Unesite ispravanu email adresu
Unesite ispravanu email adresu
Ukoliko imate poteškoća sa prijavom, očistite "historiju" i "keš memoriju" na web pregledniku.
Podrška: +38762645414 WhatsApp, [email protected]
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Da li je haram spustiti odeću ispod članka ukoliko nije propraćeno ohološću?
Prvo, nije istina da je zvanični stav, nego stav većine učenjaka u četiri mezheba. Dakle, mnogi učenjaci u tim mezhebima zastupaju drugačiji stav. Drugo, vjera nije ograničena na četiri mezheba. Stotine učenjaka je bilo i bit će koji nisu u okviru tih mezheba. Mezhebi su samo sredstva, a ne cilj samviše
Prvo, nije istina da je zvanični stav, nego stav većine učenjaka u četiri mezheba. Dakle, mnogi učenjaci u tim mezhebima zastupaju drugačiji stav. Drugo, vjera nije ograničena na četiri mezheba. Stotine učenjaka je bilo i bit će koji nisu u okviru tih mezheba. Mezhebi su samo sredstva, a ne cilj sami po sebi. A treće, ne gleda se na to šta je zvanični stav, a šta nije, nego koji stav ima argument, a koji nema. Mnogo je stavova u kojima ne slijdimo stav četiri mezheba. Navest ću par primjera. Četiri mezheba smatraju da je ženi zabranjeno u hajzu učiti Kur’an, a šejhul-islam Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjim i drugi učenjaci smatraju da nije zabranjeno, zato što nema vjerodostojnog dokaza koji to zabranjuje i taj stav je ispravniji. Četiri mezheba smatraju da onaj ko dadne ženi tri razvoda odjednom da mu se broje tri razvoda, a ispravno je da se broji samo jedan razvod. Četiri mezheba smatraju da onaj ko je opijen alkoholom ako dadne razvod supruzi da mu se broji razvod, dok je ispravno da se ne broji razvod, ako nije znao šta radi. I tako dalje. Znači, četiri mezheba nije isto kao konsenzus uleme. Bitno je slijediti dokaz. A kada je u pitanju spuštanje odjeće ispod članka, dokazi su jasni, više od 15 hadisa u kojima Poslanik, salllallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se spušta odjeća ispod članaka i naređuje da se podigne i to sve ostavimo radi jednog slučaja u kojem je posvjedočeno Ebu Bekru, radijallahu anhu, kojem je izar spadao nenamjerno, da on to ne čini iz oholosti.
———————
Odgovorio mr. hfz. Amir Smajić
Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila
Vidi manjehttps://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/1102785836747397
Da li se nevjernici i griješnici mogu okoristiti Kur’anom?
Nevjernici se ne mogu njime okoristiti, jer su se okrenuli od njega i porekli ga, dok se griješnici Kur'anom mogu veoma malo okoristiti, jer ga oni izbjegavaju i za svojim strastima se povode. Allah Uzvišeni kaže: Kad čitaš Kur’an, između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju Mi zastor nevidljivviše
Nevjernici se ne mogu njime okoristiti, jer su se okrenuli od njega i porekli ga, dok se griješnici Kur’anom mogu veoma malo okoristiti, jer ga oni izbjegavaju i za svojim strastima se povode.
Allah Uzvišeni kaže: Kad čitaš Kur’an, između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju Mi zastor nevidljiv stavimo, a na srca njihova pokrivače da ga ne bi razumjeli, i gluhim ih učinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Kur’anu, Njega jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg. (El-Isra, 45-46.)
Ovakvo je stanje nevjernika i licemjera; oni su uskraćeni koristi koje Kur’an nudi.
Griješnici ne daju pažnju Kur’anu koja mu pripada, nego ga izbjegavaju i pribjegavaju nečemu drugom. Upravo zboga toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mnogo žalio. Allah o tome kaže: Poslanik je rekao: „Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an izbjegava!“ (El-Furkan, 30.)
Ibn Kesir veli: „Oni su napustili Kur’an, i davali su prednost poeziji, pjesmama, igri i zabavi, te praksi koja ima uporište u nečemu drugom mimo Kur’ana.“8
Koliko danas samo ima ljudi koji svoju pažnju usmjeravaju ka muzici i pjesmama, a Kur’an zapostavljaju do te mjere da ga nisu u mogućnosti ni slušati, a ljubav prema Kur’anu i prema muzici je nespojiva u jednom srcu.
Jedan od vidova javnog pretjerivanja u griješenju jeste kada se u pojedinim kućama i noću i danju sluša muzika, koja se veoma često čuje i van zidova kuće. U kućama gdje se ne spominje Allah, a slušaju se muzički (šejtanski) instrumenti čiji zvuk dopire u sve dijelove kuće i gdje su takvi zvukovi prirasli srcu, mnogo su raširene duševne bolesti, nervoza i noćne more. Njihovo stanje je kao stanje onih za koje Allah kaže: Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave na Allaha. Oni su na šejtanovoj strani, a onī na šejtanovoj strani će, sigurno, nastradati. (El-Hašr, 19.)
Postoji bojazan da će oni čije je stanje ovakvo, imati ružnu završnicu na ovome svijetu i da neće na smrtnom času moći izgovoriti kelimei šehadet, a mnogo je primjera za ovakvo nešto.
Muzika i muzički instrumenti, kao i pjevači i pjevačice ne bi bili traženi da nije onih koji ih slušaju.
S druge strane, vjernici i oni koji se druže sa Kur’anom imaju veliku i neopisivu želju za susretom sa Allahom. Oni su Allahovu Knjigu cijenili, pa im je Allah dao lijepu konačnicu. Oni su mnogo učili Kur’an, razmišljali o njemu, radili u skladu sa njegovim porukama, pa su u teškim momentima za društvo imali meleke koji su ih obveseljavali Allahovim zadovoljstvom i Džennetom. Samo pratite kako su oni smireni u trenutku njihove smrti.
Pogledajte samo slučaj poznatog učenjaka Ebu Bekra b. Ajjaša, čija je sestra u času njegove smrti plakala, pa joj je on kazao: „Ne plači, nego pogledaj u onaj dio kuće. U njemu je tvoj brat proučio Kur’an osamnaest hiljada puta.“9
Da li je stanje ovakvog čovjeka isto kao stanje onoga ko se naslušao na hiljade pjesama i koji je na hiljade sati proveo u griješenju?
Ne, nikako oni ne mogu biti isti!
Žalosna je činjenica da se djeca odgajaju uz muziku i pjesme i da se time ljudi ponose, baš kao što se ponose oni koji svoju djecu odgajaju i podučavaju Kur’anu. To je velika nedaća i zato je obaveza da se djeca odgajaju i podučavaju Allahovom govoru.
U ramazanu je objavljen Kur’an, pa je on prilika da svoje džamije i kuće okitimo učenjem Kur’ana, posebno zato što ljudi u ovom periodu žele da se druže sa Kur’anom.
Ne bi trebalo da postači u svojim kućama nečemu drugom daju pažnju kao Kur’anu, pogotovo ako ih to odvraća od njega, poput raznih televizijskih programa koje zlobnici prikazuju tokom ramazana kako bi privukli gledaoce. Takvim se programima, i pored Kur’ana, zikra i drugih ibadeta, u ovome mjesecu, pridaje pažnja.
Molimo Allaha Koji prašta i Koji je milostiv da nas prekrije Svojom milošću, da popravi naše stanje i u tajnosti i u javnosti, da budemo od robova kojima će primiti djela. On sve čuje i pozivu se odaziva. Neka je zahavala Allahu, Gospodaru svjetova.
8 Tefsir Ibn Kesir, 3/4507
9 Nuzhetu-l-fudala, 675
————————————-
Ibrahim ibn Muhammed el-Hakil
Prijevod: Senad Muhić
Revizija: Ersan Grahovac
Preuzmite pdf ovdje:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2021/04/bs_Ramazan_i_Kuran.pdf
Jesu li ovo dva različita učenjaka?
Ebu Bekr je sin, a Ebu Davud je otac.----------------------- Odgovorio mr. hfz. Amir Smajić Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/835151526844164
Ebu Bekr je sin, a Ebu Davud je otac.———————–
Odgovorio mr. hfz. Amir Smajić
Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila
Vidi manjehttps://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/835151526844164
Da li su turbani, galabije i palestinke islamska nošnja?
Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka su Salavat i Selam na Njegovog Poslanika. Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, "O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokviše
Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka su Salavat i Selam na Njegovog Poslanika.
Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, “O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.” (El-E’araf, 26)
Šerijat, iako je u osnovi dao čovjeku širinu u oblačenju, tj. izbor u oblačenju prepustio je njegovoj slobodnoj volji, ipak nije ostavio propise odjevanja nedefinisane. Pojašnjeno nam kakva odjeća je dopuštena a kakva zabranjena, šta smo obavezni prekriti od našeg tijela, šta je pohvalno ili pokuđeno, a šta je od toga zabranjeno.
Kada je oblačenje u pitanju, preovladava temeljni princip dozvoljenosti, dok ono što je zabranjeno ili pokuđeno definisano je opštim pravilima i smjernicama, koje su većinom vezane za cjelokupna moralna vjerska načela (zabrana poistovjećivanja muškaraca i žena, zabrana oholosti, zabrana oponašanja stanovnika vatre i sl.)
Uvaženi šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rahimehullah, govoreći o najbitnijim principima oblačenja u Islamu, kaže:
“Pripazite na lijep izgled, prikladnost u oblačenju i oblačite ono što ljudi inače oblače a ne kosi se sa čistim šerijatom. To je univerzalni šerijatski princip koji počiva na dva velika temelja:
Prvi temelj: Da se oblači odjeća koja je zastupljena u običajima naroda određene zemlje, koji se ne kose sa šerijatskim normama.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, uputa u odjevanju je da oblači ono što mu je Allah, azze ve dželle, olakšao od odjeće u svojoj zemlji. Imao je običaj da nosi košulje, turbane, izar (donji prekrivač), rida (gornji prekrivač) i kaput, oblačio je odjeću od pamuka, vune i dr., oblačio je i odjeću koja je dolazila iz Jemena itd. Radi toga, njegov sunnet nalaže da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće koju nalazi u svojoj zemlji, pa makar bila skupocjena i kvalitetna…”
Ibn Akil, rahimehullah, rekao je: “Ne treba napuštati običaje naroda u oblačenju, osim ako je riječ o haramu.”
Kaže Ibn Abdul-Kavijj, rahimehullah, u svom spjevu o adabima: “I pogrešno je odjevati odjeću prepoznatljivu, koja oslikava tjelo, osim za supruga i vlasnika…”
Imam Sefarini, rahimehullah, pojašnjavajući njegove riječi, u djelu Giza’ul-elbab, kaže sljedeće: “Pod odjećom koja je prepoznatljiva misli se na odjeću koja je suprotna prilagodnoj odjeći zemlje u kojoj boravi i sl., … i zato što ga prepoznatljiva odjeća izlaže omaložavanju, podcjenjivanju i sl….”
Zatim je Sefarini, rahimehullah, prenjeo citat El-Džejlanija iz djela El-Gunje koji kaže: “Među odjeću koja ne dolikuje i od koje treba biti daleko spada svaka odjeća s kojom čovjek biva poznat i prepoznatljiv među ljudima, kao da ostavi običaj svoje zemlje i svoga plemena. Treba oblačiti ono što oni oblače, kako ne bi na njega pokazivali prstima, i kako ih ne bi naveo – svojom krivicom – da ga ogovaraju i radi toga zaradi grijeh, zajedno s njima, zato što je bio povodom toga.”
Nakon toga je prenjeo da je Imam Ahmed, rahimehullah, jednom prilikom vidio nekog čovjeka da je obukao kaput prošaran bijelo-crnim linijama, na što je rekao: “Ostavi to i obuci odjeću koja se nosi u tvom narodu!” Te mu je rekao: “Ta odjeća nije haram, da smo sada u Mekki ili Medini ne bi ti ništa prigovorio.” Tj. zato što je to bila odjeća stanovnika Mekke i Medine. (Završen citat Imama Sefarinija, rahimehullah)
Iz spomenutog možeš zaključiti: da se odjeća koju neki omladinci našeg vremena oblače iz vjerskih ubjeđenja, u centru Arapskog poluotoka, koja je suprotna svojstvima odjeće svoga naroda, smatra napuštanjem običaja na kojima je bio Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće u svom kraju, tj. u stilu i svojstvima. Ta odjeća, koju uvoze iz vana i oblače iz vjerskih ubjeđenja, smatra se suprostavljanjem sunnetu i ostavljanjem odjeće koja je poznata i prihvaćena među narodom. Taj postupak je povodom gibeta (ogovaranja), prepoznavanja i izdvajanja od drugih ljudi, pokazivanjem na njega prstima iz omalovažavanja i gubljenja opšteg balansa u društvu. Spomenuto će još više razjasniti ono što će naknadno biti spomenuto.
Drugi temelj: Zabrana oblačenja prepoznatljive odjeće (ar. libasuš-šuhre). Vjerodostojno je zabilježeno u predaji koju je prenjeo Ibn Omer, radijallahu anhuma, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Onaj ko obuče prepoznatljivu odjeću, Allah će ga na Sudnjem danu odjenuti odjećom poniženja – a u drugoj predaji: istom odjećom – a zatim će se potpaliti u njoj vatom.” Zabilježio ga je Ebu Davud.
Prepoznatljivom odjećom smatra se svaka odjeća koja izlazi iz običaja naroda, bilo da se radi o boji, ili stilu, ili svojstvu, ili načinu kroja itd.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Zabranjeno je oblačiti prepoznatljivu odjeću, a to je svaka odjeća sa kojom je cilj uzdizanje i iskazivanje uzvišenosti, ili pokazivanje skromnosti i asketizma, sve to su pokudile ispravne generacije.”
Kažu mnogi od selefa: Prepoznatljiva odjeća je svaka odjeća koja je uzrok da se podcjenjuje i omalovažava onaj koji je nosi, te svaka odjeća radi koje se gubi ugled kod ljudi.” (Vidi: Haddus-sevbi vel-uzreti ve tahrimuul-isbali ve libasiš-šuhre, str. 27-30)
Propisano je nositi odjeću koja je zastupljena u određenom narodu uz pridržavanje za šerijatske norme u oblačenju, tj. da ne bude prozirna, uska, da ne oslikava tijelo, da ne pada ispod članaka i da nije od svile (za muškarce), da pokriva čitavo tijelo – uz lice i šake – i nije izazovne boje (za žene) itd.
Nošnja turbana, galabija, marama za muškarce i sl. ne smatra se nošnjom našeg naroda niti to nalaže sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te je potrebno napustiti tu praksu.
Istina je, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je turbane, ali u isto vrijeme nosili su ih i ostali mušrici, a ne postoji ni jedna vjerodostojna predaja koja nas postiče na tu nošnju.
Jedan od mladića požalio se Stalnoj komisiji za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji kako se neki ljudi ismijavaju s njim zato što – između ostalog – nosi turban, koji je po njemu, kako stoji u pitanju, “sunnet”, na što su mu odgovorili: “… a što se tiče oblačenja turbana, to se ne smatra sunnetom, kao što si ti pogrešno shvatio, nego je od mubah – dozvoljenih stvari, zato je preče da nosiš na glavi ono što inače nosi tvoj narod.” (U potpisu: Ibn Baz, El-Gudejan, El-Fevzan, Alu-Šejh i Bekr Ebu Zejd, Fetava el-ledžnetid-da’ime, 24/43)
Upitan je uvaženi šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, da li se oblačenje turbana smatra sunnetom i pohvalnom praksom, na što je odgovorio:
“Ne! Oblačenje turbana nije sunnet, nego je adet (običaj). Sunnet je da svaki čovjek oblači ono što inače oblače ljudi, osim ako se radi o onome što je u osnovi zabranjeno. Ovo smo rekli zato što se oblačenje odjeće suprotne navikama ljudi smatra prepoznatljivom odjećom (ar. libasuš-šuhre), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je oblačenje prepoznatljive odjeće.
Zato, ako se nalazimo u zemlji u kojoj narod oblači turbane – obući ćemo i mi turbane, a ako se nalazimo u zemlji u kojoj se ne oblače – nećemo ih ni mi oblačiti. Mislim da se muslimanske zemlje danas razlikuju, u nekim zemljama većinom se nose turbani, dok je u drugim zemljama suprotno.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj oblačiti turban, zato što je to bio običaj u njegovom vremenu. Radi toga, nije nam naredio da ga nosimo, naprotiv zabranio nam je da nosimo prepoznatljivu odjeću, iz čega nam se želi ukazati da je sunnet u oblačenju da čovjek prati običaje ljudi, osim ako je nešto zabranjeno.
Ako bi pretpostavili da muškarcima u običaj pređe oblačenje svile, mi bi rekli: ‘to je haram i ne povodimo se za vama. Također, ako bi pretpostavili da se nalazimo u zemlji u kojoj je običaj da muškarci nose odjeću koja pada ispod članaka, mi bi rekli: ‘to je haram, mi vas u tome nećemo slijediti.'” (Likau babil-meftuh, 23/160. Vidi: http://islamqa.info/ar/ref/113894)
Kaže šejh Abdullah b. Salih el-Fevzan: “Utemeljeno pravilo kada je u pitanju oblačenje je da čovjek oblači odjeću i ukrase svoga naroda, pod uslovom da se pridržava šerijatskih granica. Islamski učenjaci spomenuli su da je pokuđeno čovjeku da se suprostavlja običaju svoga naroda u odjevanju i da postoji mogućnost da se smatra prepoznatljivom odjećom koja je zabranjena…” (Ahkamu huduril-mesadžid, str. 36.)
Radi spomenutog, oni koji oblače takvu nošnju (saudijsku, jemensku, palestinsku, pakistansku, afganistansku i sl.), – u našim okolnostima, vremenu i prostoru – nemaju za to nikakve nagrade, niti nose “islamsku nošnju”, a ujedno su grješni kod Uzvišenog Allaha radi sljedećih tačaka:
1.) Suprostavljanje sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u odjevanju.
2.) Oblačenje prepoznatljive odjeće koja je strogo zabranjena hadisom.
3.) Povod su griješenja drugih.
4.) Sami sebe izlažu omalovažavanju i gubljenju ugleda.
5.) Uzdižu se iznad drugih.
Ako bi i rekli – ostavljajući raspravu – da je to što nose islamska odjeća, opet bi bila zabranjena radi štete koju nanose time drugim muslimanima, postupajući po univerzalnom šerijatskom pravilu “ostavlja se od dvije štete manja”, a nema sumnje da je ostavljanje nečega što je u osnovi mubah (dozvoljena stvar), kao odjeća, manja šteta od medijskog ismijavanja sa muslimanima, omalovažavanja vjere i vjerskih svetinja, psovanja Allaha, Poslanika, džamija i td. Svima je poznato (barem onom koji poznaje naš narod) da provokativno oblačenje izaziva sve prethodne i druge grijehe, zato je obaveza detaljno izučiti vjerske propise i napustiti površna, emotivna i nakaradna tumačenja islama.
Allah, dželle še’nuh, rekao je: “Ne grdite one koje oni, pored Allaha, dozivaju, da ne bi i oni nepravedno i bez znanja Allaha grdili.” (El-En’am, 108)
Ako je psovanje taguta, kipova i idola – koje je jedan od najvećih vidova ispovjedanja nevjerstva u njih – zabranjeno kako ne bi izazvalo veću štetu od toga, a to je psovanje Uzvišenog Allaha, dželle še’nuh, pa šta reći onda za one koji radi svog oblačenja – koje nije ni naređeno niti preporučeno – izazivaju isto!?
Odgovor na dvije najpoznatije šubhe kod onih koji nose tu odjeću:
Prva: Kažu: “Nosimo je ugledajući se na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer Allah, dželle še’nuh, kaže: ‘Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor…’” (El-Ahzab, 12).
Odgovor: To je pogrešno tumačenje ajeta, jer se ajetom podrazumjeva ugledanje na Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, u vjerskim propisima i poslaničkim vrlinama a ne u adetima (običajima) – kao što je stav većine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, među kojima su Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija idr. On, sallallahu alejhi ve sellem, nije se razlikovao u adetima od svog naroda, jeo je ono što jedu, oblačio je ono što oblače, jahao iste jahalice, pio iz istih bunara, koristio isto posuđe – osim onoga što je zabranjeno, poput svinjskog mesa, posuđa od zlata i srebra, svile itd.
Druga: Kažu: “Muslimanu je naređeno da se razlikuje od nevjernika i velikih grješnika i zabranjeno mu je da ih oponaša, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Onaj ko se poistovjeti s jednim narodom on je od njih’” (Ebu Davud, 4031).
Odgovor: To su riječi istine s kojima se želi opravdati batil. Praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje pojašnjava njegove riječi, što nam ukazuje da je pogrešno bukvalno shvatati spomenuti hadis. Islamski učenjaci kažu da se pod “poistovjećivanjem” misli na oponašanje nevjernika u onome što je specifično i posebno samo za njih, kao da oblači odjeću koju ne oblače osim nevjernici i veliki grješnici, poput uskih pantalona za muškarce, ili crkvene odore, ili kratke pantalone iznad koljena, ili dresove nogometaša i košarkaša i sl., dok oblačenje pristojnih i širokih pantalona, košulja, dženpera i sl. nije specifična odjeća za nevjernike i velike grješnike, nego odjeća koju oblače i muslimani i nemuslimani ujedno, te nije specifična za određen nevjernički narod. Bitno je napomenuti da osnova i porijeklo odjeće ne igra veliku ulogu kada se običaji promjene i izmješaju, npr. dotična odjeća vodi porijeklo od nekog nevjerničkog naroda, ali je vremenom postala zastupljena kod svih ljudi i ne nosi ničije obilježje, takva odjeća nije sporna, a Allah najbolje zna.
Amir I. Smajić
Medina, 29. rebi’ul-ahir, 1434 god.
Preuzeto sa njegove web stranice:
https://www.amir-smajic.com/2013/03/da-li-su-turbani-galabije-i-palestinke.html
Vidi manjeKoji su osnovni propisi u vezi sa nadijevanjem imena djetetu?
Dvadeset osnovnih propisa u vezi sa nadijevanjem imena djetetu (Novo) 1. Islam veliku pažnju posvećuje odgoju i pravima djeteta. Jedno od prava djeteta kod roditelja jeste da mu nadjenu lijepo ime, jer je to nešto po čemu će dijete biti prepoznatljivo cijeli svoj život. 2. Roditelji treba da pažljivviše
Dvadeset osnovnih propisa u vezi sa nadijevanjem imena djetetu (Novo)
1. Islam veliku pažnju posvećuje odgoju i pravima djeteta. Jedno od prava djeteta kod roditelja jeste da mu nadjenu lijepo ime, jer je to nešto po čemu će dijete biti prepoznatljivo cijeli svoj život.
2. Roditelji treba da pažljivo odaberu ime svom djetetu, daleko od emocija i kratkovidnih pogleda. Zna se desiti da roditelji djetetu daju ime junaka iz filma, serije, ime fudbalskog igrača, a kada dijete odraste, zbog toga ima mnogo neugodnosti.
3. Osnova je da su sva imena dopuštena, osim imena koja imaju loše značenje ili imena koja nije dozvoljeno nadjenuti iz šerijatom zabranjenih razloga.
4. Nije dozvoljeno djetetu dati jedno od Allahovih imena specifičnih samo Njemu, naprimjer: Allah, Rabb, El-Halik, El-Ehad i sl.
5. Allahov Poslanik odobravao je sva predislamska imena, osim onih koja su imala ružno značenje, ili su bila sporna s gledišta islama, pa bi u tom slučaju naređivao da ljudi promijene ime.
6. Osobi koja primi islam nije obaveza da mijenja ime, osim ako njeno ime ima loše značenje ili je u koliziji s nekim od načela islama.
7. Neki učenjaci smatraju pokuđenim nadjenuti djeci ime meleka ili kur’anskih sura.
8. Vjerodostojni hadisi potvrđuju da su Allahu najdraža imena Abdullah i Abdurrahman.
9. Na drugom stupnju pohvalnosti lijepih imena nalaze se sva ostala imena koja počinju s “abd – rob”, a koja se dodaju prije nekog od Allahovih imena, naprimjer: Abdulaziz, Abdusamed, Abdulmelik, Abduselam, Abdulkadir itd.
10. Učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu toga da nisu dopuštena imena koja počinju sa “abd”, a koja se odnose na nešto ili nekoga mimo Allaha. Naprimjer, zabranjeno je djetetu nadjenuti ime: Abdunebij (Poslanikov rob), Abdulhusejn (Husejnov rob), Abdulkaba (Rob Kabe) Abdušejtan (Šejtanov rob), Abdušems (Rob Sunca).
11. Na trećem stupnju pohvalnosti su imena poslanikā. Lijepo je i pohvalno djetetu nadjenuti ime najodabranijeg Allahovog roba: Muhammed ili Ahmed, ili ime nekog drugog poslanika, naprimjer: Adem, Nuh, Salih, Ibrahim, Musa, Isa, Davud, Sulejman, Ishak, Jakub, Ejjub, Junus, Idris, Harun, Jusuf i dr.
12. Na četvrtom mjestu pohvalnosti su imena dobrih ljudi, a na čelu te kolone su ashabi Allahovog Poslanika, na prvom mjestu imena četverice pravednih halifa, deseterice obradovanih Džennetom i dr.
13. Pohvalno je u današnje vrijeme djeci nadjenuti imena ashaba: Ebu Bekr, Omer, Aiša, Hafsa, jer su to imena koja izbjegavaju šiije-rafidije, zbog svoje mržnje prema spomenutim osobama, a mi iz ljubavi prema njima svojoj djeci dajemo njihova imena.
14. Na petom mjestu su sva ostala imena koja imaju lijepo značenje.
15. Prilikom odabira imena roditelji treba da razmišljaju o tome da upravo to ime odgovara djetetu kroz cijeli život: u djetinjstvu, mladosti, a i u starosti. Određena imena dolikuju i odgovaraju djetetu dok je mlado, ali kada poraste, to ime ne dolikuje starijoj osobi.
16. Islamski učenjaci čak spominju da roditelji prilikom davanja imena treba da paze i na to da li je izgovor tog imena lahak, i da ne treba da djetetu daju ime koje je teško i komplicirano za izgovor.
17. Islamski učenjaci su kazali da je otac taj koji ima osnovno pravo na nadijevanje imena, a da je lijepo i pohvalno prilikom nadijevanja imena da to u dogovoru urade oba roditelja.
18. Islam nije strogo precizirao kada će se djetetu nadjenuti ime. Ono što se navodi u sunnetu, a i u riječima islamskih učenjaka, jeste da se djetetu nadjene ime odmah po rođenju, ili sedmog dana po rođenju, ali ako bi se ime dalo i u nekom drugom danu, nema smetnje.
19. Ako se ispostavi da dijete ima šerijatski sporno ime, ili je njegovo ime jedno od imena za koje su učenjaci kazali da je pokuđeno, ako je dijete maloljetno, tada će njegovi roditelji da mu daju novo ime, a ako je dijete punoljetno, tada će samo sebi odabrati ime.
20. Nema smetnje da se djetetu dadne ime po imenu nekog umrlog pretka: djeda, nene, majke, oca, rođaka, prijatelja i sl.
21. Dešava se da neko od roditelja u snu vidi da treba svom djetetu da nadjene određeno ime. Ako se to desi, čovjeku nije obaveza da to uradi, a ako bi to učinio, ako se radi o lijepom i dopuštenom imenu, ne bi pogriješio.
22. Nema smetnje da roditelji još prije rođenja djeteta donesu odluku o imenu djeteta, a da mu ime daju nakon rođenja ili sedmog dana po rođenju.
23. Ako bi se roditelji zavjetovali Allahu da će djetetu nadjenuti određeno ime, nakon rođenja oni ili će ispuniti ono na što su se zavjetovali, a ako tako ne postupe, iskupit će se iskupom koji je identičan za prekršenu zakletvu: nahraniti deset siromaha, ili ih odjenuti, ili osloboditi roba. Ako ne budu mogli učiniti nijedno od navedenog, tada će postiti tri dana, na ime iskupa zbog kršenja zavjeta.
Priredio: Elvedin Pezić
(Minber.ba)
Vidi manjehttps://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2799237820392608
Propis ustajanja i minute šutnje za nejvernika
Ja sam stava da je "lijepo ponašanje/uljudnost/laskanje" veoma lijepa stvar, ali ne kada ide na uštrb vjere! Ne znam da li sam vam ovo ikada ispričao, ali ću sada da ispričam radi koristi. Priča o Ebu Bekru el-Bakilaniju, rahimehullah, kada je kralj jedne od franačkih država u Endelusu zatražio od jviše
Ja sam stava da je “lijepo ponašanje/uljudnost/laskanje” veoma lijepa stvar, ali ne kada ide na uštrb vjere! Ne znam da li sam vam ovo ikada ispričao, ali ću sada da ispričam radi koristi.
Priča o Ebu Bekru el-Bakilaniju, rahimehullah, kada je kralj jedne od franačkih država u Endelusu zatražio od jednog muslimanskog kralja da im pošalje jednog od islamskih učenjaka radi rasprave s njihovim kršćanskim učenjacima. Znači islamski učenjak da raspravlja s kršćanskim učenjacima. Pa je poslao Ebu Bekra el-Bakilanija.
Pa kada je došao na to mjesto, a rasprava se odvijala pred kraljem. Pa mu rekoše: “Gledaj, sad ćeš stati pred kralja.” On odgovori: “Hajr, inšallah.” Oni rekoše: “Kod nas je običaj da učiniš kralju sedždu kada dođeš pred njega.” On odgovori: “Ja ne padam na sedždu nikome sem Allahu.” To je bio protokol, kao i danas kod nas što mi kažemo protokol. Kažu: “Takav je običaj, moraš da učiniš sedždu.” On reče: “Ne moram učiniti sedždu.” Rekoše: “Onda nećeš ući.” On reče: “Onda neću ući. Kako hoćete, vi ste mene zvali, onda i ne moram ući.” Rekoše: “Ali, kralj te traži.” On odgovori: “Kako hoćete, ali ja neću sedždu učiniti.” Pa su popričali sa kraljem pa reče: “Nek uđe, neće učiniti sedždu i gotovo.” Pa rekoše: “Onda mu se pokloni. Da dođemo na sredinu, ni ti ni mi. Niti ćeš učiniti sedždu, niti stojati, pokloni se.” On reče: “Ne poklanjam se (ne činim ruku) nikome osim Allahu.” Pa popričaše s kraljem, pa im reče: “Uvedite ga, niti će učiniti sedždu niti će se pokloniti.” Pa mu staviše na ulazu drvo, ne bi li tako ušao poginjući se da se kralj ne naljuti, ali je on okrenuo leđa i tako ušao kod kralja.
Pouka je da nije dozvoljeno krnjiti svoju vjeru sa izgovorom da nećemo uspjeti kod njih. Nećemo ustati iz žalosti, ali možemo izraziti saučešće, jer je inšallah dozvoljeno izjaviti saučešće radi smrti nevjernika, međutim nećemo tražiti oprosta za njih (u saučešću), nego ćemo im preporučiti strpljenje, zamolićemo Allaha da im zamjeni za boljeg predsjednika itd. Ali nećemo ustati iz žalosti jer to nije od naše vjere.
Pojasnit ćemo im da to nije od naše vjere, reći ćemo kako nam je žao zbog predsjednika isl. Ali to se razilazi sa našom vjerom, izjavit ćemo vam saučešće kao što drugima izjavljujemo, ali nećemo ustajati.
Pa nije dozvoljeno ustati iz žalosti, to nije situacija u kojoj smo to nužni uraditi. Šta bi vam uradili i da ne ustanete? Neće vas ponovo zvati na konferenciju? Nije ni obavezna.
Pa je propis da nije dozvoljeno ustati, a Allah najbolje zna.
Odgovorio šejh Osman el-Hamis
Preuzeto od: https://islamhouse.com/bs/main/
Vidi manjeKoja djela povećavaju nafaku i produžavaju život?
Njegovanje rodbinskih veza doprinosi povećavanju nafake i produžavanju životnog vijeka. To Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, ističe u autentičnom hadisu, koji prenosi Enes, r.a, a u kojem se doslovno kaže: «Ko želi da mu se nafaka poveća i produži životni vijek, neka pazi i redovno posjeviše
Njegovanje rodbinskih veza doprinosi povećavanju nafake i produžavanju životnog vijeka. To Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, ističe u autentičnom hadisu, koji prenosi Enes, r.a, a u kojem se doslovno kaže: «Ko želi da mu se nafaka poveća i produži životni vijek, neka pazi i redovno posjećuje rodbinu!» Kada je u pitanju produžavanje životnog vijeka, onda bi se to sukobljavalo s jasnim kur’anskim ajetom u kojem Allah Uzvišeni kaže: «…i kada smrt dodje, niko je ni za jedan tren neće moći ni odložiti ni ubrzati!». Otuda, islamski učenjaci pokušavaju ispravno razumjeti i interpretirati ovaj hadis, kako ne bi proturječio kur’anskom ajetu. Tako, Ibnu-t-Tin i dr., smatraju da se pod produžetkom životnog vijeka misli na bereket u životu i vremenu i na porod koji ostane iza takve osobe, pa radeći dobra djela, koriste i toj osobi nakon njene smrti». Kao podlogu za taj stav oni navode rijeci Ibrahima, a.s, koji kaže, kako Allah, dž.š., u Svojoj Knjizi navodi: «I učini da me po lijepom spominju oni koji će doći poslije mene!»
Enes b. Malik, r.a, poznati ashab, kaže: Troje će biti u hladu ‘Arša Milostivog na Sudnjem danu: onaj koji je održavao rodbinske veze, kome se život produžio a proširio mu se kabur i povećala nafaka; žena kojoj muž umre, a ostanu joj jetimi, pa se ona brine o njima, sve dok ih Allah ne učini neovisnim i osoba koja spremi hranu i pozove gladne i siromašne da jedu!» Na temelju navedenog neki islamski učenjaci smatraju da će onome ko ustraje na petero, Allah dati nagradu poput ogromnih planina i povećat će mu nafaku: ko ustraje na davanju sadake, ko bude održavao rodbinske veze, ko ustraje na borbi na Allahovom putu, ko ustraje na uzimanju i čuvanju abdesta i ko čini dobročinstvo roditeljima i na tome ustraje.
Materijalno potpomaganje rodbine
Potpomaganje ljudi je islamom preporučeno, a posebno se naglašava potpomaganje rodbine kojoj je pomoć neophodna. To se najjasnije očituje na primjeru Ebu Talhe, r.a, koji je, nakon što je objavljen ajet: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže!» došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: «Allahov Poslaniče, Allah Uzvišeni je u Svojoj Knjizi rekao: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže!», a meni je najdraža moja bašča Biruha – a to je bila bašča u koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s, ulazio, koristio njen hlad i pio vodu iz nje – pa je poklanjam Allahu i Njegovom Poslaniku, nadajući se Allahovoj nagradi. Raspolaži, Allahov Poslaniče, ovom baščom onako kako Allah želi». Allahov Poslanik, s.a.v.s, mu je na to rekao: «Aferim, Ebu Talha, to je unosan imetak. Primili smo ga od tebe i sada ti ga vraćamo da ga razdijeliš medu svojom rodbinom!». Nakon toga je Ebu Talha tu baštu raspodijelio svojoj rodbini.
Čak i u slučaju da je naša rodbina neraspoložena prema nama i da radi na prekidanju rodbinskih odnosa, nama je najpreče njih pomoći. To se jasno nazire iz Vjerovjesnikovog, s.a.v.s, hadisa, koji prenosi Ebu Ejjub el-Ensari, r.a: «Najvrednija je ona sadaka koja se dadne rodbini koja je na tebe ljuta i prema tebi neraspoložena!».
Za sadaku datu rodbini dvostruka je nagrada
Koliko islam potiče razvijanje rodbinskih veza vidi se i iz hadisa u kojem se nedvojbeno obećava dvostruka nagrada za sadaku datu rodbini u odnosu na sadaku datu drugima. Selman b. ‘Amir prenosi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kojem se kaže: «Sadaka učinjena siromahu je uobičajena sadaka, a sadaka učinjena rodbini je dvostruka: ona je i sadaka i njegovanje rodbinskih odnosa!». Tako je Mejmuna bint el-Haris, r.a, supruga Poslanika, s.a.v.s, oslobodila svoju robinju, pa joj je on rekao: «Da si je dala tetkama (po majci) imala bi veću nagradu!». Tetka je na stepenu majkeHadis El-Bera’a b. ‘Aziba, r.a, u kojem Poslanik, s.a.v.s, kaže: «Tetka je na stepenu majke!» , na najbolji način nam pokazuje kolika je vrijednost rodbine.
Održavanje rodbinskih veza i s nemuslimanima
Naša je obaveza održavanje rodbinskih veza i s nemuslimanima. To je spominjano kada smo govorili o našim odnosima spram roditelja, pa makar bili i nemuslimani. Isti je slučaj i s rodbinom koja nije u islamu. Mejmun b. Mehran kaže: Troje se podjednako odnosi i na muslimane i na nemuslimane: ugovori koji se sklope, održavanje rodbinskih veza i ispunjenje emaneta. To smo dužni ispoštovati svejedno radilo se tu o muslimanima ili o nemuslimanima.
Prekidanje rodbinskih veza Allahu je jedno od najmržih djela
Prekidanje rodbinskih odnosa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo zajedno sa širkom, cime je, jasno pokazao koliko je to nepoželjno kod Allaha Uzvišenog. Ebu Ja’la, s pouzdanim lancem prenosilaca, navodi predaju u kojoj se kaže da je jedan čovjek iz Has’ama upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s: «Koja djela su Allahu najmrža?», na što je on odgovorio: «Pripisivanje Allahu druga (širk)!» Na pitanje: «Allahov Poslanice, a nakon toga?», odgovorio je: «Prekidanje rodbinskih veza!» Na ponovno pitanje: «A zatim, Allahov Poslaniče?», odgovorio je: «Naređivanje zla a odvraćanje od dobra!».
Allahovo prokletstvo je na onima koji prekidaju rodbinske veze
Koliko je pogubno prekidati rodbinske odnose pokazuju ajeti iz poglavlja Muhammed, u kojima Allah Uzvišeni kaže: «Zar i vi ne biste, kada biste se vlasti dočepali, nered na zemlji činili i rodbinske veze kidali! To su oni koje je Allah prokleo i gluhim i slijepim ih učinio!». Otuda poznati Hasan el-Basri podvlači: «Kada ljudi zapostave znanje, ostave djelovanje, budu se voljeli jezicima a mrzili srcima i kada budu prekidali rodbinske odnose, Allah će ih prokleti i gluhim i slijepim ih učiniti!».
Onaj koji prekida rodbinske odnose neće ući u Džennet
Grijeh s kojim se prijeti zabranom ulaska u Džennet je, svakako, veliki. A upravo Vjerovjesnik, s.a.v.s, prijeti zabranom ulaska u Džennet svakom onom koji prekida rodbinske odnose i ne angažira se na njihovom uspostavljanju. Džubejr b. Mut’im, r.a, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: “Neće ući u Džennet onaj koji prekida rodbinske odnose!».
Allah, dz.š. ne spušta milost na one koji prekidaju rodbinske veze
Koliko je opasno prekidanje rodbinskih odnosa, najbolje pokazuje hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kojem se navodi da Allah Plemeniti svoju milost neće spustiti na narod u kojem se nalazi osoba koja prekida rodbinske veze. ‘Abdullah b. ebi Evfa, r.a, prenosi jednu merfu’-predaju u kojoj se kaže: «Allahova milost se neće spustiti na narod u kojemu se nalazi onaj koji prekida rodbinske odnose!».
Djela se ne primaju od onih koji prekidaju rodbinske veze
Prijetnja Vjerovjesnika, s.a.v.s, da neće biti primljena djela onih koji prekidaju rodbinske veze najuvjerljivije govori o nužnosti našeg lijepog odnosa spram rodbine. Ebu Hurejre, r.a, kaže da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako kaže: «Allahu Uzvišenom se djela ljudi predočavaju četvrtkom naveče. Neće biti primljena djela onoga koji raskida rodbinske veze!»
Za prekidanje rodbinskih veza kazna je i na dunjaluku i na ahiretu
Prekidanje rodbinskih veza je grijeh za koji je predviđena kazna i na ovom i na onom svijetu, što jasno ukazuje na pogubnost tog grijeha. Ebu Bekrete, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Ni za jedan grijeh Allah tako brzo ne kažnjava počinioca još na ovom svijetu, uz ostavljanje (dijela kazne) i za ahiret, kao što kažnjava onoga koji prekida rodbinske veze i nasilnika.”
Za prekidanje rodbinskih odnosa kazna stiže vrlo brzo
Ni za jedno zlo kazna ne stiže brže nego za nasilje i prekidanje rodbinskih veza. ‘Aiša, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: «Ni za jedno dobro se brže ne nagrađuje kao za dobročinstvo prema roditeljima i za njegovanje rodbinskih veza a ni jedno zlo ne povlači brže kaznu nego što povlači nasilje i prekidanje rodbinskih veza!».
Pravilno postupa onaj koji njeguje veze i onda kada se one prekidaju
Nije dovoljno održavati veze s onima koji te veze respektiraju, nego je naša dužnost razvijati i obnavljati te veze i kada drugi rade na njihovom prekidanju. ‘Abdullah b. ‘Amr, r.a, prenosi u jednoj merfu’-predaji sljedeći hadis: «Nije dovoljno samo posjećivati one koji tebe posjećuju. Pravilno se ponaša prema svojoj rodbini onaj koji, kada ga zaborave ili odbace, obnavlja vezu s njima». Allahov Poslanik, s.a.v.s, je pohvalio čovjeka koji je održavao rodbinske veze s onima koji su ih prekidali. U predaji Ebu Hurejre, r.a, taj čovjek se obratio Vjerovjesniku, s.a.v.s, sljedećim riječima: «Allahov Poslaniče, ja imam rodbinu s kojom održavam rodbinske veze, ali ih oni prekidaju. Lijepo i blago se ophodim prema njima a oni mi lošim uzvraćaju. Samilostan sam prema njima, ali mi oni to ne uzvraćaju». Vjerovjesnik, s.a.v.s, mu je, tada, rekao: «Ako bude tako kako si rekao, to je kao da im daješ žeravicu. Neprestano će s tobom biti Allahov dokaz protiv njih, sve dok tako postupaš!».
ZAKLJUČAK
Iz svega navedenog jasno se može zaključiti da je održavanje rodbinskih veza jedno od najdražih djela Allahu Plemenitom, a njihovo zapostavljanje ili prekidanje jedno od Njemu najmržih djela.
Na temelju izloženog zaključujemo da lijepo odnos spram rodbine dovodi do:
– Allahovog, dž.š. zadovoljstva,
– unošenja zadovoljstva u srca rodbine,
– zadovoljstva meleka,
– zadavanja brige šejtanu,
– produženja životnog vijeka,
– povećavanja nafake,
– približavanja Džennetu,
– udaljavanja od Džehennema,
– povećavanja ljubavi medu rodbinom
-povećavanja nagrade nakon smrti.
Nadamo se da će nas sve navedeno potaknuti na naš još ljepši odnos prema rodbini i još brižnijem njegovanju tih veza čiji je korijen iznikao iz samog Allahovog lijepog imena Er-Rahman.
DR. ŠEFIK KURDIĆ
Preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeKo su bile pravedne halife i koliko dugo je trajao njihov period vlasti?
HISTORIJA ISLAMA – ISLAMSKI VLADARI Prvi dio: PRAVEDNE HALIFE PRVI PRAVEDNI HALIFA Abdullah ibn Ebi Kuhafe - Ebu Bekr Es-Siddik Vladao je od 11-13 hidžretske g. (632 - 634 g.) DRUGI PRAVEDNI HALIFA Omer ibn El-Hattab - El-Faruk Vladao je od 13-23 hidžretske g. (634 - 644 g.) TREĆI PRAVEDNI HALIFA Osviše
HISTORIJA ISLAMA – ISLAMSKI VLADARI
Prvi dio: PRAVEDNE HALIFE
PRVI PRAVEDNI HALIFA
Abdullah ibn Ebi Kuhafe – Ebu Bekr Es-Siddik
Vladao je od 11-13 hidžretske g. (632 – 634 g.)
DRUGI PRAVEDNI HALIFA
Omer ibn El-Hattab – El-Faruk
Vladao je od 13-23 hidžretske g. (634 – 644 g.)
TREĆI PRAVEDNI HALIFA
Osman ibn Affan – Zunnurejn
Vladao je od 23-35 hidžretske g. (644-656 g.)
ČETVRTI PRAVEDNI HALIFA
Alija ibn Ebi Talib – Ebu Hasan
Vladao je od 35-40 hidžretske g. (656-661 g.)
PETI PRAVEDNI HALIFA
El-Hasan ibn Alija ibn Ebi Talib
Vladao je 6 mjeseci, od 40-41 hidžretske g. (661 g.)
Prof. Bilal Dervišić
Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila: https://www.facebook.com/bilal.dervisic
Vidi manjeKako je Allahov Poslanik obavio hadž?
Svaki vjernik koji se iskreno, radi Allaha, uputi na hadž, želi da ovaj obred obavi propisno. Slično namazu, osim općih smjernica, u Kur’anu nije podrobno opisan način obavljanja hadža. No, budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, taj koji je u djelo pretočio kur’anske smjernice,više
Svaki vjernik koji se iskreno, radi Allaha, uputi na hadž, želi da ovaj obred obavi propisno.
Slično namazu, osim općih smjernica, u Kur’anu nije podrobno opisan način obavljanja hadža. No, budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, taj koji je u djelo pretočio kur’anske smjernice, onda, kao i u namazu, gledamo na koji je način on obavio hadž kako bismo, slijedeći njega u tome, ispravno postupali. Na to nas je uputio Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, kada je rekao: “Uzmite od mene način kako se obavljaju obredi hadža.”[1]
Iako je veoma teško obaviti hadž bez vodiča, ipak je neophodno da hodočasnik poznaje način obavljanja ovog obreda i da razumije njegove osnovne propise.
Mnogo je hadisa u kojima se opisuju obredi hadža, ali za jedan od njih, s obzirom na njegov sadržaj, može se reći da je najobuhvatniji, a to je poznati hadis koji bilježi imam Muslim u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa, a u kojem ashab Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, opisuje hadž[2] Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam[3]:
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je u Medini devet godina (nakon hidžre) a da nije obavio hadž. Desete godine oglasio je ljudima da će te godine obaviti hadž, tako da je u Medinu došlo mnogo ljudi i svaki od njih nastojao je da slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da obavi hadžske obrede povodeći se za njim.
Krenuli smo sa Poslanikom [nakon što je pustio kosu, stavio po njoj ulja i obukao izar i ogrtač, a tako su postupili i njegovi ashabi][4] i kada smo stigli do Zul-Hulejfe,Esma bint Umejs rodila je Muhammeda, sina Ebu Bekrovog, te je poslala nekoga da upita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako će dalje postupiti, a on je rekao: ‘Okupaj se, poveži se odjećom i zanijeti ulazak u obrede hadža.’
Nakon toga, Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, klanjao je u mesdžidu [tu je podigao glas izgovarajući telbijju][5], a onda je uzjahao Kasvu. Kad je njegova deva stigla na ravnicu kod (mjesta) Bejda, pogledao sam i dokle mi pogled dopire i ispred njega (tj. Poslanika) vidio sam jahače i pješake, a s njegove desne i lijeve strane prizor je bio isti, a i iza njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je okružen nama i tada mu je objavljivan Kur’an i on je znao njegovo značenje. Sve što je radio, radili smo i mi. Počeo je hadžske obrede izgovarajući telbijju: ‘Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se, Ti nemaš nikakvog sudruga, odazivam Ti se! Doista, sva pohvala i sve blagodati Tebi pripadaju, i vlast, Ti nemaš nikakvog sudruga!’
Ljudi su izgovarali telbijju onako kako su to dotad običavali činiti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prigovarao njihovoj telbijji.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano je izgovarao (svoju) telbijju…”
Džabir dalje kazuje: “Zanijetili smo hadžske obrede i nismo ništa znali za umru (da je propisana u mjesecima hadža).
Kada smo s njim došli do Kabe [uzimanje abdesta bilo je prvo što je uradio kada je došao][6], dotakao je Crni kamen, pa je [otkrivši desno rame][7] užurbanim hodom obišao oko nje tri puta, a običnim hodom ostala četiri puta [nije dodirivao ništa osim jemenskog ugla i ugla gdje se nalazi Crni kamen][8]. [Između njih je govorio: ‘Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u Ognju!’][9].
Zatim je kroz gužvu došao do Mekamu Ibrahima i proučio ‘Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza kojeg ćete molitvu obavljati!’ (El-Bekara, 125), a Mekamu Ibrahim bio je između njega i Kabe. Na dva rekata koja je klanjao kod Mekamu Ibrahima proučio je: ‘Reci: On je Allah – Jedan!’ (El-Ihlas), i: ‘Reci: ‘O, vi nevjernici…’ (El-Kafirun).
Kada je klanjao dva rekata, vratio se do Crnog kamena i dotakao ga [I više se nije približio Kabi dok se nije vratio sa Arefata na dan Bajrama][10], a potom je izašao na vrata i uputio se prema Safi učeći: ‘Safa i Merva su Allahova časna mjesta’[11], a zatim je rekao: ‘Počinjem (sa‘j) s mjesta odakle je Allah počeo (u Svom Govoru).’ Počeo je sa‘j od Safe na koju se popeo toliko da je mogao vidjeti Kabu, okrenuo se prema Kibli i, nakon što je proučio tehlil (la ilahe illallah) i tekbir (Allahu ekber), rekao je: ‘Nema boga osim Allaha Jedinog, koji nema sudruga, Njemu pripada sva Vlast i sva pohvala i On sve može! Nema boga osim Allaha Jedinog, ispunio je Svoje obećanje i pomogao je Svoga roba, i sâm je porazio saveznike.’ U međuvremenu je dovio i sve to ponovio je tri puta. Zatim se zaputio prema Mervi i kada je stigao u srednji dio doline, potrčao je, a onda se počeo penjati običnim hodom dok nije došao do Merve. Na Mervi je uradio isto što je uradio i na Safi. Kada je završio sa‘j na Mervi, rekao je: ‘Da nisam već ovako uradio kako sam uradio, ne bih sa sobom poveo hedj – kurban, i učinio bih da mi ovo bude umra. Stoga, onaj ko sa sobom nije poveo hedj – kurban, neka se oslobodi ihrama i neka mu ovo bude umra.’
Tada je ustao Suraka b. Malik b. Džu’šum i upitao: ‘O, Allahov Poslaniče, je li to samo (važi) ove godine ili stalno?’, a Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, isprepleo je prste i rekao: ‘Umra je ušla u (sastav) hadža (tj. može se obavljati u mjesecima hadža)’, ponovivši to dva puta, a zatim je rekao: ‘Ne, nije samo sada, već zauvijek.’
Alija, radijallahu anhu, došao je iz Jemena vodeći deve Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vidio je da se Fatima, radijallahu anha, oslobodila ihrama i da je obukla odjeću u boji, pa je to osudio, a ona mu reče: ‘Doista mi je moj otac ovo naredio.’ Alija je u Iraku govorio: ‘Otišao sam Božijem Poslaniku, alejhis-salatu ves-selam, ljutit na Fatimu zbog onoga što je uradila i upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o onome što je ona spomenula da joj je rekao, te sam mu rekao da sam osudio ono što je uradila.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: – Istinu je rekla! Istinu je rekla! Šta si ti rekao kad si zanijetio hadž?, a Alija odgovori: ‘Rekao sam: O, Allahu, ja Ti se odazivam onako kako Ti se odaziva Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (tj. počinjem obred onako kako počinje Poslanik).’ Na to mu Poslanik reče: ‘Ja imam hedj – kurban, pa ti se nemoj oslobađati ihrama.’”
Džabir dalje kazuje: “Ukupan broj kurbana, zajedno sa onima koje je Alija, radijallahu anhu, doveo iz Jemena i sa onima koji su bili uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznosio je stotinu.
Svi ljudi oslobodili su se ihrama i skratili kosu, osim Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i onih koji su sa sobom poveli hedje – kurbane.
Kad je došao dan tervijje (osmi dan zul-hidžeta), uputili su se prema Mini i podignutim glasom izgovarali telbijju (nijeteći ulazak u) hadžske obrede. Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, jahao je devu i došao do Mine gdje je klanjao podne, ikindiju, akšam, jaciju i sabah-namaz.
Ostao je još malo dok sunce nije izašlo i naredio je da mu se na Nemiri (do Arefata) postavi šator od kože. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je, a Kurejševići nisu sumnjali da će stati na Mešaril-haramu (brdu na Muzdelifi) gdje su i oni boravili u džahilijetu, ali Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio se kretati sve dok nije došao do Arefata gdje je zatekao postavljen šator na Nemiri, pa je tu i odsjeo.
Na tom mjestu ostao je dok sunce nije izašlo iz zenita (kad nastupa podne) i tada je naredio da mu dovedu devu koja se zvala Kasva. Kada su je doveli, krenuo je i došavši do do srednjeg dijela doline, zaustavio se i na tom mjestu ljudima održao hutbu u kojoj je rekao: ‘Vaši životi i vaši imeci uistinu su sveti kao što je svet ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem mjestu. Zar nisam dokinuo paganske običaje? Doista prva krvarina koju poništavam jeste naša krvarina (traženje odmazde za Ibn Rebia b. El-Harisa koji je bio dojen u plemenu Benu Sa‘d pa ga je ubilo pleme Huzejl). I doista, prva kamata koju poništavam jeste naša kamata, kamata Abbasa b. El-Muttaliba; ona je u potpunosti poništena. Bojte se Allaha kada su u pitanju vaše žene! Vi ste se njima oženili uz Allahovu garanciju i, Allahovom riječju, postale vam dozvoljene za spolni odnos. Vi, kada je o njima riječ, imate pravo da od njih zahtijevate da u vaše kuće ne puštaju nikoga s kime niste zadovoljni, pa ako to ipak urade, blago ih udarite. Njihovo pravo jeste da ih hranite i oblačite u skladu sa vašim mogućnostima. Ostavljam vam nešto, pa ako se toga budete čvrsto držali, nećete zalutati: Allahovu Knjigu. Vi ćete biti pitani o meni pa šta ćete reći?’ Oni rekoše: ‘Svjedočimo da si dostavio, da si ispunio zadato i da si pojasnio.’ Tada je Poslanik podigao svoj kažiprst prema nebesima i, pokazujući prema ljudima, rekao: ‘O, Allahu, budi svjedok! O, Allahu, budi svjedok!’, ponavljajući to tri puta.
Zatim je (Bilal) proučio ezan, a potom ikamet, pa je klanjao podne, a onda je proučen ikamet, pa je klanjao ikindiju, a između ova dva namaza nije ništa klanjao (od dobrovoljnih namaza).
Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzjahao je devu i išao sve dok nije došao do Arefata (kod Brda milosti). Stomak svoje deve Kasve okrenuo je prema stijenama, a put kojim idu pješaci bio je ispred njega, te se okrenuo prema Kibli i ostao na tom mjestu (sjedeci na devi i doveci) sve dok sunce nije zašlo.
Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, stavio je Usamu b. Zejda iza sebe na jahalicu, a već je bio pritegao povodac Kasve toliko da je gotovo dodirivala njegovo sedlo (da ne bi išla brzo), a desnom je rukom pokazivao i govorio: ‘O, ljudi, budite smireni! Budite smireni!’ Svaki put kada bi došao do neke uzbrdice, malo bi joj popustio (uzde) dok se ne bi popela, i sve tako dok nije došao do Muzdelife gdje je klanjao akšam i jaciju sa jednim ezanom i dva ikameta, a između njih nije klanjao ništa (od dobrovoljnih namaza).
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potom je legao (da spava i tako je ostao) sve do zore. Kada se ukazala zora, klanjao je sabah-namaz sa jednim ezanom i ikametom.
Zatim je uzjahao Kasvu i išao sve dok nije došao do Mešaril-harama, okrenuo se prema Kibli, proučio dovu Allahu, učio je tekbir i tehlil te je tako ostao dok se nije dobro razdanilo, a onda je krenuo prije izlaska sunca stavljajući sa sobom na jahalicu Fadla b. Abbasa koji je bio čovjek lijepe kose, bijela i vedra lica.
Kada je krenuo, pored njega su užurbano prošle žene koje su bile na jahalicama, pa je Fadl počeo gledati u njih, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavi mu ruku na lice. Tada se Fadl okrenuo na drugu stranu da ih gleda, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa druge strane stavio svoju ruku na Fadlovo lice okrećući mu lice na drugu stranu.
[Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano je učio telbijju dok nije došao do džemreta.][12]
Kada je došao do sredine Muhassira (dolina između Muzdelife i Mine), požurio je, a zatim se zaputio srednjim putem koji vodi prema velikom džemretu. Došavši do džemreta koje se nalazi kod drveta, bacio je sedam malih kamenčića (koji stanu između palca i kažiprsta) izgovarajući tekbir prilikom bacanja svakog kamenčića. Bacao je iz sredine doline (tako da mu je Mina bila sa desne, a Meka sa lijeve strane).
Zatim je otišao na mjesto klanja gdje je svojom rukom zaklao trideset šest deva, a potom je to prepustio Aliji, radijallahu anhu, koji je zaklao što je preostalo i učinio ga je saučesnikom u svom hedju – kurbanu.Naredio je da se od svake deve uzme komad, stavi u lonac i skuha, pa su obojica jeli od tog mesa i pili mesnu čorbu.
[Obrijao je glavu.][13] [I Aiša mu je stavila miris.][14]
Potom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzjahao devu i išao sve dok nije došao do Kabe i učinio tavaf, i u Meki je klanjao podne. Prišao je članovima plemena Benu Abdulmuttaliba koji su pojili ljude zemzemom, pa je rekao: ‘(Izvlačite vodu) i pojite hadžije, sinovi Abdulmuttalibovi! Da se ne bojim da će vam to ljudi preuzeti, i ja bih (izvlačio) s vama i pojio hadžije!’ Tada su mu dali jednu posudu iz koje se napio zemzema.”[15]
[Zatim se vratio na Minu i na njoj boravio (po noći) u danima tešrika (11.–13. zul-hidžeta), bacao je kamenčiće na džemreta kada je sunce krenulo prema zapadu, na svako džemre bacio je sedam kamenčića i prilikom svakog bacanja izgovorio bi: “Allahu ekber”, stajao je kod prvog i drugog džemreta i dugo i usrdno učio dovu (podignutih ruku okrenut prema Meki), i bacao je kamenčiće na treće džemre, ali se nije zadržao kod njega][16].
Posljednje što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio hadžiji da obavi prije napuštanja Meke jeste oproštajni tavaf. Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Ljudima je naređeno da im posljednji od obreda bude tavaf, osim što su te obaveze oslobođene žene u menstrualnom ciklusu.”[17]
Molim Uzvišenog Allaha da hadžije ispravno obave hadž i da im ga primi, da nam svima oprosti grijehe i uvede nas u Džennet!
(minber.ba 21.09.2014.)
[1] Hadis bilježi Muslim, br. 1297, od Džabira b. Abdullaha, r. a.
[2] U ovom hadisu nije spomenuto nekoliko Poslanikovih postupaka tokom obavljanja hadža, a koje je važno navesti, tako da sam ih izdvojio i naveo u uglastim zagradama u okviru teksta hadisa koji prenosi Džabir.
[3] Muslim, Sahih, br. 1218.
[4] Hadis bilježi Buhari, br. 1545, od Abdullaha b. Abbasa, r. a.
[5] Hadis bilježe Buhari, br. 1541, i Muslim, br. 1186, od Abdullaha b. Omera, r. a.
[6] Hadis bilježe Buhari, br. 1641, i Muslim, br. 1235, od Aiše, r. a.
[7] Hadis bilježe Ebu Davud, br. 1883, i Tirmizi, br. 859, od Ja‘le b. Umejja, r. a. Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-sahih (dobar-vjerodostojan), a šejh Albani u svojoj knjizi Sahih Ebi Davud, 6/133, br. 1645, ocijenio je da je hasen – dobar.
[8] Hadis bilježi Muslim, br. 1269, od Ibn Abbasa, r. a.
[9] Hadis bilježi Ebu Davud, br. 1892, od Abdullaha b. Es-Saiba, r. a. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejma, navodeći ga u svom Sahihu, 4/215, br. 2721, Ibn Hibban, navodeći ga u svom Sahihu, 9/134, br. 3826, i Hakim, navodeći ga u svom El-Mustedreku, 1/455, i kaže da ispunjava uvjete imama Muslima, a šejh Albani u svojoj knjizi Sahih Ebi Davud, 6/141, br. 1653, ocijenio je da je hasen – dobar.
[10] Hadis bilježi Buhari, br. 1625, od Abdullaha b. Omera, r. a.
[11] El-Bekara, 158.
[12] Hadis bilježi Buhari, br. 1686, od Abdullaha b. Abbasa, r. a.
[13] Pogledati hadis Abdullaha b. Amra, r. a., koji bilježe Buhari, br. 1736, i Muslim, br. 1306.
[14] Hadis bilježe Buhari, br. 1754, i Muslim, br. 1189, od Aiše, r. a.
[15] Ovdje je kraj hadisa koji prenosi Džabir, r. a.
[16] Hadis bilježi Ebu Davud, br. 1973, od Aiše, r. a. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejma, navodeći ga u svom Sahihu, 4/311, br. 2956, Ibn Hibban, navodeći ga u svom Sahihu, 9/180, br. 3868, i Hakim, navodeći ga u svom El-Mustedreku, 1/477, a takvim ga je ocijenio i šejh Albani u svom djelu Sahih Ebi Davud, 6/213, br. 1722.
[17] Hadis bilježi Buhari, br. 1755.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com