Piše: Amir Durmić

Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plakao. Ovakvima nas je naš Gospodar stvorio. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ”Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim… i da On na smijeh i plač navodi.” (En-Nedžm, 36.-43.)

Smijao se i Muhammed, s.a.v.s., kao najodabraniji Allahov poslanik i najbogobojazniji čovjek koji je hodao po zemaljskoj površini. Govorio je Džerir b. Abdullah el-Bedželi, r.a.: ”Poslanik, s.a.v.s., se od mene, nakon što sam primio islam, nikada nije zaklonio, niti me je ikad vidio a da se nije nasmijao (u drugom rivajetu: osmjehnuo).” ( Buharija, br. 6089, Muslim, br. 2475.)
Imam Tirmizi u svome djelu ”Eš-Šemailu el-Muhamedijje” spominje devet hadisa u kojima se spominje smijeh Poslanika, s.a.v.s., od čega su četiri zabilježena kod Buharije i Muslima, a hadisa na ovu temu je mnogo više.
Iako se smijao, Poslanik, s.a.v.s., u tome nije pretjerivao, a njegov smijeh nikada nije prelazio u kikot ili gromoglasan smijeh, već bi se zadržao na osmijehu ili bi mu se samo ukazali kutnjaci. Od Abdullaha b. Harisa, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanikov, s.a.v.s., smijeh nije bio ništa više od osmijeha.” (Tirmizi, br. 3651, Ahmed, 4/190. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u ”Muhtesaru Šemail”, br.194. Vidjeti i ”Sahihul-džami’a”, br. 4861.)
Iako je smijeh dozvoljen, u njemu ne treba pretjerivati, jer puno smijeha umrtvljuje srce.

Pitao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Ko će od mene preuzeti sljedeće riječi da radi po njima ili da pouči nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ”Ja, Allahov Poslaniče.” Kaže Ebu Hurejre, r.a.: ”Tada me je Poslanik, s.a.v.s., uzeo za ruku i nabrojao pet stvari:
‘….i nemoj pretjerivati sa smijanjem, uistinu mnogo smijanja umrtvljuje srce.”’ (Tirmizi, br. 2305, Ibn Madže, br. 4193, Ahmed, 2/310 i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u ”Es-Sahiha”, br. 930 i u ”Sahihu Edebil-Mufred”, br. 252 i 253. Ahmed Šakir, r.h., u opaskama na ”Musned” imama Ahmeda ocijenio ga je slabim u osnovi pod brojem 8081, da bi nakon podužeg govora o ovom hadisu zaključio da je hasen li-gajrihi, odnosno prihvatljiv zbog drugih hadisa koji pojačavaju navedenu predaju.)
Postoje vremena i situacije u kojima smijeh nikako ne dolikuje, a ponekad biva i strogo pokuðen, pa i zabranjen. Namaz je sigurno jedna od takvih situacija. Ipak, pošto su ljudi samo ljudi, manjkavi, slabašni i skloni greškama i propustima, nije nemoguće da se u toku namaza čovjek osmjehne ili čak gromoglasno nasmije. To se vjerovatno desilo većini onih koji redovno klanjaju, pa makar i jednom u životu, a kolaju priče, u čiju vjerodostojnost nećemo ulaziti, da se u pojedinim džematima znalo desiti da se naglas nasmije imam, a za njim i sve muktedije, za vrijeme klanjanja jednog od farz-namaza.
Za smijanje u toku namaza veže se jedan bitan fikhsko-pravni propis koji je predmet razilaženja meðu islamskim učenjacima još od vremena prvih generacija muslimana. Radi se o tome da li smijanje u namazu kvari samo namaz ili takva radnja kvari i abdest i namaz.

Islamski učenjaci se jednoglasni u tome da smijanje mimo namaza ne kvari čistoću i da zbog toga nije obaveza uzimati abdest. Isto tako saglasni su da glasno smijanje u namazu kvari namaz, te da ga je obaveza ponoviti. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166, ”El-Medžmu”, 2/61.) Meðutim, razilaze se na dva mišljenja u pogledu toga da li smijanje u namazu kvari i namaz i abdest ili samo namaz.

PRVO MIŠLJENJE

Oni koji zastupaju mišljenje da smijanje u namazu kvari namaz i abdest su: Hasan el-Basri, En-Nehai, Sufjan es-Sevri i El-Evzai. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166.)
Govorio je El-Evzai: ”Nisam bio čvrstog mišljenja o statusu onoga ko se nasmije u namazu sve dok nisam sreo Sufjana es-Sevrija, pa sam ga o tome upitao, a on mi je odgovorio: ‘Ponovit će abdest, a zatim i namaz’, pa sam prihvatio njegovo mišljenje.” (Tarihu Bagdad, 4/162.)
Ovog mišljenja su i učenjaci hanefijskog mezheba. (Vidjeti: ”El-Mebsut”, 1/220, ”El-Hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi”, 1/18, ”Bedaiu-senai’a”, 1/136-137.)
Svoj stav grade na nekoliko hadisa i predaja koje se prenose na ovu temu, a sve su one ništavne ili jako slabe:

1- Od Ebul-Alije prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike predvodio namaz svojim ashabima kada je u mesdžid ušao slijepac, pa je upao u lokvu punu vode koja se nalazila u mesdžidu. Neki od prisutnih ashaba su se nasmijali, a Poslanik, s.a.v.s., nakon što je završio namaz, naredio je onima koji su se nasmijali da ponove i abdest i namaz.
(Predaju je zabilježio Darekutni, br. 612, Ibn Ebi Šejbe 1/424, Abdur-Rezzak, 2/376, i drugi.)

Ova predaja je slaba po ocjeni mnogih islamskih učenjaka. Ebul-Alije, koji prenosi ovaj hadis, nije spomenuo osobu od koje je hadis čuo, tako da predaja spada u kategoriju mursel hadisa.
Nakon što je naveo mnoge verzije spomenutog hadisa, imam Darekutni je rekao:
”Ispitao sam sve lance prenosilaca ovog hadisa koji sam spomenuo u ovom poglavlju, a koje se vežu za Ebul-Alija, pa sam uvidio da je on ovaj hadis učinio murselom i nije spomenuo izmeðu sebe i Poslanika, s.a.v.s., osobu od koje je hadis čuo. Prenosi Asim el-Ahvel od Ibn Sirina, koji je veoma dobro poznavao Ebul-Alija i El-Hasena, da je o njima dvojici rekao: ”Ne uzimajte mursel hadise od njih dvojice jer oni nisu marili od koga uzimaju hadise.” (Sunen Darekutni, 2/214.)
Ibn Hadžer, r.h., kaže: ”Bilježi Ibn Adijj od Ahmeda b. Hanbela da je rekao: ‘O smijanju (u namazu) nema vjerodostojnog hadisa, ni hadisa o slijepcu koji je upao u bunar, sve te predaje vežu se za Ebul-Aliju koji je po pitanju tog hadisa pobrkao…” (Et-Telhisul-habir, 1/214.)
Kaže šejh Albani, r.h.: ”Ovaj hadis ima mnogo puteva kojim se prenosi, a svi su oni slabi i ne postoji nijedna predaja koja je validna kao dokaz….” (Irvaul-galil, 2/117.)
Takoðer, imam Ez-Zejlei pojasnio je slabost svih puteva ovog hadisa u ”Nasbur-raje”, 1/106.

2- Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko se nasmije u namazu neka obnovi i abdest i namaz. (Tarihu Bagdad, 4/261. Šejh Albani ga je ocijenio slabim u Daiful-džami’a, br. 5680.)

3- Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao: ”Onaj ko se od vas nasmije u namazu neka uzme abdest, a zatim neka ponovi namaz.” (Darekutni, br. 655.)
Nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je imam Darekutni, r.h.: Rekao nam je Ebu Bekr en-Nejsaburi da je ovaj hadis munker i nije ispravan…” (Sunen Darekutni, 2/241.)

Postoje još mnoge predaje u kojima se spominje naredba da se nakon smijanja u namazu ponovi i abdest i namaz, meðutim sve su one ništavne ili jako slabe, tako da ne mogu poslužiti kao ispravan argument u ovom slučaju.
Pored citiranih riječi islamskih učenjaka o slabosti svih hadisa na ovu temu, navodimo i govor imama Nevevija, r.h., kao istinskog autoriteta u hadiskoj i fikhskoj znanosti, koji kaže:
”U osnovi ne postoji nijedna vjerodostojna predaja koja govori o tome da smijanje u namazu kvari abdest . One predaje koje se prenose od Ebul-Alija i njegovih drugova, te od Imrana b. Husajna, r.a., i ostalih, su slabe ili ništavne po saglasnosti hadiskih učenjaka koji su rekli da na ovu temu nema vjerodostojnog hadisa.” (El-Medžmu’, 2/61.)

DRUGO MIŠLJENJE
Druga skupina učenjaka smatra da onaj ko se glasno nasmije u namazu nije pokvario abdest već samo namaz. Ovo mišljenje zastupa velika skupina ashaba, tabiina i ostalih velikih učenjaka iz reda prvih generacija, od kojih su i sljedeći:
Džabir b. Abdullah, Ebu Musa el-Eša’ri, Kasim b. Muhammed, Ata b. Ebi Rebbah, Ez-Zuhri, Urve b. Zubejr, Seid b. Musejjib, Mekhul, Ebu Bekr b. Abdur-Rahman, Haridže b. Zejd b. Sabit, Sulejman b. Jesar, Jahja b. Ebi Kesir, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ishak i Ebu Sevr, Eš-Ša’bi, Ibn Sirin i drugi. (Vidjeti: ”El-Evsat” od Ibn Munzira 1/167, ”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60, ”Bidajetul-mudžtehid”, 1/83.)
Dokazi ove skupine učenjaka uglavnom se baziraju na riječima Ibn Abbasa, r.a., kada je upitan o čovjeku koji se nasmije u namazu, pa je odgovorio:
”Ponovit će namaz, a neće obnavljati abdest.”

Predaju je zabilježio Buhari u svome ”Sahihu”, br. 34, ali talikan – bez lanca prenosilaca. Lanac prenosilaca ove predaje spojio je Bejheki u ”Sunenul-kubra”, 1/144, i Darekutni u ”Sunenu”, br. 658. Bilježe je još i Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, od 2/377, Ebu Ja’la u ”Musnedu”, br. 2259. Predaju spominje i Ibn Hadžer u ”Metalibul-Alije, br.130. Kaže imam El-Hejsemi: ”Bilježi ga Ebu Ja’la a njegovi prenosioci su pouzdani.” Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 2/82.

Takoðer u dokaze ove skupine učenjaka spada i činjenica da smijeh mimo namaza ne kvari abdest po jednoglasnom mišljenju učenjaka, pa ga tako ne kvari ni i namazu, a uz to smijeh nije nečistoća niti vodi ka njoj. Pored ove zdrave analogije uzima se u obzir i činjenica da ne postoji nijedna ispravna predaja koja bi eventualno išla u korist ovom mišljenju, tako da se ostaje na osnovi, tj. da abdest kvari samo ono za što postoji validan argument iz Kur’ana, vjerodostojnog hadisa ili konsenzusa islamskih učenjaka. (”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60.)

OSMIJEH U NAMAZU

Što se tiče osmijeha u namazu koji ne preraste u grohotni smijeh te ostane samo na razvlačenju usana, islamski učenjaci su saglasni da to ne kvari ni abdest niti namaz, izuzimajući Ibn Sirina, r.h., koji nije pravio razliku izmeðu smijanja i osmijeha. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 5/124.)
Mnogi kao dokaz da smiješak u namazu ne kvari namaz navode predaju od Džabira, r.a., da je rekao:
”Klanjali smo s Poslanikom, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Bedru, pa se je osmjehnuo u namazu. Kada je završio namaz, rekli smo mu: ‘Allahov Poslaniče, vidjeli smo da si se osmjehnuo?!’
Na to je on odgovorio: ‘Pored mene je prošao melek Mikail vraćajući se iz potjere (nevjernika), a na njegovim krilima su tragovi prašine. On mi se nasmijao, a ja sam se njemu osmjehnuo.”’
Ovu predaju bilježi Ebu Ja’la el-Musili u svome ”Musnedu”, br. 2010, Ebu Ne’im el-Asbehani u ”Terihu Asbehan”, br. 1222, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 3/84, Ibn Adijj u ”El-Kamil”, 7/95. El Hejsemi, r.h., nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je: ”Bilježi ga Ebu Ja’la, a u njegovom lancu prenosilaca je i El-Vazia b. Nafi’a koji je metruk, tako da je ova predaja ništavna. Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 6/84, ”El-Metalibul-Alije”, br. 4368, i ”Nasbur-raje”, 1/109.

ANEGDOTA

Vezano za ovaj propis i raspravu oko njega navodi se jedan zanimljiv slučaj iz vremena imama Šafije, r.h. Jedne prilike Šafija se raspravljao sa čovjekom koji se zvao Hasan b. Zijad el-Lu’lui el-Kufi, koji je zastupao mišljenje da smijanje u namazu kvari i namaz i abdest, pa ga je neki čovjek upitao kakav je propis one osobe koja bi u toku namaza progovorila i potvorila slobodnu ženu (da je učinila blud). On mu je odgovorio da bi namaz takve osobe bio pokvaren pa bi ga morao ponoviti, a da abdest ne bi izgubio. Tada mu je imam Šafija rekao:
”Potvora u namazu je kod tebe na manjem stepenu (grijeha) od smijanja?” Tada je ovaj El-Lu’lui uzeo svoje papuče i otišao.
(”Mizanul-i’tidal”, 1/491, ”El-Kamil” od Ibn Adijja, 2/319.)

A Allah najbolje zna!

Prvi put objavljeno: Subota, 29 Prosinac 2007 10:07

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Mnogi klanjači, naročito u ramazanu, nakon teravih-namaza i vitra žele klanjati dodatne nafile noću pa se često vodi polemika da li je dozvoljeno klanjati nakon vitra ili ne. Islamski učenjaci kažu da je dobrovoljne namaze legitimno klanjati u svim vremenima osim ako postoji validan argument koji izuzima odreðena vremena.

Osnovni dokaz učenjaka koji smatraju da nakon vitr-namaza nije ispravno klanjati je hadis koji bilježe najpoznatiji hadiski autoriteti od Ibn Omera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka vaš zadnji namaz noću bude vitr.” Citirani hadis ukazuje da nakon vitra ne treba klanjati noćni namaz. Meðutim, imam Muslim bilježi predaju od Aiše, radijallahu anha, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata nakon vitr-namaza u sjedećem položaju. Slično ovome prenosi Ummu Seleme sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, kako tvrdi šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu’ul-fetava, 23/92.

Hadis koji prenosi Aiša, radijallahu anha, aludira na legitimnost namaza nakon vitra, što, opet, oponira riječima Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: “Neka vaš zadnji namaz noću bude vitr.” Postoji mogućnost pomirenja ovih hadisa ako kažemo da je namaz nakon vitra bio specifičan za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne za sljedbenike njegovog ummeta. Ovaj način pomirenja hadisâ nije jak iz dva razloga. Prvo, da bi se odreðeno djelo smatralo propisanim isključivo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, treba imati jasan argument iz Kur’ana, sunneta ili konsenzusa učenjaka, što u ovom slučaju ne postoji, već se zaključuje iz predaja čija se prividna oprečnost želi usaglasiti. Drugo, u sunnetu se navodi hadis koji ukazuje da namaz nakon vitra nije specifičan samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sevban, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Put je zaista napor i opterećenje, pa kada jedan od vas klanja vitr, neka nakon toga klanja dva rekata, ako se ne probudi, to će mu biti (umjesto noćnog namaza).” (Ibn Hibban, 6/315/2577, Ibn Huzejme, 2/159/1106, Tahavi u Šerhul-meani, 1/341, Taberani, 2/92/1410, Darekutni, 2/26/1165, 1167. Ibn Hadžer i šejh Albani ovaj hadis smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Kešfus-sitr, str, 18 i Es-Silsiletus-sahiha, 4/646-647.) Ibn Huzejme je u svome “Sahihu” kod ovoga hadisa naslovio poglavlje: “Dokaz da je dozvoljeno (mubah) klanjati nakon vitra i da namaz koji je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vrijedio samo eksplicitno za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo ostalih ljudi.” Mišljenje Ibn Huzejme odabrao je i šejh Albani u svojim vjerodostojnim serijama hadisa, 4/647.

Jedini način na koji možemo usaglasiti ove hadise jeste da kažemo da predaje u kojima se spominje namaz nakon vitra ukazuju na ispravnost i dozvoljenost namaza u tom vremenu, iako je bolje i preče da zadnji namaz u noći bude vitr, što je bila najčešća praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jedini, koliko znam, ko je namaz nakon vitra svrstao meðu pritvrðene sunnete bio je Ebul-Hasan el-Amidi, poznati hanbelijski pravnik, koga nisu podržali čak ni sljedbenici hanbelijskog mezheba. Imam Nevevi tvrdi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ova dva rekata da pojasni da se smiju klanjati u ovom vremenu, ne da se klanjanje poslije vitra uzme kao stalni sunnet. (Vidjeti: El-Medžmua, 4/23.) Ovo mišljenje zastupa većina učenjaka hanefijske, malikijske i hanbelijske, te je poznato mišljenje kod šafijske pravne škole. Prenosi se, takoðer, od: Ebu Bekra, Sada, Ammara, Ibn Abbasa, Aiše, Evzaija i Alkame. (Vidjeti: Sahihu fikhis-sunne, 1/386.)

Neki učenjaci kažu da je dozvoljeno klanjati nakon vitra, ali prethodno treba klanjati jedan rekat kojim bi prethodni vitr učinio dvorekatnim namazom kao klasične nafile pa se, uopće, ne bi računao vitrom. Potom bi se nakon noćnog namaza klanjao vitr. Ovaj stav je poznat u šafijskoj pravnoj školi i prenosi se od Osmana, Alije, Usame, Ibn Omera, Ibn Mesuda i Ibn Abbasa. (Vidjeti: Sahihu fikhis-sunne, 1/386.) Ovo mišljenje nije jako, jer vitr nakon što se ispravno obavi, ne može se preobraziti u klasični noćni namaz dodavajući mu jedan rekat, i ovakav postupak, koliko mi je poznato, nije bio praksa odabranih generacija. Takoðer, jedan dio islamskih učenjaka smatra da nije ispravno nakon vitra dodati jedan rekat, jer, kako tvrde, u šerijatu nije poznata jednorekatna nafila, što je stav učenjaka hanefijske pravne škole i imama Ahmeda po jednoj verziji. (Vidjeti: Šerhu fethil-kadir, 1/438, Šerhu umdetil-ahkam, 2/84, od Ibn Dekika, Tenkihut-tahkik, 1/514, od Ibn Abdil-Hadija, Fethul-Bari, 2/479 i Sahihu fikhis-sunne, 1/387.) Dakle, ako se doda jedan rekat, time se bit prethodnog vitra neće promijeniti pa će ponovno klanjanje vitr-namaza doći u koliziju sa riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema dva vitra u jednoj noći.” (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Taberani, 8/333. Imam Tirmizi i Ibn Hadžer ovu predaju smatraju dobrom. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/481.) Neki klanjači nakon što imam preda selam na vitru, ustaju i klanjaju još jedan rekat, budući da žele klanjati dodatni noćni namaz. Ovim postupkom može se izgubiti nagrada spomenuta u hadisu koji prenosi Ebu Zerr kada su nakon noćnog namaza sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tražili da im nastavi namaz do zore, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja sa imamom dok ne završi namaz, bit će mu upisan kijamu-lejli cijelu noć.” (Sabirači Sunena i Ibn Hibban, 6/288/2547, sa lancem prenosilaca koji odgovara Muslimovim kriterijima.) Dakle, bolje je završiti namaz sa imamom, a potom onaj ko želi može ponovo klanjati noćni namaz bez ponavljanja vitra, a Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Rujan 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Muhamed Ikanović
Većina islamskih dužnosti, koje je Uzvišeni propisao ljudima, su tjelesnog karaktera, tj. njihovo izvršenje biva tijelom. Meðutim, pored ovih, postoje i dužnosti imovinskog karaktera, a jedna od tih dužnosti jeste davanje zekata, dok je hadž specifičan ibadet koji je istovremeno tjelesnog i imovinskog karaktera.

Islam ne zapostavlja nijedan segment ljudskog života, odnosno, odgaja pojedinca u svakom pogledu, da u potpunosti on i ono što on posjeduje bude pokorno Stvoritelju nebesa i Zemlje. Nije dovoljno da samo naviknemo svoje tijelo da urani kako bismo obavili sabah-namaz ili da ga navikavamo da gladuje u ime Allaha, nego moramo biti spremni da i imetak dijelimo Allaha radi. Na taj način musliman dokazuje potpunu predanost, javno svjedoči o tome da ne postoji ništa na ovome dunjaluku da je vrednije i preče od ljubavi prema Uzvišenom Allahu: “Reci: ‘Moj namaz, moji obredi, moj život i moja smrt su radi Allaha…’”

Šta je to zekat i šta znači?

Što se tiče samog jezičkog značenja riječi “zekatun”, u arapskom jeziku ova riječ ima dva značenja, prvo je čišćenje, a drugo uvećavanje. U islamskoj terminologiji zekat znači dio imetka koji izdvaja musliman uz odreðene uvjete koji se moraju ispuniti, kao i vrsta imetka na koji se daje sam zekat. Veza izmeðu jezičkog i terminološkog značenja je u tome što se izdvajanjem zekata čisti imetak, a i ljudska duša od pakosti i škrtarenja: “I iz njihovih imetaka uzmi zekat kako bi ih time očistio…” (Et-Tevbe, 103.) Imam Ahmed zabilježio je predaju u kojoj stoji: “Izdvoji zekat iz svog imetka, to će ti biti čišćenje…” Takoðer, zekatom se uvećava imetak na taj način što Allah Uzvišeni daje bereket onome ko izdvaja zekat, pa tako on bolje iskorištava ono što posjeduje u korisne stvari. Tirmizi bilježi predaju u kojoj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…imetak se neće umanjiti davanjem sadake (ili zekata)…” Zekat je četvrta islamska dužnost i obaveza je samo imućnijim muslimanima koji posjeduju odreðene vrste imetka preko svoje potrebe. Zekat je jedan od pet temelja vjere islama i za osobu koja ne bude izvršavala obavezu izdvajanja zekata ne može se reći da je u potpunosti privržena islamu. To znači da je zekat stroga dužnost, a ne nešto što se može izostaviti, ili ako ne želimo, ne moramo ispuniti. Ovo napominjemo iz razloga što je primjetno da se jedan dio muslimana poigrava sa ovim temeljom vjere smatrajući ga nebitnim, tj. da je čovjek potpun musliman i bez izdvajanja zekata. Ne zaboravimo hadis Abdullaha ibn Omera u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Islam se temelji na pet stvari…’’, pa je spomenuo ‘’davanje zekata”. (Buharija i Muslim)

Mudrost propisivanja zekata

Mudrosti propisivanja pojedinih ibadeta ljudi mogu dokučiti, ili jedan njihov dio, a ako to nisu u mogućnosti, nisu ni obavezni, nego je na njima da izvrše ono što im se nareðuje, a ostave ono što im se zabranjuje. Ljudi se razlikuju po pitanju rizka – opskrbe (nafake), nekome je dato više, a nekome manje, i to je fadilet – dobrota, koji Allah daruje onome kome On hoće. Na nama je da se pokorimo tome bez prigovora. I sama zavist prema nekome kome je Allah dao bogatstvo jedan je od načina prigovora Uzvišenom Allahu što je nekome dao više nego nama, tj. mi nismo zadovoljni onim što je nama dodijeljeno. Neke od mudrosti smo već napomenuli, kao što je čišćenje imetka i duše, a i uvećavanje samog imetka. Jedna od mudrosti je najjasnija u svemu tome, a to je pomaganje siromašnim muslimanima. Današnjim jezikom rečeno, to je jedan vrlo jak socijalni program u islamskom društvu. Kada bismo ga malo bolje prostudirali, došli bismo do zaključka da je on dovoljan da se riješi siromaštvo u muslimanskom društvu, naravno, kada bi svi muslimani davali zekat onako i onoliko kako to islam propisuje. Izdvajanje zekata je i vid zahvale Uzvišenom Allahu na blagodatima koje nam je podario, a jedna od tih blagodati jeste i imetak koji nam služi za ispunjavanje naših potreba, za razliku od mnogih kojima on nedostaje i koji nisu u stanju da sebi obezbijede osnovne životne potrebe.

Nagrada i kazna

Moramo reći i da nijekanje ove dužnosti predstavlja kufr, tj. djelo koje izvodi iz islama, po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka. Takoðer, jednoglasan stav islamske uleme jeste da je nedavanje zekata veliki grijeh, dok postoji razilaženje da li to djelo izvodi iz okvira islama ili ne. A o kolikom se grijehu radi, dovoljno govori postupak prvog halife Ebu Bekra koji je poslao vojsku na one muslimane koji nisu htjeli da daju zekat. Jasno je da je za izvršavanje stroge dužnosti – farza najveća nagrada, kako se prenosi u hadisi-kudsijju gdje kaže Uzvišeni: “Najviše čime mi se Moj rob približava su farzovi…” (sahih). Zekat se u Kur’anu spominje uz namaz, što jasno potvrðuje njegovu obavezu, a isto tako i nagradu: “Oni koji, ukoliko bi im vlast na Zemlji dali, izvršavali bi namaz i davali zekat…” (Hadždž, 41). A kao što je i nagrada velika, tako je isto velika i kazna za neizvršavanje ove dužnosti: “A one koji gomilaju zlato i srebro i zekat ne daju, obraduj strašnom kaznom…” (Et-Tevbe, 34.)

Prvi put objavljeno: srijeda, 15 Listopad 2008 22:44

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:

oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.

GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE

Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)

Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)

Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.

Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.

Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.

Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.

ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI

Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.

Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.

Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.

Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.

Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”

Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.

Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.

Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”

Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”

VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE

Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.

Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.

Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.

Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.

Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.

Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.

PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)

Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.

Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.

To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)

Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!

OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE

Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”

Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)

ŽENA KAO PROSAC

Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.

Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)

Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”

Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić
Abdullah b. Abbas r.a., prenosi: Allahov Poslanik s.a.w.s., se pope na minber, a to mu je bilo jedno od zadnjih obraćanja, bijaše ogrnut ogrtačem a na glavi mu stajaše turban; iskaza hvale i zahvale Allahu dž.š., pa reče: O ljudi, priđite – što oni i učinješe – pa nastavi: Ovo ensarijsko naselje ima sve manje ensarija a sve više ostalih.
Ko bude preuzeo na sebe neku od funkcija ummeta Muhammeda s.a.w.s. – pa bude u stanju da nekome naškodi a nekome da koristi – neka bude dobar prema dobrima, a neka oprašta onima koji griješe!” (Sahihul-Buhari, br.885.)

Džabir b. Abdullah el-Ensari r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je, na dan “Oslobođenja Mekke”, ušao u Mekku bez ihrama, sa crnim turbanom na glavi!” (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.1358., 2/990., Sunen Tirmizi, br.1735., Sunen Ibnu Madždže, br.2822.)

Džabir b. Abdullah r.a., kaže: “Na dan bitke na Hendeku, Poslanik s.a.w.s., je imao na glavi crni turban!” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6247.)

Džafer b. Amr b. Hurejs prenosi od svoga oca da im je Poslanik s.a.w.s., jedne prilike držao hutbu, a na glavi mu stajaše crni turban. (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.1359.)

Džafer b. Amr b. Hurejs prenosi od svoga oca: “Vidio sam na Poslanikovoj s.a.w.s., glavi crni turban (‘amama harkanijja)!” (Pogledaj: Sunen Nesa’i, br.5343.)

Džafer b. Amr b. Hurejs prenosi od svoga oca sljedeće: “Kao da sada gledam u Allahova Poslanika s.a.w.s., kako stoji na minberi, dok mu na glavi bijaše crni turban čiji se dio pružaše niz leđa međ’ dvije plećke.” (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.1359., Sunen Ebi Davud, br.4077., Sunen Nesa’i, br.5346., Sunen Ibnu Madždže, br.2821.; Sunen Nesa’i el-Kubra, br.9758.)

Nafi’ prenosi od Abdullah b. Omer r.a., sljedeće: “Kada bi Poslanik s.a.w.s., zamotao turban oko svoje glave, pustio bi jedan njegov dio da pada niza svoje pleći.” Nafi’ kaže: I Abdullah b. Omer r.a., je puštao dio svoga turbana da mu pada niz leđa, međ’ njegova pleća. Ubejdullah sin Omerov r.a., kaže: Vidio sam Kasima i Salima – isto tako su radili! (Sahih. Pogledaj: Sunen Tirmizi, br.1736.)

Ebu Abdusselam rhm., kaže: Pitao sam Ibnu Omera r.a.: “Kako je izgledao turban Allahovog Poslanika s.a.w.s. – pa reče: Turban bi obmotao oko svoje glave, odpozadi bi ga svezao, a jedan njegov dio bi opustio niz’ svoja leđa!” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6252.)

Ajša r.a., kaže: Na dan bitke na Hendeku, vidjela sam čovjeka na jahalici u liku Dihje el-Kelbijja r.a., koji pozva Allahovog Poslanika s.a.w.s.. Na glavi je imao turban, čiji je dio bio opušten niz leđa. Upitala sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o njemu, pa reče: To je bio Džibril a.s.; naredio mi je da povedem vojsku na jevrejsko pleme Benu Kurejza!” (Sahih. Pogledaj: Mustedrek, br.7412., el-Mu’udžem el-Kebir, 23/35.)

Ajša r.a., kaže: “Vidjela sam Džibrila a.s., sa crvenim turbanom na glavi, i opuštenim dijelom turbana međ’ plećkama niz leđa.” (Pogledaj: el-Mu’udžem el-Evset, br.5620.)

Alija r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., mi je zamotao turban na glavu, na dan “Gudejr Hamma”, pustivši jedan njegov dio meni niz leđa, nakon čega reče: Allah dž.š., me je na dan Bedra i Hunejna pomogao sa melekima koji su na svojim glavama imali ovakve turbane – i reče: “Turban je prepreka između kufra i imana!” (Pogledaj: Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.19520.; Musned el-Tajalisi, br.154.)

Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Nosite turbane, jer su oni odličja meleka; opustite jedan dio njih niz vaša leđa!” (Pogledaj: el-Mu’udžem el-Kebir, br.13418.; Šu’abul-Iman, br.6262.)

Mu’az b. Džebel r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Nosite turbane – povećaće vam se mudrost; ko bude nosio turban – sa svakim njegovim navojem imaće po jedno dobro djelo, a kada ga bude skidao, sa svakim razmotanim redom će mu spasti po jedan grijeh!” (Pogledaj djelo: Emsalul-Hadis, br.117., 1/152., od imama Ramehurmuzija rhm.)

‘Ata b. Ebi Rebbah rhm., kaže: Bio sam sa Abdullah b. Omerom r.a., kada mu priđe jedan momak i upita ga o repu turbana koji se pušta niz leđa – pa mu Ibnu Omer r.a., reče: Obavijestiću te šta ‘ilum/znanje govori o tome, inša’allahu te’ala. Reče: Bio sam jedan od desetorice u mesdžidu Allahovog Poslanika s.a.w.s., kao i Ebu Bekr i Omer i Osman i Alija i Ibnu Mes’ud i Huzejfe i Ibnu ‘Avf i Ebu Se’id el-Hudri r.a. – kada je došao jedan ensarija, mladić, koji nazva selam Allahovom Poslaniku s.a.w.s., i sjede. Poslanik s.a.w.s., upita: Koji vjernik je najbolji? Reče: Onaj koji je najboljeg ahlaka od njih. Upita: Koji vjernik je najmudriji? Reče: Onaj koji se najviše prisjeća smrti, i koji se najbolje za nju sprema prije nego li ga snađe. Zatim momak ušuti a Poslanik s.a.w.s., mu priđe, pa reče: O skupino muhadžira, utječem se Allahu dž.š., od toga da vas snađu sljedećih pet stvari: kada se nemoral i porok prošire u jednom narodu snaći će ih razne bolesti koje nisu snalazile njihove pretke; ako budu zakidali na vagi i mjeri snaći će ih suše i nestašice i nasilje vladara; ako ne budu davali zekat neće im padati kiša s nebesa, i da im nije stoke nikad im ne bi ni pala; neće prekršiti Alahov i Poslanikov ugovor a da ne budu kažnjeni time da njihov neprijatelj ovlada njima, i da im otme dio od imetaka njihova; neće njihove vođe i njihovi imami prestati da sude i da se vladaju po Allahovoj knjizi a da se neće međusobno zavaditi! Nakon ovoga, Poslanik s.a.w.s., naredi Abdurrahman b. Avfu da se spremi da ga pošalje u izvidnicu. Abdurrahman b. Avf r.a., stavi na glavu crni turban. Poslanik s.a.w.s., ga primače sebi, razmota mu crni turban sa glave, pa mu zamota bijeli turban na glavi, i opusti mu jedan njegov dio niz leđa, koliko četiri prsta ili tako nekako, pa reče: Ovako stavljaj turban o Ibnu Avfe, ovako je ljepše. Poslanik s.a.w.s., naredi Bilalu r.a., da mu predadne bajrak, pa izreče hvalu na Allaha dž.š., i donese salevat na Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa reče: Uzmi ovo, Ibnu Avfe, i idite u pohod na Allahovom putu; borite se protivu onih koji ne vjeruju u Allaha dž.š.. Nemojte pretjerivati, nemojte varati, nemojte mrcvariti i nemojte ubijati djecu. Ovo je Allahov ugovor i put Njegova Poslanika s.a.w.s.!” (Sahih. Pogledaj: Mustedrek, br.8623.; el-Mu’udžem el-Evset, br.4671.)

Abdurrahman b. ‘Avf r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., mi je zamotao turban na glavi, pa opusti jedan njegov dio ispred mene i jedan dio iza mene.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6253.)

Ebu Se’id el-Hudri r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., kada bi pribavio neko novo odijelo ili košulju ili turban, rekao bi sljedeće: “Bože moj, Tebi hvala jer si Ti taj koji me je obukao. Molim Ti se za dobro ove odjeće i za dobro onoga zbog čega je napravljena, i utječem Ti se od zla ove odjeće i od zla onoga zbog čega je napravljena!” (Pogledaj: Sunen Ebi Davud, br.4020., Sunen Tirmizi, br.1767.)

Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Isbal se može naći u izaru/donji dio odjeće, u kamisu/gornji dio odjeće, i u turbanu. Kome se išta od toga bude, iz oholosti, vuklo po zemlji – Allah neće pogledati u njega na Sudnjemu danu!” (Pogledaj: Sunen Ebi Davud, br.4094., Sunen Nesa’i, br.5334., Sunen Ibnu Madždže, br.3576. – u kojem stoji dodatak: Opušteni dio turbana će sezati do polovine leđa.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se klanja namaz prekrivenih ustiju.” – što su tadašnji arapi znali raditi sa opuštenim dijelom turbana. (Pogledaj: Sunen Ibnu Madždže, br.966.)

Praksa ashaba i generacija muslimana za njima:

Tarik b. Šihab rhm., kaže: Kada je Omer b. el-Hattab r.a., došao u Šam, vojska mu je izašla u susret. Bio je u izaru/donji dio odjeće, huffanu/kožna obuća, ‘amami/turbanu, držeći svoju jahalicu za uzdu vodeći je na vodu. Neko mu reče: O vođo pravovjernih, u susret ti izlazi vojska i patrici Šama – a ti se tako obukao? Omer r.a., reče: Mi smo narod koje je Allah uzdigao islamom, tako da nam se veličina ne traži ni u čemu drugom!” (Pogledaj: Mustedrek, br.208.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.33847.)

Sa’ib b. Jezid rhm., kaže: “Vidio sam Omer b. el-Hattaba r.a., na dan Bajrama, sa turbanom na glavi, čiji je dio opustio preko leđi otraga!” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6255.)

Džuvejrija b. Kudame rhm., priča: “Kada smo ušli kod Omera r.a., nakon što je bio ranjen, vidjesmo ga da je obmotao svoju ranu na stomaku svojim crnim turbanom, preko kojega je i dalje krv izbijala…” (Sahih. Pogledaj: Musned Ahmed b. Hanbel, br.362.)

Merjem bint Ferveh kaže: Kada se primakla smrt Imran b. Husajnu r.a., rekao je: “Kada budem umro, stegnite me mojim turbanom za tabut…” (Pogledaj: el-Mu’udžem el-Kebir, br.199.; Vesajel-‘Ulema’, 1/67.)

Abdullah b. Dinar rhm., prenosi slijedeće: Neki arap susrete Abdullaha b. Omera r.a., na putu ka Mekki. Ibnu Omer ga poselami, i posadi ga na svoju jahalicu koju je jahao, i pokloni mu svoj turban sa glave. Abdullah ibnu Dinar rhm., kaže: Rekosmo mu: Allah ti stanje popravio, to je samo obični beduin, oni se zadovoljavaju i sa manje od toga! Abdullah b. Omer r.a., reče: Otac ovog čovjeka je bio dragi prijatelj mome ocu, Omer b. el-Hattabu r.a., a ja sam čuo Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: “Jedno od najvećih dobročinstava jeste i to da dijete održava prijateljstvo i ljubav svoga oca!” (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.2552.)

Muslim b. Zijad rhm., kaže: “Vidio sam četvoricu ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s.: Enes b. Malika, Fedalu b. Ubejda, Ebul-Muniba i Sejjar b. Ferruha – njihovi turbani su imali opuštene dijelove odpozadi niz leđa, a odjeća im nije prelazila članke.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6264.)

Ebu Dža’afer el-Ensari rhm., kaže: “Vidio sam Aliju r.a., sa crnim turbanom na glavi, na dan kada je bio ubijen Osman r.a..” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24951.)

Ebul-‘Anbes Amr b. Mervan rhm., prenosi od svog oca sljedeće: “Vidio sam Aliju r.a., sa crnim turbanom na glavi, i puštenim jednim njegovim dijelom niz leđa.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24953.)

Selemeh b. Verdan rhm., kaže: “Vidio sam Enesa r.a., sa crnim turbanom na glavi, bez kape ispod njega, kojeg je bio opustio niz svoja leđa koliko lakat dužine.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24955.)

Osman b. Ebi Hind rhm., kaže: “Vidio sam Ebu ‘Ubejdu r.a., sa crnim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24956.)

Milhan b. Servan rhm., kaže: “Vidio sam Ammara r.a., sa crnim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24957.)

Ebu Sahre rhm., kaže: “Vidio sam na Abdurrahmanu r.a., crni turban.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24960.)

Ebu Rezin rhm., kaže: “Vidio sam Aliju r.a., na dan Bajrama, sa turbanom na glavi; jedan dio turbana je bio opustio otraga niz leđa.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6255.)

Ebu Rezin rhm., kaže: “Husejn sin Alijin r.a., nam je držao, jedne prilike, džumansku hutbu, a na glavi je imao crni turban.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24970.)

Ebu Rezin rhm., kaže: “Hasan sin Alijin r.a., nam je, nakon smrti svoga oca, držao hutbu, a na glavi je imao crni turban, pa reče: Napustio vas je čovjek kojeg nisu prvi nisu pretekli u znanju, niti će ga u tome sustići potonji.” (Pogledaj: Ahmed b. Hanbel, Feda’ilul-Sahabe, br.1026.)

Hasan b. Salih prenosi od svoga oca: “Vidio sam Ša’abija rhm., sa bijelim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24972.)

Isma’il b. Abdul-Melik kaže: “Vidio sam Se’id b. Džubejra rhm., sa bijelim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24973.)

Ubejdeh b. Hišam rhm., kaže: “Vidio sam Abdullah b. Zubejra r.a., kako je opustio dio turbana niz sebe.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24977.)

Isma’il rhm., kaže: “Vidio sam Šurejha rhm., kako je opustio jedan dio turbana niza svoja leđa.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24982.)

Sulejman b. el-Mugire rhm., kaže: “Vidio sam Ebu Nadreta sa crnim turbanom na glavi, kojeg j obmotao oko svojeg vrata.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24984.)

Sabit b. Ubejd rhm., kaže: “Vidio sam Zejd b. Sabita r.a. – na sebi je imao izar/donji dio odjeće, rida’/ogrtač i ‘amamu/turban.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24988.)

Sulejman b. Ebi Abdulah rhm., kaže: “Susreo sam se sa prvim muhadžirima; nosili su na svojim glavama turbane, crne i bijele i crvene i zelene i žute. Stavili bi platno turbana na kapu, pa bi je zatim obmotali.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24987.)

Milhan b. Sevban rhm., kaže: “Ammar b. Jasir r.a., je bio naš valija u Kufi godinu dana. Držao nam je hutbe svake džume, a na glavi je imao crni turban.” (Pogledaj: Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.5774.)

Imran b. Bišr el-Hadremi rhm., kaže: “Vidio sam Abdullaha b. Busra el-Mazunijja, ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., sa žutim turbanom i ogrtačem na sebi.” (Pogledaj: Musnedul-Haris, Zeva’idul-Hejsemi, br.575., 2/610.)

Ebul-Hitab el-Hajjat rhm., kaže: “Vidio sam Vasilu el-Eska’a r.a., kako stavlja kanu na bradu, i vidio sam na njemu crni turban s opuštenim repom niz leđa koliko lakat.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6255.; el-Ahad vel-Mesani, br.912., 2/175.)

Atabeh b. el-Munzir rhm., kaže: “Jedne prilike sam vidio Ebu Umamu r.a., ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., starog, na crnom magarcu, kojeg mu vođaše rob bizantinac, sa štapom u ruci. Ebu Umame r.a., je na sebi imao ogrtač od četri dirhema i adenski turban čiji je krak od pozadi padao niz leđa u dužini od jednog lakta…” (Pogledaj: el-Ahad vel-Mesani, br.1235., 2/442.)

Ebu ‘Ubejd rhm., priča: Vidio sam ‘Ata b. Jezida el-Lejsijja kako klanjaše namaz; na glavi mu stajaše crni turban, čiji je dio bio opustio niz leđa, a na bradi mu bijaše kana…” (Hasen. Pogledaj: Musned Ahmed b. Hanbel, br.11797.)

Ebu Ibrahim el-Terdžumani kaže: Vidio sam jednog starca u Damasku koji se zvao Ebu Ishak el-Edžreb, koji mi je rekao: Vidio sam Ebul-Derda’a r.a., druga Allahovog Poslanika s.a.w.s., sa surmom na očima, sa kanom na bradi, sa kapom na glavi i turbanom, čiji je dio opustio niz leđa, međ’ dvije plećke.” (Pogledaj: Mustedrek, br.5450.)

Hejjadž b. Bessam rhm., kaže: “Vidio sam Hasan el-Basriju rhm., sa kanom na bradi i crnim turbanom na glavi!” (Pogledaj: el-Edeb el-Mufred, br.1002.)

Abbad b. Abdullah b. Zubejr rhm., kaže: “Na dan Bedra, Zubejr b. el-‘Avvam r.a., je imao na glavi obmotan žuti turban.” (Pogledaj: Mustedrek, br.5554.)

Šta nam ulema četri mezheba može reći o turbanu:

Ulema hanefijskog mezheba:

Imam Serhasi i imam Kasani rhm., kažu: “Jedan dio turbana (zeneb), se opušta preko vrata niz leđa kao ukras.” (Pogledaj djela: el-Mebsut, 2/60.; Beda’i’ul-Sana’i, 2/36.)

U poznatom hanefijskom djelu “Tuhfetul-Muluk”, 1/278., stoji: “Mustehabb je da se dio turbana pusti međ’ plećke do polovine leđa. Jedni su stava da će taj dio biti u dužini pedlja, dok treći smatraju da će njegova dužina biti do mjesta sjedenja kada se sjedne.”

Imam Kasani rhm., kaže: “Mustehabb je da čovjek obavlja namaz u odjeći sastavljenoj od tri djela: kamis/gornji dio – izar/donji dio, ogrtač i ‘amama/turban.” (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 1/503.; Fikhul-Ibadat el-Hanefi”, 1/76.)

Esed b. Omer rhm., priča: “Prišao sam dvoru abbasijskog halife Rešida rhm., kada u tom naiđe kadija imam Ebu Jusuf rhm., (najbolji učenik imama Ebu Hanife rhm., op.prev.), a na njemu bijaše crni turban i crno džube i crne mestve/cipele, i bijaše na crnome konju, i na njemu neimade ništa bijelog osim brade…” (Pogledaj: Hašijetul-Tahavi ‘alel-Meraki, 2/646.)

Ulema malikijskog mezheba:

Imam Ibnu Asakir rhm., bilježi u svom poznatom djelu “el-Ta’arih”, da je imam Malik rhm., rekao: “Ne trebaju se turbani izostavljati; ja sam nosio turban a na licu nisam imao jedne dlake!” (Pogledaj: Fejdul-Kadir, br.5101.)

Ulema šafijskog mezheba:

Imam Šafija rhm., kaže: “Drago mi je kada čovjek obuče najljepše što može naći na praznične dane poput džume i bajrama, kao i na proslavama ljudi, i da se očisti i da se namiriše, a pogotovo ako se radi o namazu za kišu, tada mi je posebno drago da je čovjek čist i skrušen. Drag mi je i turban kod imama, ne bitno je li vrijeme hladno ili toplo, a i ostalim ljudima volim ono što volim i imamu, od čistoće i korištenja mirisa i oblačenja najljepše odjeće do koje mogu doći, izuzev što mi je mnogo draže da vidim turban na imamu nego li na džematlijama.” (Pogledaj: el-Umm, 1/388.)

Imam Šafija rhm., kaže: “Drago mi je da imam predvodi bajram-namaz, jer on to najbolje zna završiti, i drago mi je da hodi ka musalli (mjestu klanjanja), i da na sebi ima turban, kao i ostali svijet i oni da obuku turbane, i da se namirišu prije nego li izađu iz kuće.” (Pogledaj: Muhtesar el-Hireki, 1/36.)

U šafijskom djelu, “Mugni el-Muhtadž”, 1/306., stoji: “Sunnet je da se jedan dio turbana pusti da pada niz leđa, među plećke.”

Ulema hanbelijskog mezheba:

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je imao turban koji se zvao “el-Sehab”, kojeg je kasnije dao Aliji r.a.; nosio bi ga, a ispod njega bi imao kapu/kalansuva. Nekada bi nosio kapu bez turbana, a nekada turban bez kape. Kada bi stavio turban na glavu, jedan njegov dio bi pustio među plećke niz leđa kako nam to bilježi imam Muslim u svome Sahihu.” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/130.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., na drugom mjestu kaže: “Nemuslimanima se zabranjuje nošenje turbana. Turbani su krune arapa i u njima je njihov ponos nad svim ostalima. Turban je nosio Poslanik s.a.w.s., kao i njegovi ashabi nakon njega. Turban je stara arapska odjeća, ali je to odjeća i Poslanika s.a.w.s., i njegovih ashaba, pa je zbog toga turban ujedno i odjeća islama!

Džabir r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., na dan “Osvojenja Mekke”, ušao u Mekku sa crnim turbanom na glavi. (Muslim)

Abdullah ibnu Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Nosite turbane – bićete mudriji.” (Mustedrek, br.7411.)

Alija r.a., i Zuhri rhm., kažu: “Turbani su arapske krune!” (Šu’abul-Iman, br.6263.; Musnedul-Šihab, br.68.)

Rukane r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: “Razlika između nas i mušrika jeste i u motanju turbana na svojim kapama!” (Sunen Ebu Davud, br.4078.; Sunen Tirmizi, br.1784.) Ovaj hadis je opisnog karaktera ali je pored toga i propisnog!

Halid b. Ma’adan rhm., je rekao: “Allah dž.š., je stavio u obavezu ovom ummetu bajrake i turbane!” (Mursel. Kenzul-Ummal, br.41145.)

Sevban r.a., prenosi da je Poslanik s.a.s.w., poslao jednu grupu ashaba u izvidnicu, ali ih je kasnije snašla velika hladnoća. Kada su došli Poslaniku s.a.w.s., naredio im je: da sljedeći put čine mesh – potiru, po svojim turbanima i po svojim mestvama (prilikom uzimanja abdesta, op.prev.).” (Sahih. Sunen Ebu Davud, br.146.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.22437.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.293.)

Turbani nikada nisu bili obilježja i ukrasi jevreja; turbani su čisto arapski ukrasi. Ebul-Kasim rhm., je rekao: “Zimmiji – kršćaninu ili jevreju – u islamskoj državi, se neće dozvoljavati da nose turbane, zbog toga što “zimmije” ne smiju uživati ponos i veličinu u državi islama, niti je turban njihov ukras. Neće im se dozvoljavati ni turbani sa posebnom bojom, niti će im se dozvoljavati da puštaju dio turbana niza svoja leđa. Puštanje dijela turbana niza svoja leđa je ukras uleme, dobrih i časnih ljudi, i nije dozvoljeno puštati nevjernicima da se uzliče na muslimane u ovome!” (Pogledaj: Ahkamu Ehlil-Zimmeh, 3/1272-1281.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Puštanje dijela turbana niz leđa je sunnet Muhammeda s.a.w.s.. Imam Ahmed rhm., u rivajetu Esrema, kao i Ibrahim b. el-Haris, kažu: Treba da pusti iza sebe od svoga turbana onako kako se to spominje u hadisu Abdullaha b. Omera – misleći na predaju koju bilježi Ebu Bekr el-Halal od Nafi’a: “Ibnu Omer r.a., je nosio turban, i jedan njegov dio bi puštao međ’ plećke, niz leđa.” Od Ubejdullaha b. Omera r.a., se bilježi da su gledali ashabe Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako nose turbane, puštajući jedan dio njih odpozadi, da pada ispod plećki.” (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 1/270.)

U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/155., kao i djelu “el-Ikna’a”, 1/92., stoji: “Od sunneta je biti pristojan u odjeći, oblačiti bijelu odjeću, imati čisto tijelo i odijelo i mjesto sjedenja i boravka, mirisati sebe i odijelo, te nositi turban obmotavajući s njime cijelu glavu, s opuštenim dijelom odpozadi niz leđa, ali ne mnogo kako ne bi prešlo u haram.”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u komentaru hadisa: “Rukane r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: “Razlika između nas i mušrika jeste i u motanju turbana na svojim kapama!” (Sunen Ebu Davud, br.4078.; Sunen Tirmizi, br.1784.) – kaže: “Ovaj hadis je eksplicitan u tome da je razlikovanje muslimana od mušrika/nemuslimana, u odijevanju, obaveza koja je propisana šeri’atom!” (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 1/86.)
Za kraj:

U djelu “Subulus-Selam”, 1/69., stoji: “Od edeba je da produžetak kod turbana ne bude mnogo dugačak, i da bude opušten niz leđa, između dvije plećke!”

Imam el-Ševkani rhm., je rekao: “Sve ove predaje nam potvrđuju sunnijjet turbana tj. da je od sunneta Poslanika s.a.w.s., njegovo nošenje, ali, oči su pomućene kod onih koje je Allah dž.š., u zabludi ostavio i srca im slijepim učinio, lutajući u tminama neznanja, pa se ostaviše turbana koji predstavlja arapsku krunu i potpuno je obilježje muslimana, a prihvatiše se odjeće i obilježja nevjernika, običaja neprijatelja i ala-franga odličja. Na to ih nije navelo, ništa drugo do sama blizina života sa njima kao i apsorbovanje njihovih ružnih navika. Pored svega toga, oni su ljude još i silom primoravali pa čak i ubijali zbog svega toga! Allah dž.š., ih ponizio, puteve im prekinuo i skupove im razbio; Allah da sačuva vjernike od njihova šerra. Gospodaru moj, popravi muhammedanski ummet, učvrsti ga u vjeri, pomozi ga protivu Tvoga neprijatelja, i sačuvaj ga od mjenjanja i deformacije. Zbog džehla i nepoznavanja suštine vjere, od strane većine ummeta, kao i nepoznavanje onoga na čemu je bio poslanik i odabranik Muhammed s.a.w.s. – velik broj muslimana se čudom čudi velikom broju islamskih propisa, a lijepim i dobrim smatraju samo ono na čemu su zatekli svoje suvremenike, pa makar i nevjerstvo bilo u pitanju. Sve staro (što je iz vremena Muhammeda s.a.w.s.), je postalo mrsko, a sve novo je postalo drago i milo. Mi smo Allahovi i Allahu se vraćamo. Gospodaru moj, budi blag prema robovima Tvojim; o Ti koji si Plemenit, o, Ti koji si Blag, o Allahu!” (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 2/105.)

Allah dž.š., kaže: “Reci: »Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah zavoljeti i grijehe vam oprostiti!« – a Allah prašta i samilostan je.” (Alu Imran, 31.)

Ljubav ujedno znači i slijeđenje voljene osobe, a Muhammed, s.a.v.s., kaže: ”Ko slijedi mene, taj slijedi i Allaha, a ko ne slijedi mene, taj ne slijedi ni Allaha.” (Buharija i Muslim); “U kojoj ti je mjeri uzor Allahov Poslanik s.a.v.s., u toliko si i vjernik”. (Buharija i Muslim); ”Ko bude slijedio moj sunnet u vrijeme kada se moj ummet bude izopačio, imat će nagradu šehida.” (Taberani)

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 16 Veljača 2009 13:35

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje