Uvaženi naš posjetitelju, na samom početku želim iskreno da vam se zahvalim za vaš kontakt, jer najbolji način da čovjek odagna neku nejasnoću koja se vezuje za druge jeste da to pita onoga za koga se vezuje ta nejasnoća.

Vaše pitanje je malo podugačko, a da bi odgovor na njega bio potpun, iziskuje da se kaže mnogo toga o spomenutoj tematici, kako bi ona prvenstveno bila jasna vama, a nakon toga i svima drugima koji imaju istu nejasnoću. Stoga se duboko nadamo da se nećete ljutiti ako odgovor bude malo duži od pitanja.

Muslimani krščane i židove, kao i sve one koji nisu muslimani, nazivaju nevjernicima iz sljedećih razloga:

Prvi, zato što oni sami kažu da ne vjeruju u istinitost islama. Oni (nevjernici) ne vjeruju da je samo Allah Bog pored kojeg nje dopušteno obožavati nekoga drugoga. Oni sami kažu da ne vjeruju da je Kur’an Allahov govor. Oni sami ne vjeruju u poslanstvo Muhammeda, alejhis-selam, te da je njegova poslanica derogirala sve prethodne poslanice.

Stoga treba da znate da kada muslimani druge ljude nazivaju nevjernicima, ne misle time da oni ne vjeruju ni u šta, već isključivo misle da ne vjeruju ispravnim vjerovanjem koje od njih traži islam. Pošto je islam posljednja religija, Muhammed, alejhis-selam, je posljednji poslanik od Boga cijelom čovječanstvu, zato onaj ko ne vjeruje u spomenuto s pravom se naziva nevjernikom u ono što mu je obaveza da vjeruje.

Drugi, zato što kršćani i židovi ne vjeruju onako kako su od njih tražili njihovi poslanici, Musa i Isa, alejhima selam, (Mojsije i Isus), već su izobličili ono čime su došli spomenuti poslanici kao i svi drugi poslanici prije njih, a to je da je Allah jedini Bog koji zaslužuje obožavanje. Kršćani su u kršćanstvo uveli trojstvo koje nema nikakve osnove čak ni u Bibliji koja se uz sva njena izobličenja danas nalazi u rukama kršćana. Čak štaviše, prepuna je dokaza da je samo Allah Bog i da su i Musa i Isa pozivali u isto ono u što je pozivao Muhammed, alejhis-selam.

Treće, po islamskom učenju, onaj ko ne vjeruje u jednog poslanika, on ne vjeruje ni u ostale poslanike. Ako kršćani kažu da ne vjeruju u Muhammeda, alejhis-selam, onda se s pravom za njih može kazati da su nevjernici. Ako, pak, kažu da vjeruju u njega, ali da je on isključivo poslan Arapima, tada su pali u jednu veliku kontradiktornost. Ako vjeruju da je Muhammed, alejhis-selam, Allahov poslanik u osnovi, onda treba da vjeruju da je istina ono što on kaže. A on je kazao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće čuti za mene niko od židova i kršćana, a nakon toga ne bude vjerovao u ono s čime sam došao, a da neće biti stanovnik Vatre.” U drugoj predaji stoji da je Allahov Poslanik kazao: “Odlikovan sam nad ostalim poslanicima sa pet stvari: …poslan sam cijelom čovječanstvu.” (Buharija i Muslim)

Tako ćemo naći da su u svemu tome najpotpuniji muslimani koji obavezno vjeruju u poslanstvo svih poslanika, što svakako obuhvata da vjeruju da je Isa, alejhis-selam, bio samo jedan poslanik u dugom nizu poslanika.

Četvrti, zato što je Uzvišeni Allah, u jedinoj Knjizi koja će ostati autentična do Sudnjega dana, kršćane i židove nazvao nevjernicima. Kazao je Uzvišeni Allah: “Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da se vama od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi. A Allah milost Svoju daruje kome On hoće; Allah je neizmjerno dobar.” (El-Bekare, dio 105. ajeta)

Peto, to što ste vi učinili dobra prema muslimanima, kao i to da niste u činjenju dobročinstva pravili razliku između muslimana i kršćana, to svakako ukazuje da ste vi dobročinitelj i da zaslužujete zahvalu onih kojima ste učinili to dobro. Ali, to ni u kojem slučaju ne znači da bi muslimani zbog vašeg gostoprimstva i usluga trebali da promijene čvrste temelje svoje vjere.

Zamislite kako bi bilo vama da neko ko vam je učinio dobročinstvo zatraži zbog toga da se odreknete svojih ubjeđenja, ne mislim da biste pristali na to. Vi samo treba da shvatite da ste za njih nevjernik, na osnovu ona četiri razloga koja smo spomenuli, koji ako želi da bude vjernik, i, po njihovom ubjeđenju, da tako bude spašen na Sudnjem danu, neka vjeruje u ono što vjeruju muslimani i niko ga nakon toga neće nazivati nevjernikom.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, El-Medina El-Munevvera, 29. redžeb 1433. h.g. / 19. 6. 2012. god.
Preuzeto sa minber.ba

Ispravno vjerovanje predstavlja jednu od najvažnijih obaveza svakog muslimana. Kako je individualna obaveza spoznati temeljne postulate ispravnog vjerovanja, isto tako je obaveza spoznati i verbalne i praktične činioce koji poništavaju ispravno vjerovanje. Jedna od stvari koje ruše čovjekovo vjerovanje jeste izrugivanje i ismijavanje (ar. el-istihza) s Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, Njegovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerom islamom. U današnjem vremenu primjetno je da se mnogi ljudi nemarno odnose prema ovom pogubnom i upropaštavajućem grijehu. Pod ismijavanjem podrazumijeva se bilo koji vid izrugivanja ili omaložavanja Uzvišenog Allaha, ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili vjere, da nas Allah, dželle šanuhu, sačuva od toga. Ebu Hamid el-Gazali, rahimehullah, rekao je: “Izrugivanje je omaložavanje, potcjenjivanje i pridavanje pažnje manjkavostima na način koji nasmijava druge, bilo da se to radi prepričavanjem djela ili govora, pokretom prsta, namigivanjem i sl.”) Ihjau ulumid-din, 3/131(

Allah, dželle šanuhu, rekao je: “A kada bi ih upitao, oni bi sigurno rekli: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘A zar da se Allahu, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?! Ne ispričavajte se! Doista ste postali nevjernici nakon što ste bili vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su bili nepokornici.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 65-66( Ovaj ajet je jasan i nedvosmislen dokaz da je onaj koji se ismijava sa Allahom ili Njegovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernik u Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu spomenuo je da je jedna od najvidljivijih osobina nevjernika i licemjera ismijavanje sa Allahom, dželle šanuhu, Njegovim ajetima, Njegovim poslanicima i onima koji vjeruju, i da je to djelo uzrok njihove patnje. Allah, azze ve dželle, rekao je: “I poslanicima su se i prije tebe rugali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali” ) prijevod značenja El-En’am, 10(; “Kad te vide, rugaju ti se: ‘Je li ovo onaj kojeg je Allah kao poslanika poslao?'”) prijevod značenja El-Furkan, 41(; “Njima će kazna Džehennem biti, zato što su nevjernici bili i što su se ajetima Mojim i poslanicima Mojim rugali” )prijevod značenja El-Kehf, 106(; “O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci” )prijevod značenja El-Maide, 57); “Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’ – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.’ Allah se s njima izrugava i podržava ih da u svom nevjerstvu lutaju. Umjesto pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade” )prijevod značenja El-Bekare, 14-16(.

Ismijavanje Allahovih naredbi jedna je od osobina sljedbenika paganstva (džahilijjeta), a oni su nevjernici, kao što smo vidjeli u prethodnim ajetima, udaljeni od znanja o Allahu, dželle šanuhu, Njegovim ajetima i poslanicima. Na osnovu toga je i onaj koji se ismijava sa Allahovom, dželle šanuhu, vjerom i propisima isti kao i oni. Propis o ismijavatelju vjere identičan je propisu o nevjernicima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” ) Prijevod značenja En-Nisa, 140.(

Dokaz koji upućuje na činjenicu da je izrugivanje djelo koje ruši čovjekovo vjerovanje nalazi se u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, u predaji koju su zabilježili Ibn Džerir (14/333) i Ibn Ebi Hatim (7/1829) putem Hišama b. Sa’da, od Zejda b. Eslema, a on od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: ”Tokom Pohoda na Tebuk neki je čovjek u jednom sijelu rekao: ‘Nismo vidjeli većih izjelica i većih lažova od ovih naših učača, i većih kukavica u borbi.’ Drugi čovjek ustade i reče: ‘Lažeš! Ti si licemjer i obavijestit ću o ovome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je bio obaviješten o tome, objavljeni su mu kur’anski ajeti.” Abdullah kaže: ”Vidio sam tog čovjeka kako se objesio o kolan Poslanikove deve, kamenje mu ranjava noge, a on govori: ‘Allahov Poslaniče, samo smo se igrali i zabavljali.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovarao mu je: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!…”‘ )prijevod značenja Et-Tevbe, 65(. Lanac prenosilaca ove predaje je hasen-dobar i nije loš. Hišam b. S’ad nije slab ravija, pogotovo kada prenosi od Zejda b. Eslema, a po pitanju Zejda b. Eslema, hadiski kritičari se razilaze da li je slušao hadise od Ibn Omera ili ne. Ispravno je da je slušao hadise od njega, jer je u nekoliko hadisa jasno spomenuo da je direktno čuo ono što prenosi.

Ono što pojačava ispravnost ove predaje jeste predaja koju su naveli Ibn Džerir (14/334) i Ibn Ebi Hatim (6/1830) putem Jezida b. Zurej’a, on od Seida, a on od Katade, rahimehullah, koji kaže da je povod objave riječi Uzvišenog: “A kada bi ih upitao, oni bi sigurno reki: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!'”, bio događaj koji se zbio tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, pohoda na Tebuk. Naime, pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, okupila se grupa licemjera koji su govorili: ”Zar se ovaj čovjek nada da će osvojiti dvorce i utvrde Šama? E, puste žalosti!” Allah, dželle šanuhu, o tome je obavijestio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dovedite mi tu skupinu’‘, (a kada su dovedeni), obratio im se: ”Kazali ste tako i tako”, a oni su odgovorili su: “Doista smo samo razgovarali i zabavljali se!” Pa je Uzvišeni Allah o njima objavio ono što slušate u Kur’anu. Ovu predaju bilježi Ibn Džerir (14/334) također i putem Muhammeda b. Sevra, on od M’amera, a on Katade sa sličnim tekstom.

Također, prenosi Ibn Džerir (14/335) putem Ebu M’išerama, on od Muhammeda b. Ka’ba el-Kuredija i drugih da su rekli: “Jedan je munafik rekao: ‘Nisam vidio većih izjelica i većih lažova od ovih naših učača, i većih kukavica u borbi!’ Za to je saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je taj munafik stigao do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da se opravda), on je već krenuo i uzjahao devu, a munafik je rekao: ‘O Allahov Poslaniče! Doista smo samo razgovarali i zabavljali se!’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!’, pa do riječi: ‘zato što su bili nepokornici’, a (taj munafik) je išao za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, držeći se za kolan njegove deve dok su mu na nogama ostajali bijeli tragovi od vrućine kamenica.”

Ove i druge predaje pojačavaju spomenutu predaju od Ibn Omera, radijallahu anhuma. Svi islamski učenjaci jednoglasno su složni da je onaj koji se ismijava i izruguje bilo kojem segmentu vjere – počinio veliko nevjerstvo koje ga izvodi iz vjere. Taj konsenzus prenosi nekolicina islamskih učenjaka, od kojih su Ebu Bekr b. El-Arebi i Šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, da im se svima Allah smiluje. Ebu Bekr b. El-Arebi, rahimehullah, rekao je: “Ono što su rekli ovi, ili su u tome bili ozbiljni, ili su se šalili, kako god bilo, to je nevjerstvo, jer onaj ko u šali čini djela nevjerstva – čini pravo nevjerstvo, i u tom pitanju nema razilaženja među učenjacima ummeta, jer je doista ozbiljnost brat istine i znanja, a šala brat neistine i neznanja.” ) Ahkamul-Kur’an, 2/542.(

Šejh Sulejman b. Abdullah, rahimehullah, rekao je: “Poglavlje o onome ko se ismijava sa nečim u čemu se spominje Allah, ili sa Kur’anom, ili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je takav postao nevjernik tim činom, omalovažavajući Allahovu božanstvenost i poslanicu, to je djelo koje dokida tevhid i zato što su islamski učenjaci složni po pitanju nevjerstva onoga koji uradi nešto od toga. Onaj koji se ismijava sa Allahom, ili Njegovom Knjigom, ili sa Njegovim Poslanikom, ili Njegovom vjerom, počinio je nevjerstvo po jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, pa makar se šalio i ne želio u stvarnosti da se ismijava.” )Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 553.(

Ebu Abdullah Muhammed b. Suhnun, rahimehullah, rekao je: “Islamski učenjaci su složni da je onaj koji vrijeđa i omaložava Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernik i čeka ga Allahova kazna. Njegov propis kod ummeta jeste da bude ubijen, a onaj ko sumnja u njegovo nevjerstvo, i on sam je nevjernik.” Ovaj citat prenio je El-Kadi Ijjad u knjizi “Šifa’u”, 2/934-935.

Onaj koji sjedi u društvu ismijavatelja ne protiveći se takvom ponašanju i ne napuštajući to društvo, iako je u mogućnosti to učiniti, takav ima isti status kao i oni koji se ismijavaju, kao što je prethodilo u ajetu. Pa kakvo je onda stanje onih koji se ismijavaju?! O ovome će, uz Allahovo dopuštenje, biti riječi poslije.

Poznato je da se oni koji su se ismijavali u doba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu svi ismijavali, negu su dvojica govorila, a treći je šutio, ali im se nije u tome suprotstavio, niti je napustio skup, i tako je i on obuhvaćen istim propisom kao i ismijavatelji. Plemeniti ajet, koji je objavljen o tome, presudio je da su svi počinili nevjerstvo. Uzvišeni Allah rekao je: “Ne ispričavajte se! Doista ste postali nevjernici nakon što ste bili vjernici.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 65) Zatim je Uzvišeni rekao: “Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti…” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 66), želeći da ukaže na ovog trećeg koji se pokajao iskrenim pokajanjem koje ga je spasilo kazne.

Kurtubi, rahumehullah, rekao je: “Uzvišeni je rekao: ‘… i ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor’, tj. drugi razgovor mimo nevjerstva, jer ‘… inače, bit ćete kao i oni’, što upućuje na obaveznost izbjegavanja grješnika kada to javno ispoljavaju, jer onaj koji ih ne izbjegava time iskazuje zadovoljstvo sa njihovom djelima, a zadovoljstvo sa nevjerstvom je nevjerstvo, kao što kaže Uzvišeni: ‘… inače, bit ćete kao i oni.’” (Džami’u ahkamil-Kur’an, 5/418.)

Ko god se nađe u društvu u kojem se čini nepokornost Allahu, a ne suprotstavi se takvom ponašanju, snosi isti grijeh kao i oni koji čine nepokornost. Stoga je dužan suprotstaviti se takvom ponašanju, bez obzira bilo to griješenje ispoljeno verbalno ili nekim djelom, a ako to nije u stanju, obaveza mu je da napusti takvo društvo kako ne bi bio od onih koji su spomenuti u ovom ajetu.

Prenosi se od Omera b. Abdul-Aziza, rahimehullah, da je priveo skupinu koja se opijala alkoholom, pa mu je bilo rečeno da je jedan od njih postač. On ga je nagrdio i proučio mu ovaj ajet: “… inače, bit ćete kao i oni”, tj. da je zadovoljstvo sa grijehom samo po sebi grijeh i zato je ista kazna i za onog koji radi grijeh i za onoga ko je zadovoljan grijehom, kako bi zajedno bili upropašteni.

Svaki vjernik dužan je veličati svoga Gospodara, azze ve dželle, i poštovati Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poštivanjem koje samo njemu dolikuje, i poštovati vjeru koju je objavio i propisao Uzvišeni Allah.

U današnjem vremenu mnogi ljudi ismijavaju i omalovažavaju islamske propise: kada vide muškarca koji nosi hlače kraćih nogavica, upiru prstom na njega i ismijavaju se, drugi se izruguju vjernicima koji nose bradu, ili ženama koje nose hidžab, ili svoje izrugivanje usmjeravaju na namaz, ili hadž, ili naređivanje na dobro (da’vom). Otuda je obaveza svakog muslimana da vodi računa o ovim stvarima i da se kloni ovakvih i sličnih postupaka, te da opominje i upozorava svoju braću po vjeri kako bi se i oni spasili, zatim da izbjegava sijela i skupove na kojima se dešavaju neki od pogubnih vidova izrugivanja i ismijavanja s Allahom ili Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.

Po djelu “Huturetu istihzai bid-din”, uvaženog šejha muhaddisa Abdullaha b. Abdurrahmana es-Sa’da, hafizehullah

hfz. mr. Amir I. Smajić

Pruzeto sa minber.ba

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Prvo za šta će čovjek na Sudnjem danu polagati račun jeste njegov namaz, pa ako bude nađeno da je potpun, upisat će se kao potpun, a ako od njega nešto bude nedostajalo, Allah će kazati: ‘Vidite da li mu možete naći dobrovoljnih namaza?’ Od njegovih dobrovoljnih namaza upotpunit će se ono što bude nedostajalo od farzova, i tako će se sva druga djela mjeriti.”[1]

Hadis prije svega govori o važnosti namaza, koji je nakon šehadeta (riječi pripadnosti islamu) najvažnija islamska dužnost i djelo za koje ćemo prvo biti pitani na Sudnjem danu. U jednom drugom hadisu navodi se da ako nam namaz bude ispravan i potpun, bit će nam ispravna i druga djela. To je, prije svega, iz razloga što ona osoba koja obavlja namaz, obično obavlja i druge islamske dužnosti i kloni se harama, dok ona osoba koja ne vodi računa o namazu, obično ne vodi računa ni o ostalim Allahovim zapovjedima. Također, namaz nas odvraća od ružnih i nevaljalih djela i stalno nas podsjeća na našeg Gospodara, naše obaveze prema Njemu, podsjeća nas i na konačni povratak Allahu. S obzirom da je čovjek sklon zaboravu i nemaru, te da možda u svome životu određeni period nije obavljao namaz, vrlo je bitno da obavlja što više dobrovoljnih namaza ili nafila kojima će upotpuniti svoj namaz, odnosno upotpuniti ono što mu bude nedostajalo od farz-namaza. Najvažniji dobrovoljni namazi su, svakako, sunneti koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svakodnevno obavljao uz farzove pet dnevnih namaza. Nakon toga dolazi noćni namaz koji je, nakon farzova, najvredniji namaz i mnoge druge nafile-namazi o kojima ovdje nemamo prostora da opširno govorimo. Kao i namaz, tako će se obračunavati i druga djela: post, zekat, odnosno, ako bude nedostajalo nešto od farzova, bit će nadopunjeno nafilama.

Vrhunac duhovne čistote

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Šta mislite kada bi neko od vas ispred vrata imao rijeku i u njoj se pet puta dnevno kupao, da li bi na njemu ostalo imalo prljavštine?” ”Ne, na njemu ne bi ostalo nimalo nečistoće”, odgovoriše. ”Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe”, reče Poslanik.[2]

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pet dnevnih namaz i džuma do džume brišu grijehe koji su počinjeni između njih, ako se budu izbjegavali veliki grijesi.”[3]

Isto kao što se naše tijelo može uprljati materijalnim nečistoćama, tako se i naša duša može uprljati duhovnim nečistoćama ili grijesima. Svi islamski propisi, kako naredbe, tako i zabrane, imaju za cilj da našu dušu učine čistom i da je kao takvu približe Allahu. Očistiti dušu ili je očuvati čistom, najvažnija je zadaća svakog muslimana, jer od čistoće duše zavisi da li ćemo steći Allahovu milost i oprost i tako nastaniti džennetske bašče u kojima ćemo vječno uživati. S obzirom da je namaz najčešći ibadet u islamu, on predstavlja najbolji put i način da svoju dušu očistimo od grijeha i da je približimo Allahovoj milosti. Nezamislivo je da onaj ko ne klanja ili ne vodi dovoljno brige o svome namazu bude čist od grijeha kao onaj ko redovno klanja. Onaj ko obavlja redovno namaz i posveti mu se kako treba, sigurno će biti čist od grijeha kao onaj ko se pet puta dnevno kupa u rijeci. To nam je u ovome hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slikovito i objasnio. Zaista divan primjer duhovne čistote.

Grijeh onoga ko ne klanja

Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Između čovjeka i širka (idolopoklonstva) i kufra (nevjerstva) je ostavljanje namaza.”’[4]

Prenosi se od Abdullaha ibn Burejde, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ugovor koji je između nas (muslimana) i njih (nevjernika) je namaz, pa ko ga ostavi, postao je nevjernik.”[5]

Neobavljanje namaza je jedan od najvećih grijeha, dok mnogi islamski učenjaci, kako iz generacije ashaba, tako i oni kasniji, smatraju da je, uistinu, nevjernik onaj ko ostavi namaz. Neki opet smatraju da je onaj ko ne klanja veliki grješnik, koji se treba javno pokajati. Većina islamskih učenjaka, među kojima su imami Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, na stanovištu su da onaj ko niječe i osporava obaveznost namaza postaje nevjernik, dok onaj ko ga priznaje kao vjersku obavezu, ali ga ne obavlja iz nemara i lijenosti, nije nevjernik, nego je veliki grješnik. U svakom slučaju, namaz je najbolji pokazatelj iskrenosti naše vjere u Allaha i potvrda našeg imana, pa se sa namazom ne treba igrati, nego se trebamo truditi da ga redovno i na vrijeme obavljamo, ako se želimo sačuvati džehennemske vatre.

Namaz je najvrednije djelo

Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao: ”Upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koje je djelo najvrednije?’ On mi je odgovorio: ‘Namaz u njegovom vremenu.’ Upitao sam: ‘A koje onda?’ ‘Dobročinstvo prema roditeljima’, odgovorio je. ‘Pa koje onda?’, ponovo sam ga upitao. Odgovorio je: ‘Džihad (borba) na Allahovom putu.’ Više ga nisam pitao iz poštovanja prema njemu.”[6]

Namaz je, nakon imana – vjerovanja, najvrednije djelo i zato mu trebamo poklanjati najviše pažnje, ako želimo da dokučimo Allahovu milost i da se dobro pripremimo za polaganje računa na onome svijetu. Onaj ko nema namaza, zaista će na Sudnjem danu biti siromašan sa djelima, a čija dobra djela budu oskudna, teško će račun položiti. Najbolji namaz je onaj koji je obavljen na vrijeme, a namaska vremena su poznata. Ovo znači da nije dobro i da je grijeh neopravdano odgađati namaz i klanjati ga izvan njegovog vremena. Sama činjenica da se namaz obavlja pet puta dnevno, za razliku od ostalih temelja islama, koji se obavljaju jednom u životu ili jednom u godini, najbolje nam govori o njegovoj važnosti u islamu. Također, nakon namaza najvrednije djelo je dobročinstvo prema roditeljima i borba na Allahovom putu.

Mr. Abdulvaris Ribo
Preuzeto sa minber.ba

[1] Sahih Sunen Nesai, 465.
[2] Buhari, 2/9, i Muslim, 667.
[3] Muslim, 233.
[4] Muslim, 134/82.
[5] Ahmed, 5/346, Ibn Madže, 1079, Nesai, 1/231 i 232, Tirmizi, 2756, i drugi.
[6] Muslim, Kitabus-salat, 85.

Hvala Allahu, i neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana.

Živimo u vremenu u kojem su jako rasprostranjene sve vrste sihra. Sihribazi, šejtanovi sljedbenici, danonoćno rade na postavljanju sihra i zastrašivanju nevinih ljudi. Svojim sihrom dovode do ludila osobe koje se nisu uspjele zaštititi onim sredstvima na koja ukazuje Kur’an i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mnoge porodice pate i u velikoj su depresiji i nedaći. Mnogi se pitaju kako i na koji način se ispravno i adekvatno zaštititi od sihra i njegovih vrsta. Oboljeli, opsihreni, traže pomoć na mnogim pogrešnim mjestima, dok oni zdravi žive u strahu, strahujući da će i oni postati dio oboljelih od ove opake bolesti. Sihir predstavlja zlo koje se agresivno širi nastojeći uništiti onoga kome je namijenjeno. Međutim, nije mi cilj pisati o propisu i vrstama sihra, niti kako sihr nastaje, već ukazati na nekoliko načina kojima se možemo zaštititi od sihra i onih koji se bave magijom. Uzvišeni Allah ukazuje stvorenjima na njihovog glavnog i stvarnog neprijatelja, razotkrivajući njegove namjere i njegov cilj:

“To vam je samo šejtan (koji je) plašio pristalice svoje, pa ih se ne bojte, nego se Mene bojte, ako ste vjernici!” (Ali Imran, 175).

Tj. plašio vas je svojim štićenicima: sihribazima, vračarima, gatarima i ostalim sljedbenicima predstavljajući vam da oni imaju snagu i moć. Allah Uzvišeni kaže:

“…pa ne bojte ih se, nego se Mene bojte ako ste vjernici!”, jer Ja sam vam dovoljan i Ja ću vam pomoći ako budete istinski vjernici. Uzvišeni Allah, obraćajući se Iblisu, kaže:

‘’Ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!’’ (El-Isra, 65.)

Uzvišeni Allah obavještava nas o pomoći koju će pružiti Svojim iskrenim robovima – vjernicima. Šejtanu nije dao nikakvu vlast nad Svojim robovima, jer su oni pod Njegovom zaštitom, tj. On je Njihov Čuvar, Branilac i Pomagač.

Dragi brate i cijenjena sestro, ti koji želiš da se sačuvaš ili izliječiš od sihra i njegovih vrsta, evo nekoliko savjeta.

Ispravno vjerovanje

Budi iskren u svom robovanju Uzvišenom i Veličanstvenom Allahu. Nastoj da ostvariš ispravno vjerovanje (tevhid) u svim njegovim segmentima. Svoje srce veži za Moćnog, Snažnog, Velikog Allaha, tebareke ve te‘ala. Čvrsto vjeruj da šejtan, proklet bio, nema nikakve moći, niti vlasti nad onim Allahovim robom koji je spoznao Veličanstvenog Allaha, iskreno Ga obožavajući. Onog roba koji je ostvario ispravno vjerovanje, čije je srce prepuno ljubavi prema Uzvišenom Allahu i koje se samo Allaha plaši i od Njega strahuje, onoga čije srce zna da korist i šteta isključivo dolaze od strane Moćnog Allaha, srce koje vjeruje da mu niko ne može nanijeti štetu, a ni pribaviti korist bez Allahove univerzalne volje.

Veličanje i slavljenje Uzvišenog Allaha

Nastoj da što više činiš zikr, slaviš i veličaš svog Plemenitog Stvoritelja, jer spominjanje Allaha slabi i udaljava šejtana, a čini zadovoljnim Gospodra. Zikr ulijeva sigurnost i svjetlo imana u srca Allahovih robova. Spominjanje Allaha daje sjaj i nur na lica vjernika. Uzvišeni Allah rekao je:

“A Allahovo spominjanje vas veće je od vašeg spominjanja Njega” (El-Ankebut, 45), tj. sve ono čime rob spomene Allaha Uzvišenog u namazu, uz skrušenost, iskren nijjet i namjeru, popraćeno je Allahovim spominjanjem Njegovog roba među “visokim društvom” (mele‘ul-e‘ala), kao što je Uzvišeni rekao: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti!”. Nema sumnje da je sjećanje i spominjanje Uzvišenog Allaha, u svakom govoru i poslu, povod da Uzvišeni Allah spomene Svoga roba, što je veličanstvenije od toga da rob spomene Njega. Znači, On ga nagradi za njegovo djelo više i veličanstvenije, pa kada rob spomene svoga Gospodara, Gospodar spomene Svoga roba.

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Er-Ra‘d, 28.)

Najbolji zikr su riječi la ilahe illallah, nema drugog istinskog boga osim Allaha, zatim i svi drugi oblici zikra, poput: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, subhanallahi ve bihamdihi, la ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej’in kadir, učenje Kur’ana, donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sl.

Zirk, slavljenje i veličanje Uzvišenog Allaha, oživljava naša srca, jer je zikr hrana za srce i dušu.

Učenje sure El-Bekare

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od svojih kuća kabure. Šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekare.” (Muslim)

Od Ebu Umame el-Bahilija prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Učite Kur’an, jer će on na Sudnjem danu doći kao zagovornik onima koji ga budu učili. Učite Zahravejn (El-Bekare i Ali Imran), jer će one na Sudnjem danu doći kao dva oblaka ili kao dvije ptice koje štite svoga učača. Učite suru El-Bekare, jer je njeno učenje bereket (blagoslov), a njeno zapostavljanje gubitak. Protiv nje sihirbazi ništa ne mogu.’” (Muslim)

Prenosi se od Sehla ibn Sa‘da, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sve ima svoj vrhunac, a vrhunac Kur’ana je sura El-Bekare. Ko je prouči u svojoj kući noću, šejtan u tu kuću neće ulaziti tri noći, a ko je prouči danju, šejtan u nju neće ulaziti tri dana.” (Ibn Hibban, hadis sahihu li gajrihi; Albani Sahihu Tergib ve terhib,)

Učenje Ajetul-Kursijje

Od Ubejja ibn Ka‘ba, radijallahu anhu, prenosi se da mu je otac kazivao da su imali jedan vrt u kojem su uzgajali datule.

Otac je to redovno obilazio, pa je primijetio da datule nestaju. Te noći je ostao da ih čuva, kad se pojavi životinja u liku odraslog mladića. Otac mu nazva selam, a ovaj mu odvrati. On ga upita: “Šta si ti, džinn ili čovjek?” “Džin”, odgovori mu. “Daj da ti vidim ruku?”, rekoh mu. Kad ono pseća šapa i pseće dlake. Rekao sam sebi: “Ovo je džinsko stvorenje.” Džinn reče: “Džinni znaju da među njima ima onih koji su jači od mene.” “Šta te je navelo da uradiš to što si uradio?”, upitah ga. “Čuo sam da voliš dijeliti sadaku, pa sam poželio da i ja nešto dobijem od tvoje hrane”, odgovori on. Ja ga upitah: “Šta nas može zaštititi od vas”, a on odgovori: “Ajetul-kursijja – Allahu la illahe illa Huvel-Hajjul-Kajjum… ko je prouči kada omrkne bit će sačuvan od nas sve dok ne osvane, a ko je prouči kada osvane, bit će sačuvan od nas sve dok ne omrkne.” “Nakon toga”, kazuje prenosilac, “ja sam otišao, a otac je sutradan otišao kod Poslanika i o tome ga obavijestio. Na to mu je Poslanik, rekao: ‘Istinu ti je rekao pokvarenjak.’” (Ed-Dimjati, Ibn Hibban, Medžme‘uz-zeva’id, šejh Albani smatra ga vjerodostojnim)

Učiti dva posljednja ajeta sure El-Bekare

Od Ibn Mes‘uda,radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure El-Bekare, to mu je dovoljno.” (Buharija, Muslim) Tj. dovoljni su mu kao zaštita protiv džinna i šejtana.

Učenje sura El-Ihlas, El-Felek i En-Nas

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je utočište od džinskog i od ljudskog uroka, sve dok nisu objavljene sure El-Felek i En-Nas. Kada su objavljene, učio je samo njih.” (Bilježi ga Et-Tirmizi)

Prenosi se od Abdullaha ibn Habiba, radijallahu anhu, da je rekao: “Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Kada osvaneš i kada omrkneš po tri puta uči Kul-huvallahu ehad, Kul e’uzu bi rabbil-felek i Kul e’uzu bi rabbin-nas, to će te sačuvati od svega.’” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Prenosi se od hazreti Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Svake noći kada bi legao u postelju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sastavljao bi šake, puhnuo u njih i učio suru Ihlas, Felek i Nas, a potom bi rukama potrao svoje tijelo, koliko god je mogao, počevši od glave i lica.” (Hadis je sahih – vjerodostojan)

Izgovoriti stotinu puta sljedeću dovu

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko u jednom danu stotinu puta kaže: ‘La ilahe illallah vahdehu la šerike leh; lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘ala kulli šej’in kadir’ – kao da je deset robova oslobodio, bit će mu upisano stotinu dobrih djela, a izbrisano stotinu loših, a bit će i tog dana zaštićen od šejtana sve dok noć ne nastupi. Niko ne može bolju stvar uraditi izuzev onoga ko više puta izgovori ove riječi!” (Buharija, Muslim)

Pojesti sedam datula svako jutro

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko pojede sedam medinskih datula (adžva) ujutro, taj dan mu neće naštetiti ni otrov ni sihr.” (Buharija)

Neki učenjaci su kazali da u nedostatku medinske datule (adžva), to mogu zamijeniti bilo koje druge datule, inšallah.

Naša zadnja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

prof. Sanel Ramić
preuzeto sa minber.ba

Deset savjeta imama Ibnul-Kajjimu, rahimehullah, o štitovima kojima se čuvamo od šejtana.

Prvi štit: Tražiti utočište kod Allaha Uzvišenog od šejtana. Uzvišeni kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Prijevod značenja Fussilet, 36) A na drugom mjestu kaže: “A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.” (Prijevod značenja El-A`raf, 200) Izraz “čuvenje (el-sem`u) u ovim ajetima znači uslišenje, a ne opće čuvenje. Bilježi imam El-Buhari u svom Sahihu od Adija ibn Sabita, a on od Sulejmana ibn Sureda, koji kaže: “Sjedio sam sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a dva se čovjeka posvađaše te jednom od njih lice pocrveni, a vene se napregnuše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ja, ustinu znam riječ, koju da je izgovorio, od njega bi otišlo ono što je osjetio. Da je rekao: ‘Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi od njega ono što je osjetio.’”

Drugi štit: Učenje sura El-Felek i El-Nas. Ove sure imaju zadivljujući utjecaj pri traženju utočišta kod Allaha Uzvišenog od šejtanovog zla, zatim odagnavanju zla i utvrđivanju od njega. Zato je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Oni koji traže utočište ne mogu ga tražiti ničim boljim od te dvije sure.” (Bilježe ga imam Ahmed i El-Nesai) I sam Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, učio je ove dvije sure svake noći pred spavanje te je naredio Ukbi – kako bilježi imam Et-Tirmizi – da ih uči poslije svakog namaza.

Treći štit: Učenje Ajetul-Kursijje. Bilježi imam El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovlastio me da čuvam zekat koji je skupljen u ramazanu, pa mi je jednom došao neki čovjek i uzeo malo hrane. Uhvatio sam ga i rekao da ću to kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on me je zamolio: ‘Pusti me! Ja sam u oskudici, imam porodicu i velike potrebe!’ Pustio sam ga, a kada je svanulo, Vjerovjesnik me upitao: ‘Šta je uradio tvoj uhićenik noćas?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tužio se da ima velike teškoće i da je u oskudici, pa sam se ja sažalio i pustio ga!’ Poslanik je rekao: ‘Slagao ti je, on će se vratiti!’ Sada sam znao da će se vratiti, s obzirom da je to rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam pratio i on je opet došao i uzeo malo hrane. Opet sam ga uhvatio i prijetio da ću kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ponovo molio: ‘Pusti me! U velikoj sam oskudici, imam brojnu porodicu! Neću se vraćati više!’ Ponovo sam se sažalio i pustio ga da ode, a kad je svanulo, Allahov Poslanik me je upitao: ‘Ebu Hurejre, šta je tvoj uhićenik sinoć učinio?’ Kazao sam: ‘Allahov Poslaniče, žalio se da je u oskudici i da ima veliku porodicu, pa sam se sažalio i opet ga pustio da ode!’ On mi odvrati: ‘Slagao ti je, vratit će se!’ Sad sam i treći put stražario čekajući ga, i on je došao opet i uzeo malo hrane, a ja ga opet uhvatio: ‘E, sad ću sve reći Allahovom Poslaniku, jer evo treći put kako si tvrdio da se nećeš vraćati, pa si opet došao!’, a on mi reče: ‘Pusti me, a ja ću te podučiti riječima za koje će ti Allah koristi dati!’ Upitah: ‘Koje su to riječi?’, a on mi reče: ‘Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!‘, pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se neće približiti do svanuća!’ Opet sam ga pustio, a kada je svanulo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: ‘Šta je sinoć uradio tvoj uhićenik?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tvrdio je da će me podučiti riječima za koje će mi Allah koristi dati, pa sam ga opet pustio!’
On, sallallahu alejhi ve sellem, upita me: ‘A koje su to riječi?’ Rekao mi je: “Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju od početka do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!’, pa je još dodao: ‘Pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se do svanuća neće približiti!”’ Ashabi su pažljivo slušali da nešto nauče, a Vjerovjesnik je na to rekao: “Istinu ti je rekao, iako je on lažac! Znaš li ko je s tobom razgovarao tri noći, o Ebu Hurejre?” Rekao sam: “Ne znam!”
A on će na to: “To je bio šejtan…”

Četvrti štit: Učenje sure El-Bekare. Bilježe imam Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od svojih domova groblja! U kuću u kojoj se uči sura El-Bekare neće ući šejtan!”

Peti štit: Učenje dva zadnja ajeta sure El-Bekare. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Mes`uda, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure El-Bekare, to mu je dovoljno.” Ahmed, Et-Tirmizi, En-Nesai i El-Hakim bilježe od Nu`mana ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru El-Bekare. Ni u jednoj kući u kojoj se prouči u toku tri noći neće ostati šejtan!”

Šesti štit:Učenje prva tri ajeta sure (Ha Mim) El-Mu`min zajedno sa Ajetul-Kursijjom. “Ha-mim. Objavljivanje Knjige od Allaha je Silnoga, Sveznajućeg, Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.” Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko, kada osvane, prouči (Ha Mim) El-Mu`min… pa sve do ‘…Njemu se sve vraća…’ i Ajetul-Kursijju bit će njima zaštićen sve dok ne omrkne. A ko ih prouči kada omrkne, bit će njima zaštićen sve dok ne osvane.”

Sedmi štit: Učenje dove: “La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir” dnevno stotinu puta. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dnevno stotinu puta kaže:
‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir’, imat će nagradu kao da je deset robova oslobodio ropstva, bit će mu upisano stotinu dobrih djela a izbrisano stotinu hrđavih i to će mu, tog dana, biti štit od šejtana sve dok ne omrkne. I niko neće doći s nečim boljim od toga sa čim je on došao, osim onog čovjeka koji to izgovori više puta.”

Osmi štit: Ovo je jedan od najkorisnijih štitova od šejtana, a to je mnogo spominjanje Allaha, azze ve dželle. Bilježi imam Et-Tirmizi od Harisa Eš’arija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu, Allah je naredio Jahjau, sinu Zekerijaa, alejhis-selam, pet riječi, da ih primjenjuje i da naredi Israelćanima da se i oni po njima vladaju. Jahja, alejhis-selam, to nije odmah učinio pa mu je Isa, alejhis-selam, rekao: ‘Tebi je Allah naredio pet riječi, da ih primjenjuješ i da narediš Israelćanima da postupaju po njima, pa ili ćeš im to narediti ti ili ću to ja uraditi?’ Tada Jahja, alejhis-selam, reče: ‘Ako to ne izvršim, strahujem da ću bit utjeran u zemlju ili da ću doživjeti kaznu. Nakon toga je Jahja, alejhis-selam, sakupio ljude u Mesdžidul-Aksa, koji se brzo napunio, te su ljudi posjedali čak i po prozorima, a on im reče: ‘Uistinu mi je Allah naredio pet riječi, da po njima postupam i naredio je i vama, također, da se po njima vladate:

1) Da samo Allaha obožavate i da Mu ništa kao druga ne pripisujete (širk). Jer, primjer onoga ko čini širk je kao primjer čovjeka koji je kupio roba iz svog čistog imetka, plativši ga zlatom ili srebrom, i rekao mu: Ovo je moja kuća i ovo je posao koji trebaš za mene raditi, pa zaradu meni donosi! On je radio, ali je zaradu davao nekom dugom mimo svog gazde. Pa ko od vas želi da ima takvog roba?

2) Allah vam je naredio namaz, pa kada klanjate, nemojte se okretati jer Allah je okrenut prema robu koji klanja sve dok se on ne okrene u namazu.

3) Allah vam je naredio post. I, uistinu, primjer toga je poput čovjeka koji se nalazi u skupini ljudi a sa sobom nosi posudu u kojoj je misk. Svaki od njih se divi ili je zadivljen njegovim mirisom. Zaista je miris iz usta postača Allahu draži od mirisa miska.

4) I naredio vam je zekat (sadaku). Primjer toga (sadake) je kao primjer čovjeka kojeg je neprijatelj zarobio, svezao mu ruke do njegova vrata i doveo ga da mu se odrubi glava. Tada on reče: Ja otkupljujem sebe i malim i velikim, pa je izbavio sebe od njih.

5) Allah vam je naredio da Ga puno spominjete (zikr činite). Primjer zikra (spominjanja Allaha Uzvišenog) je kao primjer čovjeka kojeg juri hitri neprijatelj. I kada stigne do neke čvrste tvrđave, zaštiti se od njih. Tako i čovjek ne može sebe ničim boljim zaštititi od šejtana nego zikrom (spominjanjem Allaha).'”

Nakon toga Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”A ja vam naređujem pet stvari koje mi je Allah Uzvišeni naredio: poslušnost, pokornost (pretpostavljenom), džihad (na Allahovom putu), hidžru i džemat (zajednicu). Jer, zaista, onaj ko napusti džemat, koliko i jedan pedalj, već je prekinuo svoju vezu sa islamom, sve dok se ne povrati. A ko bude tražio i pozivao džahilijjetskom pozivu, taj je već džehennemski leš.” Neki čovjek upita: ”Allahov Poslaniče, pa makar i klanjao i postio?”Poslanik reče: “Makar i klanjao i postio. Tražite i molite se Allahovim pozivom kojim vas je nazvao muslimanima i mu’minima, robovima Allaha”.

(Osim Et-Tirmizija hadis bilježe i imam Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Hakim. Et-Tirmizi kaže: “Hadis je hasen sahih garib”.)

Ovim hadisom Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da rob ne može sebe zaštititi od šejtana nikako drukčije osim zikrullahom (spominjanjem Allaha). Na ovo upućuje sura En-Nas, jer u njoj je šejtan opisan kao el-hannas (napasnik) – onaj koji se povlači, skupi se i stegne prilikom Allahovog spomena. A kada rob zanemari zikrullah, on zgrabi srce, ubacuje u njega vesvesu (sašaptavanje) koja je srž svog zla. Zato rob ne može sebe zaštititi od šejtana ničim kao spominjanjem Uzvišenog Allaha.

Deveti štit: Abdest i namaz. I ovo su jedne od najuzvišenijih stvari kojima se štiti od šejtana, a pogotovo kada se rasplamsa snaga srdžbe i strasti, jer to je vatra koja vri u srcu čovjeka. Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu je srdžba žeravica u srcu sina Ademovog. Zar nisi vidio crvenilo njegovih očiju i nateklost njegovih vena? Pa ko od vas takvo nešto osjeti, neka se prilijepi za zemlju.” (Hadis bilježi i imam Ahmed, a i drugi. U njegovom senedu je Alija ibn Zejd ibn Džud`an, a on je daif – slab). A u drugom eseru stoji: “Zaista je šejtan stvoren od vatre i zaista se vatra gasi vodom.” (Bilježe ga imam Ahmed, Ebu Davud i drugi od Atijje es-Seadija) Zato rob neće ugasiti vatru srdžbe i strasti ničim kao abdestom i namazom jer to je vatra, a abdest je gasi. Otuda i namaz, kada se obavlja skrušeno i predano, odagnava tragove svega toga. Ovo je ono za što iskustvo nadomješćuje bilo kakav drugi dokaz.

Deseti štit: Suzdržavanje od prekomjernosti pogleda, govora, hrane i druženja sa ljudima, jer, uistinu, šejtan preko ove četiri kapije postiže svoj cilj kod sina Ademovog.
Prekomjeran pogled poziva uljepšavanju, postavljanju u srce slike gledanog, zauzetost time kao i razmišljanje o tome kako istim ovladati. Te je srž iskušenja od prekomjernog pogleda, kao što se to navodi u “El-Musnedu” da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pogled je otrovna Iblisova strijela. Onaj ko obori svoj pogled radi Allaha, Allah će mu dati da u svom srcu osjeti slast na Dan kada Ga bude sreo.” (Hadis prenosi Huzejfe, radijallahu anhu, a bilježi ga El-Hakim. Bilježi ga i Et-Taberani od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu). Velike nesreće su posljedica prekomjernog gledanja, a koliko je samo pogleda koji su iza sebe ostavili ne jednu već mnoge nesreće i gorčine! Kao što je to pjesnik rekao:

Svim nesrećama početak je pogled
a većina vatri je od malih varnica
Koliko je samo pogleda koji su se zarili u srce svoga vlasnika
zarivanjem strijele i bez luka i bez strune?!
A drugi je spjevao:
A kada god pustiš svoj pogled kao vodiča svome srcu
jednog će te dana pogledi umoriti
vidjećeš ono nad čim si svim tim nemoćan
a ni pred nekim njegovim dijelom osaburati ne možeš.
A El-Mutenebbi je rekao:
Ja sam taj čiju je smrt njegov pogled donio
te od raznih zahtjeva ubijeni je ujedno i ubica.

Što se tiče prekomjernog govora, to čovjeku otvara mnoga vrata zla i sva su šejtanovi prolazi, a suzdržavanje od prekomjernog govora zatvara sve te prolaze. Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora. Zato njihov zločin obuhvata razne dijelove, mnoge prolaze i ogromne nesreće. I časni prethodnici su upozoravali na prekomjerno gledanje isto kao što su upozoravali na prekomjerni govor. Govorili su: “Ništa nije potrebno tako dugog zatvora kao jezik.” (Ovo se bilježi od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu, kako to bilježi imam Et-Taberani u “El-Kebiru” i drugi)

Što se tiče prekomjerne hrane, to navodi na raznovrsna zla. Hrana pokreće organe na griješenje i čini ih teškim za pokornosti, a to ti je dovoljno zla. Koliko je samo grijeha na koje je navela prezasićenost i višak hrane? I koliko je samo pokornosti koja je izostala zbog hrane? Onaj ko bude sačuvan zla svoga stomaka sačuvao se velikog zla. Zato se u nekim predajama navodi: “Suzite šejtanove prolaze postom.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek nije napunio goru posudu od svoga stomaka.” (Bilježe ga imam Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madže, El-Hakim i drugi od Mikdada ibn Meadi Jakreba). Da prezasićenost hranom ne izaziva nikakve druge negativne posljedice do nemara prema zikrullahu, bilo bi dosta zla. Jer, kada srce zanemari zikrullah, makar i jedan momenat, na njega se obruši šejtan, obećava mu, unosi mu lažnu nadu, budi mu stast i strovaljuje ga svakom dolinom. Kada se duša zasiti, pokrene se i kruži svim kapijama strasti, a kada se izgladni, smiri se, pokori se i preda.

Što se tiče prekomjernog druženja, to je smrtonosna bolest koja priskrbljuje svako zlo. Koliko je samo prekomjerno druženje odnijelo blagodati (ni`meta), koliko je samo neprijateljstava posijalo i koliko je samo mržnji u srcu zasadilo?! Toliko da se ogromne planine pokreću, a ono u srcima i dalje prisutno. U prekomjernom druženju je propast i ovoga i onoga svijeta. Zato bi rob trebao da druženje ograniči samo na ono potrebno i da u tome ljude podijeli na četiri kategorije. I kada god pomiješa jednu od tih kategorija sa drugom i ne bude mogao razlikovati između njih, zadesit će ga zlo.

Prva kategorija: To je društvo čije je druženje poput hrane, ne može, danonoćno, bez nje. Kada se zadovolji potrebim od toga, napušta druženje, a onda se ponovo druži sa njim kada ga bude potreban.
I tako stalno. Ova kategorija je rjeđa nego crveno zlato, a to su ulema koja zna za Allaha i poznaje Njegovu vjeru. Oni znaju za Njegovog neprijatelja, za bolesti srca i njihove lijekove. To su oni koji savjetuju za Allaha Uzvišenog, za Njegovu Knjigu, Njegovog Poslanika i Njegova stvorenja. U druženju sa ovom skupinom sva je zarada.

Druga kategorija: To je ono društvo koje je kao lijek koji je potreban samo kod bolesti, i sve dok si zdrav nemaš potrebe za druženjem sa njim. To je ono čije je druženje neophodno radi životnih koristi te izvršavanja onoga što je potrebno kroz raznovrsne transakcije, kooperacije, savjetovanje i liječenje od bolesti i slično tome. Pa kada obaviš svoje potrebe u druženju sa ovom kategorijom, prelaziš na druženje sa sljedećom kategorijom.

Treća kategorija: To su oni čije je druženje – uprkos raznolikosti njihovih stepena i vrsta i njihove snage i slabosti – poput bolesti. Ima ih čije je druženje poput smrtonosne i hronične bolesti. To su oni sa kojima ne zarađuješ ni vjeru ni dunjaluk, a pored toga moraš izgubiti sa njim i vjeru i dunjaluk, ili jedno od to dvoje. Eh, kada ovo društvo okupira i zbliži se sa čovjekom, to je strašna smrt. Ima ih čije je druženje poput užasne zubobolje, a kada odu od tebe, bol se smiri. Ima ih čije je druženje poput groznice duše, a to je teško, omraženo i grubo. To je društvo koje ne umije da govori, pa da ti koristi, a niti umije da šuti pa da se okoristi od tebe. Ne poznaje svoju dušu pa da joj da mjesto koje joj pripada, već kad progovori, riječi su mu poput biča koji se spušta na srca slušatelja, a uz to je sav umišljen i radostan svojim govorom. Kad god progovori, osjeti se zadah, a on misli da je misk kojim miriše sijelo. A ako šuti, pa teži je od polovice ogromnog mlina koji se ne može ni nositi, ni vući. Spominje se da je imam Eš-Šafija, rahimehullahu, rekao: “Nikad pored mene nije sjeo teški a da strana na koju je sjeo nije bila niža od druge strane.” Jednog sam dana kod našeg šejha – tj. Ibn Tejmijje, kaddesellahu ruhahu – vidio čovjeka ove vrste. Šejh ga je trpio sve dok snaga nije oslabila pred nošenjem njegovog tereta. Tada se okrenuo prema meni i rekao: “Druženje sa teškim je česta (svakog četvrtog dana) groznica.” A onda je dodao: “No, naše su se duše navikle na groznicu te im je to postao običaj.” Općenito, druženje sa svakim oponentom je groznica za dušu. Jedan od dunjalučkih tereta za roba jeste da bude iskušan nekom od ovih vrsta, a nije nužno da se sa njima druži. Kada ga to već zadesi, neka se lijepo ophodi sve dok mu Allah ne dadne izlaz i spas.

Četvrta kategorija: To su oni u čijem je društvu sva propast i druženje s takvima je kao jedenje otrova. Ako onaj koji to mora jesti ima kod sebe protuotrov, dobro je, a ako nema, neka mu Allah ublaži tugu. Kako je samo mnogo pripadnika ove kategorije – Allah ih ne umnožio – među ljudima. To su sljedbenici novotarija (el-bid`), zabluda, oni koji odvraćaju od prakse (sunneta) Resulullaha, sallallahu alejhi ve selleme, i pozivaju oponiranju istoj. Oni koji odvraćaju od Allahovog puta, nastojeći ga krivim prikazati, te novotariju predstavljaju kao sunnet, a sunnet kao novotariju, dobro hrđavim, a hrđavo dobrim. Ako pred njima ispoljiš istinski tevhid (monoteizam), oni kažu: ”Oskrnavio si poziciju evlija i čestitih”, a ako ispoljiš dosljedno slijeđenje Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, oni reknu: ”Obezvrijedio si imame koji se slijede”. Ako opišeš Allaha onako kako je On Sebe opisao i kako Ga je, bez pretjerivanja i zanemarivanja, opisao Njegov Resul, oni govore: ”Ti si antropomorfista (al-mušebbih)”. Ako narediš dobro (el-me`aruf) onako kako je to naredio Allah i Njegov Resul ili zabraniš ono zlo koje je zabranio Allah i Njegov Resul, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose smutnju”. Ako slijediš sunnet, a ostaviš ono što mu oponira, tada govore: ”Ti si od zabludjelih sljedbenika novotarija (bid`ata)”. Ako se predaš Allahu Uzvišenom i izdvojiš se od njih i od dunjalučkih stvari, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose pometnju”, a ako se odrekneš svojih ispravnih uvjerenja i povedeš za njihovim strastima, onda si kod Allaha Uzvišenog od onih koji su istinski gubitnici, a u njihovim očima bit ćeš munafik. Sva je razboritost i postojanost u traganju za razilukom Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, pa makar se stvorenja i rasrdila, te da se ne opterećuješ njihovim prekoravanjem i ugađanjem njima. Ne osvrći se na njihovo kuđenje, niti na njihovu srdžbu jer baš u tome je srž tvoje potpunosti, kao što je rekao El-Mutenebbi:

Pa kada me stigne grđenje od onog koji je manjkav
pa to je svjedočanstvo meni da sam, uistinu, potpun.

A drugi (Et-Tarimah Et-Ta`ijj) je rekao:

Ljubav je moju prema meni povećalo to
što sam omržen svakom ko ništa ne vrijedi.

Stoga, onaj ko bude vratar i čuvar svoga srca od ova četiri prolaza koja su srž iskušenja svijeta – a to su prekomjerno gledanje i govor, hrana i prekomjerno druženja sa ljudima – te upotrijebi onih devet uzroka (štitova) koje smo naveli kao štit od šejtana, takav se prihvatio svog udjela u uspjehu (et-tevfik) i pred sobom zatvorio kapije Džehennema, a otvorio vrata milosti. Takav je oživio i svoju vanjštinu i svoju nutrinu i samo što nije došlo vrijeme kada će na samrtnom času naći ishod ovog lijeka. A Allah je taj koji daruje uspjeh. Nema rabba osim Njega i nema boga osim Njega.

Priredio: Halil ef. Makić

(Pripremljeno prema djelu imama Ibn Kajjima el-Dževzijje, rahimehullah, Beda`iul-feva`id, 2/809-825)

Preuzeto sa minber.ba