Alejkumusselam.

O ovome sam već pisao u knjizi “U islami je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi.
NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO

Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat.
Naime, riječ pirsing potiče od engleske riječi ”pierce”, što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i polni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstenova i drugih sličnih oblika se ubacuju u izbušenu kožu.

Kratki historijski pregled

Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stolječima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojale, mladi pripadnici oba pola da bi privukli drugi pol buše razne dijelove tijela, mažu se blatom u vidu šara, tetoviraju i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imaju vjerski smisao, štite od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipčana je bio znak vladarske krvi. Pirsing usne potieče iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su rituale busenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj su si bušile bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom sto se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muskarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. Stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan. Ali zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu.

Tehnologije današnjice su dozvolile da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.

Šerijatski status stavljanja pirsinga
Što se tiče stava Islama o pisingu može se reći sljedeće.

Prvo – stavljanje pirsinga na bilo koji dio tijela od strane muškaraca nije dozovoljen, jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog pola, a Šerijat zabranjuje oponašanje muškog pola ženski i obrnuto u stvarima koje su specifične samo za jedan pol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, “da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene”[1].

Drugo – oko bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka su na stavu dozvole bušenja uha žene radi stavljanja nakita[2]. Ibnul-Kajjim prenosi da džumhur učenjaka smatra da je pokuženo[3], što je upitno.

A grupa učenjaka koja to zabranjuje, a od njih je Ebu Hamid El-Gazali[4], argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi. A ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozovljeno zbog toga nanositi bol tijelu.

Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanje nakita se žena ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. To se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora.  A dokaz za to je hadis mutefekun alehi od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer'i o kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer'i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to je se radilo sa mindžušama okačenim na ušima[5]. Takođe, hadis mutefekun alejhi od Bilala, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su žene davale nakit sa ušiju i vrata kao sadaku[6]. Kaže Ibnul-Kajjim: “Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade a oni su to šutnjom odobrili, a da je bili nešto u tome došla bi zabrana u Kur'anu i Sunnetu”[7].

Treće – islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko stavljanja pirsinga na nos, usne i obrve između dozvole, pokuđenosti i zabrane. A oko stavljanja pirsinga na jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio.

Prvo mišljenje je dozovla stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela na čemu su od savremenih učenjaka Abdurahman Suhajm[8]i Abdullah Džibrin[9]. Učenjak Abdullah Fekih[10] takođe smatara to dozovljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome odgovorio je da je dozovoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno na dozvolu bušenja ušiju radi vješanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem. S tim da je on uslovio da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreba Indijaca. Kada je šejh ‘Usejmin upitan o bušenju nosa rekao je da je to predstavlja vid masakriranja i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vidi ovu stvar ovakvom. I onda dodaje da žena koja živi u zemlju u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi[11].

Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrve je gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi vješanja mindžuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome[12].

Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i slično na čemu su učenjaci šafijskog mezheba[13], poput Dimjatija, Ibn Hadžera Hejsemija i Ensarija. Kažu da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razilku od bušenja uha radi vješanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi.
Nakon izložene analize ovog pitanja vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao poularan krajem 20. Stoljeća. Takođe da za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta, izdvojanja od drugih i skretanja pažnje na sebe.  A specifična grupa koja se izdovila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe su mahom narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe narmalan dio omladine to su mladi predstavnici zapadne kjafirske civilizacije.

Prem tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela mimo ušiju osobenost i specifičnost zapadne kjafirske omladine.

Sa druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kjafira u stvarima koje su specifične samo za kjafire.

Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neke ljude (neki narod) on je od njih”[14].

Takođe, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela. Iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem.

Argument sa kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavaljanje pirsinga na gore spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan. Jer omladina koja to radi želi se time istači, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju.

Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, polni organ i bradavice  je veoma opasan jer su to jako osjetljiva mjesta.

Na kraju se da konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Ibn ‘Usejmin i Abdurrahman Berrak, a to je zabrana stavaljanja pirsinga na na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice (izuzimaju se uši), da je to radžih (odabrano) mišljenje.

I to zbog zabrane oponašanja kjafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje.

[1]  Buharija (5885), Ebu Davud (4097), Tirmizi (2784), Ibn Madže (1904), Ahmed (1/339) i ostali.

[2]  Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/249), El-Kaljubi me'a Hašijeti ‘Amire (4/211), Fethul-bari (10/331), Tefsirul-Kurtubi (5/392-393) i El-Mevsu'atu el-fikhijje (11/272-273).
[3]  Igasetul-lehefan (1/106).
[4]  Ihjau’ ‘ulumid-din (2/341).
[5]  Buahrija (5189) i Muslim (6458).
[6]  Buharija (964) i Muslim (2085).
[7]  Tuhfetul-atfal (2/12).
[8]  El-Fetava el-‘amme (1/17).
[9]  Fetava mevki'il-eluke, broj 1727.
[10]  Eršif multeka ehlil-hadisi (9/435).
[11]  Fetava Ibn ‘Usejmin, broj 69.
[12]  Fetaval-islam (9/84).
[13]  I'anetut-talibin (4/19) i Hašijetul-džemel (10/157).
[14]  Ebu Davud (4033), Ahmed (5115), Taberani (8327), vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Iraki, Alabani i Sulejman ‘Alevan, a dobrim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Tejmije.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili općinski.

Definicija glasanja

Glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni (preciznije:oni koji su im nametnuti) da budu predstavnici vlasti na osnovu čega isti stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani.

Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori.

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci u Atini primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine.

Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.

Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo  učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina.

U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.

Bitne napomene o izborima i glasanju:

Prije govora o šerijatskom statusu izbora i glasanja neophodno je pojasniti nekoliko bitnih određenja koja suštinski utiču na ispravno razumijevanje ovog pitanja:

Prvo: da su izbori i glasanje kao način odabiranja predstavnika vlasti savremeno šerijatsko pitanje, tj. o njemu nisu govorili učenjaci sve do savremnog doba jer nije bilo poznato niti rašireno sve do 20. stoljeća.

Drugo: činjenica je da su izbori i glasanje zajedno sa formiranjem višestranačkog sistema vlasti i širenjem demokratije prenešeni (nametnuti) u muslimanske zemlje i to uporedo sa kolonijalnim osvajanjima shodno od zemlje do zemlje.

Treće: pitanje izbora i glasanja potpada i ubraja se u pitanja šerijatske politike (sijase šer'ijje) i fikhskih propisa vezanih za izabiranje halife (vladara ili namjesnika muslimana), kao i šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. A to znači da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes'ela, kako to tumače oni koji pretjeruju u tekfiru, osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu.

Četvrto: postavlja se pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečno šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti (ako je način izabiranja vlasti Šerijatom strogo određen) te je sa te strane neprihvatljivo i zabranjeno u Islamu, ili po tom pitanju nema preciznih šerijatskih tekstova (tj. Šerijat to nije strogo odredio) nego zavisi od društvenog i političkog napretka, vremena, sredine i okolnosti te nema smetnje da taj vid izabiranja vlasti uvedu i primjene muslimani u svojim zemljama? I jedno i drugo su mišljenja savremenih učenjaka po ovom pitanju.

Uvođenje glasanja u muslimanske zemlje

Što se tiče šerijatskog statusa organizovanja izbora i glasanja kao načina odabiranja predstavnika vlasti, postoji razlika između organizovanja glasanja u muslimanskim zemljama i između učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se vrši u kjafirskim zemljama.

Organizovanje glasanja u muslimanskim zemljama od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, da između sebe izabiru imama (vladara muslimana) je dozvoljeno i oko toga nema razilaženja među učenjacima. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma.

Ovo je jedan od osnovnih šerijatskih načina izabiranja predstavnika vlasti. A drugi način je da trenutni vladar odredi svoga nasljednika pod šartom da ne bude iz njegove uže porodice kao što je Ebu Bekr odredio da njegov nasljednik bude Omer, radijallahu anhuma. A ako bude iz uže porodice ta vladavina postaje kraljevina, kao što je uradio Muavija, radijallahu anhu, kada je za svog nasljednika odredio svoga sina Jezida.

A oko uvođenja savremenog oblika izbora i glasanja u muslimanske zemlje gdje pravo glasanja imaju svi punoljetni građani (muškarci i žene) neovisno od vjerskog i ideološkog opredjeljenja (a ne samo od strane Ehlul-halli vel-‘akdi), učenjaci se razilaze na dva mišljenja a moglo bi se kao treće mišljenje smatrati ono na čemu su oni koji pretjeruju u tekfiru. Rezime tih mišljenja se sastoji u sljedećem:

Prvo mišljenje – da nema smetnje da muslimani primjene ovakav način (izborom i glasanjem) izabiranja predstavnika vlasti jer ovo pitanje nije precizno definisano niti strogo određeno u šerijatskim tekstovima. Ono što se prenosi po ovom pitanju je idžtihad ashaba pri izabiranju halife. Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka.

Drugo mišljenje – zabrana uvođenja glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (s tim da to ne smatraju djelom kufra ili širka), jer je to preuzeto od kjafira (po nekima je to novotarija) i puno je nedostataka, praznina i mahana. Na muslimanima je da slijede načine na kojima su se složili ashabi pri izabiranju halifa. Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Napomena: i jedna i druga skupina učenjaka (gore spomenutih mišljenja) kada govore o ovom pitanju misle na muslimansku državu u kojoj bi izabrani predstavnici vlasti glasanjem vladali i sudili po Šerijatu.

Treće mišljenje – zabrana glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti pri čemu je to djelo kufra i širka (po nekima djelo koje vodi u kufr i širk i pomaže ga)  jer se time njima daje glas da ne sude po Šerijatu (zagovarači ovog mišljenje misle na postojeće stanje u muslimanskim zemljama). Ovo je stav uglavnom onih, svejedno bili džemati ili pojedinci, koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu.

Mišljenje koje je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je drugi stav učenjaka, tj. zabrana uvođenja glasanja u muslimanske zemlje radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (tzv. demokratsko glasanje) zbog argumenata i pojašnjenja sa kojima podupiru svoj stav (koga zanima detaljno pojašnjenje propisa glasanja, stavovi učenjaka i argumenti to može naći na stranici http://www.ehlus-sunne.ba i stranici http://www.zijad-ljakić.com pod naslovom “Izbori i glasanje”).

Učestvovanje muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama

A što se tiče učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se organizuje u kjafirskim zemljama radi izabiranja predstavnika vlasti, po tom pitanju radnici na polju Islama imaju takođe tri stava:

Prvi stav – dozvola glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku) ako će njihovim izborom biti bolje za Islam i muslimane i ako će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast neki drugi kandidat ili druga stranka.

Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka, a između ostalih većina selefijskih učenjaka današnjice, poput šejhova Bin Baza, Albanija, Ibn ‘Usejmina, Abdurrrahman es-Sa'di, Abdullah Džibrin, Abdurrahman el-Berrak, Abdurrahman el-Mahmud, Abdulmuhsin ez-Zamil, Mensur es-Simari, Nasir el-‘Umer i mnogi drugi.

Njihovo tumačenje se uglavnom sastoji u sljedećem:

Da ako je muslimanima nametnuto od strane kjafirske vlasti (kao kod muslimanskih manjina) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju na izborima i glasanju, onda se ova mes'ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada i procjene svakog muslimana pojedinačno ili njihovih predvodnika uopćeno. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenog kandidata ili stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast drugi kandidat ili druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedan kandidat niti ijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njegovom ili njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga.

Od dokaza da je dozvoljeno u ovom slučaju učestvovanje u glasanju je sljedeće:

Prvo – fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO. Naime, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaže El-‘Izz ibn ‘Abdusselam (Kava'idul-ahkam, (1/86).

Drugo – riječi Uzvišenog, kada kaže Šu'ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88).

Kaže savremeni mufessir ‘Abdurrahman Es-S'adi u svom tefsiru (Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.) ovog ajeta: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome.

Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”.

Drugi stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), a onaj ko glasa je učinio djelo kufra i širka jer je glasao za onog ko ne sudi po Šerijatu i onog ko propisuje zakone oprečne islamskim. Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli oko spušranja propisa kufra na onog ko učestvuje u glasanju.

Naravno, ovo je stav onih koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu. Pošto oni u osnovi pogrešno klasificiraju ovo pitanje, tj. ubrajaju ga u čisto akidetsko pitanje, nema potrebe da se njime ozbiljnije bavimo.

Treći stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), s tim da onaj ko glasa nije učinio djelokufra ili širka.

Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Oni svoj stav zabrane zasnivaju na sljedećem:

Prvo – učestvovanje muslimana u izabiranju kjafirske vlasti (koja će vladati nad njima) kada nisu prinuđeni na to predstavlja naklonost prema kjafirima, zabranjeno prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni Allah to zabranjuje: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud, 113), a nema sumnje da kjafiri ne sudeći po Šerijatu i ne vladajući se po principima i pravilima Islama u osnovi nepravedno postupaju.

Drugo – Uzvišeni Allah ne dozvoljava muslimanima da budu pod vlašću kjafira na čemu je idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama, da kjafiru nije dozvoljeno da bude vladar muslimanima, prenose Kadi El-‘Ijad, Ibnul Munzir, Ibn Hazm, Ibn Hadžer i mnogi drugi.

Kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima” (En-Nisa’ 141), kaže Kadi El-‘Ijad: “Zaista Allah sa šerijatske strane ne da (ne dozvoljava) da se da prilika kjafirima nad muslimanima, a ako ona postoji (u stvarnosti) to je suprotno Šerijatu” (“Ahlamul-Kur'an, Ibnul Arebi, 1/641).

Poznato je i općeprihvaćeno fikhsko prvilo: “Nema namjesništva (vlasti) kjafiru nad muslimanom” (La vilajete likafirin ala muslim).

Kaže Ibnul Munzir: “Idžamu od svih učenjaka od kojih je preneseno je na tome da kjafiru nema vilajeta (vlasti) nad muslimanom niukom slučaju” (“Ahkamu Ehlizzimme”, Ibnul Kajjim, 2/787). Ako je to tako da u osnovi nije dozvoljeno kjafiru da vlada nad muslimanima, pa kako da bude dozvoljeno da muslimani sami učestvuju u izabiranju kjafirske vlasti koja će nad njima vladati, ako naravno na to nisu prinuđeni?

Sve gore spomenuto se odnosi na glasanje za kjafira.

A što se tiče glasanja za muslimana koji bi u slučaju izabiranja radio unutar i kroz institucije kjafirske vlasti, poznato je razilaženje učenjaka oko dozvole rada u institucijama kjafirske vlasti. U ovom slučaju oni su na stavu onih učenjaka koji to zabranjuju.

Treće – sami izbori i glasanje su zasnovani na mnogim mahanama, nedostacima i spornim radnjama, neke od njih su:

– što određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi;

– u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika (ili nekog kandidata) nego izbor jednog od dvojice (ili više njih) kandidata koje nije izabrao narod,

– izbor kandidata je zasnovan na čistoj medijskoj propagandi i zavisi od nje, pa čija bude jača on je pobjednik,

– što je glasanje uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima i rješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećanjima narodnih masa, a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i iznalaženje stvarnih društveno-političkih rješenja,

– izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (i društveno-korisnih) i beskorisnih i slično,

– prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podložno mitu i obećanjima, što je jedna od najvećih mahana izbora i glasanja,

– nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koja je bila prije glasanja.

Sve ovo spomenuto se dešava u “naprednim visoko-demokratskim” zapadnim državama, kako oni sami priznaju i prenose.

Četvrto – kandidovanje muslimana (ili muslimanske stranke) a poslije njegovo izabiranje neminovno vodi u mnoge šerijatsko-sporne momente, a neki od njih su:

– onaj musliman (muslimanska stranka) koji bi bio izabran radio bi za interese kjafirske vlasti a često na uštrb Islama i muslimana i često zaodjeveno u “ruho Islama”, dok je to sve do tada radio kjafir, (ovo je bez sumnje jedna od najopasnijih posljedica ovog čina),

– zapostavljanje rada (od strane kandidata ili islamske stranke) na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima,

– prešućivanje raširenih novotarija,

– ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta,

– činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, ili čak ne smatranje istih uopće novotarijama,

– izricanje izjava u kojima ima kufra i širka kako bi se udovoljilo javno mnijenje,

– davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama,

– odricanje od mnogih islamskih principa i propisa radi pridobijanja što većeg broja pristalica i radi politike sa kojom je zadovoljno mnoštvo ljudi i mnoge druge stvari.

Komentar: sva spomenuta argumentacija je jako snažna i teško joj je suštinski prigovoriti osim na način kako ovo pitanje tumače zagovorači trećeg mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je ono na čemu je velika većina savremenih učenjaka, tj. prvi stav učenjaka – dozvola učestvovanja muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama. Jer argumenti ovog stava su jači i ubjedljiviji od argumenata onih koji zabranjuju, a Allah zna najbolje.

Sa gore izloženim je dat odgovor na većinu podpitanja. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Osnova u vajanju kipova, tj. pravljenju svega što ima dušu u trodimenzionalnom obliku, slikanju i crtanju svega što ima dušu od ljudi i životinja je haram, svejedno bilo to crtanje rukom na papiru, platnu, zidu i slično i to predstavlja veliki grijeh. Da je pravljenje kipova (svega što je trodimenzionalno a ima dušu) i crtanja svega što ima dušu od ljudi i životinja zabranjeno potvrđuju vjerodostojni hadisi u kojima je došla zabrana istog, u kojima se prijeti žestokom kaznom onima koji to rade, takođe ono vodi u širk, veličanje i približavanje onome što je naslikano a što priliči samo Allahu, a isto tako u slikanju je sadržan vid oponašanja Uzvišenog Allaha u stvaranju.

Od hadisa u kojima je došla zabrana pravljenja kipova i crtanja, a iz čega se jasno zaključuje da je to veliki grijeh, je hadis Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista oni koji prave ove crteže (kipove) će biti kažnjavani na Sudnjem danu, biće im rečeno: Oživite ono što ste stvorili”.

I hadis koji prenosi Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista od ljudi koji će najteže biti kažnjavani na Sudnjem danu su oni koji crtaju (prave kipove)”.

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nacrta sliku (ili napravi kip) na dunjaluku biće mu naređeno da u nju udahne dušu na Sudnjem danu, a on je ne može udahnuti”.

Takođe, od njega se prenosi: “Svaki slikar (vajar) će biti u Vatri, napraviće mu se od svakog crteža (kipa) kojeg je nacrtao živa osoba pa će ga ona kažnjavati u Džehenemu”. Od Aiše, radijallahu anha, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”.

Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Sve gore spomenute hadise bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima.

Takođe, njih dvojica bilježe u svoja dva Sahiha riječi Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma: “Pa ako baš moraš crtati (vajati), crtaj drvo i ono što nema dušu”.

Iz svih spomenutih hadisa se može zaključiti da je zabranjeno crtanje (vajanje) svega onoga što ima dušu, a ono što nema dušu poput drveta, mora, brda i slično njegovo crtanje (vajanje) je dozvoljeno kao što spominje Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma.

Oko zabrane pravljenja svega što ima dušu u trodimenzionalnom obliku nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, tj. na tome je idžmau učenjaka (konsenzus).
A oko crtanja svega što ima dušu postoji razilaženje među učenjacima, a na stavu da je to zabranjeno (a što je ispravan stav na što ukazuju gore spomenuti dokazi) je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih do potonjih, a između ostalih zastupaju ga Stalna komisija za fetve, Bin Baz, Usejmin, Fevzan, Džibrin, Gudejan, Berrak i mnogi drugi.

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (a takođe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Hakim i drugi) od Ebul-Hejjadža El-Esedija da mu je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Hoćeš li da te pošaljem kao što je mene poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ne ostaviš ni jedan kip (sve što je trodimenzionalno a ima dušu) a da ga ne uništiš niti kabur izdignut a da ga ne poravnaš (sa zemljom)” , a u rivajetu, takođe kod Muslima: “Da ne ostaviš nijednu sliku (sve što je nacrtano a ima dušu) a da je ne uništiš”.

Isto tako, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Džabira, radijallahu anhu, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao na dan osvojenja Mekke: “Zaista su Allah i Njegov Poslanik zabranili prodaju alkohola, strvine, svinje i kipova (sve što je trodimenzionalno a ima dušu)…”.

Iz zabrane pravljenja i vajanja onoga što ima dušu u trodimenzionalnom obliku se izuzima pravljenje i korištenje lutki za djecu sa kojima se one igraju. Da je ovo dozvoljeno ukazuje to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio Aiši, radijallahu anha, da se igra sa lutkama što se prenosi u vjerodostojnim hadisima.

Detaljnije o pravljenju i upotrebi lutki za djecu možete pročitati na ovom linku:

http://www.ehlus-sunne.ba/index.php/savremena-pitanja-aktuelno/539-propis-upotrebe-lutki-za-djecu

Pod ovaj izuzetak upotrebe trodimenzionalnih likova ulazi i pravljenje figurica od fondana na tortama ako su namjenjene isključivo djeci. S tim da nije dozvoljeno praviti povodom rođendana ili neislamskih praznika i slično.

Prema tome, pravljenje svega što ima dušu u trodimenzionalnom obliku u osnovi je zabranjeno u što ulazi pravljenje figurica od fondana, osim ako je to isključivo za djecu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje