Slavljen neka je Allah. Musliman ne smije ni pomisliti da mu učenje određenih sura iz Kur’ana može na bilo koji način nanijeti zlo; ovakvo shvatanje je suprotno riječima Allaha Uzvišenog koji kaže: „Reci: ‘On (Kur’an) je za vjernike uputa i lijek.’“ (prijevod značenja sure Fussilet, 44.)
Ne prenosi se ništa u knjigama fakiha niti učenjaka, niti se spominje u predajama selefa da je bilo ko od njih upozoravao trudnice da ne uče suru Ez-Zilzal: tačnije svi muškarci i žene koji su naučili Kur’an napamet su nastojali da završe hatmu unutar perioda koji su sebi odredili, bez izuzetka.

Svako onaj ko se usudi upozoravati protiv učenja određene sure (čak i u specifičnim situacijama) je zbilja učinio nešto krupno.

Zaista, ne može se poreći da učenje spomenute sure ili neke druge može olakšati trudnici porodiljske muke ako se to potvrdi u praksi. Međutim, to ne znači da će učenje Kur’ana nanijeti štetu toj ženi i dovesti do pobačaja na početku trudnoće, jer ni pod kakvim okolnostima ne može biti bilo kakve štete niti zla u riječima Allaha, subhanehu we te’ala.
Ibnul-Kajjim u djelu ‘Zadul-me’ad’ (4/326) bilježi sljedeću predaju: ”El-Hallal kaže: ”Pričao mi je Abdullah b. Ahmed: ”Vidio sam ga, svoga oca Ahmeda b. Hanbela, kako bi ženi, čiji se porod zakomplikovao, napisao na bijeloj posudi ili nečemu čistom, prema hadisu Ibn Abbasa, radijallahu anhuma,: ”Nema drugog boga osim Allaha, Blagog i Časnog. Neka je slava Allahu, Gospodaru Velikog Arša. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.“
”A onoga Dana kada dožive ono što im se obećava, učinit će im se da su ostali samo jedan časak dana. Ovo je obznana!” (Prijevod značenja, El-Ahkaf, 35.)
”A njima će se učiniti, onoga Dana kada ga dožive, da su samo jednu večer ili jedno jutro njezino ostali.”(Prijevod značenja, En-Naziat, 46.)

Ebu Bekr el-Hallal kaže da im je kazivao Ebu Bekr el-Mervezi da je imamu Ahmedu došao neki čovjek i rekao: ”Ebu Abdullah, hoćeš li zapisati mojoj ženi kojoj se porod zakomplikovao još prije dva dana?” Rekao je: ”Neka donese (ham) veliku bijelu tkaninu i safran. Vidio sam ga kako tako isto piše za više ljudi, i kaže da je čuo od Ikrime, a on od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji je rekao: „Isa, alejhi-s-selam, je prošao pored krave koja je imala probleme pri porodu, pa mu je rekla: „O Allahova Riječi, dovi Allahu da me oslobodi teškoće u kojoj se nalazim.“

On je rekao: „O Stvoritelju jedne duše od druge duše, Koji stvaraš jednu dušu od druge, oteli je.“ Tada je krava otelila tele, koje je ustalo i počelo da njuška Isaa. On je rekao: „Ako žena ima probleme pri porodu, zapišite joj to.“

Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je upitan: „Da li postoje neki ajeti koji se mogu učiti kako bi se trudnici olakšao porod?“

Odgovorio je: „Ne znam ništa takvo da se spominje u sunnetu, ali ako neko prouči ajete olakšanja nad ženom kojoj je započeo porođaj, poput ajeta: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate“ (prijevod značenja sure El-Bekare, 185.); ili ako prouči ajete koji govore o trudnoći i porodu: „…i nijedna žena ne zanese i ne rodi, a da On to ne zna“ (prijevod značenja, Fussilet, 47.), ili „Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese, i kada Zemlja izbaci terete svoje“ (prijevod značenja, Ez-Zilzal, 1-2.) to će biti od koristi, uz Allahovo dopuštenje. Čitav Kur’an je lijek; ukoliko učač i onaj nad kojim se uči vjeruju u djelovitost Kur’ana, tada će učenje nesumnjivo polučiti rezultate, jer Allah, subhanehu we te’ala, kaže: „„Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.“ (prijevod značenja, El-Isra, 82.)

Ovaj ajet ima općenito značenje; lijek i milost uključuju liječenje srca o bolesti sumnji i strasti i hirova, kao i liječenje tijela od hroničnih bolesti.“
(Izvor: Fetava Nur ala ed-Darb, Fetava el-Akidah/el-Ibadah, kaseta br. 257., strana A)

Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je takođe rekao: „Što se tiče praktičnog iskustva, ukoliko iskusite nešto i dođete do zaključka koji ima uporište u islamskim izvorima, tada je to potvrda onoga što je spomenuto u tekstu Kur’ana i sunneta. Ali ukoliko zaključak upućuje na nešto što se ne spominje u tekstovima, tada imamo dva slučaja: ukoliko je zaključak utemeljen na empirijskoj nauci, tada nema sumnje da je validan i da ga treba uzeti. Međutim, ukoliko se dotiče šerijatskih pitanja, tada se neće uzeti u obzir (jer nema potvrde u islamskim izvorima).
Liječenje Kur’anom ima svoje utemeljenje, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima (prijevod značenja, El-Isra, 82.)
Za ovo postoji utemeljenje, pa ako se utvrdi da je učenje određenih kur’anskih ajeta korisno za liječenje određenih bolesti, tada je to iskustvo potvrda onoga što stoji u Kur’anu da je Kur’an lijek za ljude.

Što se tiče pitanja nevezanih za obredoslovlje, nesumnjivo je da su ona podložna praktičnom iskustvu i empirijskoj nauci. Recimo, ukoliko neka osoba posjeduje znanje i iskustvo o onome što zemlja rađa poput trava i sl., a potom ode u prirodu, skuplja ono što misli da je korisno i isproba ga, tada je svaki zaključak do kojeg dođe validan.“

Da zaključimo: niti jedna sura u Kur’anu ne može nanijeti štetu trudnici niti dojilji niti bilo kome drugom; dapače, one su jako korisne i izvor su bereketa onima koji ih uče i onima koji slušaju, s Allahovim dopuštenjem.
A Allah najbolje zna.

Odgovor dao: šejh Muhammed Salih el-Munedždžid, hafizehullah
Izvor: http://www.islamqa.info

Preveo: Nedim Botić
http://minber.ba/moze-li-ucenje-sure-ez-zilzal-zemljotres-nastetiti-zenama-trudnicama/

Od samog dolaska novorođenčeta na svijet, svi roditelji tragaju za načinom na koji će svoje dijete zaštititi od uroka. Strah roditelja od uroka potpuno je opravdan jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u više je hadisa potvrdio postojanje uroka i preporučio način liječenja.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem kazao: “Doista je urok istina.” (Buhari i Muslim)

Nerijetko se dešava da ljudi na putu traženja zaštite od uroka posegnu za neispravnim načinom liječenja i tako, svjesno ili nesvjesno, počine i veliki grijeh. U narodu su zabilježeni mnogi načini na koji se dijete nastoji zaštititi od uroka, a najčešći su sljedeći: vješanje hamajlija na dijete, vezivanje na ruku raznih konaca, posebno crvenih, stavljanje lančića i narukvica, ponekad komadića tisovog drveta, a mnogi često pod djetetov jastuk stavljaju bijeli luk, što su potpuno pogrešni i u islamu neutemeljeni načini zaštite od uroka.

Vješanje hamajlija, konaca, narukvica i tisovine na dijete sa ciljem čuvanja od uroka strogo je zabranjeno. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao je mnoge hadise u kojima strogo zabranjuje da se na čovjeka stavlja bilo šta s ciljem zaštite od uroka ili zaštite od bilo čega drugoga.

Ukba b. Amir prenosi da je jednom prilikom Allahovom Poslaniku došla grupa ljudi da mu daju prisegu, pa je prihvatio prisegu od deveterice, a od desetog nije prihvatio. Tada su mu kazali: “Allahov Poslaniče, prihvatio si prisegu od deveterice, a nisi prihvatio od desetoga?” Na to je Poslanik kazao: “On nosi hamajliju.” Čuvši to, taj je čovjek uvukao svoju ruku u odjeću i otkinuo hamajliju, pa je Allahov Poslanik prihvatio i njegovu prisegu, a potom kazao: “Ko okači hamajliju, počinio je širk.” (Hadis bilježi Ahmed, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani u nekoliko svojih djela: Es-Sahiha, 1/ 889, broj hadisa 429; Sahihut-tergib vet-terhib, 3/ 348, broj hadisa 3455)

Kako neko ne bi pomislio da je samo zabranjeno vješanje hamajlija, kao što to potvrđuje ovaj hadis, a da se ostale stvari mogu vješati i da korist pribavljaju, neophodno je spomenuti hadis koji je općeg karaktera i koji zabranjuje da se na čovjeka stavlja bilo šta sa ubjeđenjem da će mu to koristiti.

Isa b. Abdurrahman b. Ebu Lejla kazuje: “Došao sam kod Abdullaha b. Ukajma el-Džuhenija, da ga obiđem u bolesti koja ga zadesila, pa sam kazao: ‘Zašto ne okačite nešto?’, a on je rekao: ‘Smrt je bliža od toga. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Onaj ko okači nešto, tome će biti i prepušten.’” (Hadis bilježe Ahmed i Tirmizi, a šejh Albani ocijenio ga je hasenom – dobrim u djelu Sahihut-tergib vet-terhib, 3/ 348, broj hadisa 3456)

S druge strane, Allahov Poslanik podučio nas je validnim načinima čuvanja i zaštite od uroka, a mi ćemo spomenuti jedan, možda najjednostavniji, koji je Allahov Poslanik prakticirao i na taj način štitio svoje unuke Hasana i Husejna od uroka, a to je bila praksa i našeg praoca Ibrahima, alejhis-selam, kada bi tražio zaštitu svojim sinovima Ismailu i Ishaku.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od uroka štitio Hasana i Husejna izgovarajući dovu na koju je ukazao u sljedećem hadisu: “Doista je vaš praotac (Ibrahim, alejhis-selam) ovim riječima štitio i tražio zaštitu od Allaha za svoje sinove Ismaila i Ishaka: ‘Utječem se i zaštitu za vas dvojicu tražim Allahovim savršenim i blagoslovljenim riječima, od svakog šejtana, i od svake puzajuće otrovnice, i od svakog urokljivog i zloćudnog oka.’” (Buhari)

“أُعِيذُكُمَا بِكَلِمَاتِ اللهِ التَّامَّةِ، مِنْ كُلِّ شَيْطَانٍ وَهَامَّةٍ، وَمِنْ كُلِّ عَيْنٍ لامَّةٍ”

“U‘izukuma bi kelimatillahit-tammeh, min kulli šejtanin ve hammeh, ve min kulli ‘ajnin lammeh.”
Ovaj je hadis izrečen u dvojini, a osoba koje želi da uči dovu samo za jedno dijete, onda će samo na početku izmijeniti:

“أُعِيذُكَ بِكَلِمَاتِ اللهِ التَّامَّةِ، مِنْ كُلِّ شَيْطَانٍ وَهَامَّةٍ، وَمِنْ كُلِّ عَيْنٍ لامَّةٍ”

“U‘izuke bi kelimatillahit-tammeh, min kulli šejtanin ve hammeh ve min kulli ‘ajnin lammeh.”

Isto tako, veoma je jednostavno da čovjek, učeći dvije posljednje sure: El-Felek i En-Nas, koje svi znamo napamet, traži utočište i zaštitu za svoje dijete od uroka i drugih zala.

Zabilježeno je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio razne dove kao vid zaštite od džina i uroka sve dok nisu objavljene ove dvije sure, a kada su one objavljene, samo je njih učio i ostavio sve druge dove. (Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madža, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani u djelu Sahih ve daif Ibn Madža, 8/11, broj hadisa 3511)

Zaista je čudno da ljudi ostavljaju ovako jednostavne načine, koji su prije svega validni i učinkoviti, a pribjegavaju zabranjenim načinima: vješanju hamajlija ili drugih vrsta zapisa i konaca na dijete, na koje neće moći ni zaštititi dijete, a sebi će time osigurati samo veliki grijeh.

Piše: mr. Elvedin Pezić
http://minber.ba/kako-na-jednostavan-nacin-zastititi-dijete-od-uroka/

Opravdanje kaderom legitimno je u situacijama kada čovjek bude stavljen na kušnju različitim vidovima nevolja i tegoba, kao što su, naprimjer, siromaštvo, bolest, gubitak voljenih, upropaštena ljetina, propast imetka, nenamjerno ubistvo i tome slično, jer se u tom slučaju čovjekovo pozivanje na Allahovo određenje smatra njegovim potpunim zadovoljstvom da mu je samo Allah Gospodar i niko drugi. Dakle, legitimno je da se čovjek poziva na Allahovo određenje onda kada ga zadese tegobe i iskušenja, a ne onda kada čini grijehe i sramotna djela, jer “sretnik je onaj ko traži oprosta za grijehe koje je počinio i strpi se na iskušenjima koja su ga zadesila, baš onako kako je rekao Uzvišeni Allah:

Zato ti budi strpljiv – Allahovo obećanje je istina – i moli da ti budu oprošteni tvoji grijesi… (El-Mu’min, 55)

Što se tiče nesretnika, on tuguje i očajava zbog nevolja koje ga zadese, a kada počini grijeh, za njega se nastoji opravdati kaderom.”[1]

Ovo ćemo pojasniti kroz sljedeći primjer: Kada bi jedan čovjek nenamjerno ubio drugoga, pa ga ljudi zbog toga počeli grditi i prekoravati, a on se za počinjeno nenamjerno ubistvo pravdao govoreći kako je to Allahov kader, njegovo opravdanje bilo bi sasvim legitimno, međutim, to ga ne bi oslobodilo obaveze iskupa koji je propisan onome ko počini nenamjerno ubistvo.[2] Što se pak tiče čovjeka koji bi nekoga ubio namjerno, pa ga drugi zbog počinjenog zlodjela stali koriti i grditi, a on se počeo pravdati kako je njegov zločin predodređen kaderom, njegovo opravdanje ne bi bilo prihvaćeno. To nam je jasno i iz primjera Adema, alejhis-selam, koji je u polemici porazio Musaa, alejhis-selam, a tu polemiku prepričao nam je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Raspravljali su se Adem i Musa, pa Musa upita Adema: ‘Jesi li ti onaj Adem koga je njegova pogreška izvela iz Dženneta?’, a Adem mu uzvrati pitanjem: ‘A jesi li ti onaj Musa kojeg je Allah (nad ostalim svijetom) odlikovao poslanstvom i Svojim govorom, pa da bi me isti ti korio zbog onoga što mi je bilo predodređeno i prije nego što ću biti stvoren?’ Ovako je Adem u polemici nadgovorio Musaa.”[3]

Iz ove predaje vidimo da Adem, alejhis-selam, svoj grijeh nije pokušao opravdati kaderom, kako to misle određene grupacije, niti je Musa, alejhis-selam, prekorio Adema zbog počinjenog grijeha, jer je vrlo dobro znao da je Adem od Allaha zatražio oprost i za svoj se grijeh pokajao, nakon čega ga je Allah učinio Svojim izabranikom, oprostio mu i na Pravi put mu ukazao – a onaj ko se za učinjeni grijeh pokaje poput je onoga ko grijeha uopće ni nema.

Da je Musa kojim slučajem Adema korio za grijeh koji je učinio, Adem bi mu odgovorio na sljedeći način: “Ja sam grijeh učinio i za njega sam se pokajao, pa mi je Allah i oprostio”, a uz to bi mu i rekao: “Ti si, o Musa, također ubio čovjeka i bacio ploče i učinio[4] druga slična djela…” Međutim, Musa je spomenuo nevolju u koju je Adem upao, pa se on za nju i opravdao kaderom.[5]

“Nevolje i probleme koji su mu predodređeni čovjek mora prihvatiti kao neminovnost koju nije mogao izbjeći. Na taj način on pokazuje da je u potpunosti zadovoljan Allahom kao svojim jedinim Gospodarom. S druge strane, ukoliko je riječ o grijesima, niko nema pravo griješiti (i onda te grijehe pravdati kaderom), međutim, ukoliko i učini grijeh, čovjekova je obaveza da od Allaha zatraži oprost i pokaje se. Dakle, svaki je čovjek dužan kajati se zbog sramotnih djela koja je učinio i biti strpljiv u nevoljama, ukoliko se u njima obreo.”[6]

Opravdavanje kaderom legitimno je i osobi koja se pokajala za počinjeni grijeh. Naprimjer, ukoliko bi je neko korio i grdio za grijeh koji je nekada učinila i za njega se poslije pokajala, dozvoljeno joj je da kaže kako je tako bilo kaderom određeno.

Ukoliko bi pokajnika neko upitao: “Zbog čega si (u prošlosti) počinio taj i taj grijeh?”, a on odgovorio: “Tako je bilo kaderom određeno. Ja sam se za taj grijeh pokajao i od Allaha oprost tražio”, njegovo opravdanje bilo bi legitimno i prihvaćeno.[7]

A nikome ne priliči da kori pokajnika, jer se djela ne cijene prema početku, već po završetku!
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kada-je-opravdanje-kaderom-sudbinom-legitimno/
________________________
[1] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/454. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/857–858.
[2] Način iskupa za nenamjerno ubistvo pojašnjen je u sljedećem ajetu: “Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je.” (En-Nisa, 92) (op. prev.)
[3] Muslim, Sahih, Poglavlje o kaderu, 8/50, br. 2652.
[4] Musaovo bacanje ploča spominje Kur’an: “A kada se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: ‘Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?’ – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi…” (El-A‘raf, 150), kao i to da je usmrtio jednog čovjeka: “…i Musa ga udari šakom i – usmrti…” (El-Kasas, 15). (op. prev.)
[5] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/178, Minhadžus-sunna, 3/78–81, El-Ihtidžadžu bil-kader, str. 18–22, i El-Furkan, str. 103–105. Također vidjeti: Ibn Muflih, El-Adabuš-šerijja, 1/258–260, Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaja, 1/83–87.
[6] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 147, i Ibn Tejmijja, El-Fetavel-kubra, 5/163, i Et-Tedmurijja, str. 231. Također vidjeti: Muhammed b. Abdulvehhab, El-Mesailul-mulehhasati min fetava Ibn Tejmijja, str. 34.
[7] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 35. Također vidjeti: Esad Muhammed es-Sagardži, El-Kadau vel-kader, str. 24, Ibn Usejmin, Takribut-tedmurijja, str. 115.

Ukoliko bi neko postavio sljedeće pitanje: “Mi vjerujemo da se sve, bilo dobro ili zlo, dešava Allahovom voljom i Njegovim određenjem, pa da li to znači da se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo? Da li u nekim Njegovim djelima ima zla?”, odgovor bi glasio: Uzvišeni Allah potpuno je čist i vrlo daleko od svakog oblika zla i On ne čini ništa osim ono što je dobro. To što kader pripisujemo Uzvišenom Allahu nikako i ni u kojem slučaju ne znači da on sadrži neki oblik zla, jer je kader u suštini Allahovo znanje, Njegovo pisanje tog znanja, Njegova volja i rezultat Njegovog stvaranja, a sve spomenuto čistō je i nenatrunjenō dobro i savršenost u svakom smislu, što opet potvrđuje da se zlo ne dovodi ni u kakvu vezu sa Sveznajućim Gospodarom, niti sa Njegovim imenima, svojstvima i djelima. Da Uzvišeni Allah kojim slučajem čini zlo, neka je slavljen i daleko od toga!, tada bi i neko od Njegovih imena bila izvedenica iz pojma zlo, što bi opet značilo da sva Njegova imena nisu lijēpā, kao i to da bi neki Njegovi propisi i odredbe sadržavali nešto negativno, neka je On uzvišen i vrlo daleko od toga!

Istina je da se zlo dovodi u vezu s Njegovim stvorenjima i sa produktima Njegovog djelovanja, što znači da je zlo (ponekad) sadržano u rezultatima Allahovog određenja, a ne u suštini tog određenja. Naprimjer, neku ćemo stvar u određenim okolnostima ocijeniti zlom i negativnom, dok ćemo istu tu stvar u drugim okolnostima ocijeniti kao dobru i pozitivnu. Dakle, u ovakvim slučajevima “zlo” je relativno, jer je loše po nekog, a istovremeno dobro po nekog drugoga; ponekad za istu osobu ono bude dobro s jednog aspekta, a loše s drugog, što je i najčešći slučaj (tj. da istoj osobi odredba bude s jedne strane loša, a s druge dobra). Ovakav je slučaj, recimo, sa kisāsom (odmazdom), šerijatskim kaznama, eliminiranjem nevjernika itd. Sve pobrojano loše je po njih same, tj. po nevjernike ili one nad kojima bude izvršen kisās i šerijatska kazna, ali opet i po njih same u tome ima određene koristi, dok je, s druge strane, u sprovođenju kisāsa i šerijatskih kazni veliko dobro za druge, jer se njima praktično demonstrira kako prolaze zločinci i prijestupnici i kako Uzvišeni Allah jedne ljude suzbija s drugima. Sličan je slučaj i sa bolestima koje su, sa jedne strane, nevolja i zlo, međutim, ako ih posmatramo sa ostalih strana, uvidjet ćemo da vrlo često donose i mnogo dobra.[1]

Iz svega priloženog zaključujemo da se zlo ni u kojem slučaju ne dovodi u vezu sa Uzvišenim Allahom, niti Mu se ono može niti smije pripisati. To je potvrđeno i u predaji koju bilježi imam Muslim u Sahihu, u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi koju je učio odmah nakon početnog tekbira u namazu, veličao svoga Gospodara i negirao da se Njemu Uzvišenom pripisuje zlo, govoreći: “Odazivam Ti se i sretan Ti stojim na raspolaganju! Svako dobro u Tvojim je rukama, a zlo se Tebi ne pripisuje. Kod Tebe utječište tražim i Tebi pripadam, blagodaran Ti si i uzvišen!”[2]

U komentaru ovog hadisa Ibn Kajjim kaže: “Allah je uzvišen i vrlo daleko od toga da Mu se pripiše bilo kakav oblik zla. Sve što se dovodi u vezu s Njim čisto je dobro, a zlo je postalo zlo onda kada je izgubilo vezu sa Allahom, tj. kada je prestalo biti legitimno dotičnu stvar pripisivati Allahu i vezati je za Njega, jer kada bi to kojim slučajem bilo legitimno, tada se ne bi ni radilo o nečemu što je loše, već o nečemu što je dobro. Uzvišeni Allah Stvoritelj je i dobra i zla, a zlo se nalazi pri nekim Njegovim stvorenjima, a ne u suštini Njegovog stvaranja, niti u Njegovim djelima.

Njegovo stvaranje, Njegovo djelovanje, Njegova odredba, Njegovo predodređenje – sve je to u suštini čistō dobro, bez imalo zla. Zbog toga je Uzvišeni Allah čist i vrlo daleko od svakog oblika zulma (tj. nasilja), koji se definira kao ‘postavljanje nečega na njemu neodgovarajuće mjesto’, jer On svaku stvar postavlja na mjesto koje mu u potpunosti odgovara, što i jeste čistō i nenatrunjenō dobro, dok je zlo stavljanje nečega na mjesto koje za njega nije predviđeno. Dakle, ukoliko se određena stvar postavi na mjesto koje je za nju i predviđeno i koja joj u potpunosti odgovara, u tom slučaju ne radi se o zlu, već o dobru. Iz kazanog nam je jasno da se zlo ne pripisuje Allahu, a i Njegova lijepa imena to svakako potvrđuju i o tome svjedoče.”[3]

Ibn Kajjim također je kazao: “Allahova lijepa imena u potpunosti negiraju svaku mogućnost da se Njemu pripiše bilo kakav oblik zla, nepravde ili nečega što je loše, međutim, Uzvišeni je Allah, i pored toga, Stvoritelj svega. On je stvorio robove, njihova djela, njihove pokrete i ono što oni govore, pa tako, kada rob uradi neko loše i zabranjeno djelo, za njega kažemo da je počinitelj tog lošeg i zabranjenog djela, a njegov Gospodar je Taj koji ga je učinio počiniteljem tog (ne)djela. To što ga je Uzvišeni Allah učinio počiniteljem tog (ne)djela potpuna je pravda, velika mudrost i ispravna odluka, odnosno čisto dobro, i pored toga što će ono što će počinitelj uraditi biti nešto zlo i ružno. Ovakvom odredbom Uzvišeni Allah svaku stvar postavlja na njoj odgovarajuće mjesto, čineći to sa mudrošću na kojoj Mu se treba zahvaljivati. U suštini, sve to na koncu donosi određene vrste koristi i dobra, i pored toga što djelo koje je učinio taj čovjek biva okvalificirano kao sramotno, zlo i ružno.”[4]
“Zaključujemo da se Uzvišenom Allahu ni u kojem slučaju ne pripisuje zlo, jer ukoliko bismo tvrdili takvo nešto, to bi značilo da On stvari postavlja na njima neodgovarajuća mjesta, što je vid zuluma, tj. nasilja i nepravde, od čega je Uzvišeni Allah vrlo daleko.

Ukoliko Uzvišeni Allah nekog čovjeka kazni određenom kaznom zbog grijeha koji je počinio, što je za počinitelja lično vid zla i nevolje, ne možemo reći da je Allah učinio nešto što je zlo, jer se kazna za prijestup i grijeh ubraja u dobro i pravdu, a ne u zlo i nepravdu. Isto tako, ukoliko Uzvišeni Allah uskrati ostvarenje određene dobrobiti ili onemogući povode koji vode do te dobrobiti, to se opet ne smatra zlom, jer nepostojanje nečega nije vid djelovanja pa da bismo ga mogli okvalificirati kao dobro ili loše i onda ga dovesti u vezu sa Allahom. Uz sve to, Uzvišeni Allah nije obavezan da na Pravi put uputi svakog Svog roba niti da mu podari sreću i uspjeh u životu, već On iz Svoje neizmjerne dobrote upućuje onoga koga On hoće i daruje sreću i uspjeh onome kome On hoće, a ukoliko nekome tu uputu i sreću uskrati, to se ne smatra nepravdom, niti zlom.”[5]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao: “Uzvišeni Allah potpuno je neovisan o Svojim robovima i On za njima nema nikakve potrebe. Naredio im je ono što im donosi korist, a zabranio im je ono što je po njih štetno. Na taj način, dakle kroz naredbe i zabrane, On im iskazuje najveći oblik dobročinstva, jer im pomaže da budu pokorni i bogobojazni.
Kada bismo pretpostavili da neki pobožan i učen čovjek svim ljudima bez izuzetka naređuje da rade ono što je po njih korisno, a potom nekima od njih pomogne u činjenju onoga što im je naredio, dok drugima tu pomoć uskrati, kazali bismo da je taj čovjek dobročinitelj prema onima kojima je pomogao, ali bismo isto tako zaključili da on ni u kojem slučaju nije nepravedan prema onima kojima je svoju pomoć uskratio.
Također, ukoliko bi taj čovjek pravedno i sasvim primjereno kaznio prijestupnika onako kako on to, shodno veličini i težini prijestupa, i zaslužuje, taj bi čovjek i u tom slučaju zaslužio svaku pohvalu.

Ako nam je ovo jasno, pitamo se kako uopće porediti ovog mudrog i pravednog čovjeka sa Onim koji je najmudriji među mudrima i najmilostiviji među svim milosnima?! Kroz naredbe koje Uzvišeni Allah stavlja u obavezu Svojim robovima, On ih u suštini usmjerava na Pravi put, podučava ih i upoznaje sa suštinom dobra. Kada ih potpomogne u činjenju onoga što im je naredio, u tom slučaju On je Svoju blagodat prema njima upotpunio i zaslužuje da Mu se Njegov rob svesrdno zahvaljuje – i zbog toga što mu je nešto naredio i zbog toga što mu je pomogao da tu obavezu izvrši.

Međutim, ukoliko mu Uzvišeni Allah uskrati Svoju pomoć i ostavi ga sve dok ne upadne u grijeh, On je tako postupio zbog određene mudrosti koja je Njemu znana.”[6]
Kada čovjek shvati i spozna šta mu šteti, a šta mu koristi, njegova je obaveza da se ponizno obrati Uzvišenom Allahu i da Ga usrdno moli za pomoć u činjenju onoga što je po njega dobro i korisno. On ne smije pomisliti, niti kazati: “Ja neću ništa poduzimati sve dok Allah ne stvori djelo koje ću učiniti!” Jer, ukoliko bi ovog čovjeka napao neprijatelj ili divlje zvijeri, nema nikakve sumnje da bi im pokušao umaći, a neće ni pomisliti da kaže: “Ja nikuda neću ići sve dok Allah ne stvori moj bijeg (tj. dok ne odredi da odavde umaknem).”[7]
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/da-li-se-uzvisenom-allahu-pripisuje-zlo/
______________________
[1] Jer bivaju otkup za počinjenje grijehe i za nemarnost prema Allahu i Njegovim naredbama i tome slično. (op. prev.)
[2] Muslim, Sahih, 1/535, br. 771, Poglavlje o namazu putnika.
[3] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–365. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/142–144, Ibn Kajjim, Et-Tefsirul-Kajjim, str. 550–556, Medaridžus-salikin, 1/409–412, i Bedaiul-fevaid, 2/214–215, od istog autora, Zejd b. Fejjad, Er-Revdatun-nedijja, str. 354–360, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 199–204.
[4] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 366–385. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 1/145–146, 3/142–145, i El-Hasenetu ves-sejjietu, str. 52, kao i Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 172–181.
[5] Dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 202. Također vidjeti: šejh Muhammed Emin Šenkiti, Def‘u ihamil-idtirabi an ajatil-Kitab, str. 286–287.
[6] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/38. Također vidjeti: Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi, str. 34–36. Ešari, Risaletun ila ehlis-sugari, str. 85.
[7] Vidjeti: dr. Abdurrahman Mahmud, El-Kadau vel-kader, str. 280.

Odgovor na ovu sumnju glasi: “Nije nam naređeno da budemo apsolutno zadovoljni sa svim onim što je kaderom odredio Uzvišeni Allah. Na obaveznost spomenutog ne ukazuje ni (Allahova) Knjiga, niti (Poslanikov) sunnet.”[1]
Ipak, pitanje je potrebno detaljnije pojasniti.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi Et-Taijja, kazuje:

Kad je r’ječ o zadovoljstvu Allahovom odredbom
Zadovoljni bit’ moramo mi sa svakom nevoljom
Bolestima, siromaštvom, poniženjem, gurbetlukom[2]
I nevoljama njima sličnim, ali ne i zločinom
A kad se radi o djelima koja se u harame broje
Za zadovoljstvo sa njima dokazi ne postoje
Učenjaci rekoše: “Zadovoljstva nema,
Sa djelima lošim i činjenjem gr’jeha”
Drugi pak su rekli: “Ono što je Allah Sebi pripis’o
Zadovoljni sa tim smo, a ne sa onim što se loše desilo”
Neki opet rekoše: “Sve što je Allah sebi pripis’o
S tim smo zadovoljni, a mrzimo ono što mi uradismo”
Jer Allah sve je stvorio, pa tako gr’jehe i loša djela
Al’ stvorenja čine djela ta, ne po prisili, već što su tako htjela
Zato mi smo zadovoljni sa svim što je Allah stvorio
A mrzimo gr’jehe koje je rob svojom voljom počinio.[3]

Šejh Abdurrahman b. Sa‘di, u komentaru ovih stihova, kaže: “Ukoliko bi neko ustvrdio da moramo biti zadovoljni sa (svakom) Allahovom odredbom, a pri tome mislio na zadovoljstvo sa činjenjem grijeha, jer i oni spadaju u Allahovo predodređenje – ovakvom i sličnima šejhul-islam, tj. Ibn Tejmijja, odgovorio je na četiri načina. Svaki od ovih odgovora sam po sebi dovoljan je i potpuno zadovoljavajući, pa kako je tek kada se svi oni zajedno uzmu u obzir?

Naređeno nam je da budemo zadovoljni sa nevoljama koje nas zadese, a ne sa sramotnim i zabranjenim djelima koja sami učinimo. Naprimjer, ukoliko nas zadesi bolest, siromaštvo ili neka slična nevolja kroz koju nas sustigne ono što mrzimo i od čega zaziremo ili nas mimoiđe ono što volimo i za čim žudimo, u toj situaciji moramo pokazati strpljenje, a da li smo obavezni osjećati potpuno zadovoljstvo zbog toga što nas je to zadesilo, oko toga učenjaci imaju različite stavove. Ispravno je mišljenje da je to – zbog nepostojanja jasnog dokaza koji govori drugačije – pohvalno, a ne obavezno, jer bi to većini ljudi bilo izuzetno teško postići. Naime, strpljivost koja nam je naređena nakon nevolje manifestira se kroz sputavanje duše u njenim pokušajima da pokaže srdžbu, kontroliranju jezika da ne iskaže nezadovoljstvo i držanju pod kontrolom dijelova tijela kojima čovjek ne smije dozvoliti da pokazuju znakove srdžbe kroz razne vidove zabranjenih radnji, kao što su čupanje kose, cijepanje odjeće, sipanje prašine po glavi itd. Sve spomenuto ljudi su obavezni izbjegavati i to im, u suštini, ne predstavlja neku veću poteškoću.

Međutim, osjećati potpuno zadovoljstvo i smirenost srca nakon nevolje, bez ikakve pomisli kako bi bilo dobro da se ta nevolja nije ni desila, to je za većinu ljudi nešto izuzetno teško, možda i prezahtjevno, pa im to Uzvišeni Allah nije ni stavio u obavezu, kao ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je ta vrlina posebna privilegija rezervirana za odabrane, koji će boraviti na najvišim stepenima, dok je za ostale ljude pohvalna, ali neobavezna.

Kada je riječ o tome da bi čovjek trebao biti zadovoljan i zbog grijeha i sramotnih djela koja je počinio, to mu, naravno, ni u kojem slučaju nije naređeno i na takvo nešto ne upućuje nijedan validan argument.
U kontekstu ovog pitanja jedan dio islamskih učenjaka kaže da Uzvišeni Allah nije zadovoljan time da Ga niječemo, činimo Mu nevjerstvo i da Mu griješimo, a naša je obaveza da se sa našim Gospodarom bespogovorno složimo u svemu onome što nam On nalaže, pa kada On kaže da je nečim zadovoljan, mi time moramo biti zadovoljni, a kada kaže da nešto mrzi i prezire, mi to moramo mrziti i prezirati. Rekao je Uzvišeni Allah:
Ako (Ga) zaniječete, pa Allah je uistinu neovisan o vama, ali On nije zadovoljan s nevjerovanjem robova Svojih, a ako Mu zahvalni budete, On će s vama biti zadovoljan… (Ez-Zumer, 7)

Istinska je vjera da i mi, baš kao i naš Gospodar, mrzimo nevjerstvo, razvrat i griješenje i da se svega spomenutog klonimo i da, baš kao i On, volimo vjerovanje, zahvaljivanje i pokornost Njemu, te da djela pokornosti u praksu sprovodimo.
Mora se napraviti razlika između Allahove odredbe i onoga što se dešava kao posljedica te odredbe. Naime, shodno ovom tumačenju, mi moramo biti zadovoljni Allahovom odredbom, jer ona spada u Njegova djela, a što se tiče onoga što se dešava kao posljedica te odredbe, tada se radi o djelima Njegovih robova, koja se dijele na nekoliko vrsta. Tako, naprimjer, u jednu vrstu tih djela spadaju ispravno vjerovanje i pokornost Svevišnjem Allahu, i obaveza nam je da budemo zadovoljni sa ovom vrstom djela, dok u drugu vrstu spadaju nevjerovanje i griješenje, sa kojom ne samo da ne smijemo biti zadovoljni, već smo ovu vrstu obavezni mrziti i prezirati, te činiti sve ono što će ovakva i slična (ne)djela anulirati, poput kajanja, traženja oprosta, činjenja dobrih djela koja brišu loša, izvršavanja šerijatskih kazni i primjenjivanja sankcija nad onima koji ih počine itd. Kada je pak riječ o djelima koja spadaju u kategoriju mubaha, tj. onoga što niti je naređeno niti je zabranjeno, nije nam obavezno da ta djela mrzimo, niti da njima budemo zadovoljni.

Uzvišeni Allah stvorio je i predodredio grijehe i nepokornost, međutim, nakon što ih čovjek počini, ona se ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio. Zbog toga, mi jesmo zadovoljni Allahovim kaderom, pa makar on podrazumijevao i propisanost određenih grijeha i nepokornosti, jer kader je Allahovo djelo, ali nismo zadovoljni sa lošim djelima koja Allahov rob počini, jer se loša djela ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio, pa se zbog toga, shodno našim mogućnostima, trudimo spriječiti ih i ukloniti ono što je loše.

Ovo su odgovori na pitanje da li smo obavezni biti apsolutno zadovoljni sa Allahovom odredbom, iz kojih smo se uvjerili da onaj ko o ovom pitanju ima pogrešan stav, nema nikakvog argumenta za ono što zagovara.”[4]

Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/zadovoljstvo-allahovom-odredbom-2/

fusnote:
[1] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/205, i El-Istikama, 2/125–126.
[2] Odnosno, napuštanjem porodice i domovine i odlaskom u tuđinu. (op. prev.)
[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/253. Također vidjeti: Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijja, str. 51.
[4] Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijjeti fi hallil-muškiletil-kaderijja, str. 51–53. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/203–209, i El-Istikama, 2/73–76, Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/168–269, Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258, i Menbedži, Teslijetu ehlil-mesaib, str. 152–161. Također vidjeti: šejh Abdulaziz Sultan, Muhtesarul-esileti vel-edžvibetil-usulijjeti alel-akidetil-vasitijja, str. 124–125, i Ibn Usejmin, El-Munteka min feraidil-fevaid, str. 109.