Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ko su mahremi žene, pogledaj odgovor pod ovim linkom: KO SU MAHREMI NEKE ŽENE (sa detaljnim dopunama)

A na kojoj udaljenosti musliman postaje musafir, pogledaj odgovor pod ovim linkom: UDALJENOST (PUTOVANJE) NA KOJOJ OSOBA POSTAJE MUSAFIR

PUTOVANJE ŽENE BEZ MAHREMA

Hadisi o putovanju žene bez mahrema

Šerijatska osnova je da žena ne putuje (na putovanje na kojem se krati namaz i koriste druge olakšice putovanja) osim sa mahremom. Na ovo ukazuje mnoštvo argumenata iz vjerodostojnog Sunneta. Od tih hadisa su:

Hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog rekao: “Neka se nikako muškarac ne osamljuje sa ženom osim sa mahrem, i neka žena ne putuje osim sa mahremom”. Pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).

Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno ženi, koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan, da putuje na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) osim sa mahremom“. U rivajetu: „na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) i jedne noći“. U rivajetu: „jedne noći“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim). A u rijavetu kod Muslima: „na udaljenost tri dana“.

Hadis od Ibn Omra, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne putuje tri (dana) osim sa mahremom“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).

Hadis od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženi da putuje na udaljenost dva dana ili dvije noći osim sa mužem ili mahremom. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).

Svi rivajeti hadisa su došli u općoj formi zabrane putovanja ženi da putuje bez mahrema i odnose se na sve vrste putovanja.

Stavovi učenjaka o putovanju žene bez mahrema

Na samom početku da odredimo detalje oko kojih se učenjaci slažu i oko kojeg imaju podijeljeno mišljenje:

Prvo – Nema razilaženja među učenjacima da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u nuždi (daruri) iz zemlje kufra (kjafirske zemlje) u zemlju islama (islamsku zemlju) i radi preseljenja iz nesigurnog mjesta za život u sigurno mjesto.

Dokaz da je dozvoljeno u nuždi učiniti haram su riječi Uzvišenog: „On vam je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nuždi“ (El-En'am, 119).

Drugo – Učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema radi obavljanja obaveznog (farz) Hadždža na dva poznata stava: hanefije i hanabile smatraju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema, dok malikje i šafije smatraju da je dozvoljeno da obavi Hadždždž bez mahrema u sigurnom društvu žena ili muškaraca.

Treće – Putovanje žene bez mahrema mimo nužde i farz Hadždža (i Umre), poput putovanja radi biznisa (trgovine), zijareta porodice ili prijatelja, turizma i slično. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav: Zabrana putovanja ženi bez mahrema mimo nužde.

Neki učenjaci, poput Kadi Ijada i Begavija, prenose da je na ovom stavu idžama (konsenzus) učenjaka. Ispravno je da je ovo stav džumhura (većine) učenjaka. Takođe, ovo je zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefija, malikija, šafija i hanabila.

Dokazi džumhura učenjaka su gore spomenuti hadisi koji su došli u općoj formi bez pravljanja razlike sigurnog puta i nesigurnog.

Drugi stav: Dozvola putovanja ženi bez mahrema mimo nužde ako se ispune određeni šartovi od kojih je osnovni i najbitniji sigurnost puta i putovanja.

Prenosi Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342) da je ovo stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba, ali ne navodi njihova imena. Takođe, prenosi hanbelijski učenjak Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177) da je ovo stav nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba, ali opet bez njihovih imena.

Ovaj stav se prenosi od El-Evza'ija (El-Munteka Šerhul-Muvettae, 3/17), Hasana El-Basrija, Davuda Zahirija (El-Medžmu'u, 8/342) i Ibn Tejmije u njegovom drugom stavu po ovom pitanju, a što prenosi Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177).

Prvi stav Ibn Tejmije je ono na čemu je džumhur učenjaka, on lično ovaj stav navodi u svoje dvije knjige: Šerhul-‘umde (2/172) i El-Fetava El-Kubra (5/381).

Kaže Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342): „Neki naši učenjaci (šafijskog mezheba) kažu: dozvoljeno je ženi da putuje bez grupe žene i bez jedne žene ako je put siguran. A ovo zastupaju i Hasan El-Basri i Davud (Zahiri)“.

Argumenti onih koji dozvoljavaju se svode na tumačenje gore spomenutih hadisa u kojima je došla jasna zabrana. Njihovo tumačenje je da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema zaštita i sigurnost žene. Pa kada god se ostvari i ispuni taj razlog, njoj je dozvoljeno da putuje bez mehrema. To jest, kada joj putovanje bude sigurno i kada bude na njemu zaštićena, dozvoljeno je da putuje bez mehrema, jer je cilj njegovog putovanja sa ženom zaštita i sigurnost žene.

Komentar: Džumhur učenjaka smatra da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema samo putovanje, a da je smisao i mudrost tog propisa zaštita i sigurnost žene. Znači, Zakonodavac (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem) je propis zabrane vezao za putovanje, što je jasno naglašeno u tekstovima hadisa: „Žena ne putuje … osim sa mahremom“, a ne za sigurnost žene. U hadisima se ne spominje sigurnost i zaštita kao razlog zabrane, iako je to smisao zabrane bez sumnje. U hadisima nije došlo: Ako žena nije sigurna na putovanju neka ne putuje bez mahrema.

Takođe, dokazuju dozvolu sa hadisom kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao ‘Adijj ibn Hatimu, radijallahu anhu: „O ‘Adijj, ako ti se životni vijek oduži, vidjeti ćeš ženu (u nosiljkama, tzv. hudedž) koja će putovati od (mjesta) El-Hire sve dok ne obavi tavaf oko K'abe, neće se bojati nikoga osim Allaha“. Kaže ‘Adijj da je to vidio. U drugim rivajetima mimo Buharije je došlo „(da sa njom) neće niko biti“. Kažu da hadis ukazuje da mahrem nije šart putovanja ako je put siguran. Prenosi Ibn Hadžer (Fethul-bari, 2/486) da je malikijski učenjak Ibn El-‘Arebi rekao da Allah ne raduje vjernike osim sa onim što je kod Njega dobro. Zatim je Ibn Hadžer naveo odgovor drugih učenjaka na dokazivanje sa ovim hadisom: „Obavijet da će se nešto desiti ne ukazuje ni na dozvolu istog niti nešto drugo. Došlo je u vjerodostojom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da osoba želi smrt (zbog belaja koji je zadesi), a u vjerodostojom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće nastupiti Sudnji dan sve dok čovjek ne bude prolazio pored kabura drugog čovjeka i kaže: Kamo sreće da sam na njegovom mjestu’. Ovo ne ukazuje na dozvolu da se želi smrt zašto je došla zabrana u hadisu. Nego je u hadisu obavijest da će se to desiti.“

Neki savremeni učenjaci dokazuju dozvolu sa fikhskim pravilom (kojeg navode Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim): (Ono što je zabranjeno zbog njega samog, to nije dozvoljeno osim u nuždi. A ono što je zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram, to je dozvoljeno u potrebi). Pa kažu da nema sumnje da je putovanje žene bez mahrema zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram.

Takođe, navode šerijatsko pravilo koje spominje Eš-Šatibi u knjizi El-Muvafekat (5/209): Osnova u ibadetima je da se ne gleda u značenje i smisao propisa, a osnova u adetima (običajima i međuljudskim postupcima) gledanje u značenje i smisao propisa.

Međutim, oba ova pravila gube snagu pred jasnoćom i nedvosmislenošću hadisa.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura (velike većine) učenjaka, tj. da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi (ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio).

S dužnim poštovanjem prema Hasanu El-Basriju, Ibn Tejmiji i Evzai'ju, prednost treba dati jasnim i nedvosmislenim hadisma.

Putovanje žene bez mahrema avionom i sličnim sigurnim sredstvima javnog prevoza (voz, autobus)

Savremeni učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema avionom i sličnim sredstvima javnog prevoza na dva stava.

Prvi stav – Nije dozvoljeno ženi da putuje avionom (vozom, autobusom) bez mahrema osim u nuždi.

Ovo je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Ibn ‘Usejmina i mnogih drugih učenjaka.

Svoj stav argumeniraju hadisima koji ukazuju na zabranu.

Drugi stav – Dozvoljeno joj je da putuje uz ispunjenje određenih šartova.

Ovo je fetva Abdullaha Džibrina, Aburrezaka Afifija i mnogih drugih učenjaka.

Šartovi dozvole (koji se razlikuju od šejha do šejha) su:

– Da putuje zbog jake potrebe.

– Da je dobila dozvolu od staratelja.

– Da je mahrem opravdano spriječen da putuje sa njom.

– Da avion ne staje u nekom mjestu ili zemlji prije odredišta.

– Da je mahrem isprati na jednom aerodromu a dočeka drugi mahrem ili sigurno društvo na drugom.

– Da ako je ikako moguće putuje u društvu porodice ili skupine žena.

Argumenti dozvole su isti kao dokazi drugog stava učenjaka (gore spomenutog). To jest, da je ibret u sigurnosti žene tokom putovanja, kaka god se ona ostvari ženi je dozvoljeno putovati bez mahrema.

Odabrano (radžih) mišljenje je prvi stav učenjaka, da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio.

Prema tome, nije dozvoljeno Islamskom centru za žene da organizuje izlete i putovanja žena bez mahrema, gdje žene putuju na udaljenost na kojoj se krati i spaja namaz i koriste druge olakšice putovanja. Niti je dozvoljeno ženama da se odazivaju takvim aktivnostima. Jer takva putovanja nisu nužna niti jako potrebna bez kojeg bi se nečiji život poremetio. Ovo je stav većine prvih i potonjih učenjaka ovog Ummeta i na njega ukazuju jasni vjerodostojni hadisi.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je da se objasni nekoliko stvari vezanih za pitanje.

Prva: U postavljenom pitanju nije precizno prenešen govor šejha. Naime, šejh nije doslovce rekao “Bolje je piti alkohol nego slušati nekog Šiju pa makar se radilo i o učenju Kur'ana”, nego je rekao sljedeće: “O braćo, ko uđe u te sobe (rafidijske) bojazan je za njega da će se na njega spustiti Allahovo proklestvo jer on sluša batil (laž). Nema razilaženja da je haram ulaziti u te sobe osim kompetentnom učenjaku koji bi se sa njima raspravljao. A što se tiče da odeš u njihove sobe da slušaš šta oni kažu, da piješ alkohol i da pijančiš bolje ti je (od toga). Da pušiš cigarete i piješ alkohol bolje ti je nego da ideš kod njih. Nemojte ići u njihove sobe! Nije dozvoljeno čak i ako kažeš: hoću da čujem šta kažu. Ne ulazite u te sobe! Zar nije sramota da su sobe rafidije najbrojnije, vidio sam da je najveći broj onih koji rade u tim sobama od Ehli sunneta. Nije dozvoljeno, pa makar oni učili Kur'an ili čitali Buhariju i Muslima. Zašto ne slušate moj govor!”

Druga: Sam link je postavljen od strane Rafidija (šija) sa ciljem da ocrne i osramote ovog šejha koji im je kost u grlu. Nakon njegovog govora prikazuju saudijsku policiju koja je zaplijenila velike količine alkohola, uz ilahiju u kojoj se pjeva o Hasanu i Husejnu a link završava sa napisanim tekstom “Gazi glave vehabija”.

Treća: Pomenuti šejh je poznati selefijski učenjak Adnan Ar'ur porijeklom iz Sirije a trenutno nastanjen u Saudiji. Od posebnih karakteristika ovog šejha je da ima izuzetno profinjen, lijep, blag i ubjedljiv metod i način državanja vazova, predavanja i rasprava. Već duže vremena na raznim televizijskim kućama ovaj šejh u direktnim raspravama sa rafidijskom ulemom zastupa stranu Ehlu sunneta. Njegova sposobnost raspravljanja je takva da uglavnom njegovi protivnici budu poniženi i poraženi što posebno jedi i ljuti Rafidije. A ono što je bitno na ovom mjestu napomenuti da je opća ocjena šejha u njegovim raspravama sa rafidijskim šejhovima da je veoma blag, da sa njima na najljepši način raspravlja i da im na jednostavan, ubjedljiv i argumentima poduprijet način ukazuje na dalalet, zabludu i neutemeljenost njihovih akidetskih vjerovanja.

Četvrta: Na ovom linku šejh govori o šijama Rafidijama, tj. šitskoj sekti Rafidije koja vjeruje u dvanaest imama, a u današnje vrijeme oni se nalaze u Iranu u kojem je zvanična vjera u državi rafidijska od vremena Homeinija, kao i u nekim drugim islamskim zemljama gdje su u manjini.
Peta: Tema akidetskih vjerovanja Rafidija, porijeklo njihove sekte i sve ostalo što je vezano za njih je veoma duga i kompleksna tematika koja se ne može na ovom mjestu obraditi u zadovoljavajućem obimu. Ali dva pitanje koja treba obraditi u vezi Rafidija, a koja imaju direktne veze sa kontekstom pitanja, su kratak pregled akidetskih vjerovanja Rafidija i stav učenjaka Ehlu sunneta o rafidijskoj sekti.

Kratki pregled akidetskog vjerovanja Rafidija
Historijski nastanak rafidijske sekte prolazi kroz četiri faze:
Prva – odazivanje pozivu Abdullah ibn Sebe'e, židovu iz Jemena koji se predstavljao da je primio Islam, da je Alija, radijallahu anhu, ovesijećeni nasljednik Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da su mu halife prije njega bespravno ukrali hilafet.
Druga – javno ispoljavanje gore spomenutog uvjerenja nakon ubistva Osmana, radijallahu anhu, i njihovo skrivanje i jačanje unutar vojske i tabora Alije, radijallahu anhu.

Treća – sazrijevanje i jačanje ove skupine i ujedinjenje pod jednim vođstvom a što se desilo nakon ubistva Husejna, radijallahu anhu, 64.god. po Hidžri.
Četvrta – izdvajanje skupine Rafidija od ostalih šitskih sekti, poput Zejdija i slično, a što se desilo 121.god. po Hidžri kada je Zejd ibn Alij ibn Husejn (znači unuk Husejna, radijallahu anhu) pokrenuo pobunu protiv halife Hišam ibn Abdulmelika. Tom prilikom u njegovoj vojsci je bila skupina koja je bila na šitskoj akidi pa su neki od njih ispoljili psovanje i vrijeđanje Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, a što im je Zejd zabranio pa su oni odbili (refedu) njega i njegov stav i napustili vojsku, te su zbog tog odbijanja (na arapskom refede) i nazvani Rafidijama. A skupina koja je ostala sa njim je nazvana Zejdijama koja je dosta blaža u svojim akidetskim shvatanjima od Rafidija i niko od učenjaka Ehlu sunneta ne tekfiri ovu skupinu.
Od najvažnijih akidetskih shvatanja Rafidija je sljedeće:

– kod njih je vjerovanje u imamet (vjerski vođa koji je nasljednik Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) temelj vjere, a imaju dvanaest imama, svi su od loze Alije i Fatime, radijallahu anhuma, pa ko ne vjeruje samo u jednog imama on je kjafir.
– oni tekfire, odnosno smatraju nevjernicima, sunije jer ne vjeruju u njihove imame.
– smatraju da su se svi ashabi odmetnuli od vjere osim četvorica ili po nekima sedmorica, a posebno ispoljavaju mržnju i to čak kroz vjerske obrede prema Ebu Bekru, Omeru i Aiši, radijallahu anhum.
– uvjereni su da su njihovi imami bezgriješni, znači ne čine ni velike ni male grijehe, i da su na stepenu vjerovjesnika, da im je dozvoljeno da ohalaljuju i oharamljuju šta hoće, da su dunjaluk i ahiret u rukama imama i da rade na njima šta hoće, u njima je dio božanske svjetlosti, da imami znaju šta je bilo i šta će biti (gajb). Daju prednost svojim imamima nad vjerovjesnicima i poslanicima.
– uvjerenje da je Kur'an iskrivljen i nepotpun, odnosno da su iz njega izbačene neke sure i mnogo ajeta u kojima je došao spomen fadla Ehlu bejta, obaveza njihovog slijeđenja i slično tome.
– u svojim dovama se obraćaju Aliji, Fatimi (Zehri), Husejnu, Zejnebi i drugima tražeći od njih da im pribave korist ili otklone nevolje.

Stav učenjaka Ehlu sunneta o Rafidijama
Nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su rafidije novotari i da su na dalaletu. Međutim, razišli su se oko toga da li su Rafidije kjafiri ili ne. Pa skupina učenjaka smatra da su oni u osnovi kjafiri, od tih učenjaka su: imam Malik, Ahmed, Buharija, Aburrahman ibn Mehdi, Ibn Hazm, Abdullah ibn Idriz, Ferjabi, Ahmed ibn Junus, Ibn Tekijje Ed-Dejnuri, Abdulkahir Bagdadi, Kadi Ebu J'ala, Isfirajini, Ebu Hamid Gazali, Kadi Ijad, Seme'ani, Ibn Tejmije (u rivajetu), Ibn Kesir, Ebu Hamid El-Makdisi, Ebulmehasin El-Vasiti, Alijj El-Kari i drugi. Dok ostali učenjaci smatraju da su Rafidije zabludjela sekta koja se pripisuje Islamu i muslimanima s tim da kada neko od njih pojedinačno ispolji neko od djela kufra, poput smatranja da je Kur'an iskrivljen i nepotpun, ili da je Aiša, radijallahu anha, počinila zinaluk, da upućuje dove imamima, da tvrde da njihovi imami poznaju gajb i slično, onda se taj pojedinac tekfiri. Takođe, treća skupina učenjaka pravi razliku između njihovih učenjaka i običnih sljedbenika, pri čemu tekfire učenjake Rafidija a njihovim sljedbenicima u osnovi potvrđuju Islam.

Neki primjeri stavova učenjaka:

– Bilježi El-Hallal u svom “Sunnetu” (2/557) da je imam Malik na pitanje šta misli o onome ko psuje ashabe odgovorio: “Oni nemaju udjela u Islamu”. Takođe, Ibn Kesir u svom Tefsiru (4/219) prilikom tefsira riječi Uzvišenog u suri El-Feth, 29.ajet: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sjedbenici … A Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi on sa vjernicima najedio nevjernike” rekao: “Iz ovog ajeta imam Malik je u rivajetu od njega zaključio da su Rafidije koji mrze ashabe, radijallahu anhum, kjafiri jer se oni razljute i razbjesne zbog ashaba, a ko se razbjesni i razljuti na ashabe on je kjafir po ovom ajetu, a sa ovim se složila skupina učenjaka”. Isti ovaj stav imama Malika prenosi Kurtubi u svom tefsiru (16/297) kod ovoga ajeta te je izrazio svoje zadovoljstvo i slaganje sa ovim stavom imama Malika.

– Kaže imam Ahmed u svojoj knjizi “Es-Sunne” (str. 82) o Rafidijama: “Oni se odriču ashaba (drugova) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, vrijeđaju i proglašavaju nevjernicima osim četvorice od njih: Alije, Ammara, Mikdada i Selmana, radijallahu anhum. Nemaju Rafidije od Islama ništa”.

– Kaže Buharija u svojoj knjizi “Halku ef'alil-ibad” (str. 125): “Svejedno mi je klanjao iza džehmije i Rafidije ili klanjao iza židova ili kršćana. Njima (rafidijama) se ne naziva selam, ne zijarete se, ne ženi se od njih niti udaje njima, ne mogu biti svjedoci i ne jede se meso koje oni zakolju”.

– Upitan je jedan od savremenih šejhova Abdullah Džibrin o propisu davanja zekata siromašnim Rafidijama pa je odgovorio: “Zekat se ne daje kjafirima niti novotarima. A Rafide su bez sumnje kjafiri zbog četiri stvari:

Prva: zbog njihove sumnje u Kur'an i njihove tvrdnje da je iz njega izbačeno više od jedne trećine kao što se to navodi u njihovoj knjizi koju je napisao En-Nuri i koju je nazvao “Faslul-hitab fi isbati tahrifi kitabi rabbil-erbab”, i kao što se navodi u njihovoj knjizi “El-Kafi” i drugim njihovim knjigama. A onaj ko sumnja u Kur'an on je kjafir, lažljivac zbog riječi Uzvišenog: “I mi ga čuvamo” (El-Hidžr, 9).

Druga: zbog njihove sumnje u Sunnet i hadise u dva Sahiha pa ne rade po njima jer ih prenose ashabi koji su kjafiri po njihovoj akidi, jer oni smatraju da su se ashabi odmetnuli od vjere nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Alije i njegovih potomaka, Selmana i Ammara, radijallahu anhum, i još nekolicine. A što se tiče trojice halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana) i skupine ashaba koji su im dali prisegu oni su otpali od vjere, oni su kjafiri i od njih se ne uzimaju hadisi kao što se navodi u knjizi “El-Kafi” i u drugim njihovim knjigama.

Treće: zbog njihovog tekfirenja Ehlu sunneta tako da ne klanjaju sa njima, onaj koji klanja za sunijom ponovi svoj namaz, čak smatraju da je jedan od nas (sunija) nedžis (nečist), pa kada se rukuju sa nama poslije toga peru ruke a onaj ko tekfiri muslimana on je preči da bude kjafir pa ih zato mi tekfirimo jer su preči od nas da budu kjafiri.

Četvrto: zbog njihovog jasnog širka u pretjerivanju u Alijji i njegovom potomstvu, radijallahu anhum, dovljenje njima pored Allaha, a što je jasno u njihovim knjigama. Isto tako, njihovo pretjerivanje u opisivanju Alijja, radijallahu anhu, i davanje njemu osobina koje su svojstvene samo Allahu i samo Njemu odgovaraju. Takođe, oni ne prisustvuju skupovima Ehlu sunneta, ne daju sadaku sunijama, čak i ako daju rade to mrzovoljno i radi tukje (pretvaranja).

Pa s toga ko njima da zekat neka ponovo izdvoji zekat za svoj imetak jer ga je dao onome ko će se njime pomoći na kufru i borbi protiv sunija. Onaj kome je dato da dijeli zekat haram je da ga daje Rafidiju a ako dadne na njemu je da se oduži za to jer nije ispunio emanet koji mu je povjeren jer nije dao zekat onome kome treba” (uzeto iz njegovih fetvi).

Prema tome, nakon svega kazanog i izloženog o Rafidijama može se konstatovati da je spomenuta izjava uvaženog šejha Adnana Ar'ura potpuno ispravna. Njeno značenje je da je veći grijeh i opasnije za vjeru jednog muslimana, izuzev učenih, da posjećuje rafidijske sobe tražeći na njima znanje i uputu, ili iz radoznalosti i radi rasprave, što bi moglo odvesti da potpadne pod njihov uticaj i prihvati njihovo zabludjelo tumačenje vjere zasnovano na kufru, da je to veći i opasniji grijeh za akidu jednog muslimana od velikog grijeha pijenja alkohola. Jer pijenje alkohola ne izvodi čovjeka iz vjere osim ako ga ohalali za razliku od prihvatanja akidetskih uvjerenja Rafidija koja muslimana mogu izvesti iz vjere.

Ovaj stav koji je iznio šejh nije poznata izmišljena mržnja Arapa i Perzijanaca kao što se pokušava podvaliti muslimanima u Bosni, nego je to akidetska mržnja prema onima koji iskrivljavaju ispravnu Allahovu vjeru. Dovoljno je kufra i dalaleta u sljedećem stavu Rafidija: da oni proglašavaju nevjernicima ashabe (osim četvorice) koji su prenijeli nama vjeru, a sa tim ashabima Uzvišeni Allah je rekao da je zadovoljan u suri Et-Tevbe, 100. ajet i Njegov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao da su najbolja generacija do Sudnjeg dana, pa onda bi to značilo da je Allah, neuzubillah, bio zadovoljna sa kufrom i kjafirima, i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da su najbolji u ovom Ummetu kjafiri, a što je van svake pameti i zdravog razuma.
A da ne govorimo o istorijskoj mržnji i spletkama Rafidija koje su činili sunijama a koje su poznate iole istorijski obrazovanom muslimanu.

Ono što žalosti i zbunjuje jednog ljubomornog muslimana je to što se Rafidijama otvaraju sva vrata za njihovo djelovanje od strane zvaničnih institucija u Bosni: oni otvaraju svoje škole, davetske organizacije, objavljuju časopise, organizuju predavanja, festivale i slično, pa čak se proslavlja godišnjica smrti (ili rođenja) glave kufra Rafidija Homeinija unutar zidina Gazihusrev begove medrese, što se desilo prije nekoliko godina, Allahu muste'an. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Nije dozvoljeno razgovarati sa ženama sa kojima se nije u srodstvu na način koji budi strasti, kao što je ašikovanje, koketiranje ili na nježan način. Ovo nije dozvoljeno niti preko telefona niti na drugi način. Allah dž.š. u suri Ahzab 32 kaže: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” Nema prepreke službenom (običnom) razgovoru ukoliko ima potrebe za tim i ukoliko u sebi ne sadrži nikakvo zlo. U svakom slučaju, takav razgovor mora biti sveden na ono najpotrebnije.
Šejh Ibn Džibrin – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da'vetske svrhe. Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da'vu, argumentujući to činjenicom da da'va ulazi u značenje riječi Allaha, dželle šenuhu: “na Allahovom putu” – jedna od osam kategorija koje se spominju u 60-om ajetu sure Tevbe. Da je pojam “fi sebilillahi” općeg karaktera i da nije striktno ograničen na borbu na Allahovom putu oružjem, ukazuje hadis u kojem se navodi da je čovjek darovao devu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi je upotrijebio na Allahovom putu. Nakon toga je došla njegova žena kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestila ga da želi ići na hadždž. “Uzjaši ovu devu i idi! Hadždž se smatra Allahovim putem” – reče joj Poslanik.” (Hadis su zabilježili: Ebu-Davud, Hakim i Bejheki, a šejh El-Albani, ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvau”, broj hadisa 1587); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Borite se protiv idolopoklonika imetkom, životima i riječju.” (Hadis su zabilježili Ahmed, Nesaija i Hakim). Rekao je Muhammed ibn Ibrahim – jedan od najvećih učenjaka ovog vijeka –: “Vrlo je važno napomenuti da je dozvoljeno dati zekat kao finansijsku potporu da'vi i onima koji brane vjeru od različitih vidova sumnji, jer je to jedan vid borbe na Allahovom putu, bolje rečeno jedan od najvećih vidova borbe na Allahovom putu.” (“Fetavaz-zekat”, autora Abdurrahmana ibn Džibrina, 137-139).
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com