Pričao nam je Se’id b. Mensur, pričao nam je Ebu Mu’avija, pričao nam je Dža’afer b. Burkan, od Jezid b. Ebi Nušbeh od Enes b. Malika r.a., koji kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’, ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ (Sunen Ebu Davud, br.2532., da’if; Musned Ebu Ja’ala, br.4311., da’if.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18947.; Sunen, Se’id b. Mensur, br.2367.)

* * * * *

Imam el-Menavi rhm., (umro 1031.h.g.), u komenatru ovog hadisa kaže: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – naravno sa riječima Muhammedun Resulullah; ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njega i njegovog imetka, i u vanjštini će se smatrati vjernikom! „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – tj. zbog nedjela kojeg čini, pa makar bio u pitanju i veliki grijeh. Takva osoba će biti pod Allahovom dž.š., voljom na Sudnjemu Danu – za razliku od Haridžija koji smatraju/vjeruju, drugačije.

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – tačnije poslije hidžre, i to sljedećim redoslijedom: prvo mu je bilo dozvoljeno da upozori (inzar), bez borbe, onda mu je bilo dozvoljeno da se fizički brani ako ga nevjernici napadnu, zatim mu je bilo dozvoljeno da im prvi objavi rat mimo svetih mjeseci, te na kraju mu je bilo dozvoljeno da im objavi rat kad god hoće.

„pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – jer će nakon toga džihad prestati što znači da je on glavni cilj džihada i borbe na Allahovom dž.š., putu. Nakon njega slijedi pojava Je’džudža i Me’džudža, s kojima se neće moći nositi, nakon čije propasti više neće biti nevjernika. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika“ – tj. propisanost i obaveznost džihada se ne obustavlja zbog zuluma i nepravde imama/vlasti, njegovih grijeha, niti se imam/vlast, uklanja zbog nasilja, grijeha ili razrješenja.

„niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar)“ – tj. Allah dž.š., je u praiskonu procjenio sve, unaprijed znajući šta će se dešavati u tačno određenom vremenskom periodu, i na tačno određen način, pa se na taj način sve dešava u Njegovom kaderu. Sekta Kaderija (negatori Božijeg kadera-određenja), smatraju drugačije tj. da Allah dž.š., nešto zna tek kada se ono desi, ne prije toga!?

U djelu el-Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedna od temeljnih osnova naše vjere, koja između ostaloga stavlja akcenat na vjerovanje u Allahov kader, te vjerovanje Poslaniku s.a.w.s., u svemu onome o čemu nas je obavijestio od Gajba i nevidljivog svijeta. Muhammed s.a.w.s., govori u ime Allaha dž.š., bivši pomognut Njime.“

Jezid b. Ebi Nušbeh – od njega ne bilježi hadise niko osim imama Ebu Davuda, i on je medžhul-nepoznat, kako tvrdi imam el-Mizzi i ostali. (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, 3/386.)

* * * * *

Imam Ebul-Tajjib el-Azim el-Abadi rhm., kaže: „Tri stvari – svojstva – su od osnove vjere/imana – baza i temelj:

-Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – uz Muhammedun Resulullah s.a.w.s., pa ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njegovog života i imetka; ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb) – tekfir ili ikfar je pripisivanje pojedinca nevjerstvu – i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel) – pa makar bio i veliki grijeh u pitanju izuzev djela nevjerstva za razliku od Mu’utezila koji za velikog griješnika smatraju da je „menzila bejnel-menziletejn“ tj. da je negdje između dženneta i džehennema.

-Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan – u praksi je, ne staje i ne prestaje – od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – od vremena primanja Objave – pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta – Isa a.s., ili imam Mehdi – boriti protivu Dedždžala – koji će biti ubijen, nakon kojeg džihad neće biti aktivan.

Što se Je’džudža i Me’džudža tiče s njima se neće imati snage za borbu, pa zbog toga borba protivu njih neće biti ni obavezna shodno ajetu iz sure el-Enfal. Kada ih Allah dž.š., uništi, na zemlji neće ostati nijedan nevjernik sve dok Isa a.s., bude živ na zemlji, a što se tiče muslimana koji će otići u nevjerstvo nakon Isa a.s., ni za njih to neće važiti, jer će muslimani ubrzo zatim pomrijeti zbog blagog vjetra koji će im duše uzeti, dok će ostatak nevjernika ostati da čeka nastup Sudnjega Dana. I džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika tj. džihad se neće obustavljati zbog toga što će imam/vlast, biti zulumćarska, silnička, nepravedna ili pravedna.

-Te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar) – sve što se događa u svijetu biva s Božijom voljom i određenjem, i to je treće svojstvo. Imam el-Munziri rhm., se nije izjasnio povodom ovog hadisa.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 7/205.)

* * * * *

Šejh Abdul-Muhsin el-‘Abbad, u komentaru ovog hadisa (pogledaj: šerhu Sunen, Ebu Davud, 13/446.), kaže:

„Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – kada dođe do borbe sa nevjernicima može se desiti da neko od njih (u toku borbe), izgovori riječi ‘la ilahe illallah’ – pa ako se to desi, dotična osoba se neće ubiti i od toga ćemo se ustegnuti i čuvati, jer je u pitanju izgovoreno šehade, a ljudi ne mogu znati što je u srcu čovjeka, i da li je to bilo iskreno ili neiskreno. U svakom slučaju, ustegnućemo se od takvog čovjeka, a od Allahovog Poslanika s.a.w.s., se bilježi da je žestoko negodovao na čin ubojstva čovjeka koji je na taj način izgovorio ‘la ilahe illallah’, rekavši: „Zar si ubio čovjeka nakon što je rekao ‘la ilahe illallah’!?“

„ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“ – ko bude rekao ‘la ilahe illallah’, neće se proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini izuzev ako ga bude ohalalio i dozvolio. Grijeh čija je zabranjenost opšte poznata da je od vjere – ko ga ohalali uznevjerovao je, poput ohalaljivanja zinaluka, pijenja alkohola ili bude u pitanje negiranje propisa i obaveze koja je opšte poznata da je od vjere islama; „i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – pa makar bio u pitanju i neki od velikih grijeha ako ga nije ohalalio, i ova rečenica je slična u značenju prethodnoj rečenici: „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“

Dakle, nema tekfira zbog učinjenog grijeha izuzev ako ga je njegov izvršitelj ohalalio, zbog čega će postati nevjernikom, izuzev onoga što se veže za pitanje obavljanja namaza – ako čovjek namjerno ostavi namaz, poričući njegovu obaveznost, takva osoba je nevjernik po opštoj saglasnosti svih muslimana, ali ako je u pitanju neobavljanje namaza iz nemara i lijenosti – po ovom pitanju se islamski učenjaci razilaze, mada se od ashaba bilježi da je takav čin djelo nevjerstva, kako se to bilježi od Abdullaha b. Šekika el-Ukajlija, koji kaže: „Sreo sam tridesetak ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., za koje izostavljanje bilo kojeg čina nije bilo nevjerstvo izuzev izostavljanja namaza!“

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – tj. od kako mu je data dozvola za borbu na Allahovom dž.š., putu, što se desilo tek nakon poslanikove s.a.w.s., hidžre u Medinu. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika“ – i ovo je detalj koji služi za dokaz tj. džihad i borba na Allahovom dž.š., putu će se voditi kako pod vođstvom dobrih/poštenih, ljudi tako i pod vođstvom loših/nepoštenih ljudi.

„te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ – tj. vjerovanje u Božije određenje (el-imanu bil-kader), je jedna od šest temeljnih istina i osnova imana/vjere, koje su nam spomenute u čuvenom džibrilovom hadisu: „Da vjeruješ u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji Dan, i Kader – Božije određenje, dobro ili zlo bilo.

Hadis je da’if/slab, jer u njegovom lancu ima medžhul-nepoznata osoba. Se’id b. Mensur je opštepoznat; Ebu Mu’avija Muhammed b. Hazim el-Darir el-Kufi, sika-pouzdana osoba, od kojeg hadise bilježe autori 6 djela; Dža’afer b. Burkan je saduk-istinoljubiv, od njega prenosi hadise imam Buharija u djelu el-Edeb el-Mufred, imam Muslim i autori Sunena. Jezid b. Ebi Nušbeh – on je medžhul/nepoznat, od kojeg hadise bilježi imam Ebu Davud. Od Enes b. Malika r.a., od Poslanika s.a.w.s..

* * * * *

U poglavlju o obavljanju namaza i vođenju borbe sa imamom/vlašću, makar bila i pokvarena, šejh Abdurrahman b. Salih el-Mahmud kaže: „Obavljati džumu namaz za njima je džaiz-dozvoljeno. Mezheb Ehli Sunneta vel-Džemata jeste taj da je obavljanje džume namaza za griješnim imamom/vlašću, džaiz/dozvoljena, pa makar se i znalo da taj imam odgađe namaz ili da pije alkohol – dozvoljeno je obaviti namaz za njim što nam je potvrđeno i u nekoliko poslanikovih s.a.w.s., hadisa, poput:

„Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – neudarati na život i imetak takvog čovjeka, sve dok ispoljava iman i vjeru s njime ćemo se ophoditi prema njegovoj vanjštini, pa ako mu je nutrina poput vanjštine elhamdulillah, a ako ne bude tako – naše je da sudimo po ljudskoj vanjštini, a Allah dž.š., će da sudi ljudskim nutrinama, izuzev ako nam neko ispolji neki drugi grijeh – nevjerstvo ili otpadništvo, zbog čega je obaveza sprovesti određenu kaznu za taj čin. Ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“

Ovaj hadis prenosi imam Ebu Davud, ali u pitanju je hadis koji je da’if/slab, zbog prenosioca Jezida b. Ebi Nušbeh, kojeg učenjaci smatraju slabim ravijom. Ono što se u hadisu spominje od imana i vjerovanja u Božija određenja, konstantnosti i neprekidnosti džihada, i toga da ne proglašavamo muslimana nevjernikom – sve je to tačno i potvrđeno drugim dokazima i hadisima Allahovog Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Šerhu Lum’atil-I’itikad, 12/27.)

* * * * *

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako se nađe savršena osoba koja bi nas predvodila u borbi na Allahovom dž.š., putu – pa to je vrhunac Allahovog zadovoljstva, pomaganja Njegove riječi, uspostave Njegove vjere te pokornosti Njegovom Poslaniku s.a.w.s., ali ako se ne nađe takva osoba već neko ko ima pri sebi nemorala/grijeha, i pokvarenog nijjeta koji se bori samo radi prestiža i vođstva, ili je nekada i nepravedan u određenim pitanjima – dok je šteta obustavljanja borbe gora po vjeru od štete nastavljanja borbe pod takvim vođstvom – obaveza nam je onda nastaviti borbu pod takvim vođstvom radi otklanjanja veće štete i većeg zla, pa makar se morala počiniti manja šteta. Ovakav stav i razmišljanje spada u osnove islama, kojem se mora pridavati stroga pažnja!

Od osnova vjerovanja Ehli Sunneta vel-Džema’ata jeste i to da će se voditi borba na Allahovom dž.š., putu pod vođstvom bilo dobrog ili lošeg čovjeka. Allah dž.š., pomaže ovu vjeru i sa griješnim čovjekom, i sa ljudima bez ahlaka i morala, kako nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik s.a.w.s.. Ako se borba ne može voditi osim pod vođstvom pokvarenih glavešina (el-umera’ el-fudždžar), ili sa vojskom punom nemorala i grijeha – jedno od dvoje se mora desiti: ili ne voditi borbu sa njima – što može rezultirati time da neko drugi dobije vlast i ovlada, koji su mnogo gori po din/vjeru, i dunjaluk, od ovih prvih, ili voditi borbu pod vođstvom manje-lošeg vođe, s čime se može odagnati veća pokvarenjaština, i putem čega se može uspostaviti više islamskog šeri’ata, ako se već ne može uspostaviti kompletan Šeri’at! Ovako postupati nam je obaveza, kako u ovom slučaju tako i u svim ostalim slučajevima sličnim ovome! Većina borbi koje su muslimani vodili, nakon perioda pravovjernih halifa (Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a.), nisu se dešavale osim po navedenom principu!

Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Dobro i napredak je okačeno na grivama konja, sve do Sudnjega Dana – nagrada i ratni plijen!“ Ovaj sahih hadis nam ukazuje i na značenja hadisa kojeg prenosi imam Ebu Davud rhm., u svom Sunenu, u kojem Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „…džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika…“; ili: „U mom ummetu će uvjek postojati skupina ljudi, koji će vidno biti na istini, i kojima neće škoditi oni koji im kontriraju, sve do Sudnjega Dana!“ – kao i brojne druge predaje , na kojima su svi ehli-sunnetski pravci i skupine složne da se po njima postupa kada je u pitanju džihad i vođenje borbe na Allahovom dž.š., putu, sa dobrim ili lošim vođstvom, za razliku od Rafidija i Haridžija – koji su otpali od Sunneta i Džema’ata.

Allahov Poslanik s.a.w.s., je također rekao: „Na vlast će vam dolaziti silničke, izdajničke i pokvarenjačke glavešine. Ko bude vjerovao njihovim lažima i ko ih bude pomagao u tome – nije od mene, niti sam ja od njega, niti ćemo se sresti na vrelu Havd. A ko ne bude vjerovao njihovim lažama i ne bude ih pomagao u njihovoj nepravdi – taj je od mene, i ja sam od njega, i piće sa moga vrela Havd!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.614-2259.; Sunen, Nesa’i, br.4207-4208.)

Ako čovjek bude dobro razumio ono što je Poslanik s.a.w.s., naredio kada je u pitanju vođenje borbe na Allahovom putu, koju predvode glavešine muslimana, sve do Sudnjega Dana, kao i ono što je Poslanik s.a.w.s., zabranio kada je u pitanju pomaganje silnika u njihovom siledžijstvu-zulumu-nasilju-nepravdi – spoznaće da je umjereni i jedino ispravni pravac, koji je čisti islam, da se vodi borba protivu onih koji to zaslužuju sa svakim emirom-vođom ili skupinom koja je preča islama od drugih – ako se nije u mogućnosti na drugi način se protivu takvih boriti, uz maksimalno čuvanje od toga da se skupina, sa kojom se borimo, pomaže u nečemu od nepokornosti prema Allahu dž.š.. Pokoravaće im se u onome u čemu su Allahu dž.š., pokorni, a neće im se pokoravati u onome u čemu su Allahu dž.š., nepokorni, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti stvoritelju.

Ovo je put odabranika islamskog ummeta, kako ranije tako i danas, i ovo je obaveza svakog razumnog i punoljetnog muslimana, i ovo je sredina između puta Harurija-Haridžija i njima sličnim ljudi – koji se drže puta pokvarene bogobojaznosti iznikle iz neukosti i slaboga znanja, te puta Murdžija i njima sličnim ljudi koji se drže puta apsolutne i slijepe pokornosti vođama/vlastima, pa makar i ne bili u pitanju dobri i pošteni ljudi. Molimo Allaha dž.š., da nas pomogne, i našu braću muslimane, u onome što On voli i s čime je zadovoljan, od riječi i djela, a Allah dž.š., najbolje zna. Sallallahu ve selleme ‘ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/506-508.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, CG
Preuzeto sa minber.ba

Dobrovoljni namazi s posebnim povodom

1.) Tehijjetul-mesdžid je namaz koji klanjamo pri ulasku u džamiju u bilo koje vrijeme, a da to nije vrijeme nekog farza ili sunneta. Ovaj namaz se klanja kao pozdrav mesdžidu ili džamiji u koju ulazimo. Ima dva rekata.

2.) Namaz nakon povratka sa putovanja. Nakon što se sa putovanja vratimo u mjesto stanovanja pohvalno je i lijepo da prije odlaska kući svratimo u lokalnu džamiju ili mesdžid (mekteb) i klanjamo dva rekata. To je bila praksa Allahovog Poslanika a.s.

3.) Istihara namaz. Ako hoćemo donijetu neku važniju odluku u životu, a ne znamo koliko je ona dobra po nas, tada ćemo klanjati istiharu i nakon toga proučiti istihare dovu. Istihara-namaz je sunnet Allahova Poslanika, kog je često preporučivao ashabima. Ima dva rekata.

4.) Salatut-tevba (namaz za pokajanje). Ukoliko želimo da se pokajemo za određene ovodunjaličke prijestupe ili pojedinačni grijeh, lijepo je da uzmemo abdest, klanjamo dva rekata nafile i potom zamolimo Allaha za oprost tog ili tih grijeha, te učinimo iskrenu tevbu (pokajanje). Na ovu nafilu nas upućuje hadis kojeg prenosti hazreti Ebu Bekr, a bilježi ga Ebu Davud i Tirmizi.

Admir Iković prof.
Preuzeto sa akos.ba
Procitajte kompletan clanak ovdje:
https://akos.ba/dobrovoljni-namazi-u-svjetlu-poslanikovog-sunneta/

Ruknovi Muhammedu resulullah

1. Da posvjedočimo da je rob (odgovor kršćanima)
2. Da posvjedočimo da je Poslanik (odgovor jevrejima)

Šartovi Muhammedu resulullah

– Allah Uzvišeni je spojio svjedočanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao poslanika sa Svojim svjedočenjem u šehadetu. U svakom ezanu i ikametu, na tešehudu se spominje.

Ali je problematika što neki muslimani izgovore te riječi ali ne potvrde djelima, a neki ni svojim srcem.

Svjedočenje da je Muhammed Allahov Poslanik, tj. svjedočenje da je poslan svim stvorenjima (ljudima i džinnima), a poslanik je čovjek kojem je Allah Uzvišeni objavio šerijat i naredio mu da ga dostavi.

Jer, ljudi prije Nuha, alejhis-selam, bili su jedan narod te im nije bio potreban poslanik, a zatim su se razmnožili i počeli međusobno razilaziti pa su bili u potrebi za poslanikom, a onda im je Allah Uzvišeni poslao poslanika, kao što kaže:

“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi ljudima u onome u čemu su se oni razilazili.” (El-Bekare, 213)

Poslanici su bili poslani onda kada su se ljudi počeli razilaziti kako bi im presudili po istini, tako je prvi poslanik bio Nuh, alejhis-selam, a posljednji Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Obaveza je vjerovati da je on posljednji u nizu poslanika.

Greška je što neki tvrde da je prije Nuha, alejhis-selam, bilo poslanika, jer Allah Uzvišeni kaže:

“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega.” (En-Nisa, 163)

U hadisu o šefa'tu (zauzimanju) na Sudnjem danu rečeno je da će ljudi doći kod Nuha, alejhis-selam, te će mu reći: “Ti si prvi poslanik kojeg je Allah poslao stanovnicima Zemlje.”

A onaj ko bi pozivao u to da je vjerovjesnik poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, propis za takvog je da je nevjernik, zbog riječi Uzvišenog:

“Nego je Allahov Poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)

Važno je napomenuti da nije dovoljno samo jezikom izgovoriti šehadet (svjedočenje) nego je obaveza slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je jedan od uvjeta da bi djelo bilo primljeno kod Allaha Uzvišenog.

Šartovi (uslovi):

1. Vjerovanje u ono što je obavjestio

– jer kod čovjeka se ne smije pojaviti dvoumljenje u vezi onoga što nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava, nego čak u srcu treba da bude jače uvjerenje nego što jezik izgovara. Kaže Uzvišeni:

“…to je istina, kao što je istina da govorite!” (Ez-Zarijat, 23)

Stoga, čovjek ne smije da sumnja u Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, obavijesti. Međutim, on nije prisutan sada, nego je veza između njega i nas lanac prenosilaca (sened), te ako se potvrdi da je hadis zaista od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza je vjerovati u njega.

2. Poslušnost njegovoj naredbi bez dvoumljenja, jer kaže Uzvišeni:

“Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne posluša, taj je očito skrenuo sa Pravog puta.” (El-Ahzab, 36)

Stoga, neki ljudi, kada im dođe naredba od Allaha Uzvišenog ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, griješe jer tada počnu ispitivati da li je to naredba koja je obavezna (vadžib), ili je naredba koja ukazuje na poželjnost obavljanja djela (mustehab). Nažalost, to se danas dešava.

Međutim, toga se treba čuvati, jer ni ashabi, kada bi im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto naredio nisu ispitivali: “O Allahov Poslaniče, je li to obavezno ili je dobrovoljno?” Štaviše, pokoravali su mu se iskreno, bez ispitivanja o tome.

Šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: “Dakle, nemoj ispitivati nego se pokoravaj, jer ti si onaj koji svjedo č i da je Muhammed Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa uradi što ti naređuje!”

Ali, u slučaju kada čovjek dođe u situaciju u kojoj je nešto naređeno, pa uradi suprotno, tada je njegovo pravo da pita da li je naredba bila na stepenu obaveznosti ili ne, jer ako je bila obavezna, onda se treba pokajati zbog kršenja naredbe, a ako nije bila obavezna, onda je manji problem.

3. Udaljavanje od onoga što je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez dvoumljenja
Stoga, nemoj reći: “To nije navedeno u Kur’anu…”, pa da budeš od onih koji su propali, jer ono što se nalazi u sunnetu, to je naređeno da se slijedi i u Kur’anu, jer Uzvišeni kaže: “… slijedite ga!” (El-E‘araf, 158), jer to je naredba općeg karaktera za sve što je rekao.

– zabrane:
a. obavezne (stroge zabrane – harami)
b. poželjne (da čovjek izbjegava mekruhe – pokuđena djela)

4. Obožavati Ga samo kako je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio bilo da je iz oblasti akide (islamskog vjerovanja), govora ili nekih djela.

S obzirom na spomenuto, sve vrste novotara nisu upotpunili pravi smisao svjedočenja: Muhammedu resulullah (Muhammed je Allahov poslanik), jer su dodali nešto što nije od onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, propisao, te se nisu ophodili lijepo prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem.

Neki učenjaci su dodali još dva šarta (uslova):

5. Ne davati prednost ničijem govoru nad govorom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Prema tome, nije dozvoljeno da se prednost daje nekom od najučenijih ljudi ili predvodnika muslimana nad govorom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer smo svi mi, obični ljudi i predvodnici, obavezni slijediti njega.

Kada se nekim ljudima kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem…”, oni kažu: “Da, ali je imam taj i taj rekao to i to…” Ovakva izjava je veoma opasna, jer nije dozvoljeno da se bilo čiji govor uporedi sa Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, govorom, bez obzira ko bi taj čovjek i koju funkciju u društvu obnašao.

– Spominje se od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao:

“Gotovo da se kamenje ne počne bacati s nebesa na vas, ja vam kažem: ‘Rekao je Allahov poslanik’, a vi govorite: ‘Rekao je Ebu Bekr i Omer.'”

Subhanallah! Kada je ovakav slučaj sa njima dvojicom, koji su najbolji ljudi na dunjaluku poslije poslanika i vjerovijesnika, šta onda reći kada se sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, upoređuju drugi ljudi, pa čak i ako su imami (predvodnici) ovog ummeta.

– To podrazumijeva da se njegovi hadisi ne stavljaju na mjesta koja su neprikladna jer je to vrsta prijezira.

– Također, u to spada i nepodizanje glasa pored njegovog kabura (koji se nalazi u Medini).
Jedne prilike vođa pravovjernih Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, čuo je dva čovjeka koji su došli iz Taifa, te su počeli podizati glasove u Mesdžidu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im reče: “Da niste od stanovnika Taifa (jer su gosti iz daleka pa možda ne znaju propis), izudarao bih vas”, jer je Allah Uzvišeni rekao:

“O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovog glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite.” (El-Hudžurat, 2)

Nakon što je objavljen ovaj ajet, ashab po imenu Sabit ibn Kajs, radijallahu anhu, koji je do tada pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorio glasno, nakon što je objavljen ovaj ajet, sklonio se u svoju kuću i plakao dan i noć. To su oni koji poznaju vrijednosti i ulogu Kur’ana plemenitog.

Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obilazeći ashabe, što mu je bio i običaj brinući se o njima, pitao za Sabita, pa su mu rekli: “O Allahov Poslaniče, taj čovjek je u svojoj kući i plače dan i noć otkako je objavljen ovaj ajet.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Idi i reci mu da mi dođe.” Došao mu je, a on mu reče: “Šta te rasplakalo, o Sabite?” “Ja sam glasan, pa se bojim da je ovaj ajet objavljen u vezi mene, jer Allah Uzvišeni kaže: ‘…da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite'”, reče Sabit.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Zar nisi zadovoljan da živiš dostojanstveno, da pogineš kao šehid i da uđeš u Džennet.”

Allahu ekber! Svako ko bude strahovao od Allaha, takav je siguran i spašen. Čovjek koji se sakrio u svoju kuću strahujući od Allaha Uzvišenog, ali On je Taj Koji ga je osigurao i spasio, te je zbog toga naša obaveza da vjerujemo da je Sabit ibn Kajs, radijallahu anhu, od stanovnika Dženneta, jer nas je tako obavijestio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

6. Voljeti ga više od bilo koga, osim od Allaha Uzvišenog.

Npr. Kada je Omer ibnul–Hattab, radijallahu anhu, rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov poslaniče, volim te više od svega, osim od samog sebe.” Pa je odgovorio: “Ne Omere, sve dok ti ne budem draži i od samog tebe.” Nakon toga, Omer reče: “Tako mi Allaha, draži si mi i od mene.”

———————————

Iz skripte “islamsko vjerovanje” – minber.ba

Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić

Preuzmite skriptu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Skripta-iz-islamskog-vjerovanja-ispravljena-verzija-minber-ba.pdf

Sidk (iskrenost) je temelj odnosa prema Allahu Uzvišenom ali i prema stvorenjima, a to je da čovjek obavijesti o nečemu onako kako je u stvarnosti.

“Dosta je čovjeku laži da prenese sve što čuje.” – hadis. tj. ne trebamo pričati ono što ne znamo tačno. – Sidk je uslov ispravnosti šehadeta: La ilahe illellah jer je to prikazivanje na djelima onoga što se nalazi u srcu.

– A što se tiče međuljudskih odnosa: “Najgori ljudi su sa dva lica.” (Bilježe Buharija i Muslim)
Jezička definicija: ( ) نفق Gušterova jazbina (Spoljašnost jazbine je pijesak i zemlja a unutra tunel, put), tunel i sl.

Šerijatska definicija:
Pokazivanje u javnosti islama i dobra, a skrivanje kufra i zla.

“Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En–Nisa, 145)

Pravilo: Nikoga nemamo pravo proglasiti munafikom (licemjerom).

– Osobine munafika se nalaze u suri Et–Tevba (Pokajanje). Početak licemjerstva (nifaka):

U Mekki nisu postojali licemjeri jer je u osnovi bilo opasno prikazivati islam javno, ali nakon hidžre tj. nakon Bitke na Bedru određena skupina Medine iz plemena Evs i Hazredž, ali i nekolicina židova javno su prešli na islam ali su skrivali nevjerstvo u svojim srcima.

Vođa plemena Hazredž Abdullah ibn Ubejj ibn Selul kojeg su prije dolaska Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu željeli postaviti kao vladara, međutim, to mu je izmaklo u trenutku, pa se okrenuo protiv njega iako to ponekad javno nije pokazivao.

Među muhadžirima nije bilo munafika jer su oni dobrovoljno napustili Mekku, a ne silom tako da nije uopće bilo potrebe za tim.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije htio ubijati munafike, kako je to rekao Omeru, radijallahu anhu: “Ne volim da kažu Arapi kako Muhammed ubija svoje drugove.”

– Licemjeri misle da će na Sudnjem danu moći slagati Allahu kao što na ovom svijetu lažu vjernicima kada kažu: “Vjerujemo”, jer osnova je da muslimani vrednuju ljude na dunjaluku shodno njihovoj spoljašnosti.

– Pohod na Tebuk: muslimani su krenuli dok su munafici ostali u Medini a među njima i tri ashaba. Nakon pohoda, svi su davali isprike (opravdanja) dok ova trojica rekoše da nemaju opravdanja a bilo im je rečeno da slažu, međutim, odlučili su da kažu istinu. Pa im je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da idu dok Allah ne donese presudu. 50 dana nema objave. U tom periodu porodice su otišle svojim očevima, a zatim zabrana komunikacije sa ljudima…Nakon 50 dana, naveče je spuštena objava iz sure Et–Tevbe da im je oprošteno.

Onda dolaze ashabi i čestitaju im na tome. Pa, Allah objavljuje ajet:

“O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et–Tevbe, 119)
Zbog te iskrenosti, rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Raduj se najboljem danu od kad te majka rodila.” tj. potvrda u Kur'anu da mu je Allah oprostio. Poslije je ovaj ashab rekao: “Nikad više neće laž na moja usta izaći.”

Vrste nifaka:
1. Veliki nifak (srčani ili nifak sa ubjeđenjem) – izvodi počinioca iz islama.

“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici”. (El–Bekare, 8) Neki učenjaci kažu da nema za njega tevbe, ali ispravnije je da se može pokajati iskreno čineći tevbu.

Vrste Velikog nifaka:

1. Nijekanje Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
2. Nijekanje nečega od onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
3. Mržnja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
4. Mržnja nečega od onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
5. Radovanje slabljenju Poslanikove vjere.
6. Mržnja prema napretku Poslanikove vjere. Ovo je šest vrsta nifaka i onaj kod koga se one nađu, biće na najnižem stepenu u Džehennemu.

2. Mali nifak (nifak djelima) – ne izvodi iz islama.

Vrste malog nifaka:

1. Kad govori – laže,
2. Kad obeća – prevari,
3. Kad mu se nešto povjeri, on to pronevjeri,
4. Kad se raspravlja (svađa), prelazi granicu i

Od znakova nifaka: voli da bude pohvaljen za ono što nije učinio, prezire pokudu koja je kod njega, prezire onoga ko mu ukaže na nedostatke, malo spominje Allaha (zikr), lijeno obavlja ibadete i čak to radi zbog ljudi…

Ashabi su se bojali nifaka, npr. Omer ibnul Hattab i događaj sa Huzejfe ibnul Jemanom, radijallahu anhuma, kada je Omer pitao da li je on na spisku munafika jer je Huzejfe bio povjerenik tajni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je to znao.

Rekao mu je Huzejfe: “Nisi i nakon tebe neću nikome više reći.”

Pa se Omer brinuo da li je munafik ili ne a poznato je koliki je stepen imana imao.

Kaže imam Buharija u Sahihu: “Rekao je Ibn ebi Mulejke: ‘Doživio sam 30 ashaba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a svi su se za sebe bojali nifaka.'”

Spominje se od Hasana da je rekao: “Boji ga se samo vjernik a siguran je od njega samo licemjer.” I takođe: “Ko se ne boji nifaka takav je licemjer.”

Primjer Ebu Bekra i Hanzale kada su kazali da su licemjeri jer kada odu od Poslanika, sallallahu aljehi ve sellem, nisu više na takvom stepenu imana…

Opasnost uzimanja dobrih dijela kao sredstvo do Allaha, a ustvari nije iskreno, npr. Mesdžid Dirar koji je spomenut u suri Et–Tevbe.

Takođe je rekao Omer: “Allah se smilovao onom ko mi ukaže na greške.”

Omer ibn Abdulaziz je postavio čovjeka koji će ga pratiti (špijunirati), pa mu kaže da šta god primjeti loše kod Omera da mu kaže: “Boj se Allaha!”

Lijek za nifak: rad tajnih ibadeta.

———————————

Iz skripte “islamsko vjerovanje” – minber.ba

Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić

Preuzmite skriptu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Skripta-iz-islamskog-vjerovanja-ispravljena-verzija-minber-ba.pdf