1. Prenosi se od Ebu Rezina da je upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Gdje je bio Allah prije stvaranja stvorenja? Rekao je: ‘Bio je u “amau”. (Tirmizi, 3109.)
U komentarima ove riječi “ama” neki kažu da je bio sam i da je samo On postojao, dok neki kažu da se misli na bijeli oblok.
2. Prilikom tumačenja 54. ajeta sure El-E'araf, u kojem se također spominje uzdizanje na Arš, Ibnul-Dževzi u svome tefsiru Zadul-Mesir, spominje jednu informaciju vezanu za Arš i glagol isteva (uzvisio se).
On kaže: “Neki kažu da glagol isteva znači istevla (zagospodario, zavladao), dokazujući to stihom: ‘isteva Bišrun alel-Irak min gajri sejfin ve demin muhrak/Zavladao je Bišr nad Irakom i to bez sablje i krvi prolivene.’ I drugim stihom: Huma isteveja bi fadlihima džemi'an…’
‘Ovo je, nastavlja Ibnu-Dževzi, ‘nepoznanica i netačno (munker) kod arapskih lingvista. Ibnu-Arabi kaže: ‘Arapima nije poznanica da se značenje glagola (isteva) koristi u značenju (istevla). (Istevla/zavladao) se koristi kada neko bude daleko od nečega, pa nije u mogućnosti da njime upravlja, a zatim mu se ukaže ta mogućnost. A Allah Uzvišeni odvijek ima mogućnost da svime upravlja.
A, svakako, autori ova dva stiha su nepoznati. Isto je kazao i lingvista Ibn Faris, a ako se uzme i da je to tačno, ipak ne može biti dokaz, jer se glagol (istevla) koristi za onoga ko ranije nečim nije vladao, pa je zavladao.
Allahu se utičemo od nijekanja negatora i poređenja antropomorfista.'” Završen citat.
Dakle, Arš nije isto što i Svemir, niti glagol “isteva” u ovom kontekstu ima značenje “zavladati”.
Rekao je imam Ebul-Hasan El-Eš'ari u svome djelu ‘El-Ibaneh ‘an usuli-d-dijaneh’, (str. 98): “Mu'atezile, džehmijje i harurijje kažu da ajet: ‘Svemilosni, Koji se nad Aršom uzvisio’ (Taha, 5), znači da je On njime zavladao (istevla), i pod Svoju vlast ga stavio, da je On na svakome mjestu. Ove skupine su negirale da se Allah uzvisio iznad Arša, kao što to tvrde sljedbenici istine, te su uzvisenje (el-istiva) protumačili kao moć (el-kudret).”

Traženje oprosta za muslimane je pohvalno djelo.
Allah Uzvišeni kaže: “Znaj da nema istinskog boga mimo Allaha, traži oprost za grijehe svoje, te za vjernike i vjernice.” (Muhammed, 19.)
Iako je ovo obraćanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, mi se za njim povodimo, jer nam je on uzor, kako se spominje u 19. ajetu sure El-Ahzab.
Ibn Atije u svome tefsiru kaže: “Obaveza (vadžib) je svakom vjerniku da moli oprost za vjernike i vjernice, jer to je sadaka.”
U vezi tog ajeta postoje razna tumačenja, a jedno od njih jeste i obaveznost traženja oprosta za sve muslimane.
Rekao je imam Kurtubi: “Prema jednom tumačenju, ajet se obraća Poslaniku, a misli se na ummet i shodno ovom stavu, ajet nam stavlja u obavezu da tražimo oprost za sve muslimane.”

Alejkumusselam

“I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: “To je jedno od vaših lukavstava, vaša su lukavstva zaista velika.”

Imam Kurtubi, tumačeći ovaj ajet kaže: “Allah je rekao da su spletke žena velike zbog veličine njihovog zavođenja i lukavstva putem kojeg se žele spasiti iz problema u kojeg su pale.”

Nakon toga Kurtubi spominje hadis: “Doista su lukavstva žena veća od šejtanskih, jer Allah Uzvišeni kaže: ‘Doista su spletke šejtana slabe’, a u pogledu žena kaže: ‘Vaša su lukavstva zaista velika.’”

Iz ovoga što je naveo Kurtubi, može se zaključiti da su prema njegovom tumačenju, spletke žena veće od šejtanskih, međutim, hadis koji navodi nije ispravan.

Neki mudraci, kako navodi Semerkandi u svome tefsiru, kazali su: “Allah je šejtanske spletke nazvao slabim, dok je spletke žena nazvao velikim, iz razloga što su šejtanske spletke samo došaptavanja, dok su spletke žena vidljive i stvarne.”

Prema nekim mufessirima, ne mora značiti da su ženske spletke veće od šejtanskih.

Nejsaburi u svome tefsiru kaže: “Misli se na to da su šejtanske spletke i lukavstva slabi u odnosu na ono što Allah želi da se desi, dok su ženske spletke velike u odnosu na spletke muškaraca…”

Također, i Rešid Rida u svome tefsiru spominje da neki ovim ajetom dokazuju da su ženske spletke veće od šejtanskih, ali da to ne može biti dokaz, niti na to ajet ukazuje.

Dakle, ne mora značiti da su spletke žena uvijek veće i opasnije od šejtanskih, nego se stvar vraća na stanja i okolnosti u kojima se ljudi nalaze.

Upitao sam šejha Sulejmana El-Madžida:

“Da li je dozvoljeno klanjati iza onoga ko čestita vjerske praznike nemuslimana?”

Odgovorio je:

“Namaz iza grješnika je dozvoljen. Neki iz prvih generacija ostavljali su namaz iza takvoga kao vid bojkota i sl. Bojkotovanje se inače čini ako u njemu ima koristi i ako ostavlja traga. Međutim, ne smatram da se u ovim vremenima i u zapadnim državama, muslimani trebaju međusobno izbjegavati zbog toga, nego trebaju nastaviti klanjati iza takvih imama.”

“Smatramo da je ispravno klanjati namaz za svakim dobročiniteljom i grješnikom, koji je pripadnik kible, te da onome od
njih koji umre treba klanjati dženazu.. ” (Tahavi)

“Mi, sljedbenici sunneta (ehli sunnet) smatramo da je ispravno klanjati namaz za svakim dobročiniteljom i grješnikom, koji je pripadnik kible, tj. musliman. Dobročinitelj je dobra i bogobojazna osoba, a grješnik je onaj čiji su grijesi ispoljeni. Dakle, mi ne ostavljamo džume, džemat i bajrame iza imama zbog toga što je on grješnik, jer to je vidljivi simbol islama.” (Šejh Abdurrahman El-Berrak)

Rekao šejh Abdul Aziz Radžihi u svome komentaru na tahavijsku akidu:

“Postoje tri vrsta imama:

Prva vrsta je onaj čije stanje ne znamo, i namaz iza takvog je dozvoljen po konsenzusu uleme i nije uslov da ga pitamo kakvo uvjerenje ima.

Druga vrsta je onaj ko čini novotariju ili grijeh i poziva u njega. O takvom ulema kaže: ‘Ako poziva u novotariju, neće se klanjati iza njega, a ako ne poziva klanjat će se.’ A ISPRAVNO JE DA JE NAMAZ IZA TAKVOG ISPRAVAN, BEZ OBZIRA POZIVAO ILI NE , OSIM U SLUČAJU KADA GA TA NOVOTARIJA IZVODI IZ VJERE.

Treće stanje je stanje imama koji je počinio jasan kufr-NEVJERSTVO i iza takvog nećemo klanjati.

Ukoliko ga njegova novotarija ne izvodi iz vjere postoji razilaženje, ali je ispravno da se klanja iza njega zbog hadisa: “KLANJAT ĆE VAM IMAMI, PA AKO POSTUPAJU ISPRAVNO, I VI I ONI IMATE NAGRADU, A AKO POSTUPAJU NEISPRAVNO, VI IMATE NAGRADU A NJIMA JE GRIJEH. (Buhari)…”

(El-Hidajetur-rabbanijje fi šerhil-akideti-tahavijjeH, 1/534-535)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklinjao se Allahom u više od osamdeset slučajeva i Allah Uzvišeni mu je na tri mjesta u Kur'anu naredio da se zakune kada bude želio potvrditi istinu kojoj poziva:

1. “Pitaju te da li je on istina. Reci: ‘Jest, tako mi mog Gospodara.'” (Junus, 53)

2. “Nevjernici tvrde da Sudnji dan neće biti. Reci: ‘Tako mi mog Gospodara, on će sigurno biti…'” (Sebe’, 3)

3. “Nevjernici misle da neće biti oživljeni. Reci: ‘Bićete oživljeni, tako mi mog Gospodara.'” (Et-Tegabun, 7)

Na osnovu ovoga, zakletva Allahom je pohvalna, ukoliko se time želi potvrditi istinitost vjere ili nekog njenog principa i propisa.

(Pogledati: Ibn Kajjim El-Dževzijje, I'alamul-muvekki'in, 4/126., Zadul-me'ad, 1/156., 3/269.)