Piše: Amir Durmić
Kada bi bilo moguće napraviti globalnu anketu kojoj bi bio za cilj, saznati koja je životinja ljudima najomiljenija, gotovo smo sigurni da bi najveći broj ljudi odabrao konja. Ova plemenita životinja je oduvijek ljudima bila draga, zbog svoje ljepote i elegancije sa jedne strane, kao i zbog ogromne koristi koju pruža čovjeku sa druge strane.
Jašući na leðima konja, čovjek je otkrivao nova prostranstva koja su mu bila nepoznata, upoznavao nove narode i kulture, vodio ratove i osvajao države. Kao životinja koja je ostavila veliki utjecaj na historiju čovječanstva, a samim tim i historiju Islama, konj je našao svoje mjesto i spomen u mnogim šerijatskim izvorima. Konji se u Kur’anu, direktno ili indirektno spominju desetak puta, dok desetine, a možda i više od stotinu hadisa različitog stepena vjerodostojnosti, govori o ovim životinjama. U hadiskim zbirkama, konji se većinom spominju u poglavljima džihada, dok je imam Nesai u svome Sunenu jedno čitavo poglavlje naslovio Kitabul-hajli – poglavlje o konjima. Kroz ovaj tekst ćemo uz Allahovu pomoć, reći nešto o vrijednosti i odlikama ovih životinja, uz kraći osvrt na neka fikhska pitanja vezana za njih, kako nam ni ovaj dio sunneta Allahovog poslanika s.a.v.s. ne bi ostao nepoznat.

KONJI SPADAJU U NAJVEĆE DUNJALUčKE UKRASE

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi… ”.
( Ali Imran, 14 ).

Iz ajeta je vidljivo da Uzvišeni Allah konje spominje u kontekstu najvećih ovosvjetskih ukrasa, kao što su žene, sinovi i nebrojena blaga. Kao i po pitanju svih dunjalučkih stvari, ukoliko se čovjek drži šerijatskih normi i ne prelazi vjerom propisane granice, u simpatijama i ljubavi prema ovim životinjama nama ništa loše. Allahov poslanik, Sulejman a.s. je jedne prilike promatrao rasne konje koji su bili izvedeni pred njega, pa je toliko bio opčinjen ljepotom tog prizora da je zaboravio večernju molitvu i zikr, o čemu nam govori Uzvišeni u prijevodu značenja:
” Kada su jedne večeri pred njega (Sulejmana a.s.) bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali, on reče: Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu! Vratite mi ih – reče – i on ih poče gladiti po nogama i vratovima. ” (Sad, 31-33).
Komentatori Kur’ana spominju da je Sulejman a.s., nakon što je primijetio da je sunce zašlo a on nije obavio molitvu, naredio da se svi konji zakolju, na što se odnosi ajet:
” i on ih poče gladiti po nogama i vratovima ”, jer su bili razlogom njegovog zaborava. Svakako da Sulejman a.s. ovu molitvu nije izostavio namjerno, već iz zaborava, što je moguće da se desi čak i božjim poslanicima, kao što je Muhammed s.a.v.s. u danu bitke na Hendeku, zaboravio klanjati ikindiju namaz, pa ju je klanjao tek nakon zalaska sunca. (Buhari, br.596; Muslim, br. 631; od Džabira r.a.). Navodi se i broj konja koji su bili dovedeni pred Sulejmana a.s., pa neki kažu da ih je bilo dvadeset, dok drugi navode puno veću brojku. Navode se i mišljenja, vjerojatno preuzeta iz israilijata, da su to bili krilati konji koji su izišli iz mora. Možda odavde i potiče poznata legenda o konjima koji imaju krila. čak i u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s. imamo pomen krilatih konja. Nakon što se vratio iz bitke na Hajberu ili Tebuku, Poslanik s.a.v.s. je Aišu r.a. vidio da se igra sa lutkama meðu kojima je bio i konj sa krilima koja su bila napravljena od platna. Kada ju je upitao:
”Kako konj da ima krila?”, ona je odgovorila: ” Zar nisi čuo da je Sulejman a.s. imao krilate konje? ”, na što se Poslanik s.a.v.s. nasmijao da su mu se ukazali kutnjaci. (Ebu Davud, br. 4924; od Aiše r.a. Šejh Albani ga smatra vjerodostojnim. Vidjeti: Gajetul-Meram, br 129 ). Što se tiče činjenice da je Sulejman a.s. sabljom poklao konje, to naravno nije učinio sa namjerom mučenja ili kažnjavanja ovih životinja, već je htio da na odreðen način ukori samoga sebe, a meso je vjerovatno podijelio kao sadaku na Allahovom putu. Jedan dio mufessira smatra da Sulejman a.s. nije zaklao ove konje, već da ih je bukvalno, milovao po vratovima, zbog toga što ih je izrazito volio. (Vidjeti: tefsir Ibn Kesira 4/34-35; Kurtubi 15/184-188; Sa’di str. 658). Možda tajna velike ljudske ljubavi prema konjima, leži i u činjenici da oni svakoga jutra Allahu upućuju dovu u kojoj Allaha mole da ih omili ljudima. Kaže Ebu Zerr r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nema ni jednog arapskog konja a da svakoga jutra ne moli govoreći: Allahu moj, učinio si me imetkom onome kome si htio od sinova Ademovh, i moju si opskrbu dao u njegovim rukama, pa me njemu učini dražim od njegove porodice, imetka i djece ”. ( Ahmed 5/162; pod brojem 21334, Nesai 6/223; Hakim 2/144; i ocijenio ga vjerodostojnim, a u ocjeni se složio Zehebi. Vjerodostojnim ga je ocjenio i šejh Albani r.h., u Sahihu Tergibi ve Terhib, br. 1251).
TRI VRSTE KONJA

Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji su za trojicu ljudi:
Jednom će biti nagrada, drugome zaštita a trećem kazna. Nagrada će biti onom ko ih bude držao sa namjerom borbe na Allahovom putu, pa ako ih bude napasao na livadi ili bašti, šta god popasu povezani na toj livadi ili bašti, pisaće mu se u dobra djela. Ukoliko prekinu uže na kome su povezani, pa otrče na brežuljak ili dva, vlasniku se za njihov izmet i stope računaju dobra djela. Ako proðu pored rijeke pa se iz nje napiju, a on nije namjeravao da ih napoji, i to mu se računa u dobra djela. Zaštita su onome ko ih drži radi zarade i opskrbe a ne zaboravi Allahovo pravo u njihovim vratovima i leðima, a grijeh i kazna su onome ko ih uzme iz hvalisanja, licemjerstva i neprijateljstva prema muslimanima ”. ( Buhari, br. 2371; Muslim, br. 987; sabirači sunena i mnogi drugi. Vidjeti: Sahihul-Džami’, br. 3352 ). Iz ovog, i hadisa sličnog sadržaja zaključujemo, da generalno postoje tri vrste konja:

KONJ ZA KOGA ĆE ČOVJEK BITI NAGRAÐEN

Teško bi bilo pobrojati sve hadise koji govore o vrijednosti i nagradi koja čeka onog ko drži konja sa namjerom da mu bude jahalica u borbi na Allahovom putu. Poslanik s.a.v.s. izmeðu ostalog kaže da će vlasnik takvog konja biti nagraðen za sve što taj konj pojede i popije, za svaki korak koga koraci, pa čak i za ono što izbaci iz sebe u vidu izmeta i mokraće.( Buhari 2853; Muslim, 987; Vidjeti Sahihul-Džami’, 5967, Irvaul-galil, 1586 ). Takoðer Poslanik s.a.v.s. je obećao, da će oni koji budu vodili brigu o ovakvim konjima biti potpomognuti, i da je onaj ko troši imetak na brigu o ovakvom konju, kao onaj koji stalno i bez prekida dijeli sadaku. ( Sahihul Džami’, br. 3349 i 3355 ). Zato su prve generacije ovoga ummeta često njegovali konje kako bi ih koristili u džihadu, nadajući se ovim obećanim nagradama. Jedne prilike je Amr b. Utbe r.h., jedan od tabiina koji je bio poznat po skromnosti i ljubavi borbe na Allahovom putu, izišao na pijacu i kupio konja koga je platio četiri hiljade (vjerojatno dirhema). Neki su ga korili govoreći da ga je preskupo platio, na što im je on poručio: ” Svaki korak kojim me moj konj približi neprijatelju, draži mi je od četiri hiljade ”.
( Mešariu’-ešvak, 1/338, od Ibn Nehhassa).

Na ovu vrstu konja se odnosi i hadis od Abdullaha b. Omera r.a., da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji u svojim perčinima (griva koja pada na čelo) nose dobro do sudnjega dana, nagradu (na drugom svijetu) i ratni plijen ” . ( Buhari 2852; Muslim 1871; ). Ovaj hadis je mutevatir. ( Vidjeti: Nazmul-mutenasir, br. 146). Prenosi ga oko dvadeset ashaba i zabilježen je u svim poznatijim hadiskim zbirkama, a mnogi ga učenjaci navode i kao dokaz da će džihada biti do sudnjega dana. (Vidjeti: Fethul-Bari, 6/67). U drugom hadisu stoji da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” U konjskim perčinima je blagoslov do sudnjega dana ”. (Muslim, br. 1874, od Enesa r.a.). O vrijednosti ovih konja, govori i činjenica da je Poslanik s.a.v.s. jahaču u džihadu odredio jedan udio ratnog plijena, a konju dva. (Buhari 2863; Muslim 1862; od Abdullaha b. Omera r.a.). Svakako da udio koji se dobiva na ime konja pripada njegovom vlasniku, kako bi ga mogao timariti i voditi brigu o njemu.
KONJ KOJI ćE BITI ZAŠTITA OD SIROMAŠTVA:
U drugu vrstu spadaju oni konji, koje čovjek bude držao radi zarade i opskrbe. Za takvog konja je Poslanik s.a.v.s. rekao da pripada čovjeku, i da će mu biti zaštita od siromaštva. ( Ahmed 1/395; sa ispravnim lancem prenosilaca, od Abdullaha b. Mesu’da. Vidjeti: Sahihul-Džami’,br. 3350,). U komentaru spomenutog hadisa: ” Konji u svojim perčinima nose dobro do sudnjega dana… ”, imam Hattabi r.h. kaže:
” Ovaj hadis upućuje, da je imetak koji se stiče zaradom od konja, jedan od najljepših i najboljih načina zarade… ”. ( Fethul-Bari 6/67 ).
KONJ ZA KOGA ĆE VLASNIK SNOSITI GRIJEH

Treća vrsta su oni konji, koje čovjek bude držao radi hvalisanja i neprijateljstva prema muslimanima, kako je rečeno u spomenutom hadisu. Takvi konji će čovjeku biti teret, odnosno grijeh i kazna na sudnjem danu. Analizirajući današnju situaciju, lako možemo primijetiti, da veliki broj ljudi, pogotovo onih bogatijih, konje drži upravo zbog hvalisanja i lažnog ponosa, tako da je njegovanje skupocjenih konja postao trend svjetskih milionera. Ogromna bogatstva se troše na pribavljanje i njegovanje skupocjenih grla, koja se drže radi rejtinga ili učestvovanja na utrkama kojima je cilj klaðenje, a Poslanik s.a.v.s. je za konja na koga se kladi u utrci, rekao da pripada šejtanu. ( Sahihul-Džami’,br. 3350 )

POSLANIK S.A.V.S. I KONJI

Allahov Poslanik s.a.v.s. je sigurno volio konje što se jasno da vidjeti iz mnoštva hadisa koje je o njima izrekao u pozitivnom kontekstu. Zbog toga, Ibn Abdul-Berr r.h. tvrdi, da ti hadisi upućuju na prednost konja nad ostalim životinjama, jer Poslanik s.a.v.s. ni za jednu drugu vrstu životinja nije rekao ono što je rekao za njih. (Fethul-Bari, 6/66). Poznata su nam čak i imena konja koje je jahao Muhammed s.a.v.s. Jednom je u Medini zavladao strah (od neprijatelja), pa je Poslanik s.a.v.s. posudio konja od Ebu Talhe r.a. koji se zvao Mendub i koji je bio vrlo spor. Uzjahao ga je bez sedla a sablja mu je bila okačena oko vrata. Nakon što se vratio, Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” Nismo uočili nikakvu opasnost, a zaista sam se uvjerio da je (ovaj konj) kao more (vrlo brz) ”. (Buhari, br. 2627 i 2867; od Enesa b. Malika r.a.). U drugom hadisu se navodi, da nakon ovog dogaðaja, nijedan konj nije bio brži od ovog, prije vrlo sporog konja. (Buhari, br. 2867). Iz spomenute predaje zaključujemo, da je Poslanik s.a.v.s. bio izrazito hrabar ratnik, a ujedno i vrstan jahač, jer samo najbolji jahači mogu jahati bez sedla.(Fethul-Bari 6/82). U drugoj predaji se kaže da je Poslanik s.a.v.s. imao konja po imenu Luhajf (Buhari, br. 2855). Pored ovoga što smo naveli od ljubavi i simpatija koje je Poslanik s.a.v.s. imao prema konjima, nije vjerodostojan hadis u kome se kaže, da poslije žena, Poslaniku s.a.v.s. (od stvari dunjaluka) ništa nije bilo draže od konja. (Nesai 6/218; od Enesa r.a, sa slabim lancem prenosilaca kako kaže šejh Albani r.h. Vidjeti: Daifu Nesai, br. 232).

POŽELJNI I NEPOŽELJNI KONJI

Iako su konji općenito blagoslovljene životinje, Poslanik s.a.v.s. je posebno volio konje odreðenog izgleda i boje, dok je neke vrste izbjegavao i nije ih preporučio. Prenosi Ibn Abbas r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Blagoslov je u crvenkastim konjima ”. (Tirmizi, br. 1695; Ebu Davud, br. 3545; Ahmed 1/272; Ahmed Šakir r.h. ga je u opaskama na Musned ocjenio dobrim br.2454, a šejh Albani vjerodostojnim u Sahihul-Džami’, br.8162). U drugom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže da je najbolji konj crne boje (vranac), sa bijelom pjegom na čelu ili nosu, pa onda konj sa bijelim nogama i biljegom na čelu, ili konj kestenaste boje. ( Tirmizi, br. 1696; Ibn Madže, br. 2789; od Ebu Katade r.a. Albani r.h. ga smatra vjerodostojnim. Sahihul-Džami’, br. 3273 ). Sa druge strane, Poslanik s.a.v.s. nije volio konja koga Arapi zovu ” šikkal ”, (Muslim, br. 1875; od Ebu Hurejre r.a.) a to je, po objašnjenju jednog od prenosilaca hadisa, konj čija je zadnja desna, i prednja lijeva noga (od koljena pa nadolje), bijele boje, ili suprotno. Na pitanje, zašto je baš ovakvog konja Poslanik s.a.v.s. izbjegavao, imam Nevevi r.h. odgovara, da ga je vjerovatno probao jahati pa mu se nije svidio, a Allah najbolje zna. ( Šerhu Nevevi 13/19 ).
MOŽE LI U KONJIMA BITI NESREĆE I ZLE KOBI?

Dobro nam je poznato da je Islam vjera koja je daleko od svakog vida sujevjerja i praznovjerja, jer je jedan od temelja islamskog vjerovanja, čvrsto ubjeðenje, da sve što se dešava i zbiva, biva Allahovom voljom i odreðenjem. Ništa što nas zadesi nije nas moglo mimoići, a ono što nas je mimoišlo, nije nas moglo ni zadesiti. Kako onda objasniti slijedeći hadis, iz kojeg neko može pogrešno zaključiti, da u slijedeće tri stvari postoji zlo i nesreća: Kaže Poslanik s.a.v.s.: ” Ako i u čemu postoji nesretnost (zla kob), onda je to u ženi, konju i stanu ”. (Buhari 2859; Muslim 2226; od Sehla b. S’ada r.a.). Odgovor je u činjenici, da spomenute tri stvari nisu u svojoj suštini nesretne, već da postoji mogućnost da u njima bude nesreće kao i u svakoj drugoj stvari, samo što nesretnost u njima posebno teško pada čovjeku. Tako na primjer, nesretnost je: u ženi-ako je nemoralna, oštrog jezika, lijena i sl.; u konju-ako se ne koristi za džihad ili ako je jogunast i ljut ili previše skup; u stanu-ako je tijesan, neudoban i neuslovan. (Vidjeti: Šerhu Nevevi, 14/222; Fethul-Bari, 6/72-73; Tuhfetul-Ahvezi 7/116). U prilog ovakvom objašnjenju navedene predaje, ide i slijedeći hadis: ” Sreća sina Ademovog je u troje, a njegova nesreća je u troje. Sreća mu je u dobroj ženi, ugodnoj jahalici i u prostranom stanu, a njegova nesreća je u lošem stanu, neposlušnoj ženi i lošoj jahalici ”.( Sahihul-Džami’ br.3629, od Sa’da r.a.).

ZEKAT NA KONJE

Postoji suglasnost među islamskim učenjacima da nije obaveza davati zekat na konje koje čovjek koristi za lične potrebe, poput jahanja ili prijevoza tereta, kao ni na konje koji se koriste za borbu na Allahovom putu. Isto tako se slažu, da je obaveza davati zekat na konje koji su pripremljeni za trgovinu, jer tada ulaze u trgovačku robu, na koju se obavezno daje zekat kod svih islamskih pravnika osim sljedbenika zahirijskog (bukvalističkog) pravca. (Vidjeti: Fikhuz-zekati od šejha Kardavija, 1/259 ). Meðutim razilaze se kada je riječ o konjima koji se većinu godine nalaze na ispaši i koji se drže sa namjerom razmnožavanja i povećanja broja jedinki u krdu.

I u ovom slučaju, većina islamskih učenjaka, meðu kojima i učenici Ebu Hanife, Muhammed i Ebu Jusuf, smatraju da nije obaveza davati zekat na ovu vrstu konja i to dokazuju slijedećim argumentima:
1- Riječi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ” Musliman ne daje sadaku (zekat) na svoga roba ni na svoga konja ”. ( Buhari, br. 1464; Muslim, 982; od Ebu hurejre r.a. ).
2- Prenosi Alija r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Oprostio sam vam zekat na robove i konje… ”. ( Tirmizi 620; Ebu Davud 1574; i drugi. Vjerodostojnim ga je ocjenio šejh Albani u Sahihul-džami’,br.4375, i šejh Ahmed Šakir r.h u opaskama na musned imama Ahmeda, br.711 ).
Sa druge strane, imam Ebu Hanife r.h. i još neki pravnici smatraju, da se na ovu vrstu konja daje zekat, ali samo onda kada su u krdu izmiješani mužjaci i ženke jer na taj način dolazi do parenja i povećanja broja grla. ( Bedai’us-senai’a, 2/133; El-hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi 1/99;). Dokazi su mu slijedeći:
1-Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za jednu vrstu konja čovjek će biti nagraðen, druga vrsta će mu biti zaštita, a za treću vrstu će biti grješan… Što se tiče one vrste koja će mu biti zaštita, to su konj koga je uzeo radi zarade i opskrbe pa ne zaboravi na Allahovo pravo u njihovim leðima i vratovima…”. (Buhari 2371; Muslim 987; i sabirači sunena ). Ebu Hanife r.h. smatra da se Allahovo pravo u vratu i leðima konja, odnosi na zekat, dok prva skupina učenjaka odgovara i kaže da se misli na timarenje i lijepo ophoðenje prema konju kao i njegovu pripremu za džihad.
( Šerhu Nevevi 7/66 ).
2- Od Džabira r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za svakoga konja, koji je na ispaši daje se po jedan dinar (zekata). ” ( hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. Vidjeti: Daiful-džami’, br.3997, i Ed-daife, br. 4014 ).
Mišljenje Ebu Hanife r.h., podržava i šejh Kardavi, pozivajući se na postupke nekih ashaba, iz kojih se može zaključiti propisanost zekata na konje. (Fikhiz-zekati 1/266-267). Oko ovog pitanja se vode mnoge rasprave u klasičnim i suvremenim fikhskim djelima, ali je prvo mišljenje sigurno prioritetnije, zbog jačine i nedvosmislenosti hadisa koji govore na ovu temu.

KONZUMIRANJE KONJSKOG MESA

Slično kao i u prethodnom pitanju, većina islamskih učenjaka konjsko meso smatra dozvoljenim za jelo, dok ga Ibn Abbas r.a., imam Ebu Hanife i Malik smatraju pokuðenim ili čak zabranjenim. ( Mugni, 11/66; Šerhu Nevevi 13/96; Subulus-Selam 4/116 ). Prva skupina svoj stav temelji na slijedećim dokazima.
1- Kaže Džabir r.a.: ” Poslanik s.a.v.s. je na dan Hajbera zabranio meso domaćih magaraca, a dozvolio meso konja ”. ( Buhari, br. 4219; Muslim, br. 1941; ).
2- Od Esme, kćerke Ebu Bekra r.a. se prenosi da je rekla: ” U vrijeme Poslanika sallallahu alejhi ve sellem smo zaklali konja i jeli ga dok smo boravili u Medini ”.
( Buhari, br. 5510; Muslim, br. 1942; ).
Druga skupina uglavnom svoj stav temelji na hadisu, koga prenosi Halid b.Velid r.a., a bilježe ga Ebu Davud ( br.3790), Nesai ( 7/202) Ibn Madže (br.3198) i drugi, u kome je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jedenje konjskog mesa. Meðutim ovom hadisu su prigovorili mnogi hadiski stručnjaci poput imama Ahmeda, Buharije, Darekutnija, Bejhekija, Ibn Abbdul Berra i drugih, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. ( Šerhu Nevevi 13/96 ). Slabim ga smatra i šejh Albani r.h. ( Vidjeti: Daiful-džami’, br.6333, Ed-daife, br.1149 ). Pored ovog neutemeljenog hadisa, kao dokaz navode i ajet: ” i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras… ” ( En-Nahl, 8 ), uz pojašnjenje da je ove tri vrste životinja Allah stvorio radi jahanja, kako stoji u ajetu, a ne radi jela. Opet preferiramo prvo mišljenje koje je sigurno preče i jače zbog nedvosmislenosti i jačine argumenata, dok je drugi stav slab, jer se zasniva na slabom hadisu, i ajetu koji je općeg karaktera.

UTRKIVANJE KONJA

Organiziranje konjskih utrka, kojima je cilj uvježbavanje jahanja radi potrebe borbe na Allahovom putu, i u kojima nije odreðena nagrada za pobjednika, je dozvoljeno po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka.( Meratibul-idžma’, od Ibn Hazma r.h. str. 254 ). Ova suglasnost se temelji na mnogim hadisima koji govore na ovu temu. Izmeðu ostalih i predaja Abdullaha b. Omera r.a., koji prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. organizirao utrke u kojima su učestvovali posebno pripremljeni i istrenirani konji, čija je staza bila duga šest ili sedam milja, kao i utrke u kojima su se natjecali obični, nepripremljeni konji, čija je staza bila dužine jedne milje. ( Buhari, br. 2870; Muslim, br. 1870). Takoðer je dozvoljeno da se za pobjednika odredi i nagrada, pod uslovom da je donator islamski vladar ili neka druga strana koja ne učestvuje u utrci. Postoje još mnogi uvjeti koje postavljaju islamski učenjaci vezano za konjske utrke, o čemu opširno govori Ibn Kajjim r.h u svome djelu el-Furusije , kao i Ibn Nehhas u Mešariu’l-ešvak 1/466-470.

NEKE ZABRANE VEZANE ZA KONJE

Poslanik s.a.v.s. je općenito zabranio uzimanje nadoknade za iznajmljivanje mužjaka koji bi trebao oploditi ženku odreðene vrste životinje, u što spadaju i konji. (Buhari br. 2284; od Ibn Omera r.a.). Danas pojedini bogataši, od kojih na žalost i veliki broj muslimana, izdvajaju cifre od više stotina hiljada funti samo kako bi šampionsko grlo oplodilo kobilu u njihovom vlasništvu, nadajući se da će buduće ždrijebe nositi očeve gene i pobjeðivati na svjetskim takmičenjima. Pored jasne zabrane ovog postupka u spomenutom hadisu, ovo spada u rasipništvo i bespotrebno bacanje novca, što je Islam oštro osudio. Kaže Allah u prijevodu značenja: « Uistinu su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. « (El-Isra, 27).
Pokuðeno je, a po nekim učenjacima i strogo zabranjeno, pariti magarca i kobilu kako bi se dobila mazga. Ovaj stav grade na hadisu Abdullaha b. Abbasa r.a. u kome kaže: ” Poslanik s.a.v.s. je bio pokorni rob. Nije nas, (Poslanikovu porodicu) izdvajao od ostalih ni po čemu, osim po tri propisa: obaveza nam je upotpunjavati abdest, ne smijemo uzimati milostinju, i zabranio nam je da navodimo magarca na kobilu ”. (Tirmizi, br.1701; i ocjenio ga vjerodostojnim, Ebu Davud, br. 808; Nesai 1/89; Ibn Madže, br. 426; Ahmed 1/225; i drugi. Ahmed Šakir r.h. ga je ocijenio vjerodostojnim u svojim opaskama na Ahmedov musned br.1977). Neki smatraju da se ovaj propis odnosi samo na ehlul-bejt (poslanikovu porodicu), jer hadis prenosi Ibn Abbas r.a. koji je bio amidžić Poslanika s.a.v.s. Drugi kažu da je zabrana opća, zbog hadisa u kome se kaže, da je jedne prilike Poslaniku s.a.v.s. poklonjena mazga, pa mu je Alija r.a. predložio da i oni spare magarca i kobilu, kako bi dobili mazgu. Na njegov prijedlog Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” To čine samo oni koji ne znaju ”. (Ebu Davud, br. 2565; Nesai 6/224; od Alije r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim i Sahih sunen Ebi Davud, br.2311). Kako uskladiti ove hadise iz kojih se razumije zabrana ovog postupka, sa činjenicom da je Allah dž.š. u Kur’anu dozvolio jahanje mazgi, a i sam Poslanik s.a.v.s. je koristio mazge i oko toga ne postoji nikakav spor? Pored mnogih objašnjenja koja islamski učenjaci navode, možda je najispravnije reći, da je ovaj postupak strogo zabranjen Poslanikovoj s.a.v.s. porodici, dok je drugim ljudima pokuðen, jer će za gajenje konja čovjek biti obilato nagraðen, dok se za gajenje mazgi ne spominju nikakve vrijednosti niti nagrada. Riječi Poslanika s.a.v.s.: ” to rade samo oni koji ne znaju ”, odnose se na ljude koji ne poznaju vrijednosti i nagrade za one koji vode brigu o konjima, pa zbog toga koriste mazge, a Allah najbolje zna. (Tuhfetul-Ahvezi 5/351-352; Avnul-Ma’bud 7/107; ).
Zabranjeno je na konje objesiti zvono ili nešto što pravi veliku buku. Kaže Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Ebu Hurejre r.a. : ” Meleci ne prate skupinu putnika u kojoj ima pas ili zvono ”.(Muslim, br. 2113; Tirmizi, br. 1703; i drugi). Ovdje se svakako misli na meleke milosti, a ne na meleke pisare koji nikada ne napuštaju nijednog čovjeka.
U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. je zabranio da se sijeku i krate konjske grive i repovi, uz objašnjenje da su njihovi repovi mahalice kojima tjeraju muhe, a grive pokrivači kojima se štite od studeni.(Ebu Davud, br. 2542; od Utbe b. Abda Es-Sulemija r.a.). Meðutim ovaj hadis nije vjerodostojan. Vidjeti Daiful Džami’ br.6254.

SLABI I LAŽNI HADISI O KONJIMA

Pored slabih i lažnih hadisa koje smo naveli u tekstu, postoje još dosta hadisa na temu konja, koji su takoðer ili slabi ili apokrifni. Neke od njih navodimo samo kako bi ukazali na njihovu slabost ili neutemeljenost:
1-U jednom dugom apokrifnom hadisu, izmeðu ostalog, navodi se i slijedeće: ” Kada je Allah htio stvoriti konja, rekao je zapadnom vjetru: » Od tebe ću stvoriti stvorenje koje će biti snaga mojih štićenika, poniženje mojih neprijatelja, i ukras mojih pokornih robova. Allah je uzeo pregršt tog vjetra i stvorio konja… ” . Dalje se navodi da je Allah Ademu a.s. prikazao sve što je stvorio, pa mu rekao da sebi izabere koje god hoće od Njegovih stvorenja, pa je Adam a.s. odabrao konja. Tada mu je Allah rekao: ” Izabrao si svoju moć, i moć svojih potomaka… ”. (Mevdua’t od
Ibnul-Dževzija, 2/224).
2- ” Džini ne mogu začarati onoga, u čijoj kući boravi čistokrvni konj ”. Hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. (Vidjeti: Ed-Daife br.3474, Daiful-Džami’ br.2664).
Neki lažni hadisi na temu konja, imaju veoma ružno značenje pa ih nećemo ni navoditi.

KONJI U DŽENNETU?

Jedne prilike je neki pustinjak prišao Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme, pa mu rekao: ” Božji Poslaniče, ja uistinu volim konje. Hoće li ih biti u džennetu? ”. Poslanik s.a.v.s. mu odgovori: ” Ako te Allah uvede u džennet, daće ti konja od crvenog dragog kamena ( rubina) koji će imati krila. Uzjahaćeš ga i na njemu letjeti kuda hoćeš.”
( Tirmizi 2544; od Ebu Ejjuba r.a. i ocjenio ga slabim. Šejh Albani r.h. ga je prvo ocjenio slabim u Daif Sunen Tirmuzi, br.2679, i Daiful-Džami’, br.1287, a poslije dobrim, zbog mnoštva puteva kojim je prenešen. Vidjeti: Sahihu Tergib, br. 3757, i Sahiha br. 3001 ). Kada ovaj hadis i ne bi prihvatili kao vjerodostojan, sigurno znamo da je Allah svojim dobrim robovima u džennetu obećao sve ono što požele. Zbog toga, ukoliko nekome zaista bude stalo do konja u džennetu, Allah će mu tu želju ispuniti, jer On svoje obećanje, neće iznevjeriti. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete ” (Fussilet,31). i u drugom ajetu: ”…u njemu (džennetu) će biti sve što duše zažele i čime se oči naslaðuju… ”. (Ez-Zuhruf , 71 ). A Allah najbolje zna.
Vrijeme u kome trenutno živimo, je vrijeme visoke tehnologije, brze razmjene informacija i suvremenog prijevoza, pa potreba za konjima nije ni približno velika kao što je bila nekad. Zamijenile su ih razne mašine i moderna prijevozna sredstva, što je Allahovom milošću, ljudima uveliko olakšalo svakodnevni život. Koriste se još samo u jako nerazvijenim zemljama, ili ih ljudi drže iz hobija. Meðutim, samo Uzvišeni Allah zna, šta nam donosi budućnost od smutnji, iskušenja, ratova i razaranja, ili energetske krize o kojoj se često govori i kojoj ćemo kao čovječanstvo, Allah najbolje zna, biti izloženi. Možda će opet u bližoj ili daljoj budućnosti, konji povratiti svoju staru ulogu i opet zauzimati bitno mjesto u životima ljudi. Muslimani neće biti iznenaðeni. O konjima ionako, znaju sve što im je potrebno.

Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 04 Lipanj 2007 02:22 (1 dio) i u ponedjeljak, 11 Lipanj 2007 12:55 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh)
Ebu Hurejb rhm., prenosi da je Abdullah b. Omer r.a., rekao sljedeće: „Moj otac mi je ostavio u oporuku sljedeće: Kada me ponesete na tabutu – hodajte hodom izmeðu dva hoda (tj. ni sporo ni brzo), i idi za mnom, jer je čelo dženaze odreðeno za meleke, dok je pozadina ostavljena za Ademovu djecu!“ (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.11275., 2/480.)

Imam Ševkani rhm., kaže: „Džumhur – većina islamskih učenjaka, smatra da je nošenje dženaze bržim hodom mustehabb/lijepo i pohvaljeno djelo, za razliku od imama Ibnu Hazma rhm., koji smatra da je ono vadžib/obavezno. Jedan dio učenjaka smatra da je mustehabb – sredina izmeðu dvoje (tj. sredina izmeðu sporog i brzog hoda), na osnovu riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s.: „Budite umjereni u hodu – u toku nošenja dženaze!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.19657.)“ (Pogledaj: el-Derari el-Mudijjeh, 1/190.)

Imam el-Taberi rhm., kaže: „Peto: Treba brže hoditi u toku nošenja dženaze (k mezaru), shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže će te je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže će te se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ – a ne kako to rade neznalice nosajući dženazu sporo i polako, zastajući s njome s vremena na vrijeme, uz pratnju učenja Kur’ana uz ostale radnje koje nisu dozvoljene – kako to znaju činiti egipćani sa svojim umrlim!

Imam Nesa’i rhm., bilježi: Obavijestio nas je Muhammed b. ‘Abdul-E’ala koji kaže: Pričao nam je Halid koji kaže: Obavijestio nas je ‘Ujejneh b. ‘Abdurrahman b. Junus koji kaže: Pričao mi je moj otac da je prisustvovao dženazi Abdurrahmana b. Semure, kada je pošao Zijad hodijati ispred tabuta, dok su porodica Abdurrahmanova i njegovi robovi bili nasuprot tabuta, idući na svojim petama, govoreći: Polako te, polako te, Allah vam dao svako dobro. Povorka uspori s hodom, ali kada preðosmo jedan dio puta naiðosmo na Ebu Bekreta koji bijaše na svojoj mazgi, koji, kada vidje šta ovi čine, krenu na njih sa svojom mazgom i udari po njima svojim bičem, pa reče: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ (Sunen Nesa’i, br.1912.. Šejh Albani rhm., kaže da je ovaj hadis sahih.) (Kod Ibnu Hibbana rhm., stoji dodatak: „Narod požuri s dženazom, a s njima i Zijad požuri!“ (Pogledaj: Sahih Ibnu Hibban, br.3043.; op.prev.))

Ebu Madžide prenosi od Ibnu Mes’uda r.a.: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“ (Ebu Davud, br.3184.; Sunen Tirmizi, br.1011.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Ono na čemu je džema’at uleme jeste da će se žuriti u hodu u toku nošenja dženaze, i to malo brže od normalnog hoda, i brži hod im je draži od sporog hoda, dok je mekruh/pokuðeno ići toliko brzo da slabiji i stariji ljudi koji prate dženazu – da je ne mogu stići!“ Ibrahim el-Neha’i rhm., kaže: „Usporite malo s dženazom, ali ne onoliko kako to čine Jevreji i kršćani!“ Neki su shvatili da se navedeni hadis odnosi na žurenje sa ukopom mejta a ne na žurenje u hodu – što nije tačno, a Allah tevfik daje!“ (Pogledaj: Tefsirul-Taberi, 4/288.)

Imam Muslim rhm., bilježi: ‘Ata rhm., kaže: „Prisustvovali smo zajedno s Ibnu Abbasom r.a., Mejmuninoj r.a., dženazi – žena Muhammeda s.a.w.s., u Serfu nadomak Mekke, kada Ibnu Abbas r.a., reče: Ovo je Poslanikova s.a.w.s., žena, pa kada podignete njen tabut nemojte ga drmati i nemojte tresti, budite blagi…“ (Sahihu Muslim, br.1465., 2/1086.)

Imam Nevevi rhm., u komentaru ovog hadisa, u djelu „el-Hulasa“, kaže: „Nemojte ga drmati i nemojte tresti – zbog žurbe i brzog hoda u toku nošenja; budite blagi – zbog toga što se plašio naduvavanja i pucanja mejta.“ (Pogledaj: Nasbul-Rajeh, 2/210.)

Imam Malik rhm., prenosi od Nafi’a a on od Ebu Hurejre r.a.: „Požurite s dženazama; ili je u pitanju dobro kojem ih nosite, ili zlo kojeg će te se brzo otarasiti sa svojih ramena!“ (Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, br.305.)

Muhammed el-Šejbani rhm., kaže: „Na ovoj predaji se temelji propis žurenja u toku nošenja dženaze, što nam je draže od sporog hodanja s njom, i na ovome je imam Ebu Hanife rhm.“

Šejh Tekijjuddin el-Nedevi, muhakkik ovog djela kaže: „U pitanju je umjerena brzina, koja ne vodi trčanju, shodno predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Tirmizi rhm., od Ibnu Mes’uda r.a., u kojoj stoji: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“, kao i drugoj predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Hakim rhm., od Ebu Bekreta r.a., koji kaže: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ Imam Ibnu Madždže i Kasim b. Asbeg bilježe od Ebu Musa’a r.a., sljedeću predaju: „Budite umjereni u hodu u toku nošenja dženaze!“ Imam Bejheki rhm., bilježi ovu predaju, za kojom stoji dodatak: „Kada krenete s mojom dženazom – požurite u hodu!“ – pa kaže: „Ovo nam ukazuje na to da je mekruh mnogo žuriti – trčati.“ (Pogledaj: el-Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, 2/90.)

Imam el-‘Ajni el-hanefi rhm., kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje i na to da je lijepo požuriti s ukopom mejta ali nakon tačnog ustanovljenja nastupa smrti jer ima bolesnika čija smrt nije baš jasna, i primjetna je tek nakon prolaska izvjesnog vremena. Od Ibnu Bezize rhm., se bilježi da ne treba žuriti s ukopom mejta sve dok ne proðe jedan dan i noć, kako bi se sigurno ustanovila smrt mejta. Ovaj hadis nas tkð. upozorava i na to da se ne treba družiti s pokvarenjacima i lošim osobama (pa makar i mrtve bile!).“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 8/114.)

Imam ‘Ala’uddin Ebul-Hasen ‘Ali b. Sulejman el-Merdavi el-hanbeli rhm., kaže: „Mekruh/pokuðeno je ostaviti mejta samog, već ako umre u akšamsko-jacijskom vaktu prenoćiće s njime njegova familija: Faide: 1. Imam el-Adžurri rhm., u vezi osobe koja preseli u akšamsko-jacijskom vaktu, kaže: „Mekruh je ostaviti mejta sama u kući; sa njime će prenoćiti njegova familija.“ Nema smetnje da se poljubi mejt ili da se gleda u njega pa makar i nakon zamotavanja u ćefine. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Insaf, 2/468.)

Imam Taberani rhm., bilježi od Ibnu Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko umre izjutra – neka prespava kajlulu u svome grobu (poslije podne), a ko umre u akšamsko-jacijskom vaktu – neka zanoći u svome grobu.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.13551., 12/421.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom – slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.12619., 1/1262.)

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi el-hanbeli rhm., kaže: „Poglavlje: Mustehbb je požuriti s ukopom mejta onda kada se sigurno ustanovi njegova smrt, jer je to bolje za njega i sigurnije od propadanja i mjenjanja. Imam Ahmed rhm., kaže: „Požuriti s ukopom mejta je vid poštovanja prema njemu.“Imam Ebu Davud rhm., bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.) Nema smetnje da se sačeka s ukopom mejta dok se ne sakupi džemat nadajući se nečijoj „makbul-dovi“ za njega, ako nema bojazni po samog mejta i ako se time ne otežava svijetu. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Mugni, 2/312.)

Imam Ibnu ‘Abdul-Berr el-maliki rhm., kaže: „Ovo je i po meni mustehabb (tj. žurba s mejtom), ali sve ima i svoje kako, i ovo pitanje je lahko, inša’allah. Neki su hadis: „Požurite s dženazom“ – protumačili sa brzinom i žurbom pri ukopavanju mejta, nakon što se utvrdi nastup njegove smrti, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., u kojem stoji: „…požurite s njime, jer nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.)

Od Alije r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „O Alija, tri se stvari ne ostavljaju za kasnije: namaz – kada nastupi, dženaza – kada bude prisutna i udovica – kada se naðe odgovarajuća osoba za nju.“ (Sunen Tirmizi, br.1075.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.828.. Šejh Albani i šejh Šu’ajb Arnaut ovaj hadis ocjenjuju da’ifom-slabim.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Poslanikove s.a.w.s., riječi: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – ukazuju samo na način hodanja prilikom nošenja mejta a ne i na brzinu njegova ukopa! Na ovo nas upućuje vanjsko značenje hadisa, mada sve što sadrži i izvjesna nutarnja značenja može se uzeti u obzir prilikom tumačenja.“ (Pogledaj: el-Istizkar, 3/123.)

Imam el-Kari rhm., u svom djelu „el-Mevdu’at“, kaže: „Odgaðanje ukopa mejta se može opravdati i iščekivanjem okupljanja muslimana radi namaza i sevaba praćenja dženaze pogotovo kada su vreli dani u pitanju. Od Abdullaha b. Mes’uda r.a., se bilježi da je rekao: „Ono što muslimani vide i smatraju lijepim i dobrim – ono je i kod Allaha lijepo i dobro, a ono što oni vide i smatraju lošim – ono je i kod Allaha loše!“ (Musned Ahmed, br.3600., 1/379.; Mustedrek, br.4465.; Musned Tajalisi, br.246.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.8583.; el-Mu’udžem el-Evsat, br.3602.; Musned el-Bezzar, br.1816.. Šejh Albani rhm., za ovaj hadis kaže da je: hasen mevkuf. Pogledaj njegov tahridž na „Šerhul-‘Akideh el-Tahavijjeh“, br.530.).“ (Pogledaj: Kešful-Hafa’, br.504., 1/190.)

Šejh Albani rhm., kaže: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – vanjsko značenje ovog hadisa nam ukazuje na to da je u pitanju obaveza/vadžib žurenja prilikom nošenja mejta, na čemu je bio i imam Ibnu Hazm rhm., jer ne nailazimo na dokaz koji bi nam sugerirao da se radi samo o pohvaljenom djelu, tako da smo stali kod vanjskog teksta hadisa „Požurite s dženazom!“.“ (Pogledaj: Telhisu Ahkamil-Džena’iz, 1/39.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je nareðivao da se bržim korakom nosi dženaza, tako da bi ashabi blago i potrkivali s njom, a što se tiče današnjeg mravljeg hoda od strane ljudi – stopu po stopu – to je mekruh bid’at/pokuðena novotarija, koja je u suprotnosti sa sunnetom, i koja u sebi sadrži jedan vid poistovjećivanja sa ehlu-kitabijama i jevrejima.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/498.)

Imam Nevevi rhm., kaže: „Riječi Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“ – nam nareðuju žurbu u hodu prilikom nošenja dženaze zbog mudrosti koju je Poslanik s.a.w.s., u istom hadisu pojasnio, ali pobornici šafijskog mezheba kao i ostali smatraju da je žurba u hodu prilikom nošenja dženaze samo mustehabb/pohvaljena stvar, ako ne vodi tresanju i pucanju mejta tj. uslov bržeg nošenja mejta je ako neće dovesti do napuhivanja i pucanja mejta i sl.. Nošenje dženaze je farzi-kifaje… Neki su mišljenja da se „Požurite s dženazom!“ – odnosi na opremanje i ukop mejta odmah nakon utvrðivanja njegove smrti – što je netačno i neispravno, što nam potvrðuje krajnji dio hadisa: „…a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!““ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/13.)

„Stalna komisija za fetve“, u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, kaže: „…nije dozvoljeno okašnjavati s ukopom mejta izuzev koliko je potrebno radi njegova opremanja i gasuljenja ili radi iščekivanja okupljanja njegovih bližnjih ili pak komšija – ako se to adetski ne smatra mnogo dugim, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“…“ (Br. fetve: 9024.; fetvu potpisali: šejh Abdullah b. Ku’ud, šejh Abdurrezzak ‘Afifi, šejh Abdul-Aziz b. Baz.)

Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Listopad 2007 10:46

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/