Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koji su propisi tejemmuma ?
Priredio: Emir Demir Od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi se da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dato mi je pet stvari, a nije ih niko prije mene dobio: Pomognut sam strahom na udaljenosti od mjesec dana, zemlja mi je učinjena mjestom klanjanja i čistećom, pa koviše
Priredio: Emir Demir
Od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi se da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dato mi je pet stvari, a nije ih niko prije mene dobio: Pomognut sam strahom na udaljenosti od mjesec dana, zemlja mi je učinjena mjestom klanjanja i čistećom, pa kojeg god čovjeka zatekne namaz, neka klanja…“ – potom je spomenuo nastavak ovog hadisa. U hadisu od Huzejfe kod Muslima stoji: „Dobra zemlja nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ Od Alijja, radijallahu anhu, kod Ahmeda prenosi se: „I zemlja mi je učinjena čistećom.“
Koristi hadisa:
• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odlikovan nad ostalim vjerovjesnicima.
• Pohvalno je spominjati i pobrojati Allahove blagodati, što se također smatra ibadetom.
• Allah, azze ve dželle, pomogao je Muhammeda , sallallahu alejhi ve sellem, strahom, pa makar između njega i neprijatelja bilo mjesec dana putovanja. Spomenuo je mjesec putovanja jer tada između njega i njegovih neprijatelja nije bila veća razdaljina.
• Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem, je dozvoljen ratni plijen iz šerijatski opravdanih ratova, dok prijašnjim vjerovjesnicima ili nije bilo dozvoljeno da ratuju ili su ratovali bez uzimanja ratnog plijena, kojeg bi sakupili na jedno mjesto pa bi ga vatra s neba spalila.
• Sveobuhvatnost Muhammedovog , sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, jer je poslan svim ljudima, za razliku od prijašnjih Poslanika. „Mi smo te poslali svim ljudima kao donosioca radosnih vijesti i opominjača.“
• Čak je poslan i ljudima i džinima sve do Sudnjeg dana.
• Uzvišeni Allah će pokazati veliku vrijednost i poziciju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, kada će biti primljen njegov šefaat.
• Cijela zemlja je učinjena ispravnom za obavljanje namaza, dok su prijašnji vjerovjesnici obavljali molitve na isključivo određenim mjestima. Iz ovoga se izuzimaju pojedina mjesta koja ćemo, inšaAllah, spomenuti kasnije.
• Allah je olakšao Muhammedu i njegovome Ummetu, pa mu je zemlju učinio čistećom, kao što se navodi u još jednoj predaji: „Površina zemlje je abdest za muslimana, ako ne nađe vode, pa makar tako i deset godina.“ Tejemmum i namaz su odlike ovog Ummeta koje im je Uzvišeni Allah dao kako bi im olakšao iz Svoje obilne milosti.
• Zemlja je u osnovi čista i dozvoljeno je na njoj klanjati i njome tejemmum uzimati.
• Svaka vrsta zemlje je ispravna za uzimanje tejemmuma, bila ona pjeskovita, kamenita, rastresita, vlažna, suha.
• Tejemum otklanja hades kao što ga i voda otklanja.
• Imam Ahmed kaže da se tejemmumom otklanjaju i nedžaseti, dok preostala trojica imama kažu da se njime otklanja samo hades. Zadnje mišljenje je prihvatljivije, a to je mišljenje i Ibn Tejmijje.
109. Od Ammara b. Jasira, radijallahu anha, prenosi se da je rekao: „Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, me je poslao radi nekog posla, pa sam se odžunupio i nisam našao vode. Valjao sam se po zemlji kao što se valja životinja. Potom sam otišao Vjerovjesniku , sallallahu alejhi ve sellem, i to mu spomenuo,a on reče: „Dovoljno ti je da si učinio rukama ovako.“ Potom je rukama udario po zemlji jedanput, a onda potrao lijevom po desnoj, vanjski dio šaka i lice.“ Muttefekun alejhi, a tekst je Muslimov. U Buharijevoj verziji stoji: „Dlanovima je udario po zemlji, puhnuo u njih, a zatim potrao njima lice i dlanove.“
Koristi hadisa:
• Tejemmum je utemeljen za namaz i druge ibadete za koje je obavezno biti čist od hadesa.
• Pojašnjenje opisa tejemmuma: jedanput udariti rukama zemlju, potrati lice unutrašnjim dijelovima šaka (dlanovima), vanjski dio šaka potrati jednu po drugoj, bilo da s radi o malom ili velikom hadesu.
• Ukoliko se mnogo zemlje ili prašine zakači na rukama dozvoljeno je puhnuti da se prašina rasprši, a zatim potrati lice i šake.
• Dovoljno je jedno dodirivanje zemlje za ispravnost tejemmuma.
• Dozvoljeno je činiti idžtihad u pitanjima znanja i to u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, dok je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, bio odsutan.
• Upotreba analogije i Poslanikova , sallallahu alejhi ve sellem, potvrda, jer je Ammar na potiranje zemlje gledao analogno kupanju vodom od džunupluka.
• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Ammaru da ponovi namaz, što ukazuje na pravilo da onaj ko bude činio neki ibadet Allahu iz neznanja, bit će poučen u budućnosti ispravnom postupanju, ali mu se neće narediti da ga obnovi.
• Kaže Ibn Tejmijje: Ako nešto izostavi nepoznavajući njegovu obaveznost, kao npr. da klanja bez smirenosti, ispravno mišljenje je da ne ga treba obnavljati pošto već prođe vrijeme tog namaza, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onome ko je neispravno obavljao namaz: „Idi i klanjaj, jer nisi klanjao.“
• Olakšanost primjene ovog Šerijata. „ On vam u vjeri nije propisao teškoće.“
110. Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tejemmum se sastoji od dva udaranja (dodirivanja površine zemlje). Jedno dodirivanje je za lice, a drugo za ruke do iznad laktova.“ Prenosi ga Ed-Darekutni, a imami su složni da je ovaj hadis nepotpunog lanca prenosilaca.
Koristi hadisa:
• Tejemmum, prema ovoj predaji, sastoji se od dva dodirivanja zemlje.
• Jedno dodirivanje je za potiranje lica, a drugo za potiranje ruku.
• Hadis se suprotstavlja prethodnom Ammarovom hadisu u kome se spominje samo jedno dodirivanje zemlje.
Učenjaci su rekli:
a) Ammarov hadis je kod El-Buharija i Muslima, a Ibn Omerov kod Ed-Darekutnija koji se nije obavezao da će prenositi isključivo vjerodostojne hadise (njegov metod).
b) Ammarov hadis svojim lancem seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Ibn Omerov hadis je ustvari govor samog Ibn Omera.
c) Sve ostale predaje koje spominju dva dodirivanja zemlje su prekinutog lanca ili su spojenog lanca ali slabe.
• Ibn Abdulberr (malikijski učenjak umro 463 h.g. Poznate knjige su mu: Et-Temhid-komentar Malikovog Muvetaa, Džami bejanil ilmi ve
fadlihi-Sveobuhvatni pokazatelj znanja i njegove vrijednosti, prevedena kod nas, i druge knjige) kaže da su sve predaje sa dva dodirivanja slabe, a Ebu Zur’a (predvodnik hafiza hadisa, Ubejdullah ibn Abdulkerim Ebu Zur’a, rođen210-umro 264 h.g.). Imao je svoj Musned. Govorio je: „Pamtim dvjesto hiljada hadisa kao što neko od vas pamti Kulhuvvalau ehad.“) kaže da je ova predaja od Ibn Omera batil (ništavna).
• Zato se jedino može uzeti Ammarov hadis. Imam Ahmed kaže: „Ko kaže da se tejmmum uzima do iznad laktova, postupio je po svome vlastitom nahođenju.“
Razilaženje učenjaka:
a) Ahmed smatra da je ispravno jedno dodirivanje zemlje sa potiranjem šaka bez podlaktica.
b) Et-Tirmizi kaže da je ovo mišljenje velikog broja ashaba i učenjaka, a od njih su: Alijj, Ammar, Ibn Abbas, Ata’, Eš-Ša’bi, Ishak, Ibnul-Munzir, zahirije, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim, Eš-Ševkani i dr.
c) Preostala trojica imama smatraju da se zemlja dodiruje dva puta, jedanput za lice, a drugi put za ruke do iznad laktova. Argumentirali su ovim slabim hadisom.
111. Od Ebu Hurejrea, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Površina zemlje je abdest za muslimana ako ne nađe vode, pa makar i deset godina. Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ Prenose ga El-Bezzar (hadiski autoritet Ahmed ibn Amr Ebu Bekr El-Bezzar 210-292 h.g) i Ibnul-Kattan (malikijski učenjak iz Kordove, muhaddis umro 460 h.g.) koji kaže da je vjerodostojan, dok Ed-Darekutni kaže da je mursel. Postoji slična predja kod Et-Tirmizija za koju kaže da je vjerodostojna. Hadis je sahih.
Koristi hadisa:
• Utemeljnost uzimanja tejemmuma kada nema vode. Kaže Ibn Tejmijje: „Ko ne bude htio klanjati sa tejemmum, kada postoji potreba, svrstao se među židove i kršćane, jer je tejemmum posebno određen za Muhammedov , sallallahu alejhi ve sellem, Ummet.“
• Koliko god vremenski ne bilo vode tejemmum je adekvatna zamjena.
• Dozvoljenost uzimanja tejemmuma bilo kojom vrstom zemlje.
• Tejemmuma odstranjuje hades, a nije samo povod da se dozvoli obavljanje ibadeta, jer ga je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao ‘vuduom’ – abdestom, i traje koliko traje i abdest dok se ne izgubi (tj. nije ograničen samo na jedno namasko vrijeme).
• Pronalazak vode kvari tejemmum i potrebno je uzeti abdest vodom za obavaljanje ibadeta.
• „Deset godina“ nisu ograničenje za istek tejemmuma, već samo primjer za mogući vremenski period njegovog uzimanja.
Razilaženje učenjaka:
a) Hanbelije kažu da tejemmum je samo opravdanje za uzimanje obavljanje namaza i ostalih ibadeta ua koje je potreban abdest, ali da se njime ne odstranjuje hades (stanje džunupluka i stanje osobe bez abdesta, veliki i mali hades).
b) Hanefije kažu da tejemmum odstranjuje hades i da je adekvatna zamjena za abdest. Ovo je mišljenje i Ibn Tejmijje koji kaže da je ovo razilaženje više terminološko nego praktično.
112. Od Ebu Se’ida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Dvojica ljudi krenula su na putovanje, pa je nastupio namaz, a sa sobom nisu imali vode. Potom su tejemmum uzeli čistom površinom zemlje i klanjali. U istom namaskom vremenu su našli vodu, pa je jedan od njih uzeo abdest i ponovio namaz, a drugi to nije učinio. Potom su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu rekli. Onome što nije ponovio namaz rekao je: “Postupio si u skladu sa sunnetom i tvoj namaz je ispravan:” Drugom je rekao: “Ti imaš dvije nagrade.” Prenose ga Ebu Davud i En-Nesai.
Iz hadisa se uzima:
• Utemeljenost tejemmuma i njegovog prakticiranje u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,.
• Gubitak vode je jedno od opravdanja za tejemmum. “A ako ne nađete vode, onda tejemmum uzmite čistom površinom zemlje.”
• Dozvola uzimanja tejemmuma bilo kojom površinom zemlje zbog općenitosti ovog i drugih hadisa.
• Tejemmum se uzima zemljom ili predmetom od zemlje i nije ga dozvoljeno uzimati nečim što je nečisto. “….čistom površinom zemlje.”
• Ko klanja s tejemmumom, pa nađe vodu kasnije, neće ponavljati namaz. Ovo je mišljenje četvorice imama.
• Hadis u kome se kaže: “Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ je općenitog značenja, a ovaj Ebu Seidov hadis ga pobliže određuje, tj. kao da se želi reći: Kada nađeš vodu prije namaza u njegovom vremenu, a već si džunup, onda se okupaj (operi kožu).
• Onaj ko ponovi namaz ima duplu nagradu za njegovo klanjanje sa tejemmumom i abdestom, ali je bolje držati se sunneta.
• Dozvoljenost idžtihada u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, kada je odsutan.
• Učenjaci se razilaze u pogledu dozvoljenosti uzimanja tejmmuma svakom površinom zemlje: Ahmed i Šafija kažu da je jedino ispravno zemljanom prašinom i dokaz su im riječi: „Potarite se po licima i rukama.“ , jer je potrebno da na rukama ostane nesto prašine prilikom dodirivanja zemlje. Dokaz im je i hadis: „Dobra zemlja (turbetuha) nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ (Muslim)
• Ebu Hanife i Malik smatraju da je dozvoljeno bilo kojom površinom zemlje, sa prašinom ili bez, kao što su: pijesak, slana zemlja, šljunak, kamenje, trava, drveće, lišće i sl. Nisu ništa izuzeli od onoga što je na površini zemlje. Ovo je opredjeljenje šejhul-islama Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjima.
113. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je za riječi Uzvišenog “A ako budete bolesni ili na putovanju…”, da je rekao. “Ako čovjek bude imao rane ili posjekotine sa Allahovog puta, pa se odžunupi, i bude se pribojavao da će umrijeti ukoliko se okupa, onda će uzimati tejemmum.” Prenosi ga Ed-Darekutni kao mevkuf, El-Bezzar sa potpunim lancem, a Ibn Huzejme I El-Hakim kažu da je sahih. Hadis je, ipak, mevkuf. (mevkuf je predaja koja se pripisuje ashabu, svejedno da li imala potpun ili nepotpun lanac)
Iz hadisa se uzima:
• Ibn Abbasov tefsir ovoga ajeta vezano za rane, a inače svaka vrsta bolesti prilikom koje bi voda nanije izvjesnu štetu, dozvoljava uzimanje tejemmuma, makar to i ne vodilo u smrt.
• Učenjaci su rekli: Ko se pribojava da će upotrebom vode pogoršati bolest, nanijeti sebi štetu, usporiti liječenje I sl. Dozvoljeno mu je koristiti tejemmum dok se ne izliječi.
• Na putovanju postoji potreba za tejemmumom, zbog čestog nedostatka vode, ali putovanje samo po sebi ne dozvoljava uzimanje tejemmuma, kada ima vode.
114. Od Alijja, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Slomio sam ruku, pa sam upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on mi naredi da uzimam mesh (potirem) po zavojima.“ Ibn Madže ga prenosi, a u lancu je prenosilac koji je veoma slab. Hadis je slab.
Iz hadisa se uzima:
• Utemeljnost potiranja po zavojima, gipsu, langetama i sl. ćime se učvršćuju kosti.
• Potiranje po zavojima se razlikuje od potiranja po mestvama, turbanu ili mahrami u nekim propisima:
a) Po zavojima se uzima mesh za mali i veliki hades, za razliku od mestvi, turbana i mahrame, jer su samo za mali hades.
b) Potiranje po zavojima vremenski traje dok se rana ili lom ne zaliječe. Mesh po mestvama je jedan dan i noć za onoga ko je u svome prebivalištu, a tri dana i noći za onoga ko je na putovanju.
c) Mesh po zavojima se čini po cijelom zavoju kod malikija, šafija i hanbelija, dok hanefije kažu da je dovoljno potrati većinu. Dok se inače potire po dijelu mestvi, turbana i mahrame.
d) Ispravno je da se prilikom stavljanja zavoja, gips i sl. ne mora biti u stanju čistoće da bi kasnije potiranje bilo važeće, dok je to uslov pri potiranje po mestvama, turbanu i mahrami.
• Ovaj i sljedeći hadis se uzimaju kao dokaz za potiranje po zavojima i ukazuju na lahkoću ovog Šerijata.
115. Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je neki čovjek ranjen u glavu, pa se okupao i nakon toga umro: „Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“ (Ebu Davud sa lancem u kojem ima slabosti, i postoji razilaženje oko njegovih prenosilaca).
Iz hadisa se shvata:
• U hadisu se detaljno navodi sljedeće: Džabir je rekao: „Krenuli smo na putovanje, pa jednog našeg saputnika udari kamen u glavu i napravi mu ranu. Potom je doživio poluciju u snu. Pitao je saputnike kako da postupi: „Da li znate za kakvu olakšicu da bih mogao uzeti tejemmum. Rekli su: „Ne. Nemamo za tebe olakšicu sve dok možeš koristiti vodu.“ Potom se okupao, pa je umro. Kada smo došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obaviješten je o ovome događaju, pa je rekao: „Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali kada nisu znali, jer je pitanje lijek za neznanje. Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“
• Ovaj hadis je u suglasnosti sa Kur’anom u kome se kaže: „A ako ste bolesni…“ i nije u suprotnosti sa ispravnim sunnetom koji dozvoljava potiranje po ranama i prijelomima. Hadis je slab, ali je po značenju, uz druge hadise, ojačan.
• Hadis ukazuje na utemeljenost potiranja po zavojima, svejedno radilo se o rani ili prijelomu kosti.
• Obavezno je potrati po cijelome zavoju a ne dijelu zavoja.
• Preostali dio tijela je obaveza oprati.
• Učenjaci su rekli: Može se desiti da na jednom tjelesnom organu se mogu sastati tri stvari: pranje, potiranje i tejemmum. – Pranje za istaknuti dio organa, potiranje po zavoju i tejemmum po onome što pokriva zavoj od zdravog dijela tijela, jer zavoj prelazi nužni dio za prekrivanje, ali postoji strah za ranu ako bi se skinuo.
116. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: „Od sunneta he da čovjek sa tejemmumom klanja samo jedan namaz, a zatim da uzme tejemmum za drugi namaz.“ (Prenosi Ed-Darekutni sa veoma slabim lancem)
Iz hadisa se uzima:
• Kada ashab kaže da je nešto sunnet, onda za te riječi važi propis kao da ih je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, izrekao.
• Nije dozvoljeno, kako se vidi iz ovoga hadisa, sa tejemmumom klanjati osim jedan namaz, međutim, pojašnjenje ispravnoga mišljenja će kasnije doći.
• Obaveza je uzeti tejemmum za sljedeći namaz.
• Hadis je generalan, svejedno radilo se o klanjaju dva namaza u jednom namaskom vremenu ili posebno.
• Oni koji su prihvatili ovo mišljenje opravdavaju ga navodom da je tejemmum nužda koja je dozvoljena radi obavljanja ibadeta, a ne odstranjuje hades poput abdesta.
Razilaženje učenjaka:
a) Poznato razilaženje oko toga da li tejemmum otklanja hades ili samo dozvoljava obavljanje ibadeta. Oni koji zastupaju da tejemmum samo dozvoljava obavljanje ibadeta, smatraju da je obaveza ga uzimati za svaki namaz.
b) Ispravno je mišljenje da tejemmum zamjenjuje abdest i da mu je identičan u svim propisima, dok se ne pojavi voda, što je mišljenje većine isl. pravnika, i uzimajući u obzir da je hadis slab.
c) Stoga, ispravno je mišljenje da se sa jednim tejemmumom može klanjati više farzova i nafila sve dok se ne nađe voda ili tejemmum ne pokvari nešto što kvari i abdest.
Pripremljeno prema djelu ”Bulugul-meram”.
Prvi put objavljeno: četvrtak, 09 Travanj 2009 04:25
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Mišljenje fakiha o pitanju liječenja rukjom ?
Piše: Husnija Sarkić Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izviše
Piše: Husnija Sarkić
Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izliječi koga hoće, a ostavlja bolesnog koga hoće. Neke od tih bolesti budu čak uzrok smrti. I sve je to od Njegove mudrosti. I pored toga, dozvolio je Allah, dželle – še’nuhu, da čovjek traži uzročnike bolesti, a da istovremeno bude potpuno oslonjen na Njega.
Načini liječenja su mnogobrojni. Neki se ostvaruju rukjom i dovama i to bivaju najveći uzročnici izlječenja. Također, mogući su i materijalni, odnosno medicinski (المحسوسة) uzročnici izlječenja, koji su poznati kroz Objavu ili iskustvo i praksu.
MIŠLJENJE FAKIHA O PITANJU LIJEČENJA
Islamski učenjaci imaju tri stava o liječenju:
Vadžib – to je mišljenje nekih potonjih (المتأخرون) malikija, šafija i hanbelija;
Mustehab – i to je mezheb šafija;
El-dževaz – dozvoljeno – sljedbenici ovog mišljenja su se podijelili na četiri mišljenja:
Da je apsolutno dozvoljeno (dzevaz mutlak). To je hanefijski stav i stav nekih malikija;
Poželjno je. Ovo je mišljenje nekih malikija i odabrano mišljenje kod nekih hanbelija;
Bolje ga je ostaviti. Ovo je opet mišljenje nekih hanefija, malikija i hanbelija koji navode da je liječenje mekruh. Rekao je Kurtubi da je ovo mišljenje nekih istaknutih prvaka, među kojima je spomenuo Ibn Mes’uda, Ebu Derda’a, radijallahu ‘anhuma, i neke tabi’ine.
Bolje da ga ostavi onaj ko ima jak tevekkul, a bolje da se liječi onaj ko je slab, ko nije izdržljiv. I to je mišljenje nekih šafija. (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 27-28.)
DOKAZI DOZVOLJENOSTI LIJEČENJA
Hadis koji bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije spustio Allah bolest a da za nju nije spustio lijek.“ (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, Ed-daru Er-rejanu lit-turasi, Kairo, 1987., X/141.)
Hadis koji bilježi Muslim od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Za svaku bolest postoji lijek, ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu dozvolu.“ (Muslim, Sahih, Knjiga o miru, br.2204; Ebu Davud: Knjiga o medicini, br. 3874.)
Hadis: „Liječite se, zaista Allah, azze ve dželle, nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim jedne bolesti; starosti.“ ( Bilježi ga Ahmed u Musnedu, Buhari u Edebul-mufredu, Ebu Davud u knjizi o medicini: 3855, Et-Tirmizi, 4/383 i kaže da je hasenu-ssahih. Kaže Hakim da mu je sened vjerodostojan.)
Ovi hadisi su dokaz dozvoljenosti liječenja. Čak se posljednjim hadisom iznosi naredba liječenja. Ako se ovo naređenje ne odnosi na obavezu, onda je mendub.
Oni koji su rekli da je bolje ostaviti liječenje kao dokaz navode dva hadisa:
Od Ataa ibn Ebi Rebaha, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, me upitao: ‘Hoćeš li da ti pokažem stanovnicu Dženneta?’ Rekao sam: ‘Naravno!’ Rekao je: ‘Ova crnkinja je došla Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekla: ”Imam padavicu i otkrivam se kad me zadesi, pa moli Allaha za mene!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, joj reče: ”Ako hoćeš strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš molit ću Allaha da te izliječi.” Rekla je: ”Strpit ću se.” Potom je rekla: ”Otkrivam se kada me to zadesi, pa moli Allaha da se ne otkrivam.” Pa je uputio Allahu dovu za nju.’“ (Muttefekun ‘alejh; Buhari mea’ el-Feth, 6/114; Muslim bi šerhi Nevevi, 16/131.)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, poduži hadis o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, u kojem se navodi da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh. (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, 1/199.)
Rekao je Ebu Umer ibn Abdul-Berr El-Maliki El-Andelusi, rahimehullah: „Bili su u ovom ummetu velikani, najbolji prethodnici, učenjaci i skupine koji su trpili bolest, dok ih Allah nije izliječio, a bilo je među njima doktora i učenjaka, koji ih nisu zbog toga ukorili.“ (Et-Temhid: 5/78)
Ibn Tejmije spominje da se skupina ashaba i tabi’ina nije liječila, kao što su Ebu Bekr, Ubejj ibn Ka’b i Ebu Zerr, radijallahu ‘anhuma. (Medžmu’ul-Fetava: 21/564)
REZIME
U navedenim mišljenjima razmimoilaženja i suprotstavljanja objašnjavamo tako što svako mišljenje odgovara određenoj situaciji. Rekao je Ibn Tejmije: „Ljudi su se razišli po pitanju liječenja: da li je mubah, mustehab ili vadžib? A najispravnije je da ponekad biva haram, ponekad mekruh, ponekad mubah, ponekad mustehab, a ponekad vadžib.“ ( Medžmu’ul-fetava: 12/18) Haram biva zbog lijeka koji se uzima, kao što je upotreba alkohola, ili zbog onog što bude u toku liječenja, kao npr. da liječnik gleda u ono što je avret u toku liječenja, bez nužde. Vadžib je onda kada život oboljelog bude u pitanju ako se ne bude liječio.
Šejhu Muhammedu Salihu El-Usejminu postavljeno je pitanje o propisu liječenja, pa je odgovorio: „Propis liječenja se može podijeliti u nekoliko vrsta: Ako prevladava mišljenje da će lijek koristiti, a velika je mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje obavezno – vadžib; ako prevladava mišljene da će lijek koristiti, a ne postoji mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje bolje od njegovog ostavljanja; Ako se izjednače mogućnosti tada je ostavljanje liječenja bolje. ( Fetawa fi ahkami-l-dženaiz od šejha Muhameda Saliha El-Usejmina, sabrao fetwe Fahd ibn Nasir Es-Sulejman, Daru Es-Surajja, I izdanje, Rijad, 2003. godine, str. 13.)
DA LI JE RUKJA IBADET?
Rukja je ibadet Uzvišenom Allahu. Ona je jedno od najboljih djela. Naveli smo već mišljenja oko njene propisanosti. Rako je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Istjerivanje džina spada među najveće oblike džihada, stoga on (misli se na učača rukje) bi se trebao paziti da ne pomaže svom neprijatelju da ga nadvlada preko vlastitih slabosti – grijeha.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.99.)
PITANJE OSTAVLJANJA LIJEČENJA KUR’ANOM
„Što se tiče ostavljanja (opsjednutog) prijatelja bez da mu se pomogne, to je isto kao ostavljanje onoga koji je napadnut. Pomaganje napadnutom je farzi-kifaje, svakome u skladu s njegovim mogućnostima, kao što je izvješteno da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao, što se navodi u oba Sahiha: “Musliman je brat svakom muslimanu, on ga ne ostavlja u potrebi, niti mu nanosi štetu, …” (Sunen Ebu Davud, Mektebetul – me’arif, Rijad, bez god. izdanja, br. 4893. Njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani. Ovaj hadis je prenio ‘Abdullah ibn Omer, a postoji i druga predaja od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu.)
Ako on nije u mogućnosti da mu pomogne ili je zauzet nečim što je više obavezujuće, ili je neko drugi otišao da pomogne opsjednutoj osobi, njemu više nije obaveza da to učini. Ako je, s druge strane, on jedini prisutan, a nije zauzet nečim što je više obavezujuće, to mu onda postaje prijekom naredbom da istjera džina iz opsjednute osobe.“ Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.108-109.Uzvišeni Allah je rekao: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…“ „Ako su okolnosti izvan mogućnosti ne bi se trebao izlagati nevoljama uzimajući ono što nije kadar obavljati.“(Prethodni izvor, str.99)
Prema tome, učiti rukju opsjednutoj osobi je farzi-kifaje onome ko ispunjava uvjete za to, kada se pokaže nužna potreba, ali je rukju kao zanimanje bolje izbjeći.
UVJETI ZA ONOG KOJI LIJEČI KUR’ANOM
Mnogi autori u literaturi koja se bavi ovom tematikom navode određena svojstva* – (Ovakav odabir nalazimo kod dr. Muharema Štulanovića, za kojeg s pravom možemo reći da je prenosilac znanja o ovoj oblasti kod nas u vrijeme poslije rata, kad se ono bilo potisnulo iz prakse i običaja naših muslimana usljed zabrane bavljenja egzorcizmom od strane komunističkog sistema. O ovoj vrsti liječenja moglo se potvrdno slušati samo od najstarijih praktičara vjere, koji su poznavali one koji su se bavili ovakvom metodom liječenja, koju su ljudi nazivali „istjerivanje šejtana“. Čak su u tome bile umješne i žene. Naravno, njih su uvijek predstavljali kao dobre vjernice i nisu ih ničim lošim okarakterizirali u svojim govorima (što govori o njihovim svojstvima)- i uvjete* (Vidi naslov: Svojstva učača rukje, Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, Fikhski propisi, istine i kontroverze, IPA Bihać, Bihać 2005. godine, str.48. i : Kakav treba biti onaj koji liječi, Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, Udruženje za promociju i afirmaciju mladih intelektualaca „PAMI“, Sarajevo, 2006.,str. 86.) , – koji se trebaju naći kod onih koji se bave liječenjem. Iako su to bitni uvjeti, bolje je da su to svojstva onih koji se bave liječenjem. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nazvao je onog koji liječi Kur’anom, mudžahid.
Dakle, svojstva učača rukje su:
-da bude na akidi selefa, popraćenoj praksom u riječima i djelima;
-da ima jekin u to da je Kur’an lijek, a da je Allah, subhanehu ve te’ala, Onaj koji liječi;
-da je poznavalac islamske doktrine o džinima;
-da je poznavalac fikha (Navodi se kao uvjet i poznavanje šejtanskih spletki i zavođenja. Vidi Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 79. Primjer kada je Ibn Tejmijje, rahimehullah, učio oboljelom mladiću od ludila rukju, pri čemu „se džinica javila i rekla: -Ja ga volim. Rekao joj je: Ali on tebe ne voli. Rekla je: Želim na hadždž s njim. Rekao je: On ne želi na hadždž s tobom. Rekla je: Izaći ću zbog tebe. Rekao je: Ne, izađi pokoravajući se Allahu i Poslaniku. Rekla je: Dobro, izlazim. Nakon toga, čovjek je sjeo okrenuo se lijevo-desno i rekao: Šta ću ja kod šejha?“)
-lijepo je da je oženjen onaj ko se bavi liječenjem;
-treba biti u stalnoj pokornosti Allahu, dželle-še’nuhu, sa ihsanom;
-da ne čini grijehe u govoru i djelima;
-da redovno praktikuje sve vidove dnevnog zikra;
-da ima iskren i ispravan nijet kod liječenja.
ŠTA UTIČE NA USPJEŠNOST RUKJE
Prije svega, nužno je napomenuti da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, od dobra ili zla. „Prenosi se da je ‘Ubade bin Samit, r.a., na svojoj samrti rekao svome sinu: ‘Sine moj! Ti nećeš okusiti slast pravog imana sve dok ne budeš znao da te nije moglo mimoići ono što te zadesilo, niti zadesiti ono što te mimoišlo.’“ (Muhammed Neim Jasin, Iman: temelj-suština-negacija, prijevod Zuhdija Adilović, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 105.)
Prema tome, samo izlječenje je stvar Allaha, dželle-še’nuhu, i moramo znati da je stanje svakog od nas u Allahovim rukama. Pored navednih uvjeta koje treba da ispuni učač rukje i svojstava koja treba da ima kod sebe, bitno je i postavljanje onog koji se liječi prema samom činu liječenja, bez obzira na njegovu bolest, njenu težinu, zastarjelost ili stadij. Dva su ubjeđenja koja se moraju naći i kod učača i kod oboljelog: da Allah doista sve može i da je Kur’an lijek.
Dakle, bude li imalo sumnji u jedno od ovo dvoje, izlječenje se dovodi u pitanje. Prvo se razumijeva tako što nema ništa a da Allah ne može, pa i izliječiti nekog ko je bolestan, a drugo se razumijeva tako da se ne javlja sumnja da možda tom i tom oboljelom Kur’an nije lijek, i da je kod njega riječ o psihičkoj bolesti medicinske prirode. Smiješno je za učača rukje da tako što i kaže.
„Liječenje napada koji su posljedica duševne opsjednutosti zahtjeva dva faktora, jednog od strane opsjednute osobe, a drugog od strane liječnika.
Što se tiče opsjednutog čovjeka od njega se zahtjeva lična snaga, iskreno okretanje Stvoritelju svih stvorenja i ispravan način traženja utočišta, gdje će srce i jezik biti u harmoniji. Jer, uistinu ovaj način liječenja je, zapravo, bitka i ratnik neće biti kadar pobijediti neprijatelja ako ne ispuni dva uslova: da samo njegovo oružje bude jako i oštro i da mu ruka bude čvrsta. Za slučaj da jedan od ova dva uslova ne budu ispunjena, dugi mač neće biti od koristi. Šta ako oba ova uslova nedostaju? Srce će biti u stanju opustošenosti i potpunog uništenja u odnosu na Tevhid, vjere u Allaha, bojazni od Allaha i okretanja Njemu. Kao takvo, ono će biti razoružano i bespomoćno.
Potreba koju liječnik mora ispunjavati je da on također posjeduje oba ova faktora, u tolikoj mjeri da onaj koji istjeruje džinna treba samo da kaže: „Izlazi iz njega!“ ili „Bismillah“, ili „La havle ve la kuvvete illa billah“, da bi postigao cilj.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 154 – 155.)
POSLJEDICE RUKJE
Bez obzira na ishod rukje, ona može imati i negativne posljedice po učača, onog koji se liječi i džinne. Što se tiče učača ona može biti napad i uznemiravanje od strane džinna zbog njegove slabosti. Što se tiče onog koji se liječi, bolest može biti povećana, a što se tiče džinna, oni zadobivaju udarce, oboljevaju pa čak i umru.
Muhammed ibn Abdullah eš – Šibeli, rahimehullah, u svojoj knjizi Akamul el – Merdžan, navodi odgovore na pitanja vezana za liječenje od šejhul – islama Ibn Tejmijje, u koje se kaže: „Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinnima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džinna ili njihovu smrt. To nije nepravedno prema njima, sami su sebi nepravdu nanijeli, ako učač rukje nije bio nepravedan prema njima kao što to rade sihirbazi pa narede ubistvo ili zatočenje džinna koji ne zaslužuje biti ubijen ili zatočen. Tada im se džinni svete, a ako ne mogu njima, onda njihovoj djeci, ženi ili stoci.
Onaj ko u odbrani od njih bude pravedan, što su naredili Allah i Njegov Poslanik, nije učinio nikakvu grešku. On se samo pokorava Allahu i Poslaniku pomažući nevoljnicima i onima kojima je nanesena nepravda na šerijatski način, bez širka i nepravde prema stvorenjima. Takve džinni ne uznemiruju ili zbog znanja da su pravedni, ili što im ne mogu ništa. Ukoliko je džinn nepokoran, a učač slab, može se dogoditi da ga uznemiri.“ (Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 80. Vidi isto Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 96-97.)
Što se tiče oboljelog i posljedica koje se mogu javiti, one se uglavnom odnose na ispravan odnos prema liječenju. Ako bolesnik moli džinne za svoje ozdravljenje ili se na bilo koji način pouzda u njih, pa čak i preko sihirbaza koji mu tu uslugu čine, vjerovatnost je veća da će ih džinni još više napadati, a samim tim će biti jači oni koji su ih opsjeli, shodno kur’anskom ajetu: „I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali.“ „Tj. smatrali smo da smo mi odabraniji od ljudi, jer su oni tražili utočište kod nas kada bi se našli u kakvoj kotlini ili jezivom mjestu u pustinji ili drugdje, kao što je bio običaj Arapa u džahilijetu. Oni su tražili utočište kod džina, velikana tog mjesta, da im nečim ne naude. Pošto su džini vidjeli da se ljudi njih boje, odvažili su se protiv njih i povećano im nanosili neprijatnost i strah.“ (Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 1435.)
KOME SE UČI RUKJA?
Nema smetnje da se rukja uči svakoj osobi koja ima potrebu za liječenjem. Dakle muslimanu, ali i nemuslimanu. Osnova u Šerijatu što se tiče običaja je dozvola, (اباحة), osim ako nije došla izričita zabrana (u tekstovima), a što se tiče ibadeta, osnova je zabrana, osim ako nije došla izričita naredba ili dozvola. (والأصل في عاداتنا الإباحــــة حـتى يجـيء صـارف الإباحـة, وليس مشـروعا مـن الأمــــورغيرُ الذي فـــي شرعنا مذكور , Dr. Mustafa b. Kerametullah Mehdum, Revdatul – fevaid šerh menzumetil – kavaidi libni Si’di, Darul – Išhilija, 1999.)
Kako prema ovom tretiramo pitanje učenja rukje nemuslimanima? Pošto smo već rekli da je rukja ibadet, njena je osnova zabrana, ali pošto postoje tekstovi koji ju dozvoljavaju nemuslimanima, onda je možemo smatrati dozvoljenom. Već smo navodili hadise u kojima su ashabi učili rukju onima koji nisu muslimani, što se da iz analize hadisa vidjeti. Npr. hadis od Haridže ibn es – Salta, čiji amidža je učio Fatihu kao rukju, prolazeći pored ljudi, među kojima je bio jedan okovan u gvožđe, koji su mu se obratili riječima: „Čuli smo da je vaš prijatelj…“ ( Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, IV/533.); što asocira da ovi ljudi nisu bili muslimani. Još ću kao dokaz dozvoljenosti navesti sljedeću predaju:
U „Dva Sahiha“ prenosi se da je Ebu Seid el-Hudri rekao: „Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovijednik beduina razbolio se od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Usitinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru El-Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovijednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu!” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli kod njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali da je El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni!“ (Sahih Muslim bi šerhi imam En–Nevevi, Mektebetu daru el – fejha, Damask, bez god. izdanja, IV/189, hadis: 2201.)
Ovdje možemo navesti i pozitivnu stranu učenja rukje onima koji nisu muslimani, uzevši u obzir da je to način predstvaljanja svoje vjere, njene primjenjenosti i istinitosti, dakle, da’va u kojoj daija nema potrebe da preže od bilo čega što treba da govori o islamu. Samim tim, Allahovom dozvolom, učenje rukje može biti sebeb nečijeg primanja islama.
Nastaviti će se inšallah. U nastavku, ”Ostala pitanja vezana za liječenje”.
Mail autora: husnija.sarkic@bih.net.ba
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno u namazu izgovarati bilo šta mimo sura, dova, zikrova ?
Priredio: Amir Durmić U osnovi je zabranjeno u toku namaza izgovarati bilo kakve riječi ili fraze osim onih koje su u namazu propisane poput učenja Kur’ana, dova i raznih zikrova. Međutim, u vjerodostojnim predajama od Poslanika s.a.v.s. se prenosi da je dozvolio i tolerirao izgovaranje određenih riviše
Priredio: Amir Durmić
U osnovi je zabranjeno u toku namaza izgovarati bilo kakve riječi ili fraze osim onih koje su u namazu propisane poput učenja Kur’ana, dova i raznih zikrova. Međutim, u vjerodostojnim predajama od Poslanika s.a.v.s. se prenosi da je dozvolio i tolerirao izgovaranje određenih riječi i fraza koje u osnovi nisu dio namaza. Ovdje spominjemo neke situacije u kojima je to po preferirajućem mišljenju dozvoljeno, bez detaljnog analiziranja mišljenja i stavova učenjaka, jer je na ovu temu dosta toga rečeno.
1.Podsjetiti imama ukoliko se zbuni za vrijeme učenja u namazu
Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao namaz te se zbunio u učenju, pa kada je završio namaz, okrenuo se prema Ubejju b. Ka’bu, r.a., te ga upitao: ”Jesi li klanjao sa nama?” ”Da”, odgovorio je. Tada mu Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Šta te je spriječilo (da me podsjetiš)?” (Ebu Davud, br. 894, Ibn Hibban, 1/316)
Napomene:
– Imama ne treba napominjati sve dok on pokušava da se sjeti onoga što je zaboravio, tako što se vraća nekoliko ajeta unazad i ponavlja ih, jer je najpreče da samoga sebe ispravi.
– Isto tako, ako imam malo zastane, ne treba ga odmah napominjati jer postoji velika vjerovatnoća da će se sam sjetiti. Ukoliko bude šutio malo duže, onda ga treba podsjetiti.
– Također, neki islamski učenjaci smatraju da imama ne treba u namazu opominjati ukoliko napravi neznatnu grešku i pri tome ne promijeni značenje kur’anskog teksta. Od Ubejja b. Ka’ba, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Objavljen mi je Kur’an na sedam harfova… pa kada kažem Gafuren Rahima – Koji mnogo prašta i Milostivi, ili kažem Semian Alima – koji sve čuje i sve zna ili kažem Alimen Semi’a – Koji sve zna i sve čuje, Allah je uistinu takav. Ali se ne smije ajet koji završava najavom azaba – patnje, zamijeniti ajetom koji se završava ajetom rahmeta – milosti (koji nagovještava milost) i suprotno.” (Ahmed sa vjerodostojnim lancem prenosilaca)
2. Ponavljanje jednog te istog ajeta više puta u dobrovoljnom – nafila-namazu
– Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., proučio ajet: ”Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar ti si” (El-Maide, 118), pa ga je ponavljao sve do svanuća. (Nesai. Ahmed i drugi. Neki su prigovorili ovom hadisu)
– Od Mesruka se prenosi da je Temim ed-Dari ponavljao ajet: ”Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju!” (El-Džasija, 21)
– Od Seida b. Ubejda prenosi se da je rekao: ”Vidio sam Seida b. Džubejra, r.a., kako u mjesecu ramazanu predvodi ljude u namazu i dva ili tri puta ponavlja ove ajete: ”Kada sa okovima o vratu i sindžirima budu vučeni” (El-Mu’min,71), ”O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio –pa učinio da si skladan i da si uspravan” (El-Infitar , 7). (Abdurrezzak u Musannefu, 2/492.)
2.Plakanje i jecanje u namazu
Ovdje se prvenstveno misli na plakanje i jecanje iz bogobojaznosti prilikom prisjećanja Allahove kazne i Njegove milosti i to ne kvari namaz, po mišljenju nekih učenjaka. Na to upućuju sljedeći dokazi:
”I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje” (El-Isra, 109);
”Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali” (Merjem, 58).
U ovim ajetima nije napravljena razlika između onih koji ne klanjaju i onih koji klanjaju,već se ovako opisane osobe hvale općenito.
-Od Abdullaha b. Šehira prenosi se da je rekao: ”Došao sam Poslaniku, s.a.v.s., dok je klanjao namaz, a iz njegovih prsa čulo se zujanje (od plača) kao zvuk iz lonca kada u njemu ključa voda.” (Ahmed, Nesai, Ebu Davud)
-Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao: ”Na dan bitke na Bedru niko od nas nije imao konja osim Mikdada b. Esveda. Svi smo spavali osim Poslanika, s.a.v.s., koji je ispod jednog drveta klanjao i plakao sve dok nije osvanula zora.” (Ahmed, Ibn Huzejme sa ispravnim lancem prenosilaca)
-Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je rekao: ”Kada se razbolio Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Naredite Ebu Bekru da predvodi namaz.”’ Tada je Aiša, r.a., rekla: ”Uistinu je Ebu Bekr nježan i osjetljiv čovjek, pa kada uči (Kur’an u namazu), nadvlada ga plač…” (Buhari, br. 682)
3.Nakašljati se u toku namaza
Poslanik, s.a.v.s., zabranio je govor u namazu rekavši: ”Uistinu ne priliči u namazu govoriti ono što ljudi pričaju…”, a nakašljavanje u namazu nije govor niti se za onoga koji ovo čini u namazu može reći da je progovorio. On ovim želi samo na nešto skrenuti pažnju, pa ima propis išareta, tj. koji pokretom ruke ili glave nekome nešto želi poručiti dok klanja. (IOvaj stav je iznio bn Tejmijje r.h. u svojim Fetvama)
4. Otpuhnuti ili reći ”uh-uh” u namazu
– Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je rekao:”Pomračilo se sunce u vrijeme Poslanika, s.a.v.s. (…) a zatim je pri kraju sedžde na kojoj je bio rekao: ‘Uh, uh, Gospodaru, zar mi nisi obećao da ih nećeš kazniti dok ja boravim među njima? Zar mi nisi obećao da ih nećeš kazniti sve dok oprosta traže…” (Ebu Davud, Nesai, Ahmed)
– Od Ejmena b. Nabila prenosi se da je rekao: ”Obratio sam se Kudami b. Abdullahu b. Ammaru el-Kullabiju, ashabu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., rekavši: ‘Ponekad mi u mekkanskoj džamiji za vrijeme namaza zasmeta pero od goluba dok činim sedždu’, pa mi je rekao: ‘Otpuhni ga.”’ (Bejheki, a ovu predaju je vjerodostojnom ocijenio Hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju)
4.Kazati ”el-hamdulillahi” nakon kihanja u namazu
Dozvoljeno mu je reći el-hamdulillahi, kako je to propisano van namaza, ali mu neće reći jerhamukellah onaj koji ga čuje. Od Rifa’a b. Malika prenosi se da je rekao: ”Klanjao sam namaz za Poslanikom, s.a.v.s., pa sam kihnuo i rekao: Elhamdulillahi hamden kesiren tajjiben mubareken fihi mubareken alejhi kema juhibbu Rabbuna ve jerda. Kada je Poslanik, s.a.v.s., završio svoj namaz, upitao je: ‘Ko je govorio u namazu?’ Rekao sam: ‘Ja, Božiji Poslaniče’, pa je on rekao: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, trideset i nešto meleka natjecalo se ko će te riječi podići (Allahu).” (Tirmizi, Nesai i Buhari, ali se u njegovoj verziji ne spominje kihanje)
– Također u poznatom hadisu Muavije b. Hakema, r.a., prenosi se da je neko u namazu kihnuo i rekao ”el-hamdulillahi”. Ovaj ashab Muavija mu je rekao ”jerhamukellah” pa su ga ljudi počeli opominjati plješćući rukama, a on ih je upitao šta im je. Nakon namaza Poslanik mu je rekao da se u namazu ne smije razgovarati, ali se nigdje ne spominje da je Poslanik opomenuo ovog čovjeka koji je kihnuo i rekao ”el-hamdulillahi”, što upućuje na to da je takav postupak dozvoljen.
(Muslim i Ebu Davud)
6. Zahvaliti Allahu u toku namaza kada se čuje neka izuzetno radosna i lijepa vijest
Pripovijeda Sehl b. Sa’d, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., otišao u posjetu plemenu Amr b. Aufa kako bi ih izmirio. Ebu Bekr je već predvodio namaz ovom plemenu pa kada je došao Poslanik, s.a.v.s., i zatekao ih da klanjaju, Ebu Bekr se želio povući i ustupiti mjesto Poslaniku, s.a.v.s., ali mu je on išaretio da ostane na svome mjestu i da dovrši namaz. Tada je Ebu Bekr, r.a., podigao svoje ruke u namazu i rekao el-hamdulillahi…” (Buhari, br. 684, i Muslim, br. 431)
A Allah najbolje zna.
Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta henefijski pravnici kažu o deffu i ostalim muzičkim instrumentima ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Imam Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi rhm., kaže: Mezheb Ebu Hanife rhm., po pitanju muzike jeste ono što nam prenosi Hibetullah b. Ahmed el-Hariri od Ebul-Tajjib el-Taberija rhm., koji kaže: „Ebu Hanife rhm., je mrzio pjevanje i ako je dozvoljavao pijenje „nebiza“. Slušanje pjesaviše
Priredio: Sead ef. Jasavić
Imam Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi rhm., kaže: Mezheb Ebu Hanife rhm., po pitanju muzike jeste ono što nam prenosi Hibetullah b. Ahmed el-Hariri od Ebul-Tajjib el-Taberija rhm., koji kaže: „Ebu Hanife rhm., je mrzio pjevanje i ako je dozvoljavao pijenje „nebiza“. Slušanje pjesama je smatrao grijehom, i istog stava su bili ostali učenjaci Kufe poput: Ibrahima, Ša’abija, Hammada, Sufjan el-Sevrija i dr., i u tome se nikako nisu razilazili! Kaže: Ni međ’ učenjacima Basre se ne bilježi razilaženje po ovom pitanju tj. da su mrzili muziku i zabranjivali je izuzev onoga što se prenosi od Ubejdullaha b. el-Hasena el-Anberija, koji nije smatrao to strašnim.“ (Pogledaj: Telbisu Iblis, 1/282.)
Imam Abdullah el-Mevsili rhm., kaže: „Slušanje melahija je haram poput sviranja kadiba, deffa, frule i ostalog. Poslanik a.s., je rekao da je slušanje zvuka melahija-muzike, ma’asija-grijeh, sjedenje tamo gdje se svira je fisk-grijeh, dok je uživanje i naslađivanje muzikom nevjerstvo! Ove riječi nam ukazuju na težinu ovog prijestupa i grijeha! Ako čovjek nenamjerno bude slušao muziku opravdan je, a treba se potruditi da je ne sluša, shodno predaji kada je Poslanik s.a.w.s., stavio prste u uši kako ne bi slušao glas pjevačice. Od Hasen b. Zijada rhm., se prenosi da je rekao: Nije strašno udarati u deff na svadbenom veselju kako bi se obznanio brak. Ebu Jusuf rhm., je bio upitan da li mrzi udaranje u deff mimo svadbenog veselja npr. da majka udara u deff svome dijetetu bez imanja za cilj činjenje grijeha-fiska? Pa je rekao: Ne mrzim to; ono što mrzim jeste kada deff proprati poročna pjesma! Ebu Jusuf rhm., je rekao: U kuću iz koje se čuje zvuk frula i žica – uđi bez traženja dozvole (kako bi ih odvratio od grijeha), jer je odvraćanje od grijeha farz-obaveza, pa ako ulazak ne bi bio moguć osim uz dozvolu ova obaveza se nikada ne bi mogla sprovesti! Čovjek koji javno čini grijehe kod svoje kuće – imamu (državi), je obaveza da ga u tome spriječi, pa ako se pokaje dobro jeste, a ako ne onda će ga uhapsiti i kazniti bičevanjem, a može mu i kuću oduzeti!“ (Pogledaj: el-ihtijar li-Ta’alilil-Muhtar, 4/177.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Zehira stoji: Oko udaranja u deff prilikom svadbenog veselja postoji razilaženje tj. dozvoljava se deff koji nema dželadžile (metal), sa strana, dok je mekruh upotreba deffa sa dželadžilama. Razilaze se također i u vezi pjevanja na svadbenom veselju. Jedni smatraju to dozvoljenim kao i udaranje u deff.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 7/461.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Deff, tabl (goč), berbet (žičani instrument nalik violini), i mizmar (duvački instrument) – ako se ukradu za njih se ne sječe ruka, jer ovi predmeti kod njih dvojice (Ebu Jusuf i Muhammed), nemaju vrijednost i na osnovu ovoga stava se izdaje fetva tako da neće obeštećenje plaćati onaj ko ih polomi. Po Ebu Hanifi onaj ko ih uzme isto kao da ih je polomio. Deff se koristi za igru i ima ih oblih i kockastih. Berbet sliči instrumentu el-‘Ud. Tabl-goč koriste gazije i oko njega ima razilaženja međ’ ulemom, ali je jače mišljenje da se neće kidati ruka zbog njega!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 13/222.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Mi’iradž stoji: Melahi se dijeli na dvije vrste: 1. Zabranjeni – u šta spadaju instrumenti poput frule, ne bitno od čega je, te el-‘ud ili tanbura, shodno predaji od Ebu umame r.a., u kojoj Poslanik s.a.w.s., kaže: „Allah me je poslao iz milosti prema svijetovima, i naredio mi je da uništavam el-me’azif (žičane instrumente), i el-mezamir (duvačke instrumente)!“ (Da’if, Musned Ahmed b. Hanbel, br.22361.) Upotreba ovih instrumenata odbija od zikrullaha. 2. Dozvoljeni – u šta spada upotreba deffa prilikom sklapanja braka, kao i ostalih događaja u istom značenju tj. veseli i sretni događaji, dok je u ostalim situacijama njegova upotreba mekruh, shodno predaji od halife Omera r.a., kada je čuo zvuk deffa pa je poslao čovjeka da vidi zbog čega se svira, pa ako je zbog svadbe ne bi reagovao, a ako je zbog nečeg drugog polomio bi ih štapom. Upotreba deffa od strane muškaraca je mekruh u svakoj situaciji zbog poistovjećivanja sa ženama!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 18/287.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Što se tiče deffa i goča, koji se sviraju pri svadbama i borbama – onaj ko ih ošteti nadoknadiće ih uz opštu saglasnost svih!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 21/325.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Zehira, i ostalim, stoji: „Nema ničeg strašnog u tome da se udara u deff prilikom svadbi i bajrama, a isto tako nije strašno i da se zapjeva na svadbama i bajramima, ako nema propratnih grijeha (fisk)!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 22/118.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Može se udarati u deff prilikom svadbenog veselja. Ebu Jusuf rhm., je bio upitan o korišćenju deffa mimo svadbenog veselja kao npr. da majka udara u deff svome dijetetu, bez propratnih grijeha naravno, na šta je odgovorio: Može. U djelu el-Zehira stoji: Dozvoljeno je pjevati na bajramima, a u djelu el-Siradžijja stoji: Dozvoljeno je i recitiranje stihova ako se u njima ne spominje grijeh!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 22/209.)
Imam Muhammed ‘Ala’uddin el-Haskefi rhm., kaže: „… i svaka vrsta ružnih instrumenata proširenih među ljudima poput tanbura i frula, a ako nisu u pitanju ružni instrumenti poput el-huda’a i el-kasaba (trska), onda ne, izuzev ako se ne zloupotrijebe pa ljudi počnu skakati i igrati!“ (Pogledaj: el-Durr el-Muhtar, 5/482.)
Imam el-Serhasi rhm., kaže: „Neće se kidati ruka zbog (krađe), deffa, i instrumenata sličnih njemu…“ (Pogledaj: el-Mebsut, 11/333.)
Imam Burhanuddin b. Maze rhm., kaže: „Ulema se razilazi kada je u pitanju udaranje u deff pri svadbenim veseljima. Jedni smatraju da je to dozvoljeno shodno Ajšinoj r.a., predaji u kojoj stoji da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Obznanite brak i sklopite ga u džamiji i udarite u deffove zbog toga!“ (Sunen Tirmizi, br.1089.) Muhammed b. Sirin rhm., kaže: „Obaviješten sam da bi se halifa Omer b. el-Hattab r.a., raspitao, kada bi čuo zvuke veselja, pa ako bi mu rekli da je u pitanju svadba ili obrezivanje djeteta – ne bi reagovao. Drugi smatraju da je to svakako pokuđeno, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Svako trošenje vremena od strane vjernika je pogubno izuzev njegova treniranja konja, vježbanja gađanja i igranja sa svojom ženom.“ (Tirmizi, Ibnu Madždže) Fekih Ebul-Lejs rhm., kaže: Deff koji se koristi u našem vremenu sa sanedžatima i halhalima je mekruh; razilaženje uleme je samo oko deffa koji se ranije koristio!“ (Pogledaj: el-Muhit el-Burhani, 5/287.)
Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Između halal i haram (odnosa), jeste deff i glas!“ (Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže) Islamski pravnici kažu: Deff koji se u ovom hadisu spominje jeste deff bez dželadžila sa strane (halhala), a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 5/193.)
Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Fekih Ebul-Lejs rhm., kaže: Ovo što smo naveli od Ebu Jusufa i Muhammeda rhm., da se neće nadoknaditi šteta za deff i goč – to se misli na deff i goč koji se upotrebljavaju za razonodu i gubljenje vremena (lehv), ali ako je u pitanju goč kojeg koriste borci i lovci – on će se nadoknadit. Isti je slučaj i sa deffom koji se ne koristi za lehv i gubljenje vremena – i on će se nadoknadit ako se ošteti kao npr. deff koji se koristi za svadbe.“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 15/471.)
Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Ebu Jusuf rhm., je rekao: „Mrzim deff kojeg prati razvratno igranje i pjevanje!“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 16/339.)
Imam Muhammed b. Ebi Bekr el-Razi rhm., kaže: „Dozvoljeno je udarati u deff prilikom svadbenih veselja radi obznane braka, i dozvoljeno je udarati u goč prilikom obavljanja hadždža i borbi, radi obznane ne iz razonode.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Muluk, 1/238.)
Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „Dozvola udaranja u deff je posebna za žene kako se to bilježi u djelu el-Bahr, prenijeto iz djela el-Mi’radž, nakon spomena toga da je dozvoljeno udarati u deff prilikom svadbenih veselja i ostalih sličnih srećnih događaja. Kaže: Udaranje u deff je mekruh muškarcima u svakom slučaju, zbog poistovjećivanja sa ženama!“ (Pogledaj: Hašijetu Reddil-Muhtar ‘ala Durr el-Muhtar, 5/482.)
Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „Moj cijenjeni otac rhm., je rekao: „Treba se udarati u goč u vrijeme sehura u mjesecu Ramazanu, kako bi se probudili oni koji su se uspavali.“ (Pogledaj: Hašijetu Reddil-Muhtar ‘ala Durr el-Muhtar, 7/154.)
Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „I ko bude pjevao ljudima – zbog toga što ih okuplja na grijehu (Hidaja i ostala djela). Imam Sa’ad efendi kaže da se ovo odnosi na pjevanje za pare. Razmisli. Što se tiče onoga koji pjeva sam sebi kako bi odagnao samoću – takvo što je po većini uleme dozvoljeno (‘Inaja). Imam el-‘Ajni i ostali smatraju ovaj stav ispravnim. Kaže: Ako u tome ima va’aza-savjeta i hikmeta-mudrosti, uz opštu saglasnost svih je takvo što dozvoljeno. Jedni su ovo dozvolili samo pri svadbama kao što je tada dozvoljeno udarati i u deff. Neki su ovo dozvoli u svakoj situaciji, dok su drugi ovo u svakoj situaciji zabranili. U djelu el-Bahr stoji: Mezheb je da je ovakvo postupanje u svakoj situaciji zabranjeno, što prekida svaku raspravku. Vanjsko značenje koje nam navodi djelo el-Hidaja jeste da je u pitanju veliki grijeh (kebira), pa makar to čovjek činio samome sebi, što autor također potvrđuje. Kaže: Neće se prihvatat svjedočenje od čovjeka koji sluša muziku-pjesmu (gina), ili ide i sjedi tamo gdje se svira i pjeva. Imam el-‘Ajni rhm., dodaje: Ili sjedi tamo gdje se poroci rade i gdje se pije pa makar on i ne pio alkohol, jer samo mješanje sa njima, i ostavljanje naređivanja dobra – obara ‘adalet – pouzdanost nekog čovjeka.“ (Pogledaj: Reddul-Muhtar, 22/200.)
Imam Šejhi-Zade rhm., kaže: „Što se tiče goča kojeg koriste borci ili hadžije ili lovci, ili pak deffa koji se koristi za svadbe ili se sa njime igraju djeca u kući – ako ih čovjek ošteti nadoknadiće njihovu štetu uz opštu saglasnost svih, kako se to bilježi u Šerhul-Kenzu od ‘Ajnijja rhm..“ (Pogledaj: Medžme’ul-Enhur fi Šerhi Multekal-Ebhur, 7/413.)
Imam Zejnuddin el-Razi el-Hanefi rhm., kaže: „Dozvoljeno je udarati u deff (koža s jedne strane instrumenta), pri svadbenom veselju (‘urs), radi obznane braka, a isto tako je dozvoljeno udarati u tabl-goč (koža s obije strane instrumenta), prilikom obavljanja hadždža i prilikom borbi, radi obznane ne iz razonode.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Muluk, 1/238.)
Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Dozvoljeno je prodavati instrumente (alatul-melahi), poput: birbita (nalik violini), tabla (goč), mizmara (frule), deffa i ostalog, po imamu Ebu Hanifi rhm., ali je, po njemu, to djelo mekruh-pokuđeno, a što se tiče njegova dva učenika, Ebu Jusufa i Muhammeda, oni su stava da nije halal trgovanje s ovim stvarima, jer su to stvari pripravljene za razonodu i gubljenje vremena (telehhi), kao i za grijeh (fisk), i fesad (nered). To se neće smatrati imetkom pa ga zbog toga nije dozvoljeno ni prodavati. Imam Ebu Hanife rhm., smatra da je moguće koristiti navedene instrumente u halal-šeri’atske svrhe, koji će tada biti propratni elementi nekim korisnim stvarima tako da neće (zbog eventualne zloupotrebe), gubiti svojstvo imetka. Stav Ebu Jusufa i Muhammeda da su muzički instrumenti sredstva uživanja-razonode (alatut-telehhi), i fiska-grijeha, je i naš stav.“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 4/335.)
Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Što se tiče onoga koji svira instrumente – njegov hal će se sagledat; ako bude svirao neke obične instrumente poput trske (kasab), ili deffa i sl., to nije strašno, i neće se zbog toga obarat pouzdanost (‘adalet), nekog čovjeka, ali, ako je u pitanju neki teži instrument poput ‘el-Uda (žičani instrument poput violine-gitare…), i sl., pouzdanost (‘adalet), takvog čovjeka spada, jer upotreba takvih instrumenata nikako nije halal!“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 5/401.)
Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Neće se kidati ruka ako se ukrade neki muzički instrumenat poput goča, deffa, frule i sl., jer se ove stvari ne smatraju imetkom, ili u njihovom „imanju“ ima manjkavosti. Zar ne vidiš da onaj ko slomi muzički instrumenat neće nadoknađivati štetu shodno mišljenju imama Ebu Jusufa i Muhammed Šejbanije rhm..“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 6/9.)
Imam el-Tahavi rhm., kaže: „Neki su dozvolili pjevanje na svadbi poput udaranja u deff. Ima onih koji su to dozvolili u svakoj prilici, dok ima i onih koji su ga zabranili u svakoj prilici. Ovo spominje imam ‘Ajni u čemu ga je slijedio el-Bakani. Kažem: u djelu el-Bahr i el-Mezheb stoji da je to u svakoj prilici zabranjeno, što prekida svako razilaženje. Očit stav koji se ističe u djelu el-Hidaje (Zahirul-Hidajeh), jetse da je u pitanju veliki grijeh, pa makar to čovjek činio sam za svoju dušu!“ (Pogledaj: Hašijetul-Tahavi ‘ala Merakijel-Felah, 2/311.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi ?
Piše: Mr. Zijad Ljakić Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevviše
Piše: Mr. Zijad Ljakić
Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. A onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko.
Djeca su Allahov dar svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.) Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …” (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: “Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…” (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.
Kratki historijat odabira spola djeteta
Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i “metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje “muških” (Y) od “ženskih” (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških “hitova” u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi
Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ” (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol. Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka). Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.
Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola
Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi “fe ‘ala” (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa “pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)”, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje “prevlada” ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: “A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”.
Šerijatski status određivanja spola djeteta
Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutiji predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozovljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: “Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala”. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)
Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)
Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.
Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: “Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka “. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: “Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka”. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.
Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali) U ovom hadisu je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).
Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost. Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: “A koga hoće, učini bez poroda.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja
Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna. Kaže Uzvišeni: “On vas oblikuje u matericama kako On hoće” (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: “Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire” (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog) Uzvišeni kaže: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…” (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88) Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru “Ahkamul-Kur’an” (5/60): “Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha”. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: “O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše” (Muslim 2645).
Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: “Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće” (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: “Allah je Stvoritelj svega” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)
Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu. Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.) Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)
Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta
Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika. Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.
Karakteristike spolnih ćelija
Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.
Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih
Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:
Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)
Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine. Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi “Kako da izabereš spol svoga djeteta”) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.
Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno. Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jejne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.
Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.
Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.
Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.
Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum: 22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.
Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:
a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.
b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.
c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.
Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.
Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).
Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih. Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.
El-Asr br. 36 (maj/juni 2010)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je propis nošenja (zlatnog) prstenja u islamu ?
Priredio: Zehrudin ef. Junuzović U islamskoj literaturi nošenju prstenja posvećeno je nemalo prostora, tako, naprimjer, gotovo sve hadiske zbirke sadrže određeni broj hadisa na temu nošenja zlatnog i srebrenog prstenja, tretman zlata i svile itd. Neki autori hadiskih zbirki, kao naprimjer Ebu Davud,više
Priredio: Zehrudin ef. Junuzović
U islamskoj literaturi nošenju prstenja posvećeno je nemalo prostora, tako, naprimjer, gotovo sve hadiske zbirke sadrže određeni broj hadisa na temu nošenja zlatnog i srebrenog prstenja, tretman zlata i svile itd. Neki autori hadiskih zbirki, kao naprimjer Ebu Davud, izdvojili su zasebna poglavlja o nošenju prstena, drugi su hadise na tu temu zastupili u knjigama o ukrasima, kao naprimjer Nesai, drugi u knjigama o odijevanju, kao naprimjer Buhari, Muslim i dr. Islamski pravnici –fakihi, polemizirali su o ovom pitanju i pravne škole izrekle su svoje stavove o tome. Također, o nošenju prstena pisali su i autori životopisa i Poslanikovog šemaila, pa čak i historičari kao naprimjer Ibn Kesir itd.
S druge strane, nošenje prstenja danas je veoma rasprostranjeno: jedni u tome prate modu i trend koji im se plasira putem medija, pa nose jedan ili više prstena na palcu, srednjem prstu ili kažiprstu, dok drugi slijede običaj ili praksu nemuslimanskih političkih pa i vjerskih lidera.
U narednim redovima prenijet ćemo stav islama nošenju (zlatnog) prstenja, o tome zašto, kako i kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten.
Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, rekao je: »Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten okrenuvši kamen prema unutrašnjosti dlana, te je na njemu ugravirao: Muhammed, Allahov poslanik. Vidjevši da su i drugi ljudi učinili isto, on je bacio prsten i rekao:
‘Neću ga (više) nikada uzeti’, pa je nabavio srebreni prsten, a i svijet je zatim uzeo prstenove od srebra. Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, taj prsten je nosio Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman sve dok nije upao u bunar Eris.» (1)
Razlog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, nošenja prstena
Predaje koje preciziraju kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo nositi zlatni prsten, to vezuju sa početkom pisanja pisama raznim namjesnicima.
Hattabi, rahimehullah, navodi: «Kod Arapa nije bio običaj nošenja prstenja. Pa kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio pisati pisma okolnim namjesnicima i državama, uzeo je zlatni prsten, a zatim ga je odbacio…» (2)
Ovaj podatak vjerodostojno je zabilježen u više hadiskih zbirki.
Muslim precizira da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio da napiše pismo konkretno bizantijskom caru i abesinskom vladaru.
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo nositi prsten
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovaj je prsten uzeo onda kada je želio da započne korespondenciju sa drugim vladarima, a to je bilo u vremenu kada je važio mirovni sporazum između muslimana i Kurejšija. Dakle, najvjerovatnije je da je ovo bilo krajem šeste, a početkom sedme hidžretske godine. Ibn Sa‘d, npr., prenosi u svojim Tabekâtima, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve selllem, sa potpisivanja primirja vratio u Medinu u mjesecu zul-hidždžetu (3) šeste hidžretske godine, a svoje izaslanike poslao je u muharremu sedme hidžretske godine, za šta mu je trebao pečat i prsten…«
Koliko je dugo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten
Izgleda da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nosio dugo vremena svoj zlatni prsten. To je trajalo svega nekoliko dana. Nesai u svome Sunenu precizira da je to bilo tri dana i u ovoj tvrdnji oslanja se na izjavu Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten (samo) tri dana. Kada je primijetio da se raširilo nošenje zlatnog prstenja, bacio je svoj (zlatni prsten), a zatim je uzeo srebreni…….» (4)
Na kojoj je ruci Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten
Moramo konstatirati da postoji zaista puno predaja u kojima je jasno naglašeno da je Poslanik, slallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci, ali postoje i predaje u kojima stoji da je nosio prsten i na lijevoj ruci. Stoga ćemo ih, radi lakše preglednosti, na ovome mjestu prezentirati odvojeno.
Predaje u kojima se navodi da je prsten nosio na desnoj ruci (5)
Buhari u svome Sahihu samo na jednom mjestu ukazuje na pitanje na kojoj je ruci Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten, i to u hadisu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellm, nosio prsten na svojoj desnoj ruci. (6)
Muslim bilježi od Enesa, radijallahu anhu: »Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je srebreni prsten na svojoj desnoj ruci, a kamen prstena bio je abesinski.» (7)
Ebu Davud bilježi od Muhammeda b. Ishaka da je rekao: ”Vidio sam da Salt b. Abdullah nosi prsten na svom malom prstu desne ruke, pa sam ga upitao: ‘Šta je to?!’, a on mi je odgovorio: ‘Vidio sam da Ibn Abbas, radijallahu anhuma, ovako nosi prsten, a i kamen je okretao prema unutrašnjosti šake. Mislim da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, ovako postupao zbog toga što je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na ovaj način nosio prsten.» (8)
Ebu Davud zabilježio je od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci.» (9)
Tirmizi isto bilježi u nešto kraćoj formi također od Muhammeda b. Ishaka, od Salta b. Abdillaha b. Nevfela da je rekao: ”Vidio sam da Ibn Abbas, radijallahu anhuma, nosi prsten na desnoj ruci i mislim da je rekao: ‘Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da prsten nosi na svojoj desnoj ruci.’» (10)
Tirmizi zatim u istom poglavlju navodi hadis i od Hamada b. Selemea, u kojem stoji da je rekao: ”Vidio sam Ibn Ebu Rafia kako prsten nosi na desnoj ruci i pitao sam ga o tome pa je rekao: ‘Vidio sam Abdullaha b. Džafera kako prsten nosi na desnoj ruci i kaže: ‘Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je prsten na desnoj ruci.”’
Tirmizi zatim prenosi riječi Buharije koji je rekao: ”Ovo je najvjerodostojnije što je od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, preneseno na ovu temu.”
Nesai je zabilježio od Alije i Ebu Selemeta da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci. (11)
Nesai i Ibn Madže bilježe identičnu predaju od Abdullaha b. Džafera (12)
Ibn Madže u svome Sunenu bilježi od Abdullaha b. Džafera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na svojoj desnoj ruci.» (13)
Taberani je zabilježio u Mu’džemi-e-evsat, isnadom koji je hasen prema ocjeni Ibn Hadžera, od Ibn Omera da je rekao: »Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je svoj prsten na desnoj ruci.»
O tome postoje i predaje od sljedećih ashaba: Aiše, Alije, Džabira, Ebu Umame, Ebu Hurejre i dr. sa različitim stepenima ispravnosti.
Ibn Hadžer, u kontekstu negiranja da su Medinlije bili jednoglasni da se prsten treba nositi na lijevoj ruci, kaže: «Preneseno je od Ebu Bekra, Omera i brojnih drugih ashaba, tabiina i narednih generacija Medinlija da se prsten nosi na desnoj ruci.»
Predaje u kojima se navodi da je prsten nosio na lijevoj ruci
Imam Muslim u svome Sahihu zabilježio je izjavu Enesa, radijallahu anhu, koji je rekao: »Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, prsten bio je na ovome” – i pokazao je na mali prst lijeve ruke. (14)
Ebu Davud je zabilježio od Nafia, da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prepričavao kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na lijevoj ruci. (15)
Ebu Davud na kraju ovoga hadisa dodaje da se ovaj hadis prenosi i od Nafi’a, da je prsten nošen na desnoj ruci. Ibn Hadžer, nadovezujući se na to, kaže: »Predaja od Nafi’a od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na lijevoj ruci predstavlja šaz predaju – oprečnu ispravnijim. Njeni prenosioci su manje brojni i slabijeg pamćenja od onih koji tvrde da je prsten nosio na desnoj ruci.
Ebu Davud zatim bilježi da je i sam Ibn Omer, radijallahu anhuma, nosio prsten na svojoj lijevoj ruci.» (16)
Tirmizi je zabilježio predaju koju je ocijenio kao hasen-sahih u kojoj stoji da su Hasan i Husejn nosili prstenove na lijevoj ruci. (17)
Šta je bolje: nositi prsten na lijevoj ili desnoj ruci?
S obzirom da su brojne predaje koje govore o Poslanikovom nošenju prstena kako na desnoj tako i na lijevoj ruci, odnosno od nekih ashaba, kao naprimjer od Enesa, zabilježeno je da je prenio kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoj prsten nosio na desnoj, a zabilježeno je da ga je nosio i na lijevoj ruci. Oba hadisa je, kao što smo vidjeli, zabilježio imam Muslim u svome Sahihu.
Preferiranje na osnovu brojnosti predaja
Ako se razmotre predaje zabilježene u osnovnih devet hadiskih zbirki, kao što je to učinio potpisnik ovih redova, može se jasno doći do zaključka da je više predaja koje idu u prilog nošenja prstena na desnoj ruci. Ovo je rezultat koji su isticali i oni učenjaci koji su ovu mes’elu detaljnije istražili, npr. Ebu Zura, kako od njega prenosi Ibn Ebu Hatim, rekao je da ima više predaja koje potenciraju nošenje prstena na desnoj ruci. Šafije smatraju da je efdalnije nositi prsten na desnoj ruci.
Preferiranje na osnovu jačine i stepena ispravnosti predaja
Predaje koje preferiraju nošenje prstena na desnoj ruci, pored toga što su brojnije, one su i ispravnije. Sam Buhari, nakon navođenja hadisa o nošenju prstena na desnoj ruci, izjavio je – kako je to Tirmizi prenio – da je to najispravnije što je na tu temu zabilježeno.
Muhaddis, šejh Abdul-Kadir el-Arnaut, rekao je (18): ”Predaje koje preferiraju nošenje prstena na desnoj ruci su preče – erdžah, i mnogobrojne. Takva praksa se prenosi od Ebu Bekra, Omera i velikog broja ashaba i tabiina Medine i drugih.”
Preferiranje na osnovu svrhe zbog koje se prsten nosi
Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: »Mislim da se ovo pitanje razlikuje od namjere ili svrhe nošenja prstena. Shodno tome, ako se nosi samo radi ukrasa, bolje je nositi na desnoj ruci, a ako prsten služi za ‘pečaćenje’, onda je bolje nositi na lijevoj (praktičnije) jer tada služi kao za ostavu, i lakše ga je desnom rukom uzeti i ponovo vratiti.”
Prvim mišljenjem preferira se praksa nošenja prstena na desnoj ruci uopćeno, jer se lijeva ruka upotrebljava i za čišćenje, pa onaj koji svoj prsten nosi na desnoj tako štiti prsten od prljavštine. Nošenje prstena na lijevoj ruci preferira se u slučaju da prsten služi kao pečat.
Preferiranje na osnovu derogacije
Tirmizi bilježi od Ibn Omera, radijallahu anhuma: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je nositi zlatni prsten na desnoj ruci, a onda je jednom sjeo na minber i rekao: ‘Ja sam bio počeo nositi ovaj prsten na svojoj desnoj ruci…’ Zatim je bacio (taj prsten), a i prisutni su bacili svoje prstenove.» (19)
Nakon navođenja hadisa, Tirmizi je konstatirao: ”Hadis Ibn Omera je hasen-sahih, a prenijet je od Nafi’a od Ibn Omera, drugim putem, i u njemu nije spomenuto da je on prsten nosio na svojoj desnoj ruci.
Iz hadisa Ibn Omera vidjeli smo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početku nosio zlatni prsten i da ga je nosio na desnoj ruci. Međutim, nakon toga bacio je zlatni prsten i počeo je nositi srebreni. Iz ovog podatka neki učenjaci su zaključili: ”Predaje u kojima stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci odnose se na period kada je nosio zlatni prsten, a predaje u kojima se navodi da je prsten nosio na lijevoj ruci, odnose se na srebreni prsten.” Ova grupa učenjaka ovakav stav argumentira hadisom koji se bilježi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio prsten na desnoj ruci, a onda ga je počeo nositi na lijevoj. Ibn Hadžer, nakon iznošenja ovih podataka, konstatira: ”Da je ovaj hadis ispravan, bio bi uzet kao mjerilo i tačka na ovo razilaženje. Međutim, hadis nije ispravan.”
Neki učenjaci smatraju da nema razlike u nošenju prstena na lijevoj ili desnoj ruci
Na ovo je ukazao Ebu Davud koji je naslovio poglavlje: ”Nošenje prstena na desnoj i na lijevoj ruci», a zatim je naveo hadise bez ukazivanja na preferiranje.
Na kojem se prstu može nositi prsten?
Muslimani su jedinstveni u mišljenju da je sunnet (20) da muškarac nosi prsten na malom prstu. Što se tiče žene, ona ima pravo nositi prsten na bilo kojem prstu, kako to pojašnjava imam Nevevi u komentaru ovoga hadisa. (21)
Na kojem je prstu zabranjeno nositi prsten?
Alija, radijallahu anhu, rekao je: «Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio mi je da nosim prsten na ovome i ovome prstu”, pa je pokazao na srednji prst i kažiprst. (22)
Okretanje kamena prema unutrašnjosti dlana
«…a njegov kamen je okrenuo prema unutrašnjosti dlana…»
S obzirom na ovaj podatak, učenjaci su konstatirali sljedeće: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po ovome pitanju nije ništa konkretno naredio, zato je dozvoljeno prsten nositi na oba načina. Nevevi, rahimehullah, napominje da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, nosio prsten na ovaj način, tj. s kamenom okrenutim na gore.
Učenjaci sugeriraju da je ipak bolje nositi presten s kamenom okrenutim na dolje, jer se na taj način slijedi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a u tome postoje i druge koristi.
Šta i kako je bilo ugravirano na prstenu Allahovog Poslanika?
«Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je zlatni prsten, njegov kamen okrenuo je prema unutrašnjosti dlana, a na njemu je ugravirao:
Muhammed, Allahov poslanik.”
Neki su smatrali da je prvo bilo napisano ime Allah, drugi red resul, a treći Muhammed.
Ibn Hadžer se ne slaže sa takvim tumačenjem bez pokrića i kaže: ”Čak štaviše, kontekst hadisa upućuje da je bilo suprotno.»
Graviranje na prstenu između zabrane i dozvole?
Enes b. Malik, radijallahu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, uzeo srebreni prsten i na njemu ugravirao riječi: Muhammed, Allahov poslanik, a zatim je rekao: ”Imam srebreni prsten na kojem sam ugravirao Muhammed, Allahov poslanik, zato neka niko ne gravira isto na svome prstenu.»
Iz ovog hadisa u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na svome prstenu ugravirao svoje ime, učenjaci zaključuju da je vlasniku prstena dozvoljeno da na prstenu ugravira svoje ime, kao i ime Allaha, subhanehu te’ala.
Nevevi sumira stav učenjaka po ovome pitanju i kaže: ”Ulema je rekla: ‘Ima pravo da ugravira svoje ime ili neku mudru rečenicu, ili da to ugravira uz zikrullah.” (23) Ajni, u komentaru Buharije, odnosno opisujući Usamu, prenosioca hadisa, kaže: ”On je na svome prstenu ugravirao: Miljenik Allahovog Poslanika.»
Slijedi ”Šta se desilo sa Poslanikovim prstenom nakon njegove smrti?!”
Bilješke:
1-Buhari, 5865, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: zatim u istoj knjizi u Poglavlju o srebrenom prstenju, 6866, 6867.
Korisno je znati: Neki učenjaci iz ovoga hadisa zaključuju da Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, postupak ima jači efekat od samo verbalne naredbe. Tako npr. kada je u navedenom hadisu skinuo zlatni prsten, ashabi su poskidali svoje prstenje. Kada je, jedne prilike u namazu izuo obuću, svi su odmah izuli svoju obuću…, a kada im je na Hudejbiji naredio da prekinu ‘umru, oni su odgađali sprovebu, nadajući se drugoj naredbi, ili, kada im je zabranio spajanje posta, oni su mu rekli: «Ali ti spajaš« i zajedno sa njim spajali su post jedno vrijeme….
2-Navedeno prema riječima Ibn Hadžera u Fethu, 10:337.
3-Zul-hidždže je dvanaesti, posljednji mjesec hidžretske godine, po redoslijedu, i ima mjesto kao npr. decembar u kršćanskoj godini. Hidžretska godina započinje mjesecom muharremom.
4-Nesai, br. 5220, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”Skidanje prstena prilikom ulaska u nužnik”. Šejh Albani, rahimehullah, kaže da je lanac prenosilaca ovoga hadisa hasen-sahih.
5-Identičan naslov dao je Tirmizi u svom Sunenu jednom poglavlju o prstenu.
6-Buhari, 5876, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O onome ko je okretao kamen svoga prstena prema unutrašnjosti ruke”.
7-Muslim, br. 2094, u Knjizi o odijevanju i ukrašavanju, poglavlje »O srebrenom prstenu čiji je kamen habešijski», Nesai, 5197, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Opis Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, prstena”.
8-Ebu Davud, 4229, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”O predajama na kojoj ruci se nosi prsten, desnoj ili lijevoj”. Šejh Albani, rahimehullah, kaže za ovaj hadis da je hasen-sahih.
9-Ebu Davud, 4226, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”O predajama na kojoj ruci se nosi prsten, desnoj ili lijevoj”. Šejh Abdul-Kadir el-Arnaut, rahimehullah, kaže da je ovaj hadis hasen.
10-Tirmizi, 1742, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Neke predaje o nošenju prstena na desnoj ruci”.
11-Nesai, 5203, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Na kojoj se ruci nosi prsten”. Prema šejhu Albaniju, hadis je sahih.
12-Nesai, 5204, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Na kojoj se ruci nosi prsten”. Ibn Madže, 3647, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju prstena na desnoj ruci”. Šejh Albani kaže da je ovaj hadis sahih.
13-Ibn Madže, br. 2647, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju prstena na desnoj ruci”. Šejh Albani, rahimehullah, u Sahih Ibn Madže, ovaj je hadis ocijenio kao sahih – autentičan.
14-Muslim, 2095, u Knjizi o odijevanju i ukrasima, poglavlje: ”Nošenje prstena na malom prstu lijeve ruke”.
15-Šejh Albani ocjenjuje kao šaz-predaju.
16-Šejh Albani, rahimehullah, ocjenjuje lanac prenosilaca ovoga hadisa kao sahih.
17-Tirmizi, 1743, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Neke predaje o nošenju prstena na desnoj ruci”.
18-U redakciji hadisa djela «Džamiul-usul…», 4:723.
19-Tirmizi, br. 1741, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O predajama nošenja prstena na desnoj ruci”.
20-Pod ovim terminom misli se na praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
21-Sahihu Muslim bi šerhi Nevevi, 7:322.
22-Muslim, 2078, u Knjizi o odijevanju i ukrasima, poglavlje: ”Zabrana nošenja prstena na srednjem prstu i kažiprstu». Ebu Davud, br. 4225, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”O predajama o prstenu od hadida”.Tirmizi, br. 1737, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O pokuđenosti zlatnog prstena”m i Nesai, br. 5210 – 5211, 5212., u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Zabrana nošenja prstena na kažiprstu”.
23-Sahihu Muslim bi šerhi Nevevi, 7:319.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta se desilo sa Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem prstenom nakon njegove smrti ?
Piše: Zehrudin ef. Junuzović Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi u hadisu koji smo već citirali: ”Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ves sellem, taj prsten je nosio Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman sve dok nije pao u bunar Eris.» Kada je Osman izgubio ovaj prsten? Ibn Sa’d je zaviše
Piše: Zehrudin ef. Junuzović
Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi u hadisu koji smo već citirali: ”Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ves sellem, taj prsten je nosio Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman sve dok nije pao u bunar Eris.» Kada je Osman izgubio ovaj prsten? Ibn Sa’d je zabilježio predaju koja je na šartovima Buharije, da je Osman, radijallahu anhu, čuvao ovaj prsten 6. godina svoga hilafeta. S obzirom da je Osman preuzeo emanet hilafeta 24. h. god., jasno je da je prsten izgubio tridesete hidžretske godine. Ovo je podatak koji navode islamski historičari. Tako npr. hafiz Ibn Kesir u svome djelu «Bidaje ven-nihaje» navodi značajnije događaje koji su se desili u tridesetoj godini nakon Hidžre i tu spominje sljedeće događaje:
– u ovoj godini je Seid b. Els osvojio Tabaristan,
– u ovoj godini je Osman smijenio Velida b. Ukbu sa namjesništva Kufe,
– u ovoj godini je ispao Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, prsten sa ruke Osmana, u bunar Eris koji se nalazi dvije milje od Medine….. (1)
Osmanovo traganje za Poslanikovim prstenom
S obzirom na vrijednost prstena, kao lične stvari Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Osman, radijalahu anhu, počeo je tražiti ovaj prsten, konkretno naredio je da se iz bunara isprazni voda te da se bunar detaljno pretraži.
Opsežno i detaljno traganje za ovim prstenom, kako navodi Buhari u svome Sahihu, trajalo je puna tri dana.
Osmanovo gubljenje prstena bilo je znak da će izgubiti svoj utjecaj na neke grupe nezadovoljnika?
Neki učenjaci smatrali su da postoji veza i išaret u Osmanovom gubljenju prstena sa događajima i fitnom koji su poslije toga uslijedili. Jer, kada je izgubio svoj prsten, izgubio je i svoju vlast. Također, kada je Osman, radijallahu anhu, izgubio prsten Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, situacija se okrenula, njegovi protivnici iskazali su svoje otvoreno neprijateljstvo prema njemu, što je bio početak fitne koja je eskalirala njegovim ubistvom.
Ebu Davud, nakon što je naveo predaju u kojoj se govori o Osmanovom gubljenju prstena, konstatira: »Nije bilo nejedinstva oko (ličnosti i politike) Osmana dok mu (Poslanikov) prsten nije spao sa ruke.» (2)
Nošenje prstenja pod lupom fakiha – islamskih pravnika
Hanefijska pravna škola ne preporučuje nošenje prstena onome koji nema nekakvu vlast (li gajri zi sultan) ili potrebu za prstenom. (3) Ali Kari kaže: «Pohvalno je(mustehab) kadiji (sudiji) i sultanu i njima sličnima koji imaju potrebe za stavljanjem pečata. Oni koji to nisu, bolje je da i ne nose prsten.» (4)
Također, onaj koji nosi prsten treba voditi računa da ne bude odviše luksuzan niti skup.
Malikije uvjetuju da se prsten nosi isključivo s namjerom slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da ne bude skuplji od dva dirhema. Kada je u pitanju vrijednost prstena koji se nosi, šafije smatraju da je običaj mjerilo u tome. Ako bi nešto bilo iznad običajne normale, onda bi bilo haram. (5)
Zabrana nošenja zlatnog prstenja muškarcima
Postoji nemali broj tekstova u kojima se muškarcima zabranjuje nošenje zlata i zlatnog prstena.
Buhari, Muslim i Nesai zabilježili su od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nošenje zlatnog prstena. (6) Muslim je zabilježio od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka zlatni prsten pa ga je skinuo s njegove ruke, bacio i rekao: »Neki od vas namjerno uzimaju vatrenu žišku i stavljaju je na svoju ruku.» Nakon toga je neko rekao tom čovjeku da uzme i da se okoristi tim prstenom na neki drugi način (da ga pokloni, proda i sl.), a on je rekao: ”Ne, tako mi Allaha, nikada neću uzeti ono što je bacio (osudio) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.» U hadisu je sasvim jasno izrečena zabrana nošenja zlatnog prstenja muškarcima. Nevevi, u Komentaru Muslimovog Sahiha, kaže: »Zlatni prsten je haram za muškarce bil-idžma’a – konsenzusom učenjaka.» Isti je propis i u slučajevima kada je prsten djelimično od srebra, a djelimično od zlata. (7)
Muškarcima je veliki grijeh nositi zlato
Jedna prilično raširena praksa među bosanskim muslimanima jeste nošenje zlata. Nose se veoma često zlatni ili pozlaćeni lančići i prstenje, satovi pa čak i narukvice od zlata. Ovakvo stanje, po našem mišljenju, rezultat je ponajprije:
1. nedovoljnog poznavanje tretmana zlata za muškarce, odnosno nepoznavanja kazne i veličine grijeha koji čini neki muškarac noseći zlato.
2. Prešućivanje onih koji to znaju. Nedovoljno angažiranje na sprečavanju onoga što je Allah zabranio, u konkretnom slučaju, toleriranju prakse nošenja zlata.
Ez-Zehebi je u svome poznatom djelu » El-Kebarir (8)» u velike grijehe uvrstio nošenje svile i zlata za muškarce. U ovom poglavlju on detaljno iznosi određeni broj tekstualnih zabrana nošenja svile i zlata muškarcima, uz konstataciju da je to haram!
Poslanikov trud u sprečavanju muškaraca u nošenju zlata
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ulagao je veliki napor u sprečavanju muškaraca u nošenju zlata. Evo nekih primjera:
-Da bi što više ljudi čulo i saznalo za zabranu nošenja zlata, on je to proklamirao javno, sa minbera.
-Jedne je prilike čak u jednu ruku uzeo komad svile, a u drugu zlato, a zatim objasnio kako je to dvoje zabranjeno muškarcima iz njegovog ummeta, ali da je dozvoljeno ženama.
-Kada je vidio jednog muškarca da nosi zlatni prsten, on mu ga je lično svojom mubarek rukom skinuo.
-Zabranjivao je općenito nošenje zlata.
-Nekima, poput Ebu Hurejre i Alije, radijallahu anhuma, posebno je skrenuo pažnju na zabranu nošenja zlata i zlatnog prstena.
Zlato za mušku djecu!
Od imama Malika, rahimehullah, prenosi se da je rekao: «Smatram pokuđenim da se muškoj djeci odijeva nešto od zlata, jer je do mene doprlo saznanje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjivao nošenje zlatnog prstenja.» (9)
Šihabuddin ez-Zuhri (ni)je pogriješio prilikom prenošenja ovog slučaja!?
Pitanje zlatnog prstena je primjer gdje je jedan od velikih hadiskih autoriteta, izvanredne memorije, čiste i uzorne biografije jednostavno, po mišljenju učenjaka, pogriješio, zamijenivši izraz zlatni sa srebreni.
Imam Nevevi prenio je stav Kadija: ”Svi učenjaci hadisa su rekli: ‘Ovo (da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio i bacio prsten od srebra) je greška od Ibn Šihaba (Zuhrija). On je zamijenio izraz srebreni sa zlatni. Ono što je Enes, radijallahu anhu, tvrdio, kako je preneseno drugim lancima prenosilaca, jeste da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio i bacio zlatni, a ne srebreni (prsten).»
S obzirom na pouzdanost Zuhrija i njegovu memoriju, brojni učenjaci su pokušavali da usaglase između Zuhrijeve i drugih predaja.
Nevevi podržava ovakav komentar: »Kada je Poslanik, sallalalhu alejhi ve sellem, htio da obznani zabranu nošenja zlatnog prstena, on je uzeo srebreni prsten i stavio ga na ruku, da bi time pojasnio da je to dozvoljeno, a bacio je zlatni prsten, da bi pojasnio zabranu, pa su i ostali pobacali (poskidali) svoje zlatno prstenje.
Nevevi, nakon navođenja ovakvog usklađivanja, kratko dodaje: »Ovakvo je pojašnjenje ispravno i u hadiskom tekstu nema ničega što bi odbacivalo jedan ovakav komentar.» (10)
Propisi o svili i zlatu utemeljeni su na tekstovima sunneta!
I na kraju, kao što se da primijetiti, mes’ela o nošenju zlatnog prstenja utemeljena je samo na osnovu dokaza iz sunneta. Časnome Kur’anu nema ajeta koji jasno i nedvosmisleno tretiraju temu nošenja zlata kao ukrasa za muškarce. Ovo je jedna od mes’ela gdje sunnet direktno uspostavlja i dokida određene propise, tzv. Istiklal-sunneti bi tešri’i. Kao što je poznato, odnos tekstova sunneta u odnosu na tekstove Kur’ana može se posmatrati kroz četiri sljedeće velike kategorije (11):
1. Sunnet kao potvrda Kur’anu, npr. kada Kur’an naredi obavljanje namaza, brojni tekstovi u sunnetu to potvrđuju. U tom slučaju određeni propis ima dva dokaza i izvora.
2. Sunnet pojašnjava Kur’an, npr.: «Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći» (12). Sunnet je pojasnio da se crni konac odnosi na noć, a bijeli konac je ustvari dan itd.
3. Sunnet derogira nešto iz Kur’ana, ili putem sunneta saznajemo koji su ajeti derogirani, a koji ne, npr. Poslanikova izjava: «Nema oporučivanja nasljedniku (13)» derogira ajet: «Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima« (14).
4. Sunnet ponekad ustanovi novi propis koji Kur’an nije spomenuo. Jedan od primjera je i zabrana nošenja zlata i svile muškarcima (15).
NEKE SLABE PREDAJE O NOŠENJU PRSTENA
O tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skidao svoj prsten pri ulasku u nužnik
Hadis su zabilježili: Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom ulaska u nužnik skidao svoj prsten. (16)
Status hadisa: Ovaj hadis, po ocjeni stručnjaka hadisa, je munker. Tako ga je ocijenio Ebu Davud koji, navodeći hadis, konstatira: «Ovo je munker-hadis…” i dodaje: ”Greška je od prenosioca Humama, niko osim njega ne prenosi ovaj hadis.” Šejh Albani, u Sahih Ebu Davud, i šejh Abdul-Kadir el-Arnaut, rahimehullah, u redakciji hadisa Džami’ul-usul, potvrđuju ovakvu ocjenu.
O tome da je zabranjeno nositi prsten na malom prstu
Hadis zabilježio: Ibn Madže je od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio mi je da nosim prsten na ovome (prstu) i pokazao je na mali prst i onaj do njega.»
Status hadisa: Hadis je šaz.
Ispravno i vjerodostojno preneseno je da je Alija, radijallahu anhu, pokazao na srednji prst i kažiprst, da su to prsti na kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se nosi prsten.
O tome da je zabranjeno da se na prstenu gravira arapskim pismom
Hadis je zabilježio: Nesai svojim lancem prenosilaca od Enesa b. Malika, radijallahu anhu: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nemojte se konsultirati sa mušricima, i nemojte na svojim prstenovima da gravirate arapskim pismom.»
U navedenom hadisu doslovno stoji: «…nemojte se obasjavati vatrom mušrika». Ibn Esir, veliki autoritet u pojašnjavanju manje jasnih hadisa, smatra da se ovim misli na konsultacije, postupanje po njihovom mišljenju itd.» (17)
O tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoj prsten nije nosio nego ga je koristio kao pečat
Hadis je zabilježio: Nesai od Ibn Omera, radjallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten, okrenuvši kamen prema unutrašnjosti dlana, a ljudi su uradili isto. On ga je zatim bacio, a svijet je učinio isto sa svojim prstenovima. Poslije je nabavio srebreni prsten pa je njime pečatio (pisma), ali ga nije nosio.
Status hadisa: Hadis je sahih do zadnjeg njegovog dijela: ”…ali ga nije nosio.” Taj dio je šaz. Utvrdili smo u prethodnom tekstu kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definitivno nosio svoj prsten.
Bilješke:
1-El-Bidaje ven-Nihaje, 5: 237-238.
2-Ovo Ebu Davud izjavljuje nakon navođenja hadisa br. 4218, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”Nošenje prstena”.
3-O ovome u djelima hanefijskog fikha vidjeti npr: Hašije Ibn Abdidin, u knjizi ”Šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno” (hazr vel ibaha), Nasbu-raje, 4: 531. u knjizi ”El-Kerahije”.
4-«Fethu Babil-Inaje bi šerhi-n-Nukaje», 3:6.
5-Navedeno prema El-Fikh el-islami ve edilettuhu, dr. Vehbe Zuhejli, 4:2636.
6-Buhari, br. 5864, u Knjizi o od’jevanju, poglavlje: ”O zlatnom prstenju”. Muslim, br. 5462, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Zabrana zlatnog prstenja muškarcima”, Nesai, 5189, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”O hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, na ovu temu».
7-7:291.
8-El-Kebair, Šemsuddin ez-Zehebi, Dar ibn Zejdun Bejrut – Libansko treće izdanje 1993.
9-U Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju odjeće koja je protkana zlatom”. Muhaddis Abdul-Kadir el-Arnaut kaže: ”Isnad ovoga hadisa je minkati, ali on ima svoje ševahide u istom značenju.”
10-Sahihu Muslim bi šerhi Nevevi, 7:320.
11-Neke od njih imaju određene detaljnije podkategorije i primjere, ali nam nije namjera niti tema ovoga puta.
12-El-Bekare, 187.
13-Hadis zabilježio Tirmizi u Knjizi o vasijetima, poglavlje: ”O tome da nema ostavljanja vasijeta nasljedniku”, šejh Abdul-Kadir, el-Arnaut, rahimehullah, kaže da je ovaj hadis hasen. El-Kettani uvrstio ga je u mutevatir predaje u svome poznatom djelu »En-Nezmu el-Mutenasir fi el ehadisi el-mutevatir» i podsjeća da se hadis bilježi od Ebu Umame, Enesa, Alija, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Džabira b. Abdullaha, Zejda b. Ekrema, Ma’kala b. Jesara i dr., Haridža b. Amra, te kao mursel od Mudžahida, Ibn Dinara, Ebu Džafera Bakira.
14-El-Bekare, 180.
15-Vidjeti: El-Vedžiu fi usulil-fikhi», dr. Vehbe ez-Zehejli, Darul-fikri el-Muasir, Damask, drugo izdanje, 1995. Opširnije o ovoj važnoj mes’eli obratiti se i na: Difau ani-s sunneti», Muhammeda b. Muhammeda Ebu Šehbeta, str 13-19, Mektebetu-s-sunne, prvo izdanje, 1989., i Hudžijjetu-s-sunne, Abdul-Gani Abdul-Halik, str 495-540., on veoma opširno izlaže dokaze i protudokaze te se osvrće na stav Šatibija po ovome pitanju.
16-Ebu Davud, br. 19., u Knjizi o čistoći, poglavlje: ”O prstenu na kome je ugravirano Allahovo ime i ulasku u nužnik”. Tirmizi, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju prstena na desnoj ruci”. Nesai, br. 5216, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”Skidanje prstena prilikom ulaska u nužnik”.
17-U svom djelu Džamiul-usul min ehadisi resul.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Propis korištenja konzumiranja konjskog mesa i kobiljeg mlijeka ?
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha Većina islamskih učenjaka, kako selefa tako i halefa, poput: Ibnul-Zubejra, Fedale b. Ubejda, Enes b. Malika, Esme bint Ebu Bekr, Suvejda b. Gafeleh, Alkame, Šurejha, Hasan el-Basrije, ‘Ata b. Ebi Rebbaha, Ibnu Sirina, Esved b. Jezida, Se’id b. Džubejra, Lejsaviše
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Većina islamskih učenjaka, kako selefa tako i halefa, poput: Ibnul-Zubejra, Fedale b. Ubejda, Enes b. Malika, Esme bint Ebu Bekr, Suvejda b. Gafeleh, Alkame, Šurejha, Hasan el-Basrije, ‘Ata b. Ebi Rebbaha, Ibnu Sirina, Esved b. Jezida, Se’id b. Džubejra, Lejsa b. Sa’ada, Ibnul-Mubareka, Ibrahima el-Neha’ija, Hammad b. Ebi Sulejmana, Ebu Sevra, Ebu Jusufa i Muhameda – dva najpoznatija učenika imama Ebu Hanife, Zejd b. Alija, imama Šafije, imama Ahmeda, Ebu Davuda, Ishaka, Davuda el-Zahirija i ostalih – konjsko meso (i mlijeko), smatraju dozvoljenim za konzumiranje i jelo, dok Hakem b. Ujejne, Ebu Ubejd, imam Ebu Hanife i racionalisti, imam Malik i imam Evza’i rhm. – konjsko meso i mlijeko smatraju pokuđenim (mekruh) ili čak i zabranjenim (haram) za jelo – što se pripisuje i ashabu Ibnu Abbasu r.a.. Od imama Ebu Hanife rhm., se negdje bilježi da je jelo konjskog mesa mekruh-tahrim, a negdje da je u pitanju mekruh-tenzih, dok u komentaru na Ibnu Madždžu (1/230.), od imama Sujutija rhm., stoji da se Ebu Hanife rhm., tri dana prije svoje smrti, povratio od stava zabranjenosti konzumiranja konjskog mesa. (Pogledaj: el-Mugni, 11/66; Šerhul-Nevevi alal-Muslim, 13/96; Subulus-Selam 4/116., Šerhul-Sunneh, 11/256., Fethul-Bari, 9/650., Sunen Ebu Davud, br.3792., ‘Umdetul-Kari, 31/57.)
Prva skupina svoj stav temelji na slijedećim dokazima:
1. Kaže Džabir b. Abdullah r.a.: ”Poslanik s.a.v.s., je na dan Hajbera zabranio meso domaćih magaraca, a dozvolio nam je meso konja”. (Buhari, br.4219; Muslim, br.1941.) U drugoj predaji stoji: „Na Dan Hajbera smo klali i magarce i mazge i konje pa nam je Poslanik s.a.w.s., zabranio da jedemo magarce i mazge, a nije nam zabranio konje!“ (Pogledaj: el-Mustedrek alel-Sahihajn, br.7580.,
Imam el-Begavi rhm., kaže: „Ulema je složna po pitanju ispravnosti ovog hadisa, koji nam direktno ukazuje na to da su domaći magarci zabranjeni za jelo, za razliku od divljih magaraca koji su dozvoljeni za jelo… Većina uleme smatra da je i mlijeko domaćih magaraca zabranjeno kao i njihovo meso. Životinja čije meso je dozvoljeno za jelo – dozvoljeno je i njeno mlijeko, a ona čije je meso zabranjeno – zabranjeno je i njeno mlijeko. Ptica čije je meso zabranjeno za jelo – zabranjeno je jesti i njeno jaje!“ (Pogledaj: Šerhul-Sunneh, 11/254-257.)
2. Od Esme, kćerke Ebu Bekra r.a., se prenosi da je rekla: ”U vrijeme Poslanika s.a.w.s., smo klali konja i jeli ga dok smo boravili u Medini.” (Buhari, br.5510; Muslim, br.1942.)
3. Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je rekao: „Ne znam da li je Poslanik s.a.w.s., zabranio konjsko meso zbog toga što su konji služili ljudima za jahanje-nošenje, pa nije volio da ostanu bez njih, ili ih je na Dan Hajbera zabranio kao što je zabranio i konzumiranje mesa od domaćih magaraca!?“ (Sahihul-Buhari, br.4227., 5/174.)
4. Hadisi koji govore o dozvoljenosti konzumiranja konjskog mesa su na stepenu mutevatir hadisa, i oni su svojim lancem neuporedivo i mnogo jači od hadisa koji govore o zabranjenosti konzumiranja konjskog mesa. (Pogledaj: Me’anijel-Asar, od imama Tahavije, 8/412.)
Druga skupina učenjaka uglavnom svoj stav temelji na:
1. Hadisu, kojeg prenosi Halid b. Velid r.a., a bilježe ga Ebu Davud (br.3790), Nesa’i (br.4331., 7/202), Ibnu Madždže (br.3198), Musned Ahmed (br.16863.), i drugi, u kome je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem – zabranio jedenje mesa od konja, mazge i magarca. (Da’if)
Međutim, ovom hadisu su prigovorili mnogi hadiski stručnjaci poput imama Ahmeda, Buharije, Darekutnija, Bejhekija, Ibnu Abdul-Berra, el-Hitabija i drugih, a imam el-Nevevi rhm., kaže da je ovaj hadis slab po jednoglasnom mišljenju svih hadiskih stručnjaka. (Pogledaj: Šerhul-Nevevi 13/96.) Slabim ga smatra i šejh Albani rhm. (Vidjeti: Daiful-Džami’, br.6333, Silsila el-Da’ife, br.1149.) Imam Ebu Davud rhm., ovaj hadis, između ostalog, smatra derogiranim-mensuh. (Pogledaj: Sunen Ebu Davud, br.3790)
2. Pored ovog neutemeljenog hadisa, kao dokaz navode i ajet: ”…i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete i kao ukras…” (El-Nahl, 8.), uz pojašnjenje da je ove tri vrste životinja Allah dž.š., stvorio radi jahanja, kako stoji u ajetu, a ne radi jela.
Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Mufessiri su na stanovištu da je sura el-Nahl – mekkanska sura, izuzev njena 4 zadnja ajet. Nije nam poznato da se iko od ashaba ustegao od konzumiranja konjskog mesa nakon objave ovog ajeta, niti nam je poznato da im je to Poslanik s.a.w.s., zabranio sve do Dana Hajbera, što nam ukazuje na to da Ashabi r.a., nisu iz ovoga ajeta razumjevali da su spomenute životinje bile zabranjene za jelo, te da spomenutim ajetom niko ne može dokazivati zabranjenost konzumacije konjskog mesa, čemu ide u prilog i izjava od Ibnu Abbasa r.a., koji kaže: „Ne znam da li je Poslanik s.a.w.s., zabranio konjsko meso zbog toga što su konji služili ljudima za jahanje-nošenje, pa nije volio da ostanu bez njih, ili ih je na Dan Hajbera zabranio kao što je zabranio i konzumiranje mesa od domaćih magaraca!?“ (Sahihul-Buhari, br.4227., 5/174.) Da se zabrana jela mesa spomenutih životinja mogla normalno shvatiti iz navedenog ajeta ne bi Ibnu Abbas r.a., kasnije zapao u sumnju ovog tipa a poznato nam je za njega da je on bio Terdžuman Kur’ana! Ove riječi Ibnu Abbasa r.a., nam ukazuju na neispravnost drugačijeg mišljenja koje se pripisuje njemu.“ (Pogledaj: Ma’arifetul-Suneni vel-Asar, 14/97.)
3. Bilježi se da je imam Malik rhm., smatrao mekruhom klanje konja zbog toga što je institucija „Džihada“ i obaveza zastrašivanje neprijatelja bila u potrebi, između ostaloga, i za konjima, shodno ajetu: „I protivu njih pripremite koliko možete snage i jahaćih konja – kako bi zaplašili vaše i naše neprijatelje…“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 9/650.)
4. Konj je kopitar isto kao i magare pa zato ima isti status kao i on – ali je i ovo slab dokaz zbog toga što i svinja ima papke pa nema status ostalih papkara. (Pogledaj: el-Temhid, 10/128.)
I pored svega navedenog, preferiramo prvo mišljenje koje je sigurno preče i jače zbog nedvosmislenosti i jačine argumenata, dok je drugi stav slabiji, jer se zasniva na slabom hadisu, ajetu koji je općeg karaktera, i mišljenjima koja nisu vezana za samo meso koliko za vojne i druge potrebe muslimana.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Ženski glas- da li je avret ili ne ?
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha Ženski glas, sam po sebi, nije avret, jer kad bi se on smatrao avretom to bi bilo veliko opterećenje po sve, a znamo da je ova vjera sama po sebi lahkota! Žena je u potrebi za govorom i komunikacijom kako sa ženama tako i sa muškarcima i to u različitim sferamaviše
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Ženski glas, sam po sebi, nije avret, jer kad bi se on smatrao avretom to bi bilo veliko opterećenje po sve, a znamo da je ova vjera sama po sebi lahkota! Žena je u potrebi za govorom i komunikacijom kako sa ženama tako i sa muškarcima i to u različitim sferama svoga života. Ono što je zabranjeno i što se smatra avretom jeste „zavođenje“ žena u svome govoru, na što je bila skrenuta pažnja i samim ženama Allahovog Poslanika s.a.w.s., ajetom: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.)
Dakle, ovaj ajet ne zabranjuje ženama uopšteno da govore, već im zabranjuje usiljenost i zavodljivost u govoru, dok je uobičajen govor, ne propraćen zavođenjem i grijehom, ženama dozvoljen. Znamo da su žene Poslanika s.a.w.s., majke vjernika, i da im je zabranjeno da se udaju nakon smrti Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa je i pored toga njima skrenuta pažnja da sa svojom „djecom“ paze kako pričaju – pa šta tek da kažemo za žene koje nemaju status „majki“ prema muškarcima koji nemaju status njihovih „sinova“ – kako se tek one trebaju pridržavati ovoga ajeta!
Mnogo žena sahabijki su razgovarale sa Poslanikom s.a.w.s., o propisima vjere i to u prisustvu muškaraca stranaca, poput Esme bint Jezid, i poput žena koje su davale prisegu na vjernost. Žene sahabijke su razgovarale sa ashabima, kao i ashabi sa njima, poput slučaja žene koja je odgovarala Omeru r.a., onda kada je Omer r.a., tražio da se spuste mnogo podignuti mehrovi-vjenčani darovi. Omer r.a., i pored svoje žestine, nije spriječio ovu ženu od govora, već joj je potvrdio njen stav, i to u sred skupa kojem su prisustvovali i muškarci.
Šejh Ibnu Usejmin rhm., je bio upitan o tome da li je glas žene avret pa je odgovorio: „Ko bude malo dublje razmišljao o tekstovima Kur’ana i Sunneta naići će na to da ženski glas nije avret. Ono što nas upućuje na ovakav stav jeste ajet u kojem Allah dž.š., kaže: „…na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Zabrana, spomenuta u ovom ajetu jeste zavođenje u govoru, dok je obično neusiljeni govor dozvoljen, što nam sve zajedno ukazuje na to da glas žene nije avret, jer da je ženski glas avret i zabranjen ne bi se na kraju ajeta reklo „i neusiljeno govorite“. Dakle, zabrana se odnosi na usiljeno i zavodno pričanje, ne drugo. Što se tiče sunneta dokaza je mnogo. Žene su dolazile Poslaniku s.a.w.s., i obraćale mu se u prisustvu muškaraca što im on nije zabranjivao, niti je od ljudi tražio da idu. Da je ženski glas avret njegovo slušanje bi bilo zlo – a Poslanik s.a.w.s., nije ostavio zla a da nije ukazao na njega!. Hanbelijski učenjaci su na stanovištu da ženski glas nije avret. (Pogledaj: Šerhul-Munteha, 11/3., Šerhul-Ikna’, 8/3., Gajetul-Munteha, 8/3., el-Furu’, 157/5..)“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibnu ‘Usejmin, 12 tom, 176 pitanje)
Ovaj stav se, između ostalog, temelji i na sljedećim hadisima:
1. Muhammed b. Sa’ad prenosi od svoga oca da je Omer b. el-Hattab r.a., zatražio dozvolu da uđe kod Poslanika s.a.w.s., kada su kod njega bile neke žene kurejšijke, koje su od njega nešto tražile i zahtijevale ali malo podignutog glasa nad njegovim glasom. Kad Omer r.a., zatraži dozvolu za ulazak one se latiše hidžaba, a Poslanik s.a.w.s., dozvoli Omer r.a., da uđe. Kada je ušao, Poslanik s.a.w.s., se smijao. Omer r.a., reče: Allah ti usta nasmijao, na mjestu baba si mi i majke?! Poslanik s.a.w.s., reče: Čudim se ovim ženama koje su bile kod mene, kada su ti čule glas latiše se hidžaba. Omer r.a., reče: Ti si preči da imaju strahopoštovanja od tebe, o Allahov Poslaniče – pa se Omer r.a., osvrnu k njima riječima: O vi koje ste neprijatelji prema samima sebi, zar da se mene plašite, a da se ne plašite Allahovog Poslanika s.a.w.s.? One rekoše: Ti si krući i strožiji od Allahovog Poslanika s.a.w.s.! Poslanik s.a.w.s., reče: O Ibnul-Hattabu, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće te šejtan susresti na putu a da se neće prebaciti na drugi put!“ (Sahihul-Buhari, br.6085.)
Ovaj hadis je dokaz tome da ženski glas nije avret jer Poslanik s.a.w.s., nije negirao ženama njihovo odgovaranje na riječi Omera r.a.. Da je ženski glas avret – Poslanik s.a.w.s., bi zabranio ovim ženama da zbore pred muškarcima.
2. Esma’ bint Jezid el-Ensarijja r.a., priča: Poslanik s.a.w.s., je jedne prilike prošao pored strane mesdžida u kojem su bile žene, među kojima sam bila i ja, pa je, čuvši njihove glasove, rekao: O skupino žena, doista ćete vi biti najbrojnije džehennemsko gorivo! Pozvah Poslanika s.a.w.s., a bila sam najbrža kada se radilo o postavljanju pitanja – pa rekoh: Zbog čega? Poslanik s.a.w.s., reče: Zbog toga što ste nezahvalne kad vam se da, i što ste nestrpljive kada padnete u iskušenje, i što se odmah žalite kad vam se ne da! Strogo se čuvajte nevjerstva opskrbljenih! Pitah Poslanika s.a.w.s.: Što je to nevjerstvo opskrbljenih (kufranul-mune’aamin)? Reče: Kada se žena nađe kod nekog čovjeka, kojem je rodila dvoje ili troje djece, pa mu kaže: Nikakvoga dobra od tebe nikada nisam vidjela!“ (Ahmed, Taberani)
3. Ummu Hana bint Ebi Talib r.a., prenosi da je otišla do Allahovog Poslanika s.a.w.s., u godini Osvojenja Mekke, pa ga zateče kako se kupa, dok mu njegova ćerka Fatima držaše zastor. Nazvah mu selam – a Poslanik s.a.w.s., upita: Ko je? Rekoh: Ummu Hana bint Ebi Talib. Reče: Neka je dobro-došla Ummu Hana bint Ebi Talib. Kada je završio sa svojim kupanjem, ustao je klanjati osam rekata, odjenut u jedan ogrtač, pa rekoh: O Allahov Poslaniče, sin majke moje, Alija r.a., tvrdi kako će da ubije čovjeka kojeg sam ja zaštitila – Fulan b. Hubejre!? Poslanik s.a.w.s., reče: Dajemo zaštitu svakom onom kojeg si ti zaštitila o Ummu Hana! Ummu Hana reče: To je bilo u vaktu duha-namaza.“ (Sahihul-Buhari, br.3171.)
4. Od Enesa r.a., se prenosi: Kada je Poslanik s.a.w.s., obolio pred svoju smrt počeo se gubiti, pa Fatima r.a., reče: O muke babove… Poslanik s.a.w.s., joj reče: Nakon ovoga tvoj babo neće imati više muka! Kada je Poslanik s.a.w.s., preselio, Fatima r.a., je rekla: O očiću moj, odazvao si se Gospodaru koji te pozva’; o očiću moj, džennet-i-firdevs ti kuća bila; o očiću moj, šta će Džibril bez tebe! Kada smo ga ukopali, Fatima a.s., je rekla: O Enese, kako mogaste bacati zemlju na Allahovog Poslanika s.a.w.s.!?“ (Sahihul-Buhari, br.4462.)
5. Enes r.a., prenosi: Ebu Bekr r.a., je, nakon smrti Poslanika s.a.w.s., rekao Omeru r.a.: Hajd’mo do Ummu Ejmen, da je posjetimo, onako kako ju je posjećivao Allahov Poslanik s.a.w.s.. Kada su došli do nje, zaplakala je, pa joj rekoše: Šta te je uplakalo; ono što je kod Allaha je za Poslanika s.a.w.s., bolje. Reče: Ne plačem zbog toga što ne znam da je ono što je kod Allaha za Poslanika bolje, već plačem zbog toga što je Objava sa Nebesa prestala silaziti – pa s ovim riječima i njih rasplaka, pa su svi zajedno plakali!“ (Sahihu Muslim, br.6472.)
Imam el-Nevevi rhm., kaže: „Ovaj hadis je dokaz tome da je propisano i vrijedno posjećivati dobre osobe, da je propisano dobrom čovjeku posjetiti onoga ko je malo manji u dobroti od njega, da je propisano posjetiti onoga koga je tvoj prijatelj posjećivao i volio, da je dozvoljeno skupini muškaraca posjetiti dobru ženu i slušati je kada govori, da je dozvoljeno učenom i starijem da uzmu nekoga sa sobom u zijaret nekome ili bolesniku itd.. Propisano je plakati zbog rastanka sa dobrom i dragom osobom, pa makar i otišli tamo gdje im je bolje nego gdje su do tada bili, a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, br.4492.)
Imam Ibnu Bettal rhm., kaže: „Ženama je propisano da se raspituju u vezi propisa svoje vjere, i dozvoljeno im je da razgovaraju s muškarcima u vezi toga, kao i u vezi svega za čime su u potrebi. ‘Ilm i znanje je uzimano od žena Allahovog Poslanika s.a.w.s., kao i od ostalih žena Selefa!“ (Šerhu Sahihil-Buhari, 1/178.)
Imam el-Gazali rhm., kaže: „Ženski glas nije avret izuzev ako nije u pitanju pjevanje! Žene su za vrijeme ashaba muškarcima nazivale selam, tražile fetvu, pitale, konsultovale itd., a kad je u pitanju pjevanje tada raspirivanje strasti stupa na scenu…“ (Pogledaj: Ihja’u ‘Ulumid-din, 3/260.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Nemoj da pomisli neko ko nema razumjevanja da kada mi kažemo da je glas žene avret da pod tim podrazumjevamo i njen obični zbor. To nije tačno. Mi dozvoljavamo govor sa ženama strankinjama i komunikaciju kada se je u potrebi za time, a ne dozvoljavamo im podizanje glasa, niti umiljato i zavodljivo govorenje, jer se time muškarci privlače i strasti raspiruju.“ (Pogledaj: Fetva šejh Muhammed Behit el-Muti’i, Muftil-Dijar el-Masrijje el-Esbek, Medželletul-Islam, mudželled 4, br.28.)
Stalna Komisija za Fetve, u KSA, kaže: „Ženski glas se uopšteno ne smatra avretom. Žene bi se Poslaniku s.a.w.s., žalile, raspitivale bi se o islamu, a isto su činile i za vrijeme Pravovjernih Halifa r.a., kao i sa Valijama – namjesnicima i vladarima, nakon njih. Selamile su muškarce strance, i odgovarale su na selam, na što im nije prigovorio niko od imama islama. Ali, i pored navedenog, ženi nije dozvoljeno da se „prenemaže“ u govoru, i da „zanosi“ u govoru, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Takvo postupanje zavodi muškarce i postaje im fitna-iskušenje, kako nam to potvrđuje spomenuti kur’anski ajet, a Allah je taj koji tevfika daje. Ve sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed ve Alihi ve Sahbihi ve sellem.“ (Fetvu br.4522., potpisali: Abdullah b. Ku’ud, Abdullah b. Gudejjan, Abdurrezzak Afifi, Abdul-Aziz ibnu Baz.)
Šejh Aid el-Karni rhm., na pitanje: „Da li je ženama dozvoljeno da koriste pojačala-mikrofone, na svadbama“ – rekao: „Ženski glas je kao takav avret, i ženi nije dozvoljeno da podiže glas, pa joj nije dozvoljeno da podiže glas na svadbama. Dozvoljeno im je da razmjenjuju pjesme i stihove, i da igraju na mjestu gdje ih neće slušati i gledati muškarci. Ako se glasovi budu čuli, to je munker kojeg treba zabraniti.“ (Pogledaj: Hutab ve Muhadarat, 35/397.)
I pored svega navedenog, muškarci i žene moraju suziti krug svoje priče u najuže okvire, i njihov razgovor mora kružiti samo u pitanjima koja ne vode fesadu. Ženi je posebno obaveza da izbjegava kontakt sa muškarcima koji joj nisu mahrem koliko se može, i da ne priča mnogo pred muškarcima koji joj nisu mahrem ako se mora, i da ne zanosi u govoru kada priča sa njima, jer je sami ženski glas nježan po svojoj prirodi pa ako se tome još pridoda zavođenje onda nastaje fitna. Ovakvo postupanje može negativno djelovati na muškarce koji imaju slaba i bolesna srca, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.)
Zbog svega navedenog je ženi pokuđeno da uči Kur’an na glas, kao i da uči ezan i ikamet, i kada želi skrenuti pažnju na grešku u namazu neće to raditi riječima: Subhanallah, već će samo pljesnuti dlanom o šaku, kako se to bilježi kod Buharije i Muslima.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Propisi mesha po čarapama ?
Preveo: Sead ef. Jasavić, prof.fikha Islamska ulema nije jedinstvena u stavu kada je u pitanju mesh –potiranje, po čarapama, pa se po ovom pitanju bilježe tri miljenja od njih: 1. Nije dozvoljeno potirati po čarapama ako nisu kožne. Staro mišljenje imama Ebu Hanife, Malik, Šafija – koji kažu: Čarapaviše
Preveo: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Islamska ulema nije jedinstvena u stavu kada je u pitanju mesh –potiranje, po čarapama, pa se po ovom pitanju bilježe tri miljenja od njih:
1. Nije dozvoljeno potirati po čarapama ako nisu kožne. Staro mišljenje imama Ebu Hanife, Malik, Šafija – koji kažu: Čarapa nije što i huff-mestva, pa stoga i nema status mestvi, i po pitanju mesha po čarapama nema sahih hadisa!!
Imam el-Baberti rhm., kaže: „Bilježi se da je imam Ebu Hanife rhm., potirao po svojim čarapama dok je bio bolestan, pred svoju smrt, govoreći onima koji su ga tada obilazili: Činim ono što sam ljudima zabranjivao. Na osnovu ovoga, hanefijski učenjaci smatraju da se imam Ebu Hanife rhm., povratio stavu svojih dvaju učenika, pa se na ovom mišljenju zasniva fetva u mezhebu.“ (Pogledaj: el-‘Inaja šerhul-Hidaja, 1/252.)
2. Dozvoljeno je potirati po čarapama koje su debele i koje pokrivaju nogu onoliko koliko je obaveza prati ih u abdestu. Ovog mišljenja je Hasan el-Basri, Ibnul-Musejjib, imam Ahmed, hanefijski, šafijski i hanbelijski fakihi-pravnici.
Imam el-Mejdani rhm., kaže: „Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani (učenici imama Ebu Hanife rhm.), smatraju da je dozvoljeno potirati po debljim čarapama koje ne propuštaju vodu: „Imam Ebu Hanife rhm., se povratio stavu svojih dvaju učenika, i praktično i teorijski, pa je potirao po svojim čarapama, rekavši: „Radim ono što sam svojevremeno zabranjivao ljudima da čine!“ Na osnovu ovoga hanefije dokazuju to da se imam Ebu Hanife rhm., povratio stavu svojih dvaju učenika.“ (Pogledaj: el-Lubab fi Šerhil-Kitab, 1/20.)
3. Dozvoljeno je potirati po čarapama pa makar one bile i tanke. Ovog stava je bio Ibnu Hazm i Ibnu Tejmijje, a od skorije uleme zastupa ga šejh Ibnu Usejmin rhm., i šejh Šenkiti rhm., – i ovo je najispravnije mišljenje.
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi prao noge pri abdestu ako mu na nogama nisu bile mestve ili čarape, a potirao bi po nogama ako su mu na nogama bile mestve ili čarape.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/185.)
Dokazi drugog i trećeg mišljenja:
1. Hadis Mugire b. Šu’ube: „Poslanik s.a.w.s., se abdestio i činio bi mesh po svojim čarapama i nanulama.“ (Sahih. Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Bejheki, Taberani)
2. Od Ezrek b. Kajsa rhm., se prenosi: „Vidio sam Enes b. Malika r.a., kako je uzimao abdest, kada je oprao svoje lice i ruke a po svojim vunenim čarapama potrije. Rekoh: Potireš po čarapama? Reče: I to su mestve-huff, ali od vune.“ (Sahih. El-Dulabi u djelu el-Kuna, 1/181.) Ova izjava od Enes b. Malika r.a., nam ukazuje na to da se riječ mestva-huff odnosi i na ono što nije napravljeno od kože, a ashabi su između ostalog bili dobri poznavaoci arapskog jezika.
3. Mesh po čarapama su smatrali dozvoljenim jedanaest ashaba poput: Ebu Bekra, Omera i sina mu Abdullaha, Alije, Ibnu Mes’uda, Ibnu Abbasa, Enesa itd., i ne bilježi se da im se iko iz njihovog vakta suprostavio u ovom stavu, pa se ovaj stav može smatrati i idžma’om. (Pogledaj: el-Mebsut od imama el-Serhasija, 1/289.)
4. Imam Ibnu Ebi Šejbeh rhm., potiranje po čarapama, bilježi od slijedećih: Ukbe b. Amir, Omera, Ibnu Omera, Alije, Enesa, Sa’ad b. Ebi Vekkasa, Seid b. Džubejra, Sehl b. Sa’ada, Ibrahima, Seid b. El-Musejjiba, Hasan el-Basrije, Ebu Umame, Dahhaka, Berra b. Aziba, Ata’a, Nafi’a… (Pogledaj: Musannef, 1/189-190.)
5. Većina islamskih učenjaka smatraju zabranjenim potiranje po tankim čarapama zbog toga što, po njima, tanke čarape ne pokrivaju na pravi način mjesto koje se treba prati – ali je ispravno da ovaj šart-uslov, nije validan jer je inače, po većini islamske uleme, dozvoljeno potirati po mestvama koje su pocijepane-probijene-prsle.
6. Ova zabrana je u suprotnosti s generalnim ciljem šeri’ata – davanju širine, olakšavanju i izbjegavanju mučnih i tjeskobnih situacija (el-tadjik vel-haredž). (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 1/37.)
Status čarapa imaju i zavoji koje neko nosi na stopalima i člancima radi lijeka i uganuća itd., koje čovjek neće razmotavati zbog abdesta već će po njima potirati, što je stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm..
Na mesh po čarapama se odnose svi propisi vezani za mesh po mestvama.
Preuzeto iz djela: Sahihu Fikhil-Sunneh ve Edilletuhu ve Tevdihu Mezahibil-E’immeh, 1/159.
Šejh Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim
Prijevod s arapskog jezika: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/