Početna|Rezultati pretrage za"Abdulmuhsin ez-Zamil"
Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kakav je propis mrežnog marketinga?
MREŽNI MARKETING Stav učenjakā u vezi s mrežnim marketingom Govoreći o sistemu piramidalnog ili mrežnog marketinga, savremeni islamski učenjaci navode nekoliko spornih detalja. U narednim tačkama rezimirat ćemo njihove najbitnije zamjerke, a ko bude želio detaljnija objašnjenja i dokaze, može se vraviše
MREŽNI MARKETING
Stav učenjakā u vezi s mrežnim marketingom
Govoreći o sistemu piramidalnog ili mrežnog marketinga, savremeni islamski učenjaci navode nekoliko spornih detalja. U narednim tačkama rezimirat ćemo njihove najbitnije zamjerke, a ko bude želio detaljnija objašnjenja i dokaze, može se vratiti na fetve savremenih islamskih učenjaka.
Apsolutna većina savremenih učenjaka smatra zabranjenim ovaj način poslovanja, a kao zamjerke navode sljedeće:
Prvo, uslovljavanje kupovine proizvoda (različitih paketa) za ulazak u mrežni sistem, što se ne tretira legitimnim uslovom u trgovini. Na ovaj se način, prema mišljenju učenjaka, ulazi u skriveno kamatno poslovanje, jer u suštini, kupovinom startnog paketa dolazi do mijenjanja novca za novac s kvantitativnom razlikom i odgodom, što je zabranjeno.
Drugo, primarni cilj ovog poslovnog modela vezan je za proviziju, a ne za robu kojom se trguje. Roba predstavlja samo pokriće, masku ili izgovor da bi se došlo do zarade. Ista roba je, pa i po nižim cijenama, bila prisutna na tržištu i prije pojave mrežnog marketinga, ali nije izazivala posebno interesovanje kupaca. Kada se ukazala mogućnost jednostavne zarade kroz mrežnu proviziju, drastično je porasla prodaja robe, što jasno aludira na to da roba nije primarno ciljana, već je cilj provizija.
Treće, ova vrsta poslovanja utemeljena je na velikom riziku jer osoba ne zna da li će moći privući dovoljan broj klijenata ili ih neće moći privući.
Četvrto, žrtva mrežnog marketinga je zadnji sloj ili skupina koja nije u mogućnosti pronaći nove klijente. Koliko god se mrežni marketing određene kompanije razvijao i granao, mora doći do svoga kraja. U tom slučaju klijenti koji pripadaju zadnjim slojevima, a naročito zadnjem sloju, ostaju u gubitku, a korist i dobit ostvaruju slojevi iznad njih. Piramidalni sistem ne može opstati osim uz postojanje sloja koji će na kraju pretrpjeti gubitak.
Najpoznatije institucije koje mrežni marketing smatraju zabranjenim jesu:
– Stalni kolegij (KSA),
– Islamsko vijeće (Sirija), sastavljeno od devetnaest učenjaka,
– Jordansko vijeće za fetve,
– Palestinsko vijeće za fetve,
– Vijeće za fetve – Ensarus-sunna el-Muhamedijja, Egipat,
– Vijeće za fetve Halep,
– Vijeće za fetve “Centar imam El-Albani”, Jordan,
– Vijeće za islamske fetve Katar (website),
– Sudanski fikhski kolegij.
Izrazita većina savremenih učenjaka smatra zabranjenim ovaj način poslovanja, a neki od tih učenjaka su:
Abdullah et-Tajjar, Mustafa el-Adevi, Sa’d eš-Šisri, Selman el-Avda, Halid el-Mušejkih, Muhammed el-Munedždžid, Husamuddin Afana, Jusuf eš-Šubejli, Halid er-Rifai, Abdulmuhsin ez-Zamil, Muhammed en-Nedždi, Ahmed el-Kurdi, Abdulmuhsin Dževda, Abdulmuhsin el-Ubejkan, Husejn eš-Šehrani, Omer el-Mukbil, Hasan Šehata, Ibrahim ed-Darir, Ali el-Halebi, Sami es-Suvejlim, i brojni drugi.
Napomene
1. Ovo je opći odgovor učenjaka u vezi s ovim načinom poslovanja. Međutim, nemaju sve kompanije isti princip mrežnog marketinga i poslovanja. Neke su počinile više, a neke manje šerijatskih prekršaja u svome poslovanju. Stoga, opći propis u vezi s ovim poslovanjem jedno je pitanje, a sud u vezi s određenom kompanijom drugo pitanje. Stepen zabrane ulaska u mrežni marketing proporcionalan je obimu i broju šerijatskih prekršajā koje čini određena kompanija. Ukoliko kompanija u svom poslovanju uspije otkloniti ili zaobići šerijatski sporne detalje, njeno poslovanje će, svakako, biti dozvoljeno.
2. Među učenjacima koji zabranjuju ovu vrstu poslovanja postoji razilaženje u vezi s određenim detaljima i pitanjima, ali se ne razilaze u vezi s propisom ove vrste poslovanja.
3. Budući da se radi o novonastalom pitanju koje je podložno raspravi i debatiziranju među učenjacima, te odabiru prioritetnijeg mišljenja, musliman neće smatrati zabludjelim svoga brata muslimana neistomišljenika. Musliman koji nije stjecao šerijatsko znanje niti je u stanju doći do riječi islamskih učenjaka, shvatiti ih na ispravan način i odabrati mišljenje kojim je spreman sresti svoga Gospodara, dužan je, shodno svom ubjeđenju, pitati najučeniju osobu, potom postupiti u skladu s fetvom koju dobije. Nije mu dozvoljeno tragati za učenjakom i odgovorom koji će udovoljiti njegovim strastima.
4. Nema koristi niti potrebe raspravljati po društvenim mrežama u vezi s ovim pitanjem. Čuvajmo međuljudske odnose i naša dobra djela.
Molim Svevišnjeg Allaha da nas pouči dini-islamu, da zbliži naša srca i ujedini naše safove!
Dr. Safet Kuduzović
Sarajevo, 13. 6. 1441. h. g. / 7. 2. 2020. god.
Preuzeto sa zvaničnok facebook profila:
Vidi manjehttps://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=2537603146515717&id=1819196525023053
Profesionalno bavljenje fudbalom
Alejkumusselam! Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovlađujeviše
Alejkumusselam!
Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovlađuje sve druge stvari života u mnogim sredinama i kod velikog broja ljudi, tako kada bi to nazvali sportskom epidemijom i općom zaluđenosti ne bi pogriješili. Ova sportska igra ima svoj izrazito jak nacionalni karakter kada neki fudbalski tim prestavlja određenu zemlju ili naciju, zbog čega izaziva ogromno zanimanje kod običnih masa gdje oni navijaju i gore od želje da njihov tim pobijedi.
Naravno, ne treba zaboraviti ni ulogu medija u uveličavanju i uljepšavanju fudbala i fudbalskih takmičenja. Popularnost fudbala i fudbalera se dovoljno očituje samo u jednoj stvari a to je prodaja i kupovina igrača među klubovima, čija cijena dostiže granice imaginarnog, pa npr. španski klub Real Madrid je kupio igrača Zejnuddina Zejdana od talijanskog Juventusa za više od šezdeset milion dolara. Tako da je u općem smislu sportska igra nogomet postala društveno zlo, ekonomski i politički problem na svjetskom nivou.
Šerijatski status igranja nogometa
Ova sportska igra je u osnovi šerijatski dozvoljena ako je čista od šerijatsko spornih stvari, jer se ona zasniva na mnogim koristima za ljudsko tijelo od njegovog jačenja, trčanja, tjelesnih treninga i vježbi i slično, na čemu je u osnovi zasnovan futbal.
Od savremenih učenjaka koji su dozvolili igranje nogometa, naravno u njegovom savremenom obliku su između ostalih saudijski šejh Abdulmuhsin Ez-Zamil, alžirski šejh Ebu Bekr El-Džezairi koji ga dozvoljava kada se sa igranjem fudbala namjerava jačanje tijela kako bi bilo spremno za vođenje džihada na Allahovom putu, egipatski šejh Seid Sabik i jordanski šejh Mešhur Hasan, ova dvojica zadnjih smatraju da je igranje fudbala mustehab ako se sa njim cilja jačanje tijela. Naravno, svi oni koji su dozvolili igranje fudbala uvjetuju da ta igra bude čista od šerijatski spornih stvari (koje ćemo navesti poslije), u protivnom, igranje nogometa je mekruh ili čak haram ovisno od zabranjenih stvari sa kojima se pomiješa kao i bilo koja druga sportska igra.
Onaj ko analizira oblike upražnjavanja ovog sporta, za kojeg smo rekli da je u osnovi dozvoljen, u današnje vrijeme vidjeće da je vrlo malo tih načina igranja nogometa koji su čisti od onog što je u Šerijatu zabranjeno i pokuđeno. Uglavnom, ti dozvoljeni oblici se mogu odnositi na igranje fudbala od strane omladine kada se okupe i igraju fudbal kao vid rekreacije, razonode i zabave, pri čema nema klađenja, budu šerijatski obučeni i ne izgovaraju ružne riječi i psovke.
Neke šerijatski sporne stvari u bavljenju nogometom
Prvo: gubljenje mnogo vremena od strane onoga koji igra nogomet i onih koji nogometna takmičenja, što često vodi u izostavljanje vadžiba, poput obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, zapostavljanje traženja rizka (opskrbe), sticanja šerijatskog znanja, odgoja djece i slično. Ono što puno uzrokuje gubljenje vremena je mnoštvo raznoraznih fudbalskih takmičenja na različitim nivoima tokom cijele godine, mimo svjetskog prvenstva i prijateljskih utakmica među klubovima i državama, što je odvelo da je glavna okupacija mnogih ljudi praćenje ove ili one utakmice.
Drugo: upropaštavanje imetka koje se očituje u sljedećem:
– ulaganje ogromnih materijalnih sredstava u izgradnji velelepnih stadiona,
– rasipanje imetkom prilikom pripreme za utakmice, njihovo prisustovanje i posmatranje,
– kupovina igrača velikim svotama novca i davanje velikih novčanih premija igračima,
– davanje velikih mjesečnih plata trenerima,
– trošenje ogromnog imetka u kockanju i klađenju na rezultat određenih utakmica prilikom čega se dva tima dogovore da izgubljena ekipa plaća troškove, medalje, hranu i ostalo, ili klađenje van i u sportskim kladionicama a sve ove vrste klađenja i kockanja su šerijatski zabranjene.
Kaže Uzvišeni: “Ne rasipajte (imetak); On ne voli one koji rasipaju” (El-E’araf, 31), i kaže: “Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan”. (El-Isra’, 26-27) Takođe, Allah, dželle še’nuhu, je zabranio upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “… i mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.
Treće: izazivanje mržnje i neprijateljstva. Skoro da nema utakmice a da se između igrača, njihovih navijača i običnih masa ne izazove protivništvo, neprijateljstvo i mržnja koji dalje vode u psovanje, vrijeđanje, fizičko napadanje među igračima, navijačima a veoma često odvede do nanošenja materijalne štete po ulicama, a nema sumnje da je sve ovo islam zabranio. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Nemojte se međusobno mrziti, zaviditi jedni drugima, spletkariti jedni protiv drugih, budite Allahovi robovi braća…”.
Čak mnoga ova neprijateljstva među klubovima, državnim ekipama i slično odvedu kao rezultat poraza u utakmici do ubistva i ranjavanja. Od tih primjera je smrt 48 osoba i ranjavanje preko 600 između navijača dva tima u Turskoj 1968.god. U sličnim okršajima među navijačima Nigerije 1979.god. ubijeno je 24 osobe. A 1985. god. u Belgiji je stradalo 38 osoba a povrijeđeno preko 200, dok su u istoj godini ubijene 53 osobe a mnogi drugi ranjeni u Britaniji a sve kao posljedica fudbalskih utakmica. Na fudbalskom svjetskom prvenstvu 1994.god.kolumbijski igrač, nakon što je greškom dao svojoj ekipi, bio je ubijen. A u Iraku je sudija dao crveni karton jednom od igrača, nakon čega je ovaj izašao sa stadiona i vratio se sa puškom i ubio sudiju. Ovakvih primjera je na pretek, a slično se dešava i među onima koji se neprofesionalno bave fudbalom, kako među omladinom, odraslim tako i među prijateljima.
Četvrto: upadanje u neke oblike širka, veličanje kjafira i oponašanje istih.
Nerijetki su slučajevi pretjeranog veličanja igrača i predstavljanja istih kao stvorenja koja se obožavaju tako što se opisuju neki veliki igrači svjetskog ranga kao idoli i oni koji se obožavaju što shodno stepenu i razumijevanju ovoga može odvesti čak i u veliki širk. Praćenje, izučavanje i poznavanje biografije određenih igrača, čiji život je ispunjen drogom, zinalukom, nemoralom svake vrste i slično, od strane mnogih muslimana uveliko prevazilazi njihovo poznavanje sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih časnih ashaba, učenjaka i dobrih prethodnika ovog Ummeta.
Oblačenje dresova sa imenima i slikama poznatih kjafirskih igrača, čak do te mjere ih uzdižu da u njima obavljaju neke ibadete poput namaza i Umre. Sve to ukazuje na zabranjeno veličanje, uzdizanje i oponašanje onih koji to ne zaslužuju. Strastveno praćenje određenih utakmica do te mjere da se strahom, brigom i gorljivošću prati utakmica, što često odvede, zbog poraza njegovog tima, u nezadovoljstvo sa Allahovim kaderom, veliku tugu i žalost i gubljenja volje za normalnim životom.
A općepoznato je svakom muslimanu da je širk najveći grijeh, kao i da je oponašanje kjafira zabranjeno muslimanima. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih” (Ebu Davud (4031), Ibn ebu Šejbe (19401) i Bejheki u “Šu’abil-iman” (1199), a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, El-‘Iraki, Ibn Tejmije, Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/271), Albani u “Irvaul-galil” (1269) i Sulejman ‘Alevan).
Takođe, nije dozvoljeno veličanje kjafira jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama”. Bilježe ga Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107).
Prenosi se da je Ebu Musa El-Eš’ari, radijallahu anhu, dok je bio namjesnik u Iraku uzeo kršćanina za pisara, pa mu je to prigovorio Omer, radijallahu anhu, rekavši: “Nemojte ih (nemuslimane) uzdizati kada ih je Allah ponizio, nemojte im biti bliski kad ih je Allah udaljio i nemojte im ukazivati povjerenje kada ih je Allah obilježio kao nepovjerljive”. Predaju bilježi Bejheki u svom “Sunenu”.
Peto: otkrivanje nadkoljenice (stegna) kod igrača, što je avret kod većine učenjaka na osnovu hadisa: “Nadkoljenica je avret” (Ebu Davud i Tirmizi, a oko njegove vjerodostojnosti ima razilaženja), zatim miješanje muškaraca i žena u publici koje je šerijatski zabranjeno, kupanje igrača u zajedničkim kupatilima potpuno golih prilikom čega gledaju jedni drugima u stidna mjesta, parada polugolih plesačica pred početak utakmice i u pauzama, psovanje i vrijeđanje u publici i mnogi drugi munkeri koji su sastavni dio utakmica.
Nakon svega predočenog može se reći da se savremeno profesionalno bavljenje fudbalom, kao i praćenje i prisustovanje istom kreće između pokuđenosti i harama, shodno šerijatsko spornim stvarima na kojima se zasniva.
A što se tiče tebe lično, u osnovi dozvoljeno ti je da se baviš fudbalom, po mnogim učenjacima, ako se možeš sačuvati od zabranjenih stvari koje prate ovu vrstu sporta. Između ostalog da klanjaš namaz u njegovo vrijeme, da ne ostavljaš post zbog utakmica, da ne otkrivaš svoja stidna mjesta, izbjegavaš psovanje i ružne riječi, miješanje sa ženama, itd. Takođe, nema smetnje da primaš platu čiji su izvori naplaćivanje ulaznica gledaocima kao i raznorazne donacije jer u tome nema ništa šerijatski sporno, izuzev ako bi zarada na utakmicama bila rezultat klađenja i kockanja. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
PROFESIONALNO BAVLJENJE FUDBALOM
Alejkumusselam. Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovviše
Alejkumusselam.
Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovlađuje sve druge stvari života u mnogim sredinama i kod velikog broja ljudi, tako kada bi to nazvali sportskom epidemijom i općom zaluđenosti ne bi pogriješili. Ova sportska igra ima svoj izrazito jak nacionalni karakter kada neki fudbalski tim prestavlja određenu zemlju ili naciju, zbog čega izaziva ogromno zanimanje kod običnih masa gdje oni navijaju i gore od želje da njihov tim pobijedi. Naravno, ne treba zaboraviti ni ulogu medija u uveličavanju i uljepšavanju fudbala i fudbalskih takmičenja. Popularnost fudbala i fudbalera se dovoljno očituje samo u jednoj stvari a to je prodaja i kupovina igrača među klubovima, čija cijena dostiže granice imaginarnog, pa npr. španski klub Real Madrid je kupio igrača Zejnuddina Zejdana od talijanskog Juventusa za više od šezdeset milion dolara. Tako da je u općem smislu sportska igra nogomet postala društveno zlo, ekonomski i politički problem na svjetskom nivou.
Šerijatski status igranja nogometa
Ova sportska igra je u osnovi šerijatski dozvoljena ako je čista od šerijatsko spornih stvari, jer se ona zasniva na mnogim koristima za ljudsko tijelo od njegovog jačenja, trčanja, tjelesnih treninga i vježbi i slično, na čemu je u osnovi zasnovan futbal.
Od savremenih učenjaka koji su dozvolili igranje nogometa, naravno u njegovom savremenom obliku su između ostalih saudijski šejh Abdulmuhsin Ez-Zamil, alžirski šejh Ebu Bekr El-Džezairi koji ga dozvoljava kada se sa igranjem fudbala namjerava jačanje tijela kako bi bilo spremno za vođenje džihada na Allahovom putu, egipatski šejh Seid Sabik i jordanski šejh Mešhur Hasan, ova dvojica zadnjih smatraju da je igranje fudbala mustehab ako se sa njim cilja jačanje tijela. Naravno, svi oni koji su dozvolili igranje fudbala uvjetuju da ta igra bude čista od šerijatski spornih stvari (koje ćemo navesti poslije), u protivnom, igranje nogometa je mekruh ili čak haram ovisno od zabranjenih stvari sa kojima se pomiješa kao i bilo koja druga sportska igra.
Onaj ko analizira oblike upražnjavanja ovog sporta, za kojeg smo rekli da je u osnovi dozvoljen, u današnje vrijeme vidjeće da je vrlo malo tih načina igranja nogometa koji su čisti od onog što je u Šerijatu zabranjeno i pokuđeno. Uglavnom, ti dozvoljeni oblici se mogu odnositi na igranje fudbala od strane omladine kada se okupe i igraju fudbal kao vid rekreacije, razonode i zabave, pri čema nema klađenja, budu šerijatski obučeni i ne izgovaraju ružne riječi i psovke.
Neke šerijatski sporne stvari u bavljenju nogometom
Prvo: gubljenje mnogo vremena od strane onoga koji igra nogomet i onih koji nogometna takmičenja, što često vodi u izostavljanje vadžiba, poput obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, zapostavljanje traženja rizka (opskrbe), sticanja šerijatskog znanja, odgoja djece i slično. Ono što puno uzrokuje gubljenje vremena je mnoštvo raznoraznih fudbalskih takmičenja na različitim nivoima tokom cijele godine, mimo svjetskog prvenstva i prijateljskih utakmica među klubovima i državama, što je odvelo da je glavna okupacija mnogih ljudi praćenje ove ili one utakmice.
Drugo: upropaštavanje imetka koje se očituje u sljedećem:
– ulaganje ogromnih materijalnih sredstava u izgradnji velelepnih stadiona,
– rasipanje imetkom prilikom pripreme za utakmice, njihovo prisustovanje i posmatranje,
– kupovina igrača velikim svotama novca i davanje velikih novčanih premija igračima,
– davanje velikih mjesečnih plata trenerima,
– trošenje ogromnog imetka u kockanju i klađenju na rezultat određenih utakmica prilikom čega se dva tima dogovore da izgubljena ekipa plaća troškove, medalje, hranu i ostalo, ili klađenje van i u sportskim kladionicama a sve ove vrste klađenja i kockanja su šerijatski zabranjene.
Kaže Uzvišeni: “Ne rasipajte (imetak); On ne voli one koji rasipaju” (El-E'araf, 31), i kaže: “Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan”. (El-Isra’, 26-27) Takođe, Allah, dželle še'nuhu, je zabranio upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “… i mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.
Treće: izazivanje mržnje i neprijateljstva. Skoro da nema utakmice a da se između igrača, njihovih navijača i običnih masa ne izazove protivništvo, neprijateljstvo i mržnja koji dalje vode u psovanje, vrijeđanje, fizičko napadanje među igračima, navijačima a veoma često odvede do nanošenja materijalne štete po ulicama, a nema sumnje da je sve ovo islam zabranio. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Nemojte se međusobno mrziti, zaviditi jedni drugima, spletkariti jedni protiv drugih, budite Allahovi robovi braća…”.
Čak mnoga ova neprijateljstva među klubovima, državnim ekipama i slično odvedu kao rezultat poraza u utakmici do ubistva i ranjavanja. Od tih primjera je smrt 48 osoba i ranjavanje preko 600 između navijača dva tima u Turskoj 1968.god. U sličnim okršajima među navijačima Nigerije 1979.god. ubijeno je 24 osobe. A 1985. god. u Belgiji je stradalo 38 osoba a povrijeđeno preko 200, dok su u istoj godini ubijene 53 osobe a mnogi drugi ranjeni u Britaniji a sve kao posljedica fudbalskih utakmica. Na fudbalskom svjetskom prvenstvu 1994.god.kolumbijski igrač, nakon što je greškom dao svojoj ekipi, bio je ubijen. A u Iraku je sudija dao crveni karton jednom od igrača, nakon čega je ovaj izašao sa stadiona i vratio se sa puškom i ubio sudiju. Ovakvih primjera je na pretek, a slično se dešava i među onima koji se neprofesionalno bave fudbalom, kako među omladinom, odraslim tako i među prijateljima.
Četvrto: upadanje u neke oblike širka, veličanje kjafira i oponašanje istih.
Nerijetki su slučajevi pretjeranog veličanja igrača i predstavljanja istih kao stvorenja koja se obožavaju tako što se opisuju neki veliki igrači svjetskog ranga kao idoli i oni koji se obožavaju što shodno stepenu i razumijevanju ovoga može odvesti čak i u veliki širk. Praćenje, izučavanje i poznavanje biografije određenih igrača, čiji život je ispunjen drogom, zinalukom, nemoralom svake vrste i slično, od strane mnogih muslimana uveliko prevazilazi njihovo poznavanje sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih časnih ashaba, učenjaka i dobrih prethodnika ovog Ummeta. Oblačenje dresova sa imenima i slikama poznatih kjafirskih igrača, čak do te mjere ih uzdižu da u njima obavljaju neke ibadete poput namaza i Umre. Sve to ukazuje na zabranjeno veličanje, uzdizanje i oponašanje onih koji to ne zaslužuju. Strastveno praćenje određenih utakmica do te mjere da se strahom, brigom i gorljivošću prati utakmica, što često odvede, zbog poraza njegovog tima, u nezadovoljstvo sa Allahovim kaderom, veliku tugu i žalost i gubljenja volje za normalnim životom.
A općepoznato je svakom muslimanu da je širk najveći grijeh, kao i da je oponašanje kjafira zabranjeno muslimanima. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih” (Ebu Davud (4031), Ibn ebu Šejbe (19401) i Bejheki u “Šu'abil-iman” (1199), a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, El-‘Iraki, Ibn Tejmije, Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/271), Albani u “Irvaul-galil” (1269) i Sulejman ‘Alevan).
Takođe, nije dozvoljeno veličanje kjafira jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama”. Bilježe ga Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107).
Prenosi se da je Ebu Musa El-Eš'ari, radijallahu anhu, dok je bio namjesnik u Iraku uzeo kršćanina za pisara, pa mu je to prigovorio Omer, radijallahu anhu, rekavši: “Nemojte ih (nemuslimane) uzdizati kada ih je Allah ponizio, nemojte im biti bliski kad ih je Allah udaljio i nemojte im ukazivati povjerenje kada ih je Allah obilježio kao nepovjerljive”. Predaju bilježi Bejheki u svom “Sunenu”.
Peto: otkrivanje nadkoljenice (stegna) kod igrača, što je avret kod većine učenjaka na osnovu hadisa: “Nadkoljenica je avret” (Ebu Davud i Tirmizi, a oko njegove vjerodostojnosti ima razilaženja), zatim miješanje muškaraca i žena u publici koje je šerijatski zabranjeno, kupanje igrača u zajedničkim kupatilima potpuno golih prilikom čega gledaju jedni drugima u stidna mjesta, parada polugolih plesačica pred početak utakmice i u pauzama, psovanje i vrijeđanje u publici i mnogi drugi munkeri koji su sastavni dio utakmica.
Nakon svega predočenog može se reći da se savremeno profesionalno bavljenje fudbalom, kao i praćenje i prisustovanje istom kreće između pokuđenosti i harama, shodno šerijatsko spornim stvarima na kojima se zasniva.
A što se tiče tebe lično, u osnovi dozvoljeno ti je da se baviš fudbalom, po mnogim učenjacima, ako se možeš sačuvati od zabranjenih stvari koje prate ovu vrstu sporta. Između ostalog da klanjaš namaz u njegovo vrijeme, da ne ostavljaš post zbog utakmica, da ne otkrivaš svoja stidna mjesta, izbjegavaš psovanje i ružne riječi, miješanje sa ženama, itd. Takođe, nema smetnje da primaš platu čiji su izvori naplaćivanje ulaznica gledaocima kao i raznorazne donacije jer u tome nema ništa šerijatski sporno, izuzev ako bi zarada na utakmicama bila rezultat klađenja i kockanja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS IZLASKA NA GLASANJE I UČESTVOVANJA NA IZBORIMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili oviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili općinski.
Definicija glasanja
Glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni (preciznije:oni koji su im nametnuti) da budu predstavnici vlasti na osnovu čega isti stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani.
Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori.
Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora
Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci u Atini primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine.
Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.
Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina.
U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.
Bitne napomene o izborima i glasanju:
Prije govora o šerijatskom statusu izbora i glasanja neophodno je pojasniti nekoliko bitnih određenja koja suštinski utiču na ispravno razumijevanje ovog pitanja:
Prvo: da su izbori i glasanje kao način odabiranja predstavnika vlasti savremeno šerijatsko pitanje, tj. o njemu nisu govorili učenjaci sve do savremnog doba jer nije bilo poznato niti rašireno sve do 20. stoljeća.
Drugo: činjenica je da su izbori i glasanje zajedno sa formiranjem višestranačkog sistema vlasti i širenjem demokratije prenešeni (nametnuti) u muslimanske zemlje i to uporedo sa kolonijalnim osvajanjima shodno od zemlje do zemlje.
Treće: pitanje izbora i glasanja potpada i ubraja se u pitanja šerijatske politike (sijase šer'ijje) i fikhskih propisa vezanih za izabiranje halife (vladara ili namjesnika muslimana), kao i šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. A to znači da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes'ela, kako to tumače oni koji pretjeruju u tekfiru, osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu.
Četvrto: postavlja se pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečno šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti (ako je način izabiranja vlasti Šerijatom strogo određen) te je sa te strane neprihvatljivo i zabranjeno u Islamu, ili po tom pitanju nema preciznih šerijatskih tekstova (tj. Šerijat to nije strogo odredio) nego zavisi od društvenog i političkog napretka, vremena, sredine i okolnosti te nema smetnje da taj vid izabiranja vlasti uvedu i primjene muslimani u svojim zemljama? I jedno i drugo su mišljenja savremenih učenjaka po ovom pitanju.
Uvođenje glasanja u muslimanske zemlje
Što se tiče šerijatskog statusa organizovanja izbora i glasanja kao načina odabiranja predstavnika vlasti, postoji razlika između organizovanja glasanja u muslimanskim zemljama i između učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se vrši u kjafirskim zemljama.
Organizovanje glasanja u muslimanskim zemljama od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, da između sebe izabiru imama (vladara muslimana) je dozvoljeno i oko toga nema razilaženja među učenjacima. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma.
Ovo je jedan od osnovnih šerijatskih načina izabiranja predstavnika vlasti. A drugi način je da trenutni vladar odredi svoga nasljednika pod šartom da ne bude iz njegove uže porodice kao što je Ebu Bekr odredio da njegov nasljednik bude Omer, radijallahu anhuma. A ako bude iz uže porodice ta vladavina postaje kraljevina, kao što je uradio Muavija, radijallahu anhu, kada je za svog nasljednika odredio svoga sina Jezida.
A oko uvođenja savremenog oblika izbora i glasanja u muslimanske zemlje gdje pravo glasanja imaju svi punoljetni građani (muškarci i žene) neovisno od vjerskog i ideološkog opredjeljenja (a ne samo od strane Ehlul-halli vel-‘akdi), učenjaci se razilaze na dva mišljenja a moglo bi se kao treće mišljenje smatrati ono na čemu su oni koji pretjeruju u tekfiru. Rezime tih mišljenja se sastoji u sljedećem:
Prvo mišljenje – da nema smetnje da muslimani primjene ovakav način (izborom i glasanjem) izabiranja predstavnika vlasti jer ovo pitanje nije precizno definisano niti strogo određeno u šerijatskim tekstovima. Ono što se prenosi po ovom pitanju je idžtihad ashaba pri izabiranju halife. Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka.
Drugo mišljenje – zabrana uvođenja glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (s tim da to ne smatraju djelom kufra ili širka), jer je to preuzeto od kjafira (po nekima je to novotarija) i puno je nedostataka, praznina i mahana. Na muslimanima je da slijede načine na kojima su se složili ashabi pri izabiranju halifa. Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.
Napomena: i jedna i druga skupina učenjaka (gore spomenutih mišljenja) kada govore o ovom pitanju misle na muslimansku državu u kojoj bi izabrani predstavnici vlasti glasanjem vladali i sudili po Šerijatu.
Treće mišljenje – zabrana glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti pri čemu je to djelo kufra i širka (po nekima djelo koje vodi u kufr i širk i pomaže ga) jer se time njima daje glas da ne sude po Šerijatu (zagovarači ovog mišljenje misle na postojeće stanje u muslimanskim zemljama). Ovo je stav uglavnom onih, svejedno bili džemati ili pojedinci, koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu.
Mišljenje koje je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je drugi stav učenjaka, tj. zabrana uvođenja glasanja u muslimanske zemlje radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (tzv. demokratsko glasanje) zbog argumenata i pojašnjenja sa kojima podupiru svoj stav (koga zanima detaljno pojašnjenje propisa glasanja, stavovi učenjaka i argumenti to može naći na stranici http://www.ehlus-sunne.ba i stranici http://www.zijad-ljakić.com pod naslovom “Izbori i glasanje”).
Učestvovanje muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama
A što se tiče učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se organizuje u kjafirskim zemljama radi izabiranja predstavnika vlasti, po tom pitanju radnici na polju Islama imaju takođe tri stava:
Prvi stav – dozvola glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku) ako će njihovim izborom biti bolje za Islam i muslimane i ako će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast neki drugi kandidat ili druga stranka.
Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka, a između ostalih većina selefijskih učenjaka današnjice, poput šejhova Bin Baza, Albanija, Ibn ‘Usejmina, Abdurrrahman es-Sa'di, Abdullah Džibrin, Abdurrahman el-Berrak, Abdurrahman el-Mahmud, Abdulmuhsin ez-Zamil, Mensur es-Simari, Nasir el-‘Umer i mnogi drugi.
Njihovo tumačenje se uglavnom sastoji u sljedećem:
Da ako je muslimanima nametnuto od strane kjafirske vlasti (kao kod muslimanskih manjina) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju na izborima i glasanju, onda se ova mes'ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada i procjene svakog muslimana pojedinačno ili njihovih predvodnika uopćeno. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenog kandidata ili stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast drugi kandidat ili druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedan kandidat niti ijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njegovom ili njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga.
Od dokaza da je dozvoljeno u ovom slučaju učestvovanje u glasanju je sljedeće:
Prvo – fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO. Naime, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaže El-‘Izz ibn ‘Abdusselam (Kava'idul-ahkam, (1/86).
Drugo – riječi Uzvišenog, kada kaže Šu'ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88).
Kaže savremeni mufessir ‘Abdurrahman Es-S'adi u svom tefsiru (Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.) ovog ajeta: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome.
Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”.
Drugi stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), a onaj ko glasa je učinio djelo kufra i širka jer je glasao za onog ko ne sudi po Šerijatu i onog ko propisuje zakone oprečne islamskim. Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli oko spušranja propisa kufra na onog ko učestvuje u glasanju.
Naravno, ovo je stav onih koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu. Pošto oni u osnovi pogrešno klasificiraju ovo pitanje, tj. ubrajaju ga u čisto akidetsko pitanje, nema potrebe da se njime ozbiljnije bavimo.
Treći stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), s tim da onaj ko glasa nije učinio djelokufra ili širka.
Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.
Oni svoj stav zabrane zasnivaju na sljedećem:
Prvo – učestvovanje muslimana u izabiranju kjafirske vlasti (koja će vladati nad njima) kada nisu prinuđeni na to predstavlja naklonost prema kjafirima, zabranjeno prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni Allah to zabranjuje: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud, 113), a nema sumnje da kjafiri ne sudeći po Šerijatu i ne vladajući se po principima i pravilima Islama u osnovi nepravedno postupaju.
Drugo – Uzvišeni Allah ne dozvoljava muslimanima da budu pod vlašću kjafira na čemu je idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama, da kjafiru nije dozvoljeno da bude vladar muslimanima, prenose Kadi El-‘Ijad, Ibnul Munzir, Ibn Hazm, Ibn Hadžer i mnogi drugi.
Kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima” (En-Nisa’ 141), kaže Kadi El-‘Ijad: “Zaista Allah sa šerijatske strane ne da (ne dozvoljava) da se da prilika kjafirima nad muslimanima, a ako ona postoji (u stvarnosti) to je suprotno Šerijatu” (“Ahlamul-Kur'an, Ibnul Arebi, 1/641).
Poznato je i općeprihvaćeno fikhsko prvilo: “Nema namjesništva (vlasti) kjafiru nad muslimanom” (La vilajete likafirin ala muslim).
Kaže Ibnul Munzir: “Idžamu od svih učenjaka od kojih je preneseno je na tome da kjafiru nema vilajeta (vlasti) nad muslimanom niukom slučaju” (“Ahkamu Ehlizzimme”, Ibnul Kajjim, 2/787). Ako je to tako da u osnovi nije dozvoljeno kjafiru da vlada nad muslimanima, pa kako da bude dozvoljeno da muslimani sami učestvuju u izabiranju kjafirske vlasti koja će nad njima vladati, ako naravno na to nisu prinuđeni?
Sve gore spomenuto se odnosi na glasanje za kjafira.
A što se tiče glasanja za muslimana koji bi u slučaju izabiranja radio unutar i kroz institucije kjafirske vlasti, poznato je razilaženje učenjaka oko dozvole rada u institucijama kjafirske vlasti. U ovom slučaju oni su na stavu onih učenjaka koji to zabranjuju.
Treće – sami izbori i glasanje su zasnovani na mnogim mahanama, nedostacima i spornim radnjama, neke od njih su:
– što određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi;
– u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika (ili nekog kandidata) nego izbor jednog od dvojice (ili više njih) kandidata koje nije izabrao narod,
– izbor kandidata je zasnovan na čistoj medijskoj propagandi i zavisi od nje, pa čija bude jača on je pobjednik,
– što je glasanje uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima i rješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećanjima narodnih masa, a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i iznalaženje stvarnih društveno-političkih rješenja,
– izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (i društveno-korisnih) i beskorisnih i slično,
– prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podložno mitu i obećanjima, što je jedna od najvećih mahana izbora i glasanja,
– nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koja je bila prije glasanja.
Sve ovo spomenuto se dešava u “naprednim visoko-demokratskim” zapadnim državama, kako oni sami priznaju i prenose.
Četvrto – kandidovanje muslimana (ili muslimanske stranke) a poslije njegovo izabiranje neminovno vodi u mnoge šerijatsko-sporne momente, a neki od njih su:
– onaj musliman (muslimanska stranka) koji bi bio izabran radio bi za interese kjafirske vlasti a često na uštrb Islama i muslimana i često zaodjeveno u “ruho Islama”, dok je to sve do tada radio kjafir, (ovo je bez sumnje jedna od najopasnijih posljedica ovog čina),
– zapostavljanje rada (od strane kandidata ili islamske stranke) na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima,
– prešućivanje raširenih novotarija,
– ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta,
– činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, ili čak ne smatranje istih uopće novotarijama,
– izricanje izjava u kojima ima kufra i širka kako bi se udovoljilo javno mnijenje,
– davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama,
– odricanje od mnogih islamskih principa i propisa radi pridobijanja što većeg broja pristalica i radi politike sa kojom je zadovoljno mnoštvo ljudi i mnoge druge stvari.
Komentar: sva spomenuta argumentacija je jako snažna i teško joj je suštinski prigovoriti osim na način kako ovo pitanje tumače zagovorači trećeg mišljenja.
Radžih (odabrano) mišljenje je ono na čemu je velika većina savremenih učenjaka, tj. prvi stav učenjaka – dozvola učestvovanja muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama. Jer argumenti ovog stava su jači i ubjedljiviji od argumenata onih koji zabranjuju, a Allah zna najbolje.
Sa gore izloženim je dat odgovor na većinu podpitanja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje