Piše: Mr. Hakija Kanurić

Oglašavanje smrti u sredstvima javnog informiranja i putem ozvučenja na munarama: Postoje predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti određene osobe, ali isto tako postoje i druge predaje koje ukazuju na zabranu. Uzimajući u obzir i jedne i druge predaje, učenjaci su zaključili da postoje propisani, pokuđeni i zabranjeni načini oglašavanja smrti. Prije detaljnijeg govora o propisu oglašavanja smrti, navest ću hadise koje učenjaci navode kao dokaze u okviru ove teme:

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oglasio smrt Nedžašije na dan kada je umro, te je izašao sa svojim ashabima na mjesto gdje se klanjaju dženaze i klanjao mu dženazu donoseći četiri tekbira. (Buharija, br. 1245 i Muslim, br. 951)

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt trojice vođa u bitki na Mu’ti: Zejda, Džafera i Abdullaha ibn Revahe, radijallahu anhum, prije nego što je stigla vijest o njihovoj pogibiji: “Zastavu je ponio Zejd pa je poginuo, zatim ju je uzeo Džafer pa je poginuo, zatim ju je uzeo Abdullah ibn Revaha pa je poginuo“, a oči Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, su suzile. Zatim zastavu uze jedna od Allahovih sablji sve dok im Allah ne podari pobjedu.” (Buharija, br. 3757)

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kazuje da je bila jedna žena crnkinja koja je čistila mesdžid (ili jedan mladić), pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetio da je više ne vidi te je pitao za nju (ili njega) pa su mu odgovorili: ”Umrla je!” Poslanik je tada upitao: “A zašto mi niste javili?!” (Buharija, br. 460, i Muslim, br. 956)

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” (Tirmizi, br. 986, Ibn Madže, br. 1476 i Bejheki, br. 6971, rekao je Tirmizi o ovom hadisu: hasen sahih, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Imam Bejheki još je dodao da se zabrana prenosi od Ibn Mes’uda i Ibn Omera, radijallahu anhum, te od Alkame, Ibn Musejjeba, Er-Rebi ibn Husejma i Ibrahima en-Nehaia, Allah im se smilovao.

Oblici oglašavanja smrti

Prvi oblik: Da se obavijesti rodbina umrlog, prijatelji i komšije, kako bi se okupili radi pripreme mejita, gusula, dženaze, dove za njega i tome slično. Ovakva obznana je dozvoljena, a po nekim učenjacima ne samo dozvoljena nego i pohvalna. (Pogledati: El-Medžmu, En-Nevevi, 5/215.) Na to upućuje postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, kada je obznanio smrt Nedžašije kako bi mu zajedno sa ashabima klanjao dženazu i druge navedene predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti. Isto tako, nema smetnje da se pri tome upotrijebe moderna sredstva komunikacije, poput telefona i interneta.

Drugi oblik: Obznanjivanje smrti putem oglasa u novinama, lijepljenjem plakata i sl. Ukoliko se to čini s ispravnim ciljem, kao što je namjera da dženazi prisustvuje što veći broj klanjača, ili ako je umrli imao dugove, ili je poslovao sa mnogo stranaka pa se time žele obavijestiti svi koji kod njega imaju određeno pravo da je dotični umro i da nasljednici žele podmiriti njegove dugove, to je propisano pa i pohvalno, jer je to put da se mrtvi oslobodi tuđih prava, a ovakva metoda ne nalikuje džahilijjetskom (predislamskom) načinu obznane smrti na koji se odnosi zabrana spomenuta u predaji od Huzejfe, radijallahu anhu, jer se pri tome ne podiže glas. Naravno, uvjetuje se da obavijest u sebi ne sadrži naricanje ili druga šerijatom zabranjena značenja. Imam Malik, rahimehullah, govorio je: “Ne volim da se podiže glas na džamijskim kapijama obavještavajući o nečijoj smrti, međutim, kada bi stao pored džamijskih halki i obavijestio ljude o smrti neke osobe, u tome ne bi bilo smetnje.” (Es-Sunenul-kubra, El-Bejheki, 4/74)

Rekao je Ibn Kudame: “Mnogi učenjaci su smatrali da nema smetnje da se smrt dotične osobe obznani njenoj braći, poznanicima i uglednim ljudima, ali bez podizanja glasa. Rekao je Ibrahim Nehai: ‘Kada čovjek umre nema smetnje da se o tome obavijeste njegovi prijatelji i poznanici.’ Pokuđenim su smatrali da se obilaze sastajališta ljudi i govori: ‘Umro je taj i taj!’, kao što se činilo u džahilijjetu.” (Mugni, 2/431)

Šejh Džibrin, rahimehullah, upitan je o propisu oglašavanja smrti putem novina, pa je odgovorio: “Nema smetnje da se razglasi vijest o smrti osoba poznatih po dobru i pobožnosti kako bi muslimani za njih tražili oprost i upućivali dove, međutim, nije dozvoljeno hvaliti ih nečim što nije pri njima, jer je to otvorena laž. Također nije dozvoljeno tvrditi da je neko od njih džennetlija, jer pripadnici ehlis-sunneta ne tvrde definitivno ni za koga (osim onih za koje postoje dokazi, poput pravednih halifa) da je od stanovnika Dženneta ili od stanovnika Vatre, nego se za onoga ko je poznat po dobru nadamo da je džennetlija, a strahujemo za onog muslimana koji je činio loša djela da je u Vatri.” (El-Fetaval-islamije, 2/106)

Treći oblik: Da se pošalje glasnik koji bi na sastajalištima i skupovima obznanio ljudima da je dotični umro i pozvao ih na dženazu. U ovaj oblik spada i obznana smrti putem džamijskog ozvučenja na munarama. Oko propisanosti oglašavanja smrti podizanjem glasa bez hvaljenja umrlog i govora o njegovim vrlinama, učenjaci imaju različita mišljenja:

Prvo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je pokuđen. To je mišljenje većine učenjaka i to je mezheb malikija, šafija, hanbelija i mišljenje nekih hanefija. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97, El-Bejanu vet-tahsil, Ibn Rušd, 2/160, El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215, El-Insaf, Merdavi, 2/329)

Drugo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je dozvoljen. Ovo mišljenje zastupa hanefijski mezheb i dio šafijskih učenjaka, a dio učenjaka je mišljenja da je pohvalno na ovakav način obznaniti smrt ako je umrli stranac kako bi se našao dovoljan broj onih koji će ga opremiti i klanjati mu dženazu. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97 i El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215)

Oslonac prvog mišljenja jeste spomenuta predaja od Huzejfe ibnul-Jemana, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” Također su naveli da je u tome oponašanje džahilijjetskih običaja, jer u periodu prije islama vladao je običaj da bi se u slučaju nečije smrti penjali na uzvišice i dolazili na sastajališta gdje bi uzvikivali: ”Taj i taj je umro”.

Pobornici drugog mišljenja kao dokaz navode spomenute predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt Nedžašije i trojice emira koji su preselili u bitki na Mu’ti. Isto tako, smatrali su zabranjenim oglašavanje smrti koje je popraćeno hvaljenjem umrlog, naricanjem i sl., a ne puko oglašavanje smrti. Također, dozvolu obrazlažu predajama koje ukazuju na vrijednost klanjanja dženaze namaza i prisustva što većeg broja klanjača, jer tako će biti više onih koji će doviti za umrlog i za njega oprost tražiti, a svaki klanjač će dobiti nagradu poput brda Uhud (kirata), a sve to se postiže obznanom smrti.

Pobornici prvog mišljenja odgovaraju na ove dokaze time da se spomenute koristi mogu ostvariti bez dizanja glasa pri obznani, jer podizanje glasa svojom vanjštinom nalikuje džahilijjetskom običaju, koji je zabranjen hadisom, a predaje koje se uzimaju za dokaz propisanosti oglašavanja smrti ukazuju na dozvolu ali bez podizanja glasa i oponašanja džahilijjetskog običaja.

Rekao je San’ani: “Među Arapima je bilo rašireno da, kada neko ugledan među njima umre ili bude ubijen, pošalju jahača koji bi obilazio plemena i obavještavao o smrti dotičnog. Govorio bi: ‘Obznanjujem smrti tog i tog!”‘ Zatim kaže San’ani: “Izgleda mi da je upravo to ono što je zabranjeno, a u to spada obznana putem munara, kao što je poznato u ovim krajevima, kada neko ugledan umre!” (Subulus-selam, 1/482)

Nakon što je naveo hadis Huzejfe o zabrani obznane smrti, šejh Albani je rekao: “To obuhvata svaki vid obznane, međutim, došli su vjerodostojni hadisi koji ukazuju na dozvolu određene vrste obznane. Učenjaci su tim predajama ograničili ovu opću zabranu i rekli da se zabrana odnosi na obznanu koja nalikuje onoj kakva je bila poznata u doba džahilijjeta, kroz vikanje na kapijama kuća i tržnicama, i zato kažem: Obznana je dozvoljena ako se uz nju ne pomiješa nešto što nalikuje džahilijjetskom načinu obznane. Štaviše, to je ponekad i obavezno ako ne postoji dovoljan broj onih koji bi dali mrtvom njegovo pravo u gusulu, pripremi i klanjanju dženaze.” Nakon što je naveo predaje koje ukazuju na dozvolu, citirao je riječi Ibn Hadžera: “Obznana smrti nije zabranjena u svakom slučaju, nego je zabranjeno ono što su činili u džahilijjetu: slali su one koji bi obznanjivali smrt umrlog na kapijama kuća i tržnicama“, a zatim je rekao: ”Ako je ovo prihvaćeno, obznana putem munara je još preča da bude zabranjena, a ponekad se tome pridruže i druge stvari koje su same po sebi zabranjene, poput uzimanja naknade za tu obznanu i hvaljenja umrlog onim što se zna da nije tačno.” (Ahkamul-dženaiz, 31-33, skraćeno)

Kada hanefijski učenjaci govore o ovom pitanju, oni mu prilaze kroz stanje kakvo je bilo u njihovom vremenu, a to je da se pošalje glasnik koji bi na skupovima podignutim glasom obavještavao o nečijoj smrti. Međutim, praksa koja se danas ustalila u mnogim mjestima bitno se razlikuje od tadašnje prakse, jer se uz obznanu smrti putem džamijskih ozvučenja uči i tzv. “sala”. Jedan od načina kojim se prepoznaje novotarija jeste da pogledamo da li je povod određenog djela postojao u vremenu kada su se utemeljivali šerijatski propisi, pa ako jeste, a pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, podstakao ili odobrio takvo djelo, to znači da to djelo nije od vjere. S obzirom da su ljudi umirali i u vremenu objave a nije im učena “sala”, to znači da je to djelo inovacija u vjeri i time odbačeno i neprihvaćeno.

Četvrti oblik: Obznana smrti podizanjem glasa uz hvaljenje umrlog i spominjanje njegovih vrlina. To je džahilijjetski običaj koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio. (Pogledati: El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215 i Tebjinul-hakaik, Ez-Zejlai, 1/239.)

Uzvišeni Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta:
1. dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2. koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”
Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/