Uzvišeni Stvoritelj naredio je čovjeku da bude dobar prema svojim roditeljima “Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća. Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Lukman, 14, 15);

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23, 24)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ponižen bio! I još jednom, ponižen bio!” “Na koga se odnose te riječi, Allahov Poslaniče?”, prisutni upitaše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ponižen bio onaj uz koga jedan roditelj ili oba starost dožive a on ne zasluži džennet čineći im dobročinstvo!” (Muslim)

Ashab po imenu Muavija es-Sulemi, radijallahu anhu, ispričao je: “Došao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio mu se: ‘Allahov Poslaniče, želim poći s tobom u borbu na Božijem putu, zarad Allahova lica i nagrade na budućem svijetu!’ ‘Teško tebi! Je li živa tvoja majka?’, upitao me Poslanik pa sam odgovorio da jest, i on mi tad kaza: ‘Vrati se kući i čini joj dobročinstvo!’” Muavija je prišao Poslaniku s druge strane te ga isto upitao, a Resulullah mu je isto odgovorio. Zatim mu je prišao i sprijeda, a Poslanik mu je tad, treći put, rekao: “Teško tebi! Ne odvajaj se od majčinih nogu, tako ćeš džennet zaslužiti!” (Ibn Madža). Ovaj se hadis ne može izostaviti jer je značajan i sadržajan.

Islamski su učenjaci razmatrali opća pravila u vezi s poslušnosti roditeljima, a ona se mogu svesti pod sljedeća tri.
Prvo pravilo: nema poslušnosti roditelju u neposlušnosti Allahu, na osnovu sljedećih hadisa: “Čovjek se ne smije nikome pokoriti u neposlušnosti Uzvišenom Allahu; pokoravanje je samo u onome šta nije grijeh” (El-Buhari i Muslim preko Alije, radijallahu anhu); “Čovjek se ne smije pokoriti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju.” (Ahmed i El-Hakim, preko Imrana b. Husajna. Ovaj su hadis vjerodostojnim okarakterizirali Es-Sujuti i El-Albani).

Drugo pravilo: Roditelji moraju imati valjan razlog ako traže od svog djeteta da ne čini ono što je dozvoljeno (mubah), odnosno kad ga potiču na činjenje onog što je pokuđeno (mekruh).

Treće pravilo: Ono šta roditelji zahtijevaju od djeteta ne smije ići na štetu djetetu. U vezi s ovim, šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, u djelu “El-Ihtijarat” zapisao je sljedeće: “Čovjek je obavezan pokoravati se svojim roditeljima u onome šta nije grijeh, pa makar oni bili i veliki grešnici. I to se zaključuje iz izjava imama Ahmeda. Ovo se odnosi na sve u čemu roditelji imaju korist, a nemaju štetu. Dijete je dužno poslušati roditelje u svemu, pa makar trpio poteškoću u kojoj nema štete po njega; ako pak trpi štetu, djetetu nije obaveza poslušati roditelje.”

Slično ovom kazao je i istaknuti učenjak Ibn Hadžer el-Hejtemi, rahimehullah. I to nije sve! Većina učenjaka kaže da se dijete roditeljima mora pokoriti čak i u pogledu sumnjivih stvari, kako navodi imam El-Karafi u djelu “El-Furuk”. Imam El-Hadimi kaže ovako: “…a kad je posrijedi pitanje mora li dijete poslušati roditelja glede sumnjivih stvari, islamski učenjaci nemaju istovjetan stav – većina učenjaka kaže da se dijete i u tom slučaju mora pokoriti roditelju, utoliko jer je susteznanje od sumnjivih stvari oblik poželjne (neobavezne) pobožnosti, a ugađanje roditeljima je bezuslovna obaveza.”

Rukovodeći se spomenutim pravilima, slobodno možemo kazati da majka svom djetetu ne bi trebala zabranjivati druženje s drugim muslimanima, niti njegovanje lijepih odnosa s komšijama, a pogotovu mu ne bi trebala zabranjivati održavanje veza s tazbinom. I nema ga pravo proklinjati.

U dobrom hadisu koji su zabilježili imam Ahmed i El-Bejheki stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad čovjek izrekne riječi prokletstva, to se prokletstvo vraća na njega ako ga onaj kome je upućeno ne zaslužuje.”

Neki učenjaci čak zabranjuju da se proklinju nevjernici poimenice govoreći: “Prokleo Allah toga i toga!” Ovaj svoj stav dokazuju Ibn Omerovim, radijallahu anhu, predanjem: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, na sabah-namazu na drugom rekatu poslije rukua, nakon što bi izgovorio: ‘Semi‘allahu limen hamideh’, molio: ‘Allahu, prokuni toga i toga čovjeka, i toga i toga čovjeka’, spominjući ih poimenice, pa je Allah, džellešanuhu, objavio: ‘Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici’. (Alu Imran, 128).”

Pa, je li dozvoljeno da majka proklinje vlastitog sina, muslimana, zato što održava veze s tazbinom i komšijama koje ona ne podnosi?! Molim Allaha, džellešanuhu, da nam ukaže Svoju milost i pouči nas propisima islama. A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Čestitam svima onima koji imaju želju saznati novo i podsjetiti se na ono šta su već naučili. Imam Ahmed, rahimehullah, jednom je prilikom rekao: “Stjecanju znanja ništa nije ravno, ako čovjek ima iskrenu namjeru.” “A radi čega treba stjecati znanje kako bi se imala iskrena namjera?”, upitaše prisutni. Imam Ahmed odgovori: “ “Iskrena namjera ogleda se u tome da se znanje stječe kako bi se otklonilo neznanje od sebe i od drugih muslimana.”

Dozvoljeno je kopirati tekstove (kao i studije i knjige) s islamskih portala ukoliko autori tih istih tekstova nisu zadržali autorska prava na njih. Ako su pak zadržali autorska prava, tad se čovjek treba sustegnuti i to ne činiti, tim prije jer prisvaja ono šta nije njegovo; a Svevišnji Allah pozvat će ga na odgovornost za to.

Kad je riječ o raspolaganju pravima nečije intelektualne svojine, savremeni islamski učenjaci imaju oprečne stavove. Naime, neki smatraju da čovjek nema pravo raspolagati time, ni u komercijalne ni u lične svrhe. Neki, opet, to dozvoljavaju u svakom slučaju. A ima i onih islamskih učenjaka koji su zauzeli umjeren stav, pa su rekli da se pravima nečije intelektualne svojine može raspolagati u lične, a ne može u komercijalne svrhe. A Znalac svih tajni, opet, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Svevišnji Allah milostiv je i prima pokajanje pokajnika. Ma koliko čovjek imao grijeha, Plemeniti će mu Allah oprostiti, pod uvjetom da se taj isti čovjek pokaje za nedjela i odluči da ih više neće činiti. U časnom Kur’anu Allah, džellešanuhu, kaže: “‘…Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravom putu istraje.’” (Ta Ha, 82)

Enes, radijallahu anhu, kazuje da je čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: “Svevišnji Allah kaže: ‘O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao, Ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati! O sine Ademov, kad bi tvoji grijesi dosegli do neba, pa Me ti zamolio za oprost, oprostio bih ti! O sine Ademov, kad bi mi pristupio s greškama velikim poput Zemlje, zatim Me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni, Ja bih ti pristupio s isto toliko oprosta!’” (Et-Tirmizi)

Dobro je da se čovjek pokaje za svaki grijeh kojeg se sjeti, ali je dovoljno da se pokaje za sve grijehe, sveobuhvatnim općenitim pokajanjem. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, zapisao je sljedeće: “Tevba onoga ko se pokaje za sve grijehe, sveobuhvatnim općenitim pokajanjem, iziskuje da mu budu oprošteni grijesi, čak i ako se ne pokaje za svaki grijeh pojedinačno…” (El-Fetavel-kubra). Na ovom je stanvištu i Ibn Tejmijjin učenik Ibnul-Kajjim, smilovao im se Allah.
Da se čovjek nije obavezan sjetiti svakog grijeha i za njega se pokajati – može se razumjeti iz sljedeće dove koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio: “Allahu, oprosti mi svaki moj grijeh: mali i veliki, prošli i budući, javni i tajni!” (Muslim). Ova dova na arapskoj jeziku glasi: ALLĀHUMMAGFIR LÎ ZENBÎ KULLEHŪ DIKKAHŪ VE DŽULLEHŪ VE EVVELEHŪ VE ĀHIREHŪ VE ‘ALĀNIJETEHŪ VE SIRREHŪ.

Prema tome, ako čovjek, ne daj Bože, izgubi sjećanje, uslijed saobraćajne nesreće i tome slično, ne treba biti zadovoljan time da mu bilo ko nabraja njegove nekadašnje grijehe, pa da se on zbog njih kaje; neka se pokaje zbog svih grijeha i neka uči navedenu dovu.

Hoće li Allah, džellešanuhu, primiti nečije pokajanje ili neće, ne zavisi od toga je li čovjek izgubio pamćenje ili nije. To je tako, jer je valjano samo pokajanje onog čovjeka koji prestane činiti grijeh, pokaje se za njega i odluči da ga više nikad neće učiniti (a ako je kome nanio nepravdu, mora ispuniti spomenuta tri uslova i od oštećenog zatražiti halal). A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Allahova stvorenja, pogotovu čovjeka, kojeg je Allah stvorio u najljepšem obliku, nije dozvoljeno mijenjati, na osnovu kur’anskog ajeta: “…a on je rekao: ‘Ja ću se, sigurno, potruditi da preotmem za sebe određen broj Tvojih robova, i navodit ću ih, sigurno, na stranputice, i primamljivat ću ih, sigurno, lažnim nadama, i sigurno ću im zapovjediti pa će stoci uši rezati i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!’” (En-Nisa, 118, 119). Islamski učenjaci dozvoljavaju ugrađivanje proteze ako je ona neophodna, kao, naprimjer, da čovjeku dotraje zub, pa nije svrsishodan, ili da ispadne. U tom slučaju dozvoljeno je ugraditi protezu. Ako za protezom ne postoji potreba, to jest, ako je Vi želite ugraditi “čisto iz estetskih razloga”, kako ste se izrazili, u tom slučaju ne bih Vam savjetovao da to činite.

Pa ipak, smatram da se ovdje mora naglasiti razlika između “uljepšavanja” pomoću kojeg se vraća pređašnji čovjekov izgled, i uljepšavanja pomoću kojeg čovjek doslovno mijenja svoj izgled u kojem ga je Svevišnji Allah stvorio. Prva vrsta “uljepšavanja” dozvoljena je, a druga je zabranjena. Evo i primjera. Kad bi čovjeku uslijed udarca po ustima pocrnio zub, bilo bi dozvoljeno oštećenom zubu, pomoću navlake ili na bilo koji drugi način, vratiti pređašnju boju (pod uslovom da iz toga ne proistekne šteta po ostale zube ili šteta po zdravlje; treba se posavjetovati s povjerljivim zubarom). Dakle, ovo je prva vrsta “uljepšavanja”, i ona je dozvoljena. No, nije dozvoljeno mijenjati boju jednog ili više zuba kad to nije neophodno niti za tim postoji potreba. Čovjekova želja da ima ljepše zube ovdje nije mjerodavna. I ovo je druga, zabranjena, vrsta uljepšavanja. A Allah, opet, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Musliman mora biti primjer vjernosti i lijepa ponašanja ma gdje živio. Neki muslimani koji žive na Zapadu, misle da im je, zato što žive u nevjerničkoj zemlji, dozvoljeno činiti nered, potkradati i pljačkati gdje god i šta god stignu. I time što rade čine nevjernicima ogromnu uslugu – iskrivljuju učenje islama i kaljaju njegovu reputaciju. Muslimanu koji dobije turističku ili boravnu vizu za neku evropsku zemlju i nastani se u njoj (a je li uopće dozvoljeno živjeti u nevjerničkim zemljama?), nije dopušteno bespravno uzimati imetak stanovnika te zemlje. Ako to pak učini, skrnavio je obećanje da će se vladati po zakonima te iste zemlje, i takav je čovjek kradljivac.

Imam El-Buhari zabilježio je predanje u kojem se kaže da se El-Mugira b. Šuba, radijallahu anhu, u neznabožakom periodu družio s nekim ljudima pa ih je pobio i prisvojio njihov imetak. Nakon toga otišao je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prihvatio islam. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prihvatam te kao muslimana, ali s tim imetkom ja ništa nemam.”

U Ebu Davudovoj verziji, koju šejh El-Albani smatra vjerodostojnom, stoji da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio ovom ashabu: “Prihvatamo te kao muslimana, ali taj imetak nama ne treba jer si ga stekao izdajnički i prevarom.” Komentirajući ovaj hadis, hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, zapisao je sljedeće: “Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘…ali s tim imetkom ja ništa nemam’ znače: ja ga neću uzeti jer si ga ti uzeo izdajnički. Iz ovog hadisa zaključuje se da nije dozvoljeno, u mirnodopskim uslovima, izdajnički uzeti imetak od nevjernika…”

Imam Šafi, rahimehullah, kazao je: “Kad musliman, s ugovorom o zaštiti, uđe u neku nevjerničku zemlju čiji stanovnici ratuju protiv islama i mogne se domoći njihove imovine, nije mu dozvoljeno uzeti nimalo njihova imetka. Naime, ako on kod njih ima ugovor o zaštiti i vjernosti, isti takav ugovor i oni kod njega imaju…” (Sintagma “ugovor o zaštiti”, koju spominje imam Šafi, danas nije ništa drugo nego viza na temelju koje se ulazi u neku zemlju.) Slično ovom kazao je i hanefijski pravnik Es-Serahsi.

Dakle, zašto se, ako Poslanik islama i učenjaci ovako kažu, neki ljudi ponašaju kao da žive na Divljem zapadu?! Kradu nevjernički imetak i varaju bezbožnike tvrdeći da je to dozvoljeno i da je to džihad, borba na Allahovu putu, te da je imetak koji ukradu ratni plijen. O, lahkog li džihada i slatkog li ratnog plijena! Možda će se početi govoriti da je šehid onaj ko pogine kradući ili otimajući nevjernički imetak u Evropi. Molim Allaha, Gospodara svjetova, da nas sačuva svih puteva zablude. Borba na Zapadu, nije borba na Allahovu putu, tamo je, više-manje, borba za dunjaluk. Niti se ratni plijen stječe na Zapadu. Niti se tamo može pasti kao šehid. Da nije žalosno, bilo bi smiješno to kako se Iblis poigrao umom nekih ljudi.

Ako je u nekoj državi porez visok (u evropskim zemljama porez je otimačina i golema nepravda) i ako čovjek nema dovoljno da prehrani porodicu, zbog velikih izdataka, tad može raditi nacrno, i nije grešan. U svakom slučaju, bolje je da bude daleko od svega čime bi mogao okaljati ugled islama i muslimanâ. Jer, teško onom ko ljude, bilo djelima ili riječima, bude odvraćao od islama! Teško mu se na Danu konačnog polaganja računa! A Allah, Gospodar tvoj, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com