Zadovoljstvo sudbinom, to jest, svime onim što je Uzvišeni Allah odredio, temelj je vjere islama. Čovjek mora prihvatiti sudbinu, bila mu ona draga ili mrska, jer je Allah, džellešanuhu, pravedan i nikome ne čini nepravdu. Pedeset hiljada godina prije nego što će stvoriti nebesa i Zemlju, Allah, džellešanuhu, odredio je sve šta će se dogoditi, pa i najstinije detalje u vezi sa svime. Sveznajući Allah rekao je: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu uistinu lahko…” (El-Hadid, 22).

Evo o predodređenju nekoliko predanja. Abdullah b. Amr b. el-As, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Resulullaha, ﷺ, gdje govori: ‘Allah je zapisao sudbinu svih stvorenja pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje, dok je Arš, Njegov prijesto, bio na vodi’” (Muslim). Ubada b. Es-Samit, radijallahu anhu, pripovijedao je da je čuo Poslanika, ﷺ, da govori: “Allah je prvo stvorio pero i obratio mu se: ‘Zapiši!’ ‘Šta ću zapisati?’, pero je upitalo, a Allah mu je rekao: ‘Zapiši sudbinu!’, i pero je zapisalo sve šta će se dogoditi do Časa suđenog” (Ahmed, Et-Tirmizi, El-Bejheki i mnogi drugi muhadisi).

Tu je i Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da ga je Poslanik islama, ﷺ, posavjetovao:“O dječače, poučit ću te nekim stvarima! Čuvaj Allahove granice, i On će tebe čuvati; pazi na Allahove granice, naći ćeš Ga uza se; znaj za Allaha u blagostanju, pa će On znati za tebe u poteškoći; kad moliš, moli od Allaha; kad tražiš pomoć, traži od Allaha! Znaj, kad bi se svi ljudi ujedinili radi neke tvoje koristi, ne bi mogli ništa učiniti, osim onoliko koliko je Allah već odredio! A kad bi se ujedinili da ti naštete, ne bi ti mogli ništa naštetiti, osim onoliko koliko je Allah već odredio! Pera su podignuta, a listovi su se osušili” (Ahmed, Et-Tirmizi, El-Hakim). Dakle, nemoguće je da se dogodi ono što Allah nije predodredio, niti je moguće da se ne dogodi ono što je Allah odredio.

Biti zadovoljan sudbinom ne znači ne nastojati pomoći unesrećenom i prepustiti ga propasti. Biti zadovoljan sudbinom znači ne protiviti se Allahu, Sveznajućem Gospodaru, Koji je odredio da se dogodi, naprimjer, pokolj u bratskoj Siriji. I, da bi čovjek bio zadovoljan sudbinom, nije uvjet da ne osjeti bol zbog nesreće. Zar Allahov Poslanik, ﷺ, nije plakao kad je umro njegov sin Ibrahim?! Zar nije rekao: “Oči suzama rose i srce tuguje, ali govorimo ono čime je Gospodar zadovoljan! Velika nas je tuga obuzela što se od tebe rastajemo, Ibrahime!” (El-Buhari).

Dalje, zar nije plakao kad je poginuo Džafer, radijallahu anhu, u Bici na Mu’ti, iako je bio zadovoljan Allahovom odredbom?! Također se ni učenje dove da Svemogući Allah otkloni nedaću ne smatra nezadovoljstvom sudbinom. Dakle, jedno je biti zadovoljan sudbinom kao Allahovim određenjem, a drugo je biti zadovoljan nečijom nesrećom kao ljudskim produktom. A Gospodar tvoj najbolje zna i On sve vidi.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Neka je hvala Allahu, neka su mir i spas Božijem Poslaniku, ﷺ. Allahova je blagodat spram ljudi i to što je učinio da dini-islam bude lahka vjera: “…Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…” (El-Bekara, 185); “…i u vjeri vam nije ništa teško propisao…” (El-Hadždž, 78). Aiša, radijallahu anha, kazuje da je Allahov Poslanik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Po slan sam s monoteističkom lahkom vjerom” (Ovaj je hadis zabilježio imam Ahmed s dobrim lancem prenosilaca).

S druge strane, iz Svoje mudrosti, Allah, džellešanuhu, stvorio je šejtana i dao mu mogućnost da zavodi ljude. A treba znati da je nevjerstvo prvo na šta šejtan pokušava navesti vjernika, kao što je u vašem primjeru. I, ako se vjernik prepusti šejtanovom došaptavanju, naći će se u košmaru, očaju i izbezumljenosti. Islamski učenjaci kažu da se vesvese, ružne misli, liječe na dva načina: prvo, spominjanjem dragog Allaha; i, drugo, nepridavanjem pažnje istim tim ružnim mislima kad se pojave. U Ebu Hurejrinom, radijallahu anhu, predanju stoji da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Šejtan priđe čovjeku i upita ga: ‘Ko je stvorio to i to? Ko je stvorio to i to?’ Naposlijetku šejtan čovjeka upita: ‘A ko je stvorio Allaha?’ Kad se to dogodi, neka čovjek zatraži utočište u Allaha i neka prestane razmišljati o tome!” (El-Buhari i Muslim).

Čak ni ashabi, radijallahu anhum, nisu bili pošteđeni sumnji i nejasnoća, pa bi se neki žalili Vjerovjesniku, ﷺ. Imam Muslim zabilježio je da je Ebu Hurejra, radijallahu anhu, ispričao: “Neki su ashabi došli Poslaniku, ﷺ, žaleći se: ‘Osjetimo nešta o čemu se ne bismo nipošto izjasnili!’ Vjerovjesnik, ﷺ, upita ih: ‘Jeste li to već osjetili?’ ‘Jesmo’, odgovoriše oni, a Resulullah, ﷺ, zaključi: ‘To je pokazatelj vašeg snažnog vjerovanja.’” Ovaj hadis znači: borba protiv ružnih misli, preziranje i uveličavanje iste te vesvese znak je da ste iskreni vjernici. Na pitanje u vezi s vesvesom Allahov je Poslanik, ﷺ, odgovorio: “To je pokazatelj čistote vjerovanja” (Muslim).

Tu je i Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje: “Neki je čovjek došao Vjerovjesniku, ﷺ, i požalio se: ‘Božiji Poslaniče, neki od nas izloženi su takvim mislima da bi im bilo draže izgorjeti nego se izjasniti s tim u vezi!’ Na to Vjerovjesnik, ﷺ, reče: ‘Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber! Hvala Allahu, Koji je šejtanovu spletku sveo na vesvesu!’” (Ebu Davud).

Sami kažete da se čovjek susteže od bluda zato što je blud zabranjen! Da mrzi zabranjenost bluda, čovjek se ne bi sustezao od činjenja ovog poroka, pogotovu danas, kad je rasprostranjen u toj mjeri da se čovjeku sâm nameće. To što osjetite samo je šejtanovo zavođenje i pokušaj da Vas uvjeri kako mrzite Allahove propise, a kad vas u to uvjeri, onda je logično i sasvim za očekivati da će Vas uvjeriti kako su dobra djela koja činite uzaludna. Vi ste, ako Bog da, na velikom dobru, upravo zato što se šejtan okomio na Vas, ali prestanite se time baviti, čitajte časni Kur’an i činite zikr.

Koristim se ovom prilikom da upozorim na opasnost čitanja svakojakih tekstova na internetu, jer danas postoje web portali na kojima se nalaze mnogi tekstovi koji zbunjuju ljude. O djelima koja izvode iz islama – trebalo bi više pisati i govoriti o uvođenju ljudi u islam – ne može se naučiti čitajući kratke tekstove, niti slušajući predavanja onih koji su zastranili. Molimo Allaha, džellešanuhu, da Vam olakša i odstrani od Vas šejtanovo zavođenje. A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Kako će Sudnji dan biti nesnosan i težak, Allah, džellešanuhu, dozvolit će poslanicima, vjerovjesnicima, šehidima i dobrim ljudima da se zauzimaju za druge ljude. Najveće pravo na zauzimanje na Kijametskom danu imat će naš dragi Poslanik, ﷺ. Šehid će se – molimo Plemenitog Allaha da nas počasti šehadetom – zauzimati za sedamdeset svojih rođaka. Međutim, Allah, džellešanuhu, neće dozvoliti da se neko zauzima za onoga ko je na dunjaluku činio ogavna djela, pa nije zaslužio Allahovu naklonost, na osnovu ajeta: “…i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati…” (El-Enbija, 28).

Osim učenja dove i pozivanja u islam, svojim roditeljima možemo činiti dobročinstvo, biti pažljivi spram njih, davati njima prednost nad drugim ljudima, redovno ih pozivati telefonom – ako žive daleko od nas, često ih posjećivati – ako su u našoj blizini, i tako dalje. Mrtvim roditeljima možemo učiniti dobro tako što ćemo za njih udijeliti trajnu milostinju, moliti Allaha da im oprosti i bude njima zadovoljan, održavati prijateljske veze s ljudima s kojima su se oni družili za života… Allah je Onaj Koji upućuje na Pravu stazu, On je Plemeniti i samo On zna tajne nebesa i Zemlje.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Islamski učenjaci nemaju istovjetan stav u vezi s nošenjem odjeće koja pada ispod članka. Neki učenjaci smatraju da je to zabranjeno, bez obzira na to činio to čovjek iz oholosti ili ne činio. Neki učenjaci kažu da je nošenje odjeće koja pada ispod članka, pokuđeno, ako se ne nosi iz oholosti. Ovo je stav imama Šafija i njegovih učenika te mišljenje imama Ebu Hanife. A svi su, opet, jednoglasni u mišljenju da je zabranjeno iz oholosti nositi odjeću koja pada ispod članka.

Imam El-Buhari zabilježio je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.” U hadisu koji je zabilježio imam Muslim, preko Ebu Zerra, radijallahu anhu, stoji da je Poslanik islama rekao: “S tri kategorije ljudi Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, oni će imati bolnu patnju. To su: onaj ko nosi dugu odjeću, čovjek koji prigovara zbog učinjenog dobra i trgovac koji se lažno zaklinje.” En-Nesai je preko Ibn Abbasa, radijallahu anhu, zabilježio sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi: “Svevišnji Allah odista ne obraća pažnju na čovjeka koji nosi dugu odjeću.” Ovi hadisi odnose se na čovjeka koji nosi dugu odjeću, bez obzira činio to iz oholosti ili ne, osim što će onaj ko nosi dugu odjeću oholeći se, imati veću i stravičniju kaznu na ahiretu. Ako se Allahov Poslanik, ﷺ, obratio Džabiru, radijallahu anhu: “Nipošto nemoj nositi dugu odjeću, jer je nošenje duge odjeće uistinu oholost, a Allah ne voli oholost” (Et-Tirmizi), tad niko nema pravo reći: “Ja doduše nosim duge pantalone, ali ne činim to iz oholosti!”

Kad je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao da Allah neće pogledati na Sudnjem danu čovjeka koji vuče svoju odjeću iz oholosti, Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio se: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Na ovo mu je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Ti nisi jedan od onih koji to čine iz oholosti!” (El-Buhari). Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, kazao je: “Onome ko svoj stav dokazuje Ebu Bekrovim, radijallahu anhu, predanjem treba reći da ovo predanje ne može uzeti za dokaz iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio Poslaniku islama rekavši ovako: ‘Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!’ Dakle, ovaj ashab nije svoju odjeću namjerno spuštao ispod članka, već je haljetak sam od sebe padao, a Ebu Bekr ga je brižno podizao, za razliku od onih koji tvrde da ne nose odjeću iz oholosti: namjerno puste odjeću da pada ispod članka i uvijek je tako nose ne podižući je iznad članka. I, drugi je razlog to što je Allahov Poslanik, ﷺ, pohvalio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu da nije ohol, za razliku od onih koji dokazuju ovim hadisom: niko od njih nije pohvaljen na jeziku Allahova Poslanika i nijednom od njih nije rečeno da nije ohol. Eto tako šejtan neke ljude navede na slijeđenje manje jasnih dokaza, kur’anskih ajeta i hadisa, kako bi opravdali svoje postupke. Allah je Onaj Koji upućuje na Pravi put, molimo Ga da nas uputi i sačuva.”

Međutim, je li dozvoljeno da odjeća (pantalone) bude toliko duga da pokrije članak ali da ne pada ispod njega? Vanjsko značenje navedenih hadisa ukazuje na to da je dozvoljeno da odjeća pokriva članak, ne padajući ispod njega. U jednoj radio-emisiji postavljeno je sljedeće pitanje šejhu Ibn Usejminu: “Je li dozvoljeno nositi odjeću koja pokriva članke”, i on je odgovorio: “Dozvoljeno je nositi odjeću koja pokriva članke, jer je zabranjeno spustiti odjeću ispod članaka, kao što stoji u hadisu: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.’” Hafiz El-Iraki, rahimehullah, zapaža: “…hadis koji je zabilježio imam El-Buhari: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom’ ukazuje na to da je zabranjeno spustiti odjeću ispod članka, a da nije zabranjeno nositi odjeću koja je duga toliko da pokriva članke.”

Kratka odjeća (iznad članka) ne potpada pod “libasu-šuhre”, odjeću koja čovjeku donosi popularnost. Odjeća koja čovjeku donosi popularnost jest svaka odjeća koja se ne nosi u određenom podneblju, a pomoću koje čovjek stječe reputaciju i skreće pažnju na sebe. U djelu “El-Mevsuatul-fikhijja”, 6/136, 137, stoji sljedeće: “Pokuđeno je nositi odjeću koja nije u skladu s običajima određenog naroda, jer se pomoću nje biva prepoznatljiv u društvu i skreće pažnja na sebe. Kažemo ovako, eda čovjek ne bi davao povod da ga se ogovara; dadne li povoda da ga ljudi ogovaraju, ponijet će grijeh zbog njihova ogovaranja.” Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, u knjizi “Šerhul-usul”, str. 405, kaže: “Sunnet je da čovjek oblači odjeću koju nose njegovi zemljaci; tako je Resulullah, ﷺ, činio. I upravo zato zabranio je oblačenje odjeće koja čovjeku donosi popularnost. I to je svaka dozvoljena odjeća zbog koje čovjek stječe reputaciju u društvu.”

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Onoga ko na ovom svijetu bude nosio odjeću po kojoj se bude raspoznavao, Allah će na Sudnjem danu ogrnuti odjećom poniženja, a zatim će se ista ta odjeća na njemu razbuktati vatrom” (Ebu Davud i Ibn Madža. Ovaj je hadis dobrim ocijenio muhadis El-Albani). A evo kako imam Es-Sindi komentira ovaj hadis: “Značenje je: Allah će na Sudnjem danu poniziti onoga ko na ovom svijetu bude nosio onu odjeću po kojoj želi biti prepoznatljiv među svijetom, bez obzira na to nosio skupocjenu odjeću, nadmećući se s ljudima u ovozemaljskim ukrasima, ili nosio pohabanu, staru odjeću pokazujući se pred svijetom i hineći skromna čovjeka.” Ibn Muflih, hanbelijski autoritet, u djelu “El-Adabuš-šeri‘jja”, 2/521, 522, zapisano je sljedeće: “Ibn Abdulberr govori da je Abdullah b. Omer rekao sljedeće: ‘Allah će se okrenuti od čovjeka koji obuče odjeću koja čovjeku donosi popularnost, makar bio povjerljiv i Allahu odan rob.’ Ibn Abdulberr kaže: ‘Ljudi govorahu: ‘Jedi šta ti želiš, ali se odijevaj onako kako to od tebe zahtijevaju običaji tvog naroda!’’”

I naposlijetku, ako je u jednoj zemlji nekad bio običaj da se nosi određena vrsta odjeće, kao, naprimjer, turban, šalvare sa spuštenim turom, i tome slično, a sad se stanovnici te iste zemlje nose drukčije, ali u skladu sa Šerijatom – imaju li njihovi potomci pravo kazati: “Mi želimo oživjeti običaj predaka, pa zato nosimo turbane i šalvare”? Potražimo odgovor u predanju koje je zabilježio Ibn Ebu Šejba, u djelu “El-Musaneff”, 5/205, a u kojem stoji da je Husajn b. Abdurrahman ispričao: “Čovjek imenom Zubejd el-Jami oblačio je burnus, ogrtač s kukuljicom, pa sam čuo da ga je Ibrahim en-Nehai osudio zbog toga. Ja sam Ibrahimu pak rekao: ‘Zar je problematično da Zubejd oblači burnus? Ta ljudi su ga nekad nosili!’ On reče: ‘Da, ali ljudi koji su nosili burnus davno su pomrli. Onaj ko burnus sad oblači skreće na sebe pažnju i zbog toga postaje popularan.’” Tu je i predanje zabilježeno u djelu “Et-Tevaduu vel-humul”, str. 86, gdje stoji da je Adijj b. el-Fadl ispričao: “Jednom, Ejjub es-Sihtijani zapovijedio mi je: ‘Napravi mi nanule slične onima kakve je nosio Resulullah, ﷺ!’ I kad sam mu ih napravio, on ih je nosio nekoliko dana i zatim ih odbacio. Upitao sam ga zašto ih ne nosi, a on je odgovorio: ‘Niko ne obuva onakve nanule, pa neću ni ja.’”

O, zar treba odbijati ljude od islama slijedeći običaje koji su nekad bili, ili, još gore, uvodeći strane običaje koji nemaju nikakve veze s islamom! O muslimani, imajte na umu da ćete na Danu strašnog polaganja računa biti pitani za svoje ponašanje na ovom svijetu! A Gospodar tvoj najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Sintagma “iskušenje u vjeri” znači odstupanje od poslušnosti Gospodaru svjetova i činjenje grijeha. I kušnja u vjeri daleko je veća od kušnje u pogledu ovog svijeta. Da čovjek bude uboga sirotinja, pogorjelac, bolje mu je nego da bude iskušan u vjeri. To je tako, jer je vjera najdragocjenije šta čovjek može posjedovati na dunjaluku, i samo se pomoću vjere može spasiti na oba svijeta.

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je naš dragi Resulullah, ﷺ, učio je sljedeću dovu: “Naš Allahu, dodijeli nam bogobojaznosti koja će nas odvratiti od grijeha, poslušnosti kojom ćeš nas dovesti do dženneta, uvjerenja kojim ćeš olakšati naše ovosvjetske nedaće!

Naš Allahu, daj da uživamo blagodat sluha, vida i snage dok smo živi, sačuvaj nam to do smrti, učini da se svetimo samo onome ko nam nasilje čini, pomozi nam protiv neprijatelja, ne iskušaj nas u vjeri, nemoj učiniti ovaj svijet našom najvećom brigom ni krajnjom granicom našeg znanja i nemoj dati vlast onome ko nam neće milostiv biti!”

(Et-Tirmizi, El-Hakim i Ibnus-Sunni. Hadis su vjerodostojnim ocijenili imami Ez-Zehebi, El-Hakim i šejh El-Albani.)

Podvučeni dio dove, “ne iskušaj nas u vjeri”, na arapskom jeziku glasi: ve la tedž’al musibetena fi dinina!

Pokušajmo naučiti ovu Poslanikovu, ﷺ, dovu i učiti je u odabranim vremenima, eda nas dragi Allah poštedi kušnje u vjeri i, odatle, sačuva svakog zla. A Allah je pokrovitelj uspjeha!

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović