Ukoliko bi neko postavio sljedeće pitanje: “Mi vjerujemo da se sve, bilo dobro ili zlo, dešava Allahovom voljom i Njegovim određenjem, pa da li to znači da se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo? Da li u nekim Njegovim djelima ima zla?”, odgovor bi glasio: Uzvišeni Allah potpuno je čist i vrlo daleko od svakog oblika zla i On ne čini ništa osim ono što je dobro. To što kader pripisujemo Uzvišenom Allahu nikako i ni u kojem slučaju ne znači da on sadrži neki oblik zla, jer je kader u suštini Allahovo znanje, Njegovo pisanje tog znanja, Njegova volja i rezultat Njegovog stvaranja, a sve spomenuto čistō je i nenatrunjenō dobro i savršenost u svakom smislu, što opet potvrđuje da se zlo ne dovodi ni u kakvu vezu sa Sveznajućim Gospodarom, niti sa Njegovim imenima, svojstvima i djelima. Da Uzvišeni Allah kojim slučajem čini zlo, neka je slavljen i daleko od toga!, tada bi i neko od Njegovih imena bila izvedenica iz pojma zlo, što bi opet značilo da sva Njegova imena nisu lijēpā, kao i to da bi neki Njegovi propisi i odredbe sadržavali nešto negativno, neka je On uzvišen i vrlo daleko od toga!

Istina je da se zlo dovodi u vezu s Njegovim stvorenjima i sa produktima Njegovog djelovanja, što znači da je zlo (ponekad) sadržano u rezultatima Allahovog određenja, a ne u suštini tog određenja. Naprimjer, neku ćemo stvar u određenim okolnostima ocijeniti zlom i negativnom, dok ćemo istu tu stvar u drugim okolnostima ocijeniti kao dobru i pozitivnu. Dakle, u ovakvim slučajevima “zlo” je relativno, jer je loše po nekog, a istovremeno dobro po nekog drugoga; ponekad za istu osobu ono bude dobro s jednog aspekta, a loše s drugog, što je i najčešći slučaj (tj. da istoj osobi odredba bude s jedne strane loša, a s druge dobra). Ovakav je slučaj, recimo, sa kisāsom (odmazdom), šerijatskim kaznama, eliminiranjem nevjernika itd. Sve pobrojano loše je po njih same, tj. po nevjernike ili one nad kojima bude izvršen kisās i šerijatska kazna, ali opet i po njih same u tome ima određene koristi, dok je, s druge strane, u sprovođenju kisāsa i šerijatskih kazni veliko dobro za druge, jer se njima praktično demonstrira kako prolaze zločinci i prijestupnici i kako Uzvišeni Allah jedne ljude suzbija s drugima. Sličan je slučaj i sa bolestima koje su, sa jedne strane, nevolja i zlo, međutim, ako ih posmatramo sa ostalih strana, uvidjet ćemo da vrlo često donose i mnogo dobra.[1]

Iz svega priloženog zaključujemo da se zlo ni u kojem slučaju ne dovodi u vezu sa Uzvišenim Allahom, niti Mu se ono može niti smije pripisati. To je potvrđeno i u predaji koju bilježi imam Muslim u Sahihu, u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi koju je učio odmah nakon početnog tekbira u namazu, veličao svoga Gospodara i negirao da se Njemu Uzvišenom pripisuje zlo, govoreći: “Odazivam Ti se i sretan Ti stojim na raspolaganju! Svako dobro u Tvojim je rukama, a zlo se Tebi ne pripisuje. Kod Tebe utječište tražim i Tebi pripadam, blagodaran Ti si i uzvišen!”[2]

U komentaru ovog hadisa Ibn Kajjim kaže: “Allah je uzvišen i vrlo daleko od toga da Mu se pripiše bilo kakav oblik zla. Sve što se dovodi u vezu s Njim čisto je dobro, a zlo je postalo zlo onda kada je izgubilo vezu sa Allahom, tj. kada je prestalo biti legitimno dotičnu stvar pripisivati Allahu i vezati je za Njega, jer kada bi to kojim slučajem bilo legitimno, tada se ne bi ni radilo o nečemu što je loše, već o nečemu što je dobro. Uzvišeni Allah Stvoritelj je i dobra i zla, a zlo se nalazi pri nekim Njegovim stvorenjima, a ne u suštini Njegovog stvaranja, niti u Njegovim djelima.

Njegovo stvaranje, Njegovo djelovanje, Njegova odredba, Njegovo predodređenje – sve je to u suštini čistō dobro, bez imalo zla. Zbog toga je Uzvišeni Allah čist i vrlo daleko od svakog oblika zulma (tj. nasilja), koji se definira kao ‘postavljanje nečega na njemu neodgovarajuće mjesto’, jer On svaku stvar postavlja na mjesto koje mu u potpunosti odgovara, što i jeste čistō i nenatrunjenō dobro, dok je zlo stavljanje nečega na mjesto koje za njega nije predviđeno. Dakle, ukoliko se određena stvar postavi na mjesto koje je za nju i predviđeno i koja joj u potpunosti odgovara, u tom slučaju ne radi se o zlu, već o dobru. Iz kazanog nam je jasno da se zlo ne pripisuje Allahu, a i Njegova lijepa imena to svakako potvrđuju i o tome svjedoče.”[3]

Ibn Kajjim također je kazao: “Allahova lijepa imena u potpunosti negiraju svaku mogućnost da se Njemu pripiše bilo kakav oblik zla, nepravde ili nečega što je loše, međutim, Uzvišeni je Allah, i pored toga, Stvoritelj svega. On je stvorio robove, njihova djela, njihove pokrete i ono što oni govore, pa tako, kada rob uradi neko loše i zabranjeno djelo, za njega kažemo da je počinitelj tog lošeg i zabranjenog djela, a njegov Gospodar je Taj koji ga je učinio počiniteljem tog (ne)djela. To što ga je Uzvišeni Allah učinio počiniteljem tog (ne)djela potpuna je pravda, velika mudrost i ispravna odluka, odnosno čisto dobro, i pored toga što će ono što će počinitelj uraditi biti nešto zlo i ružno. Ovakvom odredbom Uzvišeni Allah svaku stvar postavlja na njoj odgovarajuće mjesto, čineći to sa mudrošću na kojoj Mu se treba zahvaljivati. U suštini, sve to na koncu donosi određene vrste koristi i dobra, i pored toga što djelo koje je učinio taj čovjek biva okvalificirano kao sramotno, zlo i ružno.”[4]
“Zaključujemo da se Uzvišenom Allahu ni u kojem slučaju ne pripisuje zlo, jer ukoliko bismo tvrdili takvo nešto, to bi značilo da On stvari postavlja na njima neodgovarajuća mjesta, što je vid zuluma, tj. nasilja i nepravde, od čega je Uzvišeni Allah vrlo daleko.

Ukoliko Uzvišeni Allah nekog čovjeka kazni određenom kaznom zbog grijeha koji je počinio, što je za počinitelja lično vid zla i nevolje, ne možemo reći da je Allah učinio nešto što je zlo, jer se kazna za prijestup i grijeh ubraja u dobro i pravdu, a ne u zlo i nepravdu. Isto tako, ukoliko Uzvišeni Allah uskrati ostvarenje određene dobrobiti ili onemogući povode koji vode do te dobrobiti, to se opet ne smatra zlom, jer nepostojanje nečega nije vid djelovanja pa da bismo ga mogli okvalificirati kao dobro ili loše i onda ga dovesti u vezu sa Allahom. Uz sve to, Uzvišeni Allah nije obavezan da na Pravi put uputi svakog Svog roba niti da mu podari sreću i uspjeh u životu, već On iz Svoje neizmjerne dobrote upućuje onoga koga On hoće i daruje sreću i uspjeh onome kome On hoće, a ukoliko nekome tu uputu i sreću uskrati, to se ne smatra nepravdom, niti zlom.”[5]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao: “Uzvišeni Allah potpuno je neovisan o Svojim robovima i On za njima nema nikakve potrebe. Naredio im je ono što im donosi korist, a zabranio im je ono što je po njih štetno. Na taj način, dakle kroz naredbe i zabrane, On im iskazuje najveći oblik dobročinstva, jer im pomaže da budu pokorni i bogobojazni.
Kada bismo pretpostavili da neki pobožan i učen čovjek svim ljudima bez izuzetka naređuje da rade ono što je po njih korisno, a potom nekima od njih pomogne u činjenju onoga što im je naredio, dok drugima tu pomoć uskrati, kazali bismo da je taj čovjek dobročinitelj prema onima kojima je pomogao, ali bismo isto tako zaključili da on ni u kojem slučaju nije nepravedan prema onima kojima je svoju pomoć uskratio.
Također, ukoliko bi taj čovjek pravedno i sasvim primjereno kaznio prijestupnika onako kako on to, shodno veličini i težini prijestupa, i zaslužuje, taj bi čovjek i u tom slučaju zaslužio svaku pohvalu.

Ako nam je ovo jasno, pitamo se kako uopće porediti ovog mudrog i pravednog čovjeka sa Onim koji je najmudriji među mudrima i najmilostiviji među svim milosnima?! Kroz naredbe koje Uzvišeni Allah stavlja u obavezu Svojim robovima, On ih u suštini usmjerava na Pravi put, podučava ih i upoznaje sa suštinom dobra. Kada ih potpomogne u činjenju onoga što im je naredio, u tom slučaju On je Svoju blagodat prema njima upotpunio i zaslužuje da Mu se Njegov rob svesrdno zahvaljuje – i zbog toga što mu je nešto naredio i zbog toga što mu je pomogao da tu obavezu izvrši.

Međutim, ukoliko mu Uzvišeni Allah uskrati Svoju pomoć i ostavi ga sve dok ne upadne u grijeh, On je tako postupio zbog određene mudrosti koja je Njemu znana.”[6]
Kada čovjek shvati i spozna šta mu šteti, a šta mu koristi, njegova je obaveza da se ponizno obrati Uzvišenom Allahu i da Ga usrdno moli za pomoć u činjenju onoga što je po njega dobro i korisno. On ne smije pomisliti, niti kazati: “Ja neću ništa poduzimati sve dok Allah ne stvori djelo koje ću učiniti!” Jer, ukoliko bi ovog čovjeka napao neprijatelj ili divlje zvijeri, nema nikakve sumnje da bi im pokušao umaći, a neće ni pomisliti da kaže: “Ja nikuda neću ići sve dok Allah ne stvori moj bijeg (tj. dok ne odredi da odavde umaknem).”[7]
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/da-li-se-uzvisenom-allahu-pripisuje-zlo/
______________________
[1] Jer bivaju otkup za počinjenje grijehe i za nemarnost prema Allahu i Njegovim naredbama i tome slično. (op. prev.)
[2] Muslim, Sahih, 1/535, br. 771, Poglavlje o namazu putnika.
[3] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–365. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/142–144, Ibn Kajjim, Et-Tefsirul-Kajjim, str. 550–556, Medaridžus-salikin, 1/409–412, i Bedaiul-fevaid, 2/214–215, od istog autora, Zejd b. Fejjad, Er-Revdatun-nedijja, str. 354–360, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 199–204.
[4] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 366–385. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 1/145–146, 3/142–145, i El-Hasenetu ves-sejjietu, str. 52, kao i Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 172–181.
[5] Dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 202. Također vidjeti: šejh Muhammed Emin Šenkiti, Def‘u ihamil-idtirabi an ajatil-Kitab, str. 286–287.
[6] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/38. Također vidjeti: Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi, str. 34–36. Ešari, Risaletun ila ehlis-sugari, str. 85.
[7] Vidjeti: dr. Abdurrahman Mahmud, El-Kadau vel-kader, str. 280.

Odgovor na ovu sumnju glasi: “Nije nam naređeno da budemo apsolutno zadovoljni sa svim onim što je kaderom odredio Uzvišeni Allah. Na obaveznost spomenutog ne ukazuje ni (Allahova) Knjiga, niti (Poslanikov) sunnet.”[1]
Ipak, pitanje je potrebno detaljnije pojasniti.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi Et-Taijja, kazuje:

Kad je r’ječ o zadovoljstvu Allahovom odredbom
Zadovoljni bit’ moramo mi sa svakom nevoljom
Bolestima, siromaštvom, poniženjem, gurbetlukom[2]
I nevoljama njima sličnim, ali ne i zločinom
A kad se radi o djelima koja se u harame broje
Za zadovoljstvo sa njima dokazi ne postoje
Učenjaci rekoše: “Zadovoljstva nema,
Sa djelima lošim i činjenjem gr’jeha”
Drugi pak su rekli: “Ono što je Allah Sebi pripis’o
Zadovoljni sa tim smo, a ne sa onim što se loše desilo”
Neki opet rekoše: “Sve što je Allah sebi pripis’o
S tim smo zadovoljni, a mrzimo ono što mi uradismo”
Jer Allah sve je stvorio, pa tako gr’jehe i loša djela
Al’ stvorenja čine djela ta, ne po prisili, već što su tako htjela
Zato mi smo zadovoljni sa svim što je Allah stvorio
A mrzimo gr’jehe koje je rob svojom voljom počinio.[3]

Šejh Abdurrahman b. Sa‘di, u komentaru ovih stihova, kaže: “Ukoliko bi neko ustvrdio da moramo biti zadovoljni sa (svakom) Allahovom odredbom, a pri tome mislio na zadovoljstvo sa činjenjem grijeha, jer i oni spadaju u Allahovo predodređenje – ovakvom i sličnima šejhul-islam, tj. Ibn Tejmijja, odgovorio je na četiri načina. Svaki od ovih odgovora sam po sebi dovoljan je i potpuno zadovoljavajući, pa kako je tek kada se svi oni zajedno uzmu u obzir?

Naređeno nam je da budemo zadovoljni sa nevoljama koje nas zadese, a ne sa sramotnim i zabranjenim djelima koja sami učinimo. Naprimjer, ukoliko nas zadesi bolest, siromaštvo ili neka slična nevolja kroz koju nas sustigne ono što mrzimo i od čega zaziremo ili nas mimoiđe ono što volimo i za čim žudimo, u toj situaciji moramo pokazati strpljenje, a da li smo obavezni osjećati potpuno zadovoljstvo zbog toga što nas je to zadesilo, oko toga učenjaci imaju različite stavove. Ispravno je mišljenje da je to – zbog nepostojanja jasnog dokaza koji govori drugačije – pohvalno, a ne obavezno, jer bi to većini ljudi bilo izuzetno teško postići. Naime, strpljivost koja nam je naređena nakon nevolje manifestira se kroz sputavanje duše u njenim pokušajima da pokaže srdžbu, kontroliranju jezika da ne iskaže nezadovoljstvo i držanju pod kontrolom dijelova tijela kojima čovjek ne smije dozvoliti da pokazuju znakove srdžbe kroz razne vidove zabranjenih radnji, kao što su čupanje kose, cijepanje odjeće, sipanje prašine po glavi itd. Sve spomenuto ljudi su obavezni izbjegavati i to im, u suštini, ne predstavlja neku veću poteškoću.

Međutim, osjećati potpuno zadovoljstvo i smirenost srca nakon nevolje, bez ikakve pomisli kako bi bilo dobro da se ta nevolja nije ni desila, to je za većinu ljudi nešto izuzetno teško, možda i prezahtjevno, pa im to Uzvišeni Allah nije ni stavio u obavezu, kao ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je ta vrlina posebna privilegija rezervirana za odabrane, koji će boraviti na najvišim stepenima, dok je za ostale ljude pohvalna, ali neobavezna.

Kada je riječ o tome da bi čovjek trebao biti zadovoljan i zbog grijeha i sramotnih djela koja je počinio, to mu, naravno, ni u kojem slučaju nije naređeno i na takvo nešto ne upućuje nijedan validan argument.
U kontekstu ovog pitanja jedan dio islamskih učenjaka kaže da Uzvišeni Allah nije zadovoljan time da Ga niječemo, činimo Mu nevjerstvo i da Mu griješimo, a naša je obaveza da se sa našim Gospodarom bespogovorno složimo u svemu onome što nam On nalaže, pa kada On kaže da je nečim zadovoljan, mi time moramo biti zadovoljni, a kada kaže da nešto mrzi i prezire, mi to moramo mrziti i prezirati. Rekao je Uzvišeni Allah:
Ako (Ga) zaniječete, pa Allah je uistinu neovisan o vama, ali On nije zadovoljan s nevjerovanjem robova Svojih, a ako Mu zahvalni budete, On će s vama biti zadovoljan… (Ez-Zumer, 7)

Istinska je vjera da i mi, baš kao i naš Gospodar, mrzimo nevjerstvo, razvrat i griješenje i da se svega spomenutog klonimo i da, baš kao i On, volimo vjerovanje, zahvaljivanje i pokornost Njemu, te da djela pokornosti u praksu sprovodimo.
Mora se napraviti razlika između Allahove odredbe i onoga što se dešava kao posljedica te odredbe. Naime, shodno ovom tumačenju, mi moramo biti zadovoljni Allahovom odredbom, jer ona spada u Njegova djela, a što se tiče onoga što se dešava kao posljedica te odredbe, tada se radi o djelima Njegovih robova, koja se dijele na nekoliko vrsta. Tako, naprimjer, u jednu vrstu tih djela spadaju ispravno vjerovanje i pokornost Svevišnjem Allahu, i obaveza nam je da budemo zadovoljni sa ovom vrstom djela, dok u drugu vrstu spadaju nevjerovanje i griješenje, sa kojom ne samo da ne smijemo biti zadovoljni, već smo ovu vrstu obavezni mrziti i prezirati, te činiti sve ono što će ovakva i slična (ne)djela anulirati, poput kajanja, traženja oprosta, činjenja dobrih djela koja brišu loša, izvršavanja šerijatskih kazni i primjenjivanja sankcija nad onima koji ih počine itd. Kada je pak riječ o djelima koja spadaju u kategoriju mubaha, tj. onoga što niti je naređeno niti je zabranjeno, nije nam obavezno da ta djela mrzimo, niti da njima budemo zadovoljni.

Uzvišeni Allah stvorio je i predodredio grijehe i nepokornost, međutim, nakon što ih čovjek počini, ona se ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio. Zbog toga, mi jesmo zadovoljni Allahovim kaderom, pa makar on podrazumijevao i propisanost određenih grijeha i nepokornosti, jer kader je Allahovo djelo, ali nismo zadovoljni sa lošim djelima koja Allahov rob počini, jer se loša djela ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio, pa se zbog toga, shodno našim mogućnostima, trudimo spriječiti ih i ukloniti ono što je loše.

Ovo su odgovori na pitanje da li smo obavezni biti apsolutno zadovoljni sa Allahovom odredbom, iz kojih smo se uvjerili da onaj ko o ovom pitanju ima pogrešan stav, nema nikakvog argumenta za ono što zagovara.”[4]

Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/zadovoljstvo-allahovom-odredbom-2/

fusnote:
[1] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/205, i El-Istikama, 2/125–126.
[2] Odnosno, napuštanjem porodice i domovine i odlaskom u tuđinu. (op. prev.)
[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/253. Također vidjeti: Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijja, str. 51.
[4] Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijjeti fi hallil-muškiletil-kaderijja, str. 51–53. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/203–209, i El-Istikama, 2/73–76, Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/168–269, Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258, i Menbedži, Teslijetu ehlil-mesaib, str. 152–161. Također vidjeti: šejh Abdulaziz Sultan, Muhtesarul-esileti vel-edžvibetil-usulijjeti alel-akidetil-vasitijja, str. 124–125, i Ibn Usejmin, El-Munteka min feraidil-fevaid, str. 109.

U slučaju kada je čovjek u nedoumici da li je izgubio abdest ili ne, ono štose smatra punovažnim i osnovom jeste da je čovjek pri abdestu (čistoći) i da ta nedoumicanema nikakvog uticaja. Takav stav temelji se na riječima Vjerovjesnika, s.a.v.s., kada jeupitan o čovjeku koji tokom namaza osjeti nešto, i u kojima kaže: “.Neće prekinuti namazsve dok ne čuje glas (puštanje vjetra) i osjeti smrad.”Vjerovjesnik, s.a.v.s., objasnio je da je u slučaju ovoga čovjeka punovažan abdest svedok se ne bude sigurno u to da je on izgubljen. Sve dok se radi samo o nedoumici, takavčovjek ima abdest i može klanjati, tavafiti, učiti Kur'an. To je ono što je osnovno i punovažno.Hvala Allahu, dž.š., na lahkoći i uzvišenosti vjere islama.

Muftija : Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Prijevod: Muhamed Mehanović

Revizija: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/406189/
Izvor:

Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini

Učenja sure Jasin kod osobe koja se nalazi na smrtnoj postelji spominje se u hadisu kojeg prenosi Ma'kil ibn Jesar, a u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Učite suru Jasin osobama koje su na smrtnoj postelji.“
Veliki broj učenjaka spomenuti hadis ocjenjuje vjerodostojnim, smatrajući da mu je lanac prenosilaca dobar i da je prenesen putem Ebu Osmana En-Nehdija od Ma’kila ibn Jesara, dok su ga drugi učenjaci ocijenili slabim.
Učenjaci vele: „Prenosilac ovog hadisa nije Ebu Osman En-Nehdi, nego ga prenosi drugi Ebu Osman čije je stanje nepoznato.“
Dakle, ovaj hadis je poznat kao slab zbog nepoznavanja stanja Ebu Osmana, pa stoga nije pohvalno učiti suru Jasin kod osobe koja je na samrti. Razlog onih koji smatraju da je njeno učenje lijepo i pohvalno, jeste stav da je hadis Ma’kila vjerodostojan. Učenje Kur’ana općenito kod bolesnika je lijepa praksa, iz razloga što postoji mogućnost da mu to učenje bude od koristi, no međutim, učenje posebno sure Jasin u tim trenucima nije propisano, jer je hadis slab, te zbog toga njeno učenje posebno u tim momentima nema oslonca..“ 1

fusnota:
1 Vidjeti: Medžmu'u fetava ve mekalati-š-šejh Abdul-Aziz b. Baz, 13/93-94.

Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Prijevod: Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/439575/