Načini spoznaje da je neki ajet (propis) dokinut:

1. Da u jednom od dva vjerska teksta bude nešto što ukazuje koji je od njih stigao poslije.
2. Da postoji jednoglasan stav ummeta da je jedan propis dokinut, a drugi dokidajući.
3. Da se zna koji je ajet (propis) objavljen prije, a koji kasnije.
4.
Ovo naravno poznaju islamski učenjaci i mufessiri koji u svojim tefsirima i drugim djelima govore o ovoj tematici i pojašnjavaju koji je ajet dokinut, a koji je dokidajući.

Mi to možemo spoznati čitajući tefsire koji su nam pri ruci i na takav način možemo doći do znanja o tome koji je ajet dokinut, a koji nije.

Na našem jeziku možemo čitati sljedeća djela, a naravno sve to nije dovoljno da bismo se potpuno upoznali sa ovom tematikom:

El-Kurtubi, Tefsir, 5 tomova, preveli: hfz. Zijad ef. Dervić i Fahrudin Smailović prva tri toma, a hfz. Zijad ef. Dervić preostala dva, Sarajevo, 2013., 2014., 2015., 2017., 2018.

El-Kelbi, Olakšani komentar Kur’ana, 6 tomova, preveo: Almir Fatić i Nedžad Ćeman, Sarajevo, 2014.

Ibn Kesir, Tefsir, skraćeno izdanje, Muhammed Nesib. Er-Rifa’i, prijevod: Grupa prevodilaca, Sarajevo, 2002.

Aid el-Karni, Tefsir, preveo: Abdurrahman Kuduzović, Sarajevo, 2014.

Hajrudin Tahir Ahmetović, Tefsir Kur’ana časnog: Amme džuz, Autor, Doboj Istok, 2019.

Enes Karić, Uvod u tefsirske znanosti, Sarajevo, 1997.

Safvet Halilović, Osnovi tefsira, Zenica, 2005.

Zijad Ljevaković, Uvod u nauku Tefsira, Sarajevo, 2003.

Dželaluddin es-Sujuti, Itqan: Sveobuhvatni uvodnik u kur’anske nauke 1, preveo: Doc. Dr Almir Fatić, Sova Publishing Sarajevo, Sarajevo, 1433./2012.

Ibn Tejmijje, Uvod u principe tumačenja Kur’ana, preveo: Prof. dr. Almir Fatić, UG Alternativa, Sarajevo, 1439./2018.

Mennā el-Kattān, Sažeti prikaz nauke o Kur’anu, preveo: Muhamed Đuliman, Beč, 1998.

Mehmed Handžić, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, GAZI HUSREVBEGOVA MEDRESA u Sarajevu, Sarajevo, 1972.

Šejh Ejmen Suvejd u pogledu toga navodi sljedeće:

Arapski jezik ima 29 slova koja se izgovaraju, a 28 koja se pišu.

Zbog čega je to tako?

Zbog toga što Arapi nisu načinili oblik i izgled za hemze, nego su ga nekada pisali kao elif, nekada kao (vav), nekada kao (ja), a nikada nikako.

Ovih 29 harfova koji se pišu poredao je imam Nasr b. Asim Lejsi (umro 90. po H.), shodno sličnosti harfovima, dodajući im tačke kako bi se slični harfovi razlikovali.
أ ب ت ث ج ح خ د ذ ر ز….
Elif koji se nalazi na početku ove “abecede” ustvari je hemze.
Dakle, kod Arapa hemze nije imalo svoj oblik, a prema njemu su se odnosili na sljedeće načine:

1. Na početku riječi pisali su ga kao elif.

Primjera radi, riječ entum أنتم pisali su انتم

2. U sredini ili na kraju riječi pisali su kao elif, nekada kao (vav), nekada kao (ja), a nikada nikako, a to je ono hemze koje danas pišemo samostalno.

Primjera radi:
riječ (je’murukum) يأمركم pisali su يامركم
riječ (mu’minin) مؤمنين pisali su مومنين
riječ (bi’sema) بئسما pisali su bez hemzeta iznad…
riječ (dža’e) جاء pisali su جا

Dakle, ovako su pisali, jer nisu imali oblik za hemze, iako su ga izgovarali.
Halid b. Ahmed El-Ferahidi načinio je oblik hemzeta (umro 175. po H.)
Uvidio je nakon izgovara hemzeta da je ono u izgovoru blizu harfa ajn.
Uzeo je oblik ‘ajna, odredivši njegov gornji dio kao znak za hemze.
ء ع
Nakon toga se znak hemzeta stavljao na elif ili ispod njega….

Zastajanje usljed gubitka daha naziva se “el-vakf el-idtirari” odnosno prisilno zastajanje.

U suštini, ova vrsta zaustavljanja nije stvarna, jer biva na mjestu koje nije poznato kao mjesto zaustavljanja.

Dakle, u osnovi, učač Kur’ana ne bi smio zastati osim na mjestu gdje se upotpunjava značenje ili ajet.

Međutim, nekada se desi da izgubi dah prije nego dođe do riječi na kojoj može zastati.

U tom slučaju, zastat će na toj riječi, zatim će tu riječ na kojoj je zastao, ponovo proučiti, pod uslovom da je kretanje od nje ispravno u smislu značenja.

U slučaju da kretanje od te riječi na kojoj je učač zastao nije ispravno, vratit će se na riječ od koje je značenje ispravno.

Za ovo je potrebno poznavati značenje kako bi se znalo odakle ponovo otpočeti nakon zastajanja.

Jedan od najboljih načina jeste da se stranica po stranica (shodno mogućnostima) uči pred nekim ko poznaje ovu tematiku i da nam on ukaže gdje možemo stati i odakle možemo nastaviti.

Tako da je za one koji ne poznaju arapski jezik i značenja Kur’ana, najsigurniji način da se pridržavaju znakova koji su naznačeni u mushafu, shodno mogućnostima, odnosno da uče pred nekim ko to poznaje, a ko će im ukazati gdje se može stati i odakle se može otpočeti, ako izgube vazduh.

Hadisi koji govore o učenju sure Kehf petkom su općeg karaktera, jer u njima stoji: “Ko prouči suru Kehf petkom…”

Tako da se sura Kehf može učiti uoči petka, od nastupanja akšam namaza, pa sve do nastupanja akšama sljedećeg dana.

Sura El-Kehf može se proučiti odjednom, a može se u tom periodu i raspodijeliti na nekoliko dijelova. Čak se može učiti i na namazima. Ono što je najbitnije jeste da se prouči od akšama u četvrtak do akšama u petak.

Što se tiče hadisa o suri Mulk, postoje opći, a postoje i specifični hadisi.

Hadis općeg karaktera je:

„U Kur’anu ima jedna sura od trideset ajeta koja će se zauzimati za onoga ko je uči sve dok mu ne bude oprošteno. To je sura: El-Mulk.“ (hadis je dobar)

Ovaj hadis ukazuje na vrijednost sure Mulk i u tom smislu, ona se može učiti tokom cijele sedmice, u bilo koje vrijeme, na namazu, van namaza i sl.

A hadis posebnog karaktera jeste:

“Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi zaspao dok ne prouči sure Es-Sedžde i El-Mulk.” (Hadis je ispravan)

Kada je riječ učenje sure Mulk sa ovom namjerom koja se spominje u ovom hadisu, najbolje je da se uči po noći, prije spavanja, jer je tako Poslanik postupao, ali ako bi NEKADA i proučilo npr. na jaciji, ili namazu (sunneti, vitr, noćni namaz), ispunilo bi se ono što se traži hadisom.

“Pustio je dva mora da se dodiruju, između njih je pregrada i oni se ne miješaju.” (Er-Rahman, 19-20)

Rekao je imam Taberi: “Gospodar dva istoka i dva zapada, pustio je dva mora da se dodiruju…”

Također kaže: “U vezi ta dva mora postoji razilaženje. Jedni kažu da se misli na more nebesa i more Zemlje…”

Ovo Taberi prenosi od Ibn Ebze, Se’ida, Ibn Abbasa.

Prenosi se od Ibn Abbasa da je rekao: “Nebesko i zemaljsko more dodiruju se svake godine.’”

Drugi kažu da se misli na Perzijski zaljev/Bahru Faris i Sredozemno more/Bahru Rum.

Ovaj komentar Taberi prenosi od Hasana, Katade.

Zatim Taberi kaže: “Kod mene je najpreče da se misli na nebesko i zemaljsko more, jer je Allah u nastavku rekao: ‘Iz njih se vadi biser i merdžan…’, a znamo da se biseri i merdžani vade iz školjki zemaljskog mora preko kapi koje dolaze sa nebesa, tako da je poznato da se radi o nebeskom i zemaljskom moru.”

Tumačeći ovaj ajet Ibn Kesir kaže: “Riječ (bahrejn) ukazuje na slanu i slatku vodu. Slatke vode su ove rijeke koje teku među ljudima, a već smo o tome govorili u suri Furkan kada smo tumačili ajet: ‘On je dvije vodene površine jednu pored druge ostavio – jedna je pitka i slatka, druga slana i gorka, a između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio.’”

Nakon toga je Ibn Kesir spomenuo i odabir imama Taberija gdje se misli na nebesko i zemaljsko more, jer se biseri javljaju u morskim vodama na Zemlji, putem vode koja dolazi sa neba, rekao je: “Iako je to tako, ipak ovdje se ne misli na to, jer sama forma ajeta ne ukazuje na ovo značenje, s obzirom da Allah kaže: ‘Između njih je pregrada i oni se ne miješaju’, tj. napravio je od njih pregradu od zemlje da se ne miješaju, kako jedno drugom ne bi pokvarilo svojstva koja su im data i namijenjena.”

Tumačeći ajet iz sure Furkan, Ibn Kesir kaže: “On je stvorio dvije vrste voda, slatku i slanu. Slatke vode su rijeke, izvori i bunari…A slane vode su morske…”

Nakon toga Uzvišeni kaže: “Između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio”, tj. između pitke i slane vode nalazi se pregrada, a to je kopno na zemlji…”

Prema onome što navodi Taberi misli se na zemaljsko i nebesko more, a prema onome što navodi Ibn Kesir, misli se na slatku i slanu vodu, između kojih je kopno, tako da se ne miješaju.