: “O, vjernici, Allah se bojte i nastojte da Mu se umilite (vebtegu ilejhil-vesile) i na putu Njegovom borite se kako biste postigli što želite!” (El-Maida, 35), tj. nastojte da Mu se približite čineći dobra djela koja vam je propisao.
Osnova svakog tevessula jeste činjenje dobrih djela, ali da bi dobra djela bila primljena kod Allaha, moraju da se ispune tri uvjeta, a to su: (1) da je onaj koji radi djelo musliman, jer su djela nevjernika odbačena po slovu Kur’ana, (2) da je onaj koji radi djelo iskren, tj. da se ne pretvara i ne čini ga radi neke prolazne koristi, i (3) da je djelo koje se radi propisano u šerijatu – u skladu sa sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da nije izmišljeno i lažno pripisano vjeri.
Mnogobrojni su dokazi za ova tri uvjeta, kao naprimjer ajeti: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili, i u prah i pepeo ih pretvoriti” (El-Furkan, 23), “…pa ko žudi za susretom sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela i neka, u činjenju ibadeta svom Gospodaru, ne pripisuje Mu ikog ravnim!” (El-Kehf, 110), ili hadis: “Ko uradi djelo koje nije utemeljeno u islamu, bit će mu odbačeno.” (Muslim, br. 1718) i dr.
Ako se ispune sva tri uvjeta, tada je djelo primljeno kod Allaha, a u protivnom je odbačeno i neprihvatljivo. Shodno tome, svako djelo koje nije propisano po tekstu Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne smatra se tevessulom, nego novotarijom i onoga ko ga čini samo još više udaljava od Uzvišenog Allaha, da nas Allah sačuva.
Tri vrste dozvoljenog tevessula
Znajte, dragi brate i poštovana sestro, da se tevessul – koji je propisan i dozvoljen kur’ansko-hadiskim tekstovima i u vezi s kojim postoji jednoglasje prvih generacija ovoga ummeta – dijeli na tri vrste:
1)
Činjenje tevessula Allahovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, što se smatra najboljom vrstom tevessula i najuzvišenijim vidom ibadeta. Tevessul Allahovim lijepim imenima postiže se dozivanjem i upućivanjem dove Allahu putem Njegovih imena, kao naprimjer: “O, Milostivi, smiluj mi se!”, ili: “O, Sveznajući, poduči me!” i sl. Kaže Uzvišeni: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (El-A‘raf, 180) Isto tako činjenje tevessula postiže se i putem Njegovih uzvišenih svojstava, kao da se kaže: “Tako Ti Tvoje milosti, smiluj mi se!”, ili: “Utječem se s Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe!” i sl. Bitno je napomenuti i da pojedini upadaju u opasnu grešku kada je u pitanju činjenje tevessula Allahovim uzvišenim svojstvima, pa, umjesto Allaha, dozivaju Njegova svojstva i govore: “O, Allahov oproste, oprosti mi!”, ili: “O, Allahova milosti, smiluj mi se!” i sl., što je pogrešno i zabranjeno. Kaže Ibn Tejmijja: “Dozivanje Allahovih svojstava i riječi predstavlja nevjerstvo, po konsenzusu svih muslimana.” (Er-Reddu alel-Bekri, str. 79)
2)
Činjenje tevessula na osnovu dobrih djela, i to na način da prilikom upućivanja dove čovjek spomene određena dobra djela, za koja se nada da su mu primljena. Tom prilikom molit će Allaha da mu ispuni datu potrebu zbog tih dobrih djela koja je činio, kao naprimjer: “Molim Te, Allahu, da mi, radi mog dobročinstva roditeljima, oprostiš grijehe!”, ili: “Gospodaru moj, molim Te da mi, radi mog vjerovanja u Tebe i slijeđenja Tvog Poslanika, olakšaš ulazak u Džennet…” i sl. Ova vrsta tevessula osobina je Allahovih poslanika, vjerovjesnika i iskrenih vjernika. Allah, azze ve dželle, rekao je: “Oni koji govore: ‘Gospodaru naš, mi, zaista, vjerujemo; zato nam oprosti grijehe naše i sačuvaj nas patnje u Ognju!” (Alu Imran, 16), “Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi Poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!” (Alu Imran, 53) Mnogobrojni su dokazi iz Kur’ana i sunneta za ovu vrstu tevessula, a kao primjer iz sunneta navodi se poznati događaj čiji su akteri bila tri čovjeka iz prijašnjih naroda. Naime, oni su, nakon što je stijena zatvorial ulaz u pećinu, ostali u njoj zatočeni, pa je svaki od njih spomenuo svoje najbolje djelo za koje se nadao da je primljeno. Nakon toga, stijena se pomjerila i Allah ih je izbavio iz pećine. (Buhari, br. 2271; Muslim, br. 2743)
3)
Činjenje tevessula dovom pobožnog čovjeka. To se čini na način da se od čovjeka, koji je živ, prisutan među nama, koji nas čuje i za čiju se dovu nadamo da će biti kabul kod Allaha prije naše, zatraži da uputi Allahu dovu za nas da bi nam se ispunile određene potrebe. Primjer za to jeste da čovjek kaže svom prijatelju: “Moli Allaha da mi oprosti!”, ili: “Dovi Allahu da me izliječi!” i sl. Dokazi za ovu vrstu tevessula su mnogobrojni, a dovoljno je spomenuti Allahove, dželle šanuhu, riječi: “A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.” (En-Nisa, 64) Ovim ajetom podstaknuti su ashabi, radijallahu anhum, da odu kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (za vrijeme njegovog života) i od njega zatraže da moli Allaha da im oprosti grijehe. Primjer za to jesu i Jusufova, alejhis-selam, braća, koja su, nakon pokajanja, rekla svome ocu Jakubu, alejhis-selam: ‘“O, oče naš’, rekoše oni, ‘zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.’ ‘Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti’, odgovori on, ‘jer On prašta i On je milostiv.’” (Jusuf, 97–98) Poznat je i događaj čiji je akter bio beduin, koji je ušao na vrata za vrijeme džuma-namaza, još dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, te je zatražio od njega da zamoli Allaha za kišu (Buhari, br. 1013), ili riječi Ukkaše: “Moli Allaha da me učini od njih!” (Buhari, br. 6541; Muslim, br. 216), tj. da bude jedan od sedamdeset hiljada ljudi koji će ući u Džennet bez polaganja računa. Pored navedenih, postoje još mnogi drugi dokazi. (Vidjeti: Envau ve ahkamut-tevessuli-mešrui vel-memnu, str. 61–70)
Zabranjeni tevessul
Kada je riječ o zabranjenom i novotarskom vidu tevessula, to je svaki tevessul koji nema osnove u vjeri, niti na njega upućuju dokazi iz Kur’ana i sunneta, i koji nisu činili ni ashabi, radijallahu anhum. Svako djelo kojim se želimo približiti Allahu, a On ga ne voli i s njim nije zadovoljan, niti ga je propisao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatra se zabranjenim vidom tevessula.
Primjer za takvu vrsti radnji jeste traženje nekih ličnih potreba od Allaha, i to pozivajući se na čast i veliki ugled poslanika, vjerovjesnika, učenjaka, i pobožnjaka. Također, to je moguće činiti tako da se dovi pozivajući se na njihova bića i ličnosti. Da bi nam to bilo jasnije, navest ćemo nekoliko primjera: “O, Allahu, tako Ti časti Tvoga Poslanika, oprosti mi!”, ili: “Gospodaru moj, smiluj mi se radi velikog stepena koji kod tebe ima taj i taj poslanik i učenjak!” i sl., ili da osoba kaže: “O, Allahu, zaklinjem Te Poslanikom da mi pomogneš!” i sl., što je pogrešan i zabranjen vid tevessula. Ispravno bi bilo kazati: “O, Allahu, ja slijedim Tvoga Poslanika, pa mi se smiluj!” Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedno je od najboljih djela, a spomenuli smo da je propisano činiti tevessul putem dobrih djela.
Shodno tome, od imama Ebu Hanife prenosi se da je rekao: “Pokuđeno je da se u dovi kaže: ‘Molim Te radi prava tog i tog kod Tebe, ili radi prava Tvojih vjerovjesnika i poslanika, ili radi prava Tvoje Svete kuće ili svetih mjesta.’” (Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akideti-Tahavijja, str. 297)
Šejh Ibn Usejmin, pojašnjavajući neutemeljenost ovog vida tevessula, kaže: “Jedan od neispravnih načina činjenja tevessula jeste da čovjek čini tevessul pozivajući se na ugled Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer u njegovom ugledu nema koristi za onoga koji upućuje dovu. Taj ugled koristi samo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Prethodno smo pojasnili da tevessul predstavlja približavanje Allahu činjenjem korisnih i plodnih djela, pa kakvu ti imaš korist u tome što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ima veliki ugled kod Uzvišenog Allaha!? Ako želiš da činiš tevessul na ispravan način, onda reci: ‘O, Allahu, radi moje vjere u Tebe i Tvog Poslanika, ili radi moje ljubavi prema Tvom Poslaniku…’ i sl., jer je to ispravno, korisno i plodonosno.” (Medžmuu fetava ve resail, 2/340)
Hafiz b. Ahmed el-Hakemi rekao je: “Prve i najbolje generacije upućivale su dove Allahu, azze ve dželle, i tražili su od pobožnih, koji su prisutni i živi među njima, da upute dove za njih. Taj tevessul bio je na osnovu njihovih dova, a ne pozivajući se na njihova bića u dovi. To je dozvoljeno u svakom vremenu i na svakom mjestu, tj. da zatražiš od dobrog vjernika koji je prisutan u tvojoj blizini da uputi dovu za tebe, a ti ćeš aminati na njegovu dovu, ili da zamoliš musafira (putnika) da nasamo uputi dovu i sl., a što je preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispravnih prethodnika.” (Mearidžul-kabul, 2/521)
Zbog toga su ashabi, radijallahu anhum, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio živ, odlazili kod njega i molili ga da upućuje dove za njih. Međutim, kada je preselio na ahiret, međusobno su dovili jedni za druge. Primjer za to jeste postupak Omera b. Hattaba koji je, kada je Medinu pogodila suša, činio tevessul posredstvom Abbasa, Poslanikovog amidže, radijallahu anhuma.
Od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, prenosi se da je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, kada ih je zadesila suša, tražio od Abbasa b. Abdulmuttaliba da dovi za kišu, pa je rekao: “O, Allahu, mi smo se Tebi približavali (činili tevessul) s našim Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa si nam spuštao kišu, pa sada ti se približavamo (činimo tevessul) s amidžom našeg Vjerovjesnika, pa nam podaj kišu!”, pa im je Allah podario kišu. (Buhari, br. 1010) Približavali su se Allahu dovom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to dok je bio živ, pa su se Mu, nakon Poslanikove smrti, približavali dovom njemu najbližih osoba, poput Abbasa, radijallahu anhu.
Ovdje se ne misli, kao što novotari govore, da su činili tevessul bićem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i bićem Abbasa, radijallahu anhu, već njihovim dovama. Dokaz za to jeste postupak Abbasa, radijallahu anhu, koji je nakon Omerovog, radijallahu anhu, govora, digao ruke i uputio dovu rekavši: “O, Allahu, svaka nedaća se spusti samo radi grijeha i uzdigne samo radi tevbe, a narod se Tebi usmjerio preko mene, radi moje blizine Tvome Vjerovjesniku, pa smo digli ove grješne ruke i lica ka Tebi, kajući se, pa nam podari kišu!”, pa im je Allah poslao kišu. (Bilježi Ez-Zubejr b. Bekkar u djelu El-Ensab, kao što navodi Ibn Hadžer u Fethul-Bariju, 2/397)
U ovoj predaji također se nalazi jasan dokaz i odgovor onima koji čine tevessul Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem (njegovim bićem, časti, stepenom i sl.), nakon njegove smrti. Ashabi nisu odlazili kod njegovog kabura i tražili od njega dovu, već su je tražili od njegovog amidže, koji je još uvijek bio živ i prisutan među njima. To su činili radi njegove rodbinske povezanosti s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Da je to bilo propisano, ashabi ne bi imali potrebe da to čine posredstvom Abbasa, nego bi odlazili kod kabura i činili tevessul direktno Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ili Ebu Bekrom, radijallahu anhu, jer svakako da bi im to bilo jednostavnije.
Od Sulejma b. Amira el-Habairija prenosi se da je rekao: “Zadesila nas je suša (u Damasku), pa su Muavija b. Ebu Sufjan i stanovnici Damaska izašli vani da upute dovu za kišu. Kada je sjeo na minber, Muavija, radijallahu anhu, reče: ‘Gdje je Jezid b. Esved el-Džureši?’, pa ga je narod dozvao, a on je krenuo prema Muaviji prolazeći između ljudi. Kada je stigao, Muavija, radijallahu anhu, naredi mu da se popne na minber, a on tako uradi. Sjede kod njegovih nogu, a Muavija reče: ‘O, Allahu, mi Ti se približavamo danas s najboljim i najpobožnijim među nama! O, Allahu, približavamo Ti se s Jezidom b. Esvedom el-Džurešijem! O, Jezide, digni ruke prema Allahu!’, pa je digao ruke (da dovi), a i narod je digao ruke (da aminaju)…, pa je kiša pala prije negoli su se ljudi vratili kućama.” (Bilježi ga Jakub b. Sufjan el-Fesevi u djelu El-Ma‘rife vet-tarih, 1/380–381. Lanac prenosilaca je vjerodostojan, kao što kaže Hafiz Ibn Hadžer)
Šejhul-Islam Ibn Tejmijja kaže: “Kada je riječ o činjenju tevessula putem njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, bića u njegovom prisustvu ili odsustvu, ili nakon smrti, kao da neko zaklinje Allaha s njegovim bićem, ili bićem drugih vjerovjesnika, ili da moli Allaha s njihovim ličnostima, a ne dovama, ništa od spomenutog nije poznato da su radili ashabi niti tabiini. Suprotno tome, Omer b. Hattab i Muavija b. Ebu Sufjan, i svi ostali ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovi sljedbenici u dobročinstvu, koji su bili prisutni kada ih je zadesila suša, dovili su za kišu i činili tevessul i šefaat s onima koji su bili živi, poput Abbasa i Jezida b. Esveda. Oni nisu činili tevessul, niti su tražili šefat i kišnu dovu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nisu to radili kod njegovog kabura niti mimo kabura, nego su uzeli kao zamjenu Abbasa i Jezida, a na njega, alejhis-selam, donosili su salavate u svojim dovama… Mogli su otići kod kabura i činiti tevessul njime, na tom datom mjestu. Mogli su spominjati u dovama njegov ugled i sl., što sadrži zaklinjanje Allaha s Njegovim stvorenjima ili upućivanje dove njime, kao da kažu: ‘Molimo Te, ili zaklinjemo Te, s Tvojim Vjerovjesnikom, ili ugledom Tvog Vjerovjesnika!’, i slično tome što rade pojedini ljudi.” (Kaidetun dželile fit-tevessul vel-vesila, str. 311–312)
Činjenje tevessula na ovaj način, tj. pozivajući se na ugled poslanika i pobožnih ljudi, smatrajući to sebebom primanja dove, jeste čin koji je zabranjen po šerijatu i smatra se novotarijom i prezrenim činom. Međutim, ovaj čin nije na stepenu velikog širka, djela koje izvodi iz vjere, ali je svakako radnja koja vodi ka tome. Može se kazati da je mali širk, jer je to pripisivanje uzroka onome što Allah nije učinio uzročnikom, a primjer za to jesu hamajlije. Ako bi to osoba ipak uradila s ubjeđenjem da ti vjerovjesnici i pobožnjaci posjeduju odluke mimo Allaha, ili da direktno djeluju na dešavanja u kosmosu, ili da Allah ima potrebu za njihovim zauzimanjem, te da oni imaju takvo pravo kod Allaha, da će se On zbog njih odazvati na molbe i potrebe kome to oni hoće i sl., u tom slučaju riječ je o velikom širku, a da nas Allah sačuva takvih radnji. (Vidjeti: Enva ve ahkam et-tevessulil-mešrui vel-memnu, str. 90–91)
Također, zabranjenim tevessulom smatra se upućivanje dova poslanicima, vjerovjesnicima, melekima, evlijama i dr. Traženje pomoći od njih i pribavljanje koristi i otkanjanje nedaća, zavjetovanje njima i slično tome, svakako je zabranjen vid tevessula. Primjer za to jeste da se kaže: “O, Bedevi, podari mi potomstvo!”, ili: “O, Džejlani, izliječi me!”, ili: “O, Poslaniče, oprosti mi grijehe!” i sl. Ovakve vrste rečenica predstavljaju djelo velikog širka u rububijjetu (Allahovoj gospodarstvenosti) i uluhijjetu (Allahovoj božanstvenosti), jer je to pripisivanje radnji, koje su svojstvene samo Allahu, i upućivanje ibadeta (dova), koji su samo Njegovo pravo, nekom drugom mimo Njega, dželle šanuhu: “A onaj koji, pored Allaha, dovi drugom bogu, bez ikakvog dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici neće postići ono što žele.” (El-Mu’minun, 117) Isti propis odnosi se i na prinošenje žrtvi (kurbana) kaburima i evlijama ili na činjenje tavafa oko njih i sl.
13. Novembar 2014 | hfz. mr. Amir Smajić, prof.
Vidi manjehttp://el-asr.com/tekstovi/dozvoljeni-i-zabranjeni-tevessul/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/
Vaz, ders kod kabura
Govor da je takvo nešto općenito propisano nije tačan, kao ni govor da je to sunnet. Nije preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, da je prilikom dženaze stajao kod kabura i držao govor kao što je to radio prilikom džume. To je novotarija i ona odvodi ka tome da se u toj prilici progovoviše
Govor da je takvo nešto općenito propisano nije tačan, kao ni govor da je to sunnet. Nije preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, da je prilikom dženaze stajao kod kabura i držao govor kao što je to radio prilikom džume. To je novotarija i ona odvodi ka tome da se u toj prilici progovori riječ o umrloj osobi. Na primjer, ako je umrli bio griješnik da se kaže kako se je jučer izigravao sa vjerom, a danas je već u mezaru. Ili da se priča o osobi koja je bila trgovac pa da se kaže kako je jučer uživao u blagodatima, a danas je u kaburu. Smatramo da ovakvi postupci nisu od sunneta jer Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, takvo nešto nije radio, a nisu to radili ni Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija.
Ako je u pitanju vaz koji je u obliku običnog govora, a ne kao hutba, onda nema prepreke za takvo nešto. Dokaz tome je predaja u sunenima u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, došao na mezarje Bekiju, a tu su bili ljudi koji su došli da ukopaju umrloga, ali ga još nisu bili postavili u el-lahd. Dakle, još uvijek su kopali mezar. U toj situaciji je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, sjeo, a oko njega su sjeli i ashabi, pa im je on pričao o stanju osobe prilikom smrti i nakon ukopa. To je pričao ali ne u obliku hutbe, nego veoma mirno u vidu uputstava.
Također prenosi Buhari da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: „Svakome od vas je već određeno da li će biti stanovnik Dženneta ili Vatre.“ Ashabi upitaše: „Da li da se na to oslonimo?” On reče: „Ne, nego radite jer svakome je olakšano da čini ono zbog čega je stvoren.“
Zaključak: Vaz koji se upućuje prilikom dženaze ili nakon ukopa u vidu hutbe nije od sunneta i ne treba ga praktikovati. Ukoliko se radi o vazu koji nije u obliku hutbe onda je to veoma lijepo djelo, jer se time slijedi Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme.1
fusnota:
1 Vidjeti: Ibn Usejmin, Likau-l-babi-l-meftuh, 23/22.
Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Prijevod: Senad Muhić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/448288/
Prijateljstvo i ljubavne veze između muškarca i žene
Prvo: Vanbračna ljubavna veza ne samo da ruši porodicu, nego i društvo i zajednicu, i takvima je obećana Allahova kazna i srdžba. Takva ljubav je bolest koja ruši srce, vodi u grijeh i blud, a šejtan neće prestati zavoditi, sve dok se blud ne desi, a kada se desi, svako, i ta osoba i šejtan, su dobiviše
Prvo: Vanbračna ljubavna veza ne samo da ruši porodicu, nego i društvo i zajednicu, i takvima je obećana Allahova kazna i srdžba.
Takva ljubav je bolest koja ruši srce, vodi u grijeh i blud, a šejtan neće prestati zavoditi, sve dok se blud ne desi, a kada se desi, svako, i ta osoba i šejtan, su dobili ono što su željeli.
U ovakvom slučaju čovjek upada u mnogobrojne šerijatske zabrane, poput kaljanje časti drugih ljudi, varanje, osamljivanje, dodir, poljubac, ružan i bezobrazan govor, i na kraju puta – veliki grijeh ili blud.
Riječi osobe koja kaže: „da niko za nas ne zna“, su stvarno čudne, pa zar je zaboravio Allaha Uzvišenog Koji zna i tajno i javno, i zna skrivene poglede i ono što se u prsima krije?!
Savjetujem ti, brate moj, dok si još u cvijetu svoje mladosti, da povedeš brigu o sebi, da se odgojiš u pokornosti Allahu Uzvišenom, da se Allaha bojiš po pitanju tuđe časti, da radiš za Dan kada ćeš sa svojim djelima sresti Gospodara, te da se sjetiš sramote koja te može pogoditi na ovom i onom svijetu. Treba da znaš da možda imaš sestre, imat ćeš i ženu pa i kćeri, pa da li prihvataš da neko drugi s njima radi ono što ti radiš sa kćerima drugih muslimana? Odgovor je bez sumnje da ne prihvataš, pa tako i ljudi ne prihvataju to, kao što i ti ne prihvataš. Znaj da ćeš posljedice svojih grijeha vidjeti u svojoj porodici kao vid kazne tebi od Allaha Uzvišenog.
Na tebi je da izabereš dobro i ispravno društvo, zaokupiraj se onim što Allah voli i čime je zadovoljan. Uvijek teži uzvišenim stvarima, budi ambiciozan, teži ka ostvarivanju visokih ciljeva, a ne samo onih koji su vezani za niske prohtjeve kojima su zadovoljni samo najgori. Iskoristi svoju mladost u pokornosti Allahu, traženju znanja i pozivu ka Njemu. Znaš li da su postojali oni koji su u tvojim godinama, čak i mlađi, pamtili Kur'an napamet, tražili znanje, te ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao kao misionare koji su širili Njegovu vjeru.
Savjetujemo ti da se oženiš čednom ženom, vjernicom koja će ti čuvati vjeru i koja će te podsticati na privrženost Allahovoj vjeri, koja će ti čuvati i odgojiti djecu koja će biti uzorni vjernici, a okani se one koja prihvata da iziđe van sa osobom s kojom joj nije dozvoljeno ni da izađe niti da priča. A ona koja izlazi sada na ovakav način, šta će je spriječiti kasnije u budućnosti?!
Sjeti se da srdiš svoga Gospodara sa grijesima poput osamljivanja, sastanka, razgovora i slično, a ono što dolazi nakon toga je mnogo gore.
Znaj da blud nije samo seksulani odnos, nego i oči čine blud, kao i uši, ruke i noge, kao što se to prenosi ispravnim putem od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a sve ovo pomenuto je uvod u stvarni blud. Zato, neka te šejtan ne prevari, jer je on tvoj neprijatelj, želi ti zlo i nedaće, i naređuje ti da činiš blud i grijeh.
Rekao je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: „Veza između zaljubljenih koja je suprotna šerijatskom propisu je veliki problem, jako veliki. U ovom slučaju nije dozvoljeno muškarcu da telefonom kontaktira sa ženom (djevojkom), niti njoj sa muškarcem, čak iako on govori da želi da je ženi. Ni tada nije dozvoljeno, nego on treba obavijestiti njenog staratelja da želi brak sa dotičnom, ili će ga ona obavijestiti da želi udaju za određenu osobu, kao što je uradio Omer, radijallahu ‘anhu, kada je ponudio Ebu Bekru i Osmanu brak sa svojom kćerkom Hafsom.
A da žena ima direktan telefonski razgovor sa muškarcem, to je već srž fitne i iskušenja.“ Es'iletu-l-babi-l-meftuh, pitanje br. 868.
Drugo: Vezano za drugi dio tvog pitanja o postojanju ovakvih primjera zabranjenih veza u starim ljubavnim pričama, kažemo da postojanje ovog kod prijašnjih ljudi i naroda ne biva dokazom za ispravnost nečega, jer bilo koji šerijatski propis vezan za dozvolu ili zabranu mora biti uzet iz šerijatskog dokaza, iz Knjige i Sunneta.
Nešto od tih predislamskih priča nam je preneseno, poput Antare i drugih, a i u drugim civilizacijama, kao što je poznato, postoje te priče, i napominjemo da se iz ovog ne može uzeti šerijatski propis, jer je islam, u biti, došao da izbavi dušu iz svojih strasti i da je usmjeri ka obožavanju Allaha Gospodara svjetova.
Od Allaha molimo da ti podari uputu i potporu.
Muhammed Salih el-Munedždžid
Prijevod:
Senad Crnkić
Senad Muhić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/450046/
Je li dozvoljeno da žene posjećuju mezarja, kaburove?
Posjećivanje mezarja od stane muškaraca je sunnet, a u ta mezarja spada i mezar Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Dakle, šerijatska posjeta kaburovima je sunnet samo muškarcima, a ona obuhvata dovu za umrlu osobu, traženje od Allaha da joj se smiluje i oprosti, te uzimanje pouke iz svega togaviše
Posjećivanje mezarja od stane muškaraca je sunnet, a u ta mezarja spada i mezar Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Dakle, šerijatska posjeta kaburovima je sunnet samo muškarcima, a ona obuhvata dovu za umrlu osobu, traženje od Allaha da joj se smiluje i oprosti, te uzimanje pouke iz svega toga.
Kada musliman posjeti neki od mezara muslimana, proučit će: Es-selamu alejkum ehle-d-dijari mine-l-mu’minine ve-l-muslimine ve inna inšaallahu bikum lahikun. Nes’elullahe lena ve lekumu-l-afijete.
Kada posjeti kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, Ebu Bekra i Omera, poselamiće ih i kazati: Allah bio sa vama zadovoljanm Ebu Bekre i Omere.
Posjećivanje kaburova, pa i kabura Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, od strane žena je zabranjeno i nije sunnet. Dokaz tome je predaja koju bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže od Ibn Abbasa: „Prokleo je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, one žene koje posjećuju kaburove, te one koji kaburove uzimaju za džamije.“
Također, bilježi Tirmizi od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, prokleo one žene koje puno posjećuju kaburove. Tirmizi za ovaj hadis veli da je hasen sahih.
U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, veli: „Bio sam vam zabranio posjetu mezarjima, a od sada ih možete posjećivati…“
Ovaj hadis se odnosi samo na muškarce, dok su žene izdvojene iz ove opće dozvole drugim hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve ve selleme, proklinje one žene koje posjećuju kaburove. Ova zabrana vezana za žene prenesena je od trojice ashaba, a također se prenosi od Aiše da je dozvola kaburova od strane žena derogirana.1
fusnota:
1 Fetava-l-ledžneti-d-daimeti,9/101-103.
Stalna komisija za naučna istraživanja i fetve
Prijevod: Senad Muhić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/452680/
Je li dozvoljeno putovanje radi posjete kabura Poslanika i kabura dobrih ljudi?
Po ispravnijem stavu učenjaka nije dozvoljeno ciljano putovati radi posjete samog kabura, Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, ili kaburova drugih ljudi. Dokaz tome je hadis: „Nije dozvoljeno putovanje u neko mjesto, smatrajući da je sveto, osim u tri slučaja: posjeta Kabe, Poslanikove džamije iviše
Po ispravnijem stavu učenjaka nije dozvoljeno ciljano putovati radi posjete samog kabura, Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, ili kaburova drugih ljudi. Dokaz tome je hadis: „Nije dozvoljeno putovanje u neko mjesto, smatrajući da je sveto, osim u tri slučaja: posjeta Kabe, Poslanikove džamije i mesdžida Aksa u Jerusalimu.“ (Muttefekun alejhi)
Onaj ko je daleko i želi da posjeti kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, neka nanijeti posjetu džamiji Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i tom prilikom neka posjeti njegov kabur, kao i kabur Ebu Bekra i Omera, te šehide i mezarje Bekiju. Dozvoljeno je i ukoliko nanijeti da posjeti ujedno i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve selleme, džamiju i njegov kabur, jer pravilo glasi: Dozvoljeno je uraditi nešto usputno, ali ga nije dozvoljeno uraditi samostalno. Ukoliko nanijeti posebno putovanje radi posjete Poslanikovog kabura, onda nije dozvoljeno, ali ako time ne cilja putovanje, u smislu da se taj njegov odlazak ne smatra putovanjem, tada nije problematično, jer je sunnet da se posjeti kabur Poslanika, Ebu Bekra i Omera, ukoliko se za to ne poduzima putovanje. Isti propis ima i posjeta mezarjima šehida, Bekije i svih drugih kaburova muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, veli: „Posjećujte kaburove jer vas oni podsjećaju na Ahiret.“ (Muslim)
Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je podučavao ashabe, da prilikom posjete kaburovima, uče: Es-selamu alejkum ehle-d-dijari mine-l-mu’minine ve-l-muslimine ve inna inšaallahu bikum lahikun. Nes’elullahe lena ve lekumu-l-afijete. (Muslim)1
fusnota:
1 Medžmu'u fetava ibn Baz, 2/763-764.
Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz
Prijevod: Senad Muhić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/452728/
Propis muzike, pjevanja i plesanja
Zahvala pripada Allahu; Riječ el-meãzif (المعازف) je množina od riječi mi'zefe (مِعْزَفَةٌ), i to prestavlja alatku za zabavu,1 a to je sprava kojom se svira.2 El-Kurtubi, rahimehullah, prenosi od el-Dževherija, rahimehullah, da su el-meãzif isto što i el-gina (الغناء), dok el-Dževheri u svom djeluviše
Zahvala pripada Allahu;
Riječ el-meãzif (المعازف) je množina od riječi mi'zefe (مِعْزَفَةٌ), i to prestavlja alatku za zabavu,1 a to je sprava kojom se svira.2 El-Kurtubi, rahimehullah, prenosi od el-Dževherija, rahimehullah, da su el-meãzif isto što i el-gina (الغناء), dok el-Dževheri u svom djelu Es-Sihah kaže da su to: „Instrumenti za sviranje – المَلَاهِي.ˮ3, dok neki kažu da je to sam zvuk kojeg ispuštaju instrumenti za sviranje. A u Havašiju od ed-Dimjatija, rahimehullah, navodi se: „El-meãzif su defovi ili neke druge sprave koje se udaraju.ˮ4
Dokazi iz Kurana i Sunneta o zabrani muzike:
Uzvišeni Allah je rekao u suri Lukman: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili. (Lukman, 6.)
Ibn Abbas, more znanja ovog ummeta, radijallahu anhu, je rekao: „To je el-gina – tj. pjevanje.“5
Mudžahid, radijallahu anhu, je rekao: „El-Lehv je udaranje u bubanj ili doboš.ˮ6
El-Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ovaj ajet je spušten povodom pjevanja i šejtanovih frula.ˮ7
Es-Sa’di, rahimehullah, je rekao: „Ovo obuhvata svaki zabranjen, ružan govor i besposlicu, te svaki govor koji poziva i vodi ka kufru (nevjerstvu) i grijehu, te govor onih koji odvraćaju od istine, i raspravljaju se braneći neistinu da bi se tako suprostavili istini, te svako ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, laž, grđenje i psovku, te pjevanje i šejtanske frule, kao i besposlene razonode od kojih nema koristi niti u vjeri, niti u dunjaluku.ˮ8
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „A dovoljno nam je tumačenje ashaba i tabiĩna da priče za razonodu (lehvul-hadis) predstavljaju pjevanje (el-gina’), i to se ispravno prenosi od Ibn Abbasa i Ibn Mesˊuda. Ebus-Sahba je rekao: ‘Upitao sam Ibn Mesˊuda o govoru Uzvišenog: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha osim Kojeg drugog boga nema, to je pjevanje.’, ponovivši to tri puta.’
Također, ovo se ispravno prenosi od Ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, tj. da je to muzika (pjevanje), i nema kontradiktornosti u tome da se lehvul-hadisi odnosi kako na muziku, tako i na ono što se prenosi o nearapima, njihovim kraljevima, rimskim vladarima i sl. kao što je to činio en-Nadr ibn el-Haris među stanovnicima Mekke, i tako ih zavodio od Kurana. Obje ove stvari predstavljaju, lehvul-hadis (tj. Beskoristan i prazan govor), i zato je Ibn Abbas, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, rekao: ‘Lehvul-hadis je pjevanje i ono što je beskorisno.’
Među ashabima bilo onih koji su spomenuli ovo tumačenje, bilo je i onih koji su spomenuli drugo tumačenje, a ima i onih koji su spomenuli oba mišljenja, sastavivši ih. El-Gina, tj. Pjevanje, više spada u besposlen govor i mnogo je štetniji nego kazivanje o kraljevima i pripovijedanje događaja vezanih za njih, jer to prestavlja poziv u zinaluk (blud), izvor nifaka (licemjerstva), mreža šejtanova i opijenost razuma, te njegovo odvraćanje od Kurˊana, više nego li ijedan drugi beskoristan govor; zbog veličine naginjanja duše ka tome i njene želje za tim.
Navedeni ajeti obuhvataju pokuđenost zamjene Kurˊana besposlenim govorom, kako bi neznanjem i iz zabave zavodili s Pravog puta, a ako bi im se učio Kurˊan oni bi se okretali od njega, kao da ga nisu ni čuli, i kao da su gluhi, a to je prava teškoća i gluvoća. Ako bi nešto od njega (Kurˊana) i saznali, ismijavali bi se time. Sve ovo zajedno ne može doći osim od nekog ko je u najvećem kufru (nevjerstvu), a ukoliko bi neko od onih koji sviraju ili slušaju muziku imao samo dio od navedenog, takav bi imao onoliko udjela u tome i pokuđenosti shodno svom učešću u navedenim stvarima.“9
Uzvišeni je rekao: I zavodi glasom svojim koga možeš. Prenosi se od Mudžahida, rahimehullah, da kaže u tumačenju prethodnog ajeta: „Povuci dole za sobom koga možeš… Glas njegov je pjevanje i beskoristan govor.’
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovo pripisivanje (glasa šejtanu) je pripisivanje koje ukazuje na određenost kao što su riječi svoju konjicu i pješadiju,10 tako da svaki onaj koji govori o nepokornosti Allahu, ili onaj koji zviždeći čuva stado, frulom, ili udara u def i bubanj biva određen ovom zabranom (haramom), i određen kao šejtanov glas, a svaki onaj koji ide ka nepokornosti Allahu u svom hodu on biva od njegove (šejtanove) pješadije, kao i svaki onaj koji jaše (vozi se) ka grijehu biva od njegove konjice. Ovako su govorili učenjaci prvih generacija, kako nam to prenosi Ibn Ebi Hatim od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan: ‘Njegova pješadija (šejtanova) je svaki pješak koji ide ka nepokornosti Allahu (grijehu).'ˮ11
Uzvišeni je rekao: Pa zar se ovom govoru isčuđavate, i smijete se, a ne plačete, gordo dignutih glava (samidun).
Ikrime, rahimehullah, prenosi od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, da riječi es-sumud12 u dijalektu plemena Himjer znači pjevanje (el-gina’) pa se kaže: ,,اسمدي لنا – tj. zapjevaj nam.“ Ikrime dodaje: „Kada bi čuli Kurˊan počeli bi pjevati, pa je povodom toga spušten ovaj ajet.ˮ
Ibn Kesir, rahimehullah, je rekao: „O riječima Uzvišenog وأنتم سامدون – gordo dignutih glava, Sufjan es-Sevri prenosi od svog oca, a on od Ibn Abbasa da je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) je jemenska riječ, pa se kaže اسمد لنا – ismid lena – tj. zapjevaj, a isto to je rekao i Ikrime.“13
Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, a on od Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Ne prodajte robinje pjevačice, niti ih kupujte, niti učite pjevanju. Nema nikakva dobra u njihovoj kupoprodaji, i njihova zarada je haram (zabranjena) i zbog njih je objavljen sljedeći ajet: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili.14
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista će se u mom ummetu pojaviti ljudi koji će ohalaljivati (dozvoljavati) svilu, alkohol i instrumente.“15
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovaj hadis je sahih (vjerodostojan) bilježi ga el-Buhari u svom Sahihu, i koristi ga kao dokaz, i spomenuo ga je bez lanca prenosilaca, ali na način koji ukazuje da potvrđuje njegovu vjerodostojnost, i rekao je: ‘Poglavlje o onome što je došlo o onima koji ohalaljuju alkohol i zovu ga drugim imenom.'“16 U ovom hadisu imamo dokaz o zabrani muzičkih instrumenata gledajući sa dva aspekta:
Prvi:
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem ‘ohalaljuju’ što jasno ukazuje da navedene stvari, od kojih su i muzički instrumenti, nisu dozvoljene u šerijatu, tako da će ih ovi ljudi ohalaljivati.
Drugi:
Poistovjećivanje muzičkih instrumenata sa stvarima oko kojih su svi složni da su zabranjene, a to je zinaluk (blud) i alkohol, tako da i oni (muzički instrumenti) nisu zabranjeni onda ne bi bili poistovjećeni s tim (zabranjenim) stvarima.17
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Tako da ovaj hadis nosi u sebi dokaz o zabrani muzičkih instrumenata, a to su kod učenjaka jezika sprave koje proizvode muziku, pa ovaj naziv onda obuhvata sve njezine vrste.ˮ18
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O ovome se prenosi i od Sehla ibn Sa’da es-Sa'idija, Imrana ibn Husajna, Abdullaha ibn Amra, Abdullaha ibn Abbasa, Ebu Hurejre, Ebu Umame el-Bahilija, Aiše, majke pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, Enesa ibn Malika, Abdurrahmana ibn Sabita i el-Gazija ibn Rebije.ˮ, a zatim je spomenuo u djelu Igasetu el-Lehfan da to aludira na zabranu.19
Od Nafi'a, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Omer je jedne prilike čuo frulu, pa je stavio svoje prste u uši, i skrenuo s tog puta (pravca), a onda mi rekao: ‘O Nafija, da li čujes išta?’ Odgovorih: ‘Ne!’ Pa je izvadio prste iz svojih ušiju, i rekao: ‘Bio sam s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je čuo slično ovome, pa je uradio isto kako sam i ja uradio!'ˮ20
Kazm je mislio da ovaj hadis ne ukazuje na zabranu, jer da je bilo tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi naredio Ibn Omeru da začepi uši, i Ibn Omer bi isto to naredio Nafiji.
Odgovor na to je: On nije slušao to (muziku), nego samo čuo, a postoji razlika između slušanja nečega i čujenja. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Što se tiče čujenja, kojeg čovjek nenamjerno učini, na takvog se ne odnosi zabrana niti kuđenje po stavu svih učenjaka, stoga se pokuđenost i pohvala vežu za slušanje, a ne čujenje, tako da će onaj koji sluša Kurˊan biti nagrađen, a onaj koji ga čuje bez namjere za tim neće imati udjela u nagradi; jer se djela vrednuju prema namjerama, pa tako i ono što je zabranjeno od zabave ako bi je čuo nenamjerno ne bi imao štete od toga.ˮ21
Ibn Kudame el-Makdisi, rahimehullah, je rekao: „Slušalac je onaj koji ima namjeru da sluša, a to se nije desilo od Abdullaha ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, naprotiv on je samo čuo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao potrebu da zna kada je završeno pjevanje i svirka, jer se bio sklonio s tog puta, začepio uši, i nije htio da se vrati i otčepi uši dok ti zvukovi ne prestanu, pa je to onda bilo dozvoljeno shodno potrebi.ˮ22
Vjerovatno, slušanje koje spominju ova dva imama je pokuđeno, ali je bilo dozvoljeno radi potrebe koja se je pojavila, kao što ćemo to navesti u govoru imama Malika, rahimehullah.
Govor Imama ummeta:
El-Kasim, rahimehullah, je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) spada u beskorisne stvari.ˮ
Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ako bi se na nekoj proslavi našao beskoristan govor (zabranjeno pjevanje), onda se ne smije odazvati na takvu stvar.ˮ23
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Stav sva četiri imama mezheba po pitanju muzičkih instrumenata je da su zabranjeni. Bilježi se u Sahihu od el-Buharije i drugih, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da će se u njegovom ummetu pojaviti oni koji će ohalaljivati svilu, alkohol i muzičke instrumente, i spomenuo je da će takvi biti pretvoreni u majmune i svinje. Ne prenosi se ni od kog od sljedbenika četiri imama da su se razišli po pitanju muzičkih instrumenata.ˮ24
El-Albani, rahimehullah, je rekao: „Sva četiri imama su složena oko toga da su svi muzički instrumenti zabranjeni.ˮ25
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Mezheb Ebi Hanife je po ovom pitanju od najstrožijih mezheba, i njegov govor je u ovome od najžešćih govora, njegovi sljedbenici od učenjaka su bili jasni kada kažu da je svako slušanje muzike strogo zabranjeno, kao što je frula, def, čak i udaranje granom (po nečemu). Oni jasno navode da je to grijeh koji za sobom povlači fisk (tj. da neko bude proglašen velikim griješnikom), zbog kojeg se od čovjeka ne prima svjedočenje (u kadiluku). Još dalje su otišli u tome je kada kažu: ‘Slušanje muzike je veliki grijeh, a uživanje u tome je kufr (tj. nevjerstvo).’ Ovo je njihov govor, i o tome navode hadis, koji nije ispravno da bude pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa su rekli: ‘I dužnost svakog koji prođe pored nje (muzike) je da uloži krajnji trud da je ne čuje.'“
Ebu Jusuf je rekao kada je čuo u jednoj kući muziku i pjevanje: „Uđi kod njih bez traženja dozvole, jer je zabranjivanje lošeg i zla stroga obaveza. Da nije dozvoljeno ući kod njih bez izuna (dozvole) ljudi bi bili onemogućeni da sprovedu ovu obavezu.ˮ26
Upitan je imam Malik, rahimehullah, o udaranju u doboš (bubanj) i sviranju frule, te šta ako to čuješ dok prolaziš putem ili na nekom sijelu, pa osjetiš slast u tome?
Rekao je: „Neka ustane odmah sa tog sijela osim ako je došao nekom potrebom, ili nije u stanju da ustane (ode), a što se tiče, puta, neka se vrati ili brzo prođe.ˮ27
Takođe, rahimehullah, je rekao: „To kod nas ne rade osim veliki griješnici.ˮ28
Ibn Abdulberr, rahimehullah, je rekao: „Od zabranjenog profita oko kojeg postoji koncezus svih učenjaka, te da su to zabranjene stvari, jeste: kamata, profit bludnice, suht (nepravedno zarađen imetak), mito, uzimanje naknade za naricanje i pjevanje (el-gina’), tako isto i za gatanje, tvrdnju da se poznaje nevidljivi svijet ili vijesti sa nebesa, te za frule i sve vrste beskorisnih stvari.ˮ29
Ibn Kajjim pojašnjava stav imama Šafije, rahimehullah, rekao: „Učenjaci i poznavaoci stava imama Šafije jasno su naznačili da je muzika zabranjena, i odbacili (negirali) su govor onih koji njemu pripisuju da je to dozvolio.ˮ30
A učenjak šafijskog mezheba koji je napisao djelo Kifajetul-ahbar naveo je da je sviranje i danguba od prezrenih stvari, te da je obaveza onima koji mu prisustvuju da upozore na to i osude ga, a zatim je rekao: „I ne spada s njega obaveza upozoravanja na to, čak ako bi tu bili prisutni i učenjaci zla (oni koji ne rade po znanju i dozvoljavaju zabranjeno), jer oni su ti koji štete šerijatu, ili ako bi bili prisutni zli siromasi (misleći na sufije, zato što oni sebe nazivaju siromasima), jer su oni neznalice i sljedbenici svakog galamdžije, ne nalaze upute u znanju i povode se za svakim povjetarcem koji zapuše.ˮ31
Ibn Kajjim, radijallahu anhu, je rekao: „A što se tiče stava imama Ahmeda, njegov sin Abdullah je rekao: ‘Upitao sam svog babu o pjevanju pa je odgovorio: ‘Pjevanje rađa nifak (licemjerstvo) u srcu, i ja ga ne volim.’ Zatim je spomenuo riječi imama Malika: ‘To kod nas ne rade osim veliki griješnici.'“32
Ibn Kudame, ekspert hanbelijskog mezheba, radijallahu anhu, je rekao: „Razonode (zabave) ima tri vrste:
Zabranjena, a u to spada svako udaranje u strunu, plesanje, frula, tambura, harfa, gusle i sl. Svaki onaj koji bi ustrajao u njihovom slušanju njegovo svedočenje ne bi bilo više prihvaćeno (u kadiluku)…ˮ33
Takođe je rekao, rahimehullah: „Ako bi (neko) bio pozvan na večeru (slavlje) pri kojem bi bilo zabranjenih stvari, kao što je alkohol i svirka, a on je u stanju to da kritikuje (ili spriječi) odazvat će se i opomenuti na to, jer bi tako spojio dvije obaveze, a ako ne bi bio to u stanju, onda se neće odazvati.ˮ34
Et-Taberi, rahimehullah, je rekao: „Učenjaci svih krajeva su složni oko pokuđenosti (prezrenosti) muzike i njene zabranjenosti a suprotno tome su rekli samo nekolicina njih, od kojih je Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-‘Anberi, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Čvrsto se drži onog na čemu je većina.“ I rekao je: „I onaj koji se raziđe sa džematom (izdvoji se) umrijet će džahilijetskom smrću.“35
Izraz keraha (pokuđenost) je korišten kod prvih generacija u značenju harama tj. zabranjene stvari, a zatim je prevagnulo korištenje te riječi za nešto što je prezreno i pokuđeno. Ovaj izraz treba razumjeti kao zabranu zbog riječi: „njene zabranjenosti“, a nijedna stvar nije zabranjena osim da bude haram, kao i radi spomenuta dva hadisa u kojima je prisutan stroga pokuda takvog djela. El-Kurtubi, rahimehullah, je prenio ovu predaju nakon čega je rekao: „Rekao je Ebul-Feredž i el-Kafal, od naših učenjaka (tj. malikija): ‘Svjedočenje pjevača i plesača neće biti prihvaćeno.’ Kažem: Pa ako se uzme u obzir da ova stvar nije dozvoljena, onda ni uzimanje naknade za to djelo nije dozvoljeno.“36
Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo. (…) Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“37
Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: „Nije dozvoljeno proizvoditi muzičke instrumente.“38
Takodjer je, rahimehullah, rekao: „Sprave za razonodu (svirku), poput tambure, dozvoljeno je uništiti (bez dozvole vlasnika) što je stav većine učenjaka, to je mezheb malika i poznatije od dvije predaje Ahmeda.“39
Takođe je rekao: „Spomenuo je Ibnul-Munzir ujedinjenost učenjaka oko zabrane iznajmljivanja muzičkih istrumenata i nekog ko nariče (za mrtvima), pa je rekao: „Složni su svi oni od kojih smo uzimali znanje (učili) od učenjaka oko nedozvoljenosti naricanja i pjevanja, prezirao (smatrao nedozvoljenim) je to eš-Ša'bi, en-Neha'i, Malik, a Ebu Sevr i en-Nuˊman (Ebu Hanife, rahimehullah) su rekli: ‘Nije dozvoljeno iznajmljivanje nečega vezanog za pjevanje i naricanje, i to je ono što mi kažemo po tom pitanju (tj. naš stav).“
Takođe je rekao: „Svirka je opijum za dušu, više naudi duši nego li joj naudi napitak iz čaša (alkohol).ˮ40
Bilježi Ibn Ebi Šejbe, rahimehullah: „Neki čovjek je slomio tamburu drugom čovjeku, pa ga je ovaj tužio kod Šurejha, ali mu on nije presudio oštetu za nju.ˮ (tj. nije obaveza nadoknaditi njenu vrijednost jer je ona zabranjena i zato nema vrijednosti).41
El- Begavi, rahimehullah, je dao fetvu, da je zabranjeno prodavati sve vrste muzičkih instrumenata poput tanbure, frule i drugih, a zatim je rekao: „Pa ako bi promijenio oblik i stanje (funkciju) muzičkog instrumenta, onda bi bilo dozvoljeno prodavati njegov materijal i osnovu (od kog je napravljen) bez obzira radilo se o srebru, metalu, drvetu ili nečem drugom.ˮ42
Ono što se izuzima (s dokazom) iz navedenog propisa:
Ono što se izuzima iz ovog propisa (zabrane) jeste def (onaj koji ne sadrži na sebi zvona), i to striktno za vrijeme praznika, vjenčanja (posebno za žene), i na to ukazuju vjerodostojni dokazi. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je ženama kao olakšicu neke od razonoda prilikom svadbi i sl. Kao što im je dozvolio da prilikom svadbi i veselja udaraju u def, a što se tiče muškaraca u njihovo vrijeme niko od njih nije udarao u def, niti je pljeskao rukama. Napotiv, od njega se prenosi vjerodostojnim lancem prenosilaca da je rekao: ‘Pljeskanje dlanovima je za žene, a donošenje tesbiha (izgovaranje riječi – subhanallah) je za muškarce.’, i prokleo je one žene koje se poistovjećuju s muškarcima, i one muškarce koji se poistovjećuju sa ženama. Pa kada znamo da je pjevanje i udaranje u def od osobina žena, prethodnici (dobre generacije) su one muškarce koji bi to činili nazivali dvospolnicima, i one muškarce koji bi pjevali (pjevače) nazivali bi dvospolnicima.“, a koliko li ih je u sadašnjem vremenu: „i to je ono što je bilo poznato od njihova govora. Ovome se može pridodati hadis kojeg prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, kada je kod nje ušao njen otac za bajram, a kod nje su bile prisutne dvije malodobne robinje koje su pjevale pjesme koje su nekada pjevali ensarije na dan Bu'asa43 (i nadati se je da svako razuman zna o čemu se pjeva u ratnim pjesmama), pa je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, rekao: ‘Zar šejtanska muzika44 u kući Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a Allahov Poslanik, je bio zaokrenut od njih dvije licem prema zidu,45 pa reče: ‘O Ebu Bekre, pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik pripadnika islama.'“46
U ovom hadisu imamo potvrdu da ovo nije bilo od običaja kod Poslanika i njegovih ashaba, niti su se okupljali oko takvih stvari, i zato ga je es-Siddik (Ebu Bekr) i nazvao šejtanskom muzikom, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio taj naziv i nije ga negirao, a zatim je rekao: „Pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik.“ Pa je s ovim riječima ukazao na to da je razlog dozvole ovog postupka njegovo vrijeme, tj. praznik, a to aludira na zabranu ovog djela u svim vremenskim periodima koje nisu praznici i vjenčanja, radi onog što se navodi u drugim hadisima.
Šejh el-Albani, rahimehullah, je podrobno objasnio ove stvari u svom dragocjenom djelu Et-Tahrim alati et-Tarb.
Kao što možemo primijetiti, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio postupak dviju robinja za vrijeme praznika, kao što se to navodi u sljedećem hadisu (predaji): „Da bi vidjeli mnogobošci da i mi u vjeri imamo razonodu.“
A u hadisu o dvjema robinjama nije dokaz da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao to pjevanje, a naredba i zabrana se odnose na slušanje, a ne na ono što se nehotice čuje, isto kao što je vezano i za pogled, tako da se zabrana odnosi na pogled s namjerom, a ne na ono što se desi bez volje onog koji pogleda. Imam Ebu Ubejd je def definisao riječima: „To je ono u šta udaraju žene.“47
Izuzimanje bubnja (doboša)?
Neki izuzimaju takođe (iz propisa zabrane) bubanj (doboš) u vrijeme rata (bitke), dok neki savremenjaci (od učenjaka) tome pridodaju vojnu muziku (npr. himnu), a u navedenim stvarima nema nikakve sličnosti i podudaranja (s defom), radi sljedećih stvari:
Prva:
To je izuzimanje iz zabrane koja je navedena u hadisu bez ikakvog dokaza za to, osim pukog mišljenja i dokazivanja istihsanom, tj. kao da je to lijepa stvar u vjeri, a to je pogrešno.
Drugo:
Muslimanima u vrijeme rata je poželjno i neophodno da se srcima okrenu svome Gospodaru, shodno riječima Uzvišenog: Pitaju te o plijenu. Reci: „Plijen pripada Allahu i Poslaniku.“ Zato se Allaha bojte i izgladite međusobne razmirice. (El-Enfal, 1.), a slušanje muzike narušava njihove međusobne odnose, i odvraća ih od spominjanja Njihovog Gospodara.
Treće:
Korištenje muzike je od običaja nevjernika, i stoga nam nije dozvoljeno da ih oponašamo, a naročito u onim stvarima koje nam je Allah Uzvišeni zabranio uopštenom zabranom, kao što je slučaj sa muzikom.48 „Nije niti jedan narod zalutao nakon upute, a da ih nije snašlo međusobno raspravljanje.“49
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike slučaj kada su se Habešije igrale u mesdžidu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
El-Buhari je u svom Sahihu poglavlju u kojem se nalazi spomenuti hadis dao naziv „Poglavlje o vježbanju (igranju) kopljima i štitovima za bajram (praznik)“.
En-Nevevi, rahimehullah, je rekao: „U njemu vidimo dozvolu igranja oružjem i drugim stvarim koje služe za ratovanje u mesdžidima, a tome se dodaju i stvari koje su karakteristične za džihad.“50, ali kao što kaže hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah: „Onaj koji priča o onome što nije od njegove struke (specijalizacije) na kraju dođe sa ovako čudnim izjavama.“51
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike hadis o dvije robinje, a već smo naveli govor o tome, s tim da ćemo još dodati govor Ibnul-Kajjima, rahimehullah, radi njegove dragocjenosti: „Još čudnije od ovoga je vaše dokazivanje dozvoljenosti slušanja onoga što smo prethodno naveli pjevanjem dvije male djevojčice (robinje) koje još nisu bile u godinama puberteta, u prisustvu mlade žene, na dan praznika (bajrama) i radosti, recitirajući arapske stihove koji govore o hrabrosti i ratovima, uzoritom ponašanju i osobinama. Gdje je to od ovog danas? A najčudnije je to što je upravo ovaj hadis najjači dokaz protiv njih, jer je uvaženi es-Siddik, radijallahu anhu, nazvao to pjevanje šejtanskom muzikom, na što mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdno prešutio taj naziv, a dopustio to (pjevanje) kao olakšicu dvjema malodobnim robinjama u čijem pjevanju nije bilo štetnih stvari. Zar ovo dokazuje dozvolu onome što danas rade i čemu uče od slušanja pjesama koje u sebi sadrži ono što je svima poznato (od zabranjenih stvari)?! Pa neka je slavljen Allah, kako li su samo zalutali umovi i ova shvatanja.ˮ52
Ibnul-Dževzi, rahimehullah, je rekao: „Aiša, radijallahu ‘anha, je u to vrijeme bila još mlada, a od nje se nakon što je postala punoljetna i sazrela ne prenosi ništa drugo do kuđenje pjevanja. Sin njenog brata el-Kasim ibn Muhamed je kritikovao pjevanje i zabranjivao njegovo slušanje, a znanje koje je stekao uzimao je baš od nje.“53
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, je rekao: „Skupina sufija koristila je hadis iz ovog poglavlja, (tj. hadis o dvjema robinjama), kao dokaz za dozvoljenost pjevanja, te njeno slušanje uz instrumente ili bez instrumenata, a dovoljno je kao odgovor na to ono što dolazi u hadisu sljedećeg poglavlja u kojem Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: ‘Nisu bile od pjevačica.54’, tako da je odagnala od njih dvije indirektno ono što je potvrdila direktnim izrazom (tj.da nisu bile pjevačice)… pa se treba ograničiti na ono što se prenosi u tekstu u njegovom obliku (stanju u kojem je naveden), jer je došao s nečim što je u suprotnosti osnovi (tj. zabrani muzike), a Allah najbolje zna.ˮ55
– Neki se čak pozivaju na neke od ashaba i tabiĩna da u slušanju muzike nisu vidjeli nikakvu prepreku (zabranu). Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Tražimo od takvih da nam donesu jasne predaje od tih ashaba i tabiĩna, i da potvrde ono što prizivaju na njih.“, a zatim je rekao: „Imam Muslim u predgovoru svog Sahiha navodi od Abdullaha ibnul-Mubareka da je rekao: ‘Lanac prenosilaca je od vjere, i da nema toga rekao bi (u vjeri) ko šta želi.'“
– Neki kažu da svi hadisi koji se prenose o zabrani muzike imaju neku od mahana, i nema niti jednog od njih, a da nije neko od učenjaka hadisa rekao nešto što ih (te hadise) čini krnjavim.
Ibn Baz, rahimehullah, je rekao: „Hadisi koji govore o zabrani muzike nisu izloženi kritikama kao što to navode, naprotiv, od njih ima hadisa koji su u Buharijinom Sahihu, koji je najvjerodostojnija knjiga nakon Allahove knjige (Kurana), kao što od njih ima hasen – dobrih hadisa, a ima ih i slabih lanaca prenosilaca. Međutim gledano na sveokupne predaje, njihovu mnogobrojnost i raznovrsnost njihovih prenosilaca možemo tvrditi da su jasni dokazi i nepobitne činjenice o zabrani muzike i sl. razonoda i zabava.ˮ
Učenjaci su složni oko vjerodostojnosti hadisa koji govore o zabrani muzike i svirke, osim Ebu Hamida el-Gazalija, s tim da el-Gazali nije bio od učenjaka hadiskih nauka, a takođe ni Ibn Hazm.
– Šejh el-Albani, rahimehullah, objelodanio je i pojasnio grešku koju je on (Ibn Hazm) napravio i stručno je obradio. Ibn Hazm je sam rekao da ako bi neki od hadisa (o muzici) bio vjerodostojan i on bi onda uzeo taj propis i to bi bio njegov stav. Međutim u današnjem vremenu imamo one kojima je vrlo dobro poznata vjerodostojnost ovih predaja, zbog mnoštva knjiga koje govore o tome, i zato što se prenosi mutevatir (kategorički vjerodostojnim) putem od njih da smatraju vjerodostojnim ove hadise, ali se oni okreću od njih, tako da su oni mnogo gori nego Ibn Hazm i ne mogu se poistovjetiti s njim. Štaviše, nisu uopšte stručni i ne može se (u znanju) vratiti (pozivati) na njih.
– Neki smatraju i govore da su muziku učenjaci zabranili iz razloga što se za nju veže sijeljenje gdje se pije alkohol i zabranjeno zanoćavanje! Eš-Ševkani, rahimehullah, je rekao: „Odgovor na to jeste da spajanje jedno s drugim ne dokazuje da se zabrana odnosi samo onda kada su skupa, inače bi i blud koji je jasno spomenut u hadisima bio zabranjen samo onda kada bi se s njim spojilo pijenje alkohola i korištenje muzike, pa s toga je ono što proizlazi iz ovog zaključka neispravno koncezusom učenjaka, a samim tim i ono što je aludiralo na ovako pogrešan zaključak, a da nije tako onda bi bilo obavezno na takav način shvatiti i sljedeći ajet gdje Uzvišeni kaže: Jer on u Allaha Velikog nije vjerovao, i da se nahrani nevoljnika – nije podsticao., tj. onda ne bi bilo zabranjeno nevjerovanje u Allaha osim onda kada je uz njega došlo nepodsticanje da se siromah nahrani. A ako bi neko rekao: ‘Zabrana koja se odnosi na slične stvari došla je u nekim drugim dokazima!’, odgovor na to je: ‘Pa i zabranu muzičkih instrumenata smo saznali iz drugih dokaza također.'“56
– Neki navode kako lehvul-hadis koji se spominje u ajetu nije pjevanje, a već smo naveli odgovor na to. El-Kurtubi, rahimehullah, je rekao: „To (tj. govor da se to odnosi na pjevanje) je najjače što je spomenuto o ovom ajetu, i Ibn Mesud se zakleo Allahom, osim kojeg drugog Boga nema, tri puta na to (tj. da je to pjevanje).ˮ57 Zatim je spomenuo ko je sve od imama rekao takav isti govor, i naveo je druge govore (mišljenja) o tome a zatim kazao: „Prvi govor, koji je naveden u poglavlju o ovome (muzici) je najpreči (najispravniji) shodno vjerodostojnom hadisu, govoru ashaba i tabiĩna o tome.ˮ58
Ibn Kajjim, rahimehullah, nakon što je spomenuo ovaj tefsir rekao je: „El-Hakim Ebu Abdullah je u svom djelu El-Mustedrek u poglavlju o tefsiru rekao: ‘Neka onaj koji traži znanje zna da su Buharija i Muslim na tefsir nekog od ashaba koji su svjedočili spuštanje Objave smatrali kao da je od Poslanika.’, a na drugom mjestu u knjizi je rekao: ‘To kod nas ima propis kao da je od Poslanika.’ Ovo navodimo iako oko toga ima polemike, ali ipak je preče da bude prihvaćeno nego govor nekog koji je došao nakon njih (ashaba), jer su ashabi najupoznatiji s onim što je Allah Uzvišeni htio da kaže u Svojoj knjizi, njima je spuštan Kurˊan, oni su bili prvi na koje se je odnosio, svjedočili su njegovom (Kurˊanskom) tumačenju od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, teoretski i praktično, i oni su bili od najrječitijih izvornih Arapa, tako da se njihovo tumačenje ne ostavlja sve dok ima ikakve osnove.ˮ59
– Neki govore da je muzika (pjevanje) pokornost ako se njom želi postići jačanje u pokornosti Allahu! Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O čuda velikog, koji li se to iman, svjetlo, oštroumnost, uputa i spoznaja postiže slušanjem otpjevanih stihova, i pretpostavki (izmišljotina) od kojih su većina izrečene o nečemu što je zabranjeno, ono što Allah i Njegov Poslanik mrze, i za što bi slijedila kazna? (…) Pa kako da neko ko ima i imalo upute i živog srca da se približava Allahu, da mu se povećava iman i bliskost sa Allahom, te da bude od odabranih i odlikovanih robova tako što će se naslađivati onim što Njega srdi i što On prezire, a Allah mrzi i pjevača i onoga ko ga sluša?“60
Šejhul-islam Ibn Tejmijje opisuje stanje onoga ko je navikao na slušanje pjesama rekavši: „Zato nalaziš da onaj ko je navikao na pjevanje i time se napojio ne čezne za slušanjem Kur’ana, niti se raduje Kur’anu, niti nalazi u slušanju ajeta ono što nalazi u slušanju stihova. Štaviše, kada čuju Kur’an, slušaju ga nemarnih srca, dok njihovi jezici beskoristan govor pričaju, a kada čuju zviždanje i pljeskanje stišaju se glasovi, smire udovi i skruše srca.“61
– Neki tvrde kako muzika i muzički instrumenti raznježuju srce i emocije, te hrane nježnost, a to nije tačno, naprotiv, oni utiču na strasti i nagone, a da je istina to što govore i da je tako onda bi srca muzičara bila najnježnija srca i imali bi najljepše ponašanje, ali kao što znamo većina njih je zastranjena i lošeg ponašanja.
Zaključak
Nadamo se da je iz ovog sažetog izlaganja postalo jasno, onima koji su nepristrasni, da govor koji dozvoljava muziku nije relevantan i da je odbačen (neprihvatljiv), te da u osnovi po ovom pitanju nema dva govora (miljenja i stava), tako da je obaveza posavjetovati na najljepši način, zatim postepeno ukoriti onog koji sluša muziku, i nemoj da te zavede popularnost nekog čovjeka, te to što živimo u vremenu u kojem su oni koji se drže vjere postali pojedinci i čudaci (u očima ljudi). Znaj da onaj koji govori da je muzika i muzički instrumenti dozvoljena stvar time potpomaže strasti ljudi, te kao da običan narod daje fetvu (islamski propis), a on samo potpisuje! Oni, ako im dođe neko pitanje, prvo pogledaju govor učenjaka o toj stvari, a zatim traže i uzmu onaj najlakši govor, kao puko mišljenje, a zatim traže dokaze koji bi to poduprijeli. Štaviše, uzimaju čak i šubhe (tj. sumnje) i sporne stvari (kao dokaz), a oni se u stvarnosti samo vrte između nečeg što je strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto (tj. kao da se vrte u krug između stvari koje su i onako zabranjene)!
Pa koliko li je samo stvari koje su ovakvi i slični njima propisali ljudima u ime islamskog šerijata, a islam je čist od tih stvari. Zato brate o islamu, gledaj da ga učis iz Knjige Gospodara svoga i Sunneta poslanika, i ne kaži: „Rekao je taj i taj.“, jer se istina ne veže za ljude, nego spoznaj istinu pa ćeš spoznati i njene ljude!
Nadamo se da je ovo bilo dovoljno onome koji odbacuje strast i pokorava se Gospodaru svome, i nadati se je da ono što smo naveli zadovolji prsa onih koji vjeruju, i odagna vesvese (sumnje i spletke) onih koji spletkare, te razotkrije svakog onog koji se okreće od upute, koji slijedi samo olakšice u vjeri i misli da je uspio doći s nečim sa čim nisu prvi uspjeli doći, pa govori o Allahu bez znanja, pokušavajući izaći iz velikog grijeha i razvrata te tako zapada u novotariju, ne dao Allah u tome bereketa, a bolje mu je bilo da se drži puta vjernika.
A Allah najbolje zna, i neka je salavat, selam i bereket na Njegova poslanika, koji je pojasnio put vjernika, te na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana.
Ovo je sažeto iz djela ed-Darbu bin-neva limen ebahal-me'azife vel-heva od šejha Sadud-Dina ibn Muhammeda el-Kubija, a onome koji želi saznati više može se vratiti na knjigu El-I'lam bi nakdi kitab el-Halal ve el-Haram uvaženog šejha Salih ibn Fevzana el-Fevzana, i knjigu es-Semaˊ šejhul-islama Ibn Kajjima, te knjigu Tahrim alat et-Tarb, šejha Muhammeda Nasirud-Dina el-Albanija, rahimehullah.
Islam: Pitanje i odgovor.
Šejh Muhammed Salih el- Munedžid.
fusnote:
1 Vidjeti: Fethu el-Bari, 10/55.
2 Vidjeti: El-Medžmu’, 11/577.
3 Doslovno, el-Dževheri kaže: والمَعازفُ: الملاهي. والعَازفُ: اللاعبُ بها والمُغَنِّي., što znači: „El-me’azif su instrumenti za sviranje, a ’azif je onaj ko njima svira i ko pjeva.“ Vidjeti: Ismail ibn Hammad el-Dževheri, Es-Sihah tadžul-luga ve sihahul-arebijje, 4/1403. A u rječniku el-Mu’džemul-vesit stoji: „El-Melahi – instrument za zabavu poput laute, frule i tome slično. Najjače mišeljenje je da mu je jednina milhatun – مِلْهَاة.“ Vidjeti: el-Mu’džemul-vesit, 2/843.
4 Vidjeti: Fethul-Bari, 10/55.
5 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40. Što se tiče pjevanja kojeg učenjaci prvih generacija spominju u ovom kontekstu, imam Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže: „Pod zabranjenom pjesmom se misli na poeziju koja opjeva žene, opisujući njihove ljepote, tako da slušanje toga pokreće strasti. Ovo je zabranjena pjesma, i tako su je protumačili imam Ahmed, Ishak ibn Rahevejh i drugi imami.“ Vidjeti: Nuzhetul-esma’ fi mes’eletis-sema’, 26.
6 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40.
7 Tefsir Ibn Kesir, 3/451.
8 Tefsirus-Sa'di, 6/150.
9 Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/258-259.
10 Iz ajeta: I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i pješadiju… (el-Isra’, 64.)
11 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/256.
12 Koja je prevedena kao ’gordo dignutih glava’. (op. rev.)
13 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 7/468., valorizacija: Sami Selame.
14 Hadis je dobrog lanca prenosilaca.
15 Hadis bilježi el-Buhari, kao dodatak svom Sahihu pod br. 5590., a spojenim lancem prenosilaca bilježi ga et-Taberani i el-Bejheki. Vratiti se na djelo es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 91.
16 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259.
17 Vidjeti: Es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 1/140-141, u prenesenom značenju.
18 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 11/535.
19 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/261.
20 Hadis je vjerodostojan, i bilježi ga Ebu Davud.
21 Vidjeti: Medžmu'u-Fetava, 10/173.
22 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
23 Vidjeti: El-Kajrevani, el-Džamiu, str. 262-263.
24 Vidjeti: Medžmua el-Fetava, 11/576.
25 Vidjeti: Es-Silsile es-Sahiha, 1/145.
26 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
27 Vidjeti: El-Džami’ od el-Kajrevanija, str. 262.
28 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/55.
29 Vidjeti: El-Kafi, 1/444.
30 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
31 Vidjeti: Kifajetul-ahbar, 2/128.
32 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/227.
33 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
34 Vidjeti: El-Kafi, 3/118.
35 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
36 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
37 Vidjeti: Salih el-Fevzan, el-I’lam bi nakdi kitabil-Halal vel-haram, 58. Potpun tekst šejha Fevzana je: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo, koje pokreće duše, koja budi i raspaljuje čežnju i zaljubljenost, opisujući obraze, oči, usne. Zatim, pjevačica sadne ispred mikrofona i pjeva nježnim glasom koji budi ljubav i izmamljuje uzdahe. Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“
38 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 22/140.
39 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 28/113.
40 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/417.
41 Vidjeti: el-Musannef, 5/395.
42 Vidjeti: Šerh es-Sunne, 8/28.
43 En-Nevevi kaže: „Dan Bu’asa je dan iz vremena džahilijeta kada su ratovala dva plemena Evs i Hazredž, i kada je pobijedilo pleme Evs.“ Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/182.
44 Sintagma ‘frula’ se upotrebljava za označavanje glasa kojim se melodično nešto pjeva, kao i na
45 Neki učenjaci navode da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nikada nekoga kritikovao ili grdio u prisustvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je ove prilike mislio da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obraćao pažnju šta se dešava, a Allah najbolje zna.
46 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/ 565.
47 Vidjeti: Garibul-Hadis, 3/64.
48 Vidjeti: Es-Sahiha, 1/145.
49 Hadis je vjerodostojan, i bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Taberani i drugi.
50 Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/184.
51 Tj. sa dozvolom doboša i ratne muzike. (op. rev.)
52 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 1/493.
53 Vidjeti: Telbisu Iblis, 229.
54 Tj. osobe kojima je posao pjevanje. (op. rev.)
55 Vidjeti: Fethul–Bari, 2/442-443.
56 Vidjeti: Nejlul-Evtar, 8/107.
57 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/52.
58 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/53.
59 Vidjeti: Igasetu el-Lehfan, 1/240.
60 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 11/557.
61 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/557.
Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info
Prijevod:
Mirza Musić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478639/
Kada je dozvoljeno udarati u def?
Zahvala pripada Allahu, Prvo: El-Buhari bilježi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Zaista, će u mom ummetu biti ljudi koji će dozvoljavati svilu, alkohol (opojna pića), muzičke instrumente i zinaluk (blud).“ Ovaj hadis nam ukazuje na zabranu svih muzičkih instrumenata, među koviše
Zahvala pripada Allahu,
Prvo:
El-Buhari bilježi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Zaista, će u mom ummetu biti ljudi koji će dozvoljavati svilu, alkohol (opojna pića), muzičke instrumente i zinaluk (blud).“
Ovaj hadis nam ukazuje na zabranu svih muzičkih instrumenata, među koje spada i def, a Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, je rekao: „Def je zabranjen, muzički instrumenti su zabranjeni, bubanj je zabranjen, i frula je zabranjena.“1
Međutim, preneseni su neki od hadisa koji dozvoljavaju udaranje u def u određenim situacijama kao što je prilikom praznika, vjenčanja, te pri povratku onog koji je bio odsutan.
Ovo su dokazi koje ćemo navesti redoslijedom:
1. Od Aiše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je kod nje ušao Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, dok su kod nje bile prisutne dvije robinje u danima Mine (bajramskog praznika), i njih dvije su imale def u koje su udarale, dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio prekriven svojim ogrtačem, pa ih je Ebu Bekr izgrdio, na što je Vjerovjesnik otkrio svoje lice i rekao: „Pusti ih, o Ebu Bekre, ovo su dani praznika, a ti dani su dani Mine.“2
2. Od Rubejji’ ćerke Muavviza ibn Afra'a se prenosi da je rekla: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao kod nas i ušao nakon moje prve bračne noći, a zatim je sjeo na moju prostirku na mjesto kao što je tvoje mjesto3 u odnosu na mene,4 nakon čega su neke naše djevojčice počele udarati u def i pjevati o našim roditeljima koji su poginuli u bici na Bedru, a onda jedna od njih reče: ‘Među nama je vjerovjesnik koji šta će se sutra desiti zna…’, pa joj on reče: ‘Kani se toga, i nastavi govoriti ono što si s prije govorila.'“5
3. Od Burejde se prenosi da je rekao: „Izašao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u jednu od svojih bitaka, pa nakon što se je vratio došla je jedna crna robinja i rekla: ‘O Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovala da ako te Allah vrati zdrava, zaista ću udarati u def i zapjevati.’ Pa joj Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ‘Ako si se zavjetovala onda udaraj, a ako nisi onda ne.’ Pa je ona počela udarati, a potom je ušao Ebu Bekr, a ona je i dalje udarala, zatim je ušao Alija, a ona je i dalje udarala, zatim je ušao Osman, a ona je i dalje udarala, a nakon što si ti ušao, o Omere, bacila je def.“6
Dakle, ovi hadisi ukazuju na dozvolu udaranja u def u navedene tri situacije, ali što se tiče dozvole mimo tih situacija, propis ostaje pri svojoj osnovi, tj. da je zabranjeno.
Neki od učenjaka su proširili ovu olakšicu pa su rekli: „Dozvoljeno je udarati u def pri rođenju djeteta i njegovom sunećenju.“, dok su drugi otišli još dalje od toga, pa su rekli: „Dozvoljeno je njegovo korištenje pri svemu u čemu se izrazuje sreća, kao što je ozdravljenje bolesnog i sl.“,7 s tim da je najpreče držati se onog što je spomenuto u dokazima, a Allah najbolje zna.
Drugo:
Ispravno je da nije dozvoljeno udarati u def osim ženama, tako da onaj od muškaraca koji bi to činio poistovjećivao bi se sa ženama (u onome što je specifično za njih), a to se smatra velikim grijehom. Šejhul-islam, Allah mu se smilovao, je rekao: „Tako u svakom slučaju je nužno poznato od vjere islama da Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije propisao dobrima iz svog ummeta, niti njihovim pobožnjacima i zahidima da se okupljaju slušajući melodično ispjevane stihove, udarajući pri tome u dlanove, bubanj ili def. Pa tako da nije dozvoljeno nikome da izađe iz slijeđenja njega i slijeđenja onog s čim je došao od Kurana i Mudrosti (Sunneta), kako u skrivenim (duhovnim) stvarima tako i u vanjskim, kako ne od strane nekog običnog tako ne i od strane nekog uglednog, s tim da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dozvolio kao olakšicu određene razonode prilikom svadbe i sl., kao što je učinio olakšicom za žene da udaraju u def prilikom svadbi i veselja. Međutim, što se tiče muškaraca u njegovo doba, niko od njih nije udarao u def, niti je pljeskao dlanovima. Naprotiv, od njega se vjerodostojno prenosi da je rekao: ‘Pljeskanje (dlanovima) je za žene, a et-tesbih (izgovaranje riječi: Subhanallah) je za muškarce.’ I prokleo je one žene koje oponašaju muškarce, i one muškarce koji oponašaju žene. Pa zbog činjenice da je pjevanje, udaranje u def ili dlan od stvari koje čine isključivo žene, učenjaci prvih generacija su one koji bi to činili od muškaraca nazivali dvospocima (hermafrotivima), kao i one muškarce koji bi pjevali, i to je ono što je poznato od njihovog govora.“8
Ibn Hadžer je rekao: „I hadisi su jaki (vjerodostojni), u njima imamo dozvolu striktno za žene, i tome se ne mogu dodati i muškarci, zbog opšte zabrane oponašanja žena.“9
Šejh Abdulaziz ibn Baz, Allah mu se smilovao, je rekao: „Olakšica u korištenju defa je isključivo vezana za žene, a što se tiče muškaraca, njima nije dozvoljeno da koriste išta od toga, niti na svadbama, niti nekom drugom prilikom. Ono što je Šerijatom propisano muškarcima jeste da vježbaju u ratnim vještinama, kao što je: streljaštvo, jahanje konja, te takmičenje u tome i sl.“10
I takođe, Allah mu se smilovao, je rekao: „A što se tiče svadbe šerijatski je propisano pri tome udaranje u def i pjevanje koje ne izlazi iz granica običaja te koje ne poziva na nešto što je zabranjeno ili da ga hvali, i to da bude striktno po noći i samo za žene; da bi se obznanila svadba i napravila razlika između nje i veze koja nije dozvoljena (predbračna veza), kao što se to navodi u vjerodostojnim predajama od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“11
A Allah najbolje zna.
Islam: Pitanje i odgovor
fusnote:
1 Bilježi ga el-Bejheki , 10/222.
2 Bilježi ga el-Buhari, 892. u ovoj verziji, i Muslim, 944.
3 Obraća se Halidu ibn Zekvanu koji je prenosilac ove predaje od nje, pripadao je generaciji mlađih tabi’ina. Vidjeti: Takribut-tehzib, 187.
4 Mulla Ali el-Kari’ kaže: „Hadis ne ukazuje na njeno otkrivanje lica, niti na osamljivanje sa njom, naprotiv, tome se suprotstavlja sam ambijent proslave, kao i njene riječi: ’A naše djevojčice su počele udarati u deff.’“ (Vidjeti: Mirkatul-mefatih, 3/419.) Ali ibn Abdullah el-Mutajri kaže: „Njene riječi: ’Pa je sjeo na moju prostirku na mjesto kao što je tvoje mjesto u odnosu na mene.’, ne ukazuju da je (Poslanik) sjeo na njenu prostirku sa njom, niti se njime pojašnjava blizina ili daljina mjesta sjedenja. Štaviše, njene riječi Halidu (ibn Zekvanu): ’kao što je tvoje mjesto u odnosu na mene.’, ne ukazuju na daljinu, jer Halid ibn Zekvan nije bio njen mahrem, pa je nužno njegovo mjesto bilo daleko.“ (Vidjeti: Iškalun ve dževabuhu fi hadisi Ummi Haram bint Milhan, 46.)
5 Bilježi ga el-Buhari, 4852.
6 Bilježi ga et-Tirmizi, 2913, a el-Albani ga je ocijenio kao vjerodostojan u Sahih et-Tirmizi, 3690.
7 Vidjeti: Mevsua el-Fikhije, 38/169.
8 Vidjeti: Medžmu'ul- Fetava, 11/565-566.
9 Vidjeti: Fethul-Bari, 9/226.
10 Bilten Islamskog univerziteta, Medina el-Munevvere, br. 3., god 2., mjesec: muharem, 1390. h., str. 185-186.
11 Vidjeti: Et-Teberudž ve hataruhu, 72.
Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info
Prijevod:
Mirza Musić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478657/
Koja je naša obaveza naspram licemjera i kako da zaštitimo ummet od njihova zla?
Zahvala pripada Allahu, Nema sumnje da je to iskušenje s kojim je suočen Ummet u svakom vremenu i periodu, a posebno onda kada bude stavljen na ispit ili ga zadesi neka nedaća. Tada se ovi licemjeri osjete bezbjedno od kazne koja bi slijedila ako bi udarili na osnove ove vjere i to biva pogodno da oviše
Zahvala pripada Allahu,
Nema sumnje da je to iskušenje s kojim je suočen Ummet u svakom vremenu i periodu, a posebno onda kada bude stavljen na ispit ili ga zadesi neka nedaća. Tada se ovi licemjeri osjete bezbjedno od kazne koja bi slijedila ako bi udarili na osnove ove vjere i to biva pogodno da otkriju srž njihovih smutnji.
Nema sumnje da je njihova šteta i opasnost veća od štete samih nevjernika koji objelodanjuju svoje nevjerstvo, kao što je to rekao Uzvišeni Allah opisujući njima slične: Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj!
Zbog toga je u šerijatu propisano da se protiv njih vodi borba, te s njima postupa nemilosrdno.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, govoreći o nusajrijama1 među kojima je bilo onih koji su jasno ispoljavali svoje nevjerstvo i bezboštvo i onih koji su iz licemjerja ispoljavali ljubav prema Ehlu Bejtu2, rekao je: „Nema sumnje da je borba protiv ovakvih i izvršavanje šerijatski propisani kazni nad njima od najvećih pokornosti Allahu i najprečih obaveza. To je vrijednije od borbe protiv onih mušrika3 i sljedbenika Knjige4 koji ne neprijateljuju protiv muslimana; jer borba protiv ovakvih spada u kategoriju borbe protiv otpadnika, a Ebu Bekr es-Siddiq i ostali ashabi5 su otpočeli džihad protiv otpadnika prije nego džihad protiv nevjernika od sljedbenika Knjige. Borba protiv ovakvih se smatra zaštitom oslobođenih muslimanskih zemalja, te da bi ostao u okvirima islamska države onaj koji se nastoji otcijepiti od nje, dok borba protiv mušrika i sljedbenika Knjige koji se ne bore protiv nas predstavlja dodatak na uzdizanje vjere; a čuvanje glavnice imetka je preče od profita.
Također, šteta koja dolazi od licemjera je veća od štete drugih (poput mušrika i sljedbenika Knjige), i ona spada u istu vrstu kao šteta mušrika i sljedbenika Knjige koji se vode rat protiv muslimana. Uz to, šteta licemjera po vjeru mnogih ljudi je čak i veća od štete mušrika i sljedbenika Knjige koji ratuju protiv muslimana.
Obaveza svakog muslimana je da prema njima postupa onako kako mu je naređeno6, tako da nikome nije dozvoljeno da prikrije nešto od informacija koje zna o njima, već će ih objelodaniti među muslimanima da bi ukazao na njihovo stvarno stanje, kao što nije dozvoljeno nikome da ih potpomogne da ostanu u redovima muslimanske vojske i službenika, niti je dozvoljeno ikome da prešuti nešto kako se nad njima ne bi izvršila neka od Allahovih naredbi i naredbi Njegova Poslanika, niti je ikome dozvoljeno da zabranjuje7 izvršavanje onoga što su Allah i Njegov Poslanik naredili u pogledu njih, jer zaista ovo predstavlja najbolji način naređivanja dobra i zabranjivanja zla, kao i borbu na Allahovu putu, a Uzvišeni Allah je rekao Svome vjerovjesniku: O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog!8
Ovakvi ne izlaze iz okvira da budu ili nevjernici ili licemjeri. Potpomaganje u sprečavanju njihova zla, te u njihovom upućivanju na pravi put biva shodno mogućnostima. Za takvo djelo pripada nagrada i dobro koje ne poznaje niko sem Uzvišenog Allaha, a na prvom mjestu kao cilj treba biti njihova uputa, kao što kaže Uzvišeni Allah: Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio među ljudima.9
Ebu Hurejre je rekao: „Vi ste najbolji narod, jer ljude dovodite u okovima i lancima dok ih ne uvedete u Džennet.“10
Cilj džihada, te naređivanja dobra i zabranjivanja zla jeste uputa ljudi ka onome što je dobro za njih i na dunjaluku i na Ahiretu, a sve shodno mogućnostima, pa koga Allah uputi sretan je i na ovom i na budućem svijetu, a koga ne uputi, Allah će njegovu štetu otkloniti od drugih.“11
Šejh Abdulaziz ibn Baz, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: „Obaveza na islamskom ummetu je da na svako oružje koje je upereno prema islamu odgovori onako kako mu priliči. Tako onome koji se bori protiv islama verbalno i ideološki obaveza je uzvratiti tako što će se objelodaniti neispravnost onoga na čemu je ta osoba, shodno razumskim činjenicama koje će se dodati uz šerijatske dokaze kako bi se ukazalo na neispravnost njegovih stavova i onoga što zastupa.
Onoga ko se ekonomski bori protiv islama obaveza je treba ih napasti na tom polju, ako to mogućnosti dozvoljavaju, baš onako kako i oni vode rat protiv islama, uz objašnjenje da je najbolji i najpravedniji način vođenja ekonomije onaj koji se pridržava normi islama.
Onome ko oružano ratuje protiv islama treba se oduprijeti shodno tom oružju, jer je Uzvišeni Allah rekao: O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog! Prebivalište njihovo biće džehennem, a grozno je on boravište.12
Poznata je činjenica da borba protiv licemjera nije isto što i borba protiv nevjernika, jer borba protiv licemjera biva znanjem i pojašnjenjem, dok borba protiv nevjernika biva strijelama i sabljom.“13
Islam: Pitanje i odgovor.
fusnote:
1 Tj. narod, a koristi se takođe za sljedbenike Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
2 Nusajrije su jedna od najgorih zabludjelih šiitskih sekti koja se pripisuje islamu, i čije je vjerovanje suprotno učenju izvornog islama.
3 Ehlu Bejt je porodica Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam.
4 Tj. mnogobožaca.
5 Sljedbenici Knjige su svi oni narodi kojima je Allah poslao knjigu kao uputu po Svojim poslanicima, a pretežno se koristi za jevreje i kršćane kojima su objavljene knjige prije Kurʹana, tj. Tevrãt i Indžȋl.
6 Ashabi su drugovi Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, oni koji su ga sreli za njegova zivota, povjerovali u njegovo poslanstvo i umrli na tome.
7 Tj. shodno kurʹanskim tekstovima i praksi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
8 Tj. da sprečava ili onemogućava.
9 Sura et-Tevbe, 73.
10 Sura Alu ʹImran, 110.
11 Bilježi el-Buhari u sličnoj formi, br. 4557.
12 Iz djela Medžmua el-Fetava, 35/159-160.
13 Sura et-Tevbe, 73.
14 Iz djela Fetve učenjaka zemlje dvaju harema, str.1733.
Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info
Prijevod:
Mirza Musić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551787/
Omalovažavanje Uzvišenog Allaha u šali
Zahvala piripada Allahu, Vjerovanje u Allaha je zasnovano na Njegovom, neka je slavljen On, veličanju, uzdizanju i Njegovom pokoravanju. Zbog toga je Allah kritikovao nevjernike i obavijestio da, kada su Mu širk činili, to su radili jer Mu nisu dali pravo koje On zaslužuje, pa je rekao: Oni nisu velviše
Zahvala piripada Allahu,
Vjerovanje u Allaha je zasnovano na Njegovom, neka je slavljen On, veličanju, uzdizanju i Njegovom pokoravanju. Zbog toga je Allah kritikovao nevjernike i obavijestio da, kada su Mu širk činili, to su radili jer Mu nisu dali pravo koje On zaslužuje, pa je rekao: Oni nisu veličali Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava će Zemlja na Sudnjem danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će u desnici Njegovoj smotana ostati. Čist je On i Uzvišen iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (ez-Zumer, 67.)
Allah Uzvišeni je Silni, pred Čijom silom i moći se nebesa gotovo raspadnu, kako nas je o tome Slavljeni obavijestio kada je rekao: Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji. – Allah je, zaista, taj koji prašta i koji je milostiv. (eš-Šura, 5.)
Onaj koji razmisli o Allahovim stvorenjima uvidjet će trag te Sile i moći, neka je Slavljen On.
Vjerovjesnik , neka je na njega Allahov salavat i selam, je rekao: „Sedam nebesa naspram Kursijja su poput jedne halke naspram prostrane doline na zemlji, a Arš naspram Kursijja je kao ta dolina nepram te halke.“1
U jednom srcu nemoguće je objediniti veličanje Allaha sa Njegovim omalovažavanjem, zato je ismijavanje s Allahom, Njegovim ajetima i poslanikom Njegovim kufr,2 bez obzira na koji način se to desilo, ozbiljno ili u šali, Uzvišeni je u suri et-Tevbi rekao: Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: „Samo se vi rugajete, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite.“ A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: „Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.“ Reci: „Zar ste se Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici. Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.“3
Šejhul-islam Ibn Tejmijje je rekao: „Ovo je očit dokaz da je ismijavanje s Allahom, ajetima Njegovim i Njegovim poslanikom nevjerstvo, i ovaj ajet ukazuje na to da ko god umanji od vrijednosti Allahova Poslanika, bio ozbiljan ili se šalio, počinio je nevjerstvo.“4
El-Kadi, Ebu Bekr ibn el-Arabi je govoreći o ovom ajetu, u Ahkami el-Kur'an, rekao: „Ono što su rekli, tj. licemjeri, ne može biti osim da je bilo ozbiljno ili u šali, a kako god da je, to je nevjerstvo; jer je čak i ismijavanje s nevjerstvom nevjerstvo, oko čega nema razilaženja u ummetu.“
Es-Saʹdi je rekao: „Zaista ismijavanje s Allahom i Njegovim poslanikom je nevjerstvo koje izvodi čovjeka iz vjere, jer je osnova vjere izgrađena na veličanju Allaha, Njegove vjere i Njegova Poslanika, dok ismijavanje s nečim od toga negira tu osnovu, i poništava je najgorim poništavanjem.“
To što je taj čovjek rekao je omalovažavanje Slavljenog Allaha, neka je Uzvišen Allah visoko iznad onoga što o Njemu govore zalimi.5 Spuštanje Allaha, Uzvišen neka je On, na stepen čovjeka u govoru, kada mu se obraća i govori, je nevjerstvo, u koje nema sumnje kod bilo koga ko ima i najmanje znanje o Allahovoj vjeri. To neće učiniti osim neko ko je okorjeli neznalica ili neko u čijem srcu nema nimalo poniznosti prema Allahu!
Zatim je na to još povećao nevjerstvo ismijavajući se i poigravajući, rekavši: „Morat ću o tome obavijestiti Allaha.“ Pa da li je Allah u potrebi da ga jedan neznalica i nepravednik obavještava?
Allahu nije ništa tajna ni na Zemlji ni na nebu!6
Na ovom jadniku je da obnovi svoje vjerovanje, te da uđe u islam iznova, da se pokaje Allahu od ovog očitog nevjerstva, te da u onome što mu je ostalo od života poveća činjenje dobrih djela i dobročinstva, koliko god bude u mogućnosti, ne bi li mu Allah prešao preko ovih postupaka, te oprostio njegovo neznanje i neprijateljstvo.
Allah najbolje zna.
Islam: Pitanje i odgovor.
fusnote:
1 El-Albani ga je u djelu es-Silsile es-Sahiha, ocijenio vjerodostojnim, 1/223.
2 Nevjerstvo.
3 Sura et-Tevbe 64-66.
4 Iz djela Es-Sarimu el-Meslul, 2/70.
5 Zulumćari.
Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info
Prijevod:
Mirza Musić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551817/