Leksičko značenje kadera

U leksičkom smislu, kader je infinitiv arapskog glagola kadere – jakdiru – kaderen, što znači moći ili biti u stanju. Može se, umjesto fethe, tj. kratkog vokala ”e”, na harfu dal, čitati i sa sukunom, odnosno bez vokala: kadren.[1]

Ibn Faris kaže: “Riječ kader čine tri harfa i to kāf, dāl i rā. Zajednički oni čine osnovu ispravnog glagola koji u svojoj osnovi znači moći, tj. biti u stanju, dok infinitiv ovog glagola, el-kadru, upućuje na vrhunac ili krajnji stepen nečega. Kaže se: ‘Njegov kadr je toliki i toliki’, tj. njegova krajnja granica ili domet, ili njegov maksimalni kapacitet je toliki i toliki.’”[2]
Kada se na središnji harf ovog glagola, dakle harf dal, stavi fetha, tj. kratki vokal “e”, odnosno kada ga pročitamo kao el-kader, u tom slučaju ovaj pojam označava Allahovu odredbu, Njegovo određenje ili predestinaciju.
Riječ et-takdīr izvedenica je od ovog glagola, a označava razmišljanje o uređivanju, ustrojstvu ili reguliranju stvari. I kader i kadr u arapskom jeziku imaju identičnu množinu, a ona glasi akdār.[3]

Terminološko značenja kadera

U šerijatskoj terminologiji definicija kadera glasi: “Allahovo određenje svega što je bilo i što će biti, shodno Njegovom savršenom znanju i Njegovoj bezgraničnoj mudrosti koji su svemu prethodili.”[4]

Također, valjana je i sljedeća definicija: “[Kader je] sve ono što je Uzvišeni Allah, iz Svoga apsolutnog znanja, znao da će se dešavati od praiskona (ezela) pa dovijeka, i sve ono što je perom već zapisano. Uzvišeni Allah već je unaprijed odredio sudbinu svih stvorenja, kao i sve ono što će desiti i prije nego što je išta postojalo u praiskonu, i On, Uzvišeni, znao je šta će se desiti, kada će se desiti i na koji će se način to zbiti. Sve se u suštini dešava samo na način kako je to On već unaprijed odredio.”[5]

Još jedna definicija kadera glasi: “Kader je Allahovo bezgranično znanje o svemu što se desilo i što će se desiti Njegovom voljom i Njegovim stvaranjem, te Njegovo zapisivanje istog.”

Leksičko značenje kadāa

U leksičkom smislu, kadā ima značenje odredbe, presude, usuda, odluke, (s)provođenja, izvršenja, okončanja. Također, u svojoj osnovi, glagol od kojeg ova riječ vodi porijeklo odnosi se na prekidanje, razdvajanje, rastavljanje i dijeljenje, odnosno precizno izvršavanje i sprovođenje nečega, te njegovo okončanje i konačni završetak, tako da se, u suštini, kadā može odnositi i na stvaranje.[6]

Veza između pojmova kader i kadā

O međusobnoj povezanosti kadera i kadāa, o sličnostima i razlikama među njima, postoji više mišljenja i stavova.
Shodno prvom mišljenju, kader je (Božije) predodređenje, a kadā je (Njegovo) stvaranje. Kao dokaz da se kadā odnosi i na Allahovo stvaranje, navodi se kur’anski ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže:
…i On je odredio sedam nebesa… (Fussilet, 12),
odnosno, “…i On je stvorio sedam nebesa”. Shodno ovome, kader i kadā su dva nerazdjeljiva pojma koji se uopće ne mogu raščlaniti. Naime, jedan od njih ima funkciju temelja i osnove, a to je kader, a drugi čini građevinu (koja je izgrađena na spomenutom temelju), a to je kadā, pa onaj ko ih pokuša razdvojiti – taj pokušava srušiti, odnosno razoriti građevinu.[7]

Drugo mišljenje suprotno je prvom: “Kadā je bespočetno Allahovo sveznanje kojim je On već u praiskonu odredio što će se, kako i na koji način desiti, a kader je događanje onoga što je već od praiskona predviđeno i predodređeno.”[8] Ibn Hadžer el-Askalani kaže: “Učenjaci su rekli da je kadā sveopća i sveobuhvatna (Allahova) praiskonska odredba, dok kader označava sve pojedinosti i detalje te odredbe.”[9]

Neki tvrde da termini kadā i kader, kada se spomenu zajedno, tj. u identičnom kontekstu ili u istoj rečenici, zadržavaju svaki svoje specifično značenje, spomenuto u mišljenjima koja smo maločas spomenuli, međutim, ukoliko se ova dva pojma spominju zasebno, dakle ne u istom kontekstu niti u istoj rečenici, tada je njihovo značenje identično. Drugim riječima, kada se spomenu odvojeno, prvi pojam sinonim je drugoga i obrnuto.”[10]

Nastaviće se…

Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
Preuzeto sa https://minber.ba/definicija-pojmova-kader-i-kada-i-veza-izmedu-njih/

[1] Ibn Esir, En-Nihajetu fi garibil-hadis, 4/22.

[2] Vidjeti: Ibn Faris, Mudžemu mekajisil-luga, 5/62, kao i Ibn Esir, En-Nihajetu fi garibil-hadis, 4/23.

[3] Vidjeti: Ibn Menzur, Lisanul-areb, 5/72, i Fejruzabadi, El-Kamusul-muhit, str. 591.

[4] Ibn Usejmin, Resail fil-akida, str. 37.

[5] Sefarini, Levamiul-envar il-behijja, 1/348.

[6] Vidjeti: Ibn Kutejba, Te’vilu muškilil-Kur’an, 1/441–442, Ibn Menzur, Lisanul-areb, 15/186, i Ibn Faris, Mudžemu mekajisil-luga, 5/99.

[7] Vidjeti: Ibn Menzur, Lisanul-areb, 15/186, i Ibn Esir, En-Nihajetu fi garibil-hadis, 4/78.

[8] Dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 27.

[9] Ibn Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari, 11/486.

[10] Abdurrahman b. Kasim, Ed-Durerus-sennijja fil-edžvibetin-nedždijja, 1/512–513.

Vidi manje

Postoji mnogo grupacija koje su otišle u zabludu u pogledu vjerovanja u kader, a glavni razlog za to jeste što su razumu dali prednost nad vjerodostojnom tradicijom, ali i to što su šerijatske tekstove koji govore na ovu temu gledali površno, te prihvatali samo one koji im odgovaraju, dok su se prema onim tekstovima koji im nisu bili po mjeri odnosili kao i da ne postoje.

Nemamo namjeru detaljno odgovarati na sve zabludjele stavove tih sekti, niti se podrobno kritički osvrtati na sve ono što one propagiraju, prvenstveno iz razloga što smo u ovoj knjizi već na više mjesta donekle to i učinili, a također i zbog toga što smo kroz ovo štivo podrobno pojasnili ispravno vjerovanje u kader, bazirajući se primarno na onome što o ovom pitanju naučava ehli-sunnetska akida, što je i više nego dovoljno.
Dakle, neke od sekti koje su zalutale sa Pravoga puta i otišle u zabludu kada je riječ o vjerovanju u kader jesu sljedeće:

1. Kaderije – indeterministi. To su sljedbenici Mabeda el-Džuhenija i Gejlana ed-Dimeškija, kao i sljedbenici mutezila Vasila b. Ataa i Amra b. Ubejda, ali i svih onih koji su se složili sa njima i prihvatili njihove stavove. Sve njih jednim imenom nazivamo kaderije. Doktrina koju su u pogledu kadera naučavali kaže da je čovjek apsolutno slobodan i apsolutno sposoban da svojom voljom čini ono šta hoće, a da volja Uzvišenog Allaha i Njegova moć u tome ne igraju nikakvu ulogu. Oni tvrde da Uzvišeni Allah nije stvorio ljudska djela, već da su ljudi ti koji samostalno kreiraju, tj. stvaraju vlastita djela. Tvrde i da se grijesi ne događaju Allahovim htijenjem. Ekstremne kaderije govore da Uzvišeni Allah nije znao da će ljudi činiti grijehe, poričući tako Allahovu apsolutnu volju i Njegovu moć i sposobnost da istu sprovede u djelo, pa su zbog toga i nazvani medžusijama islamskog ummeta.

Kaderije su se, dakle, svojim zabludjelim vjerovanjem doveli u gotovo identičnu ravan sa medžusijama, koji tvrde da kosmosom vladaju dva božanstva: bog svjetlosti, koji je stvoritelj svakog vida dobra, i bog tame, koji je stvoritelj svakog vida zla. Na ovaj način kaderije su Uzvišenom Allahu pripisali sudruga, i to ne samo jednog, već nebrojeno mnogo, jer smatraju da su ljudi kreatori, tj. stvaraoci svojih djela. Kao dokaz kojim neosnovano argumentiraju svoje nakaradne stavove, navode neke ajete, naprimjer:

Onome od vas koji hoće da je na Pravome putu. (Et-Tekvir, 28)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29).

Što se tiče brojnih drugih ajeta, čije značenje ne ide u prilog njihovim stavovima, oni su ih protumačili onako kako njima odgovara, te ih prilagodili svom mišljenju. Takav je, recimo, slučaj sa sljedećim ajetom:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29).

Početak zablude u koju su upale kaderije bio je njihov pokušaj odbacivanja i svake pomisli da Uzvišenog Allaha dovedu u bilo kakvu vezu sa nekim oblikom zla, da bi, na koncu, porekli vjerovanje u kader.

Odgovore na ove zablude djelimično smo već spomenuli kada smo govorili o vrstama Allahove volje i Njegovog htijenja, o stvorenosti ljudskih djela, o tome da li je vjerovanje u kader u proturječnosti sa vjerovanjem da čovjek ima slobodnu volju po kojoj djeluje, o mudrosti u stvaranju zla i mudrosti koja se krije u stvaranju i predodređenosti grijeha, međutim, pored svega spomenutog, dovoljan odgovor na njihove tvrdnje kako su ljudi stvaraoci, tj. kreatori svojih djela, jesu riječi Uzvišenog Allaha, koji je rekao:

Allah je stvorio (i) vas i ono šta radite (Es-Saffat, 96).[1]

2. Džebrije – deterministi. “(Džebrije) su, baš poput kaderija, pretjerali i otišli u krajnost, ali u krajnost sasvim suprotnu onoj u koju su otišle kaderije. Dok su kaderije poricale kader, džebrije su ga toliko forsirale da su porekli da je čovjek u suštini uopće sposoban da samostalno čini bilo kakva djela. Shodno njihovom izopačenom vjerovanju, čovjek uopće ne posjeduje slobodu, niti sposobnost da uradi neko djelo, već kažu da je njegov primjer kao primjer perceta u vrtlogu vjetra koje se kreće tamo gdje ga vjetar usmjerava. Oni tvrde i da se sva djela čovjeku pripisuju samo metaforički, a ne suštinski, pa kada se za čovjeka kaže da klanja, posti, da je ubio, ukrao i tome slično, to je isto kao kada kažemo: sunce je izašlo, vjetar puše, kiša pada itd. Ovakvim i sličnim tvrdnjama džebrije su svoga Gospodara optužili za nasilje, tvrde da ih je On opteretio sa onim što oni nisu u stanju učiniti, ali i da će ih On nagraditi ili kazniti za ono što u suštini nije njihovo samostalno djelo. Također, ovakvim uvjerenjima Allahu su pripisali ispraznost i apsurdnost, te porekli sve mudrosti koje se kriju u Njegovim naredbama i zabranama. Uistinu je loše kako prosuđuju!”[2]

Džebrije u suštini tvrde da je Uzvišeni Allah istinski počinitelj ljudskih djela, što je sušta suprotnost stavu sljedbenika ehli-sunneta koji kažu da je Uzvišeni Allah stvoritelj, a da je čovjek počinitelj tih djela, pa će zbog toga čovjek i biti primjereno nagrađen, odnosno kažnjen za ono što je počinio.

Džebrije su nazvane i idolopokloničke kaderije, tj. mnogobožački indeterministi, jer u svojim stavovima nalikuju mnogobošcima koji su govorili:

…Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši… (El-En‘am, 148).

3. Kaderije iblisovci – kaderije sotonisti. Ova skupina načelno priznaje da je Uzvišeni Allah sve odredio i da je neke stvari ljudima strogo naredio, a druge im strogo zabranio, međutim, oni istovremeno to smatraju kontradiktornošću i proturječnošću. Ovakvim ubjeđenjem kaderije iblisovci deklarirali su se kao neprijatelji i protivnici Uzvišenog Allaha, pa su zbog toga i nazvani iblisovcima, tj. sotonistima, jer vjeruju i govore slično kao Iblis, koji je, kako nam to Kur’an pripovijeda, kazao sljedeće:

“Budući da si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati” (El-A‘raf, 16).[3]

4. Ekstremne sufije. Neke sufije vjeruju da je čovjek prisiljen činiti ono što čini. “Među njima ima onih koji tvrde da je za uzdizanje na visoke stepene duhovnosti dovoljno shvatiti i stalno svjedočiti činjenicu da je Allah vrhovni Gospodar koji svim upravlja i da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi. Zato oni smatraju da su sva čovjekova djela, bez obzira radilo se o nevjerstvu, nepravdi i griješenju, ustvari vid iskazivanja istinske pokornosti Uzvišenom Allahu, jer se sve dešava shodno onome što je On Svojim kaderom odredio, a On određuje samo ono što voli i sa čime je apsolutno zadovoljan. Tako se, shodno ovom izopačenom vjerovanju, svaki onaj koji prekrši granice šerijata i učini neke od strogo zabranjenih djela u suštini pokorio Uzvišenom Allahu, jer je postupio po Njegovoj volji i izvršio ono što On hoće i želi. Tako je, prema mišljenju ove skupine ekstremnih sufija, onaj ko se pokori Allahu i Njegovoj odredbi i predodređenju isti kao i onaj koji Mu se pokori u Njegovim naredbama i zabranama: i obojica su ispunili obavezu robovanja samo Allahu.”[4]

Gledajući na pitanje kadera na ovako izopačen način, oni su zaključili da “nikoga ne treba koriti niti grditi (zbog onoga što čini), jer se svako sa svojim djelima pokorava Uzvišenom Allahu i upravo On želi i hoće da se oni tako ponašaju. Ovakav pristup ovom pitanju vjerovanje faraona čini ispravnim, kao i vjerovanje obožavalaca teleta, ali vjerovanje jevreja, kršćana i medžusija”.[5]

Ovu zabludu jasno je u svojim stihovima potvrdio Ibn Arebi, poznati sufija i mistik, koji je rekao:

Nekada sam drugu svome vjerovanje poric’o
Kada nije poput mene na isti način vjerov’o

Al’ srce moje evo posta domom forme svake
Gazelin je pašnjak ono i samostan sljedbe kršćanske

I hram kumirski, a i Kaba za sve hodočasnike
I ploče Petoknjižja[6] i stranice kur’anske

Sl’jedim vjeru ljubavi ma kud ona da krene
Ljubav je religija moja i moje vjerovanje.[7]

Slično je kazao i Abdulkerim el-Džili, jedan od zagovornika i sljedbenika panteizma[8]:

Svoju dušu prepuštam strastima da je vode
Što voljeni odluči, tome se ne opire(m)

Čas me vidiš u džamiji kako u njoj klanjam
A ponekad sam u crkvi, ja i u njoj uživam

Ako se šerijatom ubrajam u grješnike
Pokoran sam ja da znaš u sv’jetu metafizike.[9]

Još jedan od ekstremnih sufija kaže:

Na što Bog me uputi, tome se i prepustim
Svako djelo svoje smatram djelom pokornim.

Ovo je uistinu jedan od najodvratnijih i najizopačenijih načina razmišljanja, a nevjerstvo njegovih sljedbenika ne treba dovoditi pod znak pitanja. Ukratko, ovo je bez sumnje jedan od najgorih vidova nevjerstva i bogohulništva.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je: “Onaj ko se (za nedjela koja čini) opravdava kaderom i svjedočenjem da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi, i ne pravi nikakvu razliku između naredbi i zabrana, vjernika i nevjernika, pokornih robova i grješnika – takav ne vjeruje ni u jednog od Allahovog poslanika, niti u jednu od Njegovih knjiga i smatra da su Adem i Iblis, Nuh i njegov (nevjernički) narod, faraon i Musa, kao i prvi muslimani i nevjernici Mekke, u svakom pogledu na istom nivou i da među njima nema nikakve razlike.”[10]

5. Filozofi. “(Filozofi) načelno priznaju da Uzvišeni Allah ima opće znanje o onome što se dešava (u kosmosu), međutim, oni u isto vrijeme poriču da je On upoznat sa svim pojedinostima tog dešavanja. Ako podrobnije razmislimo o njihovim riječima, shvatit ćemo da one u konačnici znače da Uzvišeni Allah ništa ne zna, pošto je, ustvari, sve što se dešava satkano od pojedinosti i detalja.”[11]

Kao odgovor na zabludu ove skupine sasvim je dovoljno citirati sljedeći ajet:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za njega ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog a da to nije u Knjizi jasnoj (zapisano). (El-En‘am, 59)

6. Eš‘arije. “(Eš‘arije) su pokušali izmiriti i usaglasiti stavove kaderija i džebrija, te su razvili tzv. teoriju stjecanja ili postizanja[12], koja u konačnici nije ništa drugo do goli determinizam, jer poriče da čovjek ima ikakvu mogućnost da samostalno djeluje i utječe na svoju okolinu. Ova teorija u suštini nije ništa drugo do svojevrsna filozofska teorija koju ne razumiju čak ni same eš‘arije, pa kako onda da druge njoj podučavaju?! Zbog toga je rečeno:

Teorija njihova shvatljiva baš nije
Razum nju negira, smjelo je odbacuje.[13]

7. Rafidije. Ova skupina smatra da je el-bedā svojstven Svevišnjem Allahu, a to znači da je sasvim moguće da Njemu Uzvišenom neke stvari postanu očite nakon što za njih uopće nije ni znao ili nakon što sa njima odranije nije bio upoznat, što je optuživanje Allaha za neznanje i zaborav. Tako oni vjeruju da Uzvišeni Allah može biti “iznenađen” nekim događajima za koje nije znao da će se desiti ili “zatečen” time što su se ti događaji odigrali drugačije od onoga kako je On znao da će se desiti.[14]

Rafidije vjeruju da njihovi imami znaju ono što je bilo u prošlosti i ono što će se desiti u budućnosti i da ne postoji ništa što im je strano ili nepoznato. Tvrde da znaju i datum svoje smrti, ali i umiru samo svojom voljom i vlastitim odabirom. Kažu i da njima ništa nije skriveno ni na nebesima ni na Zemlji, da poznaju sve pojedinosti onoga što je u Džennetu i Džehennemu, da u ljudima prepoznaju istinsko vjerovanje ili pak licemjerstvo i da posjeduju knjigu u kojoj su zabilježena imena svih džennetlija, kao i imena pripadnika njihove sljedbe, ali i njihovih neprijatelja.[15]

Među rafidijama ima i onih koji kažu da Uzvišeni Allah ne poznaje stvari prije njihove egzistencije, tj. postojanja, i onih koji kažu da On ne zna pojedinosti svih dešavanja, sve dok se ti događaji ne dese.[16]

Sve spomenuto očita je zabluda u poimanju kadera, jer se vjerovanje u kader primarno temelji na vjerovanju u Allahovo sveznanje, što rafidije poriču, te (kroz ubjeđenje da njihovi imami imaju znanje koje je svojstveno samo Allahu) Uzvišenom Allahu pripisuju sudruga. Na ovaj način rafidije su u potpunosti porekli kader, a samim time i zanegirali svoje vjerovanje u njega.
Kako bi ovakva zabludjela vjerovanja uopće mogla imati bilo kakav legitimitet kada znamo da je Uzvišeni Allah kazao:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna… (El-En‘am, 59)

Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi…” (En-Neml, 65)?

8. Svi oni koji vjeruju da zvijezde i sazviježđa, kao i lična imena, utječu na sudbinu stvorenja. Ovakav je stav astrologa koji posmatraju zvijezde kako bi iz njihovog poretka i položaja navodno pronikli u tajne sudbine i predodređenja, ili onima koji iz značenja imena neke osobe žele saznati njenu sudbinu. Između ostalog, oni govore: “Ukoliko se osoba rodi pod određenim horoskopskim znakom ili bude nosila određeno ime, tog i tog dana desit će joj se to i to”, ili: “Iz (značenja) svog imena shvatit ćeš svoju sudbinu”, ili: “Mjesec u kojem si rođen otkrit će ti sudbinu”[17], i još dosta ovakvih i sličnih izjava koje nisu ništa drugo do izmišljotine i besmislena trabunjanja. Sve ovo se, kada je u pitanju vjerovanje u kader, ubraja u očitu zabludu, jer kader spada u domen gajba, tj. onostranog, skrivenog i nedokučivog, koje ne poznaje niko osim Uzvišeni Allah.

Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanubil-kada’ivel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio:Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. ZuhdijaHasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/sekte-i-grupacije-koje-su-zalutale-u-poimanju-kadera/

[1] Vidjeti: Ebul-Hasen Ahmed Benna el-Hanbeli, El-Muhtaru fi usulis-sunna, str. 87, Ibn Tejmijja, Bugjetul-murtad, str. 261, Es-Safedijja, 2/106–109, El-Istikama, 1/147, 179 i 431, i Medžmuul-fetava, 8/258.

[2] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 230.

[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/ 260, i El-Istikama, 2/139.

[4] Muhammed Halil Herras, Šerhu kasideti Ibnil-Kajjim En-Nunijja, 1/372.

[5] Muhammed Abduhu i Tarik Abdulhalim, El-Mu‘teziletu bejnel-kadimi vel-hadis, str. 58–59.

[6] Odnosno, Tevrata. (op. prev.)

[7] Dr. Musa Duvejš, Resailu ve fetava fi zemmi Ibn Arebi es-Sufi, str. 74, Semih Atif Zejn, Es-Sufijjetu fi nezaril-islami, str. 473, Ihsan Ilahi Zahir, Dirasatun fit-tesavvufi, str. 113. Također vidjeti: dr. Kemal Isa, Nezaratun fi mu‘tekadi Ibn Arebi, str. 42–44, dr. Muhammed b. Husejn, Eš-Ši‘rus-sufi ila matleil-karnit-tasii lil-hidžreti, str. 172.

[8] Panteizam je stajalište o posvudašnjoj prisutnosti Boga, ili da su Bog i svemir jedno te isto. Po panteističkom svjetonazoru, Bog ne postoji kao samostalno biće odvojeno od pojavnosti, već je poistovjećen sa prirodom. Drugim riječima, panteizam je stanovište da je Bog sve i svako, i da je svako i sve Bog. Sa islamskog stajališta, ovo uvjerenje je hereza i bogohulništvo. (op. prev.)

[9] Abdurrahman Vekil, Hazihi hijes-sufijja, str. 96.

[10] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/100.

[11] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 94. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Der’u tearudil-akli ven-nakl, 9/397, Es-Safedijja, 1/7-8, šejh Abdurrahman b. Salih Mahmud, El-Kadau vel-kaderu fi dav’il-kitabi ves-sunna, str. 74–76.

[12] “Nezarijjetul-iktisab, tj. Teorija ili doktrina stjecanja je vrlo kompleksna teorija kojom su eš‘arije željele zauzeti središnju poziciju između slobodnjačkih (kaderijskih) i fatalističkih (džebrijskih) stajališta. Ovom teorijom oni prave razliku između kreacije (halk) i postizanja (kesb) jednog djela tj. jedne akcije. Prema njima, Bog je kreator (Halik) ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji postiže (muktesib). Akcije ljudskih bića su stvorene (mahluk) od Boga, stvorenja nisu u stanju da stvore bilo kakvu akciju. Nema tvorca osim Boga i ljudska djela su stoga Njegova kreacija. Moć (kudra) prema njima, ili je izvorna (kadima) ili izvedena (hadisa). Samo je vječna moć efektivna. Izvedena moć ne može stvoriti ništa. Moć koju ima čovjek dobivena je od Boga i kao takva ona je izvedena. El-Eš‘ari je rekao: ”Pravi smisao postizanja jeste pojavljivanje stvari ili događaja zahvaljujući izvedenoj moći, a to je postignuće za osobu po čijoj izvedenoj moći se pojavljuje stvar ili događaj.” Bog je tako tvorac ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji ih stiče…. Navika je, odnosno priroda Boga da stvara akciju koja odgovara izboru i moći koju je sam stvorio u čojvjeku. Tako je čovjekova akcija stvorena od strane Boga, kako u pogledu te inicijative, tako i s obzirom na proizvod ili izvršenje. Čovjek je slobodan samo u izboru između alternativa, a također u usmjerenju ka posebnoj akciji slobodno izabranoj. Praveći izbor i smjerajući da izvrši djelo, čovjek postiže (iktisab) ili pohvalu i nagradu od Boga, ako je napravio dobar izbor, ili kaznu i osudu ako je napravi loš izbor…” Vidjeti: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, 1247-1248. (op. prev.)

[13] Dr. Sefer el-Havali, Menhedžul-ešaireti fil-akida, str. 43.

[14] Vidjeti: Ihsan Ilahi Zahir, Eš-šiatu ves-sunna, str. 63, i Er-Reddul-kafi ala mugaletat duktur Alijj Abdulvahid Vafi, str. 99.

[15] Vidjeti: Muhibbuddin el-Hatib, El-Hututul-arida, str. 69, Ihsan Ilahi Zahir, Eš-Šiatu ves-sunna, str. 66.

[16] Muhtesarut-tuhfetil-isna ašerija, str. 81, valorizacija djela: Muhibbuddin Hatib.

[17] Vidjeti: Hazzeke ta‘rifuhu min šehri miladike (Doznaj svoju sudbinu iz mjeseca u kojem si rođen) ili Hazzeke ta‘rifuhu min ismike (Doznaj svoju sudbinu iz svoga imena). Obje knjige napisao je lažov i smutljivac Humejd el-Ezri, kojeg zovu poglavarom svih astrologa u svijetu.

Vidi manje

Kao što smo to već prethodno potvrdili, vjerovanje u kader nije u proturječnosti sa priznavanjem da čovjek ima mogućnost, sposobnost i slobodnu volju kojom odabire koje će djelo učiniti, a na to ukazuju mnogi šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Šerijatski dokazi

Od brojnih šerijatskih dokaza spomenut ćemo sljedeće ajete:

…pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći. (En-Nebe, 39)

Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete… (El-Bekara, 223)

…Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih… (El-Bekara, 286)

I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga… (Alu Imran, 133)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29)

Činjenice iz svakodnevnog života

Svaki je čovjek svjestan i vrlo dobro zna da posjeduje volju i sposobnost kojima odlučuje hoće li neko djelo učiniti ili ne. Također, svaki čovjek vrlo dobro razlikuje djela koja čini svojom voljom i svojim htijenjem, kao što je, naprimjer, hod, od djela koja svojom voljom ne može kontrolirati, kakav je, recimo, slučaj s drhtavicom.[1]

Međutim, čovjekova volja i njegova sposobnost da učini neko djelo proizlaze iz sveopće volje Uzvišenog Allaha, odnosno, sve što čovjek učini svojom voljom, kontrolirano je Allahovom voljom i Njegovim htijenjem. Rekao je Uzvišeni Allah:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29)

U pojašnjenju ovoga što smo kazali, šejh Ibn Sa‘di, Allah mu se smilovao, kaže:

“Kada vjernik klanja namaz, posti ili čini bilo koji vid dobrog ili lošeg djela, on je počinitelj svakog od tih djela, bez obzira bilo ono dobro ili loše. Isto tako, nema nikakve sumnje da je vjernik svako urađeno djelo počinio svojevoljno, čega je i on sam vrlo dobro svjestan. On osjeća, i u to je ubijeđen, da ni na koji način nije bio prisiljen da dotično djelo učini ili pak ne učini, te da je imao slobodan izbor prilikom odabira na koji će način postupiti.

U prilog navedenoj tvrdnji idu stvarnost i činjenično stanje, a o tome nam u Svojoj Knjizi govori i Uzvišeni Allah, kao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogobrojnim hadisima, koji su jasno potvrdili da su sva djela, bez obzira bila ona dobra ili loša, produkt onih koji ih čine, tj. njihovih počinitelja. Isto tako, i Kur’an i sunnet hvale počinitelje dobrih djela i potvrđuju da će oni za njih biti nagrađeni, dok počinitelje loših djela kude, obećavajući im kaznu za takva djela.

Imajući sve to u vidu, postaje nam jasno i sasvim izvjesno da ljudi svojom voljom čine različita djela, odnosno da po vlastitom izboru određeno djelo čine ili se od njega sustežu. Na ovo jasno i nedvojbeno ukazuju racionalni, osjetilni i šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Ukoliko nam je ovo jasno, kako onda usaglasiti činjenicu da su ljudi počinitelji vlastitih djela, bez obzira bila li ona dobra ili loša, s činjenicom da su i jedna i druga već predodređena kaderom i da se ona dešavaju Allahovom voljom? Kao odgovor na ovo pitanje postavljamo protupitanje: ‘Koji se preduvjeti moraju ispuniti da bi ljudi učinili bilo kakvo djelo, bez obzira bilo ono dobro ili loše?’ Odgovor na ovo pitanje glasi: ‘Osnovni preduvjeti koji se moraju ostvariti da bi neko djelo bilo učinjeno jesu ljudska volja i njihova sposobnost da dotično djelo učine.’

Ovo implicira da je Stvoritelj preduvjeta, koji se obavezno moraju ostvariti da bi neko djelo uopće moglo biti učinjeno, u isto vrijeme i Stvoritelj djêlā koja posredstvom ostvarenja tih preduvjeta budu učinjena. Onaj ko je ovo shvatio više neće imati gore spomenutu nedoumicu i, uz Allahovu pomoć, moći će da pojmi i da usaglasi vjerovanje u sudbinu i Allahovo predodređenje sa činjenicom da svaki pojedinac posjeduje slobodnu volju.

Pored svega spomenutog, vrlo je bitno naglasiti da je Uzvišeni Allah vjernicima olakšao put ka ostvarenju legitimnih i šerijatom propisanih ciljeva tako što im je darovao Svoju dobrotu i pomoć, te ih uputio na poduzimanje legitimnih koraka čije je ostvarenje preduvjet ostvarenja konačnog cilja, a u isto vrijeme od njih je otklonio sve prepreke koje im stoje na tom putu. U kontekstu ovoga što smo rekli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘A onaj ko je od sretnika, njemu je olakšano činjenje djela koja čine sretni.’[2]

Slična je situacija i sa grješnicima kojima je Uzvišeni Allah uskratio Svoju milost i prepustio ih samima sebi, jer oni u Njega ne vjeruju niti se na Njega oslanjaju, pa ih je On usmjerio ka onome čemu su se i sami okrenuli i onome što su sami za sebe izabrali.”[3]
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/vjerovanje-u-kader-i-slobodna-volja/
____________________
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/109–112, Ibn Kajjim, Et-Tibjanu fi aksamil-Kur’an, str. 45 i 166–169. Također vidjeti: Ibn Usejmin, Resailu fil-akida, str. 37–38, i El-Kadau vel-kader, str. 15–17.
[2] Muslim, Sahih, br. 2647, Poglavlje o kaderu.
[3] Ibn Sa‘di, Et-Tenbihatul-letifa, str. 82–83. Također vidjeti: Ibn Kudama, Lumatul-itikad, str. 22, šejh Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 228, šejh Muhammed Bešir es-Sehsevani el-Hindi, Sijanetul-insani an vesvesetiš-šejtani šejhi Dahlan, str. 239–243.

Vidi manje

Kada govorimo o Allahovoj volji, razlikujemo sljedeće dvije vrste:
1. Allahova kosmička, kaderska volja (irādetun kevnijjetun kaderijja) ili, drugim riječima kazano, Njegovo sveopće htijenje. U ovu vrstu Allahove volje uvrštavaju se apsolutno sva dešavanja i svi procesi u kosmosu, bez ikakvog izuzetka. Naprimjer, Allahovom kosmičkom voljom vjernik je vjernik, a nevjernik je nevjernik. Isto tako, ovom vrstom Allahove volje neki ljudi bivaju Mu pokorni, a drugi nepokorni. Sve se, dakle, odvija shodno Allahovoj sveobuhvatnoj volji i Njegovom htijenju.

Primjere ove vrste Allahove volje nalazimo u sljedećim ajetima:

…A kada Allah jednom narodu htjedne zlo, niko to ne može spriječiti… (Er-Ra‘d, 11)

Onome koga Allah želi uputiti – On prsa njegova prema islamu širokim učini, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On prsa njegova tijesnim i mučnim učini kao kad čini napor da se na nebo popne… (El-En‘am, 125).

2. Šerijatska, vjerska volja (irādetun šer‘ijjetun dīnijja), koja podrazumijeva samo ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan.

U primjere ove vrste Allahove volje ubrajamo ono na što ukazuju sljedeći ajeti:

…Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…” (El-Bekara, 185)

Allah želi da vam oprosti… (En-Nisa, 27)

…Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim… (El-Maida, 6)[1]

Razlika između dvije vrste Allahove volje[2]

Između ove dvije vrste Allahove volje postoje određene razlike koje svaku od njih čine posebnom i specifičnom. U te razlike, između ostalog, ubrajamo i sljedeće:

1. Allahovom kosmičkom, kaderskom voljom dešava se i ono što Uzvišeni Allah voli i sa čime je zadovoljan, ali i ono što On ne voli i sa čime nije zadovoljan, a što se tiče Allahove šerijatske volje, ona obuhvata samo ono što On voli i sa čime je zadovoljan. Dakle, Allahova kosmička volja u suštini je sinonim za Njegovo sveobuhvatno htijenje, dok je Allahova šerijatska volja sinonim za ono što On voli i sa čime je zadovoljan.

2. Svojom kosmičkom voljom Uzvišeni Allah ponekad želi i stvara nešto što Mu nije samo po sebi cilj, kao što je, naprimjer, stvaranje Iblisa i ostalih vidova zla, a iz čijeg će postojanja proisteći mnogi vidovi dobra i onoga što Uzvišeni Allah voli, kao što su pokajanje, borba čovjeka sa samim sobom[3] i tome slično.

Kada je pak riječ o Allahovoj šerijatskoj volji, njome Uzvišeni Allah želi baš ono što Mu samo po sebi i jeste cilj. Naprimjer, On želi da Mu se iskazuje pokornost, voli da Mu se bude pokorno,
3. On je pokornost (robovima) i propisao i u suštini je njome zadovoljan.
Ono što je Uzvišeni Allah odlučio Svojom kosmičkom voljom, to se bespogovorno mora i desiti, jer ono što je On odlučio, tako mora i biti. Takav je slučaj, recimo, sa rođenjem djeteta ili smrću određenog čovjeka i tome slično.

S druge strane, Allah Svojom šerijatskom voljom nešto želi, ali nije nužno da će se to i ostvariti. Takav je, primjerice, slučaj sa ljudima i njihovim prihvatanjem islama – Uzvišeni Allah želi to Svojom šerijatskom voljom koja će se nekada ispuniti, a nekada neće, a da je suprotno, tj. da je kod ovog slučaja posrijedi Njegova kosmička volja, svi bi ljudi postali muslimani.

4. Allahova kosmička volja veže se za činjenicu da je samo Allah Gospodar i da samo On stvara, dok se Njegova šerijatska volja veže za Njegovo pravo da se samo Njemu ibadet čini i da se po Njegovom šerijatu postupa.

5. Djelovanje obje vrste Allahove volje, dakle i kosmičke i šerijatske, zamjećujemo kod vjernika koji se pokorava Uzvišenom Allahu. Naprimjer, onaj ko klanja namaze, kod njega su se sjedinile i kosmička i šerijatska Allahova volja, jer je klanjanje namaza, koji je Allah svakako i naredio, Njemu drago djelo. On je zadovoljan sa onim ko klanja namaz i On voli da se ova dužnost obavlja. Dakle, posmatrano s ove strane, radi se o Allahovoj šerijatskoj volji, a činjenica da je Njegov rob u praksu sproveo ovo djelo, tj. da je klanjao namaz, upućuje na to da se radilo i o Allahovoj kosmičkoj volji, jer je On želio da se u biti takvo nešto i desi, pa se to neminovno i moralo desiti. Iz ovoga što smo kazali jasno je da djelovanje obje vrste Allahove volje možemo uočiti kod Allahovog pokornog roba.

Samo Allahovu kosmičku volju možemo uočiti kod nevjernika koji ispovijeda nevjerstvo ili kod grješnika koji čini grijehe i sramotna djela. Činjenica da prvi ispovijeda nevjerstvo, a da drugi čini grijehe, najbolji je dokaz da je Uzvišeni Allah htio da oni učine to što su i učinili, jer se bez Njegove volje i Njegovog htijenja ništa ne može ni dogoditi. S druge strane, činjenica da Uzvišeni Allah ne voli ni nevjerstvo ni griješenje, niti je zadovoljan sa time da ljudi čine nevjerstvo ili grijehe, najbolje govori da se u ovom slučaju radi samo o Njegovoj kosmičkoj volji, a nikako i šerijatskoj.

Djelovanje samo Allahove šerijatske volje uočavamo kod nevjernika koji nije primio islam, što mu je u osnovi naređeno, i kod grješnika koji čini grijehe, iako je obavezan da ih se kloni. Dakle, Uzvišeni Allah želi i voli da nevjernik primi islam i da se grješnik prođe grijeha, i, s te strane, posrijedi je Allahova šerijatska volja, dok, s druge strane, činjenica da se takvo nešto nije desilo i pored toga što je Uzvišeni Allah to naredio i što On to želi, ukazuje da je u ovom slučaju riječ samo o Njegovoj šerijatskoj volji.

6. Ukoliko se uzme u obzir da Allahova kosmička volja obuhvata i ono što Uzvišeni Allah ne voli i sa čime nije zadovoljan, kakav je primjer, recimo, sa nevjerstvom i grijesima, ona je, u tom slučaju, općenitija i obuhvatnija od Allahove šerijatske volje. Međutim, usljed činjenice da zbog ove, Allahove kosmičke volje, nevjernik neće primiti islam, niti će grješnik ostaviti grijehe, ona je, u ovom slučaju, specifičnija od Allahove šerijatske volje.

Gledajući iz drugog ugla, Allahova šerijatska volja specifičnija je i obuhvatnija od Allahove kosmičke volje, ukoliko se uzme u obzir da ona obuhvata apsolutno sve što je Uzvišeni Allah naredio i sa čime je zadovoljan, bez obzira da li to (od Njegovih robova) bilo sprovedeno u djelo ili ne. Istovremeno, ova vrsta Allahove volje, dakle Allahova šerijatska volja, specifičnija je od kosmičke, ukoliko se uzme u obzir da se posredstvom Allahove kosmičke volje dešava i ono što Uzvišeni Allah nije naredio, kao i ono sa čime On nije zadovoljan.

Ovo su bile neke razlike između Allahove kosmičke i šerijatske volje. Onaj ko ih pojmi i dobro shvati, bit će sačuvan od mnogobrojnih sumnji i nedoumica koje su na krivi put navele i u zabludu odvele veliki broj ljudi. Također, ko na sve vrste ljudskih djela (bila ona dobra ili loša) bude gledao kroz prizmu ove dvije vrste Allahove volje, imat će izoštren vid i sve će dobro percipirati i shvatiti, dok će, s druge strane, onaj ko bude u vidu imao samo Allahov šerijat (tj. samo Allahovu šerijatsku volju), bez obraćanja pažnje na Njegov kader (tj. Njegovu kosmičku volju) i suprotno, (zauvijek) ostati slijep na jedno oko.[4]

Nekoliko primjera šerijatskog i kosmičkog[5]

Baš kao što razlikujemo kosmičko-kadersku i šerijatsko-vjersku Allahovu volju, na isti način posmatramo i veliki broj drugih islamskih, dogmatsko-šerijatskih pojmova, kao što su: el-kitāba (zapisivanje), el-emr (naredba), el-izn (dozvola), el-dža‘l (činjenje), el-kelimāt (riječi), el-ba‘s (slanje), el-irsāl (slanje), et-tahrīm (zabrana), el-ītā (davanje), el-kurh (prezir). Sličnih pojmova ima još mnogo, a svaki od njih možemo podijeliti na kosmički i šerijatski.

Slijede primjeri kosmičkog i šerijatskog za svaki od spomenutih pojmova:

El-kitāba (zapisivanje);
kosmičko zapisivanje:
Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!…” (El-Mudžadela, 21);
šerijatsko zapisivanje:
…Propisuje vam se post… (El-Bekara, 183).
El-emr (naredba);
kosmička naredba:
I naredba Naša samo je jedna riječ – sve bude u tren oka (El-Kamer, 50);
šerijatska naredba:
Allah uistinu naređuje pravednost i dobročinstvo… (En-Nahl, 90).
El-izn (dozvola);
kosmička dozvola:
…ali oni time (tj. sihrom) nikome nisu bez Allahove dozvole mogli nauditi… (El-Bekara, 102);
šerijatska dozvola:
…Reci: “Da li vam je Allah to dozvolio ili Allaha potvarate?” (Junus, 59)
Zar oni da imaju božanstva koja im propisuju da vjeruju ono što Allah nije dozvolio? (Eš-Šura, 21).
El-dža‘l (činjenje[6]);
kosmičko činjenje:
…I tako Allah čini kaznu onima koji ne vjeruju. (El-En‘am, 125);
šerijatsko činjenje:
Allah nije učinio ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama…[7] (El-Maida, 103).
Što se tiče ajeta:
Allah je učinio da Kaba, Časni hram, bude preporod za ljude… (El-Maida, 97),
u njemu nalazimo primjer i za kosmičko i za šerijatsko činjenje, jer je Uzvišeni Allah Svojom kosmičkom odredbom Kabu učinio svetom, a i Svojim šerijatom zahtijeva da je ljudi drže svetom.
El-kelimāt (riječi);
kosmičke riječi:
Tako se obistinila riječ Gospodara tvoga da neće (po)vjerovati oni koji u grijehu žive (Junus, 33);
šerijatske riječi:
Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti mu zaštitu podaj sve dok ne posluša Allahove riječi… (Et-Tevba, 6).
I kosmičke i šerijatske riječi sadržane su u ajetu:
…i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove povjerovala… (Et-Tahrim, 12).
El-ba‘s (slanje);
kosmičko slanje:
…poslali smo protiv vas robove Naše… (El-Isra, 5);
šerijatsko slanje:
…i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti… (El-Bekara, 213),
On je neukima poslao Poslanika… (El-Džumua, 2).
El-irsāl (slanje)[8];
kosmičko slanje:
On je Taj koji šalje vjetrove… (El-A‘raf, 57);
šerijatsko slanje:
On po Poslaniku Svome šalje uputu i vjeru istinitu… (Es-Saff, 9).
Et-tahrīm (zabrana);
kosmička zabrana:
A Mi smo mu već odranije bili zabranili dojilje… (El-Kasas, 12);

šerijatska zabrana:
…a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate… (El-Maida, 96).
El-ītā (davanje);
kosmičko davanje:
…a Allah daje vlast kome On hoće… (El-Bekara, 247);
šerijatsko:
…Čvrsto prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!… (El-Bekara, 93).
El-kurh (prezir);
kosmički prezir:
…ali je Allah prezreo da idu, pa ih je zadržao… (Et-Tevba, 46);
šerijatski prezir:
Sve je to prezreno, Gospodaru tvome mrsko (El-Isra, 38).
Što se tiče razlika između kosmičkog i šerijatskog u ovim pojmovima, one odgovaraju razlikama između kosmičko-kaderske i šerijatsko-vjerske Allahove volje, o čemu je prethodno bilo riječi.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/allahova-volja-vrste-i-primjeri/

[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/156–157, i El-Istikama, 1/433. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza.
[2] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/180–183, 5/360, 413, 414, 7/72, 73. Također vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 557, i Medaridžus-salikin, 1/264–268, Ibn Sahman, Tenbihu zevil-elbabis-selimeti anil-vukui fil-elfazil-mubtedeatil-vehima, str. 61–62, Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza, Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 100, Salih Fevzan, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 42–43, dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 162, Abdullah b. Džibrin, Et-Talikatu ala lumatil-itikad, str. 60–61.
[3] Tj. čovjekovo opiranje grijesima i borba protiv strasti i duše koja ga navodi na zlo. (op. prev.)
[4] Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Istikama, 2/78.
[5] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 558–567.
[6] Što možemo prevesti i kao određivanje, davanje i tome slično, a što znači da bi prijevod ajeta mogao glasiti: “…I tako Allah određuje kaznu onima koji ne vjeruju”, odnosno: “…I tako Allah daje kaznu onima koji ne vjeruju”. Takav je slučaj i sa prijevodom ostalih ajeta u kojima se spominje el-dža‘l. (op. prev.)
[7] Pojašnjenje pojmova spomenutih u ovom ajetu nalazimo u predaji koju bilježi imam Buhari u Sahihu, br. 4623, a koju prenosi Seid b. Musejjib. Shodno ovoj predaji, behīra je deva čije je mlijeko bilo rezervirano samo za božanstva idolopoklonika; sāiba je deva koju su puštali na slobodu u ime svojih božanstava i na nju ništa nisu tovarili; vesīla je mlada deva koja bi dva puta uzastopno okotila žensko mladunče; hām je mužjak deve koji je tačno određeni broj puta oplodio ženke deva, pa bi ga nakon toga ostavljali svojim božanstvima, tako da na njega ništa ne bi tovarili. (op. prev.)
[8] El-ba‘s i el-irsāl imaju vrlo blisko značenje, gotovo identično, pa je i prijevod ova dva pojma istovjetan. (op. prev.)

Vidi manje

Ako bi neko kazao: “Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On u isto vrijeme sa tim nije zadovoljan, niti to voli, i kako, također, usaglasiti činjenicu da je Uzvišeni Allah Svojom voljom dao da se određena stvar desi sa činjenicom da On istu tu stvar mrzi i prezire?”,
odgovor bi glasio: Rezultate, koji se određenim djelovanjem žele postići, možemo podijeliti na dvije vrste: ciljani rezultat, dakle ono što se određenim djelovanjem primarno želi postići; i sporedni rezultat, tj. ono što dolazi kao posljedica ostvarenja ciljanog rezultata.

Što se tiče primarnog, tj. ciljanog (pozitivnog) rezultata koji se želi ostvariti, njegovo je ostvarenje poželjno zbog toga što je on u suštini nešto što je lijepo i što sadrži svekoliko dobro, te je zbog toga njegovo ostvarenje samo po sebi i cilj, dok, s druge strane, sporedni rezultat nije sam po sebi cilj, pa on (ponekad) sa sobom ne donosi suštinsku dobrobit i pored toga što se ostvaruje na način koji vodi ka određenoj dobrobiti. Dakle, ovaj sporedni rezultat nekada je sam po sebi nešto što je ružno i nepoželjno, ali on u isto vrijeme zna biti i poželjan zbog (pozitivnih) rezultata do kojih će dovesti, tako da se u njemu sjedinjuju dvije prividne oprečnosti: njegova nepoželjnost i poželjnost, što ustvari nije kontradiktorno, jer je ostvarenje ovog rezultata poželjno s jedne, a nepoželjno s druge strane.

Ovo je općepoznato. Naprimjer, razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju.

Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele.

Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu. Dakle, ovo je poznato i shvatljivo čak i stvorenjima, tj. običnim ljudima, pa kako da to ne bude poznato Sveznajućem i Mudrom Stvoritelju, kojem ništa nije nepoznato? Znači, Uzvišeni Allah ponekad mrzi određenu stvar, međutim, On u isto vrijeme i želi da se ona desi, jer će njeno ostvarenje dovesti do onoga što On voli i sa čime je zadovoljan, u čemu nema nikakve kontradikcije.

Kako bi ovo postalo jasnije, navest ćemo dva primjera:

– Stvaranje Iblisa i mudrosti koje su proizašle iz toga

Uzvišeni Allah stvorio je Iblisa koji je osnova izopačenosti i pokvarenosti i od kojeg kreću sva zla ovog svijeta, kao što su kriva vjerovanja, zabludjela uvjerenja, slijeđenje strasti, povođenje za sumnjama i tome slično. Iblis je glavni uzročnik ljudske zablude i nesreće i on ljude navodi da čine djela koja izazivaju Allahovu srdžbu. Međutim, Iblis svojim postojanjem prouzrokuje i mnoge pozitivne posljedice i u njegovom postojanju kriju se mnoge mudrosti.

Prije nego što kažemo nešto o tim mudrostima, potrebno je ukazati na jednu vrlo bitnu stvar. Naime, mi tvrdimo da u svemu onome što Uzvišeni Allah čini i u svemu onome što naređuje postoji određena mudrost i stanovita korist, međutim, nije nužno da nama, ljudima, ta mudrost uvijek i u svim situacijama bude potpuno jasna. Dužni smo, dakle, vjerovati da u svemu što Uzvišeni Allah čini postoji određena vrsta mudrosti, bez obzira postala nam ona jasna ili ne, jer On nije svim Svojim stvorenjima omogućio da te mudrosti dokuče i shvate, već ih je podučio samo onome što On želi i hoće. Štaviše, mnogo je više onoga što je ljudima ostalo skriveno i nepoznato od onoga što im je poznato i što znaju. Zbog toga, musliman je obavezan čvrsto vjerovati da nijedno Allahovo djelo niti naredba nisu lišeni velike i zapanjujuće mudrosti, pred čijom veličinom zastaje um, pa makar on i ne shvatao sve detalje i pojedinosti te mudrosti jer, kako pravilo kaže, nepoznavanje određene stvari nije dokaz da ta stvar ne postoji. Naprimjer, određene segmente medicine, poput operativnih zahvata, poznaju samo ljekari koji su specijalisti u toj oblasti, a sličan je slučaj i u oblasti inžinjeringa i ostalih vrsta nauka i vještina, međutim, to što svi ljudi ne poznaju ove oblasti nikako ne znači da one ne postoje ili da ih treba poricati.

Nakon što smo potvrdili ovo pravilo, navodimo nekoliko mudrosti koje su, prema mišljenju islamskih učenjaka, prouzročene stvaranjem Iblisa:

1. Ljudi postaju svjesni moći Uzvišenog Gospodara da Svojom voljom stvori sušte suprotnosti. Tako je Uzvišeni Allah stvorio Iblisa, to najgroznije i najodvratnije biće, koje je uzročnik svakoga zla, kao što je nasuprot njega stvorio Džibrila, jedno od najčasnijih i najneporočnijih bića, koje je izvorište svakog dobra, pa neka je uzvišen Onaj koji je stvorio oba ova bića! Allahova moć manifestira se i u stvaranju noći i dana, vreline i studeni, vode i vatre, bolesti i lijeka, smrti i života, ljepote i ružnoće… Svaki od negativnih elemenata ističe ljepotu i pozitivnost svoje suprotnosti. Ovo je jedan od najjasnijih dokaza koji ukazuju na savršenstvo Allahove moći, na Njegovu veličinu i apsolutnu vlast koja je samo Njegova privilegija. On je stvorio sve ove suprotnosti, stavio ih jedne naspram drugih i učinio da svaka od njih djeluje protiv druge. Sve spomenuto odvija se isključivo Allahovim upravljanjem i Njegovim rukovođenjem, u čemu se opet ogleda Njegova mudrost i svemoć, jer, ukoliko bi jedna od suprotnosti izostala u potpunosti, nestalo bi i mudrosti u vezi sa njom, a Njegova svemoć bila bi dovedena u pitanje.

2. Uzvišeni Allah Svojim štićenicima pruža priliku da na najdosljedniji način upotpune sve stepene ibadeta i tako Mu iskažu svoju pokornost. Ovo se ostvaruje kroz ustrajno suprotstavljanje Allahovih iskrenih robova Iblisu i njegovim sljedbenicima, izazivanje njihove srdžbe kroz bogobojaznost i pokornost Uzvišenom Allahu, te traženje utočišta kod Allaha, moleći Ga da ih zaštiti od prokletog Iblisa, njegovih štićenika i njihovih spletki. Na ovaj način iskreni Allahovi robovi ostvaruju nebrojene ovosvjetske i onosvjetske koristi, koje, ako Iblis i njegove sluge ne bi postojale, ne bi mogli ni ostvariti.

Iskrenu ljubav prema Allahu, usrdno obraćanje samo Njemu, oslanjanje samo na Njega, strpljivost, bespogovorno zadovoljstvo sa Njim i Njegovom odredbom i tome slično, ubrajamo u Allahu najdraže vidove ibadeta, a ništa od spomenutog nije moguće ostvariti osim kroz ustrajno suprotstavljanje strastima, borbu sa samim sobom, te kroz poniznost pred Uzvišenim Gospodarom i davanje prednosti ljubavi prema Njemu nad svim drugim što postoji. Povod za sve spomenute vrste ibadeta jeste stvaranje i postojanje prokletog Iblisa.

3. Iskušenja i nevolje. Iblis je, između ostalog, stvoren i kako bi bio povod za ljudska iskušenja, kroz koja će se razdvojiti dobri od onih loših.

4. Značenja Allahovih imena dolaze do izražaja, kao i sve ono što ona podrazumijevaju i što je vezano za njih. U imena Uzvišenog Allaha ubrajaju se i imena kao što su Er-Rāfi‘ (Onaj koji uzdiže onoga koga On želi), El-Hāfid (Onaj koji spušta onoga koga želi), El-Muizz (Onaj koji uzvisuje), El-Muzill (Onaj koji unizuje), El-Hakem (Apsolutni Sudac), El-Adl (Najpravedniji).

Svako od ovih Allahovih imena podrazumijeva postojanje onoga na što se ona odnose i što ona svojim značenjem i podrazumijevaju[2], tako da je stvaranje Iblisa istaknulo značenja imena Uzvišenog Allaha, što se, ako bi svi ljudi bili vjernici i Allahu pokorni, ne bi desilo.

5. Na površinu izlazi ono što se nalazi u ljudima, tj. u njihovoj prirodi, bilo da se radi o dobru ili zlu. Ljudska priroda počiva na dvjema osnovnim karakteristikama, a to su dobro i zlo, odnosno ružno i lijepo, međutim, one ostaju skrivene u ljudima baš kao što je plamen skriven u kresivu sve do trenutka dok se on ne upali. Što je kresivo za vatru, to je šejtan za ljudsku prirodu, odnosno, stvaranjem šejtana priroda pokvarenih i loših ljudi izlazi na vidjelo, te njihova volja za činjenjem ružnih djela svima postaje očita, baš kao što je slanje poslanīkā bio povod da na vidjelo izađe priroda dobrih ljudi, nakon čega i njihova volja za činjenjem dobra također postaje očita. Na ovaj način Najmudriji od svih mudrih daje da iz dobrih ljudi na površinu izađe i vidljiva postane njihova dobrota, koja je do tada bila u njima skrivena, kao što na sličan način daje da iz pokvarenih ljudi na površinu izađe i svima očitom postane njihova zloba i pokvarenost. Nakon toga, Allahova mudrost pokazuje se na objema skupinama, te postaje legitimno da se i nad jednom i nad drugom, shodno zasluzi, primijeni Njegov propis, da bi se potom svima obznanilo ono što je Uzvišeni Allah, shodno Svome sveobuhvatnom znanju, znao oduvijek.

6. Ukazuju se mnogobrojni Allahovi znakovi, kao i čudesna moć u Njegovom djelovanju. Nevjerstvo i zlo, koje su počinile izopačene i pokvarene duše nevjernika i silnika, bili su povod da Uzvišeni Allah pošalje mnoga čuda i jasne znakove Svoje moći. Takav je primjer sa Velikim potopom, silovitim vjetrom kojim je uništen narod Ad, uništenjem naroda Semud, propasti naroda poslanika Luta, preobražajem vatre, u koju je bačen poslanik Ibrahim, alejhis-selam, u hladnu i spasonosnu, sa svim čudima koja je Uzvišeni Allah pokazao preko poslanika Musaa, kao i sa svim ostalim sličnim čudesima i jasnim dokazima. Kada bismo, hipotetički, zamislili da nevjerstvo i nevjernici, kao i poricatelji vjere, ne postoje niti da su ikada postojali, nijedno od spomenutih čuda i jasnih znakova, koje ljudi prepričavaju kroz generacije i koje će sa koljena na koljeno prenositi dovijeka, ne bi se ni ukazali.

Uzvišeni Allah nije Iblisa ostavio da sve do Sudnjega dana ljude zavodi i navodi ih na krivi put iz neke počasti prema njemu, već samo kako bi ga još više ponizio i kako bi se ovaj prokletnik još više ogriješio, što će, naravno, samo povećati njegovu kaznu i umnogostručiti njegovu patnju. Ovdje još valja napomenuti da je Uzvišeni Allah Iblisa učinio nekom vrstom testa za ljude, kako bi se kroz stepen podložnosti njemu i njegovom djelovanju odvojili dobri od loših, o čemu je već ranije bilo govora, a imajući u vidu da će ljudi na Zemlji egzistirati sve do Sudnjega dana, to svakako znači da će i Iblis postojati sve dok postoje i ljudi, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

Nastaviće se…

____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kako-to-da-uzviseni-allah-zeli-da-se-nesto-desi-a-da-u-isto-vrijeme-on-sa-tim-nije-zadovoljan/

___________________________
[1] Za više pojedinosti vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–412, 445–460, Tarikul-hidžretejn, str. 181–183, El-Fevaid, str. 136–140, uvod u djelo Miftahu daris-seada, str. 3, i Medaridžus-salikin, 1/264–269 i 2/190–198. Također vidjeti: Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 252–256, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 205–210, Sefarini, Levamiul-envaril-behijja, 1/339–343.
[2] Odnosno, ako kažemo da je Uzvišeni Allah El-Muzill (Onaj koji unizuje), to automatski podrazumijeva da postoje grješnici koji su svojim grijesima i nepokornošću zaslužili da ih Allah ponizi, a grješnici griješe prvenstveno zbog toga što su ih zaveli Iblis i njegovi sljedbenici. (op. prev.)

Vidi manje