Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je obaveza ženi kojoj je prestao nifas prije napunjenih 40 dana da posti i klanja?
Kada prestane nifas prije 40 dana, obaveza je ženi postiti ako to bude u ramazanu i obaveza joj je klanjati. Njenom je mužu dopušteno općiti s njom i ne postoji nešto što zabranjuje post, namaz i spolni odnos. ------------ Iz knjige "Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu" Autor: Muhamed Ibn Salih El-Useviše
Kada prestane nifas prije 40 dana, obaveza je ženi postiti ako to bude u ramazanu i obaveza joj je klanjati.
Njenom je mužu dopušteno općiti s njom i ne postoji nešto što zabranjuje post, namaz i spolni odnos.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Ako ženi prestane hajz i ona se okupa nakon što nastupi vrijeme sabah-namaza
U slučaju da ženi prestane hajz prije nastupanja zore, makar i na jednu minutu, a uvjeri se da je hajz prošao, ona je obavezna postiti ukoliko se to desi tokom ramazana i post toga dana joj je ispravan. Ona nije obavezna taj dan napaštati, jer ga je (zapostila i) postila u stanju kada je bila čistaviše
U slučaju da ženi prestane hajz prije nastupanja zore, makar i na jednu minutu, a uvjeri se da je hajz prošao, ona je obavezna postiti ukoliko se to desi tokom ramazana i post toga dana joj je ispravan.
Ona nije obavezna taj dan napaštati, jer ga je (zapostila i) postila u stanju kada je bila čista od hajza, makar se okupala nakon što je nastupila zora. U ovome nema smetnje kao što ne smeta da se muškarac koji je džunup od spolnog odnosa ili polucije sehuri, pa da se okupa nakon nastupanja zore. Post je takvog čovjeka ispravan.
Ovim povodom želim skrenuti pažnju na drugo pitanje koje se tiče žena, a to je pojava hajza kod žene koja posti. Naime, neke žene misle da im je post pokvaren ako dobiju hajz nakon što su se iftarile, a prije nego su klanjale jaciju. Ovo nema nikakva osnova. Štaviše, njihov je post ispravan i potpun, makar dobile hajz samo jedan trenutak nakon zalaska sunca.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Ako ženi prestane hajz odmah nakon izlaska zore
Što se tiče posta dana u kojem se žena očistila nakon izlaska zore, postoje dva stava uleme. Prvi stav: Obavezna je postiti ostatak tog dana, ali joj taj dan posta nije primljen, nego je dužna da ga naposti. Ovo je poznati stav u mezhebu imama Ahmeda. Allah s.v.t. mu se smilovao! Drugi stav: Ne moraviše
Što se tiče posta dana u kojem se žena očistila nakon izlaska zore, postoje dva stava uleme.
Prvi stav: Obavezna je postiti ostatak tog dana, ali joj taj dan posta nije primljen, nego je dužna da ga naposti. Ovo je poznati stav u mezhebu imama Ahmeda. Allah s.v.t. mu se smilovao!
Drugi stav: Ne mora da posti ostatak tog dana jer joj post tog dana nije ispravan, zato što je ona na početku dana imala hajz i nije bila jedna od onih koji poste. Pa ako joj nije ispravan post, nema koristi ni od ostatka posta. Taj period u vezi nje nije neprikosnoven jer joj je naređeno da naposti.
Štaviše, zabranjeno joj je postiti taj period. A šerijatski post je, kao što znamo, ustezanje od onog što ga kvari u vremenu od izlaska zore do zalaska sunca. I ovaj stav, kao što se vidi, preteže u odnosu na prvi, a po jednom i dragom stavu, obaveza je napaštanje tog dana.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Koje su odlike pripadnika ehli-sunneta?
U smutnim vremenima neznalice postanu izrazito grlate. Sebi daju za pravo da ocjenjuju, procjenjuju i razvrstavaju. Jedne tjeraju iz vjere i guraju ih u džehennemsku provaliju, dok su prema drugima jako osorni i kruti a sebi daju za pravo da govore kako su samo oni istinski pripadnici ehli-sunneta iviše
U smutnim vremenima neznalice postanu izrazito grlate. Sebi daju za pravo da ocjenjuju, procjenjuju i razvrstavaju. Jedne tjeraju iz vjere i guraju ih u džehennemsku provaliju, dok su prema drugima jako osorni i kruti a sebi daju za pravo da govore kako su samo oni istinski pripadnici ehli-sunneta i kao takvi ujedno i pripadnici spašene grupe.
Da bismo spoznali prave odlike pripadnika ehli-sunneta moramo se osvrnuti na riječi velikana ovog ummeta, jer su samo učenjaci dostojni da iznose kvalifikacije i da govore o odlikama. Njihove riječi imaju težinu. Protkane su iskrenošću i blagošću a upravo je to put kojim je kročio naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je i kazao da su njegovi nasljednici upravo učenjaci, a nikako emotivne i grlate neznalice koje krasi govor bez znanja i povođenje za osjećajima.
Ebu Ismail Sabuni (449. h) o odlikama pripadnika ehli-sunneta kaže: „Požuruju sa izvršenjem propisanih namaza zato što je bolje i korisnije klanjati ih u prvom nego u zadnjem vremenu. Jedni dugima preporučuju noćni namaz, čuvanje rodbinskih veza, širenje selama i udjeljivanje kao i milost prema siromasima, miskinima i jetimima. Također se brinu za stanja muslimana a umjereni su po pitanju hrane, pića, odjevanja i ženidbe. Odmjereni su po pitanju naređivanja dobra i odvraćanja od zla a prednjače u dobrim djelima. Vole i mrze u ime Allaha a izbjegavaju raspravu o Allahu kao i parničenje. Klone se novotara i zabludjelih a neprijateljski su nastrojeni prema onima koji su se svojim prohtjevima odali i u neznanje utonuli.“ (Vjerovanje selefa’ od Sabunija str. 97-99, sažeto)
Ismail b. Muhammed El-Esfahani (535. h) je rekao: „Pripadnici ehli-sunneta su savjesni i umjereni u hrani, piću i ženidbi. Klone se bilo kakvih nevaljalih djela i odvratnosti. Brižljivo gaje ljubav u ime Allaha a drže se po strani od rasprava i polemisanja o osnovama vjere. Također se klone onih koji su u zabludi i onih koji svoje strasti slijede. Ispunjavaju ugovore i povjerljivi su. Ne trpe nepravdu i slijepo slijeđenje, a dušama svojim ne udovoljavaju i strasti se klone. Lažno ne svjedoče, ne potvaraju čedne vjernice, ne ogovaraju niti bespotrebno govore. Suzdržavaju se kada su u srdžbi i opraštaju svojoj braći kada pogriješe. Natječu se u izvršavanju dobrih djela, klone se bilo kakvih sumnji i održavaju rodbinske veze. Pomažu slabima, i savjetuju u ime Allaha a suosjećaju sa Allahovim stvorenjima. Trude se da klanjaju noćni namaz, pogotovo ako su hafizi Kur’ana, a propisane namaze izvršavaju na vrijeme.“ (‘El-Hudže fi bejani-l-mehudže’ 2/528)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje navodi neka od svojstava ehli-sunneta, pa kaže: „Jedni drugima preporučuju strpljenje na iskušenjima, zahvalnost na ugodnostima, zadovoljstvo sa odredbom. Pozivaju ka usavršavanju ahlaka i činjenu dobrih djela. Vjeruju u značenje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Najpotpuniji vjernici su oni koji su najprimjernijeg ahlaka.“(Ahmed, 2/472, Tirmizi br. 1162) Nastoje da budu u kontaktu s onima koji njih izbjegavaju, da daju onima koji njima ne daju i oproste onima koji su im nepravdu učinili. Naređuju dobročinstvo prema roditeljima, održavanje rodbinskih veza i dobrosusjedske odnose. Također naređuju dobročinstvo prema jetimima, miskinima i putnicima nevoljnicima kao i samilost prema onima koji su u njihovom posjedu. Zabranjuju oholost, gordost, blud i uznošenje nad drugim stvorenjima s pravom ili bez prava. Naređuju da se teži ka prefinjenom moralu a zabranjuju sve što ga unizuje. (El-Akide el-Vasitije, komentar od Muhammeda Herrasa, str. 172-173.)
Ovo su neke od odlika pravih i istinskih pripadnika ehli-sunneta. Nastojmo da ih sebi priskrbimo i njima se okitimo.
Molim Allaha da popravi naše stanje i da djela naša učini iskrenim. Molim Ga da nas proživi u društvu da vjerovjesnicima, istinoljubivima i šehidima, a svaki uspjeh je samo od Allaha i neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i sve ashabe.
Mr. Fahret Kadrić
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjeŠta je toliko loše u novotarijama?
Isječak iz pitanja: https://pitajucene.com/pitanje/zasto-se-ljudi-bore-za-novotarije/ Novotarija je potvora šerijata sa nedostatkom te kako određeni vid šerijata ne odgovara ljudima u ibadetu ili njihovim ovosvjetskim potrebama. Onaj ko se približava Allahu novotarijom, kao da smatra kako Poslanik,više
Isječak iz pitanja: https://pitajucene.com/pitanje/zasto-se-ljudi-bore-za-novotarije/
Novotarija je potvora šerijata sa nedostatkom te kako određeni vid šerijata ne odgovara ljudima u ibadetu ili njihovim ovosvjetskim potrebama. Onaj ko se približava Allahu novotarijom, kao da smatra kako Poslanik, s.av.s., nije dostavio ili upotpunio dostavu objave za određenu stvar. On time smatra da šerijat nije potpun i da ga on treba upotpuniti svojom novotarijom. Bez obzira na to što je on ubijeđen da je šerijat cjelokupan i potpun, njegova djela dokazuju suprotno.
Imam Malik, rahimehullah, rekao je: ”Onaj ko u islamu učini neku novotariju smatrajući je lijepom, time tvrdi da je Muhammed, s.a.v.s., iznevjerio objavu i jer je Allah, s.v.t., rekao: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio i Svoju blagodat usavršio’, dakle, ono što tada nije bilo vjera nije ni danas.”
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Novotar potvara svoga Gospodara da nije upotpunio vjeru prije smrti Svog Poslanika, s.a.v.s., i samim tim negira riječi Uzvišenog: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio’, i smatra da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dostavio objavu.”
Od štetnih posljedica novotarija jeste to da novotarija dokida ispravnu vjeru i briše sunnete. Imam Ahmed prenosi predaju u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nijedan narod neće uvesti novotariju a da Allah istom mjerom od njih neće ukloniti jedan sunnet.” (Mada je poznato da je ova predaja od Ibn Mes’uda, r.a.)
Također od štetnih posljedica novotarija jeste i to da novotari izbjegavaju sunnete dok se istovremeno opterećuju novotarijama posvećujući im se maksimalnim trudom. Troše svoje imetke, podstiču na njih, umaraju se preko svojih mogućnosti, troše vrijeme na oživljavanje novotarija i obilježavanje njihovih proslava. Čak štoviše, veliki broj novotara zanemari obaveze kao što su namaz, zekat, pokornost roditeljima, rodbinske veze, naređivanje dobra i odvraćanje od zla i tome slično, ne osjećajući da su to šejtanove spletke i njegovo uljepšavanje neistine u njihovim očima.
Od štetnih posljedica novotarija jeste i to da one ubacuju raskol i razilaženje dijeleći jedinstveni ummet na stranke i grupacije, tako da svaka skupina smatra da je istina ono na čemu je ona i na šta se poziva, dok sa druge strane svako ko pokuša da osudi i spriječi određenu novotariju, smatra se neprijateljem.
Jedna od najgorih posljedica novotarije po vjeru jeste ta što novotarija predstavlja vjeru u najgorem obliku. Ona zagađuje prostor vjere, njenu čistoću, bit i suštinu, čime udaljava ljude od ulaska i slijeđenja čiste i ispravne vjere. Suvišno je spominjati najopasnije vidove novotarija koje čine šiije ili sufije na različitim manifestacijama, kao što su samoranjavanje, ples, urlikanje, udaranje bičevima, sabljama i lancima, probadanje tijela šiševima (šipkama), psovkama i proklinjanjem, korištenje muzičkih instrumenata, miješanja muškaraca i žena i svega ono što islam nikada nije podržavao. Naprotiv, islam ovakve postupke smatra izmišljotinama, lažnim ceremonijama, djelima koja su teška i koja zdrav razum i čovjekova priroda nikada neće prihvatiti.
U tom kontekstu prenosi se anegdota od vladara nemuslimana koji je prošao pored sufijskog šejha dok je sjedio sa ženama i dječacima opijajući se alkoholom, proslavljajući rođendan jednog od onih kojima su prinosili žrtve i tavafili oko njihovih kabura, pa je upitao: ”Šta oni hoće ovim postupkom?” ”Džennet”, rekoše mu odgovor. Na to on reče: ”Ako je ovo put do Dženneta, šta je onda put do Vatre?”
Preveo prof. Harmin Suljić
Vidi manjeŠejh Salih el-Fevzan
http://www.saaid.net
Zašto se ljudi bore za novotarije?
Jedan od najboljih dokaza sveobuhvatnosti i svrsishodnosti šerijata u svakom vremenu i prostoru jeste činjenica da je šerijat postavio zakonske osnove o dopuštenosti i čistoći svih stvari izuzev onoga što ocijeni nečistim i zabranjenim. Istovremeno, običaji i međuljudski odnosi (mubah) spadaju u općviše
Jedan od najboljih dokaza sveobuhvatnosti i svrsishodnosti šerijata u svakom vremenu i prostoru jeste činjenica da je šerijat postavio zakonske osnove o dopuštenosti i čistoći svih stvari izuzev onoga što ocijeni nečistim i zabranjenim. Istovremeno, običaji i međuljudski odnosi (mubah) spadaju u općedozvoljene stvari, naravno izuzev onoga što je šerijat izdvojio i definirao kao haram. Shodno tome, ugovori, kupoprodaje i trgovine, hrane i pića, prijevozna sredstva i oruđa, pomagala, patenti i različite vrste običaja (dozvoljeno) u osnovi se ubrajaju u mubah stvari, izuzev u slučaju da je šerijat nešto zabranio i osudio zbog nepravde ili prelaska granice dopuštenog ili totalne ili prevladavajuće štete.
Ovim se potvrđuje pravilo da u običajima, poslovanju i svemu spomenutom ne postoje novotarije. Onaj ko smatra suprotno, mora predočiti relevantan dokaz.
Međutim, kada je riječ o ibadetima, pravilo je sasvim suprotno. Osnova ibadeta je zabrana osim onoga što je šerijat eksplicitno naredio. Musliman nema pravo da izmisli ibadet niti mu je dopušteno da se tim ibadetom približava Allahu, s.v.t., a ako to učini, onda je novotar i u zabludi, njegov ibadet je odbačen pa makar imao lijepe namjere.
Također moramo znati da se djela ne prihvataju osim uz ispunjenje dva uvjeta:
1. da je djelo iskreno učinjeno radi Allaha i u Njegovo ime,
2. da djelo bude u potpunosti u skladu sa slijeđenjem Poslanika, s.a.v.s.
Allah, s.v.t., osudio je mušrike radi njihovih novotarija, rekavši: ”Je li oni imaju svoje ortake koji su im u vjeri propisali ono što Allah nije dopustio.”
Svi ibadeti, riječi ili djela, temelje se na šerijatu, a ne na novotarijama ili onome što neko smatra lijepim. Svi ibadeti na koje nije ukazao ili Kur’an ili sunnet ili konsenzus, ne smatraju se ibadetima. Dakle, takva djela šerijat nije dopustio, nego se smatraju novotarijama koje svome počiniocu istovremeno neće povećati ništa drugo osim udaljenost od Allaha, jer lijepa namjera u šerijatu zlo ne čini dobrim.
”Ovo je Pravi put Moj pa ga slijedite i ne slijedite stranputice da biste bili zavedeni sa Pravog puta…”
Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svojim je hutbama govorio: ”Nabolji govor je Allahov govor, najbolja uputa je Muhammedova uputa. Najgore stvari su novotarije. Svaka novotarija je zabluda” (Muslim, Ahmed, Ibn Madže), a u predaji kod Nesaija stoji: ”…svaka zabluda završava u Vatri.”
Također nema ništa jasnije od hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojem kaže: ”Držite se moga sunneta i sunneta mojih halifa nakon mene, koji će biti upućeni i upućivati na pravi put. Držite ga se tako jako kao da ga držite kutnjacima. Čuvajte se inovacija jer je svaka inovacija novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” (Ahmed i autori Sunena)
Svako od nas mora znati da je novotarija izmišljeni pravac ili čin u vjeri za koji ne postoji dokaz iz Kur’ana ili sunneta, dok istovremeno izvršilac tim djelom želi da se približi Allahu, s.v.t.
Novotarija može biti uspostavljena kroz ibadet koji u osnovi ne postoji u šerijatu, kao što je primjer obilježavanja dana Isra i Miradža, ili Poslanikove, s.a.v.s., hidžre ili mevluda i sličnih praznovanja za koja Allah, s.v.t., u Svojoj vjeri nije dao dopuštenje ili naredbu, niti je preneseno da je takvo djelo primijenio najbogobojazniji i onaj koji se najviše trudio da savjetuje čovječanstvo, onaj kome je bilo naređeno da dostavi objavu, tj. Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Novotarija može biti okarakterisana određenim vremenom ili mjestom za ibadet, za što ne postoji dokaz u vjeri, kao što je recimo izdvajanje posebnih mjeseci, dana ili noći, sa namazom, postom, zikrom ili dovom, kao što je slučaj sa mjesecom redžebom ili prvim petkom u tom mjesecu ili njegovom dvadeset i sedmom noći.
Novotarija može biti učinjena dodatnim svojstvom u ibadetu ili davanjem drugog oblika suprotno onome što je naređeno šerijatom, kao što je recimo ponavljanje zikra riječi ”Allah, Allah, Allah ili Hu hu hu”, dok se sa druge strane zapostavlja zikr koji je utemeljen Kur’anom i sunnetom kao izgovaranje cjelokupne rečenice ”la ilahe illallah” ili ”subhanallah, velhamdulillah ve la ilahe illallah vallahu ekber” i sličnih poznatih vidova i formi zikra. U ovakve vidove novotarija svakako spadaju zajednički glasni zikrovi, posebno nakon farz-namaza, ili zajednički zikrovi nakon obavljenih namaza predvođeni ”solistom” bez opravdanog podučavanja na koje se stalno pozivaju.
Novotarija može biti također određivanjem posebnog broja za ibadet bez šerijatskog dokaza. Primjer toga je da neko odredi istigfar, tesbih sa pet hiljada puta u jednom danu, ili bilo koji drugi broj koji izmisli osoba ne oslanjajući se na šerijatske izvore. Ovo je posebno zastupljeno danas u našem vremenu kod slanja SMS-ova ili e-mail pisama smatrajući da ako se pošalje određeni broj pisama ili poruka da je učinio veliko djelo za islam.
Allah, s.v.t., zabranio je novotarije i upozorio na njihovu opasnost. Neko će postaviti pitanje:
Šta je toliko loše u novotarijama?
Novotarija je potvora šerijata sa nedostatkom te kako određeni vid šerijata ne odgovara ljudima u ibadetu ili njihovim ovosvjetskim potrebama. Onaj ko se približava Allahu novotarijom, kao da smatra kako Poslanik, s.av.s., nije dostavio ili upotpunio dostavu objave za određenu stvar. On time smatra da šerijat nije potpun i da ga on treba upotpuniti svojom novotarijom. Bez obzira na to što je on ubijeđen da je šerijat cjelokupan i potpun, njegova djela dokazuju suprotno.
Imam Malik, rahimehullah, rekao je: ”Onaj ko u islamu učini neku novotariju smatrajući je lijepom, time tvrdi da je Muhammed, s.a.v.s., iznevjerio objavu i jer je Allah, s.v.t., rekao: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio i Svoju blagodat usavršio’, dakle, ono što tada nije bilo vjera nije ni danas.”
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Novotar potvara svoga Gospodara da nije upotpunio vjeru prije smrti Svog Poslanika, s.a.v.s., i samim tim negira riječi Uzvišenog: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio’, i smatra da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dostavio objavu.”
Od štetnih posljedica novotarija jeste to da novotarija dokida ispravnu vjeru i briše sunnete. Imam Ahmed prenosi predaju u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nijedan narod neće uvesti novotariju a da Allah istom mjerom od njih neće ukloniti jedan sunnet.” (Mada je poznato da je ova predaja od Ibn Mes’uda, r.a.)
Također od štetnih posljedica novotarija jeste i to da novotari izbjegavaju sunnete dok se istovremeno opterećuju novotarijama posvećujući im se maksimalnim trudom. Troše svoje imetke, podstiču na njih, umaraju se preko svojih mogućnosti, troše vrijeme na oživljavanje novotarija i obilježavanje njihovih proslava. Čak štoviše, veliki broj novotara zanemari obaveze kao što su namaz, zekat, pokornost roditeljima, rodbinske veze, naređivanje dobra i odvraćanje od zla i tome slično, ne osjećajući da su to šejtanove spletke i njegovo uljepšavanje neistine u njihovim očima.
Od štetnih posljedica novotarija jeste i to da one ubacuju raskol i razilaženje dijeleći jedinstveni ummet na stranke i grupacije, tako da svaka skupina smatra da je istina ono na čemu je ona i na šta se poziva, dok sa druge strane svako ko pokuša da osudi i spriječi određenu novotariju, smatra se neprijateljem.
Jedna od najgorih posljedica novotarije po vjeru jeste ta što novotarija predstavlja vjeru u najgorem obliku. Ona zagađuje prostor vjere, njenu čistoću, bit i suštinu, čime udaljava ljude od ulaska i slijeđenja čiste i ispravne vjere. Suvišno je spominjati najopasnije vidove novotarija koje čine šiije ili sufije na različitim manifestacijama, kao što su samoranjavanje, ples, urlikanje, udaranje bičevima, sabljama i lancima, probadanje tijela šiševima (šipkama), psovkama i proklinjanjem, korištenje muzičkih instrumenata, miješanja muškaraca i žena i svega ono što islam nikada nije podržavao. Naprotiv, islam ovakve postupke smatra izmišljotinama, lažnim ceremonijama, djelima koja su teška i koja zdrav razum i čovjekova priroda nikada neće prihvatiti.
U tom kontekstu prenosi se anegdota od vladara nemuslimana koji je prošao pored sufijskog šejha dok je sjedio sa ženama i dječacima opijajući se alkoholom, proslavljajući rođendan jednog od onih kojima su prinosili žrtve i tavafili oko njihovih kabura, pa je upitao: ”Šta oni hoće ovim postupkom?” ”Džennet”, rekoše mu odgovor. Na to on reče: ”Ako je ovo put do Dženneta, šta je onda put do Vatre?”
Preveo: Harmin Suljić
Vidi manjeŠejh Salih el-Fevzan
http://www.saaid.net
Kakva je to ehli-sunnetska i ehlu-hadiska akida?
Vjerovanje na kojem su učenjaci i ulema sunneta i hadisa, je sljedeće: Vjerovanje u Allaha dž.š., Allahove dž.š., meleke, Allahove dž.š., knjige, Allahove dž.š., poslanike i u ono što nam je došlo od Allaha dž.š., kao i u ono što nam prenose pouzdane osobe (sikat), izravno od Poslanika s.a.w.s. – niviše
Vjerovanje na kojem su učenjaci i ulema sunneta i hadisa, je sljedeće:
Vjerovanje u Allaha dž.š., Allahove dž.š., meleke, Allahove dž.š., knjige, Allahove dž.š., poslanike i u ono što nam je došlo od Allaha dž.š., kao i u ono što nam prenose pouzdane osobe (sikat), izravno od Poslanika s.a.w.s. – ništa od navedenog ne odbijaju.
Vjerovanje da je Allah dž.š., Jedan Jedini Bog, koji je utočište svemu, nema drugog boga osim Njega, koji nit’ žene nit’ djeteta nema. Vjerovanje da je Muhammed Allahov rob i Njegov Poslanik, i da je džennet istina, i da je džehennem istina, i da će Sudnji Dan, bez ikakve dvojbe, nastupiti, te da će Allah dž.š., oživjeti mrtve iz svojih kaburova.
Vjerovanje da je Allah dž.š., iznad Arša, shodno ajetu u kojem stoji: الرحمن على العرش استوى „Milostivi, koji se nad Aršom uzvisio.“
Vjerovanje da Allah dž.š., ima dvije ruke – bez zalaženja u njihovu kakvoću (bi-la kejf), shodno ajetu u kojem stoji: خلقت بيدى „Onome što sam s dvije ruke Svoje stvorio!“; ili: بل يداه مبسوطتان „Već nasuprot: Njegove obije ruke su širom otvorene!“
Vjerovanje da Allah dž.š., ima dva oka – bez zalaženja u njihovu kakvoću (bi-la kejf), shodno ajetu u kojem stoji: تجرى باعيننا „Koja će ploviti pod očima našim.“
Vjerovanje da Allah dž.š., ima lice – bez zalaženja u njegovu kakvoću (bi-la kejf), shodno ajetu u kojem stoji: ويبقى وجه ربك ذو الجلال والاكرام „A ostaće samo lice Gospodara tvoga, Veličanstvenog i Plemenitog!“
Za Allahova dž.š., imena se ne kaže da su ona nešto mimo Allaha dž.š., kao što smatraju Mu’utezile i Haridžije!
Vjeruju da Allah dž.š., posjeduje znanje, shodno kur’anskom ajetu: انزله بعلمه „Objavio ga je znanjem Svojim!“; ili: وما تحمل من انثى ولا تضع الا بعلمه “Žensko neće zanijeti, niti će roditi, a da On to ne zna!”
Vjeruju u to da Allah dž.š., čuje i vidi, i ta svojstva Mu ne negiraju, kao što su to učinile Mu’utezile!
Allahu dž.š., pripisuju snagu (kuvvet), shodno kur’anskom ajetu: اولم يروا ان الله الذى خلقهم هو اشد منهم قوة – “Zar ne vide, da je Allah, koji ih je stvorio, od njih mnogo jači!”
Kažu: Na zemlji se neće desiti ništa od hajra-dobra, niti od šerra-zla, mimo onoga što Allah dž.š., bude htio da se desi, i da se sve, u skladu sa Njegovom voljom, dešava, kao što je rekao: وما تشاؤن الا ان يشاء الله „Vi ne možete htjeti ništa osim onoga što bude Allah htio!“ – kao što muslimani i govore: Ono što Allah dž.š., hoće – to biva, a ono što Allah dž.š., neće – to ne biva!
Kažu: Niko ne može učiniti nešto prije nego li ga Allah dž.š., učini, niti je iko u stanju izmaći Allahovom dž.š., znanju, niti iko može učiniti nešto za što Allah dž.š., zna da ga on neće učiniti!
Vjeruju da nema stvoritelja osim Allaha dž.š., kao i u to da Allah dž.š., stvara i loša djela ljudi, te da Allah dž.š., sva djela Svojih stvorenja, stvara, dok ljudi (stvorenja), nisu u stanju ništa stvoriti!
Allah dž.š., je pomogao mu’umine-vjernike u pokornosti Njemu, dok je nevjernike prezreo i ponizio; prema vjernicima je pažljiv i blag i pomaže ih i upućuje, dok prema nevjernicima nije pažljiv, niti ih pomaže, niti ih upućuje – jer, da ih pomaže bili bi jedni od dobrih, i da ih upućuje – bili bi jedni od upućenih!
Allah dž.š., je u stanju popraviti nevjernike i da bude pažljiv prema njima kako bi postali mu’umini-vjernici, ali Njegova je želja da ne popravlja stanje nevjernika i da ne bude pažljiv prema njima sve dok ne povjeruju. Allahova dž.š., volja je da su oni nevjernici shodno Znanju Svojem, pa ih je ponizio, u zabludi ostavio i srca im zapečatio!
Hajr-dobro i šerr-zlo se dešavaju u skladu s Allahovim dž.š., kada’om-sprovedbom i kaderom-odredbom. Vjeruju u Allahovo dž.š., određenje, bilo ono dobro ili loše, slatko ili gorko, (kada’a i kader).
Vjeruju da sami sebi nikako nisu u stanju niti pomoći niti naškoditi osim ako Allah dž.š., to bude htio, kao što je rekao; sve svoje Allahu dž.š., predaju! Smatraju da su svakoga momenta u potrebi za Allahom dž.š., i da su u svakom momentu i halu siromašni spram Njega!
Vjeruju u to da je Kur’an Allahov dž.š., nestvoreni govor, kao i govor o „Vakfu“ i „Lafzu“ – ko bude zastupao „el-Lafz“ ili „el-Vakf“ – ta osoba je, po njima, novotar. Neće se govoriti: Izgovaranje Kur’ana je stvoreno, niti će se govoriti da nije stvoreno.
Smatraju da će se u Allaha dž.š., gledati, na Sudnjemu Danu, kao što se vidi puni mjesec u noći uštapa; vjernici će gledati u Allaha dž.š., dok Ga nevjernici neće vidjeti, zbog toga što će nevjernicima biti uskraćena ta blagodat (mahdžubun)! Allah dž.š., kaže: كلا انهم عن ربهم يومئذ لمحجوبون „Nipošto! Oni će, toga dana, od Gospodara njihova, biti zastrti!“
Musa a.s., je molio Allaha dž.š., za to da Ga vidi na dunjaluku, pa se Allah dž.š., ukazao brdu – smrvivši ga, dajući mu do znanja da Ga ne može vidjeti na dunjaluku, ali će Ga vidjeti na ahiretu!
Nikoga od sljedbenika kible ne proglašavaju nevjernikom zbog grijeha kojeg čini poput bluda, krađe i ostalih velikih grijeha; oni su vjernici i mu’umini onoliko koliko imana pri sebi imaju, pa makar i činili velike grijehe. Vjera je po njima vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, (Sudnji Dan), i da sve što se događa od dobra ili zla, biva Božijom voljom i Božijim određenjem. Ono što ih je mimoišlo nije ih moglo snaći, a ono što ih je snašlo nije ih moglo zaobići!
Islam je svjedočenje da nema niko pravo da bude obožavan osim Allaha dž.š., i da je Muhammed Allahov Poslanik, shodno onome što se bilježi u Hadisu. Islam, po njima, nije što i iman.
Vjeruju da je Allah dž.š., taj koji obrće ljudska srca!
Vjeruju u šefa’at-zauzimanje, Allahovog Poslanika s.a.w.s., te da je šefa’at predviđen za velike griješnike iz ummeta Muhammeda s.a.w.s..
Vjeruju u kaburska iskušenja i da je „Havd“ (vrelo), istina, i da je „Sirat“ (ćuprija), istina, i da je proživljenje nakon smrti istina, i da je obračun stvorenjima, od strane Allaha dž.š., istina, i da je stajanje pred Allahom dž.š., istina!
Smatraju i tvrde da je iman: riječ i djelo, te da on raste i opada, i ne govore za iman niti da je stvoren niti da je nestvoren. Smatraju da su Allahova dž.š., imena – Allah dž.š., i za nikoga od velikih griješnika ne tvrde da je džehenemlija, niti za ikoga od sljedbenika šehadeta-tevhida tvrde da je džennetlija, sve dok ih Allah dž.š., na osudi onako kako On hoće. Kažu: Njihov krajnji ishod je kod Allaha dž.š. – ako bude htio kazniće ih, a ako bude htio oprostiće im!
Vjeruju da će Allah dž.š., izvaditi (griješne) muvehhide (vjernike), iz džehennemske vatre, shodno predajama koje nam na tu temu dolaze od Poslanika s.a.w.s..
Protivnici su raspravljanja i dokazivanja u vjeri, svađanja u pitanjima kadera (sudbine), kao i upuštanja u raspravke po kojima su poznati „Ehlul-džedel“ – (injadžije i dokondžije). U vezi vjere raspravljaju na takav način što se predaju sahih rivajetima, kao i eserima koje nam prenose pouzdane osobe, sve pravedni od pravednog, dok lanac predaje ne stigne izravno do Allahovog Poslanika s.a.w.s.!
Ni za šta ne kažu: Kako? (kejfe), niti: Zašto (limeh) – jer je takvo što novotarija (bid’at)!
Kažu: Allah dž.š., nije naredio zlo već nasuprot zabranjuje zlo a naređuje dobro! Nije zadovoljan time da se čini zlo, i ako se ono dešava u skladu sa Njegovom voljom.
Znaju hakka selefu (ashabima), koje je Allah dž.š., odabrao za društvo Allahovom Poslaniku s.a.w.s.; slijede njihove vrijednosti, a drže se podalje od onoga što je bio spor među njima, mlade ili stare. Ebu Bekra smatraju prvog, zatim Omera zatim Osmana zatim Aliju, Allah bio svima njima zadovoljan. Vjeruju da su oni pravovjerno upućene halife, te da su oni najbolji od ljudi nakon Poslanika s.a.w.s.!
Vjeruju u hadise koji nam izravno dolaze od Poslanika s.a.w.s., a koji govore o tome da Allah dž.š., silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: „Ima li ko da oprosta traži…“ – kako se to bilježi u sahih-hadisu od Allahovog Poslanika s.a.w.s..
U svemu postupaju po Kur’anu i Sunnetu, shodno ajetu koji kaže: فان تنازعتم في شىء فردوه الى الله والرسول „Ako se u nečemu sporite – spor vaš na Allaha i Poslanika vratite!“
Smatraju utemeljenim slijeđenje selefa i imama ove vjere! Smatraju zabranjenim izmišljanje i inoviranje nečega u vjeri što nam Allah dž.š., nije dozvolio.
Vjeruju da će Allah dž.š., doći na Sudnjemu Danu (bez zalaženja u kakvoću toga), shodno ajetu koji glasi: وجاء ربك والملك صفا صفا „I doći će tvoj Gospodar, a meleki će biti u saffovima poredani!“
Vjeruju u to da će se Allah dž.š., približiti Svojim stvorenjima – onako kako On to bude htio, shodno kur’anskom ajetu koji glasi: ونحن اقرب اليه من حبل الوريد „A mi smo mu bliži od žile kucavice!“
Smatraju utemeljenim klanjanje bajrama i džume, kao i uspostavu džema’ata, za svakim imamom, ne bitno je li dobar ili loš!
Smatraju utemeljenim mesh po mestvama, kako kod kuće tako i na putu.
Smatraju utemeljenim obavezu borbe-džihada protivu mušrika (nemuslimana), od kako je Allah dž.š., poslao Poslanika s.a.w.s., pa sve do posljednje skupine muslimana koja će se boriti protivu Dedždžala itd..
Smatraju utemeljenim upućivanje dove Allahu dž.š., za popravku stanja imama i vođa muslimana, kao i to da ne ustaju protivu njih sabljama svojim, te da nisu učesnici u među-muslimanskim fitna-sukobima!
Vjeruju u pojavu Dedždžala, kao i u to da će ga Isa, sin Merjemin, ubiti!
Vjeruju u Munkera i Nekira, Mi’iradž, istinitost kazivanja snova, ispravnost upućivanja dove za umrle muslimane, kao i to da im je od koristi udijeljena sadaka, na njihovo ime, nakon njihove smrti.
Vjeruju da na dunjaluku ima sihirbaza-magova, kao i to da je osoba koja spravlja sihrove – nevjernik, shodno riječima Allaha dž.š., i vjeruju u to da sihrovi-mađije, postoje na dunjaluku.
Smatraju utemeljenim klanjanje dženaze namaza svakom umrlom pripadniku kible, ne bitno jesu li dobri ili loši, kao i nasljeđivanje njihovog imetka.
Vjeruju da su džennet i džehennem stvoreni.
Vjeruju u to da onaj ko je umro – umro je u skladu sa svojim edželom, kao i onaj koji je ubijen – ubijen je u skladu sa njegovim edželom.
Rizk i nafaka je od Allaha dž.š., i On je taj koji je daje robovima Svojim, ne bitno je li ona halal ili haram, i vjeruju u to da je šejtan taj koji vesvesi čovjeku – šapuće i došaptava, koji mu sumnje ubacuje, i koji ga pritiska.
Vjeruju i u to da Allah dž.š., ponekada, dobre pobožnjake, čašćava nekim ajetima-znacima.
Vjeruju u to da se sunnet ne derogira Kur’anom.
Vjeruju u to da će Allah dž.š., postupati sa umrlom djecom onako kako On bude htio – ako bude htio kazniće ih, a ako bude htio postupiće sa njima drugačije.
Vjeruju u to da Allah dž.š., zna što će robovi Njegovi činiti, pa je i zapisao da će se to desiti.
Vjeruju da je sve u Allahovoj dž.š., ruci.
Smatraju utemeljenim i propisanim sabur i strpljivost onda kada je Allahov dž.š., hukm u pitanju (propis-odredba). Smatraju propisanim postupati po onome što je Allah dž.š., naredio, i kloniti se od onoga što je Allah dž.š., zabranio!
Smatraju nužnim iskrenost pri djelima, kao i upućivanje nasihata muslimanima! Allahu dž.š., robuju kada su u pitanju pobožnjaci, i upućuju savjet i nasihat džema’atu muslimana!
Klone se velikih grijeha, zinaluka i bluda, laži, plemensko-nacionalne pristrasnosti, uzdizanja i oholosti, potcjenjivanja ljudi, umišljenosti.
Smatraju da se treba kloniti onih koji pozivaju novotarijama, a zauzeti se učenjem Kur’ana, bilježenjem hadisa, studiranjem fikha, uz obaveznu skromnost, poniznost i smirenost, lijepo ponašanje, dobročinstvo, ustezanje od ezijjeta ostalih, ne bavljenje gibetom, nemimetom i širenjem fesada, uz rad i posao radi stjecanja nafake – jela i pića.
Ovo je ono što, u globalu, oni drugima naređuju i sami ga praktikuju i vjeruju, i za sve što smo naveli oni imaju dokaze i predaje, i ovog smo stava i mi (ve ilejhi nezhebu!), a tevfika nema ako ga Allah dž.š., ne dadne; On nam je dovoljan, i divan li je On oslonac. Od Njega pomoći tražimo, na Njega se oslanjamo, i Njemu ćemo se vratiti!
Imam ‘Ali b. Isma’il el-Eš’ari, Ebul-Hasen
Izvadak iz djela:
Mekalatul-Islamijjin, 1/297.
Prijevod sa arapskog jezika: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Je li dozvoljeno kupiti crkvu i preinačiti je u džamiju?
Imam el-Zehebi rhm., bilježi od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Imam Ebul-Tajjib Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim el-Abadi rhm., u kviše
Imam el-Zehebi rhm., bilježi od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)
Imam Ebul-Tajjib Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim el-Abadi rhm., u komentaru ovog hadisa kaže: „Tavagit je množina od riječi tagut, a to je kuća-hram u kojoj se nalazi neki idol-kip, kojeg ljudi obožavaju s ciljem da ih približi Allahu dž.š., po njihovoj tvrdnji, a Osmanu b. Ebil-Asu r.a., el-Sekafiju, Poslanik s.a.w.s., naređuje da gradi džamiju na mjestu ta’ifskih taguta, onda kada ga je imenovao za namjesnika Taifa. Ovaj hadis nam ukazuje na to da je dozvoljeno u mesdžid-džamiju, preinačiti crkvu ili sinagogu kao i ostale idolopokloničke hramove, što je bila praksa brojnih ashaba onda kada su oslobađali brojne gradove-države: na mjestima njihovih idolopokloničkih hramova ashabi bi pravili džamije-mesdžide, za muslimane, i mijenjali bi im pravac mihraba. Ovako se postupalo zbog toga da bi se nevjerstvo i nevjernici ponizili zbog toga što obožavaju i robuju nekom drugom mimo Allaha dž.š.. Po ovom sunnetu je postupio i kralj Indije, pravedni sultan Alim Kebir Allah mu se smilovao, koji je napravio bezbroj džamija na mjestima gdje su se nalazili hinduski idolopoklonički hramovi, Allah ih ponizio!“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud šerh Sunen Ebi Davud, br.380.)
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je imao u praksi ispoljavati javna odličja islama (še’airul-islam), na mjestima na kojima su nevjernici ispoljavali javna odličja nevjerstva (še’airul-kufri), kao i svoje neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Ovo je bila Njegova praksa s.a.w.s. tj. uspostava odličja Tevhida na mjestima na kojima su bila uspostavljena odličja kufra i širka, kao što je Poslanik s.a.w.s., naredio izgradnju mesdžida-džamije na mjestu gdje je stajao njihov kip Lat!“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 2/270.)
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: Mustehabb je formirati mesdžid-džamiju na mjestu tagutskih hramova, kako bi se samo Allahu dž.š., ibadetilo i robovalo, te kako mu se širk više ne bi činio na mjestu gdje se neko drugi obožavao mimo Njega shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ovo je propis za svaki objekat u kojem se obožava neko drugi mimo Allaha dž.š. – da se taj objekat poruši i da se od njega napravi mesdžid ako su muslimani u potrebi za džamijom na tom mjestu, a ako nisu u potrebi za džamijom onda će imam-država, konfiskovati tu imovinu za opšte svrhe.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad fi Hedji Hajril-Ibad, 3/602.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Islamska ulema je složna na tome da je ispravan namaz čovjeku koji ga obavi u crkvi ili sinagogi ali na čistom mjestu! – shodno predaji od imama Buharije u kojoj stoji da je Ibnu Abbas r.a., klanjao namaz u sinagogi ako u njoj ne bi imalo slika-kipova. Ebu Davud bilježi predaju od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 8/255.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Sunnet Poslanika s.a.w.s., nam potvrđuje dozvoljenost uzimanja sinagoga i crkvi za džamije, shodno predaji od Talek b. Alije koji kaže: „Došli smo sa jednom delegacijom kod Poslanika s.a.w.s., pa smo mu dali prisegu na vjernost i klanjali smo s njime, i obavijestili smo ga da u našem mjestu ima jedan hram – pa smo mu potražili da nam dadne preostalu vodu od njegovog abdesta što on i učinje, abdesti se, ispra svoja usta, nali tu vodu u jednu posudu, pa nam reče: Idite, pa kada dođete u vaše mjesto, srušite taj vaš hram, i poprskajte to mjesto ovom vodom, i napravite na tom mjestu džamiju. Rekosmo: Naše mjesto je daleko, a toplote su velike – ispariće nam voda? Poslanik s.a.w.s., reče: Slobodno dolijevajte vode – samo će joj dobrotu povećati. Pođosmo sve dok ne stigosmo u naše mjesto, pa smo srušili naš hram, njegovo mjesto smo poprskali ovom vodom, i na tom mjestu smo napravili džamiju sa koje odmah proučismo ezan. Monah koji je bio u našem mjestu, iz plemena Tajji’, kada je čuo ezan samo reče: Poziv Istine! – i zaputi se ka dolini van grada i više ga nismo nikada vidjeli.“ (Sahih. Sunen el-Nesa’i, br.701.) – kao i predaji od Osmana b. Ebil-As r.a., koji kaže da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 10/52.)
Dr. Vehbi el-Zuhajli kaže: „Dozvoljena je izgradnja mesdžida – džamija, na mjestima crkvi ili sinagoga ili mušričkih mezarja koja su u fazi propadanja naravno nakon prethodnog čišćenja zemlje, shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) – i shodno predaji od Enesa r.a., u kojoj stoji: „Poslanikova s.a.w.s., džamija u Medini je napravljena na mjestu gdje su bili mušrički grobovi koji su prethodno iskopani.“ (Muutefekun alejh) Pokuđeno je ukrašavati džamije crvenom i žutom bojom, kao rezbarijama i ukrašavanjem – kako ne bi sve to ometalo srce i koncetraciju klanjača, a shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Neće nastupiti Sudnji Dan sve dok se ljudi ne počnu nadmetati u izgradnji džamija!“ (Muttefekun ‘alejh) (Pogledaj: el-Fikh el-Islami ve Edilletuhu, 1/489.; El-Medžmu’, imam Nevevi, 2/180.)
Šejh Ibrahim b. Salih el-Hudajri kaže: Poslanik s.a.w.s., je dozvolio da se mjesta širka i mušričkih bogomolja pretvaraju u mesdžide i džamije, što nam potvrđuje predaja od Osmana b. Ebil-‘Asa r.a., u kojoj stoji da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ako se bude reklo: U mušričkim bogomoljama ima grobova – namaz nad njima ili prema njima je haram! – reći će se: Da, ako je sigurno potvrđeno da na tom mjestu grobovi postoje – neće se tu klanjati namaz, pa makar takvo što bilo i u nekoj džamiji. Namaz prema grobu ili na grobu je haram i zabranjen – zbog čega će se grobovi otkopati i od džamija odstraniti. Mušrici nemaju hurmeta, a i shodno praksi i sunnetu Muhammeda s.a.w.s..“ (Pogledaj: Ahkamul-Mesadžid fil-Šeri’a el-Islamijja, 1/236.)
Šejh Ebu Ijas Mahmud b. Abdul-Latif b. Mahmud ‘Uvejdah kaže: „Dozvoljeno je u džamije-mesdžide, transformisati kršćanske crkve, jevrejske sinagoge, hinduske hramove kao i ostale mušričke hramove, naravno tako što će se prethodno, sa tih mjesta, ukloniti sve ono što je ružno i loše poput slika-kipova, idola, krstova i ostalih nevjerničkih obilježja. Od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)
Dozvoljeno je i groblja mušrička pretvarati u džamije-mesdžide nakon njihovog iskopavanja i uklanjanja posmrtnih ostataka, shodno predaji od Enesa r.a., koja govori o izgradnju poslanikove s.a.w.s., džamije odmah po dolasku u Medinu, kada je Poslanik s.a.w.s., rekao:
„O Benu Nedždžar, recite mi kolika je cijena ove parcele? Rekoše: Ne tako nam Allaha, samo od Allaha tražimo da nam ovo naplati. Enes r.a., reče: Na toj parceli su se nalazili mušrički grobovi, duvarine i palme, pa je Poslanik s.a.w.s., naredio da se mušrički grobovi izmjeste, da se duvarine sruše, i da se palme prekinu. Palmina debla staviše u pravcu kible, a zidove sa strana napraviše od kamena. Dok su nosili kamen za džamiju, pjevali su…“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesa’i)
Ovo preinačavanje mušričkih bogomolja i grobalja se ne smije raditi na silu povređujući prava ehli-zimmeh (jevreja i kršćana, podanika islamske države) – takvo što nije dozvoljeno po Šeri’atu. Navedena praksa biće dozvoljena u slučaju da nevjernici određenog mjesta prime islam, ili da određene mušričke bogomolje budu napuštene ili u slučaju da naprave bogomolju suprotno pravilima ehli-zimmeh – u ovakvim situacijama muslimanima se dozvoljava da takav hram preinače u džamiju ili u bilo koju drugu instituciju od opšte svrhe.“ (Pogledaj: el-Džami’ li-Ahkamil-Salat, 2/111.)
Šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: „Ako su taguti-kipovi otklonjeni, i na njihovom mjestu se napravi mesdžid-džamija – nema ničeg strašnog u tome, jer je pravilo da je ispravan namaz onaj koji je obavljen na čistom mjestu, izuzev mjesta na kojima je Poslanik s.a.w.s., eksplicite zabranio da se klanja.“ (Pogledaj: Šerhu Sunen Ebi Davud, 3/303.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Je li neznanje opravdanje u pitanjima vjerovanja i akide?
Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite mviše
Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite me, i spalite, i pepeo mi po moru bacite…” (hadis), kada je rekao:
“Ovaj čovjek je mislio da ako bude razasut na ovakav način, da Allah dž.š., nije u stanju, i da ga ne može ponovo sakupiti i sastaviti – a sve redom od negiranja Allahove dž.š., moći, te negiranja ponovnog proživljenja tijela, pa makar i bila razasuta, sve navedeno je kufr/nevjerstvo, ali je ova osoba, pored imana u Allaha dž.š., i imana u njegov emr, i pored straha od Njega bila džahil/neznalica, dallun/lutalica u rezonovanju, muhti’un/griješnik, što mu je Allah i oprostio. Navedeni hadis je veoma decidan i jasan (sarih), da je spomenuta osoba željela to da ne bude proživljena kada se na onakav način rasturi, a u najmanju ruku je sumnjala u buduće proživljenje što je kufr/nevjerstvo – ako se protivu osobe koja ovu stvar negira uspostavi poslanički dokaz biće osuđena na nevjerstvo, jer nam takvo postupanje jasno ukazuje na nevjerstvo dotične osobe u Allaha uzvišenog!”
Spominjali smo i stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po pitanju konkretnog proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom kada kaže:
“Zato sam često puta znao poručiti Džehmijama, bilo da su u pitanju “Hululijje” ili “Nufati”, koji negirahu to da je Allah, dž.š., iznad ‘Arša, i to onda kada je iskušenje njima naišlo (mihna): “Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – kufr/nevjerstvo, ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili).” Ova je poruka bila upućena džehmijskoj ulemi, kadijama, šejhovima, vojskovođama…
Osnova njihovog džehla i neznanja su logičke nejasnoće (šubuhat ‘aklijjeh), koje su im nastale u glavi uslijed nedostatka sahih predaja, i sahih logike! Zbog svega ovoga, nismo na njihov džehl i izmišljanje uzvratili tekfirom, isto kao kada određena osoba lažno posvjedoči protivu druge, ili je potvori za razvrat, nema pravo, povrijeđena osoba, uzvratiti mu istom mjerom tj. da lažno svjedoči protivu njega, ili da ga potvori za razvrat.”
Navedena pitanja spadaju u temelje i osnove vjere (usulud-din), u kojima nemaju prava ostale pravdati neznanjem – oni koji smatraju da neznanje ne može biti opravdanje!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pojašnjava neispravnost dijeljenja propisa vjere na temeljne propise/usul, zbog kojih će osoba koja ih zanegira postati nevjernikom, ili osoba koja u njima bude griješila, i na sporedne propise/furu’, zbog kojih osoba koja ih bude zanegirala neće postati nevjernikom, kao ni osoba koja u tim pitanjima bude griješila. On kaže da ovakvo dijeljenje propisa vjere nema nikakve osnove kod selefa – niti kod ashaba, niti kod tabi’ina, i takva podjela islamskih propisa je sama po sebi kontradiktorna!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Što se tiče stavova koji vode nevjerstvu osobu koja ih bude zastupala: Možda do dotične osobe nisu stigli dokazi koji bi iziskivali nužnu spoznaju istine, a možda su mu dokazi i došli – ali putem kojeg ih nije smatrao vjerodostojnim, ili ih nije dobro razumio, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće zbog kojih će biti opravdan kod Allaha dž.š.. Ko se od vjernika bude zalagao na putu spoznaje istine, i na tome putu pogriješi – Allah dž.š., će mu oprostiti grijeh – ne bitno koje vrste on bio, i ne bitno bilo to pitanje teoretske (nezarijjeh), ili praktične (‘amelijje), naravi!
Na ovom stanovištu su bili poslanikovi ashabi, kao i enormna većina imama islama! Oni nisu djelili propise na primarne/usul – koje ako čovjek zanegira postaje nevjernikom, i sekundarne/furu’ – koje ako čovjek zanegira ne postaje nevjernikom. Pravljenje razlike između prve vrste pitanja i njihovog naziva (mesa’ilul-usul), i između druge vrste pitanja, i njihovog naziva (mesa’ilul-furu’) – nema nikakvog utemeljenja, niti kod ashaba, niti kod tabi’ina – koji se za njima u dobru povedoše, niti od ikoga od imama!
Spomenuta podjela je preuzeta od mu’utezila, i njima sličnih novotara, a od njih ih preuzeše fakihi koji ova pitanja navode u svojim knjigama, i ova podjela je očita kontradiktornost (mutenakid)!
Osobi koja vjerske propise dijeli na primarne/usul, i sekundarne/furu’, propise, se postavlja pitanje: Šta je definicija primarnih/usul pitanja, pri kojima će čovjek postati nevjernikom, u slučaju da tu pogriješi, i koja je to nit koja dijeli ta pitanja od sekundarnih/furu’ pitanja?
Ako kaže: Primarna/usul, pitanja su propisi ubjeđenja (mesa’ilul-i’itikad), dok su sekundarna/furu’ pitanja – praktični propisi (mesa’ilul-‘amel) – biće mu rečeno: Ulema se razilazi u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili ne; i u tome ko je vrijedniji: Osman ili Alija, kao i po pitanju mnogih značenja kur’anskih ajeta, kao i razilaženja u stručnoj ocjeni brojnih hadisa koji spadaju u domen ubjeđenja/postupanja – ali pri kojima nema kufra – uz opštu saglasnost svih! Obaveznost, zekata, posta, hadždža, kao i zabranjenost nemorala i alkohola – spada u praktični dio propisa (mesa’il ‘amelijjeh), ali će osoba koja ih zanegira (el-munkiru leha), postati nevjernikom – uz opštu saglasnost svih!
Ako bude rekao: Primarna/usul pitanja su kategorički jasna pitanja (el-mesa’il el-kat’ijjeh), biće mu rečeno: Veliki broj praktičnih pitanja (mesa’ilul-‘amel), su kategorički jasna pitanja, dok, za razliku od njih, veliki broj teoretskih pitanja (mesa’ilul-‘ilm), ne pripadaju skupini kategorički jasnih pitanja!
Relativno je to da li je neko pitanje kategorično ili ne! Za nekog čovjeka će određeno pitanje biti kategorično, zbog ličnog upoznavanja sa dokazom koji ga je ubjedio u kategoričnost nečega, poput osobe koja se susrela sa tekstom od Poslanika s.a.w.s., čije značenje je shvatila, dok, za drugog čovjeka, isti taj tekst, neće biti ni na stepenu nekategoričnosti (zannijjeh), a kamo li na stepenu kategoričnosti (kat’ijjeh) – jer mu dotični tekst nije dostavljen, ili, po njegovim standardima, nije bio ispravan, ili ga nije mogao razumjeti.
U sihahu se bilježi predaja od Poslanika s.a.w.s., koja govori o čovjeku koji je ostavio oporuku svojoj porodici, riječima: “Kada umrem – spalite me, potom mi pepeo pokupite, a zatim ga u rijeku bacite! Ako me Allah dž.š., bude mogao sakupiti – kazniće me kaznom kakvom, do tada, nikoga nije kaznio! Allah dž.š., naredi kopnu – pa povrati njegove ostatke, a isto tako i moru – pa more povrati njegove ostatke! Allah dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Reče: Strah od Tebe, ja Rabbi – nakon čega mu Allah dž.š., oprosti grijehe!”
Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu dž.š., moć, kao i u proživljenje; čak je smatrao da nikako neće biti ni vraćen, i da Allah dž.š., nije u stanju njegov pepeo sakupiti – na što mu je Allah dž.š., uzvratio oprostom!
Ovdje imamo za cilj ukazati na to da su stavovi imama zasnovani na ovoj podjeli tj. vrsta i pojedinac (el-nev’u vel-‘ajnu), i zbog toga jedna grupa ljudi bilježi, tobože, njihovo razilaženje po tim pitanjima – ali, u stvari, oni nisu dokučili tajnu njihovih riječi i stavova! Neki npr., bilježe da imam Ahmed rhm., ima dva mišljenja po pitanju tekfira novotara, smatrajući tekfir murdžija i ši’ija – koji daju prednost Aliji r.a., nad drugima, pitanjem oko kojeg postoji razilaženje uleme, gdje će, neki, možda i preferirati mišljenje tekfira tih ljudi, kao i osudu na vječni boravak u vatri – što nikako nije mezheb imama Ahmeda rhm., niti bilo kojeg od imama islama!
Imam Ahmed rhm., ne tekfiri murdžije – one koji kažu iman su riječi bez dijela, i on ne tekfiri osobu koja daje prednost Aliji r.a., nad Osmanom! Njegovi stavovi su više nego jasni da on ne tekfiri haridžije, niti kaderije, i sl.! Tekfirio je džehmijje – one koji su negirali Allahova imena i svojstva, jer su njihovi stavovi bili sušta suprotnost onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., kao i zbog toga što je suština njihovih stavova bila negiranje samog Stvoritelja (ta’atilul-halik)!
Imam Ahmed rhm., je bio iskušan njima sve dok nije pronikao u suštinu njihovih stavova, uvidjevši to da se takvi stavovi zasnivaju na pravom bezbožništvu (ta’atil), mada je tekfir džehmijja opšte-poznata stvar kod selefa i imama, ali, ono što je bitno jeste to, da ih imam Ahmed rhm., nije tekfirio poimenično, jer osoba koja poziva nečemu je gora od one koja to ne radi, kao i osoba koja kažnjava svog neistomišljenika biva gorom od one koja samo svojim stavovima poziva, dok onaj koji tekfiri svog neistomišljenika biva gorim od onoga koji ga kažnjava.
Tadašnji vladari/vulatul-umur, su zastupali džehmijske stavove, tipa: “Kur’an je stvoren”; ili: “Allah dž.š., neće biti viđen na ahiretu”, itd., i pozivali su narod tome, stavljajući ih zbog svega toga na kušnju, kažnjavajući ih – ako im se ne bi odazvali, i na kraju svega tekfireći ih zbog neprihvatanja njihovih stavova! Ako bi nekog i uhapsili – ne bi bio pušten iz zatvora sve dok taj ne bi prihvatio džehmijske stavove tj. “da je Kur’an stvoren” itd.. Ko nije bio džehmijskih stavova ne bi bio postavljen na određenu poziciju, niti bi dobijao pomoć iz bejtul-mala!?
I pored svega navedenog, imam Ahmed, Allah mu se smilovao, bi im činio terehhum riječima: “Allah im se smilovao”, molio je Allaha dž.š., za oprost njima (istigfar), jer mu je bilo jasno da oni nisu svjesni toga da svojim stavovima poriču Poslanika s.a.w.s., niti toga da svojim stavovima negiraju ono s čime je On s.a.w.s., došao. Činili su te’vil – prilikom čega su pogriješili, slijepo se povodeći (taklid), za onima koji ih tim stavovima podučiše!
Isti je slučaj i sa imam Šafijom rhm., onda kada je rekao Hafsu el-Ferdu, koji je smatrao da je Kur’an stvoren: “Uznevjerovao si u Allaha dž.š.” – pojašnjavajući mu to da je njegov stav nevjerstvo, ali u isto vrijeme ne osuđuje Hafsa na riddet i otpadništvo od vjere zbog toga, jer protivu njega još nije uspostavljen dokaz kojeg, ako bi odbio, postao bi nevjernikom. Da je imam Šafija rhm., bio ubjeđenja da je Hafs murtedd – ubio bi ga, ali mi znamo da imam Šafija rhm., u svojim knjigama, jasno izjavljuje to da će se svjedočenje novotara ipak prihvatati, i da će se namaz za njima obavljati!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže da je pitanje tekfira u uskoj sprezi sa pitanjem uspostave dokaza/kijamul-hudždže, bez obzira na to da li određeno pitanje spada u propise vjerovanja/’aka’id, ili u propise fikha, ili su u putanju mutevatir vanjski farzovi i sl.. On kaže:
“Što se tiče ostala četiri farza islama, ako čovjek zanegira obaveznost nekog od tih propisa – nakon uspostave dokaza protivu njega – ta osoba je nevjernik/kafir, a isti će slučaj biti i sa osobom koja zanegira zabranjenost nekog od jasnih i mutevatir harama poput razvrata, nasilja, laži, alkohola i tome slično.
Što se tiče osobe nad kojim nije uspostavljen dokaz – poput osobe nove u vjeri, ili osobe koja je rasla u mjestu neznanja/badija, do koje nisu stigli islamski propisi i tome slično, ili je osoba pogriješila misleći da oni koji povjeruju i dobra djela rade bivaju oslobođeni zabrane konzumiranja alkohola kao što su u tome pogriješili oni koje je Omer r.a., pozvao na pokajanje, i tome slično, takvi će se pozvati na pokajanje, i protivu njih će se uspostaviti dokaz, pa ako i dalje nastave sa svojim nedjelima uznevjerovat će – a nevjernicima neće biti proglašeni prije toga, isto kao što ni ashabi r.a., nisu Kudamu b. Maz’una r.a., osudili na nevjerstvo/kufr, onda kada su pogriješili pogrešno shvaćajući određen propis.”
Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Najispravnije mišljenje/tahkik, po ovom pitanju je slijedeće: Nekada će određene riječi biti nevjerstvo/kufr, poput džehmijskih izjava “Allah nema moć govora”, ili “Allah neće biti viđen na ahiretu” – kada neki ljudi neće primjetiti da je u pitanju nevjerstvo/kufr, tako da će se uopšteno tekfiriti oni koji ta mišljenja zastupaju, kao što su pripadnici selefa i govorili: “ko bude smatrao da je Kur’an stvoren – nevjernik je”, ili “ko smatra da Allah neće biti viđen na ahiretu – nevjernik je” – ali pripadnici selefa nisu poimenice tekfirili ljude sve dok protivu takvih ne bi bio uspostavljen dokaz kao što je to pojašnjeno ranije.
Isti je slučaj i sa onima koji negiraju obaveznost namaza ili zekata, ili ohalaljuju alkohol i blud, ili pogrešno rezonuju određene stvari/te’vil – prisutnost ovih propisa međ’ muslimanima je jača nego li prisutnost onih prvih, pa ako se osoba koja pogrešno tumači i griješi u ovim propisima ne proglašava nevjernikom sve dok se ne upozna sa tim propisima, i pokajanju pozove, kao što su postupili ashabi sa skupinom onih koji su ohalali alkohol, onda će biti preče da se zbog drugih pitanja neće proglašavati nevjernikom!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Status murtedda: Murtedd je osoba koja obožava nekog drugog pored Allaha dž.š., ili mrzi Poslanika s.a.w.s., i ono s čime je on došao, ili ostavi srčano negiranje zla, ili umisli da se neko od ashaba, tabi’ina ili tebe’i tabi’ina borio sa nevjernicima (protivu muslimana), ili da je to dozvoljeno, ili je u pitanju osoba koja zanegira nešto oko čega postoji konsenzus, ili uzme sebi nešto za posrednika, na šta se oslanja, i od čega nešto traži i moli. Ko bude sumnjao u neko od Allahovih dž.š., svojstava – a jedan je od onih za koje se pretpostavlja da to pitanje zna – postao je murteddom, a ako je jedan od onih – za koje se pretpostavlja da to pitanje ne zna – nije postao murteddom. Zbog ovoga Poslanik s.a.w.s., nije tekfirio čovjeka koji je sumnjao u Allahovu dž.š., moć, i ponovno oživljenje, jer se takvo što ne radi osim nakon dostavljanja poslanice, kao što je Ajša r.a., rekla: “Zar Allah dž.š., zna sve ono što ljudi skrivaju!? Poslanik s.a.w.s., reče: Da.”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Svaka osoba koja bude vršila određeni ibadet – koji joj je zabranjen, ali ona to nije znala, a taj ibadet spada u grupu propisanih ibadeta, poput: osobe koja klanja namaz u zabranjenom vaktu – do te osobe je stigla opšta naredba obavljanja namaza, ali do iste te osobe nije stigla i zabrana obavljanja namaza u određenim periodima dana, ili je bila u pitanju osoba koja se pridržava određenog dokaza koji je inače nadjačan (merdžuh), poput klanjanja dva rekata namaza poslije ikindijskog farza što je bila praksa jednog dijela selefa, jer je to Poslanik s.a.w.s., učinio, ili poput namaza u pogledu kojih se bilježe slabe/da’if, ili lažne/mevdu’, predaje poput namaza “Elfijje” koji se klanja polovinom Ša’abana, ili početkom Redžeba, ili “Tesbih-namaz” kojeg je dozvoljavao Abdullah b. Mubarek rhm., i ostali.
Dakle, ako ovi namazi spadaju u općenitost pohvaljenosti obavljanja namaza, a do osobe nije stigao dokaz koji iziskuje njihovu zabranjenost, osoba će imati nagradu za takvo postupanje; ako određen namaz bude sadržavao u sebi zabranjenost s jedne strane, a čovjek neće znati da je u pitanju novotarija koja se uzima za javno obilježje, zbog koje se ljudi okupljaju svake godine, to će biti slično izmišljanju šestog namaza. Ako određena osoba bude htjela klanjati takav namaz nemajući nikakva hadisa po tom pitanju – neće imati prava na takvo postupanje, ali ako je u pitanju postojanje hadisa za kojeg su smatrali da je sahih, u čemu su pogriješili – takvo što će im biti oprošteno, i imaće nagradu za to zbog općenitosti propisa obavljanja namaza, što će isto važiti i za post na dan Bajrama, ako osoba ne bude znala da je to zabranjeno.
Suprotno navedenom su djela koja nisu propisana poput širka. Za takva djela nema nagrade, i ako Allah dž.š., ne kažnjava počinioce tog djela izuzev nakon dosezanja poslanice do njih, kao što Allah dž.š., kaže: “Ne bi smo kažnjavali sve dok poslanika ne bi poslali!” (el-Isra’, 15.)
Ova osoba, i ako neće biti kažnjena zbog tog postupka, neće biti ni nagrađena za njih, jer Allah dž.š., kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Furkan, 23.)
Ibnul-Mubarek rhm., kaže: To su djela koja su ljudi činili radi nekog drugog, a ne radi Allaha! Mudžahid kaže: To su djela koja nisu kabul. Allah dž.š., kaže: “Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!” (Ibrahim, 18.) tj. djela ovih ljudi su propala, i neće imati za njih nikakve nagrade.
Ako im je Poslanik s.a.w.s., zabranio određena djela za činiti, i te zabrane se ne budu pridržavali biće kažnjeni. Dakle kažnjavanje zbog takvih djela će biti uslovljeno dostavljanjem poslanice poslanika (teblig), a što se tiče propadanja samih djela to će biti zbog toga što takvo postupanje u osnovi nije propisano. Svaki ibadet koji nije propisan on mora biti zabranjen.
Ako određena osoba bude znala da je to djelo zabranjeno, pa ga učini, zaslužna je kazne, a ako ne bude znala – nije zaslužna kazne!
Ako određena osoba bude imala ubjeđenje da joj je takvo postupanje propisano – a djelo spada u grupu propisanih ibadeta, imaće nagradu za to djelo, a ako je to djelo – djelo širka, ne postoji ni jedno djelo širka koje je propisano – ali će neki ljudi smatrati neke vrste širka naređenim i propisanim!
Ova osoba nije mudžtehid, jer osoba koja je mudžtehid mora slijediti šeri’atski dokaz, a po ovim pitanjima nema šeri’atskog dokaza, ali, može se desiti da određena osoba postupa po sebi svojstvenom idžtihadu a to je taklid tj. slijepo slijeđenje šejhova i alima koji ta djela rade, jer oni to rade zbog toga što smatraju da su ta djela korisna, ili su čuli za neki hadis po tom pitanju koji je laž. Ako se protivu ovakvih osoba ne uspostavi dokaz neće biti kažnjavani, a što se tiče sevaba možda će biti i nagrađeni jer su jači od ostalih pripadnika svoje vrste, a što se tiče sevaba približivanja Allahu dž.š. – toga nema putem ovakvih djela!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Ko nekom drugom mimo Allaha dž.š., potvrdi ono što pripada samo Allahu dž.š. – takva osoba je nevjernik – ako protivu njega bude uspostavljen dokaz (kijamul-hudždže), kojeg ako ostavi uznevjerovat će!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Nakon lične spoznaje onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., neizbježno znamo to da ummetu nije propisano da dove upućuju ikome od mrtvaca, bilo da su poslanici, ili dobri, ili ostali ljudi u pitanju, niti uz korišćenje riječi “istigasa”, i njoj sličnih riječi, niti uz korišćenje riječi “isti’aza”, i njoj sličnih izraza, isto kao što ummetu nije propisano to da sedždu čine nekome mimo Njega, bilo mrtvom ili živom, i sl., već vrlo dobro znamo to da je Allah dž.š., zabranio činjenje ovih stvari, jer su to djela širka, kojeg je Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranio, ali zbog velikog neznanja (galebetul-džehl), i slabog poznavanja tragova poslanstva (killetul-‘ilm bi asaril-risaleh), kod velikog broja zadnjih generacija – ljudi se neće proglašavati nevjernicima zbog toga – sve dok im se ne pojasni ono s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., a čemu kontriraju svojom praksom!
Ovo pitanje nisam pojasnio čovjeku koji poznaje osnove islama, a da ga odmah nije shvatio i razumio, priznajući da je to osnova i temelj islama!
Jedan od velikih šejhova, ‘arifa međ’ nama, je rekao: “Ovo što si nam sada objasnio je nešto najvrijednije” – jer je bio svjestan toga da je ovo temeljna stvar islama!”
Iz svega navedenog možemo sažeti mezheb šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po ovom pitanju, u slijedećem: “Ko počini neko djelo nevjerstva – ne bitno da li je riječ o propisu ubjeđenja/’aka’id, ili praktike/ahkam, i ne bitno da li je u pitanju jasno/zahir, ili manje jasno/hafijj, pitanje, pa makar bilo i djelo širka u pitanju – a ne zna stav islama po tom pitanju, poput osobe nove u islamu, ili osobe koja je porasla u badiji/mjestu neznanja – takva osoba se neće proglasiti nevjernikom sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, a Allah najbolje zna!”
dr. Muhammed b. Abdullah b. ‘Ali el-Vuhejbi
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam “Sultanija” džamije, Plav, CG
Pruzeto sa minber.ba
Vidi manjeKoja je najvjerodostojnija šiitska knjiga?
Primjetno je da mnogi vjernici praktičari sa našeg govornog podneblja nisu dovoljno upoznati sa osnovama šiitskog vjerovanja. Rijetki su oni koji podrobnije poznaju razlike i suštinu vjerovanja ove sekte koja se polahko ali sigurno širi među bosanskim muslimanima. Širenju šiizma u našoj domovini svaviše
Primjetno je da mnogi vjernici praktičari sa našeg govornog podneblja nisu dovoljno upoznati sa osnovama šiitskog vjerovanja. Rijetki su oni koji podrobnije poznaju razlike i suštinu vjerovanja ove sekte koja se polahko ali sigurno širi među bosanskim muslimanima. Širenju šiizma u našoj domovini svakako je doprinijela i neobaviještenost muslimana o osnovama šitskog vjerovanja i njihovim najvjerodostojnim knjigama.
Osam je glavnih knjiga na koje se šije dvanaestoimamije oslanjaju kada su u pitanju predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovih imama. Ove knjige šiitska ulema naziva ‘Osam sveobuhvatnih’. Mi ćemo se ukratko osvrnuti na njihovu prvu i najvjerodostojniju knjigu.
Muhamed b. Jakub el-Kulejni (329. A.H.) u periodu od dvadeset godina, napisao je knjigu poznatu pod nazivom ‘El-Kafi’ (Dovoljan). Riječ je o šiitskoj hadiskoj zbirci čiji prvi dio obrađuje akaidske teme i nosi naziv ‘Usulul-Kafi’ dok je drugi dio posvećen fikhskoj tematici i nazvan je ‘Furu’l-Kafi’. Iako se šitski učenjaci razilaze po pitanju broja predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju oni se ipak slažu na činjenici da broj predaja nije manji od šesnaest hiljada. Hvaleći sopstveno djelo, Kulejni veli da je ‘Kafi’ predočio šiitskom posljednjem, skrivenom imamu koji je kazao: “Ovo je dovoljno (kafi) našim sljedbenicima.“ (Mukadimetul-Kafi, 1/25)
Šiitska ulema o Kafiju
Šiije smatraju da je Kulejnijev Kafi daleko vjerodostojniji od Buharijinog Sahiha. Shodno ovome, Kafi je, prema njihovom tumačenju, nakon Kur’ana najvjerodostojnija i najveličanstvenija knjiga ikad napisana. U samom uvodu Kulejni tvrdi da su sve predaje koje je naveo u Kafiju vjerodostojne (sahih) i zabilježene od povjerljivih prenosilaca te kao takve dovoljne svakom onome ko traga za znanjem i istinom. (Mukadimetul-Kafi, 1/7)
Šiitski učenjak Ali b. Ekber El-Gifari, u svome komentaru Kafija spominje jednoglasni konsenzus (idžma’) po pitanju vjerodostojnosti predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju.
Pogledajmo šta o Kafiju kažu neki od najvećih šiitskih učenjaka.
Hasan b. Fadl et-Tabresi kaže: „Kafi je među ostalim knjigama kao sunce među zvijezdama. Onaj ko pogleda iskreno neće biti u potrebi da provjerava njegove prenosioce, a ako opet pogleda iskreno biće zadovoljan i siguran da su hadisi u njemu vjerodostojni i ispravni.“ (Mustedrekul-Vesail, 3/532)
Abbas el-Kummi kaže: „Kafi je najbolja islamska knjiga i najveličanstvenije djelo kod šiija dvanaestoimamija kod kojih slična knjiga nije napisana. Muhamed Emin El-Istirabadi govoreći o vrijednostima Kafija veli: ‘Čuli smo od naših šejhova i učenjaka da u islamu nije napisana knjiga slična i dostojna Kafiju.“ (El-Kuna vel-elkab, 3/98)
Abdulhusejn Šerefuddin El-Musevi kaže: „Od svih knjiga najbolje su četiri na koje se šiije imamije oslanjaju u pitanjima vezanim za vjerovanja i propise, a od tih knjiga Kafi je najstarija, najveličanstvenija, najbolja i najvjerodostojnija.“ (El-Muradže’at, stavka br. 110)
El-Hur el-Amili kaže: „Autori najvjerodostojnih knjiga su ustvrdili da su predaje u njihovim knjigama vjerodostojne, pa ako imaš pouzdanje u ove autore onda moraš prihvatiti ono što kažu i ono što su prenijeli.“ (Vesailu-Š’ia, 20/104)
Prethodno spomenuti, a i mnogi drugi šiitski učenjaci, slažu se da je Kafi njihova najvjerodostojnija knjiga ikad napisana. Ako je Kafi, shodno njihovom svjedočenju, najvjerodostojnija knjiga, onda nema smetnje da pogledamo šta se u toj knjizi nalazi. U narednim redovima navest ćemo određene dijelove iz Kafija, naravno, riječ je o prevodu ali je original svakako dostupan onima koje žele da podrobnije izuče ovo djelo.
Pročitajte i razmislite da li zdrav razum prihvata ovakvo nešto? Da li je ovo vjera koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nama dostavio?
Imamet kao srž vjerovanja
Jedno od poglavlja svoje knjige Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju kada će umrijeti i da ne umiru osim svojevoljno.’ (Kafi, 1/258) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „…a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti.“ (Lukman, 34)
Jedno od narednih poglavlja Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju ono što je bilo, i ono što biva te da njima ništa nije skriveno.’ (Kafi, 1/260) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu“ (Ali Imran, 5) i kaže Uzvišeni: „On skriveno (gajb) zna i On gajb Svoj ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere.“ (El-Džin, 26-27)
Kulejni u svojoj knjizi spominje još jedno veoma diskutabilno poglavlje u kojem stoji da je posjeta Husejnovog, a.s. kabura vrijednija od dvadest hodoćašća u Mekki. (Kafi, 4/59)
U šitskom hadisi-kudsiju stoji da je Allah dž.š. rekao: „O Muhammede, Ja sam tebe i Aliju stvorio u svjetlosnoj formi kao dvije duše prije nego što sam stvorio nebesa, zemlju i Arš. Zatim sam spojio vaše dvije duše u jednu. Nakon toga sam tu jednu dušu podijelio na dvoje a zatim te dvije polovice na dvoje pa su to postale četiri duše. Muhammedova jedna, Alijina jedna te Hasanova i Husejnova po jedna. Zatim je Allah stvorio Fatimu od svjetla kao dušu bez tijela.“ (Kafi, 1/365)
Šije vjeruju da su Alija, radijallahu anhu i njegovi potomci jedini legitimni nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, potomaka čini okosnicu šitske sekte.
Šta Kulejni kaže o imametu i imamima?
Prenosi se od Ebu Abdullaha (Džafer b. Muhammed, šesti šiitski imam) da je rekao: „Ko za imama uzme nekog koga Allah nije odredio da bude imam taj je počinio širk.“ (Kafi, 1/305)
Neslijeđenje i nevjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, sljedbenika za sobom povlači tešku kaznu. Shodno jednoj predaji u Kafiju, odredište svih onih koji ne budu slijedili imame bit će Sekar (dio Džehennema). Ebu Abdullah prenosi predaju u kojoj navodi razlog zbog kojeg će ljudi ući u Sekar. Odgovor na pitanje: „Šta vas je dovelo u Sekar?“, glasi: Nismo bili od onih koji su slijedili imame.“ (Kafi, 1/347)
Na drugom mjestu Kulejni bilježi predaju od Ebu Abdullaha u kojoj stoji: „Allahove riječi: ‘…lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu.’, znače da je Allahov Poslanik korijen a Alija stablo dok su grane imami njihovi potomci.“ (Kafi, 1/355) Shodno onome što stoji u Kafiju jedini legitimni halifa nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem je Alija, radijallahu anhu, i on je ujedno prvi od dvanaest šiitskih imama. Šije uopće ne priznaju Ebu Bekra, radijallahu anhu, Omera, radijallahu anhu i Osmana, radijallahu anhu, kao legitimne halife. Shodno šiitskom vjerovanju Alija, radijallahu anhu, je prvi halifa a svi ostali šiitski imami dolaze iz njegove loze. Ako pogledamo predaju u kojoj su imami opisani s pravom se možemo zapitati da li su oni uopće bili ljudi. Naime, Ebu Džafer (Muhammed b. Ali el-Bakir, peti šiitski imam) prenosi sljedeću predaju u kojoj stoji: „Imam ima deset znakova: rađa se čist, obrezan, zemljom odmah kroči uzdignute glave izgovarajući dva šehadeta, ne odžunupi se nikad, oko njegovo spava ali ne i srce, ne zijeva niti se proteže, vidi iza sebe kao sto vidi i ispred sebe, njegov vjetar i izmet imaju miris miska.“ (Kafi, 1/319)
Magarac kao prenosioc
Jedna od najčudnijih predaja u Kulejnijevoj knjizi svakako je ona čiji je prenosilac ni manje ni više nego magarac. Da, riječ je o životinji a cijela predaja u čijem se lancu nalazi jedan magarac glasi ovako: “Od vladara pravovjernih (Alije, radijallahu anhu) se prenosi da je Ufejr – Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, magarac rekao: „O Allahov Poslaniče, dao bih za tebe i oca i majku, zaista mi je otac pričao a njemu njegov otac da je njegovog djeda otac rekao da je bio sa Nuhom a.s. na lađi, pa ga je Nuh a.s. pomilovao po sapinama i kazao: ‘Iz kičme ovog magarca izaći će magarac kojeg će jahati najodabraniji i posljednji Vjerovjesnik’, pa hvala Allahu koji me učinio tim magarcem.“ (Kafi, 1/237)
Ovo je kap iz mora predaja koje sadrži Kafi. Ako u njihovoj najvjerodostojnijoj knjizi nalazimo ovakve predaje, kakve tek predaje možemo naći u ostalim šiitskim knjigama. Iz ove i sličnih knjiga šije crpe svoja ubjeđenja. Njihova vjera počiva na temeljima koji su sagrađeni upravo na onome što sadrži Kafi i druge knjige. Naša je dužnost da se upoznamo sa njihovim vjerovanjem kako ne bismo potpali pod uticaj šiitskih misionara i zapali u ralje šitske sekte.
mr. Fahret Kadrić
Vidi manjeAsr, br. 41.
minber.ba