Leksičko značenje kadera

U leksičkom smislu, kader je infinitiv arapskog glagola kadere – jakdiru – kaderen, što znači moći ili biti u stanju. Može se, umjesto fethe, tj. kratkog vokala ”e”, na harfu dal, čitati i sa sukunom, odnosno bez vokala: kadren.[1]

Ibn Faris kaže: “Riječ kader čine tri harfa i to kāf, dāl i rā. Zajednički oni čine osnovu ispravnog glagola koji u svojoj osnovi znači moći, tj. biti u stanju, dok infinitiv ovog glagola, el-kadru, upućuje na vrhunac ili krajnji stepen nečega. Kaže se: ‘Njegov kadr je toliki i toliki’, tj. njegova krajnja granica ili domet, ili njegov maksimalni kapacitet je toliki i toliki.’”[2]
Kada se na središnji harf ovog glagola, dakle harf dal, stavi fetha, tj. kratki vokal “e”, odnosno kada ga pročitamo kao el-kader, u tom slučaju ovaj pojam označava Allahovu odredbu, Njegovo određenje ili predestinaciju.
Riječ et-takdīr izvedenica je od ovog glagola, a označava razmišljanje o uređivanju, ustrojstvu ili reguliranju stvari. I kader i kadr u arapskom jeziku imaju identičnu množinu, a ona glasi akdār.[3]

Terminološko značenja kadera

U šerijatskoj terminologiji definicija kadera glasi: “Allahovo određenje svega što je bilo i što će biti, shodno Njegovom savršenom znanju i Njegovoj bezgraničnoj mudrosti koji su svemu prethodili.”[4]

Također, valjana je i sljedeća definicija: “[Kader je] sve ono što je Uzvišeni Allah, iz Svoga apsolutnog znanja, znao da će se dešavati od praiskona (ezela) pa dovijeka, i sve ono što je perom već zapisano. Uzvišeni Allah već je unaprijed odredio sudbinu svih stvorenja, kao i sve ono što će desiti i prije nego što je išta postojalo u praiskonu, i On, Uzvišeni, znao je šta će se desiti, kada će se desiti i na koji će se način to zbiti. Sve se u suštini dešava samo na način kako je to On već unaprijed odredio.”[5]

Još jedna definicija kadera glasi: “Kader je Allahovo bezgranično znanje o svemu što se desilo i što će se desiti Njegovom voljom i Njegovim stvaranjem, te Njegovo zapisivanje istog.”

Leksičko značenje kadāa

U leksičkom smislu, kadā ima značenje odredbe, presude, usuda, odluke, (s)provođenja, izvršenja, okončanja. Također, u svojoj osnovi, glagol od kojeg ova riječ vodi porijeklo odnosi se na prekidanje, razdvajanje, rastavljanje i dijeljenje, odnosno precizno izvršavanje i sprovođenje nečega, te njegovo okončanje i konačni završetak, tako da se, u suštini, kadā može odnositi i na stvaranje.[6]

Veza između pojmova kader i kadā

O međusobnoj povezanosti kadera i kadāa, o sličnostima i razlikama među njima, postoji više mišljenja i stavova.
Shodno prvom mišljenju, kader je (Božije) predodređenje, a kadā je (Njegovo) stvaranje. Kao dokaz da se kadā odnosi i na Allahovo stvaranje, navodi se kur’anski ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže:
…i On je odredio sedam nebesa… (Fussilet, 12),
odnosno, “…i On je stvorio sedam nebesa”. Shodno ovome, kader i kadā su dva nerazdjeljiva pojma koji se uopće ne mogu raščlaniti. Naime, jedan od njih ima funkciju temelja i osnove, a to je kader, a drugi čini građevinu (koja je izgrađena na spomenutom temelju), a to je kadā, pa onaj ko ih pokuša razdvojiti – taj pokušava srušiti, odnosno razoriti građevinu.[7]

Drugo mišljenje suprotno je prvom: “Kadā je bespočetno Allahovo sveznanje kojim je On već u praiskonu odredio što će se, kako i na koji način desiti, a kader je događanje onoga što je već od praiskona predviđeno i predodređeno.”[8] Ibn Hadžer el-Askalani kaže: “Učenjaci su rekli da je kadā sveopća i sveobuhvatna (Allahova) praiskonska odredba, dok kader označava sve pojedinosti i detalje te odredbe.”[9]

Neki tvrde da termini kadā i kader, kada se spomenu zajedno, tj. u identičnom kontekstu ili u istoj rečenici, zadržavaju svaki svoje specifično značenje, spomenuto u mišljenjima koja smo maločas spomenuli, međutim, ukoliko se ova dva pojma spominju zasebno, dakle ne u istom kontekstu niti u istoj rečenici, tada je njihovo značenje identično. Drugim riječima, kada se spomenu odvojeno, prvi pojam sinonim je drugoga i obrnuto.”[10]

Nastaviće se…

Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
Preuzeto sa https://minber.ba/definicija-pojmova-kader-i-kada-i-veza-izmedu-njih/

[1] Ibn Esir, En-Nihajetu fi garibil-hadis, 4/22.

[2] Vidjeti: Ibn Faris, Mudžemu mekajisil-luga, 5/62, kao i Ibn Esir, En-Nihajetu fi garibil-hadis, 4/23.

[3] Vidjeti: Ibn Menzur, Lisanul-areb, 5/72, i Fejruzabadi, El-Kamusul-muhit, str. 591.

[4] Ibn Usejmin, Resail fil-akida, str. 37.

[5] Sefarini, Levamiul-envar il-behijja, 1/348.

[6] Vidjeti: Ibn Kutejba, Te’vilu muškilil-Kur’an, 1/441–442, Ibn Menzur, Lisanul-areb, 15/186, i Ibn Faris, Mudžemu mekajisil-luga, 5/99.

[7] Vidjeti: Ibn Menzur, Lisanul-areb, 15/186, i Ibn Esir, En-Nihajetu fi garibil-hadis, 4/78.

[8] Dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 27.

[9] Ibn Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari, 11/486.

[10] Abdurrahman b. Kasim, Ed-Durerus-sennijja fil-edžvibetin-nedždijja, 1/512–513.

Vidi manje

Postoji mnogo grupacija koje su otišle u zabludu u pogledu vjerovanja u kader, a glavni razlog za to jeste što su razumu dali prednost nad vjerodostojnom tradicijom, ali i to što su šerijatske tekstove koji govore na ovu temu gledali površno, te prihvatali samo one koji im odgovaraju, dok su se prema onim tekstovima koji im nisu bili po mjeri odnosili kao i da ne postoje.

Nemamo namjeru detaljno odgovarati na sve zabludjele stavove tih sekti, niti se podrobno kritički osvrtati na sve ono što one propagiraju, prvenstveno iz razloga što smo u ovoj knjizi već na više mjesta donekle to i učinili, a također i zbog toga što smo kroz ovo štivo podrobno pojasnili ispravno vjerovanje u kader, bazirajući se primarno na onome što o ovom pitanju naučava ehli-sunnetska akida, što je i više nego dovoljno.
Dakle, neke od sekti koje su zalutale sa Pravoga puta i otišle u zabludu kada je riječ o vjerovanju u kader jesu sljedeće:

1. Kaderije – indeterministi. To su sljedbenici Mabeda el-Džuhenija i Gejlana ed-Dimeškija, kao i sljedbenici mutezila Vasila b. Ataa i Amra b. Ubejda, ali i svih onih koji su se složili sa njima i prihvatili njihove stavove. Sve njih jednim imenom nazivamo kaderije. Doktrina koju su u pogledu kadera naučavali kaže da je čovjek apsolutno slobodan i apsolutno sposoban da svojom voljom čini ono šta hoće, a da volja Uzvišenog Allaha i Njegova moć u tome ne igraju nikakvu ulogu. Oni tvrde da Uzvišeni Allah nije stvorio ljudska djela, već da su ljudi ti koji samostalno kreiraju, tj. stvaraju vlastita djela. Tvrde i da se grijesi ne događaju Allahovim htijenjem. Ekstremne kaderije govore da Uzvišeni Allah nije znao da će ljudi činiti grijehe, poričući tako Allahovu apsolutnu volju i Njegovu moć i sposobnost da istu sprovede u djelo, pa su zbog toga i nazvani medžusijama islamskog ummeta.

Kaderije su se, dakle, svojim zabludjelim vjerovanjem doveli u gotovo identičnu ravan sa medžusijama, koji tvrde da kosmosom vladaju dva božanstva: bog svjetlosti, koji je stvoritelj svakog vida dobra, i bog tame, koji je stvoritelj svakog vida zla. Na ovaj način kaderije su Uzvišenom Allahu pripisali sudruga, i to ne samo jednog, već nebrojeno mnogo, jer smatraju da su ljudi kreatori, tj. stvaraoci svojih djela. Kao dokaz kojim neosnovano argumentiraju svoje nakaradne stavove, navode neke ajete, naprimjer:

Onome od vas koji hoće da je na Pravome putu. (Et-Tekvir, 28)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29).

Što se tiče brojnih drugih ajeta, čije značenje ne ide u prilog njihovim stavovima, oni su ih protumačili onako kako njima odgovara, te ih prilagodili svom mišljenju. Takav je, recimo, slučaj sa sljedećim ajetom:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29).

Početak zablude u koju su upale kaderije bio je njihov pokušaj odbacivanja i svake pomisli da Uzvišenog Allaha dovedu u bilo kakvu vezu sa nekim oblikom zla, da bi, na koncu, porekli vjerovanje u kader.

Odgovore na ove zablude djelimično smo već spomenuli kada smo govorili o vrstama Allahove volje i Njegovog htijenja, o stvorenosti ljudskih djela, o tome da li je vjerovanje u kader u proturječnosti sa vjerovanjem da čovjek ima slobodnu volju po kojoj djeluje, o mudrosti u stvaranju zla i mudrosti koja se krije u stvaranju i predodređenosti grijeha, međutim, pored svega spomenutog, dovoljan odgovor na njihove tvrdnje kako su ljudi stvaraoci, tj. kreatori svojih djela, jesu riječi Uzvišenog Allaha, koji je rekao:

Allah je stvorio (i) vas i ono šta radite (Es-Saffat, 96).[1]

2. Džebrije – deterministi. “(Džebrije) su, baš poput kaderija, pretjerali i otišli u krajnost, ali u krajnost sasvim suprotnu onoj u koju su otišle kaderije. Dok su kaderije poricale kader, džebrije su ga toliko forsirale da su porekli da je čovjek u suštini uopće sposoban da samostalno čini bilo kakva djela. Shodno njihovom izopačenom vjerovanju, čovjek uopće ne posjeduje slobodu, niti sposobnost da uradi neko djelo, već kažu da je njegov primjer kao primjer perceta u vrtlogu vjetra koje se kreće tamo gdje ga vjetar usmjerava. Oni tvrde i da se sva djela čovjeku pripisuju samo metaforički, a ne suštinski, pa kada se za čovjeka kaže da klanja, posti, da je ubio, ukrao i tome slično, to je isto kao kada kažemo: sunce je izašlo, vjetar puše, kiša pada itd. Ovakvim i sličnim tvrdnjama džebrije su svoga Gospodara optužili za nasilje, tvrde da ih je On opteretio sa onim što oni nisu u stanju učiniti, ali i da će ih On nagraditi ili kazniti za ono što u suštini nije njihovo samostalno djelo. Također, ovakvim uvjerenjima Allahu su pripisali ispraznost i apsurdnost, te porekli sve mudrosti koje se kriju u Njegovim naredbama i zabranama. Uistinu je loše kako prosuđuju!”[2]

Džebrije u suštini tvrde da je Uzvišeni Allah istinski počinitelj ljudskih djela, što je sušta suprotnost stavu sljedbenika ehli-sunneta koji kažu da je Uzvišeni Allah stvoritelj, a da je čovjek počinitelj tih djela, pa će zbog toga čovjek i biti primjereno nagrađen, odnosno kažnjen za ono što je počinio.

Džebrije su nazvane i idolopokloničke kaderije, tj. mnogobožački indeterministi, jer u svojim stavovima nalikuju mnogobošcima koji su govorili:

…Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši… (El-En‘am, 148).

3. Kaderije iblisovci – kaderije sotonisti. Ova skupina načelno priznaje da je Uzvišeni Allah sve odredio i da je neke stvari ljudima strogo naredio, a druge im strogo zabranio, međutim, oni istovremeno to smatraju kontradiktornošću i proturječnošću. Ovakvim ubjeđenjem kaderije iblisovci deklarirali su se kao neprijatelji i protivnici Uzvišenog Allaha, pa su zbog toga i nazvani iblisovcima, tj. sotonistima, jer vjeruju i govore slično kao Iblis, koji je, kako nam to Kur’an pripovijeda, kazao sljedeće:

“Budući da si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati” (El-A‘raf, 16).[3]

4. Ekstremne sufije. Neke sufije vjeruju da je čovjek prisiljen činiti ono što čini. “Među njima ima onih koji tvrde da je za uzdizanje na visoke stepene duhovnosti dovoljno shvatiti i stalno svjedočiti činjenicu da je Allah vrhovni Gospodar koji svim upravlja i da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi. Zato oni smatraju da su sva čovjekova djela, bez obzira radilo se o nevjerstvu, nepravdi i griješenju, ustvari vid iskazivanja istinske pokornosti Uzvišenom Allahu, jer se sve dešava shodno onome što je On Svojim kaderom odredio, a On određuje samo ono što voli i sa čime je apsolutno zadovoljan. Tako se, shodno ovom izopačenom vjerovanju, svaki onaj koji prekrši granice šerijata i učini neke od strogo zabranjenih djela u suštini pokorio Uzvišenom Allahu, jer je postupio po Njegovoj volji i izvršio ono što On hoće i želi. Tako je, prema mišljenju ove skupine ekstremnih sufija, onaj ko se pokori Allahu i Njegovoj odredbi i predodređenju isti kao i onaj koji Mu se pokori u Njegovim naredbama i zabranama: i obojica su ispunili obavezu robovanja samo Allahu.”[4]

Gledajući na pitanje kadera na ovako izopačen način, oni su zaključili da “nikoga ne treba koriti niti grditi (zbog onoga što čini), jer se svako sa svojim djelima pokorava Uzvišenom Allahu i upravo On želi i hoće da se oni tako ponašaju. Ovakav pristup ovom pitanju vjerovanje faraona čini ispravnim, kao i vjerovanje obožavalaca teleta, ali vjerovanje jevreja, kršćana i medžusija”.[5]

Ovu zabludu jasno je u svojim stihovima potvrdio Ibn Arebi, poznati sufija i mistik, koji je rekao:

Nekada sam drugu svome vjerovanje poric’o
Kada nije poput mene na isti način vjerov’o

Al’ srce moje evo posta domom forme svake
Gazelin je pašnjak ono i samostan sljedbe kršćanske

I hram kumirski, a i Kaba za sve hodočasnike
I ploče Petoknjižja[6] i stranice kur’anske

Sl’jedim vjeru ljubavi ma kud ona da krene
Ljubav je religija moja i moje vjerovanje.[7]

Slično je kazao i Abdulkerim el-Džili, jedan od zagovornika i sljedbenika panteizma[8]:

Svoju dušu prepuštam strastima da je vode
Što voljeni odluči, tome se ne opire(m)

Čas me vidiš u džamiji kako u njoj klanjam
A ponekad sam u crkvi, ja i u njoj uživam

Ako se šerijatom ubrajam u grješnike
Pokoran sam ja da znaš u sv’jetu metafizike.[9]

Još jedan od ekstremnih sufija kaže:

Na što Bog me uputi, tome se i prepustim
Svako djelo svoje smatram djelom pokornim.

Ovo je uistinu jedan od najodvratnijih i najizopačenijih načina razmišljanja, a nevjerstvo njegovih sljedbenika ne treba dovoditi pod znak pitanja. Ukratko, ovo je bez sumnje jedan od najgorih vidova nevjerstva i bogohulništva.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je: “Onaj ko se (za nedjela koja čini) opravdava kaderom i svjedočenjem da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi, i ne pravi nikakvu razliku između naredbi i zabrana, vjernika i nevjernika, pokornih robova i grješnika – takav ne vjeruje ni u jednog od Allahovog poslanika, niti u jednu od Njegovih knjiga i smatra da su Adem i Iblis, Nuh i njegov (nevjernički) narod, faraon i Musa, kao i prvi muslimani i nevjernici Mekke, u svakom pogledu na istom nivou i da među njima nema nikakve razlike.”[10]

5. Filozofi. “(Filozofi) načelno priznaju da Uzvišeni Allah ima opće znanje o onome što se dešava (u kosmosu), međutim, oni u isto vrijeme poriču da je On upoznat sa svim pojedinostima tog dešavanja. Ako podrobnije razmislimo o njihovim riječima, shvatit ćemo da one u konačnici znače da Uzvišeni Allah ništa ne zna, pošto je, ustvari, sve što se dešava satkano od pojedinosti i detalja.”[11]

Kao odgovor na zabludu ove skupine sasvim je dovoljno citirati sljedeći ajet:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za njega ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog a da to nije u Knjizi jasnoj (zapisano). (El-En‘am, 59)

6. Eš‘arije. “(Eš‘arije) su pokušali izmiriti i usaglasiti stavove kaderija i džebrija, te su razvili tzv. teoriju stjecanja ili postizanja[12], koja u konačnici nije ništa drugo do goli determinizam, jer poriče da čovjek ima ikakvu mogućnost da samostalno djeluje i utječe na svoju okolinu. Ova teorija u suštini nije ništa drugo do svojevrsna filozofska teorija koju ne razumiju čak ni same eš‘arije, pa kako onda da druge njoj podučavaju?! Zbog toga je rečeno:

Teorija njihova shvatljiva baš nije
Razum nju negira, smjelo je odbacuje.[13]

7. Rafidije. Ova skupina smatra da je el-bedā svojstven Svevišnjem Allahu, a to znači da je sasvim moguće da Njemu Uzvišenom neke stvari postanu očite nakon što za njih uopće nije ni znao ili nakon što sa njima odranije nije bio upoznat, što je optuživanje Allaha za neznanje i zaborav. Tako oni vjeruju da Uzvišeni Allah može biti “iznenađen” nekim događajima za koje nije znao da će se desiti ili “zatečen” time što su se ti događaji odigrali drugačije od onoga kako je On znao da će se desiti.[14]

Rafidije vjeruju da njihovi imami znaju ono što je bilo u prošlosti i ono što će se desiti u budućnosti i da ne postoji ništa što im je strano ili nepoznato. Tvrde da znaju i datum svoje smrti, ali i umiru samo svojom voljom i vlastitim odabirom. Kažu i da njima ništa nije skriveno ni na nebesima ni na Zemlji, da poznaju sve pojedinosti onoga što je u Džennetu i Džehennemu, da u ljudima prepoznaju istinsko vjerovanje ili pak licemjerstvo i da posjeduju knjigu u kojoj su zabilježena imena svih džennetlija, kao i imena pripadnika njihove sljedbe, ali i njihovih neprijatelja.[15]

Među rafidijama ima i onih koji kažu da Uzvišeni Allah ne poznaje stvari prije njihove egzistencije, tj. postojanja, i onih koji kažu da On ne zna pojedinosti svih dešavanja, sve dok se ti događaji ne dese.[16]

Sve spomenuto očita je zabluda u poimanju kadera, jer se vjerovanje u kader primarno temelji na vjerovanju u Allahovo sveznanje, što rafidije poriču, te (kroz ubjeđenje da njihovi imami imaju znanje koje je svojstveno samo Allahu) Uzvišenom Allahu pripisuju sudruga. Na ovaj način rafidije su u potpunosti porekli kader, a samim time i zanegirali svoje vjerovanje u njega.
Kako bi ovakva zabludjela vjerovanja uopće mogla imati bilo kakav legitimitet kada znamo da je Uzvišeni Allah kazao:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna… (El-En‘am, 59)

Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi…” (En-Neml, 65)?

8. Svi oni koji vjeruju da zvijezde i sazviježđa, kao i lična imena, utječu na sudbinu stvorenja. Ovakav je stav astrologa koji posmatraju zvijezde kako bi iz njihovog poretka i položaja navodno pronikli u tajne sudbine i predodređenja, ili onima koji iz značenja imena neke osobe žele saznati njenu sudbinu. Između ostalog, oni govore: “Ukoliko se osoba rodi pod određenim horoskopskim znakom ili bude nosila određeno ime, tog i tog dana desit će joj se to i to”, ili: “Iz (značenja) svog imena shvatit ćeš svoju sudbinu”, ili: “Mjesec u kojem si rođen otkrit će ti sudbinu”[17], i još dosta ovakvih i sličnih izjava koje nisu ništa drugo do izmišljotine i besmislena trabunjanja. Sve ovo se, kada je u pitanju vjerovanje u kader, ubraja u očitu zabludu, jer kader spada u domen gajba, tj. onostranog, skrivenog i nedokučivog, koje ne poznaje niko osim Uzvišeni Allah.

Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanubil-kada’ivel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio:Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. ZuhdijaHasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/sekte-i-grupacije-koje-su-zalutale-u-poimanju-kadera/

[1] Vidjeti: Ebul-Hasen Ahmed Benna el-Hanbeli, El-Muhtaru fi usulis-sunna, str. 87, Ibn Tejmijja, Bugjetul-murtad, str. 261, Es-Safedijja, 2/106–109, El-Istikama, 1/147, 179 i 431, i Medžmuul-fetava, 8/258.

[2] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 230.

[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/ 260, i El-Istikama, 2/139.

[4] Muhammed Halil Herras, Šerhu kasideti Ibnil-Kajjim En-Nunijja, 1/372.

[5] Muhammed Abduhu i Tarik Abdulhalim, El-Mu‘teziletu bejnel-kadimi vel-hadis, str. 58–59.

[6] Odnosno, Tevrata. (op. prev.)

[7] Dr. Musa Duvejš, Resailu ve fetava fi zemmi Ibn Arebi es-Sufi, str. 74, Semih Atif Zejn, Es-Sufijjetu fi nezaril-islami, str. 473, Ihsan Ilahi Zahir, Dirasatun fit-tesavvufi, str. 113. Također vidjeti: dr. Kemal Isa, Nezaratun fi mu‘tekadi Ibn Arebi, str. 42–44, dr. Muhammed b. Husejn, Eš-Ši‘rus-sufi ila matleil-karnit-tasii lil-hidžreti, str. 172.

[8] Panteizam je stajalište o posvudašnjoj prisutnosti Boga, ili da su Bog i svemir jedno te isto. Po panteističkom svjetonazoru, Bog ne postoji kao samostalno biće odvojeno od pojavnosti, već je poistovjećen sa prirodom. Drugim riječima, panteizam je stanovište da je Bog sve i svako, i da je svako i sve Bog. Sa islamskog stajališta, ovo uvjerenje je hereza i bogohulništvo. (op. prev.)

[9] Abdurrahman Vekil, Hazihi hijes-sufijja, str. 96.

[10] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/100.

[11] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 94. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Der’u tearudil-akli ven-nakl, 9/397, Es-Safedijja, 1/7-8, šejh Abdurrahman b. Salih Mahmud, El-Kadau vel-kaderu fi dav’il-kitabi ves-sunna, str. 74–76.

[12] “Nezarijjetul-iktisab, tj. Teorija ili doktrina stjecanja je vrlo kompleksna teorija kojom su eš‘arije željele zauzeti središnju poziciju između slobodnjačkih (kaderijskih) i fatalističkih (džebrijskih) stajališta. Ovom teorijom oni prave razliku između kreacije (halk) i postizanja (kesb) jednog djela tj. jedne akcije. Prema njima, Bog je kreator (Halik) ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji postiže (muktesib). Akcije ljudskih bića su stvorene (mahluk) od Boga, stvorenja nisu u stanju da stvore bilo kakvu akciju. Nema tvorca osim Boga i ljudska djela su stoga Njegova kreacija. Moć (kudra) prema njima, ili je izvorna (kadima) ili izvedena (hadisa). Samo je vječna moć efektivna. Izvedena moć ne može stvoriti ništa. Moć koju ima čovjek dobivena je od Boga i kao takva ona je izvedena. El-Eš‘ari je rekao: ”Pravi smisao postizanja jeste pojavljivanje stvari ili događaja zahvaljujući izvedenoj moći, a to je postignuće za osobu po čijoj izvedenoj moći se pojavljuje stvar ili događaj.” Bog je tako tvorac ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji ih stiče…. Navika je, odnosno priroda Boga da stvara akciju koja odgovara izboru i moći koju je sam stvorio u čojvjeku. Tako je čovjekova akcija stvorena od strane Boga, kako u pogledu te inicijative, tako i s obzirom na proizvod ili izvršenje. Čovjek je slobodan samo u izboru između alternativa, a također u usmjerenju ka posebnoj akciji slobodno izabranoj. Praveći izbor i smjerajući da izvrši djelo, čovjek postiže (iktisab) ili pohvalu i nagradu od Boga, ako je napravio dobar izbor, ili kaznu i osudu ako je napravi loš izbor…” Vidjeti: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, 1247-1248. (op. prev.)

[13] Dr. Sefer el-Havali, Menhedžul-ešaireti fil-akida, str. 43.

[14] Vidjeti: Ihsan Ilahi Zahir, Eš-šiatu ves-sunna, str. 63, i Er-Reddul-kafi ala mugaletat duktur Alijj Abdulvahid Vafi, str. 99.

[15] Vidjeti: Muhibbuddin el-Hatib, El-Hututul-arida, str. 69, Ihsan Ilahi Zahir, Eš-Šiatu ves-sunna, str. 66.

[16] Muhtesarut-tuhfetil-isna ašerija, str. 81, valorizacija djela: Muhibbuddin Hatib.

[17] Vidjeti: Hazzeke ta‘rifuhu min šehri miladike (Doznaj svoju sudbinu iz mjeseca u kojem si rođen) ili Hazzeke ta‘rifuhu min ismike (Doznaj svoju sudbinu iz svoga imena). Obje knjige napisao je lažov i smutljivac Humejd el-Ezri, kojeg zovu poglavarom svih astrologa u svijetu.

Vidi manje

Opravdanje kaderom legitimno je u situacijama kada čovjek bude stavljen na kušnju različitim vidovima nevolja i tegoba, kao što su, naprimjer, siromaštvo, bolest, gubitak voljenih, upropaštena ljetina, propast imetka, nenamjerno ubistvo i tome slično, jer se u tom slučaju čovjekovo pozivanje na Allahovo određenje smatra njegovim potpunim zadovoljstvom da mu je samo Allah Gospodar i niko drugi. Dakle, legitimno je da se čovjek poziva na Allahovo određenje onda kada ga zadese tegobe i iskušenja, a ne onda kada čini grijehe i sramotna djela, jer “sretnik je onaj ko traži oprosta za grijehe koje je počinio i strpi se na iskušenjima koja su ga zadesila, baš onako kako je rekao Uzvišeni Allah:

Zato ti budi strpljiv – Allahovo obećanje je istina – i moli da ti budu oprošteni tvoji grijesi… (El-Mu’min, 55)

Što se tiče nesretnika, on tuguje i očajava zbog nevolja koje ga zadese, a kada počini grijeh, za njega se nastoji opravdati kaderom.”[1]

Ovo ćemo pojasniti kroz sljedeći primjer: Kada bi jedan čovjek nenamjerno ubio drugoga, pa ga ljudi zbog toga počeli grditi i prekoravati, a on se za počinjeno nenamjerno ubistvo pravdao govoreći kako je to Allahov kader, njegovo opravdanje bilo bi sasvim legitimno, međutim, to ga ne bi oslobodilo obaveze iskupa koji je propisan onome ko počini nenamjerno ubistvo.[2] Što se pak tiče čovjeka koji bi nekoga ubio namjerno, pa ga drugi zbog počinjenog zlodjela stali koriti i grditi, a on se počeo pravdati kako je njegov zločin predodređen kaderom, njegovo opravdanje ne bi bilo prihvaćeno. To nam je jasno i iz primjera Adema, alejhis-selam, koji je u polemici porazio Musaa, alejhis-selam, a tu polemiku prepričao nam je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Raspravljali su se Adem i Musa, pa Musa upita Adema: ‘Jesi li ti onaj Adem koga je njegova pogreška izvela iz Dženneta?’, a Adem mu uzvrati pitanjem: ‘A jesi li ti onaj Musa kojeg je Allah (nad ostalim svijetom) odlikovao poslanstvom i Svojim govorom, pa da bi me isti ti korio zbog onoga što mi je bilo predodređeno i prije nego što ću biti stvoren?’ Ovako je Adem u polemici nadgovorio Musaa.”[3]

Iz ove predaje vidimo da Adem, alejhis-selam, svoj grijeh nije pokušao opravdati kaderom, kako to misle određene grupacije, niti je Musa, alejhis-selam, prekorio Adema zbog počinjenog grijeha, jer je vrlo dobro znao da je Adem od Allaha zatražio oprost i za svoj se grijeh pokajao, nakon čega ga je Allah učinio Svojim izabranikom, oprostio mu i na Pravi put mu ukazao – a onaj ko se za učinjeni grijeh pokaje poput je onoga ko grijeha uopće ni nema.

Da je Musa kojim slučajem Adema korio za grijeh koji je učinio, Adem bi mu odgovorio na sljedeći način: “Ja sam grijeh učinio i za njega sam se pokajao, pa mi je Allah i oprostio”, a uz to bi mu i rekao: “Ti si, o Musa, također ubio čovjeka i bacio ploče i učinio[4] druga slična djela…” Međutim, Musa je spomenuo nevolju u koju je Adem upao, pa se on za nju i opravdao kaderom.[5]

“Nevolje i probleme koji su mu predodređeni čovjek mora prihvatiti kao neminovnost koju nije mogao izbjeći. Na taj način on pokazuje da je u potpunosti zadovoljan Allahom kao svojim jedinim Gospodarom. S druge strane, ukoliko je riječ o grijesima, niko nema pravo griješiti (i onda te grijehe pravdati kaderom), međutim, ukoliko i učini grijeh, čovjekova je obaveza da od Allaha zatraži oprost i pokaje se. Dakle, svaki je čovjek dužan kajati se zbog sramotnih djela koja je učinio i biti strpljiv u nevoljama, ukoliko se u njima obreo.”[6]

Opravdavanje kaderom legitimno je i osobi koja se pokajala za počinjeni grijeh. Naprimjer, ukoliko bi je neko korio i grdio za grijeh koji je nekada učinila i za njega se poslije pokajala, dozvoljeno joj je da kaže kako je tako bilo kaderom određeno.

Ukoliko bi pokajnika neko upitao: “Zbog čega si (u prošlosti) počinio taj i taj grijeh?”, a on odgovorio: “Tako je bilo kaderom određeno. Ja sam se za taj grijeh pokajao i od Allaha oprost tražio”, njegovo opravdanje bilo bi legitimno i prihvaćeno.[7]

A nikome ne priliči da kori pokajnika, jer se djela ne cijene prema početku, već po završetku!
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kada-je-opravdanje-kaderom-sudbinom-legitimno/
________________________
[1] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/454. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/857–858.
[2] Način iskupa za nenamjerno ubistvo pojašnjen je u sljedećem ajetu: “Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je.” (En-Nisa, 92) (op. prev.)
[3] Muslim, Sahih, Poglavlje o kaderu, 8/50, br. 2652.
[4] Musaovo bacanje ploča spominje Kur’an: “A kada se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: ‘Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?’ – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi…” (El-A‘raf, 150), kao i to da je usmrtio jednog čovjeka: “…i Musa ga udari šakom i – usmrti…” (El-Kasas, 15). (op. prev.)
[5] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/178, Minhadžus-sunna, 3/78–81, El-Ihtidžadžu bil-kader, str. 18–22, i El-Furkan, str. 103–105. Također vidjeti: Ibn Muflih, El-Adabuš-šerijja, 1/258–260, Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaja, 1/83–87.
[6] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 147, i Ibn Tejmijja, El-Fetavel-kubra, 5/163, i Et-Tedmurijja, str. 231. Također vidjeti: Muhammed b. Abdulvehhab, El-Mesailul-mulehhasati min fetava Ibn Tejmijja, str. 34.
[7] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 35. Također vidjeti: Esad Muhammed es-Sagardži, El-Kadau vel-kader, str. 24, Ibn Usejmin, Takribut-tedmurijja, str. 115.

Vidi manje