Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Ako pod šijama misliš na rafidije, odnosno isna ‘ašerijje (koji vjeruju u dvanaest imama) koji danas uglavnom žive u Iranu, onda je odgovor sljedeći:

Nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su rafidije novotari i da su na dalaletu. Međutim, razišli su se oko toga da li su rafidije kjafiri ili ne na otprilike neka tri mišljenja.

Prvo mišljenje: to je stav skupine učenjaka koji smatraju da su rafidije u osnovi kjafiri. Od tih učenjaka su: imam Malik, Ahmed, Buharija, Aburrahman ibn Mehdi, Ibn Hazm, Abdullah ibn Idriz, Ferjabi, Ahmed ibn Junus, Ibn Tekijje Ed-Dejnuri, Abdulkahir Bagdadi, Kadi Ebu J’ala, Isfirajini, Ebu Hamid Gazali, Kadi Ijad, Seme’ani, Ibn Tejmije (u rivajetu), Ibn Kesir, Ebu Hamid El-Makdisi, Ebulmehasin El-Vasiti, Alijj El-Kari i drugi.

Drugo mišljenje: stav učenjaka koji smatraju da su rafidije zabludjela sekta koja se u osnovi pripisuje islamu i muslimanima s tim da kada neko od njih pojedinačno ispolji neko od djela kufra, poput smatranja da je Kur’an iskrivljen i nepotpun, ili da je Aiša, radijallahu anha, počinila zinaluk, da upućuje dove imamima, da tvrde da njihovi imami poznaju gajb i slično, onda se taj pojedinac tekfiri.

Treće mišljenje: stav učenjaka koji prave razliku između njihovih učenjaka i običnih sljedbenika, pri čemu tekfire učenjake Rafidija a njihovim sljedbenicima u osnovi potvrđuju Islam. Na ova dva stava su ostali učenjaci.

Neki primjeri stavova učenjaka:

– Bilježi El-Hallal u svom “Sunnetu” (2/557) da je imam Malik na pitanje šta misli o onome ko psuje ashabe odgovorio: “Oni nemaju udjela u Islamu”. Takođe, Ibn Kesir u svom Tefsiru (4/219) prilikom tefsira riječi Uzvišenog u suri El-Feth, 29.ajet: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sjedbenici … A Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi on sa vjernicima najedio nevjernike” rekao: “Iz ovog ajeta imam Malik je u rivajetu od njega zaključio da su Rafidije koji mrze ashabe, radijallahu anhum, kjafiri jer se oni razljute i razbjesne zbog ashaba, a ko se razbjesni i razljuti na ashabe on je kjafir po ovom ajetu, a sa ovim se složila skupina učenjaka”. Isti ovaj stav imama Malika prenosi Kurtubi u svom tefsiru (16/297) kod ovoga ajeta te je izrazio svoje zadovoljstvo i slaganje sa ovim stavom imama Malika.

– Kaže imam Ahmed u svojoj knjizi “Es-Sunne” (str. 82) o Rafidijama: “Oni se odriču ashaba (drugova) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, vrijeđaju i proglašavaju nevjernicima osim četvorice od njih: Alije, Ammara, Mikdada i Selmana, radijallahu anhum. Nemaju Rafidije od Islama ništa”.

– Kaže Buharija u svojoj knjizi “Halku ef’alil-ibad” (str. 125): “Svejedno mi je klanjao iza džehmije i Rafidije ili klanjao iza židova ili kršćana. Njima (rafidijama) se ne naziva selam, ne zijarete se, ne ženi se od njih niti udaje njima, ne mogu biti svjedoci i ne jede se meso koje oni zakolju”.

– Upitan je jedan od savremenih šejhova Abdullah Džibrin o propisu davanja zekata siromašnim Rafidijama pa je odgovorio: “Zekat se ne daje kjafirima niti novotarima. A Rafide su bez sumnje kjafiri zbog četiri stvari:

Prva: zbog njihove sumnje u Kur’an i njihove tvrdnje da je iz njega izbačeno više od jedne trećine kao što se to navodi u njihovoj knjizi koju je napisao En-Nuri i koju je nazvao “Faslul-hitab fi isbati tahrifi kitabi rabbil-erbab”, i kao što se navodi u njihovoj knjizi “El-Kafi” i drugim njihovim knjigama. A onaj ko sumnja u Kur’an on je kjafir, lažljivac zbog riječi Uzvišenog: “I mi ga čuvamo” (El-Hidžr, 9).

Druga: zbog njihove sumnje u sunnet i hadise u dva Sahiha pa ne rade po njima jer ih prenose ashabi koji su kjafiri po njihovoj akidi, jer oni smatraju da su se ashabi odmetnuli od vjere nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Alije i njegovih potomaka, Selmana i Ammara, radijallahu anhum, i još nekolicine. A što se tiče trojice halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana) i skupine ashaba koji su im dali prisegu oni su otpali od vjere, oni su kjafiri i od njih se ne uzimaju hadisi kao što se navodi u knjizi “El-Kafi” i u drugim njihovim knjigama.

Treće: zbog njihovog tekfirenja ehlu sunneta tako da ne klanjaju sa njima, onaj koji klanja za sunijom ponovi svoj namaz, čak smatraju da je jedan od nas (sunija) nedžis (nečist), pa kada se rukuju sa nama poslije toga peru ruke a onaj ko tekfiri muslimana on je preči da bude kjafir pa ih zato mi tekfirimo jer su preči od nas da budu kjafiri.

Četvrto: zbog njihovog jasnog širka u pretjerivanju u Alijji i njegovom potomstvu, radijallahu anhum, dovljenje njima pored Allaha, a što je jasno u njihovim knjigama. Isto tako, njihovo pretjerivanje u opisivanju Alijja, radijallahu anhu, i davanje njemu osobina koje su svojstvene samo Allahu i samo Njemu odgovaraju. Također, oni ne prisustvuju skupovima ehlu sunneta, ne daju sadaku sunijama, čak i ako daju rade to mrzovoljno i radi tukje (pretvaranja).

Pa s toga ko njima dadne zekat neka ponovo izdvoji zekat za svoj imetak jer ga je dao onome ko će se njime pomoći na kufru i borbi protiv sunija. Onaj kome je dato da dijeli zekat haram je da ga daje rafidiju a ako dadne na njemu je da se oduži za to jer nije ispunio emanet koji mu je povjeren jer nije dao zekat onome kome treba” (uzeto iz njegovih fetvi).

Ve billahi tevfik

Odgovorio dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa njegove zvanične web stranice: https://zijadljakic.ba

Upozorenja na greške i nepravilnosti koje se mogu desiti od strane nekih postača – Abdullah b. Abdurrahman El-Džibrin

Hvala Allahu Gospodaru svjetova. Neka je salat i selam na najčasnijeg Vjerovjesnika i Poslanika, našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i sve ashabe.

1. Neoznačavanje nijjeta za obavezni post tokom noći ili prije nastanka zore, iako je dovoljno da se zanijeti jednim nijjetom za cijeli ramazan.

2. Jelo i piće tokom sabahskog ezana ili čak poslije ezana, iako postoje mujezini koji uče ezan malo prije njegova vremena radi veće sigurnosti.

3. Sehurenje prije zore na sahat vremena ili dva, jer je do nas došla preporuka da se požuruje sa iftarom i odgađa sa sehurom.

4. Pretjerivanje većine ljudi u jelu i piću i to je suprotno onom radi čega je i post propisan tj. gladi koja je razlog skrušenosti.

5. Nevođenje brige o obavljanju namaza u džematu poput podne i ikindije pod izgovorom lijenosti, pospanosti i zaokupacijom stvarima u kojima nema koristi.

6. Nečuvanje jezika tokom mjeseca ramazana, danju ili noću, od lošeg, bestidnog i lažnog govora, čiste laži, ogovaranja ili gibeta i prenošenja riječi s ciljem zavade ili nemimeta.

7. Gubljenje dragocijenog vremena u igri, zabavi, gledanju filmova i igrica (PC, PS, Xbox), zagonetkama, slagalicama i besposličarenju na ulicama.

8. Nevođenje brige o djelima čija se nagrada udvostručuje i uvećava tokom ramazana poput dova, zikrova, čitanja Kur'ana kao i pritvrđene nafile namazi.

9. Neklanjanje teravih namaza u džematu iako je do nas došla preporuka da se ovaj namaz obavlja u džematu sa imamom sve dok imam ne završi kako bi nam se upisala nagrada kao da smo klanjali cijelu noć.

10. Na početku mjeseca se može primjetiti veliki broj klanjača i učača Kur'ana a zatim nastupi vrijeme nemoći, popustanja i nedostataka na kraju mjeseca, iako zadnji dio mjeseca ima posebnost i veću vrijednost nad prvim dijelom mjeseca.

11. Ostavljanje noćnog namaza koji je posebno vezan za zadnju trećinu mjeseca ramazana, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi kada bi nastupila zadnja trećina ovog mjeseca oživio noć, probudio svoju familiju, jako se trudio i ustrajavao.

12. Nespavanje tokom noći zatim prespavljivanje sabah namaza, tako da ga neki ne klanjaju osim ujutro i ovo je veliki propust vezan za ovaj farz i ovu obavezu.

13. Škrtost u imetku te neudjeljivanje potrebnima uz njihovo mnoštvo tokom mjeseca ramazana i pored toga što se nagrade udvostručuju i uvećavaju u ovim vremenima.

14. Nevođenje brige o izdvajanju zekata u potpunosti, iako se zekat u puno slučajeva spominje uz namaz i post, ali uz napomenu da davanje zekata nije vezano samo za mjesec ramazan.

15. Nemarnost po pitanju dove tokom posta, a posebno kod iftara prilikom uzimanja hrane i pića, iako je u hadisu došla preporuka za to te da postač ima dovu kod iftara koja se ne odbija.

16. Zanemarivanje sunneta i'tikafa u ramazanu a posebno tokom zadnje trećine mjeseca iako je propis i'tikafa došao u Kur'anu i sunnetu.

17. Mnoge žene odlaze u mesdžid obučene u ukrasnoj odjeći te namirisane iako u tome postoji mnogo uzroka fitne.

18. Olakšavanje ženama da izlaze u šoping u noćima ramazana i to sa vozačem strancem, bez mahrema i bez potrebe u većini slučajeva.

19. Ostavljanje sunnet tekbiranja u noći bajrama i njegovom danu prije namaza, kao i u deset dana mjeseca zul-hidždžeta iako je naredba za to došla u Kur'anu.

20. Odgađanje zekatu-l-fitra, iako putem sunneta znamo da je obaveza dati ovu vrstu zekata prije namaza, kao što je dozvoljeno da se da prije bajrama na dan ili dva.

Neka je Allahov salat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.

————-
Preuzeto iz:
“Ramazanski impulsi”
http://www.islamhouse.com

Preuzmite PDF ovdje:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/12/Ramazanski_impulsi.pdf