U pogledu učenja sure El-Asr prije rastajanja (napuštanja sijela), prenosi se predaja koja nam ukazuje da je to bila praksa ashaba, Allah njima bio zadovoljan.

Prenosi se od Ebu Medine Ed-Darimija da je rekao: „Kada bi se dvojica ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sastali, ne bi se rastali, a da jedan drugome nisu proučili suru Vel-Asr i da jedan drugog nisu poselamili.“

Ovu predaju ispravnom smatra šejh Albani, rekavši da u njoj imamo dvije koristi:

Prva: Nazivanje selama i pri rastajanju, za što imami potvrdu u hadisima.

Druga: Sprovođenje prakse učenja sure El-Asr od strane ashaba, jer mi vjerujemo da su oni najudaljeniji od toga da u vjeru uvedu neku novotariju koju bi smatrali ibadetom, a da u tome nemaju uporište i osnovu kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo riječima, djelima ili odobravanjem.

Pogledati: Albani: Silsiletul-ehadisis-sahihah, br. 2648.

Ovdje se radi o nepotpunom uklapanju, tj. izgovara se na način da se usta i jezik naprave kao da će se izgovoriti krupni hart „ta“, ali se ne izgovara, nego se prelazi na obični harf „ta“. Znak da se radi o nepotpunom uklapanju jeste da na prvom harfu nema ništa, a na drugom nema tešdida, s tim da se prvi harf ne gubi potpuno, nego se ishodište namjesti kao da će se izgovoriti, a onda se prelazi na sljedeći harf. Od 4. minute ima pojašnjen izgovor. https://www.youtube.com/watch?v=8Oc4hzwhP2E

U vezi ovog pitanja postoje dva stava islamskih učenjaka:

Prvi: Takav postupak je pohvalan.

Ibnul-Džezeri veli: „Hafiz Ebu Amr sa ispravnim lancem prenosi od Ameša, a on od Ibrahima da je rekao: ‘Smatrali su pohvalnim da po završetku hatme, otpočnu novu, učivši ajete s početka Kur'ana.“^[1]

Rekao je imam Nevevi: „Kada neko završi hatmu, pohvalno mu je da odmah iza nje otpočne drugu. Takav postupak pohvalnim su smatrali prijašnji i potonji učenjaci.“^[2]

Ovaj stav zastupa i imam Sujuti.^[3]

Drugi stav: Takav postupak nije pohvalan, i zabranjen je

Ovakav stav prenosi se od imama Ahmeda^[4], Ibn Mufliha.^[5]

U svakom slučaju, ovo je idžtihadsko pitanje, i onoga ko bi uzeo prvi stav nećemo smatrati novotarem niti zabludjelim zbog toga, a niti ćemo to činiti kada je riječ o onome ko takav postupak osporava.

Kazat ćemo kao što je kazao Ibn Džezeri: „Onaj ko to čini, dobro čini, a onaj ko bi takav postupak izostavio, ne bi učinio nešto što je sporno.“^[6]

[1] Ibnul-Džezeri, En-Nešr fil-kira'atil-ašr, 2/449.

[2] Et-Tibjan fi adabi hameletil-Kur'an, str. 161.

[3] Pogledati: El-Itkan fi ulumil-Kur'an, 1/224.

[4] Pogledati: Ibn Kudame, El-Mugni, 2/126.

[5] El-Adabuš-šer'ijjeh, 2/302.

[6] En-Nešr fil-kira'atil-ašr, 2/449.

Islamski učenjaci složni su da je poštivanje mushafa obaveza i da se ne smije izlagati nečemu što bi predstavljalo njegovo ponižavanje.
U poštivanje mushafa ubraja se i to da se na njega ne stavlja ništa od knjiga, kako bi uvijek bio uzvišen i iznad svih knjiga.
Onaj ko nenamjerno stavi nešto na mushaf, neće imati grijeh.
Onaj ko to učini, a nije znao za propis, ima opravdanje.
A onaj ko zna propis i svjestan je šta radi, čini djelo koje nije dozvoljeno, jer takav postupak smatra se omalovažavanjem Kur'ana.

Ako su knjige u torbi, treba staviti mushaf na vrh svih knjiga, a nema smetnje torbu staviti na pod.

Nema smetnje da čovjek sam sebi uči rukju. Takav postupak je sunnet, jer su i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a i neki ashabi, sami sebi učili.

Prenosi se od Aiše, radijallahu anhu, da je kazivala: „Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi osjetio kakvu bol, učio sebi sure El-Muavvizat (El-Ihlas, El-Felek i En-Nas) i puhao niza se, a kada se jako razbolio, ja sam mu ih učila i potirala ga njegovom rukom, nadajući se blagoslovu u njoj.“

Također, propisano:

– Učenje sure Fatihe, kao što se spominje u ispravnim predajama koje bilježe Buharija i Muslim.

– Učenje dove

بِاسْمِ اللهِ، أَعُوذُ بِاللهِ وَقُدْرَتِهِ مِنْ شَرِّ مَا أَجِدُ وَأُحَاذِرُ
Bismillahi (tri puta), euzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhaziru (sedam puta).
U ime Allaha, utičem se Allahu i tražim pomoć u Njegovoj moći od zla bolesti koju osjećam i koje se bojim.

– Učenje dove
أَعُوذُ بِكَلِمَاتِ اللَّهِ التَّامَّةِ، مِنْ كُلِّ شَيْطَانٍ وَهَامَّةٍ، وَمِنْ كُلِّ عَيْنٍ لاَمَّةٍ
Euzu bi kelimatillahit-tammeti, min kulli šejtanin ve hammetin, ve min kulli ajnin lammetin.
Tražim utočiše Allahovim potpunim riječima od svakog šejtana i svakog ubojitog otrova, i od svakog urokljivog oka.

– Učenje dove
اللَّهُمَّ رَبَّ النَّاسِ أَذْهِبِ البَاسَ، اشْفِهِ وَأَنْتَ الشَّافِي، لاَ شِفَاءَ إِلَّا شِفَاؤُكَ، شِفَاءً لاَ يُغَادِرُ سَقَمًا
Allahumme rabben-nasi, ezhibil-be'se, vešfi enteš-šafi, la šifae illa šifauke, šifaen la jugadiru sekamen.
Allahu, Gospodaru ljudi, Koji otklanjaš bolest, izliječi, Ti si Onaj Koji liječi, nema liječnika osim Tebe. Podari takav lijek iza koga više neće ostati bolesti.

Pored ovoga, osoba treba učiti jutarnje i večerenje zikrove, družiti se sa Kur'anom, učiti dove koje su propisane za određene prilike.

Također, preporučljivo je Kur'an učiti na vodu ili na hranu, a zatim to konzumirati, učiti u šake i potirati se po tijelu kao što je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio kada bi htio spavati.

Opširnije o svim tim dovama možete pročitati u zbirci dova „Hisnul-Muslim“, ili na ovome linku:
https://islamhouse.com/bs/articles/723445/