Priredio: Sead ef. Jasavić

Da li je namaski zikr propisan za učiti, poslije preklanjanih sun-sunneta ili poslije preklanjanog farza, to ćemo, između ostalog, najbolje razumjeti iz samih predaja i hadisa Poslanika s.a.w.s., koje nam potanko objašnjavaju to šta znači riječ „el-Mektuba“ – poslije koje je propisan namaski zikr, a koja se spominje u brojnim hadisima koji govore o namaskim dovama i zikrovima. Objava islama sama sebe tumači, pa tako kur’anski ajeti jedni druge tumače, poslanikovi s.a.w.s., hadisi jedni druge tumače, i sami ajeti i hadisi se također međusobno detaljišu i tumače. Vođeni ovim pravilom, vratili smo se na hadise Poslanika s.a.w.s., kako bi bolje razumjeli to šta znači riječ el-Mektuba poslije koje su propisani brojni namaski zikrovi i dove:

Alija r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata namaza (son-sunnet), izuzev nakon farza od sabaha i od ikindije namaza!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1277.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.1012.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1196.; Musned, el-Bezzar, br.674.; el-Sunen, el-Kubra, el-Nesa’i, br.339.; Musned, Ebu Ja’ala, br.573.)

Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća?! Kako je blizu džamiji!? „Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Moj prijatelj mi je ostavio u oporuku sljedeće: Nemoj ništa Allahu smatrat ravnim, pa makar te trgali i gorjeli; nemoj namjerno izostavljati farz-namaz (mektuba) – a onaj ko ga bude namjerno izostavljao, taj nikakvog opravdanja neće imati; nemoj piti alkohol jer je on ključ svakog zla!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.4034.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.22128.; Musned, el-Bezzar, br.4148.)

Osman r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se bude lijepo abdestio, a zatim bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), kojeg i preklanja za imamom – grijeh će mu biti oprošten!“ (Sahih. Sahih Ibnu Huzejme, br.1489.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.483.. Imam Ebu Nu’ajm el-Asbehani rhm., kaže: el-Mektuba znači el-Mefruda tj. farz-namaz, el-Musned el-Mustahredž ‘ala Sahihi imam Muslim, 1/296., br.550.)

Zejneb prenosi od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., koji kaže: Neki čovjek upita Poslanika s.a.w.s., o bolestima koje snalaze ljude – šta mi imamo od toga? Poslanik s.a.w.s., reče: „Bolesti su iskup od grijeha (keffarat)! Moj otac reče: Makar bile i sitne!? Poslanik s.a.w.s., reče: Makar bio u pitanju i trn, a za njim i sve što je veće od njega! Reče: Moj otac prouči dovu protivu sebe – da ga ne napušta temperatura sve dok ne umre – ali koja ga neće ometati od hadždža i umre, od džihada na Allahovom dž.š., putu, i od klanjanja farz-namaza (mektuba), u džema’atu! Ko god bi ga dotakao osjetio bi vrućicu na njegovom tijelu sve dok nije umro!“ (Hasen-sahih. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11199.; Musned, Ebu Ja’ala, br.995.)

Enes r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., uniđe u kuću kod Ummu Sulejme, koja ga posluži sa hurmama i maslom, na šta joj Poslanik s.a.w.s., reče: „Vratite maslo u svoju mješinu, i hurme u svoju posudu – ja postim.“ Zatim ustade ka jednoj strani kuće, i klanja nafilu namaz (salaten gajre mektuba), i prouči dovu za Ummu Sulejm i ukućane. Ummu Sulejm r.a., mu reče: O Allahov Poslaniče, imam jednu potrebu! Reče: Koju? Reče: Tvoj mali sluga Enes – pa ne propusti ni jedno dobro ahireta niti dunjaluka a da mi u dovi nije zamolio za njega, za čim reče: Bože moj, opsrkbi ga imetkom i djetetom, i podaj mu berićeta. Reče: Ja sam jedan od najbogatijih ensarija!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.7186.; Musned, el-Bezzar, br.6601.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.8234.)

Enes r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nam nikada nije imamio u farz-namazu (mektuba), a da, nakon što bi se okrenuo licem prema nama, nije proučio dovu: „Allahumme inni e’uzu bike min kulli ‘amelin juhzi, ve e’uzu bike min kulli sahibin jurdi, ve e’uzu bike min kulli emelin julhi, ve e’uzu bike min kulli fakrin junsi, ve e’uzu bike min kulli ‘inni jutgi“ – „Bože moj, utječem ti se od svakog djela koji ponižava, i od svakog lošeg druga, i od svake nade koja zavarava, i od svake vrste siromaštva koja nas zaboravnim čini, i od svakog oholog zulumćara!“ (Musned, el-Bezzar, br.7449.)

Malik b. Abdullah r.a., kaže: „Borio sam se zajedno sa Poslanikom s.a.w.s., i ni za kim nisam klanjao lakši farz-namaz (mektuba), kao što bih ga klanjao za njime!“ (Mu’udžemul-Sahabe, el-Begavi, br.2075.)

Abdullah b. Zubejr r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nema ni jednog farz-namaza (mektuba), a da se prije njega ne klanjaju dva rekata nafile-sunneta!“ (Sunen, Darekutni, br.1046.)

Jezid b. Amir r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., mi je rekao: „Kada dođeš u džamiju, i zatekneš ljude kako klanjaju – klanjaj sa njima, pa i ako si već klanjao taj namaz! Tebi će biti nafila a njima je farz (mektuba)!“ (Sunen, Darekutni, br.1080.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3795.)

Amr b. Šu’ajb prenosi od svoga oca a on od svoga djeda da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko bude klanjao farz-namaz (mektuba), ili dobrovoljni namaz – neka uči u njemu Ummul-Kitab (suru el-Fatiha), zajedno sa još jednom surom, a ako prouči samo Ummul-Kitab – ispravno mu je!“ (Sunen, Darekutni, br.1223.)

Džabir b. Semure r.a., kaže: „Klanjali smo za Poslanikom s.a.w.s., farz-namaz (mektuba), pa u toku namaza, stisnu nešto svojom rukom. Kada je završio s namazom, rekosmo: O Allahov Poslaniče, je li se u namazu desila neka promjena? Poslanik s.a.w.s., reče: Ne izuzev toga što je šejtan htio preći ispred mene dok sam klanjao, pa sam ga ščepao tako da sam osjetio hladnoću od njegovih bala na mojoj ruci; tako mi Allaha, da me nije pretekao moj brat Sulejman, svezao bih ga jedan od džamijskih stubova, pa bi se medinska djeca s njime igrala!“ (Sunen, Darekutni, br.1375.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.4535.)

Ibnu Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte, farz-namaz (mektuba), klanjati dva puta dnevno!“ (Sunen, Darekutni, br.1542.)

Ibnu Abbas r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako se neko, u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), sjeti već propuštenog namaza – neka prvo završi s namazom u kojem je, pe neka, nakon njega, preklanja propušteni namaz.“ (Sunen, Darekutni, br.1558.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3321.)

Džabir r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je, jedne prilke, u Medini, pao sa svoga konja, i to na palmin panj, gdje je povrijedio stopalo, zbog čega je ležao u ajšinoj r.a., kući. Došli smo da ga obiđemo, pa ga zatekosmo kako sjedući klanja dobrovoljni namaz – pa mi stadosmo iza njega da klanjamo. Nakon toga, smo ga opet došli obići, a on klanjaše farz-namaz (mektuba), pa mi opet stadosmo iza njega da klanjamo za njim, pa nam pokaza rukom da sjednemo – te sjedosmo. Kada završi s namazom, reče: Pratite imama! Kad klanja sjedući – klanjajte i vi sjedući, a ako klanja stojeći – klanjajte i vi stojeći. Nemojte raditi onako kako persijanci postupaju sa svojim glavešinama!“ (Sunen, Darekutni, br.1562. ; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.5276.)

Berra’ b. ‘Azib r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nije klanjao farz-namaza (mektuba), a da nije dovio u njemu!“ (Sunen, Darekutni, br.1687.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3216.)

Ibnu Omer r.a., kaže: „Tejemmum se uzima radi svakog novog farz-namaza, pa makar se i ne učinilo ono što kvari abdest.“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.450.)

Imam Šafija rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao vitr-namaz na kamili – a ne bilježi se da je farz-namaz (mektuba), klanjao na kamili!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.735.)

Džabir r.a., kaže: „Mu’az r.a., bi klanjao jaciju-namaz za Poslanikom s.a.w.s., pa bi se zatim povratio svome plemenu kojima bi imamio na jaciji-namazu – njemu bi to bio dobrovoljni namaz, a njima je to bio jacijski farz (mektuba)!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.1539.)

Ebu Umame r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), u džematu, imaće nagradu poput obavljenog hadždža, a ko bude pješačio radi klanjanja dobrovoljnog namaza, imaće nagradu poput potpuno obavljene umre!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7717.)

Ebu Umame r.a., kaže: „Nikada se nisam primakao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), ili u toku klanjanja dobrovoljnog namaza, a da ga nisam čuo kako uči dovu sljedećim riječima, ne dodajući im išta, niti im oduzimajući šta: „Allahumma-gfir li zunubi ve hatajaje; Allahuma-n’išni ve-džburni ve-hdini li-salihil-e’amal vel-ahlaki, fe innehu la jehdi li salihiha, ve la jasrifu sejji’eha illa ente!“ – „Bože moj, oprosti mi grijehe moje i greške sve; Bože moj, uzdigni me, učvrsti me, uputi me dobrim djelima i lijepom ponašanju. Dobrim djelima ne može uputit, niti loša djela može odagnati niko osim Tebe!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7457.)

Ja’ala r.a., kaže: „Nastupio je farz-namaz (mektuba), a mi bijasmo zajedno sa Poslanikom s.a.w.s.. Predvodio nas je u namazu – a nije bio istupio ispred nas! Rekoh Ebu Sehlu: Šta ga je natjeralo da tako postupi? Reče: Mjesto je bilo tijesno!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.18137.)

Šurejh b. Ebreha r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako je, u danima kurban-bajrama, učio tekbire, od podne namaza prvog dana kurban-bajrama, pa sve dok je napustio Minu, tekbirajući nakon svakog farz-namaza (mektuba)!“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7280.)

Ajša r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata (son-sunneta), izuzev nakon sabah-namaza, kod kojeg bi dva rekata klanjao prije farza.“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7539.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se lijepo abdesti, pa ustane klanjati namaz, pa preklanja dva ili četiri rekata, farza (mektuba), ili nafile (gajru-mektuba), lijepo obavljajući ruku’ i sedždu, a zatim zatraži oprosta od Allaha dž.š. – Allah će mu oprostiti!“ (el-Ahad vel-Mesani, Ebu Bekr el-Šejbani, br.2040.; el-Du’a, el-Taberani, br.1848.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Kome neopravdano prođe farz-namaz (mektuba), propalo mu je djelo!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejba, br.3464.)

Hišam prenosi od svoga oca da je rekao: „Sinovi moji, kad imam uči u sebi – učite i vi, a kada imam uči na glas – vi ćutite. Namaz nije potpun ako se u njemu ne prouči sura el-Fatiha pa naviše – bio farz ili nafila.“ (el-Kira’et halfel-Imam, Buhari, br.271.)

Rejta el-Hanifijja kaže: „Ajša r.a., je imamila ženama na taj način što je stala među žene na farz-namazu (mektuba).“ (Musannef, Abdurrezzak, br.5086.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: Među ulemom ummeta kako Selefa tako i Halefa nema nikakva razilaženja u tome da nikome nije dozvoljeno da klanja farz-namaz (mektuba), na jahalici izuzev u nuždi, pa da je vitr-namaz obavezan-vadžib, Poslanik s.a.w.s., ga ne bi klanjao na jahalici!“ (Pogledaj: Tehzibul-Asar, br.2880.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: „Kunut dova se uči u namazu onda kada su muslimani u potrebi za nečim, lično ili kolektivno, i ta kunut-dova, koja se uči na zadnjem reka’atu, bilo kojeg farz-namaza (mektuba), je lijepo i dobro djelo.“ (Tehzibul-Asar, Musned Ibnu Abbas, 1/386.)

Imam el-Mervezi rhm., kaže: „Postoji više vrsta namaza poput namaza „feridah-mektubah-mu’ekkedah“ tj. pet dnevnih namaza koji su obavezni uz optu saglasnost i konsenzus ummeta; zatim slijede namazi koji su sunnet tj. nisu farz, nafile koje su nam propisane i preporučene, na kojima je pohvalno istrajavati, i koje je mekruh izostavljati poput vitr-namaza, dva rekata prije sabahskog farza itd.. Imamo nafila namaza koje su mustehabb i dobrovoljne ali nisu u rangu sunneta – ko ih bude praktikovao imaće nagradu, a ko ih bude izostavljao – to mu se neće smatrati mekruhom.“ (Salatul-Vitr, Mervezi, br.52.)

Ebu ‘Amr rhm., je rekao: „Dječak koji nije punoljetan tj. nije polucirao, neće imamiti ljudima na farz-namazima (mektuba), izuzev ako se nalazi među ljudima koji ništa ne znaju od Kur’ana – takvima će stariji dječak imamiti!“ (Kijamu Ramadan, el-Mervezi, br.26.)

Ibnul-Munzir rhm., kaže: „Sunnet je da mu’ezzin prouči ezan za namaz i onda kada se na putu, i da, za svaki farz-namaz (mektuba), prouči ikamet.“ (el-Evsat, Ibnul-Munzir, br.1161.)

—————————-

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., u komentaru hadisa Zejda b. Sabita r.a.: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Vaš najvrijedniji namaz jeste onaj kojeg budete klanjali kod vaših kuća izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.450.) – kaže: „El-mektuba tj. el-mefruda, odnosno farz-namaz, koji je vrijedniji kada se klanja u džamiji, zbog toga što ga je propisano klanjati u džema’atu, pa je zbog toga, sveukupno, vrijedniji i bolji!“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.412., 1/485.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.;) – kaže:

„Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)

————————-

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da svoje nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)

—————————

Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže:

„Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu s navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno.

Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji sljedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović

Za muslimana ne postoji veća blagodat od dosljednog slijeđenja Poslanikovog, sallallahu alejhu ve sellem, sunneta. To je, ustvari, obligatna dužnost svakog vjernika. Enes b. Malik kaže: “Suprugama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla su trojica ljudi da pitaju o njegovom ibadetu, ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: ‘Gdje smo mi u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!‘ Tako jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno noći provoditi u namazu!‘ ‘A ja ću stalno postiti, i nikako neću prekidati!‘, reče drugi. ‘A ja ću se potpuno ustegnuti od žena, i nikako se neću ženiti!‘, reče treći. Nakon toga došao je Poslanik, s.a.v.s., i rekao: ‘Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam bogobojazniji i pobožniji od vas, ali i ja postim i jedem, klanjam noću i spavam, i ja se ženim. A ko napusti moj sunnet, ne pripada meni!‘“ (Buhari, br. 5063, i Muslim, br. 1401)

Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bit će ponižen i obezvrijeđen svako ko se suprotstavi mojoj naredbi.” (Ahmed, 2/92, i Ibn Ebi Šejbe, 4/216, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 5/109)

Međutim, u iznimnim situacijama, u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nazire se spoljašnja oprečnost koja zbog nedovoljnog poznavanja šerijatskih postavki biva pogrešno shvaćena od velikog broja ljudi. Nemoguće je da Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovori dva kontradiktorna hadisa. Kontradiktornost nastaje u ljudskom razumu zbog nepotpunog shvatanja dotičnih hadisa, a nikako zbog istinske oprečnosti među njima.

Pitanje oko čijeg propisa postoje prividno oprečni argumenti je pitanje dobrovoljnog namaza nakon ikindije. Imam Buhari i Muslim prenose od Ebu Seida el-Hudrija da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Nema namaza poslije sabaha pa sve dok se sunce ne popne (dok na horizontu ne odskoči za dužinu koplja), niti namaza poslije ikindije dok sunce ne zađe.”

Citirani hadis aludira na zabranu obavljanja dobrovoljnih namaza nakon sabahskog i ikindijskog farza. Međutim, postoje druga, autentična predanja koja ukazuju na to da je, ipak, dozvoljeno klanjati nakon ikindije.

Imam Buhari, br. 590, bilježi da je Aiša kazala: “Tako mi Onoga koji je (Muhammeda) uzeo, (Muhammed) nije izostavljao klanjanje dva rekata (nakon ikindije) sve dok se nije susreo sa Allahom, a on se sa Uzvišenim Allahom nije susreo dok mu ovaj namaz nije otežao. On je u bolesti mnoge svoje namaze klanjao sjedeći” – (Aiša) je mislila na dva rekata poslije ikindije.
“Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je te namaze, ali ih on nije klanjao u džamiji, bojeći se opterećenja za svoje sljedbenike. On je volio ono što je za njih lagano.”

U drugom predanju kod Buharije, br. 591, i Muslima, br. 835/299, stoji da je Aiša rekla svome sestriću Urvi: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada kod mene propustio dvije sedžde (dva rekata) poslije ikindija-namaza.”
U trećoj verziji kod imama Buharije, br. 592, i Muslima, br. 835/300, od Aiše stoji: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ni tajno ni javno napuštao klanjanje dva rekata namaza, i to: dva rekata prije sabaha i dva rekata poslije obavljenog ikindija-namaza.”
U jednoj verziji kod imama Buharije, br. 593, i Muslima, br. 835/301, od Aiše, stoji: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije mi nikada došao poslije ikindije a da (po dolasku) nije klanjao dva rekata.”
Postoje i druga predanja od majke vjernika Aiše koja ukazuju na isti smisao.

Neki učenjaci smatraju da je spomenuta zabrana ograničena isključivo na izlazak i zalazak sunca. Ovu činjenicu potkrepljuju narednim hadisima:

Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne klanjajte pri izlasku i zalasku sunca. Ono izlazi i zalazi između šejtanskih rogova, a klanjajte između toga šta želite.” (Ebu Ja’la, 7/220, Dija u El-Muhtare, 5/255. Imam Ibn Hadžer i šejh Albani ovo predanje smatraju dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/624)
Bilježe imami Buhari, br. 583, i Muslim, br. 828, da je Ibn Omer rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne stremite (ne ciljajte) sa svojim namazom izlazak sunca niti njegovo zalaženje!”
(‘Urve) je kazao: ”Pričao mi je Ibn Omer i rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: ‘Kada se pojavi obrva (rub) sunca, odgodite klanjanje namaza dok se ono ne uzdigne, a kada zađe (donja) obrva sunca, odgodite namaz dok ono potpuno ne zađe!”

Po mišljenju ovih učenjaka, hadisi koji govore o zabrani namaza pri zalasku sunca su, ustvari, pojašnjenje hadisa u kojem se navodi općenita zabrana obavljanja namaza nakon ikindije.

U sunnetu postoji treći hadis koji pomiruje prividno neusklađena značenja prethodno citiranih predanja.

Naime, Alija prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz nakon ikindije, osim ako je sunce visoko (iznad horizonta). (Ebu Davud, 1274, Ebu Ja’la, 1/329/411. Imam Ibn Hazm, hafiz Iraki i Ibn Hadžer ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: El-Muhalla, 2/271, Tarhut-tesrib, 2/172, Fethul-bari, 2/76)

Ibnul-Munzir kaže: “Vjerodostojnost ovog hadisa je potvrđena kod islamskih učenjaka, on ima dobar lanac prenosilaca.” (Vidjeti: El-Evsat, 2/388)

Citirano predanje aludira na to da se zabrana klanjanja poslije ikindija-namaza odnosi samo u slučaju kada sunce počne mijenjati svoju boju i padati prema horizontu, a ne dok je još visoko iznad njega. Spomenuti hadis je najjasniji argument po ovom pitanju. Nedvosmisleno je precizirao vrijeme u kojem je dozvoljeno i vrijeme u kojem je zabranjeno klanjati namaze. Postupanje po ovom predanju neminovno uzrokuje prihvatanje svih hadisa koji se prenose u vezi s ovim pravnim pitanjem, dok postupanje po hadisima opće zabrane obavljanja namaza nakon ikindije ili postupanje po predanjima koja zabranjuju namaz izričito pri zalasku sunca, rezultira odbacivanjem vjerodostojnog hadisa koji prenosi Alija od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Od velikog broja ashaba prenosi se da su nakon ikindija-namaza klanjali dva rekata, a tako su činili :

Alija b. Ebu Talib (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3, i Bejheki u Marifetus-sunnen, 2/280, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Aiša i Ummu Seleme (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430);
Zubejr b. El-Avvam i Abdullah b. Zubejr (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/134);
Ebu Ejjub el-Ensari (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430 i Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/135-136. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/1/528);
Ebu Derda’ (Taberani u El-Kebiru, 17/53, i Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/4, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Enes b. Malik (Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3);
Zejd b. Halid el-Džuheni (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/431);
El-Munkedir (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/429);
Ibn Abbas je upitan o namazu poslije ikindije, pa je odgovorio: “Ko može, neka nakon svakog propisanog namaza klanja dva rekata.” (Fakihi u Ahbaru Mekke, 1/257, sa dobrim lancem prenosilaca)

Ibn Omer je izjavio: “Ja klanjam kao što sam vidio svoje drugove da klanjaju. Ja nikome ne bih zabranjivao da klanja što god bude ko htio, bilo noću bilo danju, samo da time ne namjerava izlazak sunca, a ni njegov zalazak.” (Buhari, 589)

Ebu Ishak je upitao Ebu Džuhajfu, ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o klanjanju dva rekata nakon ikindije, a on je odgovorio: “Ako ti ne budu koristili, neće ti naštetiti.” (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, sa dobrim lancem prenosilaca)

Šurejh je upitao Aišu o namazu poslije ikindije, pa je ona odgovorila: “Klanjaj! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je tvome narodu namaz pri izlasku sunca.” (Ahmed, 6/145. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/3/1426 )

Od brojnih tabiina također se prenosi da su klanjali poslije ikindije. Od njih su: Ebul-Šasa’, Esved b. El-Jezid, Šekik b. Seleme, Hišam b. ‘Urve, Amr b. Mejmun, Tavus b. Kejsan, Ebu Burde b. Ebi Musa, Ebu Bekr b. Ebi Musa, Mesruk, Šurejh, Ibnul-Musejjib. Ova predanja su uglavnom zabilježena u Musannefu Ibn Ebi Šejbe i Abdurrezzaka.

Mnogi islamski učenjaci su pod različitim izgovorima zabranili namaz poslije ikindije. Jedni kažu da je to vrijedilo eksplicitno za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, drugi smatraju ovaj propis dokinutim, treći kažu da, shodno pravilima islamske jurisprudencije, zabrana biva preferirana nad dozvolom, četvrti smatraju da se radi o naklanjavanju podnevskih sunneta, peti spominju konsenzus o zabrani namaza nakon ikindije. Međutim, nijedno od spomenutih mišljenja ne može osporiti autentične hadise i praksu prvih generacija. Što se tiče konsenzusa o zabrani, on je, uistinu, neprihvatljiv, jer prethodno citirana predanja od ashaba i tabiina ukazuju na to da nema ni govora o jednoglasnom mišljenju učenjaka po ovom pitanju. Ibn Hadžer el-Askalani odbacio je izjavu imama En-Nevevija koji navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju, rekavši: “Konsenzusu koji je spomenuo (imam En-Nevevi) ne ide u prilog činjenica da je skupina učenjaka iz odabranih generacija dozvolila namaz poslije ikindije. To je, također, stav Davuda i Ibn Hazma od sljedbenika bukvalističke pravne škole.” (Vidjeti: Fethul-bari, 2/71).

Što se tiče namaza poslije sabaha, najpreče je postupati po općoj zabrani koja se navodi u prethodno spomenutom hadisu u kojem stoji: “Nema namaza poslije sabaha sve dok se sunce ne popne.” Dakle, nakon sabaha ne treba klanjati opće nafile sve dok sunce ne odskoči za jedno koplje (oko 15-tak minuta nakon njegovog izlaska), a Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Semir Imamović

U arapskom jeziku riječ kijas se koristi u dva različita, ali srodna značenja: prvi je mjerenje, kaže se: kistu sevbe bizirai’ izmjerio sam odjeću laktom (aršinom); a drugi, izjednačavanje (sravnjivanje), kaže se: fulan la jukasu bi fulan, taj i taj čovjek se ne može porediti sa onim čovjekom.

U teoriji šerijatskog prava kijas (analogija) se definira kao ”pravno izjednačavanje ogranka (fer’a, novonastalog pravog slučaja koji nije regulisan zakonom) sa osnovom (asl, izvorni pravni slučaj ili zakonom tretirani slučaj) u cilju objedinjenja propisa (hukm) na osnovu postojanja zajedničkog zakonskog (pravnog) razloga (‘ille, efektivnog uroka) u oba slučaja.”

Primjer za to je ajet: ”O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate!” (El-Džumu’a, 9.). Zakonski razlog norme (‘illet) u ovom primjeru je bavljenje trgovinom u vrijeme ezana, koje može dovesti do ostavljanja džume-namaza, a koja spada u stroge vjerske dužnosti (farzi ajn). Analogno tome, zabranjuju se svi drugi poslovi u to vrijeme, koji mogu biti uzrokom propuštanja džume-namaza.

Drugi primjer: Rekao je Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem: ”Ubica (zakonski nasljednik koji ubije svog ostavitelja) nema pravo na nasljedstvo.” Zakonski razlog norme (‘illet) u ovom primjeru je želja ubice da se, pomoću ubistva, preuranjeno domogne svog nasljednog dijela, a norma je zabrana nasljeđivanja. Po istom principu, zakonsko pravo može biti uskraćeno svakom drugom pravnom subjektu, koji se na sličan (nezakonit) način pokuša domoći svog prava, kao kada bi primalac oporuke ubio svoga oporučitelja i tako pokušao ubrzati izvršenje oporuke u svoju korist. Tome treba pridodati da ubistvo, i u prvom i u drugom slučaju, ima status teškog krivičnog djela za kojeg je predviđna najstrožija kazna.

Prema tome, analogijom se ne ustanovljava novi propis, nego ukazuje na već postojeći, koji može poslužiti kao osnova za pravno normiranje zakonom nereguliranog slučaja, pridruživanjem novog pravnog slučaja izvornom slučaju (precedentu).

Elementi kijasa (erkanu-l-kijas)

Iz navedene definicije proizilazi da kijas ima četiri konstitutivna elementa, a to su:

El-Asl (osnova, precedent): izvorni pravni slučaj koji ima pravno rješenje temeljeno na zakonskom tekstu (Kur’anu i Sunnetu) ili konsenzusu (idžma’). U kur’anskom primjeru, kojeg smo naveli, osnova (izvorni pravni slučaj) je trgovina.

El-Fer’ (ogranak, derivacija, izvod): novonastali pravni slučaj koji nije naveden u zakonu i za kojeg je potrebno iznaći rješenje. Fer’ u našem primjeru može biti bilo koja aktivnost ili posao koji čovjeka ometaju u izvršavanju propisane vjerske dužnosti (džume), kao što su: rad na gradilištu, ili na poljoprivrednom dobru, proizvodnja, zaključivanje bračnog ugovora, uslužne djelatnosti, i sl.

Hukmu-l-asl (norma osnove ili izvornog pravnog slučaja): pravno rješenje koje se odnosi na izvorni pravni slučaj, a kojeg, putem analogije, treba prenijeti na novi slučaj. U navednom primjeru hukmu-l-asl je zabrana trgovine petkom u vrijeme ezana za džumu-namaz.

El-‘Ille (zakonski razlog norme, efektivni uzrok): jedinstveno (zajedničko) obilježje koje je bilo povodom da Zakonodavac donese pravnu normu koja se odnosi na izvorni pravni slučaj i zbog kojeg je ta norma prenešena na novonastali slučaj. U navedenom primjeru ‘illet je bavljenje trgovinom, koje u vrijeme ezana za džumu namaz, vodi ostavljanju namaza.

Vrste kijasa (analogije)

Kijas se dijeli u više vrsta po različitim osnovama. Postoji podjela kijasa s obzirom na jačinu i slabost (kategoričnost i vjerovatnost zakonskog razloga), s obzirom na utemeljenost i neutemeljenost, s obzirom na jačinu i izraženost illeta u novonastalom slučaju, s obzirom na konzekventnost veze norme i ‘illeta i dr.

S obzirom na jačinu i slabost (kategoričnost i vjerovatnost ‘illeta), kijas se dijeli na dželijj i hafijj. Dželijj (jasna analogija) je analogija koja isključuje mogućnost postojanja efektivne razlike između izvornog i novonastalog pravnog slučaja, ili analogija koja se temelji na ‘illetu (zakonskom razlogu) koji je spomenut u Tekstu ili ‘illetu, u vezi s kojim, postoji jednoglasno mišljenje. Primjer za ovu vrstu analogije je izjednačavanje spaljivanja i uništavanja imetka siročeta sa njegovim bespravnim uzimanjem u propisu zabrane koji je spomenut u ajetu: ”Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 10.). Kijas hafijj je analogija koja se temelji na illetu (zakonskom razlogu) koji nije potvrđen zakonskim tekstom, i nije predmet jednoglasnog mišljenja, ili analogija koja ne isključuje mogućnost postojanja efektivne razlike između izvornog i novog pravnog slučaja. Primjer za ovu vrstu analogije je izjednačavanje ubistva tupim predmetom sa ubistvom oštrim predmetom u pravnim posljedicama (izricanju smrtne kazne ubici).

S obzirom na utemeljenost i neutemeljenost, kijas se dijeli na: pravno valjan (sahih) i pravno nevažeći (fasid). Pravno valjan je kijas koji ima uporište u Kur’anu i Sunnetu, a čija je suština: davanje istih normi sličnim stvarima i različitih normi različitim stvarima, kao što je u slučaju kada izvorni i novonastali pravni slučaj povezuje isti pravni razlog (‘illa) i ne postoji zapreka za njihovo jednako pravno tretiranje. Kijas fasid je, prema Ibn Tejmijji, svaka analogija koju Kur’an i Sunnet tretiraju kao takvu, ili analogija kojom se izjednačavaju dvije stvari koje su različito normirane u Zakonu, ili analogija kojom se, različitim stvarima, daju isti propisi, a sličnim stvarima različiti propisi. Kao primjer nevažećeg kijasa, Kur’an navodi tvrdnju mekanskih idolopoklonika ”da je kamata isto što i trgovina.” Ovu tvrdnju, Kur’an kategorično odbacuje i pojašanjava da trgovina i kamata nisu i ne mogu biti isti, jer je ”Allah dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (Kamatno poslovanje omogućuje stjecanje i uvećavanje imetka bez uloženog truda i rizika, u čemu se suštinski razlikuje od trgovine, koja iziskuje i fizički trud i materijalni rizik, a nerjetko i poslovanje na vlastitu štetu).

S obzirom na jačinu i izraženost ‘illeta u novonostalom slučaju, kijas djelimo na: 1. kijasu-l-evla (preču analogiju, ”razlog utoliko prije”) – ako je ‘illet u novonastalom slučaju jači i izraženiji nego u samoj osnovi, kao što je u slučaju udaranja roditelja, u kojem je illet (pravni razlog) uznemiravanja izraženiji nego u riječima ”uh”, koje su zabranjene jasnim kur’anskim iskazom; 2. el-kijasu-l-musavi (ekvivalentna, ujednačena analogija) – ako je ‘illet u obje situacije na istom stepenu jačine, kao što je u slučaju spaljivanja i jedenja imetka siročeta, u oba slučaja illet (zakonski razlog) uništavanja jednako je izražen, el-kijasu-l-ednā (najniža kategorija analogije) – ako je ‘illet slabiji u novonastaloj situaciji, kao što je u slučaju nebiza (vina od datula), u kojem je illet opojnosti manje izražen nego u vinu.

S obzirom na konzekventnost veze norme i illeta, kijas djelimo na kijasu-t-tard i kijasu ‘aks. Kijasu tard (konzekvencija) je transferiranje (prenošenje) norme precedenta na novonastali slučaj zbog postojanja zajedničkog zakonskog razloga (postojanje norme kod postojanja pravog razloga), a kijasu aks (konverzija) je negiranje norme precedenta u novonastalom slučaju zbog nepostojanja zakonskog razloga (odsustvo norme kod odsustva pravnog razloga). Ovo možemo ilustrirati uzročno posljedičnom vezom svojstva nevjerovanja u Allahove poslanike i Allahove kazne. Allah, dželle šenuhu, nas obavještava u Kur’anu da je uništio prijašnje narode zbog njihovog nevjerovanja u poslanike i naređuje nam da iz toga uzmemo pouku. Uzimanje pouke značilo bi da, iz njihovog primjera, naučimo da će sve one koji budu negirali poslanike i ugonili ih u laž zadesiti ista sudbina i da, ukoliko se želimo sačuvati kazne, ne smijemo biti na strani onih koji poslanike ugone u laž i to je kijasu tard. Na osnovu toga znamo da oni koji ne budu ugonili Poslanike u laž, neće biti kažnjeni i to je kijasu ‘aks.

Šeri’atskopravna utemeljenost i autoritativnost kijasa

Na utemeljenost i autoritativnost kijasa ukazuju Kur’an, Sunnet i konsenzus (jednoglasno mišljenje) ashaba.

O ukazivanju Kur’ana na kijas, poznati islamski učenjak, Ibn el-Kajjim kaže: ”Uzvišeni Allah ukazao je ljudima na kijas na više mjesta u svojoj Knjizi. Uporedio je mogućnost drugog stvaranja (nakon smrti) sa prvim stvaranjem. Prvo je stvaranje učinio osnovom, a drugo ogrankom. Uporedio je oživljavanje mrtvih nakon smrti sa oživljavanjem zemlje bujanjem bilja nakon njene obamrlosti. Uporedio je ponovno stvaranje, kojeg su porekli nevjernici, sa stvaranjem nebesa i zemlje, što predstavlja, kao i prethodni primjer argumentaciju tzv. ”razlogom utoliko prije”. Uporedio je život nakon smrti sa buđenjem iz sna. Naveo je primjere iz različitih oblasti, a sve su to racionalne analogije i rezoni kojima upozorava ljude da određeni slučaj ima tretman njemu sličnog slučaja.” (I’alamu-l-muvekkin, 1/104.).

U praksi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nalazimo mnogobrojne primjere upotrebe kijasa, što nedvosmisleno ukazuje na to da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, smatrao kijas legitimnim šerijatskim izvorom. Evo nekih od tih primjera. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o posudi koju je zalokala mačka, kaže: ”Mačka nije nečista; ona vas često obilazi i boravi među vama.” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ovom hadisu pojašanjava da je zakonski razlog navedene norme – čistoće posude koju je zalokala mačka kao i vode koja je preostala u posudi, taj što mačka često boravi u kući i kreće se među ljudima, što se može razumijeti kao namjera uopćavanja norme i njenog transferiranja i na druge slične slučajeve (životinje kod kojih postoji isti pravni razlog). Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan da li je dozvoljena prodaja sirovih datula za suhe, odgovorio je kontrapitanjem: ”Da li se smanjuje njihova težina i zapremina kada se osuše”? Nakon što je na svoje pitanje dobio pozitivan dogovor, rekao je: ”Onda nije dozvoljeno.” Zakonski razlog zabrane prodaje sirovih za suhe datule je razlika u težini i zapremini. Analogno tome, isti propis važi i za druge vrste prodaje (razmjene), u kojima postoji isti razlog.

Svi poznati autori usulskih djela prenijeli su jednoglasan stav ashaba u pitanju primjene analogije na slučajeve koji nisu izravno obuhvaćeni zakonskim tekstovima, bez osude takvog postupaka od strane bilo koga od njih. Primjena kijasa, kako kaže Fahrudin er-Razi, bila je predmet konsenzusa među ashabima, a sve što je bilo predmetom konsenzusa među njima jeste istina. Stoga je i primjena kijasa valjana. U hadiskim i fikshkim djelima navode se brojni slučajevi u kojima su ashabi primjenjivali analogiju. Poznato je da je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, svoj stav o obaveznosti borbe protiv otpadnika, koji su odbili davati zekat u državnu blagajnu, temeljio upravo na kijasu. Naime, polazeći od činjenice da su zekat i namaz spomenuti zajedno u brojnim kur’anskim ajetima (”Obavljajte namaz i dajite zekat”, ”oni koji namaz obavljaju i zekat daju”), i da su jedno i drugo fundamenti (usul) islama, on je procjenio da bi za maniu-z-zekat (onoga koji odbija dati zekat) trebao važiti isti propis kao i za tariku-s-salata (ostavljača namaza), tj. da se nad obojicom provodi smrtna kazna. On je to jasno i naglasio: ”Tako mi Allaha, borit ću se protiv onih koji su rastavili zekat od namaza, jer je zekat imovinska obaveza. Kada bi mi uskratili jare, kojeg su davali u Poslanikovo vrijeme, ja bih se borio protiv njih, sve dok ne daju zekat.” Također, kao primjer analoškog zaključivanja, navodi se poznata izjava Alije, radijallahu ‘anhu, u vezi sa konzumentom alkoholnih pića: ”Kada pije, opije se; kada se opije, nije u stanju kontrolisati svoj govor, a onaj ko nije u stanju kontrolisati svoj govor, potvara druge ljude. Kaznite ga onda kaznom za potvoru.” Štaviše, ashabi, radijallahu ‘anhum, su, jednoglasno, primjenili kijas u jednom od najvažnijih pitanja nakon poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, smrti – izboru njegovog nasljednika, halife. Za poziciju halife vežu se brojni šerijatski propisi, i upravo svjesni te činjenice, ashabi, radijallahu ‘anhum, odlučili su se dodatno međusbno konsultovati o tome ko bi bio najpogodniji za ovu poziciju i na tu temu povesti javnu raspravu. Iznešena su različita mišljenja i viđenja ovog problema, ali su se svi na kraju složili sa mišljenjem Omera, radijallahu ‘anhu, koje je izrekao na osnovu analogije. On im je rekao: ”Zar niste zadovoljni da vas u dunjalučkim poslovima predvodi onaj, s čijim je predvođenjem u vjerskim poslovima bio zadovoljan Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.” Svi oni, bez izuzetka, su prihvatili ovakvo Omerovo rezonovanje, odnosno zaključivanje na osnovu anlogije, čime su, dali jednoglasnu podršku upotrebi kijasa kao mjerodavnog šerijatskog izvora.

Literatura

1. Tekijjudin Ebu-l-‘Abbas Ahmed ibn ‘Abdulhalim Ibn Tejimjje, Medžmuu-l-fetava.

2. Ebu Abdillah Šemsuddin Muhammed ibn Ebi Bekr ibn el-Kajim, ‘Ilamu-l-muvekkin ‘an rabbil-alemin.

4. Muhammed ibn ‘Ali eš-Ševkani, Irašdu-l-fuhul.

5. Muveffeku-d-din Ebu Muhammed ‘Abdullah ibn Muhammed ibn Kudame el-Makdisi, Revdatu-n-nazir.

6. Muhamed ibn Husejn ibn Hasan el-Džizani, Me’alimu usuli-l-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti ve-l-džemāa’.

7. Muhamed ibn Idris eš-Šafii’, Er-Risale.

8. Ebu-Abdullah Bedruddin Muhammed ibn Behadir ibn ‘Abdullah, Ez-Zerkeši, El-Bahru-l-muhit fi usuli-l-fikhi.

9. Amidi, El-Ihkam, 1/109.

10. Abdulvehhab ibn ‘Ali es-Subki, Džemu’-l-dževami’.

11. Abdurrahman el-Džeziri, Kitabu-l-fikhi ‘ale-l-mezahibi-l-erbea.

12. Šerif Džurdžani, Et-Ta’rifat.

13. Ebul-Husejn Ahmed ibn Faris, Mu’džemu mekajisi-l-luga.

14. Es-Sejjid es-Sabik, Fikhu-s-sunne.

15. Muhamed ibn Ahmed el-Kurtubi, Bidajet-l-mudžtehid ve nihajetu-l-muktesid.

16. Muhamed ibn Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu-l-mumti’.

17. Dr. Enes Ljevaković, Usulu-l-fikh (hrestomatija).

18. Dr. Muharem Štulanović, ‘Urf – običaj kao pomoćni izvor šerijatskog prava sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.

19. Dr. Fikret Karčić, Društveno pravni aspket islamskog reformizma.

20. Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama.

Saff br. 340.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Pitanje: Na jednom internetskom portalu navodi se da je neprimjereno korištenje misvaka u džamiji i da je to krajnje nekulturan postupak, te da zube treba očistiti prije ulaska u džamiju! Da li je to tačno?

Odgovor: U vjerodostojnom sunnetu navode se brojni hadisi koji govore o upotrebi misvaka u raznim prilikama, između ostalog prije namaza. Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bih im (da koriste) misvak prije svakog namaza.”[1] Iz citiranog hadisa razumije se da se misvak koristi neposredno prije stupanja u namaz. Poznati šafijski učenjak imam Ibn Dekik el-‘Id kaže: “Mudrost korištenja misvaka prije stupanja u namaz ogleda se u tome što je šerijatskim obaveznicima naređeno da se približavaju Uzvišenom Allahu u stanju potpune čistoće iskazujući tako respekt i poštovanje prema ibadetu kojem su se predali.”[2]

Ebu Selema prenosi od Zejda b. Halida el-Džuhenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im da upotrebljavaju misvak prije svakog namaza.” Ebu Selema kaže: “Vidio sam Zejda b. Halida (poznatog ashaba) kako sjedi u džamiji, a misvak mu bijaše za uhom, kao što je olovka kod pisara. Kada god bi ustao da klanja, upotrijebio bi misvak.”[3] U verziji koju bilježi Tirmizi i koju je ocijenio ispravnom, Ebu Selema kaže: “Zejd b. Halid klanjao je namaze u džamiji, a misvak se nalazio iza njegovog uha kao olovka kod pisara. Kada god bi ustao na namaz, očistio bi svoje zube misvakom, potom bi ga vratio na njegovo mjesto.”[4] Zejd b. Halid, koji prenosi hadis o korištenju misvaka prije namaza, iz prethodnih riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je da se misvak koristi u džamiji neposredno prije stupanja u namaz. Kod hadiskih stručnjaka postoji pravilo da prenosilac hadisa najbolje poznaje njegovo značenje.[5]

Zar se možemo usuditi i za poznatog ashaba Zejda b. Halida el-Džuhenija i apsolutnu većinu islamskih učenjaka, koji nisu zabranjivali korištenje misvaka u džamiji, kazati da im je nedostajalo bontona i kulture?! Nikako!, greška je u našem razumijevanju i shvatanju lijepog i pohvalnog, odnosno, ružnog i pokuđenog, a ne u praksi ashaba i islamskih učenjaka!

Bilježi imam Hatib el-Bagdadi u djelu Er-Ruvatu an Malik, od Ebu Hurejre da je rekao: “Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi držali su svoje misvake iza uha i koristili bi ih prije svakog namaza.”[6] Salih b. Kejsan kaže da su Ubada b. Es-Samit i drugi ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odlazili (kućama) a njihovi su misvaci bili iza njihovih ušiju.[7] U jednom hadisu koji ima slab lanac prenosilaca navodi se da je Džabir rekao: “Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, misvak bio je iza njegovog uha kao olovka kod pisara.”[8] Ovo predanje slabim su ocijenili veliki hadiski eksperti Ebu Zura er-Razi[9], Bejheki[10] i Ibn Kajjim.[11]

Imam Tekijjuddin b. Dekik el-‘Id kaže: “Nije mi poznato da je neko od učenjaka smatrao pokuđenim upotrebu misvaka u džamiji. Naprotiv, predanja ukazuju na to da su odabrane generacije koristile misvak u džamiji.”[12] Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ne poznajem nikoga ko smatra da je korištenje misvaka u džamiji pokuđen postupak.”[13]

Veliki islamski učenjaci, članovi Stalnog kolegija na čelu sa šejhom Ibn Bazom, upitani su da li je zabranjeno korištenje misvaka u džamiji, pa su odgovorili: “Upotreba misvaka je sunnet. Posebno je pohvalno čistiti zube misvakom kada se ukaže potreba, kao prilikom uzimanja abdesta, prije namaza, učenja Kur’ana, kada se osjeti neprijatan miris iz usta i slično tome. Dozvoljeno ga je koristiti u džamiji i izvan džamije, budući da ne postoji dokaz koji zabranjuje njegovo korištenje u džamiji, naročito kada se ukaže potreba i zbog općenitosti hadisa: ‘Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im upotrebu misvaka prije svakog namaza.’”[14]

Međutim, naučni emanet i pravičnost kojoj težimo usmjeravaju nas da objektivno pristupamo svakom pitanju i da za sve navedemo i druga mišljenja, ako postoje, tako da ćemo ovom prilikom spomenuti da neki malikijski pravnici smatraju da je bolje izbjegavati upotrebu misvaka u džamiji[15], ali njegovu upotrebu ne smatraju pokuđenim, nekulturnim ili zabranjenim postupkom. Što se tiče grube osude koja je spomenuta u postavljenom pitanju, radi se o emotivnoj i paušalnoj fetvi koja nije utemeljena na šerijatskom dokazu niti na riječima islamskih učenjaka. Nije dozvoljeno osuđivati postupke drugih izuzev u slučaju kada postupaju suprotno Kur’anu, sunnetu ili jednoglasnoj praksi prvih generacija.

U džamiji je dozvoljeno jesti, piti, spavati, razgovarati i raditi sve drugo što nije zabranjeno jasnim i vjerodostojnim argumentom ili konsenzusom islamskih učenjaka. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Abesinci su se igrali svojim kopljima u džamiji[16], ashabi su vezali zarobljenike za džamijske stubove[17], spavali su u džamiji[18] i dosta drugih postupaka koji su potvrđeni u vjerodostojnim predanjima. Ibn Kudama spominje da su Ebu Bekr, Omer i ostali pravedni vladari čak uzimali abdest u džamiji.[19] Bilježi Ibn Ebu Šejba da su Ebu Bekr, Omer i Osman uzimali abdest za svaki namaz. Ako bi se zatekli u džamiji, tražili bi lavor (da se abdeste).[20]

Svi se slažemo da u današnje džamije ne treba ulaziti u obući i slično tome, iako se to činilo u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je više nego jasno, međutim, ne treba pretjerivati u tom pogledu pa zabranjivati i osuđivati postupke koji ni u kojem pogledu ne skrnave svetost džamije niti su u koliziji s lijepim ponašanjem i islamskom etikom, a Allah najbolje zna.

[1] Buhari, 192/887; Muslim, 127/252.

[2] Vidjeti: Tarhut-tesrib, 2/61.

[3] Ebu Davud, 1/12/47. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Sahihu Sunen Ebu Davud, 1/23.

[4] Tirmizi, 1/35/23.

[5] Uporediti: Šerhuz-Zerkani alel-Muvetta, 1/438.

[6] Vidjeti: Iraki, El-Mugni an hamlil-esfar, 1/182 (El-Ihja); Ibn Mulekkin, El-Bedrul-munir, 2/67; Ibn Hadžer, Et-Telhisul-habir, 1/105.

[7] Ibn Ebu Šejba, 1/156/1794, 1810.

[8] Bejheki, 1/61/157.

[9] Vidjeti: Ibn Ebu Hatim, Ilelul-hadis, 1/189.

[10] Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/61.

[11] Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Menarul-munif, str. 9.

[12] Vidjeti: Metalibu ulin-nuha, 2/263; El-Keššaf, 2/374.

[13] Vidjeti: Muhtesarul-fetaval-misrijja, str. 34.

[14] Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 5/128.

[15] Vidjeti: El-Mufhim, 1/509.

[16] Buhari, 1140/5190; Muslim, 344/892.

[17] Buhari, 113/462.

[18] Buhari, 109/440, 441.

[19] Vidjeti: El-Mugni, 3/77.

[20] Ibn Ebu Šejba, 1/35/303.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Pitanje: Da li je žena dužna pokriti podbradak?

Odgovor: Da bismo došli do ispravnog odgovora u vezi s ovim pitanjem, moramo se vratiti na šerijatsko značenje riječi lice, budući da u Kur’anu i hadisima nije precizno pojašnjeno šta se smatra licem koje je šerijatski obaveznik dužan oprati prilikom uzimanja abdesta i koje punoljetna žena smije otkriti pred muškarcima strancima ako ne smatra zastiranje lica obaveznim.

Islamski su pravnici dali jasnu definiciju lica i odredili njegove granice. Kada je riječ o samom podbradku ili podvoljku, tj. mehkom tkivu između donjih vilica koje počinje od kraja bradne kosti i širi se u obliku slova “v”, potom se spaja s vratom, on ne pripada licu, te ga je obaveza pokriti u namazu i pred muškarcima strancima.

Učenjaci četiri pravne škole, koda spominju definiciju lica, isključuju podbradak iz njegovog značenja. U narednim redovima spomenut ćemo samo definiciju dužine lica jer se ona tiče spomenutog pitanja, budući da je definicija širine lica kod učenjaka od jednog do drugog uha, osim imama Malika koji se u tom pogledu nešto razlikuje, što nije predmet odgovora. (Vidjeti: Et-Temhid, 20/118; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/86)

Među samim učenjacima jedne pravne škole postoji razlika u izrazima definicije lica, ali se, uglavnom, odnosi na isto značenje.

Učenjaci hanefijske pravne škole kažu:

وحد الوجه : من قصاص الشعر إلى أسفل الذقن

“Granica lica je od mjesta gdje počinje izrastati kosa (na čelu) do donjeg dijela bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mebsut, 1/6; El-Hidaja, 1/15; Bedaius-sanaia, 1/66; El-Ihtijar, 1/12–13; Tuhfetul-muluk, str. 25; Reddul-muhtar, 1/218–219)

Učenjaci malikijske pravne škole kažu:

فحده طولا : من أول منابت شعر الرأس المعتاد إلى آخر الذقن

“Dužinska granica lica je od mjesta gdje obično izrasta kosa, do kraja bradne kosti.” (Vidjeti: El-Istizkar, 1/161; Ez-Zehira, 1/246; El-Kavaninul-fikhijja, str. 24; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetud-Dusuki, 1/143)

Učenjaci šafijske pravne škole kažu:

والوجه : ما بين منابت شعر الرأس إلى الذقن ومنتهى اللحيين

“Licem se smatra sve između mjesta gdje počinje kosa na glavi do bradne kosti kosti i do kraja donjih vilica (sa strane).” (El-Vesit, 1/78–79; El-Medžmua, 1/430; Bidajetul-muhtadž, 1/133; Mugnil-muhtadž, 1/172; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93)

Učenjaci hanbelijske pravne škole kažu:

الوجه : هو من منابت شعر الرأس إلى ما انحدر من اللحيين والذقن

“Lice počinje od početka kose na glavi, dok samo pređe preko donjih vilica i bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154)

Hanefijski učenjak Zejnuddin Ebu Bekr er-Razi, rekao je da se licem smatra dio “od mjesta gdje počinje izrastati kosa do donjeg dijela bradne kosti (ar. zekan)”, dodavši: “Nije poznato da postoji razilaženje među islamskim pravnicima u vezi s tim.” (Vidjeti: El-Ajni, El-Binaja, 1/148)

Iz spomenutih definicija vidimo da učenjaci četiri pravne škole smatraju da lice završava sa završetkom donjeg dijela bradne kosti.

Islamski pravnici četiri mezheba, kada definiraju bradnu kost (ar. zekan), koja je spomenuta u prethodnim definicijama, kažu: “To je mjesto gdje su spojene dvije donje vilične kosti.” (Vidjeti: Et-Taberi, Džamiul-bejan, 22/181; El-Havil-kebir, 12/276; El-Mugni, 1/126; Zadul-mesir, 3/59; El-Medžmua, 1/430; Revdatut-talibin, 9/282; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/348; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Umdetul-kari, 18/66; Hašijetud-Dusuki, 1/143; El-Keššaf, 1/154; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93; Reddul-muhtar, 1/218–219; Merkatul-mefatih, 11/94; Ruhul-meani, 8/178) Jasno se vidi da termin zekan označava mjesto gdje su sastavljene dvije donje vilice, po mišljenju svih pravnika, bez posebnog razilaženje, i niko od islamskih učenjaka, definitivno, nije riječju zekan ciljao na podvoljak ili podbradak, već bradnu kost, tj. bradu. U Muftićevom rječniku termin zekan preveden je kao brada, što se, bez dvojbe, podudara s riječima islamskih učenjaka.

U jednom od najpoznatijih riječnika arapskog jezika Lisanul-arab, navodi se: “Dvije se vilice spajaju u sredini bradne kosti (zekanu).” (Vidjeti: Lisanul-arab, 10/480)

Dakle, podbradak – mehko tkivo između dvije vilice, bez sumnje, nije sastavni dio lica i u meni dostupnim fikhskim i hadiskim knjigama nisam uspio naći da je neko od učenjaka objedinio podbradak u lice.

Šejh Albani upitan je o pokrivanju podbradka, pa je rekao: “Ono što je iza brade (zekana) ne pripada licu, a ono što je s prednje strane brade, to pripada licu. Ono što je iza brade pokriva se, a ono što je s prednje strane ne pokriva se, osim ako žena želi pokriti.” (Poslušati audio zapis: Silsiletul-huda ven-nur, br. 323, http://albanyimam.com/play.php?catsmktba=12449)

Na poznatoj internetskoj stranici islamweb.net navode se sljedeći odgovori:

إسلام ويب مركز الفتوى – إن من تعمدت كشف هذا الموضع في صلاتها سواء ابتدأت الصلاة هكذا أو كشفته في أثنائها عالمة بالحكم فصلاتها باطلة على الراجح.

“Žena koja u namazu namjerno otkrije ovaj dio (tj. podbradak), bez obzira počela namaz s otkrivenim dijelom ili ga otkrila tokom namaza, po ispravnijem mišljenju, njen je namaz pokvaren, ako poznaje ovaj propis.”

إسلام ويب – وعليه فما كان وراء هذين العظمين لا يعد من الوجه ولا يجب غسله

Prema tome, ono što se nalazi iza (tj. između) ove dvije kosti (tj. dvije donje vilice) ne smatra se licem i ne treba ga prati (prilikom abdesta).

Islamski učenjaci kažu da je riječ lice (ar. vedžh) izvedenica iz riječi muvadžehetun, što znači ono što stoji nasuprot, s čime se suočava i susreće. Ovo je jednoglasan stav učenjaka četiri pravne škole. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/39; El-Mugni, 1/126; El-Hidaja, 1/15; El-Medžmua, 1/427) Sve čime se ne može postići suočavanje, ne smatra se licem u arapskom jeziku i na osnovu toga islamski su učenjaci izgradili propise. (Vidjeti: Ibn Mulekkin, El-Ialam, 1/331) Da li se podbradak smatra dijelom tijela koji stoji nasuprot nečega i suočava se? Nikako, podbradak je više skriveni nego istaknuti dio tijela.

Šafijski pravnici spominju da čovjek, ako je u mogućnosti, treba prilikom abdesta oprati i jedan dio glave, vrata i jedan dio ispod bradne kosti, jer se samo tako, kažu šafijski učenjaci, može upotpuniti pranje lica, kao što će šerijatski obaveznik postiti kratko (barem trenutak) nakon nastupanja noći da bude ubijeđen da je upotpunio post cijelog dana, i kao što će malo preći preko članaka i lakata prilikom pranja za abdest, da bi bio siguran da je upotpunio pranje obaveznog. (Vidjeti: El-Medžmua, 1/416; Revdatut-talibin, 1/52; El-Gurerul-behijja, 1/222; Bidajetul-muhtadž, 1/133) Vidimo da šafijski pravnici dio ispod brade, kao ni dio vrata i glave ne smatraju sastavnim dijelom lica, već traže da se opere nešto više od propisanog da bi čovjek bio siguran u pranje cijelog lica.

Slično ovome kažu hanbelijski učenjaci koji sljedećim riječima definiraju granice lice koje treba prati prilikom abdesta: “…od početka kose na glavi dok samo pređe preko donjih vilica i brade.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154). Dakle, šerijatski obaveznik treba oprati barem malo više od propisanog da bi bio ubijeđen da je upotpunio propisano pranje, a ne iz razloga što je pranje toga obavezno.

Šejh Ibn Usejmin, kada je govorio o granicama lica, spomenuo je da lice prestaje na čelu, na mjestu gdje se lobanja počinje polukružno savijati (gdje počinje kosa), jer se do tog mjesta licem postiže suočavanje i susretanje s nečim, dok se dijelom tijela koje savijeno ne postiže suočavanje. (Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 1/149) Ako se suočavanje ne može postići s prednjim dijelom glave, koji je prilično isturen i vidan, kako da se postigne s podbradkom?!

Zaključak: Podbradak ne pripada licu i dužnost ga je pokriti u namazu i pred strancima. U govoru islamskih učenjaka nisam uspio naći citat koji ukazuje suprotno spomenutom, kao što nisam uspio naći da je iko od njih spomenuo podbradak u sastavu lica, a ako slučajno postoji takvo mišljenje, radi se o neprihvatljivim iznimkama, naročito ako u obzir uzmemo konsenzus koji je spomenuo imam Razi, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/