Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koje vrste ateizma postoje?
Ateizam je negiranje Božije egzistencije ili bezbožništvo. Metodi dokazivanja Božijeg postojanja, koje smo prethodno naveli, samo su neki od mnogobrojnih dokaza Božije egzistencije. Analogno tome, nema nijednog Ademovog sina koji u suštini negira postojanje Boga, iako su u dalekoj i skoroj historijiviše
Ateizam je negiranje Božije egzistencije ili bezbožništvo. Metodi dokazivanja Božijeg postojanja, koje smo prethodno naveli, samo su neki od mnogobrojnih dokaza Božije egzistencije. Analogno tome, nema nijednog Ademovog sina koji u suštini negira postojanje Boga, iako su u dalekoj i skoroj historiji postojali i postoje ljudi koji se deklariraju kao pristalice ateizma.
Prva vrsta: ateizma je filozofija materijalista (dehrijja) koji govore: “I oni vele: ‘Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi.’ A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.” (El-Džasije, 24.) Oni smatraju da se svijet održava sam od sebe i bez ikakvog uzroka, da je oduvijek i da nije prolazan! Također govore da postoji samo ovozemaljski život, jedni narodi izumiru, a drugi ih smjenjuju. Niječu postojanje Tvorca. Zato su govorili: “Jedino nas vrijeme uništi.” A Uzvišeni im odgovara: “A oni o tome baš ništa ne znaju.”
Njihova negacija Boga ne zasniva se na znanju niti na zdravoj pameti niti na opažanjima koja se primjećuju u svakodnevnom životu, ovu njihovu tvrdnju također negira razum i odbacuje ljudska priroda. To su njihove prazne misli i puste želje, kao što Uzvišeni kaže: “…oni samo nagađaju”.
Druga vrsta: je naturalizam, filozofski pogled na svijet koji smatra prirodu kao jedino što stvarno postoji, i duh njegove tvorevine svodi pod pojam prirode, te da je svijet djelo prirode, to jest da su sve biljke, životinje, neživa bića nastala sama od sebe i posljedica unutarnjih kretanja.
Odgovor ovoj vrsti ateista je jednostavan, nemoguće je da jedna stvar bude u isto vrijeme stvorenje i Stvoritelj. Kaže Uzvišeni: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?” (Et-Tur, 35.)
Priroda kojoj se pripisuje Božanska osobina stvaranja je spoj nepokretnih bića, slijepa, gluha, ne vidi, ne osjeća, pa kako može stvoriti živo biće koje govori, vidi, čuje, opaža, osjeća bol i nadu. Ko nešto nema, ne može ga drugome dati.
Treća vrsta: ateista su evolucionisti, pristalice evolucione teorije, filozofije koja se zasniva na tezi da je svijet postao „slučajno“. Sjedinjavanjem molekula i atoma igrom slučaja je došlo, na čist naturalistički način, do nastanka živih bića, te nastanka raznih vrsta stvorenja i to bez prethodnog planiranja i ustrojiteljstva kroz splet srećnih okolnosti (skoro sva zapadnoevropska filozofija zasniva se na tezi da je svijet postao „slučajno“ i da će vječno trajati).
Za pobijanje ove teorije dovoljno je shvatiti njeno osnovno pitanje koje od samog početka poništava teoriju evolucije. Savršeno stvorena nebesa, veličanstveno ustrojstvo koje vidimo u prirodi, precizna ravnoteža i tijek svega na ustaljenim pravilima koja se ne mijenjaju poništava evolucionizam. Kaže Uzvišeni: “To je djelo Allaha, Koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite.” (En-Neml, 88.) Kaže Uzvišeni: “Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje do svih njih dospijeva da biste vi znali da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!” (Et-Talak, 12.)
Četvrta vrsta ateizma je komunizam, komunisti govore: ‘’Nema Boga. Prestanite brinuti i uživajte u svome životu.’’ Postojali su kroz historiju i pojedinci koji su negirali postojanje Gospodara.
Primjer faraona: “A ko je Gospodar svjetova?’, upita faraon’’ (Eš-Šu‘ara, 23.), tj. ko je taj za koga ti Musa tvrdiš da je Gospodar svjetova osim mene. Isto tako, Nemrud, kralj Babilona, prepirao se s Ibrahimom o Gospodaru, a o čemu nas obavještava Uzvišeni: “Zar ne znaš za onoga koji se s Ibrahimom o Gospodaru njegovu prepirao, kada mu je Allah carstvo dao?! Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!’, on odgovori: ‘Ja život i smrt dajem!’ Ibrahim reče: ‘Allah čini da Sunce izlazi s istoka, pa učini ti da iziđe sa zapada!’ I nevjernik se zbuni! Allah doista silnike ne upućuje na Pravi put!” (El-Bekare, 258.)
Sve nabrojane vrste ateista su u suštini kontradiktorne sa onim što njihove duše osjećaju, pokušavaju ugušiti fitret i potrebu za Bogom koju je Allah Uzvišeni stvorio u svakome pojedincu, kao što kaže Uzvišeni: “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.'” (En-Neml, 14.) Ibnul-Kesir u svom tefsiru kaže: “I oni ih, nepravdni i oholi, porekoše”, bjelodano i javno, “ali su u sebi vjerovali da su istinita”, tj. spoznali su da su oni istina od Allaha, dž.š., ali su ostali tvrdoglavo odbili “nepravedni i oholi”, tj. nepravedni prema samima sebi, a tvrdoglavi u odbijanju da slijede Istinu, te zbog toga Uzvišeni kaže “pa pogledaj kako su skončali smutljivci“, tj. pa pogledaj kakva ih je stigla kazna, uništenje i potapanje do posljednjeg ujutro jednog dana. Sadržaj Allahovog upozorenja Kurejšijama, mušricima uopće i ostalim nevjernicima sljedbenicima Knjige i svima drugima koji niječu Muhammeda, s.a.v.s., je da će ih zadesiti ono što je zadesilo one prije njih, i to je preče da im se desi. Jer, Muhammed, a.s., veći je od Musaa, njegovi dokazi su bjelodaniji i jači. Usto su raniji poslanici najavljivali radosnu vijest o njegovom dolasku, neka je na njega i uopće na sve poslanike najvredniji salavat i najpotpuniji pozdrav.
Zato pogledaj kakva ih je stigla kazna, uništenje do posljednjeg.
Po knjizi: El-Akidetul-Mujessire, Dr. Ahmed el-Kadi
Preveo: Admir Zekić
Preuzeto sa minber.ba https://minber.ba/vrste-ateizma/
Vidi manjeGdje se spominje Poslanik Muhammed u Tevratu i Indžilu?
Uzvišeni Allah govori u Svojoj časnoj Knjizi o opisu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u ranijim nebeskim knjigama, kao naprimjer: “…kojeg oni kod sebe u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze” (El-A’araf, 157); “A kada Isa, sin Merjemin reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vaviše
Uzvišeni Allah govori u Svojoj časnoj Knjizi o opisu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u ranijim nebeskim knjigama, kao naprimjer: “…kojeg oni kod sebe u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze” (El-A’araf, 157); “A kada Isa, sin Merjemin reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat, i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći…'” (Es-Saff, 6).
Čak štaviše, Uzvišeni Allah je tako precizno opisao Svog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u prijašnjim knjigama, da ga oni koji poznaju ranije objave znaju kao što znaju svoju rođenu djecu. Rekao je Uzvišeni:
“Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prekrivaju.” (El-Bekare, 146.)
Pored brojnih promjena i iskrivljenosti kojima su bili izloženi Tevrat i Indžil, nalazimo u današnjoj Bibliji (Starom i Novom zavjetu) mnogobrojne nagovještaje dolaska Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov opis. Istraživači ove teme naveli su mnoštvo citata iz Starog i Novog zavjeta koji najavljuju Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, dolazak , a ovom prilikom progovorit ćemo o jednom takvom citatu:
U evanđelju po Ivanu (14:15) stoji da je Isa, alejhis-selam, rekao havarijjinima: “Ja ću uistinu otići, a doći će vam Paraklit, dah istine, neće govoriti od sebe nego će govoriti onako kako mu se kaže…”
U ovom tekstu primjećujemo da riječ “Paraklit” nije prevedena, iako je sav Indžil preveden. U nekim izdanjima Biblije umjesto “Paraklit” napisano je “on” – doći će vam on! Ko je to on i ko je “Paraklit”.
Originalni jezik Novog zavjeta je sirijanski, međutim, ne postoji nijedan sačuvan primjerak Novog zavjeta na tom jeziku. Najstariji sačuvani zapisi Novog zavjeta su na grčkom jeziku. “Paraklit” je riječ grčkog porijekla, a njeno značenje je hvaljeni. To je upravo značenje imena Muhammed jer je izvedeno iz riječi “hamd”, kao što se kaže “elhamdulillahi”, što znači “hvala Allahu”. U evanđelju po Bernabi je umjesto “Paraklit” jasno napisano ime Muhammed te da je to poslanik kojeg je najavio Isa i da je on posljednji poslanik.
Nekolicina orijentalista pokušala je poreći ovaj nagovještaj na krajnje neobičan način. Rekli su da je Muhammed sebi dao to ime nakon što je preselio u Medinu gdje se pomiješao sa kršćanima te je čitao u Indžilu o osobinama najavljenog poslanika i o njegovom imenu “Paraklit” ili na sirijanskom “Munhamena”. Svako ko ima iole uvida u biografiju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, dobro zna da mu je ime dao njegov djed Abdul-Muttalib kada se rodio kao siroče bez oca. Isto tako, opće je poznato da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije čitao niti pisao, kao što o tome Uzvišeni govori:
“Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao, inače, posumnjali bi oni što laži govore.”
Ovaj citat iz Novog zavjeta koji govori o Paraklitu u potpunosti je promijenio životni tok imama Ebu Muhammeda Abdullaha el-Mejurki et-Terdžumana (832. h.). Naime, on je bio jedan od najistaknutijih kršćanskih svećenika u svom vremenu, štaviše, bio je pripremljen da postane vrhovni crkveni poglavar – papa, međutim, kada je naišao na citat u Indžilu koji nagovještava Muhammedov dolazak, prihvatio je islam, nakon toga je napisao knjigu koju je naslovio “Dar razboritom u odgovoru pristalicama krsta”. Knjigu je podijelio na dva dijela. U prvom dijelu govori o svom prelasku na islam, a u drugom odgovara kršćanima na njihove zablude. Ukratko ćemo prenijeti njegovu priču o prihvatanju islama: “Moje porijeklo je iz Mejurke (u južnoj Španiji), moj otac nije imao djece osim mene. Kada sam navršio šest godina, predao me je učitelju – svećeniku pred kojim sam učio Indžil. Na iznenađenje svih, gotovo cijeli Indžil naučio sam napamet u toku dvije godine. Nakon toga, u narednih šest godina učio sam jezik Indžila i filozofiju. Zatim sam otputovao iz svog grada u drugi koji se zove Larde. Taj grad je u to vrijeme slovio za prijestolnicu kršćanskih učenjaka. U njemu je bilo hiljadu i petsto kršćanskih učenjaka. Glavni među njima bio je svećenik pred kojim su svi učili. Tu sam učio o prirodnim naukama i astronomiji u periodu od šest godina. Nakon toga sam u naredne četiri godine podučavan Indžilu i njegovom jeziku. Zatim sam otputovao u grad Blunija. To je jako velik grad u kojem su se skupljali učenici iz svih krajeva. Nastanio sam se u crkvi kod jednog velikog i poznatog svećenika koji se zvao Naklav Mirtil. Taj svećenik bio je posebno cijenjen i ugledan među kršćanima. Sva važna pitanja vezana za vjeru upućivana su njemu, iz dalekih krajeva, od careva i drugih. Uz pitanja dolazili bi i vrijedni pokloni kojima su željeli bereket, i bili bi sretni kada bi prihvatio njihove poklone. Pred tim svećenikom učio sam o temeljima kršćanstva i njegovim propisima. Nastojao sam da se zbližim s njim te sam ga služio i obavljao mnoge njegove poslove. Na kraju sam mu postao vrlo blizak i prisan. Dao mi je ključeve svojih dvora i odaja. Sve je meni prepustio, izuzev jedne male kućice unutar njegovog dvora u kojoj se osamljivao. Mislim da je to mjesto u kojem je čuvao skupocjene poklone koji su mu dolazili. Ostao sam tako uz njega deset godina, služeći ga i učeći od njega. Jednog dana taj svećenik se razbolio tako da nije došao na redovni čas. Dok su ga čekali, učenici su raspravljali o vjerskim temama, i tom prilikom dotaknuli su se citata u Indžilu: “Ja ću uistinu otići, a doći će vam nakon mene poslanik koji se zove Paraklit”. Raspravljali su o tom najavljenom poslaniku. Na koga se to odnosi? Svako od njih iznio je svoje mišljenje. Podvojili su se i žestoko raspravljali da bi se nakon toga razišli bez rezultata. Nakon toga otišao sam kod svećenika, koji je pitao o čemu se razgovaralo u njegovom odsustvu. Obavijestio sam ga kako smo se razišli po pitanju imena Paraklit i na koga se odnosi. Citirao sam mišljenja i odgovore učenika, a on me upita:
– A kako si ti odgovorio?
– Odgovorio sam kao što je rekao poznati komentator Indžila, sudija, taj i taj.
Rekao je:
– Dobar pokušaj, taj i taj je pogriješio, taj i taj gotovo da je blizu ispravnog odgovora, međutim, istina je nešto sasvim drugo. Pravo značenje tog imena znaju samo veliki učenjaci, a vi još uvijek znate samo malo!
Požurio sam da mu poljubim stopala govoreći:
– Poglavaru moj, ti znaš da sam ti došao iz dalekog kraja i evo već deset godina te hizmetim. Za to vrijeme sam od tebe naučio veliko znanje. Nadam se da ćeš me iz svoje dobrote poučiti i tom imenu!
Nakon toga starac je zaplakao i rekao mi:
– Sinko moj, doista si mi mnogo drag zbog svoje službe i posvećenosti meni. Poznavati ovo ime je jako korisno, ali se bojim da će to utjecati na tebe i da će te kršćani tada ubiti.
Rekao sam mu:
– Gospodine moj, Velikog mi Boga i Indžila i onog ko je s njim došao, neću ništa otkriti od onog što mi tajno kažeš osim uz tvoju dozvolu!
Rekao je:
– Onda, sinko moj, znaj da je Paraklit ime za muslimanskog poslanika Muhammeda i njemu je objavljena četvrta knjiga koju je spomenuo Danijel i da je njegova vjera, vjera istine, a njegovi sljedbenici su opisani u Indžilu!
Upitao sam:
– A šta kažeš o vjeri ovih kršćana?
– Sinko moj, kada bi kršćani bili na prvoj Isaovoj vjeri, bili bi na Allahovoj vjeri, jer Isa i svi poslanici pozivaju u Allahovu vjeru, međutim oni su vjeru promijenili i nevjernici postali!
Upitao sam:
– Gospodine moj, a kako se spasiti od toga?
– Sinko moj, prihvatanjem islama!
– A da li će se spasiti onaj ko ga prihvati?
– Da – rekao je – uspjet će na dunjaluku i na ahiretu!
Upitao sam:
– Gospodine moj, razuman čovjek izabire za sebe ono što je najbolje, pa ako znaš vrijednost islama, šta te sprečava da ga prihvatiš?
– Sinko moj, ovo što sam ti rekao, saznao sam tek kada sam ostario i oslabio, a da sam to saznao kada sam bio u tvojim godinama, sve bih ostavio i prihvatio islam – vjeru istine. Želja za dunjalukom je glava svake zablude! Ti vidiš na kakvom sam ja položaju kod kršćana i koliko sam ugledan i cijenjen. Vidiš kako mi imetak dolazi u izobilju. Kada bih ispoljio imalo naklonosti prema islamu, narod bi me odmah ubio. Ako bi i pretpostavili da im pobjegnem i pređem u muslimansku zemlju te im kažem da sam došao kao musliman, rekli bi: ”Sebi si korist donio ulaskom u islam – vjeru istine, zato nam ne prigovaraj zbog prihvatanja vjere kojom ćeš se spasiti od Allahove kazne.” Tako bih među njima bio stari starac, siromašan, preko devedeset godina, ne govorim njihovim jezikom i ne znaju moju vrijednost.
– Gospodine moj, savjetuješ li mi da odem među muslimane i prihvatim njihovu vjeru?
– Ako si pametan i želiš da se spasiš, požuri! Postići ćeš uspjeh na dunjaluku i ahiretu. Ali, sinko moj, ovo što ti sada kazah, niko nije čuo, zato ga drži u strogoj tajnosti. Ako nešto od toga otkriješ, odmah će te ubiti i ja ti neću moći pomoći. Znaj da ti ne vrijedi ako kažeš da sam ti ja to rekao, jer ja ću to poreći i meni će vjerovati, a tebi neće!
Obećao sam mu da ću tajnu čuvati. Spremio sam se za putovanje. Na rastanku mi je poželio puno sreće…
Otputovao je u Tunis gdje je prihvatio islam. Muslimani su ga lijepo prihvatili. Kada mu se rodio sin, dao mu je ime Muhammed.
Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/muhammed-sallallahu-alejhi-ve-sellem-u-tevratu-i-indilu/
Koje vrste nevjerstva postoje?
Kufr/nevjerstvo dijeli se na dvije vrste: Prvo: Kufr ekber – veliko nevjerstvo, koje svoga počinitelja vodi vječitom boravku u Džehennemu Drugo: Kufr asgar – malo nevjerstvo, čiji počinitelj zaslužuje džehennemsku kaznu, ali ne vječitu. Ovo nam potvrđuju sljedeći hadisi: “Dvije stvari kufra/nevjerstviše
Kufr/nevjerstvo dijeli se na dvije vrste: Prvo: Kufr ekber – veliko nevjerstvo, koje svoga počinitelja vodi vječitom boravku u Džehennemu Drugo: Kufr asgar – malo nevjerstvo, čiji počinitelj zaslužuje džehennemsku kaznu, ali ne vječitu. Ovo nam potvrđuju sljedeći hadisi:
“Dvije stvari kufra/nevjerstva zadržat će se u mom ummetu: diranje u porijeklo ljudi i naricanje za umrlim!”
“Ko bude općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu –uznevjerovao je – kefere, u ono što je objavljeno Muhammedu, s.a.v.s.!”
“Ko ode gataru ili vračaru i povjeruje mu u ono što kaže – uznevjerovao je – kefere, u ono što je Allah, dž.š., objavio Muhammedu, s.a.v.s.!”
“Nemojte poslije mene postajati nevjernici/kuffar, udarajući vratove jedni drugima!”
Ovo je Ibn Abbasovo, r.a., tumačenje kao i većine ashaba, kada su u pitanju Allahove dž.š., riječi: “Oni koji (se) ne vladaju po onome što je Allah objavio – takvi su nevjernici!” (El-Maide, 44.)
Ibn Abbas r.a., rekao je: “Ovo nije kufr/nevjerstvo koji izvodi iz vjere; kada čovjek ovo učini, pri sebi ima nevjerstva koje nije na stepenu nevjerstva u Allaha i u Sudnji dan!” Istog stava bio je i Tavus, rhm.
‘Ata, rhm., kaže: “U pitanju je nevjerstvo, ali ne ono pravo, i nasilje, ali ne ono pravo, i grijeh, ali ne onaj pravi!”
Neki su prokomentarisali ovaj ajet time da je u pitanju ostavljanje vladanja po onome što je Allah, dž.š., objavio – iz poricateljskih razloga. Ovog stava bio je ‘Ikrime, rhm., što je slabije mišljenje, jer je samo poricanje/džuhud, nevjerstvo, bez obzira vladao taj čovjek po šerijatu ili ne!
Neki su ajet prokomentarisali time da je u pitanju praksa nevladanja po cjelokupnom šerijatu, u šta spada i osnovni propis monoteizma/tevhida i prihvatanja islama. Ovo tumačenje bilježi se od Abdul-Aziza el-Kinanija, rhm., koje je daleko zbog toga što sama negacija koja je spomenuta u ajetu obuhvata nevladanje po objavi, u šta spada kako cjelokupno tako i djelimično nevladanje.
Neki su ajet protumačili time da je u pitanju namjerno vladanje po nečem drugom mimo onoga što je Allah, dž.š., objavio, ali ne zbog neznanja niti zbog greške u tumačenju. Ovaj stav imam El-Begavi, rhm., pripisuje većem broju uleme.
Neko je protumačio ajet time da se on odnosi na ehlu-kitabije: jevreje i kršćane. Ovog stava su Katade, Dahhak i ostali, samo što je ovaj stav u suprotnosti sa bukvalnim/zahir značenjem kur’anskih tekstova, čemu se neće pribjegavati.
Neko je protumačio ajet time da je u pitanju klasično nevjerstvo koje izvodi iz vjere islama!
Najispravnije mišljenje je da se hukm-vladanje/suđenje, po nečemu što Allah, dž.š., nije objavio, dijeli na dvije vrste, shodno halu i stanju u kojem se nalazi sami hakim/vladar-sudac:
1.Ako je ubjeđenja da je vladanje/suđenje po onome što je Allah, dž.š., objavio, obavezno, u određenom slučaju, i da je od toga odstupio zbog ‘isjana/neposlušnosti i grijeha, jer priznaje da je kao takav zaslužan Allahove, dž.š., kazne – takvo postupanje smatrat će se malim nevjerstvom.
2.Ako je ubjeđenja da je vladanje/suđenje, po onome što je Allah, dž.š., objavio, neobavezno, i da čovjek ima pravo birati po čemu će (se) vladati, i pored toga što zna da je u pitanju Allahova, dž.š., objava – takvo postupanje smatrat će se velikim nevjerstvom.
Ako čovjek ne bude poznavao šta je Allahova, dž.š., objava ili bude pogriješio u tome – takva osoba je grješnik koji ima status onih koji nešto pogrešno učine. Svi su grijesi malo nevjerstvo i oni su dijametralno suprotni zahvali/šukru, koji se ogleda u činjenju djela pokornosti Allahu, dž.š. Svačije postupanje je ili kufr/nevjerstvo, ili šukr/zahvala, ili nešto između, a Allah, dž.š., najbolje zna!
Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 1/337.
Autor: Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rhm.
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof. fikha
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/dvije-vrste-nevjerstva/
Koja su imanska pravila i principi?
Prvo pravilo: Osoba koja ispolji iman tj. prihvati i potvrdi šehadet ili je potomak roditelja muslimana ili je međ’ muslimanima odrastao od malena – a ne počini neka od jasnih djela nevjerstva koja čovjeka izvode iz islama, takva osoba će se smatrati muslimanom. Ko se smatra muslimanom to je zbog toviše
Prvo pravilo: Osoba koja ispolji iman tj. prihvati i potvrdi šehadet ili je potomak roditelja muslimana ili je međ’ muslimanima odrastao od malena – a ne počini neka od jasnih djela nevjerstva koja čovjeka izvode iz islama, takva osoba će se smatrati muslimanom. Ko se smatra muslimanom to je zbog toga što se njegova vanjština predala islamu, i ta osoba može biti od onih koji u svom srcu baštine iman/vjeru, ali može biti i od onih – da nas Allah sačuva – koji u svom srcu baštini kufr/nevjerstvo. Prva osoba je mu’min/vjernik, dok je druga osoba munafik/licemjer – ali ono što nas interesuje jeste da se dunjalučka pitanja temelje na ljudskim vanjštinama, dok se ljudske tajne i nutrine prepuštaju Allahu dž.š.!
Neki od učenjaka prigovaraju tome da se:
1. El-ihlas/iskrenost,
2. El-‘ilm/znanje,
3. El-inkijad/podložnost,
4. El-mehabbet/ljubav,
5. El-sidk/istinitost,
6. El-jekin/ubjeđenje i
7. El-kabul/prihvatanje.
…smiju nazivati šartovima/uslovima, ispravnosti nečijeg šehadeta, zbog toga što su većina ovih djela – „djela srca“, a sami „izgovor šehadeta“ je ono za šta se vežu dunjalučki propisi islama. Ko izgovori šehadet – smatraće se muslimanom, i moći će da naslijedi imetak muslimana, i moći će da ga naslijedi musliman, ženiće se od muslimana, a kada umre – gasuliće se, zamotati u ćefine i biće ukopan u muslimansko groblje. Dakle, svi spomenuti dunjalučki propisi se vežu za izgovor šehadeta pa makar i ne došlo do ispunjenja sedam prethodno spomenutih šartova/uslova! Najbliže istini je da se kaže da su sedam prethodno spomenutih šartova – uslov ispravnosti nečijeg šehadeta sjutra pred Allahom dž.š., tj. čovjeku će na ahiretu od koristi biti samo ono šehade koje bude ispunjavalo prethodnih sedam šartova, dok dunjalučko šehade povlači za sobom sve dunjalučke propise – pa makar i ne ispunjavalo svih sedam – prethodno spomenutih – šartova/uslova!
Drugo pravilo: Iman u jezičkoj terminologiji znači tasdik – potvrda, vjera i ovjera, a u šeri’atskoj terminologiji znači vjerovati i potvrditi sve ono s čime je došao Poslanik s.a.w.s., od Alaha dž.š., uz potpuni kabul/prihvatanje i inkijad/podložnost, prema svemu s čime je On s.a.w.s., došao. Samo ubjeđenje u istinitost Muhammedovog s.a.w.s., poslanstva, nije dovoljno da bi se neka osoba smatrala mu’minom/vjernikom. Jevreji su bili ubjeđeni u istinitost poslanikovu s.a.w.s., i bili su svjedoci njegovim mu’udžizama, i pronašli su njegove opise kod sebe u Tevratu – ali, i pored svega toga oni nisu mu’mini/vjernici! Allah dž.š., kaže:
„Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: »Ja mislim, o Musa, da si ti, doista, opčinjen«, & pa je odgovorio: »Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja, i ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati.«“ (el-Isra’, 101-102.)
„I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: »Ovo je prava čarolija!’ & I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.“ (el-Neml, 14.)
Allah dž.š., nas obaviještava ovim ajetom da je Faraon bio ubjeđen u istinitost poslanstva Musa’a a.s., i u to da je on bio poslan od strane Allaha dž.š., ali mu se i pored toga nije pokorio, i nije prihvatio ono s čime je On a.s., došao – zbog čega je postao jednim od nevjernika!
Dakle, samo ubjeđenje u istinitost poslanstva Muhammeda s.a.w.s., nije dovoljno za „iman/vjeru“ nekog čovjeka, sve dok (svojim srcem) ne kabuli i prihvati ono s čime je Muhammed s.a.w.s., došao, i dok svome ubjeđenju u istinitost poslanstva ne pridadne prihvatanje i kabul poslanice islama, uz rad i postupanje po njoj.
Treće pravilo: Stav učenjaka sunneta jeste da se iman sastoji od „riječi i djela“ tj. „riječi jezika“ oličene u svjedočenju da niko nema pravo da bude obožavan mimo Allaha dž.š., (la ilahe illalah), i da je Muhammed Allahov Poslanik (Muhammedun-Resulullah), uz „srčano ubjeđenje“ – u sve navedeno, i uz „postupanje i rad“ – u skladu s navedenim, kako svojim srcem, tako i jezikom i ostalim tijelom.
„Djelo srca“ je: el-ihlas – iskrenost, el-mehabbet – ljubav, el-rida – zadovoljstvo, el-tevekkul – oslanjanje, el-havf – strah, el-redža’ – nada… „Djelo jezika“ je: zikrullah – spominjanje Allaha dž.š., naređivanje dobra, odvraćanje od zla, mirenje ljudi… „Djelo tijela“ je: namaz, džihad, hadždž, ‘umra, sadaka, dobročinstvo prema roditeljima, spajanje rodbinskih veza, dobročinstvo prema komšijama…
Dokaza ovom pravilu, iz Kur’ana i Sunneta, je mnogo. Allah dž.š., kaže: „Allah neće dopustiti da propadne iman vaš.“ (el-Bekara, 143.) tj. namazi vaši koje ste obavljali u pravcu Kudsa u Jerusalimu – kako je to pojasnio Abdullah b. Abbas r.a., i ostali.
Na drugom mjestu, Allah dž.š., kaže: „Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (el-Bekara, 177.) – Ebu Bekr el-Siddik r.a., je „čestitost“, koja je spomenuta u ovom ajetu, protumačio sa riječju „el-iman“.
Najveći dokaz tome da „djela tjela“ spadaju u pojam imana jeste hadis Poslanika s.a.w.s., koji glasi: „Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana (ili šesdeset i nekoliko grana); najveća od tih grana su riječi „la ilahe illallah“, dok je najniža od tih grana ukloniti prepreku s puta, a i stid je dio imana!“ (1)
Na osnovu ovog hadisa, u pojam imana spadaju kako „djela srca“ tako i „djela tijela“, a malo kasnije ćemo, inša’allah, pokušati da pobrojimo sve te grane imana.
Imam Buharija rhm., je veliki broj poglavlja u svome Sahihu naslovio time da „djela spadaju u pojam imana“, pa kaže: „Poglavlje: Namaz je dio imana.“; „Poglavlje: Davanje petine od ratnog plijena je dio imana.“; „Poglavlje: Džihad je dio imana.“; „Poglavlje: Stid je dio imana.“; „Poglavlje: Provesti lejletul-kader u namazu je dio imana.“ – a sahih hadisima je potkrijepio svako od navedenih poglavlja kao i to da djela spadaju u pojam imana.
Četvrto pravilo: Iman raste/jača, i opada/slabi!
Imam Ibnu Abdul-Berr rhm., kaže: „Da iman raste/jača, i opada/slabi – na tome je džema’at muhaddisa i fakiha i muftija svih islamskih zemalja. Allah dž.š., kaže:
„On uliva smirenost u srca vjernika da bi oni još više ojačali vjerovanje koje imaju…“ (el-Feth, 4.)
„Mi smo čuvarima vatre meleke postavili i odredili broj njihov kao iskušenje onima koji ne vjeruju – da se oni kojima je Knjiga data uvjere, i da se onima koji vjeruju vjerovanje njihovo još više učvrsti…“ (el-Muddessir, 31.)
„A kada su vjernici saveznike ugledali, rekli su: »Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali; Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!« – i to im je samo učvrstilo/ojačalo, vjerovanje i predanost.“ (el-Ahzab, 22.)
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „Vjernik najpotpunije vjere je onaj koji je najljepšeg ahlaka/ponašanja, kao i onaj koji je najljubazniji prema svojoj familiji!“ (2)
Mu’az r.a., je rekao: „Sjedi s nama, „da vjerujemo“ jedan časak!“ (3)
Dakle, ako se iman sastoji od riječi i djela, onda će se ljudi drastično razlikovati u djelima srca i tijela. Ljudi će se razlikovati i u jednom te istom djelu kojeg budu činili. Dva čovjeka će stajati u jednom saffu, iza jednog imama, i s njime će otpočeti i završiti dotični namaz, samo što će razlika između njihovih namaza biti poput razdaljine između nebesa i Zemlje! Djela ljudi će se međusobno razlikovati shodno procentu takvaluka i bogobojaznosti u ljudskim srcima!
Imam el-Nevevi rhm., kaže: „Ljudi će se razlikovati u samom tasdiku/vjerovanju; iman raste zbog brojnosti spoznatih dokaza, i zbog njihove jačine i jasnoće.“
Čovjek će ovo pravilo prepoznati i kod samoga sebe. Ako mu Allah dž.š., otvori polje zikra i ibadeta i pokornosti – osjetiće rast i jačanje svog imana, prionuće Allahu dž.š., uz udaljavanje od griješenja i harama. Ako se čovjek ulijeni po pitanju zikrullaha, ibadeta i pokornosti osjetiće grubost i osorost u srcu, kao i slabost u vjeri. Molimo Allaha dž.š., da nas ni jednog trena ne prepusti nama samima, niti da nas prepusti ikom od Njegovih stvorenja, nikada!
Peto pravilo: Mu’mini/vjernici, se međusobno razlikuju u imanu i vjeri. Iman Allahovih poslanika nije kao i iman ostalih mu’mina, mada i sami iman mu’mina se međusobno drastično razlikuje.
Allah dž.š., kaže: „Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će se prema sebi ogriješiti, biće i onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, a biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti…“ (el-Fatir, 32.)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko od vas vidi loše djelo – neka ga promijeni rukom svojom, a ako ne bude u stanju – onda jezikom, a ako ne bude u stanju – onda srcem svojim; to je najslabiji vid imana!“ (4)
Od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., se bilježi: Čuo sam Allahova Poslanika s.a.w.s., kako kaže: „Dok sam spavao prikazani su mi ljudi u košuljama; nekome je košulja bila u visini prsiju, a nekome niže. Vidio sam Omera r.a., u snu, a na njemu bijaše košulja koja mu se vukla po zemlji. Rekoše: Kako to tumačiš, o, Allahov Poslaniče? Reče: U pitanju je din/vjera!“ (5)
Šesto pravilo: Čovjek izlazi iz imana poričući ono što ga je u iman i uvelo. Allah dž.š., je dao da „iman/vjera“ ima i svoja vrata tj. šehadet – svjedočenje da nema niko pravo da bude obožavan mimo Allaha dž.š., i da je Muhammed Allahov rob i Poslanik, pa ko uđe na ta vrata ne može izaći osim kroz ta vrata! Svaka riječ ili djelo koje izravno ne ukazuje na rušenje ovog priznanja – neće samo po sebi biti djelo nevjerstva. Zinaluk, krađa, uživanje opojnih pića itd., su grijesi koji proizilaze iz slijeđenja svojih strasti i have, i ako ih čovjek ne bude smatrao halalom, ti postupci mu neće oboriti njegov iman. Kada je u pitanju ismijavanje sa šeri’atom ili psovanje i vrijeđanje vjere ili negiranje propisanosti nečega što je opšte-poznato da je od vjere islama ili bude u pitanju ohalaljivanje i smatranje dozvoljenim činjenje velikih grijeha ili je u pitanju poricanje i osporavanje onoga što je Allah dž.š., propisao – svaki od ovih prijestupa nam ukazuje na direktno rušenje prethodno spomenutog iskaza (šehadeta), pa će se na spomenute postupke gledati kao na djela nevjerstva koja udaraju direktno u korijen stabljike imana/vjere!
Sedmo pravilo: Zakonodavac će nekada upotrijebljavati riječ „kufr/nevjerstvo“, ali se njome ne misli na djelo nevjerstva koje će čovjeka izvesti iz milleta islama, čineći ga jednim od onih koji će vječno ostati u džehennemu.
Imam el-Kasimi rhm., kaže: „U hadisu se spominje „ko uradi to i to – počinio je širk ili kufr“ – tim predajama se ne misli na veliki širk ili na djelo nevjerstva koje čovjeka izvodi iz milleta islama, kako bi se nad njim, kasnije, sproveli propisi određeni za murtedde i otpadnike – da nas Allah dž.š., sačuva svega toga. Imam el-Buhari rhm., je naslovio cijelo poglavlje, u svome Sahihu, naslovom: „Nevjerstvo bračnog života i nevjerstvo niže nevjerstva (kufr dune kufr).“ (Pogledaj: Mehasinut-Te’vil, 5/1307..)
Napomena:
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Sa nekim čovjekom će se naći neka od grana imana ali i neka od grana nifaka. Nekada će musliman imati sa sobom djela nevjerstva ali one vrste nevjerstva koji ne izvode iz islama, što je bio stav ashaba poput Ibnu Abbasa r.a., i ostalih, koji su rekli: „nevjerstvo niže nevjerstva“ – „kufr dune kufr“. Ovo je bio stav gotovo svih predstavnika selefa, i isto ovo je naglasio imam Ahmed rhm., kao i ostali imami koji su govorili o lopovu, alkoholičaru i njima sličnim ljudima, kao i oni za koje je Poslanik s.a.w.s., rekao da nisu vjernici/mu’mini – takvi će se zvati muslimanima, a neće se zvati mu’minima. Svoj stav su potkrijepili dokazima iz Kur’ana i Sunneta koji govore o tome da će se negirati ime imana nekom čovjeku ali uz potvrdu mu imena islama, i da čovjek može biti musliman a da se pri njemu nađu neka od djela nevjerstva koji ne izvode iz islama – kufr dune kufr, kao što je rekao Ibnu Abbas r.a., u komentaru Allahovih dž.š., riječi: „A ko (se)ne vlada po onome što je Allah objavio – takvi su nevjernici!“ – u pitanju je djelo nevjerstva koje ne izvodi iz vjere – nevjerstvo niže nevjerstva, grijeh niže grijeha i nasilje niže nasilja.“ Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 7/351.. (op.prev.)
Osmo pravilo: Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana ili šesdeset i nekoliko grana. Najveća od tih grana su riječi – la ilahe ilalah, a najniža od tih grana je uklanjanje prepreke sa puta. Nije pravilo da će se nazivati vjernikom osoba kod koje se nađe neka od grana imana, a isto tako nije pravilo da će se nevjernikom nazivati osoba kod koje se nađe neka od grana kufra. Nije pravilo da se ‘alimom/učenjakom, naziva osoba koja dobro nauči neku mes’elu/pitanje, niti će se doktorom smatrati osoba koja zna lijek protivu neke bolesti.
Napomena: Šejh Abdullatif Alu Šejh hfz., kaže: „Neće se vjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana imana (npr. neće se vjernikom nazvati svaka osoba koja ukloni određenu prepreku sa puta), ali se isto tako neće nevjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana kufra! Poslanik, s.a.w.s., kaže: “Dva kufr-postupka, će se zadržati u mom ummetu nakon mene: diranje u tuđe porijeklo i lozu, kao i naricanje za umrlim.” (Sahihu Muslim, br.67.) Ova dva postupka su opisana riječju kufr, ali je, u ovom slučaju, u pitanju “kufr dune kufr” tj. djelo koje ne izvodi čovjeka iz Islama (sve dok ga ne ohalali). Ko ovu podjelu bude dobro razumio, shvatiće vrijednost fikha selefa, dubinu njihova rezonovanja, i neopterećivanje pojedinim stvarima. Zbog toga, Ibnu Mes’ud, r.a., izjavljuje: “Ko se želi za nekim povesti, neka se povede za ashabima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Oni su ljudi najčistijih srca od ovog ummeta, najdubljeg znanja, i najmanje su bili opterećeni nekim stvarima. To su ljudi koje je Allah dž.š., odabrao za društvo Njegovom Poslaniku s.a.w.s., zato im znajte cijenu; oni su hodili pravim putem!” Pogledaj: Usul fil-tekfir, str.46.. (op.prev.)
Deveto pravilo: Kod čovjeka se često puta znaju, u istom vremenu, sastati i spojiti kufr – nevjera, i iman – vjera, širk – politeizam, i tevhid – monoteizam, takvaluk – bogobojaznost, i fudžur – grijeh.
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Ovo je jedno od najvećih pravila i principa ehlu-sunneta vel-džemata, u kojem im kontriraju razne novotarske sekte poput haridžija, mu’utezila, kaderija itd.. Pitanje izlaska velikih griješnika iz vatre ili njihovog ostanka u vatri se temelji na ovom pravilu.“ (Pogledaj: el-Salatu ve Hukmu Tarikiha, 1/78.)
Ovo pravilo iziskuje to da se jedan vjernik može voljeti zbog nečega a i mrziti zbog nečega; voljeće se zbog njegove pokornosti, vjerovanja – imana i slijeđenja sunneta, a mrziće se zbog eventualne nepokornosti, nevjerstva – kufra ili novotarija. Dokazi ovom pravilu su sljedeći: „Većina njih ne vjeruje u Allaha, a da druge Njemu ravnim ne smatraju.“ (Jusuf, 106.); „Toga dana bili su bliže nevjerstvu nego li imanu/vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim.“ (Alu Imran, 167.)
Deseto pravilo: Islam je predavanje ljudske spoljašnjosti i fizička uspostava javnih odličja vjere, dok je iman predavanje ljudske nutrašnjosti. Ovo je bio odgovor Poslanika s.a.w.s., Džibrilu a.s., onda kada ga je upitao o islamu i imanu. Islam i iman se međusobno prožimaju i jedan drugog obuhvataju kada se zasebno spominju.
Allah dž.š., kaže: „I zadovoljan sam da vam islam bude vjera!“ (el-Ma’ida, 3.) Islam koji je spomenut u ovom ajetu obuhvata kako „djela srca“ tako i „djela tijela“.
Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su oni čija se srca strahom ispune onda kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, & oni koji molitvu obavljaju i dio, od onoga što im Mi dajemo, udjeljuju. & Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti i oprost i obilje plemenito, kod Gospodara njihova, čekaju.“ (el-Enfal, 2-4.)
Iman i islam – kada se zajedno na jednom mjestu spomenu imaju zasebna značenja, a kada se posebno spomenu jedan drugog obuhvataju (jer tada ukazuju na kompletnu vjeru, op.prev.).
Bilješke.
1-Sahih. Pogledaj: Sahihul-Buhari, br.9.; Sahihu Muslim, br.35..
2-Sahih ligajrihi. Pogledaj: Sunenul-Tirmizi, br.2612.; Musned Ahmed, br.24721..
3-Pogledaj: Sahihul-Buhari, poglavlje: Islam se temelji na pet stvari, 1/60.; predaja je mu’allek.
4-Sahih. Pogledaj: Sahihu Muslim, br.49..
5-Sahih. Pogledaj: Sahihul-Buhari, br.23-6606.; Sahihu Muslim, br.2390..
Autor: – šejh Ahmed Ferid
Vidi manjePrijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Pruzeto sa minber.ba
Kako musliman postaje nevjernik?
Što se tiče toga kako musliman može postati nevjernikom tj. kako postaje murteddom, ono će se krećati oko tri stvari: 1. Sve što je u suprotnosti sa samim šehadetom, a to su šest, prije spomenutih, vrsta kufra. Kada musliman počini neku od njih obara svoju potvrdu vjere (ikrar), i postaje murteddom.više
Što se tiče toga kako musliman može postati nevjernikom tj. kako postaje murteddom, ono će se krećati oko tri stvari:
1. Sve što je u suprotnosti sa samim šehadetom, a to su šest, prije spomenutih, vrsta kufra. Kada musliman počini neku od njih obara svoju potvrdu vjere (ikrar), i postaje murteddom.
2. Sve što je u suprotnosti sa suštinom oba šehadeta:
a.) Suština šehadeta “La Ilahe Illallah” – je oličena u nevjerstvu u taguta i vjerovanju u Allaha dž.š.. Navedeno obuhvata tri vrste tevhida:
1.”Tevhidur-rububijjeh” – jednoću Allahovog gospodarstva.
2.”Tevhidul-uluhijjeh” – jednoću Allahovog obožavanja.
3.”Tevhidul-esma’i ves-sifat” – jednoću Allahovih imena i svojstava.
Sve navedeno podrazumjeva vjerovanje u to da je Allah dž.š., Gospodar svega, i njegov pravi vlasnik, i da biva samo ono što On hoće, i da ne biva ono što On neće, te da je On istinski Bog koji je jedino zaslužan da se obožava. On je taj koji se opisuje svakim savršenstvom, i kome se svaka mahana negira. Onakav je kakvim je samog Sebe opisao, i kakvim Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakva negiranja Njegovih svojstava (el-ta’atil), niti poistovjećivanja istih sa svojstvima stvorenja (el-temsil), kao što se bilježi u ajetu: “Nema ništa nalik Njemu; On sve čuje i sve vidi!” (el-Šura: 11.)
Pored svega navedenog, Allahu dž.š., se iskazuje jednoća i putem praktičnog robovanja Njemu (ibadeta), kao i putem odricanja od svega što nevjernici obožavaju mimo Njega!
Postupci koji negiraju Tevhid – La Ilahe Illallah:
1. Negiranje Božijeg postojanja. Ovo je najgora vrsta nevjerstva i bezbožništva, i ona u potpunosti negira tevhid; u navedeno će spadati i vjerovanje u panteizam (vahdetul-vudžud).
2. Vjerovanje u to da pored Allaha dž.š., postoji još neki stvoritelj, koji tok stvarima određuje, i koji može utjecati na njih – mimo Allaha dž.š.. Ovo je širk i idolopoklonstvo u oblasti Allahovog dž.š., rububijjeta!
3. Imanje ubjeđenja da postoji nešto što je nalik Allahu dž.š., u nekom od njegovih svojstava savršenstva poput znanja ili moći.
4. Upoređivanje Allaha dž.š., sa nekim od Njegovih stvorenja bilo da je u pitanju Njegovo biće ili svojstva ili djela, kao što je slučaj sa stavom mušebbiha: Allah dž.š., ima sluh poput mog sluha ili vid poput mog vida!? U ovo će spadati i opisivanje Allaha dž.š., nekim mahanama poput siromaštva, škrtosti, nemogućnosti, ili imanja žene i djece!?
5. Vjerovanje u to da neko od Njegovih stvorenja zaslužuje da bude obožavan mimo Allaha dž.š., će predstavljati širk i idolopoklonstvo u uluhijjetu, pa makar to vjerovanje i ne bilo propraćeno ibadetom nekom drugom mimo Allaha dž.š.!
Ovih pet stavki spadaju u kufr i širk ubjeđenja (širku-i’itikad).
6. Obožavati nekog pored Allaha dž.š., na bilo koji način. Ovo se zove širkom u ibadetu, i ne bitno je jeli u pitanju ubjeđenje da nešto može koristiti ili štetu nanijeti, ili se bude smatralo da je u pitanju neka veza koja će ga više približiti Allahu dž.š.!? U ovu tačku spada i činjenje sedžde kipu. Razlika između ove tačke, i prethodno spomenute jeste u tome što je ovdje u pitanju praktični širk (širk-‘ameli), koji obara praktični tevhid (tevhidu ‘ameli), koji se očituje u potvrdi Allahove dž.š., jednoće putem praktičnog ‘ibadeta, dok je prethodno spomenuta tačka – širk u ubjeđenju – koji negira Allahovu dž.š., jednoću, i zaslugu toga da Mu se, Njemu jedino, robuje. S obzirom na to da su ubjeđenje i djelo u uskoj sprezi i vezi – ova vrsta tevhida se naziva “Tevhidul-Ilahijje” ili “Tevhidul-‘Ibadeh”, a njegova suprotnost se naziva širkom u ilahijjetu, ili širkom u ibadetu.
7. Pobijanje Allahovih dž.š., imena i svojstava (džahd), ili nekih od njih.
8. Sihr, koji je oličen u slijedećim tačkama:
a.) Ono čime se izaziva razlaz između muža i žene – kao što je bio slučaj sa sihrom stanovnika Vavilona.
b.) Ono čime se obmanjuju oči gledaoca na taj način da određene stvari vide drugačijim nego što su – kao što je bio slučaj sa sihrom Faraona za vrijeme Musa’a.
c.) Ono što se puha u uzlove i čvorove – kao što je bio slučaj sa sihrom Lebida b. el-E’asama i njegovih kćerki.
Ove vrste sihra su zasnovane na širku prema Allahu dž.š., zbog toga što, radi njihove sprovedbe, dolazi do činjenja ‘ibadeta i iskazivanja robovanja džinniji ili nekom drugom od Allahovih dž.š., stvorenja, kao što su npr. svemirska tijela.
Što se tiče “mađioničarstva” (el-sihr el-rijadi), zasnovanog na spretnosti ruke, i brzini pokreta, kao i mješanja određenih tvari i materija koje dovode do određenih reakcija (el-sihr el-temvihi) – ova dva postupka će spadati u grijeh varanja i prevare (el-gišš vel-hida’), a ne u grijeh kufra.
b.) Suština šehadeta “Muhammedun-Resulullah”, se ogleda u slijedećem:
1. Allah dž.š., ga je poslao cijelom svijetu, s pravom uputom i istinitom vjerom;
2. On je pečat svih vjerovjesnika;
3. On je onaj koji potvrđeno istinu iznosi (el-sadik el-masduk), u svemu što govori i izjavljuje.
4.Njegova je uputa najbolja uputa.
5.Vjerovanje u njega, pokornost njemu, i ljubav prema njemu i njegovim sljedbenicima je obaveza svih.
Postupci koji negiraju ovaj dio šehadeta:
1. Negiranje njegova poslanstva (džahdu risaletihi), ili njegovo poricanje (tekzibuhu), ili sumnja u njegovu istinitost (šekkun fi sidkihi).
2. Negiranje kraja i pečata njegova poslanstva, ili prizivanje sebi poslanstva nakon njegove smrti, ili pak povjerovati onome koji to čini, ili sumnjati u njegovu laž!
3. Opšte negiranje njegove poslanice u što spada ubjeđenje da je on poslanik koji je namijenjen samo za arape, ili pak pozivanje ovom stavu, ili da jevrejima i kršćanima nije obaveza slijediti ga, ili da je nekome dozvoljeno izaći van granica njegova šeri’ata kao što je slučaj sa filozofima, ili sufijskim ‘arifima, i njima sličnim.
4. Umanjivanje značaja Poslanika s.a.w.s., ili gledati s podozrenjem na njegovu ličnost, uputu ili biografiju.
5. Potcjenjivanje Poslanika s.a.w.s., ili ismijavanje s njime (el-istihza’), ili s nekim od ubjeđenja ili propisa s kojima je on došao.
6. Poricanje bilo koje izjave Poslanika s.a.w.s., vezane za gajb i nevjerovanje u nevidljivo tj. za vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, stvaranje, oživljavanje, džennet, džehennem…
Pogledaj: El-imanu ve ma judadduha, šejh Abdurrahman b. Nasir el-Berrak.
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/kako-nevjernik-postaje-muslimanom/
Kako nevjernik postaje muslimanom?
Nevjernik će ući u islam, i dobiće status muslimana samom potvrdom i izgovorom šehadeta (el-ikrar biš-šehadetejn: en la ilahe illallah ve enne muhammeden resulullah); osoba koja samo jezikom izgovori ove riječi, i ne proprati ih svojim srcem – takva osoba (i pored toga), ima status muslimana, dok ćeviše
Nevjernik će ući u islam, i dobiće status muslimana samom potvrdom i izgovorom šehadeta (el-ikrar biš-šehadetejn: en la ilahe illallah ve enne muhammeden resulullah); osoba koja samo jezikom izgovori ove riječi, i ne proprati ih svojim srcem – takva osoba (i pored toga), ima status muslimana, dok će osoba, koja šehadet izgovori svojim jezikom, i prihvati ga svojim srcem – biti pravi musliman, koja je stekla osnovicu imana, jer je poznato da nema islama bez imana, a niti imana bez islama! Ikrar odnosno potvrda kojom se postiže suština islama, obuhvata tri stvari: srčano vjerovanje i podložnost (tasdikul-kalb ve-nkijaduhu), i izgovor jezikom. Uz podložnost srca i izgovor jezika dolazi se do ostvarenja potvrde (jetehakkakul-ikrar), kako na nutarnjem planu tako i na vanjskom, i ono obuhvata ono što je kod učenjaka poznatije kao “pridržavanje javnih obilježja vjere” (iltizamu šera’i’il-islam); to je vjerovanje u Poslanika s.a.w.s., i u ono s čime je on došao, te donošenje srčane odluke na slijeđenje i pokornost od strane tog čovjeka. Osoba kod koje nestane ovakav način iskazivanja i pridržavanja vjere (iltizam), u suštini nije jedan od onih koji je potvrdu (ikrar), iskazao na pravi način!
Što se tiče pojma “el-tasdik” (potvrda, ovjera, vjerovanje…) – značenja, koja su njemu suprotna, bi bila slijedeća:
1.”el-tekzib” (poricanje),
2.”el-šekk” (sumnjanje),
3.”el-i’irad” (odbijanje).
Što se tiče “el-inkijada” ono obuhvata slijedeća značenja:
1.”el-istidžabeh” – odazov,
2.”el-mehabbeh” – ljubav,
3.”el-rida” – zadovoljstvo,
4.”el-kabul” – prihvatanje,
…a značenja suprotna njemu bi bila:
1.”el-iba'” – odbojnost,
2.”el-istikbar” – oholost,
3.”el-kerahet” – mržnja onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s..
Što se tiče izgovora jezikom njemu bi kontriralo poricanje (el-tekzib), i odbijanje (el-i’irad), tako da osoba koja povjeruje svojim srcem, a porekne to svojim jezikom – njegovo nevjerstvo je nevjerstvo poricanja (kufrul-džuhud), dok osoba koja potvrdi vjerovanje svojim jezikom, a sve to ne proprati svojim srcem – njegovo nevjerstvo je nevjerstvo licemjerstva (kufrun-nifak).
Na osnovu svega spomenutog, dolazi se do šest vrsta nevjerstva, koje su sve kontra samoj osnovici islama, i te vrste nevjerstva bi bile slijedeće:
1.”Kufrut-Tekzib” tj. nevjerstvo oličeno u poricanju istine.
2.”Kufruš-Šekk” tj. nevjerstvo sumnjanju i neubjeđenosti.
3.”Kufrul-I’irad” tj. nevjerstvo okretanja glave od istine i klonjenja iste.
4.”Kufrul-Iba’i” tj. nevjerstvo odbijanja i oholosti.
5.”Kufrul-džuhud” tj. nevjerstvo oličeno u pobijanju istine.
6.”Kufrun-nifak” tj. nevjerstvo oličeno u licemjernom odnosu prema istini.
Od nevjerstva odbijanja i oholosti je i sustezanje od slijeđenja i povođenja za Poslanikom s.a.w.s., kao i neodazivanje onome čemu je on pozivao, pa makar i postojala potvrda istinitosti njegova poslanstva u srcu ili na jeziku, kao što je bio slučaj nevjerstva Ebu Taliba ili jevreja koji su priznavali poslanstvo Muhammeda a.s..
Kako musliman postaje nevjernikom?
Što se tiče toga kako musliman može postati nevjernikom tj. kako postaje murteddom, ono će se krećati oko tri stvari:
1. Sve što je u suprotnosti sa samim šehadetom, a to su šest, prije spomenutih, vrsta kufra. Kada musliman počini neku od njih obara svoju potvrdu vjere (ikrar), i postaje murteddom.
2. Sve što je u suprotnosti sa suštinom oba šehadeta:
a.) Suština šehadeta “La Ilahe Illallah” – je oličena u nevjerstvu u taguta i vjerovanju u Allaha dž.š.. Navedeno obuhvata tri vrste tevhida:
1.”Tevhidur-rububijjeh” – jednoću Allahovog gospodarstva.
2.”Tevhidul-uluhijjeh” – jednoću Allahovog obožavanja.
3.”Tevhidul-esma’i ves-sifat” – jednoću Allahovih imena i svojstava.
Sve navedeno podrazumjeva vjerovanje u to da je Allah dž.š., Gospodar svega, i njegov pravi vlasnik, i da biva samo ono što On hoće, i da ne biva ono što On neće, te da je On istinski Bog koji je jedino zaslužan da se obožava. On je taj koji se opisuje svakim savršenstvom, i kome se svaka mahana negira. Onakav je kakvim je samog Sebe opisao, i kakvim Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakva negiranja Njegovih svojstava (el-ta’atil), niti poistovjećivanja istih sa svojstvima stvorenja (el-temsil), kao što se bilježi u ajetu: “Nema ništa nalik Njemu; On sve čuje i sve vidi!” (el-Šura: 11.)
Pored svega navedenog, Allahu dž.š., se iskazuje jednoća i putem praktičnog robovanja Njemu (ibadeta), kao i putem odricanja od svega što nevjernici obožavaju mimo Njega!
Postupci koji negiraju Tevhid – La Ilahe Illallah:
1. Negiranje Božijeg postojanja. Ovo je najgora vrsta nevjerstva i bezbožništva, i ona u potpunosti negira tevhid; u navedeno će spadati i vjerovanje u panteizam (vahdetul-vudžud).
2. Vjerovanje u to da pored Allaha dž.š., postoji još neki stvoritelj, koji tok stvarima određuje, i koji može utjecati na njih – mimo Allaha dž.š.. Ovo je širk i idolopoklonstvo u oblasti Allahovog dž.š., rububijjeta!
3. Imanje ubjeđenja da postoji nešto što je nalik Allahu dž.š., u nekom od njegovih svojstava savršenstva poput znanja ili moći.
4. Upoređivanje Allaha dž.š., sa nekim od Njegovih stvorenja bilo da je u pitanju Njegovo biće ili svojstva ili djela, kao što je slučaj sa stavom mušebbiha: Allah dž.š., ima sluh poput mog sluha ili vid poput mog vida!? U ovo će spadati i opisivanje Allaha dž.š., nekim mahanama poput siromaštva, škrtosti, nemogućnosti, ili imanja žene i djece!?
5. Vjerovanje u to da neko od Njegovih stvorenja zaslužuje da bude obožavan mimo Allaha dž.š., će predstavljati širk i idolopoklonstvo u uluhijjetu, pa makar to vjerovanje i ne bilo propraćeno ibadetom nekom drugom mimo Allaha dž.š.!
Ovih pet stavki spadaju u kufr i širk ubjeđenja (širku-i’itikad).
6. Obožavati nekog pored Allaha dž.š., na bilo koji način. Ovo se zove širkom u ibadetu, i ne bitno je jeli u pitanju ubjeđenje da nešto može koristiti ili štetu nanijeti, ili se bude smatralo da je u pitanju neka veza koja će ga više približiti Allahu dž.š.!? U ovu tačku spada i činjenje sedžde kipu. Razlika između ove tačke, i prethodno spomenute jeste u tome što je ovdje u pitanju praktični širk (širk-‘ameli), koji obara praktični tevhid (tevhidu ‘ameli), koji se očituje u potvrdi Allahove dž.š., jednoće putem praktičnog ‘ibadeta, dok je prethodno spomenuta tačka – širk u ubjeđenju – koji negira Allahovu dž.š., jednoću, i zaslugu toga da Mu se, Njemu jedino, robuje. S obzirom na to da su ubjeđenje i djelo u uskoj sprezi i vezi – ova vrsta tevhida se naziva “Tevhidul-Ilahijje” ili “Tevhidul-‘Ibadeh”, a njegova suprotnost se naziva širkom u ilahijjetu, ili širkom u ibadetu.
7. Pobijanje Allahovih dž.š., imena i svojstava (džahd), ili nekih od njih.
8. Sihr, koji je oličen u slijedećim tačkama:
a.) Ono čime se izaziva razlaz između muža i žene – kao što je bio slučaj sa sihrom stanovnika Vavilona.
b.) Ono čime se obmanjuju oči gledaoca na taj način da određene stvari vide drugačijim nego što su – kao što je bio slučaj sa sihrom Faraona za vrijeme Musa’a.
c.) Ono što se puha u uzlove i čvorove – kao što je bio slučaj sa sihrom Lebida b. el-E’asama i njegovih kćerki.
Ove vrste sihra su zasnovane na širku prema Allahu dž.š., zbog toga što, radi njihove sprovedbe, dolazi do činjenja ‘ibadeta i iskazivanja robovanja džinniji ili nekom drugom od Allahovih dž.š., stvorenja, kao što su npr. svemirska tijela.
Što se tiče “mađioničarstva” (el-sihr el-rijadi), zasnovanog na spretnosti ruke, i brzini pokreta, kao i mješanja određenih tvari i materija koje dovode do određenih reakcija (el-sihr el-temvihi) – ova dva postupka će spadati u grijeh varanja i prevare (el-gišš vel-hida’), a ne u grijeh kufra.
b.) Suština šehadeta “Muhammedun-Resulullah”, se ogleda u slijedećem:
1. Allah dž.š., ga je poslao cijelom svijetu, s pravom uputom i istinitom vjerom;
2. On je pečat svih vjerovjesnika;
3. On je onaj koji potvrđeno istinu iznosi (el-sadik el-masduk), u svemu što govori i izjavljuje.
4.Njegova je uputa najbolja uputa.
5.Vjerovanje u njega, pokornost njemu, i ljubav prema njemu i njegovim sljedbenicima je obaveza svih.
Postupci koji negiraju ovaj dio šehadeta:
1. Negiranje njegova poslanstva (džahdu risaletihi), ili njegovo poricanje (tekzibuhu), ili sumnja u njegovu istinitost (šekkun fi sidkihi).
2. Negiranje kraja i pečata njegova poslanstva, ili prizivanje sebi poslanstva nakon njegove smrti, ili pak povjerovati onome koji to čini, ili sumnjati u njegovu laž!
3. Opšte negiranje njegove poslanice u što spada ubjeđenje da je on poslanik koji je namijenjen samo za arape, ili pak pozivanje ovom stavu, ili da jevrejima i kršćanima nije obaveza slijediti ga, ili da je nekome dozvoljeno izaći van granica njegova šeri’ata kao što je slučaj sa filozofima, ili sufijskim ‘arifima, i njima sličnim.
4. Umanjivanje značaja Poslanika s.a.w.s., ili gledati s podozrenjem na njegovu ličnost, uputu ili biografiju.
5. Potcjenjivanje Poslanika s.a.w.s., ili ismijavanje s njime (el-istihza’), ili s nekim od ubjeđenja ili propisa s kojima je on došao.
6. Poricanje bilo koje izjave Poslanika s.a.w.s., vezane za gajb i nevjerovanje u nevidljivo tj. za vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, stvaranje, oživljavanje, džennet, džehennem…
Pogledaj: El-imanu ve ma judadduha, šejh Abdurrahman b. Nasir el-Berrak.
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/kako-nevjernik-postaje-muslimanom/
Ima li u vjeri lijepih novotarija?
Komunicirajući sa muslimanima u svome okruženju, čovjek primjećuje da mnogi ljudi imaju nejasnoću u pogledu pitanja ”lijepih novotarija u vjeri”. S obzirom na to da je proteklo veoma mnogo vremena od objave islama, dakle od vremena Poslanika, alejhis-selam, i na veliku geografsku udaljenost između nviše
Komunicirajući sa muslimanima u svome okruženju, čovjek primjećuje da mnogi ljudi imaju nejasnoću u pogledu pitanja ”lijepih novotarija u vjeri”. S obzirom na to da je proteklo veoma mnogo vremena od objave islama, dakle od vremena Poslanika, alejhis-selam, i na veliku geografsku udaljenost između naših krajeva i svetih mjesta, koja su izvor islama, to je umnogome uzrokovalo da se sa izvornim načelima vjere, po uvjerenju velikog broja ljudi, pomiješalo mnogo toga što nije od vjere – novotarije. Da bi ta stvar bila još teža, danas postoje oni koji žele svoje određene postupke, koji su u koliziji sa izvornim načelima vjere i zasnovani na novotarijama, umotati u celofan ”lijepih” novotarija, što je svakako kod velikog broja ljudi uzrokovalo nejasnoće, tim prije jer su oni koji pozivaju u prakticiranje ”lijepih novotarija” ”učeni” i oni bi trebali da se boje Allaha i trebalo bi da je njihov govor o vjeri argumentiran validnim dokazima. Nakon toga u muslimanskoj zajednici neminovno se javljaju problemi nastali kao plod neispravnog tumačenja vjere: javljaju se oni koji se slijepo i bez razmišljanja, vjerujući onima koji su ”učeni”, drže i prakticiraju ”lijepe novotarije” i oni koji te stvari negiraju i podižu svoj glas protiv toga, što neminovno vodi do podjela i netrpeljivosti. Jednom riječju kazano, to vodi ka nastajanju problema u muslimanskoj zajednici i cijepanju muslimanskog korpusa, koje nam nije potrebno, naročito u današnjem dobu.
Da bi razumijevanje ove tematike bilo potpuno i ispravno, neophodno je ukazati na činjenicu da je osnova u ibadetima zabrana, dok je osnova u svakodnevnim ljudskim postupcima (običajima) dozvola. Dakle, to znači da nije dozvoljeno za određenu stvar i postupak tvrditi da je ibadet (a kamoli druge u to pozivati) osim ako za tu tvrdnju postoji jasan i vjerodostojan dokaz, kao što nije dozvoljeno smatrati određeni postupak iz svakodnevnog života – običaja zabranjenim osim na osnovu jasnog i vjerodostojnog dokaza. Kazao je Allahov Poslanik: ”Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to će biti odbačeno.” (Buharija i Muslim od Aiše, r.a.) (Pogledaj: Ravdatu el-fevaid šerh menzumetil-kava’id libn S’adi / Komentar stihova od Ibn S’adija, str. 49)
Štetnost novotarija je općepoznata i potvrđena riječima Allahovog Poslanika: ”Zaista je najiskreniji govor – govor Uzvišenog Allaha, najbolja uputa je uputa Allahovog Poslanika. Najgore stvari su novotarije (u vjeri), svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u Vatru.” (Nesai od Džabira, r.a., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani) Kazao je također Allahov Poslanik: ”Allah je prekrio pokajanje od svakog novotara sve dok ne ostavi novotariju.” (Taberani od Enesa, r.a., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani u Sahih et-tergib, br. 54)
Kazao je Ibn El-Madžišun: ”Čuo sam imama Malika kako kaže: ‘Ko u vjeru uvede novotariju, smatrajući je lijepom, taj je ustvrdio da je Poslanik pronevjerio poslanicu, zato što Uzvišeni Allah kaže: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio.’ Ono što tada nije smatrano vjerom, ni danas se ne smatra vjerom.”’ (Pogledaj: El-I’tisam do imam Šatibija, 1 tom, str. 33)
U okviru spomenute tematike, neophodno je istaknuti da se pod pojmom novotarija svakako misli samo na novotarije u vjeri, a ne nikako, kako to neki žele pripisati muslimanima, na tehnološka i naučna otkrića i olakšice. Allahov Poslanik kaže: ”Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje…”, ograničavajući pokuđenost novotarija u vjeri, bez spominjanja ovodunjalučkih otkrića i olakšica, koje su u osnovi dozvoljene kako smo to spomenuli na početku. (Pogledaj: Kavaidu marifetil-bid’a / Pravila spoznaje novotarija, str. 21)
Hadis koji smo naveli na početku, kao dokaz štetnosti novotarija, je općeg karaktera i po svojoj vanjštini obuhvata svaki vid novotarija. Islamski učenjaci usuli-fikha, što svakako obuhvata i učenjake hanefijske pravne škole, kada govore o općim dokazima, spominju da je jedan od termina kojima se izražava opći propis neodređena zamjenica ”svaka”. (Pogledaj: Revdatun-nazir od Ibn Kudame, 2 tom, str.108)
Na osnovu ovog hadisa islamski učenjaci smatrali su zabranjenim svaki vid novotarija u vjeri, bez obzira da li to ljudski razum smatrao ”lijepim” ili ne. (Pogledaj: El-I’tisam do imam Šatibija, 1 tom, str. 99)
Osnova je da opći argument ostaje opći i obuhvata sve ono što potpada pod taj pojam sve dok ne dođe drugi dokaz koji izuzima nešto iz spomenutog pojma. To znači da oni koji su smatrali da postoje ”lijepe novotarije” trebali su da dokažu da ovaj opći dokaz ima svoje izuzetke. Zagovornici ”lijepih novotarija” pokušali su dokazati da općenitost ovog argumenta nije apsolutna, te su nekada u tim pokušajima nesvjesno razotkrili koliko je njihovo ”znanje”, te su opravdavajući svoje postupke posezali za načinom dokazivanja koji može biti prihvaćen samo kod neukih ljudi, načinom koji je daleko od bilo kakvog načina koji su postavili islamski klasici u svojim djelima.
U nastavku teksta navest ćemo najbitnije dokaze koje su spomenuli u dokazivanju te teorije i ponuditi odgovore islamskih učenjaka na te dokaze.
Molim Allaha da nam istinu pokaže istinom i olakša njeno slijeđenje, da nas učini njenim nosiocima, da nam neistinu prikaže neistinom i omrzne njeno slijeđenje i da nas učini borcima protiv neistine. Amin!
mr. Elvedin Pezić
preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/ima-li-u-vjeri-lijepih-novotarija-1-dio/
Kako nam se otkriva Allah da Ga spoznamo?
„Kur’an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad se otkriva u ogrtaču dominantnosti, veličine i moći, od čega se glave robova povijaju ka zemlji, duše ponizno priklanjaju, glasovi nestaju, a oholost i gordost rastapaju se kao što se so rastapa u vodi. Drugom prilikom Aviše
„Kur’an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad se otkriva u ogrtaču dominantnosti, veličine i moći, od čega se glave robova povijaju ka zemlji, duše ponizno priklanjaju, glasovi nestaju, a oholost i gordost rastapaju se kao što se so rastapa u vodi. Drugom prilikom Allah Uzvišeni otkriva Se u osobinama ljepote i savršenstva. Otkriva Se u savršenosti Svojih imena i ljepotih Svojih osobina. Ljepota Njegovih djela kazuje o ljepoti Njegovog Bića, pa kada Ga rob upozna, neodoljiva ljubav prema Njemu iz srca roba iscrpi svu snagu voljenja. Iscrpi je za onoliko koliko rob upozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. I kada Ga srce roba istinski zavoli, ono se oslobodi od svake druge ljubavi i želje. Ako bi neko i pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i sv njegove pore bi to izričito odbacile, upravo onako kako pjesnik opisuje: „Od srca se traži da vas zaboravi, al’ navike tijela na to ne pristaju…“ Tako ljubav prema Njemu u srcu postaje navika, a ne obaveza! Kada se Uzvišeni otkrije u osobinama milosti, plemenitosti, blagosti i dobročinstva, kod roba se probude osjećaji nade i ojača njegova ambicija. Tada rob, predvođen nadom, krene svom Gospodaru i sve što su osjećaji nade jači, trud roba bolji je i veći. Sličan je rataru koji sve što se više nada boljem rodu, više se trudi oko obrade usjeva, ali kada njegova nada klone, nevoljan jeu obradi usjeva.
Kada se Svevišnji otkrije u osobinama pravednosti, srdžbe, ljutnje i Onoga Koji strogo kažnjava, tada se ljudska duša, koja navraća na zlo, prene i splasne njena pobuda za zabavom i nedopuštenim, oslabi njena snaga strasti i sdržbe, nestane pomagača njene gluposti i bezbrižnosti, a obuzme je strah, uznemirenost i panika. Kada se Gospodar Moćni otkrije u osobinama Onoga Koji naredjuje i zabranjuje, uzima zavjete i oporučuje, šalje poslanike, objavljuje knjige i propisuje norme ponašanja, u duši se probudi osjećaj za izvršavanjem Njegovih naloga, njihovim prenošenjem i oporučivanjem drugim ljudima. Probudi se osjećaj uvjerenosti u istinitost toga, te želja za ispunjavanjem naredjenog i ostavljanjem zabranjenog. Kada se Milostivi otkrije u osobinama Onoga Koji sve čuje i sve vidi, kod roba se pobudi osjećaj stida. Stidi se da ga njegov Gospodar vidi u onome što prezire, ili da od njega čuje ono što ne voli, ili dau srcu svome pritaji ono što Ga rasrdđuje. U takvom stanju pokreti roba, njegove riječi i misli, nisu zapostavljeni i prepušteni volji strasti i naravi, nego bivaju uredjeni po šerijatskim nalozima. Kada se Svemilosni otkrije u osobinama Opskrbitelja i OnogaKoji je dovoljan zaštitnik i pomagač, Onoga Koji udovoljava sve ljudske potrebe, otklanja nedaće od ljudi, pomaže i štiti Njemu odane, uz koje On stalno stoji, kod roba se pojavi osjećaj tewekkula, iskrenog oslanjanja na Allaha, prepuštanja Njemu, zadovoljstva uz Njega i zadovoljstva svim onim što odredjuje Svom robu. Tewekkul, oslanjanje na Allaha, rađa se, u suštini, iz saznanja roba da mu je njegov Gospodar dovoljan, da mu On najbolje odabie i dosuđuje, te iz povjerenja u Njega i zadovoljstva u ono što On radi i odabire Svom robu. Kada se Allah otkrije u osobinama moći i veličine, smirena duša roba dariva cijelu svoju poniznost Njegovoj Veličanstvenosti, svu skrušenost Njegovoj moći, potpunu pokornost Njegovoj gordosti, i bogobojaznost srca i tijela rob priklanja samo Njemu. Tada stanje smirenosti i dostojanstva obuzme roba, ispuni njegovo srce, jezik i druge dijelove tijela i dojmi se u njegovoj pojavi. Jednom riječju, Allah Uzvišeni otkriva Se Svojim robovima nekada kroz osobine Božanstvenosti Njegove, uluhijjet, a nekada kroz osobine Njegovog Gospodarstva, rububijjeta. Priznavanje Allahovih osobina Božanstvenosti kod roba mora probuditi posebnu ljubav prema Allahu, čežnju za susretom sa Njim, smirenost i radost uz Njega, zadovoljstvo u Njegovom služenju, natječanje u sticanju Njegove blizine, želju za udobrovoljavanjem Njemu kroz pokornost, ustrajnost u Njegovom veličanju i želju za udaljavanjem od ljudi radi osame sa Njim, da samo Allah, mimo svega drugog, postane želja i cilj roba. A kada rob prizna osobine Njegovog Gospodarstva, to mu nalaže da se pouzda u Njega, pokaže svoju ovisnost o Njemu, od Njega pomoć traži, pred Njim se ponizi i Njemu pokori.“ (Ibnul-Qajjim) (1)
„Promatrač će u kur’anskoj retorici zapaziti kako Allah kori Svoje miljenike na blag i dostojanstven način, ali, i pored ukora, On im prašta greške, prelazi preko njihovih posrtaja, traži im ispirke, popravlja njihove mahane i manjkavosti, štiti ih, brani i potpomaže. On im je zagarantovao svako dobro, izbavlja ih iz teških muka i ispunjava Svoje obećanje prema njima. On im je istinski zaštitnik, pored Kojeg nemaju drugog zaštitnika, i On ih protiv njihovih neprijatelja potpomaže. Divan li je On zaštitnik i divan pomagač! Pa kada srca posvjedoče i u Kur’anu upoznaju Savršeno Lijepog, Plemenitog, Milostivog i Veličanstvenog Vladara, Koji ovako postupa, kako onda ga Ga ne zavole? Kako da se ne natječu u sticanju Njegove blizine? Kako da ne utroše svoje uzdahe u dokazivanju pred Njim radi Njega? Kako da im On ne bude draži od svega drugog, a Njegovo zadovoljstvo prioritetnije od zadovoljstva svih stvorenja? Kako, onda, da srce ne ustraje u Njegovom veličanju i spominjanju, a da ljubav i čežnja prema Njemu i smiraj uz Njega ne postanu hrana, snaga i lijek srca? Ako pak rob to izgubi, srce se kvari i umire, i više mu život ništa ne znači…“ (Ibnul-Qajjim) (2)
„Nije zadivljujuće da je rob ponizan pred Allahom Uzvišenim, da Mu se pokorava i da ne posustaje služeći Mu, jer rob ovisi o svome Gospodaru, nego je zadivljujuće da se Vladar svega mnogobrojnim blagodatima umiljava Svome robu i pokazuje mu Svoju ljubav kroz razna dobročinstva, iako je On neovisan o Svome robu.
كفى بك عزّا أنك له عبد وكفى بك فخرا أنه لك رب
Dovoljno je časti za tebe da rob Njemu ti si,
I dovoljan ponos tebi je da On tvoj Gospodar je…
(Ibnul-Qajjim) (3)
Povezanost srčanih radnji sa djelima tijela
„Iman ima svoju vanjsku stranu i onu drugu, unutarnju, suštinsku. Vanjska dimenzija imana jeste očitovanje vjerovanja jezikom i potvrda dobrim djelima. A njegova suštinska strana je iskreno uvjerenje u srcu, ljubav i povodjenje. Vanjska dimenzija nema svrhe i ne koristi bez suštine, iako su po izjavi vjerovanja zaštićeni imetak i život izjavitelja. Isto tako, suština neće koristiti ako je ne prati vanjska strana vjerovanja, osim kada vanjska dimenzija izostane zbog nemogućnosti, prisile, velikog straha ili opasnosti po život. Ako djela ne prate izjavljeno vjerovanje, a ne postoji nikakva zapreka za njihovo izvršavanje, to je znak pokvarenosti i bezvrijednosti suštine koja je opustjela od imana. Oskudnost dobrih djela upućuje na oskudnost i slabost imana, dok, na drugoj strani, isto tako, brojnost djela i stabilna vanjština govori o stabilnosti i snazi suštine, odnosno vjerovanja. Iman je srce islama i njegova srž, a jeqin, čvrsto uvjerenje, jeste srce i srž imana. Zato kažemo da je svako djelo koje ne povećava snagu imana, i dodatno ne učvršćuje jeqin, bezvrijedno, kao što je svaki iman koji ne podstiče na činjenje dobrih djela takodjer bezvrijedan.“ (Ibnul-Qajjim) (4)
„Život je doista samo skup dana koji prolaze, a u njima čovjek sakuplja svoju uštedjevinu za ahiret, na osnovu koje će zalužiti Džennet ili zaraditi Džehennem. Ako se rob u životu opredijeli za put koji vodi njegovom Gospodaru, zalužit če i doseći najveću sreću u ovome kratkom životnom periodu koji se vrijednosno ne može ni usporediti sa vječnošću. Medjutim, ako u svome životu dadne prednost strastima, užicima, odmoru, igri i zabavi, to će brzo proći, a uslijedit će vječna bol i patnja nesnosna što je mnogo teže podnositi negoli odoliti onome što je Allah Uzvišeni zabranio na dunjaluku, ili ustrajati na pokornosti Njemu Svevišnjem i suzbiti pozive strasti radi Njega.“ (5)
„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u onoj vidljivoj vanjskoj formi, a da stvarnost imana prožive duhovno i srcem, lično u svojoj unutrašnjosti. Ali kod Allaha ovo dvoje jedno bez drugoga neće biti prihvaćeno, već samo zajedno: islam i iman. U Musnedu imama Ahmeda navodi se kao predaja od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Islam je ono što se javno manifestuje, a iman je u srcu…“ (Ibnul-Qajjim) (6)
„Kada čovjek svojim srcem povjeruje u Allaha i zavoli Ga, nužno je da se pokrene tijelo kroz vanjski govor i djela, kao posljedica toga. Pa ono što se ispolji od riječi i djela jeste posljedica onoga što je u srcu i iz njega proističe, na njega ukazuje i njime je uzrokovano, isto kao što i govori i radnje tijela imaju uticaj na ono što je u srcu. Tako svako od to dvoje ima uticaj na ono drugo, ali srce je osnova, korijen, a tijelo je ogranak njegov, pa ogranak crpi iz osnove, a osnova se učvršćuje i jača svojim ogrankom, kao kod drveta kojim se navodi primjer za riječ imana, pa kaže Uzvišeni: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu okrenute; ono, u svako doba koje Gospodar njegov odredi, plod svoj daje…“ (Sura Ibrahim, 24-26.) To je riječ tewhida, i kada god korijen ojača, crpeći minerale i vodu, ojačaju i njegovi ogranci, a ogranci, takodjer, kada se hrane kišom i vjetrom (7) to utiče na korijen. Isto tako je imanu srcu a islam je spoljašnjost, pa pošto vanjske riječi i djela proističu i utiču na unutarnje riječi i djela, unutarnje riječi i djela se njima i dokazuju…“ (Ibn Tejmijje) (8)
„Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu jedno stablo u srcu roba. Stupci tog stabla su njegova djela, a plodovi pak lijep i ugodan život na dunjaluku, i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku.“ (Ibnul-Qajjim) (9)
„Pravi put su: unutarnje (10) i vanjske stvari medju kojima postoji sklad. Zatim, pravi put su unutarnje stvari u srcu, od ubjedjenja, želja i drugog, i vanjske stvari od riječi i djela koja mogu biti ibadet, a mogu biti i adet, običaj, bilo u hrani, odjeći, braku, stanovanju, sakupljanju, rastajanju, putu, boravku, jahanju itd. Ove unutarnje u vanjske stvari posjeduju medjusobnu vezu i sklad, pa ono što je u srcu od osjećanja i halova, stanja, iziskuje neke spoljašnje stvari, a ona djela koja su vanjska iziskuju neka srčana osjećanja i stanja.“ (Ibn Tejmijje) (11)
„Djela srca neće biti potpuna osim djelima tijela, kao što duši nema opstanka osim sa tijelom, tj. dok je na dunjaluku, i kao što značenja govora neće biti potpuna osim zajedno sa izrazom i značenjem, i tako govor postaje govorom. (…) Nužno je da postoji tjelesno djelo da bi se upotpunila i usavršila želja…“ (Ibn Tejmijje) (12)
„Svaki vanjski islam koji ne dovodi čovjeka do stvarnosti unutarnjeg vjerovanja ne koristi mu sve dok se uz njega ne pronadje nešto od unutarnjeg vjerovanja, imana. I svaka unutarnja stvarnost, suština, ma kakva bila, neće koristiti čovjeku ako ne izvršava vanjske islamske propise. Makar se srce cijepalo od ljubavi ili straha, ako uz ne slijedi izvršavanje islamskih obreda i šerijata, to čovjeka neće spasiti od Vatre, kao što ni u slučaju da čovjek izvršava sve islamske obrede, ali u svojoj nutrini nema suštinu vjerovanja, neće biti spašen vatre.“ (Ibnul-Qajjim) (13)
„Ako su manjkava vanjska djela koja su obavezna, to je zbog manjkavosti imana u srcu, i ne može se zamisliti da sa potpunošću obaveznog imana, koji je u srcu ne postoje obavezna vanjska djela. Ne, već je nužno da iz postojanja jednog, u potpunosti, proistekne i postojanje drugog, u potpunosti, kao što je nužno da iz manjkavosti jednog proistekne i manjkavost drugog.“ (Ibn Tejmijje) (14)
——————
Bilješke:
1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 49-52.
2-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 55.
3-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 314.
4-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 254-255.
5-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 293.
6-Bilježi Ahmed u Musnedu, 3/135., i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 11/11., i u djelu El-Iman, 5. Hadis je hasen.
7-Tj. vazduhom, kiseonikom.
8-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/542., Darul-wefa’, 2005.
9-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 230-233., Bemust, Sarajevo, 2006.
10-Tj. ezoterične, duhovne, nevidljive i nematerijalne radnje duše i srca.
11-Vidjeti: Iqtidau-s-siratil-musteqim, 92., tahqiq: Dr. Nasir El-’Aql, Daru ’alemi-l-kutub, Bejrut, 1999.
12-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 26/35.
13-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 173-174., Bemust, Sarajevo, 2006.
14-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/582., Darul-wefa’, 2005.
Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (3 dio)
Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:
PRVI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3435:spoznaja-allaha-put-ka-njemu-i-ienje-due-i-srca-1-dio&catid=46:akida&Itemid=56
DRUGI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3513:spoznaja-allaha-put-ka-njemu-i-ienje-due-i-srca-2&catid=46:akida&Itemid=56
TREĆI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3744:kako-nam-se-otkriva-allah-da-ga-spoznamo&catid=46:akida&Itemid=56
ČETVRTI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3810:smisao-ljubavi-i-stvaranja&catid=46:akida&Itemid=56
PETI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3914:smisao-ljubavi-i-stvaranja&catid=46:akida&Itemid=56
ŠESTI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4188:-ljubav-u-ime-allaha-i-njeni-plodovi&catid=46:akida&Itemid=56
SEDMI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4363:-svojstva-i-znakovi-ljubavi-prema-allahu-&catid=46:akida&Itemid=56
OSMI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4589:uzroci-koji-vode-sticanju-allahove-ljubavi&catid=46:akida&Itemid=56
DEVETI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4706:susret-sa-voljenim&catid=46:akida&Itemid=56
—————
Priredio: Ersan Grahovac
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/kako-nam-se-otkriva-allah-da-ga-spoznamo/
Ima li u vjeri lijepih novotarija?
Jedan od najčešćih i ”najjačih” dokaza na koje se pozivaju zagovornici ”lijepih novotarija” u vjeri jeste poznati događaj u vezi sa Omerom, r.a., a koji je zabilježio imam Buharija. Dokazivanje ovom predajom također je pokazatelj ”znanja” onih koji neukim ljudima ”prodaju maglu” i na taj način opravviše
Jedan od najčešćih i ”najjačih” dokaza na koje se pozivaju zagovornici ”lijepih novotarija” u vjeri jeste poznati događaj u vezi sa Omerom, r.a., a koji je zabilježio imam Buharija. Dokazivanje ovom predajom također je pokazatelj ”znanja” onih koji neukim ljudima ”prodaju maglu” i na taj način opravdavaju svakodnevno činjenje novotarija. Od Abdurrahmana ibn Abdul-Karija prenosi se da je kazao: ”Jedne noći u mjesecu ramazanu zajedno sa Omerom, r.a., otišao sam u džamiju gdje smo zatekli ljude kako klanjaju raštrkani. Negdje je klanjao čovjek pojedinačno, a na drugom mjestu klanjao je čovjek a za njim je klanjala grupica ljudi. Tada je Omer, r.a., kazao: ‘Smatram da bi bilo mnogo bolje i ljepše kada bi se ljudi okupili u namazu i klanjali za jednim imamom.’ Nakon toga Omer, r.a., donio je čvrstu odluku i postavio Ubejja ibn K’aba, r.a., da predvodi ljude u namazu. Nedugo nakon toga ponovo sam sa Omerom, r.a., otišao u džamiju a ljudi su klanjali za jednim imamom. Kada je Omer vidio taj prizor, kazao je: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Buharija)
Oni koji su ovom predajom dokazivali postojanje ”lijepih novotarija” zaboravili su u svemu tome nekoliko činjenica, koje su ujedno i odgovor na njihove tvrdnje.
Da li je Omer, r.a., u stvarnosti došao sa novotarijom – to što je ljude okupio da klanjaju teravih-namaz za jednim imamom – ili je to stvar koja je bila poznata još za vrijeme Allahovog Poslanika, koju je on lično prakticirao, pa je ostavljena iz određenih razloga? U stvarnosti Omer, r.a., nije uveo u vjeru nešto novo –novotariju, već je samo oživio praksu Allahovog Poslanika, koju je on ostavio iz bojazni da se teravih-namaz propiše obaveznim. Od Aiše, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik jedne večeri izašao u mesdžid i klanjao noćni namaz i sa njim je klanjalo nekoliko ljudi, koji su sutradan počeli drugima kazivati o tome, te se druge večeri okupilo više ljudi, pa je Allahov Poslanik izašao i predvodio ih u namazu. Sutradan su ljudi opet o tome kazivali drugima što je uzrokovalo da se u trećoj noći iskupi mnogo svijeta. Allahov Poslanik ponovo je izašao i treće noći i ljude predvodio u namazu. Četvrte večeri toliko se ljudi iskupilo da nisu mogli stati u mesdžid. Allahov Poslanik nije izašao te večeri, a ljudi su u iščekivanju pljeskali rukama i pozivali ga na namaz. Međutim, Allahov Poslanik izašao je kada je nastupilo vrijeme sabah-namaza, a kada je završio sa namazom, okrenuo se ljudima, izgovorio šehadet i kazao: ”Ja sam znao da ste se okupili i nije me spriječilo da izađem ništa drugo osim što sam se pobojao da se teravih-namaz propiše kao obavezan pa da to ne mognete izdržati.” (Buharija i Muslim od Aiše, r.a.) Ova predaja jasno ukazuje na to da je zajedničko klanjanje teravih-namaza bilo poznato za života Allahovog Poslanika, da je on to činio, te da je tu praksu ostavio iz milosti prema svome ummetu, kako im ne bi bila propisana, a oni to ne bi mogli izdržati.
Također, u sunnetu Allahovog Poslanika postoje drugi argumenti koji potvrđuju legitimnost ovog postupka i da je to od sunneta. Kazao je Allahov Poslanik: ”Onaj ko klanja za imamom (noćni namaz teraviju) sve dok imam klanja, upisuje mu se kao da je klanjao cijelu noć.” (Tirmizi, za ovu predaju imam Tirmizi kazao je da je vjerodostojna)
Imam Ahmed je na osnovu ovog hadisa govorio da je klanjanje teravih-namaza u džematu vrednije od pojedinačnog klanjanja.
Postavlja se pitanje, kako onda ispravno i potpuno shvatiti riječi Omera, r.a.: ”Zaista je ovo divna novotarija”, ako se one ne odnose na stvarnu novotariju u vjeri?
Kao odgovor na ovo interesantno pitanje spomenut ćemo citate nekoliko islamskih učenjaka:
Kazao je imam Ibn Kesir: ”Novotarije se mogu podijeliti u dvije skupine: novotarija u vjeri i na nju se odnose riječi Allahovog Poslanika: ‘Svaka nova stvar (u vjeri) je novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” Međutim, ponekad novotarija biva u jezičkom značenju i na nju se odnose riječi vođe pravovjernih Omera, r.a., onda kada je okupio ljude da klanjaju teravih-namaz za jednim imamom: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Tefsir Ibn Kesir, 1 tom / str. 213, komentar 117. ajeta sure El-Bekare)
Kazao je Ibn Redžeb: ”A što se tiče onih mjesta u kojima je preneseno od selefa –ispravnih prethodnika, da su lijepim smatrali neke novotarije, to se odnosi na jezičko značenje novotarije, a ne na novotarije u vjeri. Tako se tumače riječi Omera, r.a., kada je sakupio ljude da klanjaju u ramazanu teravih-namaz za jednim imamom, pa kada ih je vidio skupa, kazao je: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Džami’u el-ulumi vel-hikem, 2 tom / str.128, komentar dvadeset i osmog hadisa)
Isto mišljenje naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u svome kapitalnom djelu ”Iktidaus-siratil-mustekim”, 2 tom / str. 95-96.
Iz svega navedenog jasno vidimo da se predaja Omera, r.a., i njegovo okupljanje ljudi u teravih-namazu za jednim imamom nikako ne može koristiti kao dokaz postojanja ”lijepih novotarija” u vjeri iz dva razloga: zato što on u osnovi nije uveo ništa novo u vjeri, već je nastavio sa prakticiranjem onoga što je Allahov Poslanik činio nekoliko večeri, nakon što je nestalo razloga zbog kojeg je Allahov Poslanik ostavio klanjanje teravih-namaza u džematu; njegove riječi: ”Zaista je ovo divna novotarija”, ispravno se shvataju na način da se odnose na jezičko značenje novotarije, jer je novotarija u jezičkom značenju opširniji pojam od onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva u terminološkom značenju. Novotarija u jezičkom značenju obuhvata svaku stvar koja prethodno nije bila poznata, dok u terminološkom značenju obuhvata ibadete za koje ne postoje dokazi. (Pogledaj: ”Iktidaus-siratil-mustekim”, 2 tom / str. 95)
mr. Elvedin Pezić
Vidi manjepreuzeto sa https://minber.ba/ima-li-u-vjeri-lijepih-novotarija-2-dio/
Trebamo li reći Amin poslije Fatihe za imamom ako on to ne kaže naglas?
Da. Trebate reći čak i ako imam to ne kaže. Sheikh Assim Al-Hakeem Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila: https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1288539644660356 Original odgovor: ANSWER: Yes. You should say it even if the Imam doesn’t say it.
Da.
Trebate reći čak i ako imam to ne kaže.
Sheikh Assim Al-Hakeem
Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila:
https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1288539644660356
Original odgovor:
Vidi manjeANSWER:
Yes.
You should say it even if the Imam doesn’t say it.