“Pustio je dva mora da se dodiruju, između njih je pregrada i oni se ne miješaju.” (Er-Rahman, 19-20)

Rekao je imam Taberi: “Gospodar dva istoka i dva zapada, pustio je dva mora da se dodiruju…”

Također kaže: “U vezi ta dva mora postoji razilaženje. Jedni kažu da se misli na more nebesa i more Zemlje…”

Ovo Taberi prenosi od Ibn Ebze, Se’ida, Ibn Abbasa.

Prenosi se od Ibn Abbasa da je rekao: “Nebesko i zemaljsko more dodiruju se svake godine.’”

Drugi kažu da se misli na Perzijski zaljev/Bahru Faris i Sredozemno more/Bahru Rum.

Ovaj komentar Taberi prenosi od Hasana, Katade.

Zatim Taberi kaže: “Kod mene je najpreče da se misli na nebesko i zemaljsko more, jer je Allah u nastavku rekao: ‘Iz njih se vadi biser i merdžan…’, a znamo da se biseri i merdžani vade iz školjki zemaljskog mora preko kapi koje dolaze sa nebesa, tako da je poznato da se radi o nebeskom i zemaljskom moru.”

Tumačeći ovaj ajet Ibn Kesir kaže: “Riječ (bahrejn) ukazuje na slanu i slatku vodu. Slatke vode su ove rijeke koje teku među ljudima, a već smo o tome govorili u suri Furkan kada smo tumačili ajet: ‘On je dvije vodene površine jednu pored druge ostavio – jedna je pitka i slatka, druga slana i gorka, a između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio.’”

Nakon toga je Ibn Kesir spomenuo i odabir imama Taberija gdje se misli na nebesko i zemaljsko more, jer se biseri javljaju u morskim vodama na Zemlji, putem vode koja dolazi sa neba, rekao je: “Iako je to tako, ipak ovdje se ne misli na to, jer sama forma ajeta ne ukazuje na ovo značenje, s obzirom da Allah kaže: ‘Između njih je pregrada i oni se ne miješaju’, tj. napravio je od njih pregradu od zemlje da se ne miješaju, kako jedno drugom ne bi pokvarilo svojstva koja su im data i namijenjena.”

Tumačeći ajet iz sure Furkan, Ibn Kesir kaže: “On je stvorio dvije vrste voda, slatku i slanu. Slatke vode su rijeke, izvori i bunari…A slane vode su morske…”

Nakon toga Uzvišeni kaže: “Između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio”, tj. između pitke i slane vode nalazi se pregrada, a to je kopno na zemlji…”

Prema onome što navodi Taberi misli se na zemaljsko i nebesko more, a prema onome što navodi Ibn Kesir, misli se na slatku i slanu vodu, između kojih je kopno, tako da se ne miješaju.

“I reći će: ‘Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!’”

Ajeti govore o nevjernicima i njihovom okončanju u Vatru.

Tada će govoriti: Da smo slušali Objavu i ono što su poslanici donosili na način da se time okoristimo, ili da smo razmišljali i imali pamet da razlikujemo istinu od neistine, ne bismo bili među džehennemlijama, nego bismo vjerovali u poslanike i ono što su donijeli i bili bismo džennetlije, jer oni koji su u Džennetu, slijedili su vjerske dokaze i koristili svoj razum i razumske dokaze koji su ukazivali na Pravi put.

Alejkumusselam.

U jezičkom smislu, sukun označava smirenost, a haraket znači kretanje.

Sukun je znak koji se nalazi na harfu, ukazujući da se taj harf izgovara samostalno, bez bilo kakvog haraketa.

Ako harf ima na sebi fethu, kesru ili dammu, onda on na sebi ima haraket, što znači da se nečim pokrenuo i da nije više u stanju sukuna.

Tenvin je dodatni nun sa sukunom koji biva na kraju imenice, samo u izgovoru, ali ne i u pisanju.

Tenvin je,  ustvari, naziv za dvije fethe, ili dvije kesre ili dvije damme.

U predaji koju bilježi imam Taberani u El-Kebiru stoji da je tražio da mu se uči početak i kraj sure El-Bekare, jer je čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je to govorio.
Međutim, ni od Poslanika, ni od Ibn Omera ne postoji ispravna predaja koja govori o učenju nakon kabura na način kako se to kod nas čini.

Rekao je Ibn Ebi-l-Izz: ”Islamski učenjaci razilaze se po pitanju učenja Kur'ana kod kabura na tri stava:

1. Da li je pokuđeno

2. Ili takvo djelo nije sporno

3. Ili nije sporno u toku kopanja, a nakon toga je pokuđeno.

Oni koji tvrde da je to pokuđeno, kao Ebu Hanife, Malik i po jednoj predaji Ahmed, kažu da je to pokuđeno, jer se radi o uvedenom djelu, koje nije preneseno u sunnetu i učenje je slično namazu, a namaz kod kabura je zabranjen, pa je tako i učenje zabranjeno.

Oni koji kažu da to nije sporno, kao Muhammed b. Hasan i po drugom predanju Ahmed, dokazuju to postupkom Ibn Omera koji je oporučio da mu se prilikom ukopa prouči početak i kraj sure Bekare, a učenje sure Bekare se prenosi i od nekih muhadžira.

Oni koji kažu da nema problema ako je tokom ukopavanja, a to je je treći stav Ahmeda, dokazuju postupkom Ibn Omera i nekih muhadžira.

A što se tiče učenja nakon ukopa, na takav način da se učači smjenjuju, to je pokuđeno iz razloga što nije preneseno u sunnetu, niti od bilo koga iz prvih generacija.

Ovo bi moglo biti i najispravnije budući da predstavlja pomirbu dva dokaza.”

Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/693.