Piše: Amir Durmić
Kada bi bilo moguće napraviti globalnu anketu kojoj bi bio za cilj, saznati koja je životinja ljudima najomiljenija, gotovo smo sigurni da bi najveći broj ljudi odabrao konja. Ova plemenita životinja je oduvijek ljudima bila draga, zbog svoje ljepote i elegancije sa jedne strane, kao i zbog ogromne koristi koju pruža čovjeku sa druge strane.
Jašući na leðima konja, čovjek je otkrivao nova prostranstva koja su mu bila nepoznata, upoznavao nove narode i kulture, vodio ratove i osvajao države. Kao životinja koja je ostavila veliki utjecaj na historiju čovječanstva, a samim tim i historiju Islama, konj je našao svoje mjesto i spomen u mnogim šerijatskim izvorima. Konji se u Kur’anu, direktno ili indirektno spominju desetak puta, dok desetine, a možda i više od stotinu hadisa različitog stepena vjerodostojnosti, govori o ovim životinjama. U hadiskim zbirkama, konji se većinom spominju u poglavljima džihada, dok je imam Nesai u svome Sunenu jedno čitavo poglavlje naslovio Kitabul-hajli – poglavlje o konjima. Kroz ovaj tekst ćemo uz Allahovu pomoć, reći nešto o vrijednosti i odlikama ovih životinja, uz kraći osvrt na neka fikhska pitanja vezana za njih, kako nam ni ovaj dio sunneta Allahovog poslanika s.a.v.s. ne bi ostao nepoznat.

KONJI SPADAJU U NAJVEĆE DUNJALUčKE UKRASE

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi… ”.
( Ali Imran, 14 ).

Iz ajeta je vidljivo da Uzvišeni Allah konje spominje u kontekstu najvećih ovosvjetskih ukrasa, kao što su žene, sinovi i nebrojena blaga. Kao i po pitanju svih dunjalučkih stvari, ukoliko se čovjek drži šerijatskih normi i ne prelazi vjerom propisane granice, u simpatijama i ljubavi prema ovim životinjama nama ništa loše. Allahov poslanik, Sulejman a.s. je jedne prilike promatrao rasne konje koji su bili izvedeni pred njega, pa je toliko bio opčinjen ljepotom tog prizora da je zaboravio večernju molitvu i zikr, o čemu nam govori Uzvišeni u prijevodu značenja:
” Kada su jedne večeri pred njega (Sulejmana a.s.) bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali, on reče: Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu! Vratite mi ih – reče – i on ih poče gladiti po nogama i vratovima. ” (Sad, 31-33).
Komentatori Kur’ana spominju da je Sulejman a.s., nakon što je primijetio da je sunce zašlo a on nije obavio molitvu, naredio da se svi konji zakolju, na što se odnosi ajet:
” i on ih poče gladiti po nogama i vratovima ”, jer su bili razlogom njegovog zaborava. Svakako da Sulejman a.s. ovu molitvu nije izostavio namjerno, već iz zaborava, što je moguće da se desi čak i božjim poslanicima, kao što je Muhammed s.a.v.s. u danu bitke na Hendeku, zaboravio klanjati ikindiju namaz, pa ju je klanjao tek nakon zalaska sunca. (Buhari, br.596; Muslim, br. 631; od Džabira r.a.). Navodi se i broj konja koji su bili dovedeni pred Sulejmana a.s., pa neki kažu da ih je bilo dvadeset, dok drugi navode puno veću brojku. Navode se i mišljenja, vjerojatno preuzeta iz israilijata, da su to bili krilati konji koji su izišli iz mora. Možda odavde i potiče poznata legenda o konjima koji imaju krila. čak i u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s. imamo pomen krilatih konja. Nakon što se vratio iz bitke na Hajberu ili Tebuku, Poslanik s.a.v.s. je Aišu r.a. vidio da se igra sa lutkama meðu kojima je bio i konj sa krilima koja su bila napravljena od platna. Kada ju je upitao:
”Kako konj da ima krila?”, ona je odgovorila: ” Zar nisi čuo da je Sulejman a.s. imao krilate konje? ”, na što se Poslanik s.a.v.s. nasmijao da su mu se ukazali kutnjaci. (Ebu Davud, br. 4924; od Aiše r.a. Šejh Albani ga smatra vjerodostojnim. Vidjeti: Gajetul-Meram, br 129 ). Što se tiče činjenice da je Sulejman a.s. sabljom poklao konje, to naravno nije učinio sa namjerom mučenja ili kažnjavanja ovih životinja, već je htio da na odreðen način ukori samoga sebe, a meso je vjerovatno podijelio kao sadaku na Allahovom putu. Jedan dio mufessira smatra da Sulejman a.s. nije zaklao ove konje, već da ih je bukvalno, milovao po vratovima, zbog toga što ih je izrazito volio. (Vidjeti: tefsir Ibn Kesira 4/34-35; Kurtubi 15/184-188; Sa’di str. 658). Možda tajna velike ljudske ljubavi prema konjima, leži i u činjenici da oni svakoga jutra Allahu upućuju dovu u kojoj Allaha mole da ih omili ljudima. Kaže Ebu Zerr r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nema ni jednog arapskog konja a da svakoga jutra ne moli govoreći: Allahu moj, učinio si me imetkom onome kome si htio od sinova Ademovh, i moju si opskrbu dao u njegovim rukama, pa me njemu učini dražim od njegove porodice, imetka i djece ”. ( Ahmed 5/162; pod brojem 21334, Nesai 6/223; Hakim 2/144; i ocijenio ga vjerodostojnim, a u ocjeni se složio Zehebi. Vjerodostojnim ga je ocjenio i šejh Albani r.h., u Sahihu Tergibi ve Terhib, br. 1251).
TRI VRSTE KONJA

Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji su za trojicu ljudi:
Jednom će biti nagrada, drugome zaštita a trećem kazna. Nagrada će biti onom ko ih bude držao sa namjerom borbe na Allahovom putu, pa ako ih bude napasao na livadi ili bašti, šta god popasu povezani na toj livadi ili bašti, pisaće mu se u dobra djela. Ukoliko prekinu uže na kome su povezani, pa otrče na brežuljak ili dva, vlasniku se za njihov izmet i stope računaju dobra djela. Ako proðu pored rijeke pa se iz nje napiju, a on nije namjeravao da ih napoji, i to mu se računa u dobra djela. Zaštita su onome ko ih drži radi zarade i opskrbe a ne zaboravi Allahovo pravo u njihovim vratovima i leðima, a grijeh i kazna su onome ko ih uzme iz hvalisanja, licemjerstva i neprijateljstva prema muslimanima ”. ( Buhari, br. 2371; Muslim, br. 987; sabirači sunena i mnogi drugi. Vidjeti: Sahihul-Džami’, br. 3352 ). Iz ovog, i hadisa sličnog sadržaja zaključujemo, da generalno postoje tri vrste konja:

KONJ ZA KOGA ĆE ČOVJEK BITI NAGRAÐEN

Teško bi bilo pobrojati sve hadise koji govore o vrijednosti i nagradi koja čeka onog ko drži konja sa namjerom da mu bude jahalica u borbi na Allahovom putu. Poslanik s.a.v.s. izmeðu ostalog kaže da će vlasnik takvog konja biti nagraðen za sve što taj konj pojede i popije, za svaki korak koga koraci, pa čak i za ono što izbaci iz sebe u vidu izmeta i mokraće.( Buhari 2853; Muslim, 987; Vidjeti Sahihul-Džami’, 5967, Irvaul-galil, 1586 ). Takoðer Poslanik s.a.v.s. je obećao, da će oni koji budu vodili brigu o ovakvim konjima biti potpomognuti, i da je onaj ko troši imetak na brigu o ovakvom konju, kao onaj koji stalno i bez prekida dijeli sadaku. ( Sahihul Džami’, br. 3349 i 3355 ). Zato su prve generacije ovoga ummeta često njegovali konje kako bi ih koristili u džihadu, nadajući se ovim obećanim nagradama. Jedne prilike je Amr b. Utbe r.h., jedan od tabiina koji je bio poznat po skromnosti i ljubavi borbe na Allahovom putu, izišao na pijacu i kupio konja koga je platio četiri hiljade (vjerojatno dirhema). Neki su ga korili govoreći da ga je preskupo platio, na što im je on poručio: ” Svaki korak kojim me moj konj približi neprijatelju, draži mi je od četiri hiljade ”.
( Mešariu’-ešvak, 1/338, od Ibn Nehhassa).

Na ovu vrstu konja se odnosi i hadis od Abdullaha b. Omera r.a., da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji u svojim perčinima (griva koja pada na čelo) nose dobro do sudnjega dana, nagradu (na drugom svijetu) i ratni plijen ” . ( Buhari 2852; Muslim 1871; ). Ovaj hadis je mutevatir. ( Vidjeti: Nazmul-mutenasir, br. 146). Prenosi ga oko dvadeset ashaba i zabilježen je u svim poznatijim hadiskim zbirkama, a mnogi ga učenjaci navode i kao dokaz da će džihada biti do sudnjega dana. (Vidjeti: Fethul-Bari, 6/67). U drugom hadisu stoji da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” U konjskim perčinima je blagoslov do sudnjega dana ”. (Muslim, br. 1874, od Enesa r.a.). O vrijednosti ovih konja, govori i činjenica da je Poslanik s.a.v.s. jahaču u džihadu odredio jedan udio ratnog plijena, a konju dva. (Buhari 2863; Muslim 1862; od Abdullaha b. Omera r.a.). Svakako da udio koji se dobiva na ime konja pripada njegovom vlasniku, kako bi ga mogao timariti i voditi brigu o njemu.
KONJ KOJI ćE BITI ZAŠTITA OD SIROMAŠTVA:
U drugu vrstu spadaju oni konji, koje čovjek bude držao radi zarade i opskrbe. Za takvog konja je Poslanik s.a.v.s. rekao da pripada čovjeku, i da će mu biti zaštita od siromaštva. ( Ahmed 1/395; sa ispravnim lancem prenosilaca, od Abdullaha b. Mesu’da. Vidjeti: Sahihul-Džami’,br. 3350,). U komentaru spomenutog hadisa: ” Konji u svojim perčinima nose dobro do sudnjega dana… ”, imam Hattabi r.h. kaže:
” Ovaj hadis upućuje, da je imetak koji se stiče zaradom od konja, jedan od najljepših i najboljih načina zarade… ”. ( Fethul-Bari 6/67 ).
KONJ ZA KOGA ĆE VLASNIK SNOSITI GRIJEH

Treća vrsta su oni konji, koje čovjek bude držao radi hvalisanja i neprijateljstva prema muslimanima, kako je rečeno u spomenutom hadisu. Takvi konji će čovjeku biti teret, odnosno grijeh i kazna na sudnjem danu. Analizirajući današnju situaciju, lako možemo primijetiti, da veliki broj ljudi, pogotovo onih bogatijih, konje drži upravo zbog hvalisanja i lažnog ponosa, tako da je njegovanje skupocjenih konja postao trend svjetskih milionera. Ogromna bogatstva se troše na pribavljanje i njegovanje skupocjenih grla, koja se drže radi rejtinga ili učestvovanja na utrkama kojima je cilj klaðenje, a Poslanik s.a.v.s. je za konja na koga se kladi u utrci, rekao da pripada šejtanu. ( Sahihul-Džami’,br. 3350 )

POSLANIK S.A.V.S. I KONJI

Allahov Poslanik s.a.v.s. je sigurno volio konje što se jasno da vidjeti iz mnoštva hadisa koje je o njima izrekao u pozitivnom kontekstu. Zbog toga, Ibn Abdul-Berr r.h. tvrdi, da ti hadisi upućuju na prednost konja nad ostalim životinjama, jer Poslanik s.a.v.s. ni za jednu drugu vrstu životinja nije rekao ono što je rekao za njih. (Fethul-Bari, 6/66). Poznata su nam čak i imena konja koje je jahao Muhammed s.a.v.s. Jednom je u Medini zavladao strah (od neprijatelja), pa je Poslanik s.a.v.s. posudio konja od Ebu Talhe r.a. koji se zvao Mendub i koji je bio vrlo spor. Uzjahao ga je bez sedla a sablja mu je bila okačena oko vrata. Nakon što se vratio, Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” Nismo uočili nikakvu opasnost, a zaista sam se uvjerio da je (ovaj konj) kao more (vrlo brz) ”. (Buhari, br. 2627 i 2867; od Enesa b. Malika r.a.). U drugom hadisu se navodi, da nakon ovog dogaðaja, nijedan konj nije bio brži od ovog, prije vrlo sporog konja. (Buhari, br. 2867). Iz spomenute predaje zaključujemo, da je Poslanik s.a.v.s. bio izrazito hrabar ratnik, a ujedno i vrstan jahač, jer samo najbolji jahači mogu jahati bez sedla.(Fethul-Bari 6/82). U drugoj predaji se kaže da je Poslanik s.a.v.s. imao konja po imenu Luhajf (Buhari, br. 2855). Pored ovoga što smo naveli od ljubavi i simpatija koje je Poslanik s.a.v.s. imao prema konjima, nije vjerodostojan hadis u kome se kaže, da poslije žena, Poslaniku s.a.v.s. (od stvari dunjaluka) ništa nije bilo draže od konja. (Nesai 6/218; od Enesa r.a, sa slabim lancem prenosilaca kako kaže šejh Albani r.h. Vidjeti: Daifu Nesai, br. 232).

POŽELJNI I NEPOŽELJNI KONJI

Iako su konji općenito blagoslovljene životinje, Poslanik s.a.v.s. je posebno volio konje odreðenog izgleda i boje, dok je neke vrste izbjegavao i nije ih preporučio. Prenosi Ibn Abbas r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Blagoslov je u crvenkastim konjima ”. (Tirmizi, br. 1695; Ebu Davud, br. 3545; Ahmed 1/272; Ahmed Šakir r.h. ga je u opaskama na Musned ocjenio dobrim br.2454, a šejh Albani vjerodostojnim u Sahihul-Džami’, br.8162). U drugom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže da je najbolji konj crne boje (vranac), sa bijelom pjegom na čelu ili nosu, pa onda konj sa bijelim nogama i biljegom na čelu, ili konj kestenaste boje. ( Tirmizi, br. 1696; Ibn Madže, br. 2789; od Ebu Katade r.a. Albani r.h. ga smatra vjerodostojnim. Sahihul-Džami’, br. 3273 ). Sa druge strane, Poslanik s.a.v.s. nije volio konja koga Arapi zovu ” šikkal ”, (Muslim, br. 1875; od Ebu Hurejre r.a.) a to je, po objašnjenju jednog od prenosilaca hadisa, konj čija je zadnja desna, i prednja lijeva noga (od koljena pa nadolje), bijele boje, ili suprotno. Na pitanje, zašto je baš ovakvog konja Poslanik s.a.v.s. izbjegavao, imam Nevevi r.h. odgovara, da ga je vjerovatno probao jahati pa mu se nije svidio, a Allah najbolje zna. ( Šerhu Nevevi 13/19 ).
MOŽE LI U KONJIMA BITI NESREĆE I ZLE KOBI?

Dobro nam je poznato da je Islam vjera koja je daleko od svakog vida sujevjerja i praznovjerja, jer je jedan od temelja islamskog vjerovanja, čvrsto ubjeðenje, da sve što se dešava i zbiva, biva Allahovom voljom i odreðenjem. Ništa što nas zadesi nije nas moglo mimoići, a ono što nas je mimoišlo, nije nas moglo ni zadesiti. Kako onda objasniti slijedeći hadis, iz kojeg neko može pogrešno zaključiti, da u slijedeće tri stvari postoji zlo i nesreća: Kaže Poslanik s.a.v.s.: ” Ako i u čemu postoji nesretnost (zla kob), onda je to u ženi, konju i stanu ”. (Buhari 2859; Muslim 2226; od Sehla b. S’ada r.a.). Odgovor je u činjenici, da spomenute tri stvari nisu u svojoj suštini nesretne, već da postoji mogućnost da u njima bude nesreće kao i u svakoj drugoj stvari, samo što nesretnost u njima posebno teško pada čovjeku. Tako na primjer, nesretnost je: u ženi-ako je nemoralna, oštrog jezika, lijena i sl.; u konju-ako se ne koristi za džihad ili ako je jogunast i ljut ili previše skup; u stanu-ako je tijesan, neudoban i neuslovan. (Vidjeti: Šerhu Nevevi, 14/222; Fethul-Bari, 6/72-73; Tuhfetul-Ahvezi 7/116). U prilog ovakvom objašnjenju navedene predaje, ide i slijedeći hadis: ” Sreća sina Ademovog je u troje, a njegova nesreća je u troje. Sreća mu je u dobroj ženi, ugodnoj jahalici i u prostranom stanu, a njegova nesreća je u lošem stanu, neposlušnoj ženi i lošoj jahalici ”.( Sahihul-Džami’ br.3629, od Sa’da r.a.).

ZEKAT NA KONJE

Postoji suglasnost među islamskim učenjacima da nije obaveza davati zekat na konje koje čovjek koristi za lične potrebe, poput jahanja ili prijevoza tereta, kao ni na konje koji se koriste za borbu na Allahovom putu. Isto tako se slažu, da je obaveza davati zekat na konje koji su pripremljeni za trgovinu, jer tada ulaze u trgovačku robu, na koju se obavezno daje zekat kod svih islamskih pravnika osim sljedbenika zahirijskog (bukvalističkog) pravca. (Vidjeti: Fikhuz-zekati od šejha Kardavija, 1/259 ). Meðutim razilaze se kada je riječ o konjima koji se većinu godine nalaze na ispaši i koji se drže sa namjerom razmnožavanja i povećanja broja jedinki u krdu.

I u ovom slučaju, većina islamskih učenjaka, meðu kojima i učenici Ebu Hanife, Muhammed i Ebu Jusuf, smatraju da nije obaveza davati zekat na ovu vrstu konja i to dokazuju slijedećim argumentima:
1- Riječi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ” Musliman ne daje sadaku (zekat) na svoga roba ni na svoga konja ”. ( Buhari, br. 1464; Muslim, 982; od Ebu hurejre r.a. ).
2- Prenosi Alija r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Oprostio sam vam zekat na robove i konje… ”. ( Tirmizi 620; Ebu Davud 1574; i drugi. Vjerodostojnim ga je ocjenio šejh Albani u Sahihul-džami’,br.4375, i šejh Ahmed Šakir r.h u opaskama na musned imama Ahmeda, br.711 ).
Sa druge strane, imam Ebu Hanife r.h. i još neki pravnici smatraju, da se na ovu vrstu konja daje zekat, ali samo onda kada su u krdu izmiješani mužjaci i ženke jer na taj način dolazi do parenja i povećanja broja grla. ( Bedai’us-senai’a, 2/133; El-hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi 1/99;). Dokazi su mu slijedeći:
1-Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za jednu vrstu konja čovjek će biti nagraðen, druga vrsta će mu biti zaštita, a za treću vrstu će biti grješan… Što se tiče one vrste koja će mu biti zaštita, to su konj koga je uzeo radi zarade i opskrbe pa ne zaboravi na Allahovo pravo u njihovim leðima i vratovima…”. (Buhari 2371; Muslim 987; i sabirači sunena ). Ebu Hanife r.h. smatra da se Allahovo pravo u vratu i leðima konja, odnosi na zekat, dok prva skupina učenjaka odgovara i kaže da se misli na timarenje i lijepo ophoðenje prema konju kao i njegovu pripremu za džihad.
( Šerhu Nevevi 7/66 ).
2- Od Džabira r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za svakoga konja, koji je na ispaši daje se po jedan dinar (zekata). ” ( hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. Vidjeti: Daiful-džami’, br.3997, i Ed-daife, br. 4014 ).
Mišljenje Ebu Hanife r.h., podržava i šejh Kardavi, pozivajući se na postupke nekih ashaba, iz kojih se može zaključiti propisanost zekata na konje. (Fikhiz-zekati 1/266-267). Oko ovog pitanja se vode mnoge rasprave u klasičnim i suvremenim fikhskim djelima, ali je prvo mišljenje sigurno prioritetnije, zbog jačine i nedvosmislenosti hadisa koji govore na ovu temu.

KONZUMIRANJE KONJSKOG MESA

Slično kao i u prethodnom pitanju, većina islamskih učenjaka konjsko meso smatra dozvoljenim za jelo, dok ga Ibn Abbas r.a., imam Ebu Hanife i Malik smatraju pokuðenim ili čak zabranjenim. ( Mugni, 11/66; Šerhu Nevevi 13/96; Subulus-Selam 4/116 ). Prva skupina svoj stav temelji na slijedećim dokazima.
1- Kaže Džabir r.a.: ” Poslanik s.a.v.s. je na dan Hajbera zabranio meso domaćih magaraca, a dozvolio meso konja ”. ( Buhari, br. 4219; Muslim, br. 1941; ).
2- Od Esme, kćerke Ebu Bekra r.a. se prenosi da je rekla: ” U vrijeme Poslanika sallallahu alejhi ve sellem smo zaklali konja i jeli ga dok smo boravili u Medini ”.
( Buhari, br. 5510; Muslim, br. 1942; ).
Druga skupina uglavnom svoj stav temelji na hadisu, koga prenosi Halid b.Velid r.a., a bilježe ga Ebu Davud ( br.3790), Nesai ( 7/202) Ibn Madže (br.3198) i drugi, u kome je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jedenje konjskog mesa. Meðutim ovom hadisu su prigovorili mnogi hadiski stručnjaci poput imama Ahmeda, Buharije, Darekutnija, Bejhekija, Ibn Abbdul Berra i drugih, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. ( Šerhu Nevevi 13/96 ). Slabim ga smatra i šejh Albani r.h. ( Vidjeti: Daiful-džami’, br.6333, Ed-daife, br.1149 ). Pored ovog neutemeljenog hadisa, kao dokaz navode i ajet: ” i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras… ” ( En-Nahl, 8 ), uz pojašnjenje da je ove tri vrste životinja Allah stvorio radi jahanja, kako stoji u ajetu, a ne radi jela. Opet preferiramo prvo mišljenje koje je sigurno preče i jače zbog nedvosmislenosti i jačine argumenata, dok je drugi stav slab, jer se zasniva na slabom hadisu, i ajetu koji je općeg karaktera.

UTRKIVANJE KONJA

Organiziranje konjskih utrka, kojima je cilj uvježbavanje jahanja radi potrebe borbe na Allahovom putu, i u kojima nije odreðena nagrada za pobjednika, je dozvoljeno po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka.( Meratibul-idžma’, od Ibn Hazma r.h. str. 254 ). Ova suglasnost se temelji na mnogim hadisima koji govore na ovu temu. Izmeðu ostalih i predaja Abdullaha b. Omera r.a., koji prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. organizirao utrke u kojima su učestvovali posebno pripremljeni i istrenirani konji, čija je staza bila duga šest ili sedam milja, kao i utrke u kojima su se natjecali obični, nepripremljeni konji, čija je staza bila dužine jedne milje. ( Buhari, br. 2870; Muslim, br. 1870). Takoðer je dozvoljeno da se za pobjednika odredi i nagrada, pod uslovom da je donator islamski vladar ili neka druga strana koja ne učestvuje u utrci. Postoje još mnogi uvjeti koje postavljaju islamski učenjaci vezano za konjske utrke, o čemu opširno govori Ibn Kajjim r.h u svome djelu el-Furusije , kao i Ibn Nehhas u Mešariu’l-ešvak 1/466-470.

NEKE ZABRANE VEZANE ZA KONJE

Poslanik s.a.v.s. je općenito zabranio uzimanje nadoknade za iznajmljivanje mužjaka koji bi trebao oploditi ženku odreðene vrste životinje, u što spadaju i konji. (Buhari br. 2284; od Ibn Omera r.a.). Danas pojedini bogataši, od kojih na žalost i veliki broj muslimana, izdvajaju cifre od više stotina hiljada funti samo kako bi šampionsko grlo oplodilo kobilu u njihovom vlasništvu, nadajući se da će buduće ždrijebe nositi očeve gene i pobjeðivati na svjetskim takmičenjima. Pored jasne zabrane ovog postupka u spomenutom hadisu, ovo spada u rasipništvo i bespotrebno bacanje novca, što je Islam oštro osudio. Kaže Allah u prijevodu značenja: « Uistinu su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. « (El-Isra, 27).
Pokuðeno je, a po nekim učenjacima i strogo zabranjeno, pariti magarca i kobilu kako bi se dobila mazga. Ovaj stav grade na hadisu Abdullaha b. Abbasa r.a. u kome kaže: ” Poslanik s.a.v.s. je bio pokorni rob. Nije nas, (Poslanikovu porodicu) izdvajao od ostalih ni po čemu, osim po tri propisa: obaveza nam je upotpunjavati abdest, ne smijemo uzimati milostinju, i zabranio nam je da navodimo magarca na kobilu ”. (Tirmizi, br.1701; i ocjenio ga vjerodostojnim, Ebu Davud, br. 808; Nesai 1/89; Ibn Madže, br. 426; Ahmed 1/225; i drugi. Ahmed Šakir r.h. ga je ocijenio vjerodostojnim u svojim opaskama na Ahmedov musned br.1977). Neki smatraju da se ovaj propis odnosi samo na ehlul-bejt (poslanikovu porodicu), jer hadis prenosi Ibn Abbas r.a. koji je bio amidžić Poslanika s.a.v.s. Drugi kažu da je zabrana opća, zbog hadisa u kome se kaže, da je jedne prilike Poslaniku s.a.v.s. poklonjena mazga, pa mu je Alija r.a. predložio da i oni spare magarca i kobilu, kako bi dobili mazgu. Na njegov prijedlog Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” To čine samo oni koji ne znaju ”. (Ebu Davud, br. 2565; Nesai 6/224; od Alije r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim i Sahih sunen Ebi Davud, br.2311). Kako uskladiti ove hadise iz kojih se razumije zabrana ovog postupka, sa činjenicom da je Allah dž.š. u Kur’anu dozvolio jahanje mazgi, a i sam Poslanik s.a.v.s. je koristio mazge i oko toga ne postoji nikakav spor? Pored mnogih objašnjenja koja islamski učenjaci navode, možda je najispravnije reći, da je ovaj postupak strogo zabranjen Poslanikovoj s.a.v.s. porodici, dok je drugim ljudima pokuðen, jer će za gajenje konja čovjek biti obilato nagraðen, dok se za gajenje mazgi ne spominju nikakve vrijednosti niti nagrada. Riječi Poslanika s.a.v.s.: ” to rade samo oni koji ne znaju ”, odnose se na ljude koji ne poznaju vrijednosti i nagrade za one koji vode brigu o konjima, pa zbog toga koriste mazge, a Allah najbolje zna. (Tuhfetul-Ahvezi 5/351-352; Avnul-Ma’bud 7/107; ).
Zabranjeno je na konje objesiti zvono ili nešto što pravi veliku buku. Kaže Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Ebu Hurejre r.a. : ” Meleci ne prate skupinu putnika u kojoj ima pas ili zvono ”.(Muslim, br. 2113; Tirmizi, br. 1703; i drugi). Ovdje se svakako misli na meleke milosti, a ne na meleke pisare koji nikada ne napuštaju nijednog čovjeka.
U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. je zabranio da se sijeku i krate konjske grive i repovi, uz objašnjenje da su njihovi repovi mahalice kojima tjeraju muhe, a grive pokrivači kojima se štite od studeni.(Ebu Davud, br. 2542; od Utbe b. Abda Es-Sulemija r.a.). Meðutim ovaj hadis nije vjerodostojan. Vidjeti Daiful Džami’ br.6254.

SLABI I LAŽNI HADISI O KONJIMA

Pored slabih i lažnih hadisa koje smo naveli u tekstu, postoje još dosta hadisa na temu konja, koji su takoðer ili slabi ili apokrifni. Neke od njih navodimo samo kako bi ukazali na njihovu slabost ili neutemeljenost:
1-U jednom dugom apokrifnom hadisu, izmeðu ostalog, navodi se i slijedeće: ” Kada je Allah htio stvoriti konja, rekao je zapadnom vjetru: » Od tebe ću stvoriti stvorenje koje će biti snaga mojih štićenika, poniženje mojih neprijatelja, i ukras mojih pokornih robova. Allah je uzeo pregršt tog vjetra i stvorio konja… ” . Dalje se navodi da je Allah Ademu a.s. prikazao sve što je stvorio, pa mu rekao da sebi izabere koje god hoće od Njegovih stvorenja, pa je Adam a.s. odabrao konja. Tada mu je Allah rekao: ” Izabrao si svoju moć, i moć svojih potomaka… ”. (Mevdua’t od
Ibnul-Dževzija, 2/224).
2- ” Džini ne mogu začarati onoga, u čijoj kući boravi čistokrvni konj ”. Hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. (Vidjeti: Ed-Daife br.3474, Daiful-Džami’ br.2664).
Neki lažni hadisi na temu konja, imaju veoma ružno značenje pa ih nećemo ni navoditi.

KONJI U DŽENNETU?

Jedne prilike je neki pustinjak prišao Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme, pa mu rekao: ” Božji Poslaniče, ja uistinu volim konje. Hoće li ih biti u džennetu? ”. Poslanik s.a.v.s. mu odgovori: ” Ako te Allah uvede u džennet, daće ti konja od crvenog dragog kamena ( rubina) koji će imati krila. Uzjahaćeš ga i na njemu letjeti kuda hoćeš.”
( Tirmizi 2544; od Ebu Ejjuba r.a. i ocjenio ga slabim. Šejh Albani r.h. ga je prvo ocjenio slabim u Daif Sunen Tirmuzi, br.2679, i Daiful-Džami’, br.1287, a poslije dobrim, zbog mnoštva puteva kojim je prenešen. Vidjeti: Sahihu Tergib, br. 3757, i Sahiha br. 3001 ). Kada ovaj hadis i ne bi prihvatili kao vjerodostojan, sigurno znamo da je Allah svojim dobrim robovima u džennetu obećao sve ono što požele. Zbog toga, ukoliko nekome zaista bude stalo do konja u džennetu, Allah će mu tu želju ispuniti, jer On svoje obećanje, neće iznevjeriti. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete ” (Fussilet,31). i u drugom ajetu: ”…u njemu (džennetu) će biti sve što duše zažele i čime se oči naslaðuju… ”. (Ez-Zuhruf , 71 ). A Allah najbolje zna.
Vrijeme u kome trenutno živimo, je vrijeme visoke tehnologije, brze razmjene informacija i suvremenog prijevoza, pa potreba za konjima nije ni približno velika kao što je bila nekad. Zamijenile su ih razne mašine i moderna prijevozna sredstva, što je Allahovom milošću, ljudima uveliko olakšalo svakodnevni život. Koriste se još samo u jako nerazvijenim zemljama, ili ih ljudi drže iz hobija. Meðutim, samo Uzvišeni Allah zna, šta nam donosi budućnost od smutnji, iskušenja, ratova i razaranja, ili energetske krize o kojoj se često govori i kojoj ćemo kao čovječanstvo, Allah najbolje zna, biti izloženi. Možda će opet u bližoj ili daljoj budućnosti, konji povratiti svoju staru ulogu i opet zauzimati bitno mjesto u životima ljudi. Muslimani neće biti iznenaðeni. O konjima ionako, znaju sve što im je potrebno.

Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 04 Lipanj 2007 02:22 (1 dio) i u ponedjeljak, 11 Lipanj 2007 12:55 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić
U šerijatskim tekstovima nalazimo tri vrste zakletve za koje se vežu odreðeni propisi:

PRVA:
Lagvul-jemin, ili brzopleta zakletva. Ova zakletva se odnosi na ono na što se čovjek zaklete ne namjerno bez razmišljanja, ne želeći u stvarnosti da se zaklete ali iz običaja često koristi zakletvu. Kao na primjer da kaže ”ne tako mi Allaha” ili ” da kunem se Allahom” i tome slično. Takoðer ova zakletva se odnosi, da se čovjek zaklete na nešto što misli da je istina a u stvarnosti nije tako.
Onaj ko se zaklete na ovaj način, niti je grješan niti je obavezan da učini keffaret (iskup za krivokletstvo), a dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja: « Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite…» (El-Bekare, 225).
DRUGA:
Gamus zakletva, odnosno lažna zakletva. To znači da se čovjek potpuno svjesno i bez ikakve prisile, zaklinje Allahom ili Njegovim imenima i svojstvima, na nešto što je u potpunosti svjestan i ubjeðen da je laž, kako bi pribavio odreðenu dunjalučku korist ili postigao odreðeni cilj. Još se naziva i šehadetuz-zur ili lažno svjedočenje.
Ovakva vrsta zakletve spada u velike grijehe. Rekao je Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Abdullah b. Amr r.a.: ”U velike grijehe spada: širk, neposlušnost roditeljima, ubistvo i lažna zakletva ”. (Buhari br.6675, Tirmizi br.3021).

Od Ebu Umame r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko zakletvom oduzme nešto od prava muslimana, Allah ga je obavezao vatrom i zabranio mu ulazak u džennet…” (Muslim br.137, Ibn Madže br. 2324).

Od Abdullaha b. Mes’uda r.a se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zakune lažnom zakletvom preko koje će zakinuti pravo i imetak muslimana, takav će Allaha sresti a On će na njega biti srdit”. (Buhari, br. 6676, Muslim, br.138)

SMIJE LI SE LAŽNO ZAKLESTI U SLUČAJU DARURE-PRIJEKE POTREBE?
Nema sumnje da je lažno zaklinjanje haram kako se da zaključiti iz navedenih hadisa. Meðutim, ponekad je dozvoljeno da se čovjek zaklete lažno kako bi sačuvao život ili čast muslimana, ili ostvario kolektivnu korist za muslimane. Tako na primjer ukoliko neko od muslimana bude upitan od strane nekog zločinca o drugom muslimanu, prvo treba da koristi tevriju (vrsta dozvoljene obmane), a ukoliko mu ne uspije, neka se istinski lažno zaklete i za to neće snositi odgovornost inšallah. Dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja, gdje se oslobaða odgovornosti ona osoba koja pod prisilom počini kufr: «Onoga ko zaniječe Allaha nakon što je i Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna…» (Nahl, 106). Sigurno je da je lažna zakletva manji grijeh od kufra, pa ako za njega pod prisilom čovjek neće biti odgovoran, preče je da ne bude odgovoran za lažnu zakletvu u ovakvoj situaciji. Što se tiče tevrije u vezi lažne zakletve, o njoj se prenosi slijedeća predaja: Od Suvejda b. Hanzale se prenosi da je rekao:
” Krenuli smo želeći da se pridružimo Allahovom Poslaniku s.a.v.s. a sa nama je bio Vail b. Hudžr r.a. koga su prepoznali i uhvatili njegovi neprijatelji. Tražili su od nas da se zakletemo(da je od nas), pa sam se ja zakleo da mi je on brat. Spomenu sam to Allahovom Poslaniku s.a.v.s. pa mi je rekao: ”Istinu si rekao, musliman je brat muslimanu”. (Ebu Davud br.3070, Ibn Madže br. 2119. Albani ga je ocijenio ispravnim).

POSTOJI LI KEFFARET-ISKUP ZA OVU ZAKLETVU, ILI PORED POKAJANJA ČOVJEK NIJE DUŽAN DA UČINI NIŠTA DRUGO?
Po ovom pitanju postoje dva poznata mišljenja. Prvo mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka Hanefijskog, Malikijskog i Hanbelijskog mezheba, koji kažu da je počiniocu lažne zakletve obaveza iskreno pokajanje i da za nju nema iskupa.

Dokaz im je izmeðu ostalog predaja od Ibn Mesu’da r.a. da je rekao: ”U grijehe za koje ne postoji iskup smo ubrajali lažnu zakletvu. Upitaše ga: Šta je lažna zakletva?, a on odgovori: Da se čovjek lažno zaklete i na takav način od svoga brata zakine njegov imetak ”. (Bejheki 10/37, sa dobrim lancem prenosilaca). Nije nam poznato da je neko od ashaba rekao suprotno govoru Ibn Mes’uda.

Kažu takoĐer u prilog ovom mišljenju ide i činjenica, da ni za ostale velike grijehe, poput kraðe, zinaluka, pijenje alkohola itd., nema iskupa, pa tako ni za nju.
Drugo mišljenje zastupaju pravnici Šafijskog mezheba i rivajet od Imama Ahmeda, da za lažnu zakletvu ima iskup.
Prvo mišljenje je prioritetnije iz razloga što lažna zakletva u stvarnosti i nije zakletva, jer je istinska zakletva za koju postoji kefaret šerijatski dozvoljena, dok je lažna zakletva veliki grijeh koga šerijat nikako nije dozvolio, tako da je razlika meðu njima velika. U prilog ovog mišljenja ide i činjenica da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao onom bračnom paru kada je čovjek optužio ženu za zinaluk, pa su se oboje kleli da su u pravu i da istinu govore: ” Allah dobro zna da jedno od vas dvoje laže, pa ima li ko od vas da se pokaje? ” (Buhari, br. 5311). Iz ovog hadisa je vidljivo da im Poslanik s.a.v.s. nije naredio da se za lažnu zakletvu iskupi onaj ko je lažov, što bi on, da je bilo nužno sigurno učinio, jer nije dozvoljeno odgoditi objašnjenje vjerskog propisa, kada se za to ukaže potreba.

TREĆA:
Jeminul-munakid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup.
Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune odreðeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a neki na ono u čemu se zaklinje.

Uvjeti koji se odnose na osobu koja se zaklinje su:
1-šerijatska punoljetnost
2-potpuna pamet, odnosno da je osoba normalna
3-islam, odnosno da je ta osoba musliman (kod Hanefija i Malikija)
4-izgovaranje zakletve jezikom, tako da se zakletvom ne računa ono što bi čovjek pomislio u sebi sve dok to ne izgovori. (osim kod nekih Malikija).
5-čvrsta namjera da se zakletva izgovori i ispuni,
6-lični odabir, tako da se ne računa zakletva onog ko pogriješi ili na zakletvu bude natjeran (osim kod Hanefija)

Uvjeti koji su vezani za ono za što se čovjek klete:
1-da se zakletva odnosi na nešto što je vezano za budućnost
2-da ono na što se čovjek klete bude realno moguće da se učini

Uvjeti vezani za jezičko formulisanje zakletve i njen izgovor:
1-da zakletva bude sa Allahom i Njegovim imenima ili svojstvima, a ne stvorenjima
2-da prilikom zaklinjanja ne bude pauze izmeðu zakletve i onoga u šta se čovjek kune
(na primjer, ako kaže tako mi Allaha, a zatim napravi dužu pauzu a zatim kaže: uradiću to i to, to se ne računa validnom zakletvom)
3-da na kraju svoje zakletve ne kaže inšalllah-ako bog da, jer će na takav način anulirati obavezu ispunjenja zakletve

PROPIS ISPUNJENJA ILI KRŠENJA OBEćANE ZAKLETVE:
Ima nekoliko situacija vezanih za ova vrstu zakletve(munakid):
1-ko se zaklete da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, nema razilaženja da mu je obaveza da je ispuni. Na primjer da osoba kaže: Tako mi Allah klanjati ću podne ili tako mi Allaha neću ništa ukrasti.
2-ko se zaklete da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza mu je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi.
3-da se zaklete da će izvršiti nešto što je mustehab-pohvalno, ili da će ostaviti nešto što je mekruh-pokuðeno. Na primjer da kaže: tako mi Allaha klanjati ću sunnete od podne namaza. U ovom slučaju, bolje je da ispuni svoju zakletvu, a pokuðeno je prekršiti istu, dok neki kažu da ju je obavezno ispuniti i da ju je haram prekršiti, zbog riječi Allaha u prijevodu značrnja: « i čuvajte svoje zakletve» (Maide 89).
4-ako se zaklete da će uraditi mekruh ili da će ostaviti mustehab, lijepo bi bilo da prekrši zakletvu i da se za nju iskupi, zbog riječi Poslanika s.a.v.s.:
”Ko se zaklete da će nešto uraditi pa nakon te zakletve vidi da je nešto drugo bolje od onoga na što se je zakleo, neka prekrši svoju zakletvu i neka uradi ono što vidi da je bolje ”. (Muslim br.1650, Tirmizi br. 1530).
Od ove vrste je i zakletva Ebu Bekra r.a. kada se je zakleo da više neće udjeljivati sadaku Mistahu r.a., koji je bio od učesnika potvore na Aišu r.a., pa je Allah objavio ajete koji u prijevodu znače: «Neka se čestiti i imućni meðu vama ne zaklinju da više neće pomagati roðake i siromahe…» (Nur, 22). (Hadis u kojem se spominje ovaj dogaðaj bilježe Buhari br. 4759 i Muslim br. 2770).

”IZDVAJANJE” (EL-ISTISNA) U ZAKLETVI:
Izdvajanje u zakletvi znači da se čovjek Allahom zaklete da će nešto učiniti na primjer, i odmah nakon zakletve kaže inšallah-ako bog da, ili ako Allah htjedne, ili ako mi Allah pomogne, i tome slično.
Ukoliko se ova riječ doda odmah nakon izgovorene zakletve, ona poništava obavezu izvršenja zakletve pa osoba nije obavezna da ispuni ono na što se je zaklela, i nema iskupa ako je prekrši. Neki čak prenose i idžma po ovom pitanju. (Mugni 11/226, Fethul-Bari 11/602). Dokaz su riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. da je rekao: ”Ko izgovori svoju zakletvu a zatim kaže inšallah, ne može je prekršiti”.
(Tirmizi br.1532, Ibn Madže br.2104. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva br.2570)
Da bi se na ovakav način poništila zakletva, potrebi su slijedeći uvjeti:
1-da se riječi: ako Allah da, izgovore odmah nakon zakletve
2-da to izgovori jezikom, a ne samo da nijeti srcem
3-da mu je namjera da učini izdvajanje(el-istisna) a ne nešto drugo, premda nije uvjet da to nijeti od samog početka, već je može dodati i na kraju.
4-nema smetnje da se ovo izdvajanje kaže prije ili poslije zakletve.

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU

Prvi put objavljeno: srijeda, 17 Listopad 2007 03:45

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Amir Durmić

Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plakao. Ovakvima nas je naš Gospodar stvorio. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ”Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim… i da On na smijeh i plač navodi.” (En-Nedžm, 36.-43.)

Smijao se i Muhammed, s.a.v.s., kao najodabraniji Allahov poslanik i najbogobojazniji čovjek koji je hodao po zemaljskoj površini. Govorio je Džerir b. Abdullah el-Bedželi, r.a.: ”Poslanik, s.a.v.s., se od mene, nakon što sam primio islam, nikada nije zaklonio, niti me je ikad vidio a da se nije nasmijao (u drugom rivajetu: osmjehnuo).” ( Buharija, br. 6089, Muslim, br. 2475.)
Imam Tirmizi u svome djelu ”Eš-Šemailu el-Muhamedijje” spominje devet hadisa u kojima se spominje smijeh Poslanika, s.a.v.s., od čega su četiri zabilježena kod Buharije i Muslima, a hadisa na ovu temu je mnogo više.
Iako se smijao, Poslanik, s.a.v.s., u tome nije pretjerivao, a njegov smijeh nikada nije prelazio u kikot ili gromoglasan smijeh, već bi se zadržao na osmijehu ili bi mu se samo ukazali kutnjaci. Od Abdullaha b. Harisa, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanikov, s.a.v.s., smijeh nije bio ništa više od osmijeha.” (Tirmizi, br. 3651, Ahmed, 4/190. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u ”Muhtesaru Šemail”, br.194. Vidjeti i ”Sahihul-džami’a”, br. 4861.)
Iako je smijeh dozvoljen, u njemu ne treba pretjerivati, jer puno smijeha umrtvljuje srce.

Pitao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Ko će od mene preuzeti sljedeće riječi da radi po njima ili da pouči nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ”Ja, Allahov Poslaniče.” Kaže Ebu Hurejre, r.a.: ”Tada me je Poslanik, s.a.v.s., uzeo za ruku i nabrojao pet stvari:
‘….i nemoj pretjerivati sa smijanjem, uistinu mnogo smijanja umrtvljuje srce.”’ (Tirmizi, br. 2305, Ibn Madže, br. 4193, Ahmed, 2/310 i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u ”Es-Sahiha”, br. 930 i u ”Sahihu Edebil-Mufred”, br. 252 i 253. Ahmed Šakir, r.h., u opaskama na ”Musned” imama Ahmeda ocijenio ga je slabim u osnovi pod brojem 8081, da bi nakon podužeg govora o ovom hadisu zaključio da je hasen li-gajrihi, odnosno prihvatljiv zbog drugih hadisa koji pojačavaju navedenu predaju.)
Postoje vremena i situacije u kojima smijeh nikako ne dolikuje, a ponekad biva i strogo pokuðen, pa i zabranjen. Namaz je sigurno jedna od takvih situacija. Ipak, pošto su ljudi samo ljudi, manjkavi, slabašni i skloni greškama i propustima, nije nemoguće da se u toku namaza čovjek osmjehne ili čak gromoglasno nasmije. To se vjerovatno desilo većini onih koji redovno klanjaju, pa makar i jednom u životu, a kolaju priče, u čiju vjerodostojnost nećemo ulaziti, da se u pojedinim džematima znalo desiti da se naglas nasmije imam, a za njim i sve muktedije, za vrijeme klanjanja jednog od farz-namaza.
Za smijanje u toku namaza veže se jedan bitan fikhsko-pravni propis koji je predmet razilaženja meðu islamskim učenjacima još od vremena prvih generacija muslimana. Radi se o tome da li smijanje u namazu kvari samo namaz ili takva radnja kvari i abdest i namaz.

Islamski učenjaci se jednoglasni u tome da smijanje mimo namaza ne kvari čistoću i da zbog toga nije obaveza uzimati abdest. Isto tako saglasni su da glasno smijanje u namazu kvari namaz, te da ga je obaveza ponoviti. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166, ”El-Medžmu”, 2/61.) Meðutim, razilaze se na dva mišljenja u pogledu toga da li smijanje u namazu kvari i namaz i abdest ili samo namaz.

PRVO MIŠLJENJE

Oni koji zastupaju mišljenje da smijanje u namazu kvari namaz i abdest su: Hasan el-Basri, En-Nehai, Sufjan es-Sevri i El-Evzai. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166.)
Govorio je El-Evzai: ”Nisam bio čvrstog mišljenja o statusu onoga ko se nasmije u namazu sve dok nisam sreo Sufjana es-Sevrija, pa sam ga o tome upitao, a on mi je odgovorio: ‘Ponovit će abdest, a zatim i namaz’, pa sam prihvatio njegovo mišljenje.” (Tarihu Bagdad, 4/162.)
Ovog mišljenja su i učenjaci hanefijskog mezheba. (Vidjeti: ”El-Mebsut”, 1/220, ”El-Hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi”, 1/18, ”Bedaiu-senai’a”, 1/136-137.)
Svoj stav grade na nekoliko hadisa i predaja koje se prenose na ovu temu, a sve su one ništavne ili jako slabe:

1- Od Ebul-Alije prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike predvodio namaz svojim ashabima kada je u mesdžid ušao slijepac, pa je upao u lokvu punu vode koja se nalazila u mesdžidu. Neki od prisutnih ashaba su se nasmijali, a Poslanik, s.a.v.s., nakon što je završio namaz, naredio je onima koji su se nasmijali da ponove i abdest i namaz.
(Predaju je zabilježio Darekutni, br. 612, Ibn Ebi Šejbe 1/424, Abdur-Rezzak, 2/376, i drugi.)

Ova predaja je slaba po ocjeni mnogih islamskih učenjaka. Ebul-Alije, koji prenosi ovaj hadis, nije spomenuo osobu od koje je hadis čuo, tako da predaja spada u kategoriju mursel hadisa.
Nakon što je naveo mnoge verzije spomenutog hadisa, imam Darekutni je rekao:
”Ispitao sam sve lance prenosilaca ovog hadisa koji sam spomenuo u ovom poglavlju, a koje se vežu za Ebul-Alija, pa sam uvidio da je on ovaj hadis učinio murselom i nije spomenuo izmeðu sebe i Poslanika, s.a.v.s., osobu od koje je hadis čuo. Prenosi Asim el-Ahvel od Ibn Sirina, koji je veoma dobro poznavao Ebul-Alija i El-Hasena, da je o njima dvojici rekao: ”Ne uzimajte mursel hadise od njih dvojice jer oni nisu marili od koga uzimaju hadise.” (Sunen Darekutni, 2/214.)
Ibn Hadžer, r.h., kaže: ”Bilježi Ibn Adijj od Ahmeda b. Hanbela da je rekao: ‘O smijanju (u namazu) nema vjerodostojnog hadisa, ni hadisa o slijepcu koji je upao u bunar, sve te predaje vežu se za Ebul-Aliju koji je po pitanju tog hadisa pobrkao…” (Et-Telhisul-habir, 1/214.)
Kaže šejh Albani, r.h.: ”Ovaj hadis ima mnogo puteva kojim se prenosi, a svi su oni slabi i ne postoji nijedna predaja koja je validna kao dokaz….” (Irvaul-galil, 2/117.)
Takoðer, imam Ez-Zejlei pojasnio je slabost svih puteva ovog hadisa u ”Nasbur-raje”, 1/106.

2- Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko se nasmije u namazu neka obnovi i abdest i namaz. (Tarihu Bagdad, 4/261. Šejh Albani ga je ocijenio slabim u Daiful-džami’a, br. 5680.)

3- Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao: ”Onaj ko se od vas nasmije u namazu neka uzme abdest, a zatim neka ponovi namaz.” (Darekutni, br. 655.)
Nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je imam Darekutni, r.h.: Rekao nam je Ebu Bekr en-Nejsaburi da je ovaj hadis munker i nije ispravan…” (Sunen Darekutni, 2/241.)

Postoje još mnoge predaje u kojima se spominje naredba da se nakon smijanja u namazu ponovi i abdest i namaz, meðutim sve su one ništavne ili jako slabe, tako da ne mogu poslužiti kao ispravan argument u ovom slučaju.
Pored citiranih riječi islamskih učenjaka o slabosti svih hadisa na ovu temu, navodimo i govor imama Nevevija, r.h., kao istinskog autoriteta u hadiskoj i fikhskoj znanosti, koji kaže:
”U osnovi ne postoji nijedna vjerodostojna predaja koja govori o tome da smijanje u namazu kvari abdest . One predaje koje se prenose od Ebul-Alija i njegovih drugova, te od Imrana b. Husajna, r.a., i ostalih, su slabe ili ništavne po saglasnosti hadiskih učenjaka koji su rekli da na ovu temu nema vjerodostojnog hadisa.” (El-Medžmu’, 2/61.)

DRUGO MIŠLJENJE
Druga skupina učenjaka smatra da onaj ko se glasno nasmije u namazu nije pokvario abdest već samo namaz. Ovo mišljenje zastupa velika skupina ashaba, tabiina i ostalih velikih učenjaka iz reda prvih generacija, od kojih su i sljedeći:
Džabir b. Abdullah, Ebu Musa el-Eša’ri, Kasim b. Muhammed, Ata b. Ebi Rebbah, Ez-Zuhri, Urve b. Zubejr, Seid b. Musejjib, Mekhul, Ebu Bekr b. Abdur-Rahman, Haridže b. Zejd b. Sabit, Sulejman b. Jesar, Jahja b. Ebi Kesir, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ishak i Ebu Sevr, Eš-Ša’bi, Ibn Sirin i drugi. (Vidjeti: ”El-Evsat” od Ibn Munzira 1/167, ”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60, ”Bidajetul-mudžtehid”, 1/83.)
Dokazi ove skupine učenjaka uglavnom se baziraju na riječima Ibn Abbasa, r.a., kada je upitan o čovjeku koji se nasmije u namazu, pa je odgovorio:
”Ponovit će namaz, a neće obnavljati abdest.”

Predaju je zabilježio Buhari u svome ”Sahihu”, br. 34, ali talikan – bez lanca prenosilaca. Lanac prenosilaca ove predaje spojio je Bejheki u ”Sunenul-kubra”, 1/144, i Darekutni u ”Sunenu”, br. 658. Bilježe je još i Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, od 2/377, Ebu Ja’la u ”Musnedu”, br. 2259. Predaju spominje i Ibn Hadžer u ”Metalibul-Alije, br.130. Kaže imam El-Hejsemi: ”Bilježi ga Ebu Ja’la a njegovi prenosioci su pouzdani.” Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 2/82.

Takoðer u dokaze ove skupine učenjaka spada i činjenica da smijeh mimo namaza ne kvari abdest po jednoglasnom mišljenju učenjaka, pa ga tako ne kvari ni i namazu, a uz to smijeh nije nečistoća niti vodi ka njoj. Pored ove zdrave analogije uzima se u obzir i činjenica da ne postoji nijedna ispravna predaja koja bi eventualno išla u korist ovom mišljenju, tako da se ostaje na osnovi, tj. da abdest kvari samo ono za što postoji validan argument iz Kur’ana, vjerodostojnog hadisa ili konsenzusa islamskih učenjaka. (”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60.)

OSMIJEH U NAMAZU

Što se tiče osmijeha u namazu koji ne preraste u grohotni smijeh te ostane samo na razvlačenju usana, islamski učenjaci su saglasni da to ne kvari ni abdest niti namaz, izuzimajući Ibn Sirina, r.h., koji nije pravio razliku izmeðu smijanja i osmijeha. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 5/124.)
Mnogi kao dokaz da smiješak u namazu ne kvari namaz navode predaju od Džabira, r.a., da je rekao:
”Klanjali smo s Poslanikom, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Bedru, pa se je osmjehnuo u namazu. Kada je završio namaz, rekli smo mu: ‘Allahov Poslaniče, vidjeli smo da si se osmjehnuo?!’
Na to je on odgovorio: ‘Pored mene je prošao melek Mikail vraćajući se iz potjere (nevjernika), a na njegovim krilima su tragovi prašine. On mi se nasmijao, a ja sam se njemu osmjehnuo.”’
Ovu predaju bilježi Ebu Ja’la el-Musili u svome ”Musnedu”, br. 2010, Ebu Ne’im el-Asbehani u ”Terihu Asbehan”, br. 1222, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 3/84, Ibn Adijj u ”El-Kamil”, 7/95. El Hejsemi, r.h., nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je: ”Bilježi ga Ebu Ja’la, a u njegovom lancu prenosilaca je i El-Vazia b. Nafi’a koji je metruk, tako da je ova predaja ništavna. Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 6/84, ”El-Metalibul-Alije”, br. 4368, i ”Nasbur-raje”, 1/109.

ANEGDOTA

Vezano za ovaj propis i raspravu oko njega navodi se jedan zanimljiv slučaj iz vremena imama Šafije, r.h. Jedne prilike Šafija se raspravljao sa čovjekom koji se zvao Hasan b. Zijad el-Lu’lui el-Kufi, koji je zastupao mišljenje da smijanje u namazu kvari i namaz i abdest, pa ga je neki čovjek upitao kakav je propis one osobe koja bi u toku namaza progovorila i potvorila slobodnu ženu (da je učinila blud). On mu je odgovorio da bi namaz takve osobe bio pokvaren pa bi ga morao ponoviti, a da abdest ne bi izgubio. Tada mu je imam Šafija rekao:
”Potvora u namazu je kod tebe na manjem stepenu (grijeha) od smijanja?” Tada je ovaj El-Lu’lui uzeo svoje papuče i otišao.
(”Mizanul-i’tidal”, 1/491, ”El-Kamil” od Ibn Adijja, 2/319.)

A Allah najbolje zna!

Prvi put objavljeno: Subota, 29 Prosinac 2007 10:07

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić
Čarapama se smatra sve ono što se obuva na noge i prekriva stopala i članke, bez obzira bilo od vune, pamuka ili bilo kojeg drugog materijala. Ulema po pitanju mesha po čarapama ima tri mišljenja

Prvo: Nije dozvoljen mesh po čarapama osim ako su na njih obuvene mestve od kože. Ovo je stav Ebu Hanife (poslije je ostavio ovo mišljenje), Malika i Šafije. (El-Mebsut, 1/102, El-Mudevvene, 1/40, El-Umm, 1/33) Kažu da se čarape ne mogu nazvati mestvama i da po ovom pitanju ne postoje ispravni hadisi.

Drugo: Mesh po čarapama dozvoljen je ukoliko se radi o debelim, gusto tkanim čarapama koje prekrivaju stopala zajedno sa nožnim zglobovima. Ovo je mišljenje Ibn Musejjiba, imama Ahmeda, mnogih pravnika hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba. (El-Medžmu’, 1/540, Fethul-Kadir, 1/157, El-Evsat, 1/464)

Treće: Mesh po čarapama dozvoljen je bez obzira radilo se o debelim ili tankim čarapama, što je i odabrano mišljenje po ovom pitanju. Ovo je stav Ibn Hazma, Ibn Tejmijje, a odabrali su ga šejh Emin eš-Šenkiti i šejh Ibn Usejmin, r.h. (El-Muhalla, 2/86, Medžmuatul-fetava, 21/184, Advaul-bejan, 2/18-19, Šerhul-Mumtia, 1/190)

Zagovornici dva posljednja mišljenja svoj stav dokazuju hadisom od Mugire b. Šu’be, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo abdest i potrao po svojim čarapama i nanulama. (Ebu Davud, br. 159, Tirmizi, br. 99, Ahmed, 4/252. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Ebi Davud, br. 147. Vidjeti: El-Irva, br. 101)

Također, kao dokaz navode i predaju od Ezreka b. Kajsa da je on vidio Enesa b. Malika da je izgubio abdest pa je oprao svoje lice, ruke i potrao po svojim čarapama od vune, na što mu je ovaj prenosilac rekao: ”Zar potireš po njima (čarapama od vune)?”, a Enes mu je odgovorio: ”To su mestve, ali od vune.” (Dullabi u El-Kuna, 1/181. Ispravnim ga je ocijenio Ahmed Šakir, r.h.)

Mesh po čarapama prenosi se od jedanaest ashaba meðu kojima i od Omera i njegovog sina Abdullaha, Ibn Mes’uda, Enesa, r.a., i drugih, a ne prenosi se da im se iko suprotstavio u ovom mišljenju, pa se može ubrojiti u idžma’ ashaba. Što se tiče pravljenja razlike izmeðu debelih i tankih čarapa, ni zato ne postoje validni argumenti, tako da se može činiti mesh po svemu onome što se naziva čarapom. Jedino bismo ovdje izdvojili prozirne ženske čarape poznatije kao najlon-čarape, jer je njihova svrha više ukras nego pokrivanje stopala, pa po njima nije dozvoljeno činiti mesh, a Allah najbolje zna.

Korist: U termin ”čarape” ulazi sve ono što prekriva stopala i zglobove, bilo da se radi o zavojima, umotanom platnu ili tome slično.

Svi propisi koje smo spomenuli vezano za mestve važe i za čarape.

OBUVANJE ČARAPA NA ČARAPE

Kada je ovo u pitanju, bitno je spomenuti sljedeće:

1. Ako čovjek uzme abdest i obuje dvoje čarape, jedne na druge, smije činiti mesh po gornjim čarapama. Ovo je mišljenje hanefija i odabrano mišljenje kod malikija, hanbelija i staro mišljenje imama Šafije. (Hašijetu Ibn Abidin, 1/179, Revdatu Talibin, 1/128)
2. Obuje čarape na čarape i potare po gornjim, zatim skine gornje čarape, dozvoljeno mu je da i dalje potire po donjim čarapama sve dok mu traje vrijeme mesha, jer su se ispunili svi uvjeti dozvole potiranja i po gornjim i po donjim čarapama.
3. Abdesti se i obuje jedne čarape, a zatim ne izgubi abdest sve dok ne obuje još jedne čarape, ima pravo da potire i po gornjim, a poslije i po donjim čarapama ako skine gornje.
4. Abdesti se i obuje jedne čarape pa po njima učini mesh, a nakon toga izgubi abdest pa tek onda obuje druge čarape. Ovakvoj osobi nije dozvoljeno da čini mesh po gornjim čarapama jer ih nije obula na punu čistoću, već će, ukoliko želi uzeti mesh, prvo skinuti gornje čarape pa mesh učiniti po donjim.

KVARI LI ABDEST SKIDANJE MESTVI – ČARAPA?

Ako čovjek koji je pod abdestom učini mesh po mestvama, a zatim skine svoje mestve, da li je samim skidanjem mestvi izgubio abdest?

Po ovom pitanju učenjaci imaju četiri mišljenja:

Prvo: Mora ponoviti abdest odmah jer ga je ovim činom izgubio. Ovo je mišljenje Nehaija, El-Evzaija, Ahmeda, Ishaka i Šafije u starom mezhebu. Kažu da je mesh zamjena za pranje nogu, pa kada se skinu mestve, one se više ne računaju opranim jer je nestalo njihove zamjene za pranje, odnosno mesha, a abdest nije ispravan ukoliko se ne operu noge.

Drugo: Oprat će samo svoje noge i računat će se kao da ima abdest. Ovo je mišljenje Ebu Hanife i njegovih sljedbenika kao i imama Šafije u novijem mezhebu. (El-Evsat, 1/458)

Treće: Mora oprati noge odmah nakon skidanja mestvi, a ukoliko tako ne postupi, mora ponoviti cijeli abdest. Ovo je mišljenje Malika i Lejsa. (El-Mudevvene, 1/41)

Četvrto: Ne mora ponavljati ni abdest niti prati noge, već ostaje na čistoći sve dok ne uradi nešto što kvari abdest. Ovog su mišljenja Hasan el-Basri, Ata, Ibn Hazm, a preferirali su ga imam Nevevi, Ibnul-Minzir, Ibn Tejmijje i od potonjih učenjaka Ibn Usejmin, r.h. Ovo mišljenje je ispravno po ovom pitanju, jer onaj ko je potrao svoje mestve računa se da je na punoj čistoći, a samim skidanjem mestvi nije učinio ništa što kvari abdest, niti za to postoji ijedan dokaz u sunnetu ili u idžmau. Ovom mišljenju ide u prilog i predaja od Ebu Zibjana, r.a., da je on vidio Aliju, r.a., kako je mokrio stojeći pa je zatražio vode, uzeo abdest i potrao po mestvama, nakon čega je ušao u mesdžid i skinuo svoje mestve i klanjao (bez ponavljanja abdesta). (Predaju je vjerodostojnom ocijenio Albani u Temamul-minne, str. 115.)

Učenjaci spominju i kijas kao dokaz o ispravnosti ovog mišljenja: kao što brijanje glave ne kvari abdest onome ko je prethodno potrao po svojoj kosi, isto tako ni skidanje mestvi ne kvari abdest onome ko je prethodno potirao po njima.

A Allah najbolje zna.
Pripremljeno prema djelu Sahihu Fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibn Sejjida Salima

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 24 Ožujak 2008 08:40

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/