Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je pogrešno tumačenje – te’vil – zapreka za tekfir?
Proglašavanje ljudi koji su u osnovi muslimani nevjernicima, spada meðu najpreciznija i najopasnija pitanja u Šerijatu. Imam Ševkani kaže: “Nije ispravno onome ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan proglašavanje muslimana nevjernicima, osim ako posjeduje dokaz jasniji od sunca koje sija usred dana.” (Vidviše
Proglašavanje ljudi koji su u osnovi muslimani nevjernicima, spada meðu najpreciznija i najopasnija pitanja u Šerijatu. Imam Ševkani kaže: “Nije ispravno onome ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan proglašavanje muslimana nevjernicima, osim ako posjeduje dokaz jasniji od sunca koje sija usred dana.” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 4/578.)
Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, kaže: “Proglašavanje nevjernicima ljudi čija spoljašnost ukazuje da su muslimani, bez jasnog šerijatskog argumenta, nije bio put učenjaka ehli-sunneta, već put zabludjelih novotara.” (Vidjeti: Ed-Durerus-senijje, 10/423.)
Te’vil, iskrivljeno tumačenje dijeli se u dvije vrste.
Prva, da arapski jezik prihvata takvu vrstu simboličnih tumačenja, iako bila slaba s jezičkog aspekta. Kao npr. da protumači Allahovu ruku kao milost ili Allahovo lice kao nagradu i sl. Ova vrsta te’vila ako je plod želje za istinom, ne oholosti i negiranja Allahovih svojstava, ne povlači za sobom propis tekfira dotične osobe.
Druga, da arapski jezik odbija takvo tumačenje ili da doðe do potpune negacije i poricanja. Da osoba npr. kaže da Allah nema ruku, ne stvarnu ruku koja doliči Njegovoj Uzvišenosti kao što kaže ehli-sunnet, niti ruku u smislu milosti kao što tvrde oni koji nisu na akaidu prvih pokoljenja, već negira ovaj atribut u potpunosti. Ovaj te’vil nema nikakve osnove i smatra se čistim nevjerstvom, jer je, ustvari, negiranje i poricanje Allahovih riječi.
Imam Muheleb i drugi kažu: “Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da onaj ko koristi te’vil ima opravdanje i da nije grješan, pod uvjetom da takvu vrstu te’vila podržava arapski jezik ili da ima osnove u šerijatskim naukama.” (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 8/595-596, od Ibn Bettala)
Slično ovome prenosi Ibn Hadžer od islamskih učenjaka. (Vidjeti: Fethul-Bari, 12/304.)
Imam Šafija kaže: “Ne poznajem nikoga od priznatih učenjaka prvih generacija da je odbio svjedočenje nekoga zbog te’vila, iako ga smatrao pogrešnim i zabludom, iako dozvolio ono što je zabranjeno. Niko nije odbio svjedočenje onih koji su koristili te’vil ako je dotični te’vil imao bilo kakvu osnovu.” (Vidjeti: El-Umm, 8/186.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Onaj ko koristi te’vil želeći time slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neće se smatrati nevjernikom, niti velikim grješnikom ako je pogriješio u svome idžtihadu. Ovo je poznato meðu učenjacima kada su u pitanju praktični propisi. Kada je u pitanju islamsko vjerovanje (akaid) mnogi proglašavaju nevjernicima one koji pogriješe u njemu. Meðutim, nije poznato da je neko od ashaba ili tabiina ili imama ovoga ummeta tako postupao, to je poznato samo kod novotara.” (Vidjeti: Minhadžus-sunne, 5/239.)
U drugom djelu šejhul-islam kaže: “Isto tako, riječi koje izvode čovjeka iz islama. Možda do odreðene osobe nisu došli argumenti na osnovu kojih bi slijedila istinu, ili njihova autentičnost nije potvrðena kod takve osobe, ili nije ispravno razumjela te argumente, ili ima eventualnu sumnju (šubhu) zbog čega će joj Allah oprostiti. Ko od vjernika bude žudio za istinom pa pogriješi, Allah će mu oprostiti grešku kolika god bila, radilo se o teoretskim ili pitanjima propisâ. Ovo je stav ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i većine islamskih učenjaka.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 23/195-196.)
Dakle, pitanja koja su sama po sebi kompleksna i lahko se može desiti pogrešno razumijevanje, naročito kod običnih masa, bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, za razliku od jasnih pitanja u kojima se greška može dogoditi samo iz oholosti i jasnog odbijanja istine. Šejh Muhammed b. Ibrahim kaže: “Šerijatska pitanja koja su komplikovana bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, radilo se o temeljnim ili sporednim (usul ili furua’) oblastima.” (Vidjeti: El-Fetava ver-resail, 1/74, šejha Muhammeda b. Ibrahima)
A Allah najbolje zna
Piše: mr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/da-li-je-pogreno-tumaenje-tevil-zapreka-za-tekfir/
Koji su uvjeti za ispravnost šehadeta – Nema boga osim Allaha?
Upitali su cijenjenog učenjaka iz generacije tabiina Vehba b. Munebbiha, rhm., da li su riječi šehadeta (la ilahe illallah – nema boga osim Allaha) ključ Dženneta, pa je odgovorio: “Jesu, samo što svaki ključ ima svoje zupce. Ako doneseš ključ sa pravim zupcima, otvorit ćeš vrata, a ako ne doneseš,više
Upitali su cijenjenog učenjaka iz generacije tabiina Vehba b. Munebbiha, rhm., da li su riječi šehadeta (la ilahe illallah – nema boga osim Allaha) ključ Dženneta, pa je odgovorio: “Jesu, samo što svaki ključ ima svoje zupce. Ako doneseš ključ sa pravim zupcima, otvorit ćeš vrata, a ako ne doneseš, nećeš.” (Predaju zabilježio imam Buharija)
Na osnovu tekstova Kur’ana i sunneta, islamski učenjaci su precizno definirali uvjete (šarte) za ispravnost šehadeta na isti način na koji su nabrojali uvjete namaza, hadždža, posta… tako da postoji sedam zubaca na ključu od vrata Dženneta, a oni su sljedeći
1. Znanje (ilm).
Odnosno detaljno poznavanje značenja koje ova rečenica – la ilahe illallah nosi. U ovo ulazi i poricanje (nefij) toga da bilo ko ili šta istinski zaslužuje da bude obožavano mimo Uzvišenog Allaha, te potvrðivanje (isbat) toga da je samo Allah Onaj Koji zaslužuje da bude obožavan
Dokaz za znanje (ilm):
– Iz Kur’ana: Riječi Uzvišenog Allaha: “…i znaj da nema boga osim Allaha” (Muhammed, 19. ajet), te riječi Uzvišenog “…oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju.” (Ez-Zuhruf, 86.) Misli se da posvjedoče da nema boga osim Allaha. “…a oni znaju” – znaju značenje onoga što svjedoče.
– Iz sunneta: U Muslimovom Sahihu prenosi se hadis od Osmana, Allah neka je njime zadovoljan, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre a zna da nema boga osim Allaha, ući će u Džennet.
2.Ubjeđenje (jekin)
Pod ovim se podrazumijeva potpuno ubjeðenje u ispravnost značenja ove rečenice – la ilahe illallah, bez imalo sumnje ili nedoumice
Dokaz za ubjeðenje (jekin):
– Iz Kur’ana: Riječi Uzvišenog Allaha: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovu putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat, 15. ajet) Iz ovog ajeta jasno se vidi da je ispravnost njihovog vjerovanja uvjetovana nesumnjanjem. Prisustvo sumnje u vjerovanju uzrokuje licemjerstvo (nifak).
– Iz sunneta: Hadis koji se prenosi u Muslimovom Sahihu, a u kojem se prenosi od Ebu Hurejre, neka je Allah njime zadovoljan, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svjedočim da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik. Svaki onaj koji sretne Allaha sa ovim riječima, a nije sumnjao u njih, ući će u Džennet.
3.Prihvatanje ( kabul)
Ovome se suprotstavlja odbijanje i poricanje značenja riječi la ilahe illallah.
Dokaz za prihvatanje ( kabul):
– Iz Kur’ana: Riječi Uzvišenog: “Kad im se govorilo: ‘Samo je Allah Bog!’ – oni su se oholili i govorili: ‘Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika?” (Es-Saffat, 35., 36. ajet).
– Iz sunneta: Hadis kod Buharije i Muslima koji prenose od Ebu Musaa, Allah bio zadovoljan njime, koji prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uputa i znanje s kojima me je Allah poslao su kao obilna kiša koja padne na zemlju. Plodna zemlja primi vodu i iz nje nikne trava i mnogo drugog zelenila, a neplodna zadrži u sebi vodu i Allah daje da se njome ljudi koriste: piju, napajaju stoku i zalijevaju zemlju; a padne i na druge predjele koji niti zadržavaju u sebi vodu niti iz njih nešto raste. Takav je slučaj sa onim ko je spoznao Allahovu vjeru i kome je koristilo ono s čime me je Allah poslao, ko je naučio i druge poučavao; kao i sa onim koji za spoznaju nije ni glavu podigao, niti prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslan.”
4.Pokornost (inkijad)
Misli se na pokornost u izvršavanju dužnosti koje izgovaranje riječi la ilahe illallah povlači za sobom. Ova djela trebaju se izvršavati iskreno radi Allaha, uz traženje i čežnju za Njegovim zadovoljstvom
Dokaz za pokornost (inkijad):
– Iz Kur’ana: Riječi Uzvišenog: “I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna doðe…” (Ez-Zumar, 54. ajet).
– Iz sunneta: Hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji prenosi Abdullah ibn Amr ibn ‘As, Allah bio zadovoljan obojicom, u kojem stoji da je rekao: “Niko od vas neće biti vjernik dok mu ne budu prohtjevi i strasti slijedili ono s čime sam došao.”
5.Istinitost i dosljednost (sidk)
Pod ovim se podrazumijeva dosljednost u pridržavanju značenja izrečenih riječi bez laži i licemjerstva (nifaka)
Dokaz za istinitost i dosljednost (sidk):
– Iz Kur`ana: Riječi Uzvišenog: “Elif-lam-mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’, i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (Al-‘Ankabut, 1. – 3. ajeta)
– Iz sunneta: U Buharijinoj i Muslimovoj zbirci vjerodostojnih hadisa od Muaza ibn Džebela, neka je Allah njime zadovoljan, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svakoga onoga koji istinito iz srca posvjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, Allah će udaljiti od Vatre.
6.Iskrenost (ihlas)
Ovo je iskrenost koja se suprotstavlja širku (smatranju nekoga ili nečega Allahu ravnim)
Dokaz za iskrenost (ihlas):
– Iz Kur’ana: Riječi Uzvišenog Allaha, subhanehu ve te`ala: “Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu!” (Ez-Zumer, 3. ajet), te: “a nareðeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju…” (El-Bejjine, 5. ajet).
– Iz sunneta: Prenosi se u Buharijinom Sahihu od Ebu Hurejre, neka je Allah njime zadovoljan, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najpreči čovjek za moj šefa’at je onaj koji iskreno iz svog srca (ili je rekao iz svoje duše) posvjedoči da nema boga osim Allaha.
7.Ljubav (mehabet)
Ljubav prema ovoj rečenici i značenju koje nosi, te zadovoljstvo time
Dokaz za ljubav (mehabet):
– Iz Kur’ana: Riječi Uzvišenog: “Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.” (El-Bekare, 165. ajet).
– Iz sunneta: U Buharijinoj i Muslimovoj zbirci hadisa prenosi se od Enesa, neka je Allah njime zadovoljan, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj kod koga se naðu tri stvari, osjetit će slast imana: da mu Allah i Njegov poslanik budu draži od bilo čega drugog, da zavoli čovjeka samo radi Allaha, te da mrzi da se vrati u kufr iz kojeg ga je Allah izbavio kao što mrzi da bude bačen u vatru.
Na kraju se postavlja pitanje da li čovjek koji ne zna nabrojati ove uvjete (šarte) ima ispravan šehadet? Odgovorit ćemo rečenicom šejha Džafera Šejh Idrisa koji je, objašnjavajući ograničenost ljudskog znanja, rekao: “Prije nego što smo znali da je voda formirana od hidrogena i oksigena, mi smo znali da ona gasi žeð i kako je neophodna za nicanje biljaka, da čisti od prljavštine i sl. Ograničenost znanja ne znači da je i istina ograničena.” Shodno ovome, za čovjeka koji ne zna nabrojati ove uvjete, a ukoliko živi nabrojane šarte, kažemo da je manje bitno da li ih zna nabrojati i ispravno poredati. A Allah opet najbolje zna
Po djelu Me’aridžul-kabul, šejha Hafiza el-Hakemija, rhm.
Kratka biografija šejha Hafiza el-Hakemija, rhm. (1342. – 1377)
Radi se o uvaženom učenjaku Hafizu b. Ahmedu b. Ali el-Hakemiju, poborniku zdrave i čiste tradicije iz Tuhame, koji je roðen 1342. h.g. u selu Es-Selam nedaleko od Džizana, KSA. Odlikovao se bistrinom, brzim pamćenjem i razumijevanjem. Učenik je poznatog šejha i daije Abdullaha b. Muhammeda el-Kar’avije.
Kada je napunio 19 godina, njegov šejh je zatražio da napiše knjigu o tevhidu koja će obuhvatiti vjerovanje ispravnih prethodnika (selefu-salih), i koja će biti napisana u stihovima, čime bi se olakšalo pamćenje od strane studenata/taliba… Pa je napisao spjev koji je nazvao ’’Sullemul-vusul ila ‘ilmil-usul fi tevhid’’.
Bio je izuzeto učen, pobožan i čestit. Umro je u trideset i petoj godini života, 1377. h.g
Neka njegova djela
– Me’aridžul-kabul, to je ustvari komentar spomenutog spjeva koji je šejh prokomentarisao u dva toma i to je ujedno meðu najznačajnim djelima koje je šejh ostavio iza sebe,
– Delilu erbabul-felahi litahkiki fenul-istilah (iz oblasti terminologije hadisa, koja ima 174 stranice),
– En-nurul-fa’idu min šemsil-vehi fi ‘ilmil-fera’idi (iz oblasti nasljednog prava, 46 stranica),
– E’alamus-sunnetil-menšureti li’itikadi et-taifetu en-nadžijetu el-mensuretu (iz oblasti islamskog vjerovanja) i druga djela.
Priredio: prof. Mithad R. Ćeman
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/uvjeti-za-ispravnost-ehadeta-qnema-boga-osim-allahaq/
Da li sevapi od živih stižu mrtvima?
Sljedbenici sunneta slažu se da se mrtvi okorištavaju trudom živih i to na dva načina. Prvo, onim čemu je umrli bio povod tokom svoga života;[1] drugo, da muslimani dove i traže oprosta za njih, daju sadaku i obavljaju hadždž, uz razilaženje oko nagrade koja mu dolazi od hadždža. Od Muhammeda b. el-više
Sljedbenici sunneta slažu se da se mrtvi okorištavaju trudom živih i to na dva načina. Prvo, onim čemu je umrli bio povod tokom svoga života;[1] drugo, da muslimani dove i traže oprosta za njih, daju sadaku i obavljaju hadždž, uz razilaženje oko nagrade koja mu dolazi od hadždža. Od Muhammeda b. el-Hasena prenosi se da je rekao: ”Do mrtvoga stiže nagrada trošenja za obavljanje hadždža, a hadždž pripada onome ko ga je i obavio.”
Većina učenjaka smatra da nagrada za hadždž pripada onome za koga je i obavljen, a ovo je i ispravno mišljenje. Postoji razilaženje oko tjelesnih ibadeta, poput posta, namaza, učenja Kur’ana i zikra. Ebu Hanife, Ahmed i velika većina ispravnih prethodnika smatraju da nagrada od ovih ibadeta stiže do umrloga, a poznato je u pravcima imama Šafije i Malika da ne stiže. Neki novotari iz reda apologetičara smatraju da ništa od ovoga ne stiže do umrlog, čak ni dova i sl. Njihovi navodi odbacuje se navodima iz Kur’ana i sunneta. Oni su svoj stav argumentirali manje jasnim ajetom iz riječi Uzvišenog: “…i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedždm, 39.) Potvrðeno se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: «Kada čovjek umre prekidaju se sva njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, dobro dijete koje za njega upućuje dove ili znanje koje, poslije njegove smrti, koristi drugima.» Obavijestio je da će umrli imati koristi od onoga čemu je bio povod tokom života, a prekida se ono čemu nije bio povod tokom života. Oni koji se ograničavaju na stizanje nagrade od ibadeta u kojima nema zamjene ni u jednoj okolnosti, kao što su islam, namaz, post, učenje Kur’ana i da je nagrada specifična samo za onoga ko dotično djelo čini i da ne prelazi na druge, kao što u toku života to niko ne čini radi drugoga, niti se u tome nalazi zamjena onome ko čini, argumentiraju predajom kod En-Nesaija sa lancem prenosilaca od Ibn Abbasa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Niko neće ni za koga klanjati, niko neće ni za koga postiti, već će se za drugoga nahraniti za svaki dan pregrštom ječma.»
Dokazi da umrli ima koristi od onoga čemu nije bio povod tokom svog života nalaze se u Kur’anu, sunnetu, konsenzusu i ispravnoj analogiji. U Kur’anu se navodi: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.'” (El-Hašr, 10.) On ih je pohvalio zato što traže oprost za vjernike prije njih, a to ukazuje da će se okoristiti traženjem oprosta živih.
Na korist koju umrli ima od dove ukazuje i konsenzus ummeta u pogledu dove pri dženaza-namazu. Dove koje su navedene u sunnetu o dženaza-namazu uveliko su poznate i proširene. Isto se odnosi na dovu poslije ukopa. U Sunenu Ebu Davuda iz hadisa Osmana b. Affana prenosi se da je rekao: «Kada bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., završio sa ukopom umrloga, stao bi nad njegovim kaburom i rekao: «Tražite oprosta za vašega brata i molite za njega da bude učvršćen, jer se on sada ispituje.» Isto tako, upućivao je dovu za umrle prilikom obilaska njihovih mezarluka. Tako se navodi u Sahihu Muslimu iz hadisa Burejde b. el-Hasiba da je rekao: «Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao ih je da kažu kada odu na mezarja: “Neka je mir sa vama, stanovnici ovih nastambi, iz reda vjernika i muslimana. I mi ćemo vam se, ako Allah htjedne, pridružiti. Molimo Allaha za nas i za vas. Molimo Allaha za naš i vaš spas.» U Sahihu Muslimu, takoðer, od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je upitala Poslanika, s.a.v.s.: «Šta govoriš kada tražiš oprosta za umrle?» Rekao je: «Reci: Neka je mir vama, stanovnici nastambi iz reda vjernika muslimana. Neka se Allah smiluje prvima i zadnjima, od nas i od vas, a mi ćemo se, ako Allah htjedne, vama pridružiti.»
Da umrlom stiže nagrada za sadaku navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, moja je majka iznenada umrla, a da je išta progovorila, smatram da bi dala sadaku. Da li će ona imati nagradu ako ja za nju dam sadaku?» Odgovorio je: «Da.» U Sahihul-Buhariju od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je S’adu b. Ubadeu umrla majka, a on je bio odsutan. Potom je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, a ja sam bio odsutan. Hoće li joj koristiti ako ja dadnem sadaku?» Odgovorio je: «Da.» Rekao je: «Ja svjedočim da je ovaj moj plodni vrt sadaka za nju.» Primjeri za ovo u sunnetu su mnogobrojni.
Stizanje nagrade od posta navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ”Ko umre, a bude dužan nešto ispostiti, za njega će postiti njegov staratelj.” Hadisi slični ovome postoje u drugim vjerodostojnim predajama. Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, zastupao je mišljenje da se za umrlog treba dati otkup za post, ali ne i postiti, zbog prethodnog Ibn Abbasovog hadisa . Govor o ovome zabilježen je u knjigama koje govore o drugorazrednim pitanjima islama.
O stizanju nagrade za hadždž u Sahihul-Buhariju navodi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je neka žena iz plemena Džuhejna došla Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekla: ”Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž, ali ga nije obavila prije smrti. Hoću li obaviti hadždž za nju?” Odgovorio je: ”Obavi hadždž za nju. Šta misliš kada bi tvoja majka imala dug, da li bi ga ti izmirila? Izmirite dug Allahu, jer je Allah najpreči da Mu se dug izmiri.” Slične predaje su mnogobrojne. Muslimani su saglasni da sa umrlog spada obaveza duga ukoliko neko drugi isplati dug za njega, pa makar dug bio isplaćen od strane osobe iz imetka koji nije ostavština dotičnog umrlog. Na to ukazuje hadis Ebu Katade koji je garantirao isplatu duga u iznosu dva zlatna dinara za umrlog. Kada ih je isplatio, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Sada mu se koža ohladila.” Sve ovo odvija se prema šerijatskim pravilima, koja predstavljaju čistu analogiju. Nagrada je pravo djelatnika, a nema zapreke da je pokloni svome bratu muslimanu, kao što mu nije zabranjeno da pokloni dio svog imetka tokom života i da mu halali dug poslije smrti. Zakonodavac je stizanjem nagrade za post naznačio i stizanje nagrade za učenje Kur’ana i slične druge tjelesne ibadete. Pojašnjenje: Post je sustezanje sa iskrenim nijjetom od stvari koje ga kvare. Zakonodavac je naslovio da nagrada za post stiže do umrlog. Šta reći za učenje Kur’ana koje predstavlja djelo i nijjet?
Odgovor na argumentaciju riječima Uzvišenog: “i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 39.) Učenjaci su dali više odgovora, a najispravnija su dva:
Prvi: Čovjek svojim zalaganjem i lijepim ophoðenjem stječe prijatelje, dobija djecu, ženi se, širi dobro i biva blagonaklon prema ljudima. Onda se oni njemu smiluju, upućuju dove za njega i predaju mu sevape za pokornosti koje su činili. To su trag i posljedica njegovog zalaganja. Ulazak muslimana sa ostalim muslimanima pod okrilje islama jedan je od najvećih povoda da korist od svih muslimana doðe do njihovih prijatelja muslimana tokom života ili poslije smrti. Dova muslimana im je zaštita. Pojašnjenje: Uzvišeni Allah učinio je vjerovanje povodom da se onaj koji ga posjeduje okoristi dovama i zalaganjem svoje braće vjernika. Kada ga izvršava, ulaže trud za povod koji ga vodi tome.
Drugi: Ovaj odgovor jači je od prethodnog, a glasi: Kur’an nije nijekao okorištavanje čovjeka trudom drugog, već je negirao da će neko dobiti ono što nije stekao vlastitim trudom. Izmeðu ovog dvoga postoji razlika koja nije nimalo skrivena. Uzvišeni je obavijestio da čovjek ima samo ono za što se zalagao. Tuðe zalaganje pripada samo njegovom vlasniku. Ako želi, ustupit će ga drugom, a ako ne želi, ostavit će ga za sebe.
Uzvišeni kaže: ”…da ni jedan grješnik tuðe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 38.-39.) Ova dva ajeta sasvim su jasna i ukazuju na pravednost Uzvišenog Gospodara.
U prvom ajetu ukazuje se na to da Allah neće nikoga kazniti zbog tuðih nedjela, niti će ga teretiti zbog tuðih propusta, kao što rade ovosvjetski vladari.
U drugom ajetu kaže se da čovjek neće uspjeti osim sa svojim djelima, i na ovo se čovjeku ukazuje kako bi prekinuo žudnju za spasom putem djela svojih predaka, prethodnika i voða, jer to je žudnja pobornika lažnih ambicija.
Uzvišeni nije rekao da će čovjek, nakon smrti, imati koristi samo od onoga što je isključivo on radio.
Njihova argumentacija Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: ”Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela…” , neispravna je, jer on nije rekao da se prekida okorištavanje, već je obavijestio da se prekida djelo. Djela pripadaju onima koji ih čine, pa ako ih podare drugima, nagrada od djelatnika doći će drugome. On tada nema nagrade za djelo. Ovo je poput duga koji čovjek isplati za drugoga, tj. u ovom slučaju obaveza spada sa dužnika, ali mu ne pripada ono čime je dug izmiren.
Pravljenje razlike između imovinskih i tjelesnih ibadeta, kod onih koji to zastupaju, utemeljeno je Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., odobrenjem za umrlog kao što je prethodno rečeno. Međutim, u postu nije dovoljna zamjena. U hadisu koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, kaže se: ”Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., Kurban-bajram. Kada se vratio, doveden mu je ovan, pa ga je zaklao. Rekao je: ”U ime Allaha, Allah je najveći. Allahu, ovo je za mene i za one koji nisu zaklali kurban iz moga ummeta.” Prenose ga Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi. U hadisu u kojem se spominju dva ovna kaže se da je prilikom klanja jednog od njih rekao: ”Allahu, ovaj kurban je za cijeli moj ummet.” U drugom hadisu kaže se: ”Allahu, ovo je za Muhammeda i Muhammedovu porodicu.” Prenosi ga Ahmed. Približavanje Allahu pri klanju kurbana očituje se u prosipanju krvi, a kurbani su namijenjeni drugima.
Također, ibadet hadždža je tjelesni, a imetak nije temelj, već sredstvo. Zar ne vidiš da je stanovniku Mekke obaveza obaviti hadždž kada može hodati do Arefata, bez postavljanja uvjeta imetka. Ovo je najjače mišljenje. Želim reći da hadždž nije zasnovan na temeljima imetka i tijela, već isključivo imetka, kao što je to naslovila skupina sljedbenika Ebu Hanife iz zadnjih generacija. Pogledaj u kolektivne obaveze (fardul-kifaje), kako ih izvršavaju jedni za druge? To predstavlja poklanjanje sevapa, a nije zamjena. Isto tako lični najamnik nema pravo drugoga staviti u vlastitu zamjenu, ali ima pravo da svoju zaradu dadne kome želi.
Unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i predavanje sevapa mrtvima nije činio nijedan ispravni prethodnik, niti je to naredio i dao olakšice ijedan imam u vjeri islamu. Unajmljivanje za učenje Kur’ana nije dozvoljeno i u pogledu ovoga nema razilaženja meðu učenjacima. Samo su se razišli oko unajmljivanja radi podučavanja Kur’anu, jer je u tome korist koja stiže drugima. Nagrada ne dolazi do umrlog, osim ukoliko je djelo radi Allaha. Ovakav postupak nije iskreni i čisti ibadet, pa neće ni imati sevapa koje bi podario mrtvom. Zato niko od učenjaka nije rekao da se može unajmiti onaj ko će postiti i klanjati, a onda sevape pokloniti umrlom. Meðutim, ako onome ko uči, podučava sebe i druge Kur’anu dadne sredstva kao ispomoć za one koji se bave Kur’anom, to će biti jedna vrsta sadake za njega (mrtvog). Tada je dozvoljen ovakav postupak. U knjizi ”El-Ihtijar” stoji: ”Ako bi oporučio da se iz njegovog imetka dadne nekome ko će učiti na njegovom kaburu, takva oporuka bila bi nevažeća, jer je u značenju unajmljivanja.” Ez-Zahidi u ”El-Gun’ji” spominje: ”Kada bi uvakufio imetak da bi mu neko učio na kaburu, ovakva odredba bila bi neispravna.”
Učenje Kur’ana i poklanjanje dobrovoljno, bez protunaknade, dospijeva do umrloga, kao što dospijeva nagrada posta i hadždža. Ako se kaže: Ovo nije bilo poznato za vrijeme ispravnih prethodnika, niti ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to uputio, odgovorit će se: Ako onaj koji postavlja ovo pitanje priznaje da sevapi hadždža, posta i dove stižu, reći će mu se: Kakva je razlika izmeðu toga i stizanja nagrade od učenja Kur’ana? To što ispravni prethodnici nisu činili, nije dokaz da sevapi ne dospijevaju do umrlih. Odakle ćemo generalno negirati? Ako se kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je uputio na post, hadždž i sadaku, bez učenja Kur’ana, reći će se: Poslanik, s.a.v.s., nije prvi o tome govorio, nego je to iz njega proisteklo kao odgovor: neko ga je pitao o hadždžu za umrlog, pa mu je dozvolio; drugi je pitao o postu, pa mu je dozvolio, a nije zabranio druge stvari mimo tih. Kakva je razlika izmeðu stizanja nagrade za post, koji predstavlja nijjet i suzdržavanje, i izmeðu stizanja nagrade za učenje Kur’ana i zikr. Ako se kaže: Šta kažete za poklanjanje sevapa Poslaniku, s.a.v.s.? Reći će se: Ima nekih iz zadnjih generacija koji su to smatrali pohvalnim, a neki to smatraju novotarijom, jer to ashabi nisu činili. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ima istu nagradu svih onih koji budu radili dobro od njegovog ummeta, a od onih koji budu radili dobra djela ništa se neće oduzimati, jer je on uputio svoj ummet na svako dobro i ukazao im na njega.
Neki kažu: “Umrli se okorištava učenjem Kur’ana tako što čuje učenje Allahovih riječi.” Ovakav navod nema utemeljenja i nije vjerodostojno prenesen ni od jednog od poznatih imama. Nema sumnje da ga čuje, ali njegovo okorištavanje slušanjem nije ispravno. Nagrada slušanja uvjetovana je življenjem na ovom svijetu. Takvo slušanje je proizvoljno i završava se smrću. Možda će čak osjećati patnju i bol zato što nije sprovodio Allahove naredbe i izbjegavao Njegove zabrane, ili što nije uočavao dobro.
Učenjaci se razilaze u pogledu učenja Kur’ana kod kabura na tri mišljenja, tj. da li je pokuðeno, da li nema smetnje da se uči prilikom ukopa i da li je pokuðeno poslije ukopa. Oni koji su rekli da je pokuðeno, poput Ebu Hanife, Malika, Ahmeda u jednoj predaji, govorili su: “To je uvedena stvar, a o tome nema predaje u sunnetu.” Učenja Kur’ana slično je namazu, a zabranjeno je obavljati namaz kod kabura. Isto se odnosi i na učenje. Oni koji su rekli da nema smetnje, poput Muhammeda b. el-Hasena i Ahmeda u drugoj predaji, argumentirali su predajom od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je oporučio da se uči nad njegovim kaburom prilikom ukopa i to početak i kraj sure El-Bekare. Takoðer, prenosi se od nekih muhadžira učenje sure El-Bekare (prilikom ukopa). Oni koji su rekli da nema smetnje da se Kur’an uči prilikom ukopa, prema predaji od Ahmeda, prihvatili su predaje od Omera i nekih muhadžira. Zatim, postupak smjenjivanja u učenju Kur’ana nad kaburom je pokuðen, jer nema predaje u sunnetu o tome, a ni od jednog ispravnog prethodnika, u osnovi, o tome nije ništa preneseno. Ovo mišljenje je jače od drugih, jer se njime usaglašavaju oba dokaza.
Priredio: doc. dr. Emir Demir
Vidi manjePruzeto sa minber.ba
https://minber.ba/imam-et-tahavi-da-li-sevapi-od-ivih-stiu-mrtvima/
Koga je Allah prokleo?
U jezičkom značenju prokletstvo je protjerivanje i udaljavanje od Allaha (Nihaje fi garibi hadis, Ibn Esir) ili od hajra (Sihah, El-Dževheri), dok u šerijatskoj terminologiji prokletstvo znači udaljavanje od Allahove milosti, što je svakako zastrašujuća kazna. Allahovo prokletstvo je izuzetno velikaviše
U jezičkom značenju prokletstvo je protjerivanje i udaljavanje od Allaha (Nihaje fi garibi hadis, Ibn Esir) ili od hajra (Sihah, El-Dževheri), dok u šerijatskoj terminologiji prokletstvo znači udaljavanje od Allahove milosti, što je svakako zastrašujuća kazna.
Allahovo prokletstvo je izuzetno velika i opasna kazna, stoga je neophodno spomenuti osobe koje je Allah, subhanehu ve te`ala, prokleo Svojim govorom i spomenuti njihova djela koja su ih dovela do Allahovog proklinjanja, kako bismo se upoznali sa tim osobama ili djelima koja povlače sa sobom Allahovo prokletstvo i kako bismo se udaljili od njih i tako se sačuvali Allahove kazne.
IBLIS:
Proklet je zbog odbijanja da se pokori Allahovoj naredbi, da učini Ademu sedždu, zbog svoje oholosti, samodopadanja i zavidnosti prema Ademu, alejhis-selam. Rekao je Uzvišeni Allah, prijevodu značenja: “Prokleo ga Allah! A on je rekao: ‘Ja ću se, sigurno, potruditi da preotmem za sebe odreðen broj Tvojih robova’’’ (En-Nisa, 118); i: “Onda izlazi iz Dženneta” – reče On – nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!” (Hidžr, 35.-36.)
Zbog njegove nepokornosti prema Uzvišenom Allahu i zbog toga što ga je Allah prokleo, dozvoljeno je proklinjati Iblisa i to naročito u namazu jer to tada najviše utječe na njega. Rekao je Ebu Derda, radijallahu anhu: ‘’Ustao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako da smo ga čuli da je rekao: ‘Utječem se Allahu od tebe.’ Zatim je dodao: ‘Proklinjem te Allahovim prokletstvom’, ponavljajući to tri puta i pružajući ruku kao da hoće nešto da dohvati. Nakon završetka namaza, rekli smo mu: ‘O Božiji Poslaniče, čuli smo kako nešto govoriš u namazu, a nismo čuli da to prije govoriš, i vidjeli smo te da pružaš ruku.’ Rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Zaista je Allahov neprijatelj Iblis došao sa bakljom od vatre kako bi je prinio mome licu pa sam triput rekao: ‘Utječem se Allahu od tebe’, a zatim sam rekao: ‘Proklinjem te Allahovim potpunim prokletstvom’, meðutim nije se udaljio. Potom sam ga htio uhvatiti. Tako mi Allaha, da nije dove našeg brata Sulejmana, osvanuo bi zavezan za stub pa bi se sa njim igrala djeca stanovnika Medine.’’’ (Muslim, 542.)
ŽIDOVI I BENU ISRAIL:
Rekao je Uzvišeni Allah u Svojoj plemenitoj Knjizi prilikom spominjanja židova i Benu Israila, otkrivajući njihovo pravo lice i nabrajajući njihove najizraženije osobine u ajetima: “Reci: ‘Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali – njih čeka najgore mjesto, jer oni su najdalje s Pravoga puta odlutali.’” (prijevod značenja El-Maide, 60.)
-Prokleti su zato što nisu vjerovali iako su znali istinu: ‘’Oni govore: ’Naša su srca okorjela.’ A nije tako, nego je Allah njih prokleo zbog nevjerovanja njihova, i zato je vrlo malo njih koji vjeruju. A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – I kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo.” (prijevod značenja El-Bekare, 88-89)
-Prokleti su zbog skrivanja istine nakon što im je došla: ‘’One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju.” (El-Bekare, 159.)
-Također, prokleti su zbog iskrivljavanja Tevrata i ismijavanja sa vjerom: ‘’Ima jevreja koji izvrću smisao riječima i govore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu vjeru: ‘čujemo, ali se ne pokoravamo!’, i ‘čuj, ne čuli te!’, i ‘Ra‘ina!’ A da oni kažu: ‘čujemo i pokoravamo se!’, i ‘čuj’, i “Pogledaj na nas!’ – bilo bi za njih bolje i ispravnije; ali, Allah je njih zbog nevjerovanja njihova prokleo, jer malo ko od njih vjeruje.” (En-Nisa, 46.)
-Allah ih je prokleo i zbog nepoštivanja ugovora koji je uzeo od njih kada je uzdigao brdo Tura iznad njih: ‘’Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili.’’ (El-Maide, 13.)
-I zbog uzdizanja nad Allahovim, subhanehu ve te`ala, položajem zaslužili su prokletstvo: ‘’Jevreji govore: ‘Allahova ruka je stisnuta!’ Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore!’’ (El-Maide, 64.)
-Isto tako zbog njihove nepokornosti prema njihovim Poslanicima zadesila ih je dova i prokletstvo od strane njihovih vjerovjesnika. Prokleo ih je Davud, alejhis-selam u svojim Mezamir i Isa, alejhis-selam, u Indžilu, ašto se navodi u riječima Uzvišenog: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili.” (El-Maide, 78.)
Na kraju, Kur`an nam ukratko ukazuje na razloge njihovog prokletstva: “Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: ‘Naša su srca okorjela’ – Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo; i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme; i zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagaðali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti. I zbog teškog nasilja jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuðe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike meðu njima Mi smo kaznu bolnu pripremili.’’ (En-Nisa, 155.-161.)
TAJENJE JASNIH DOKAZA:
Rekao je Uzvišeni Allah: “One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju.’’ (El-Bekare, 159.) Iako je ovaj ajet objavljen povodom židova i kršćana, on se ustvari odnosi na svakoga ko taji istinu i ostavlja nepojašnjeno ono što je Allah, subhanehu ve te`ala, učnio obaveznim da se pojasni. Jer, poenta je u uopćenosti govora, a ne u posebnosti razloga objave. (Fethu Kadir Ševkani)
VRIJEÐANJE ALLAHA, SUBHANEHU VE TE` ALA, I POSLANIKA, SALLALLAHU ALEJHI VE SELLEM:
Rekao je Allah, subhanehu ve te`ala: “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeðali, Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.’’ (Ahzab, 57.) U ovom ajetu “vrijeðanje” je protumačeno sa činjenjem onoga što Allah, subhanehu ve te`ala, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mrze od nepokornosti. (Fethu Kadir Ševkani)
ČINJENJE NEREDA NA ZEMLJI I KIDANJE RODBINSKIH VEZA:
‘’Zar i vi ne biste, kada bi se vlasti dočepali, nered na Zemlji činili i rodbinske veze kidali! To su oni koje je Allah prokleo i gluhim i slijepim ih učinio.’’ (Muhammed, 23.)
KRŠENJE ALLAHOVOG UGOVORA:
‘’A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na Zemlji – njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište.’’ (Er-Rad, 25.) Taberi je protumačio kršenje Allahovog ugovora sa suprotnošću Allahovoj naredbi i činjenjem nepokornosti.
LAŽLJIVAC:
Razmisli o ajetu proklinjanja u kojem se govori o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, pozivu židovima: ‘’Ti reci: ‘Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore (lažljivce) prizvati!’” (Ali Imran, 61.) Kao što je rekao Allah u prijevodu značenju: “Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži? Oni će pred Gospodara svoga biti dovedeni, a svjedoci će reći: ‘Ovi su izmišljali laži o Gospodaru svome!’ Neka Allahovo prokletstvo stigne mnogobošce.” (Hud, 18.) I rekao je Uzvišeni: “A peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže” (Nur, 7.) Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Nije Poslaniku, sallallahu alejhi va sellem, bilo mrže osobine od laži, i kada bi čovjek izgovorio laž u prisustvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on bi osjećao u sebi nešto prema tom čovjeku sve dok se ne bi pokajao.’’ (Tirmizi, 1999, hasen)
DVOLIČNJACI:
Rekao je Allah u prijevodu značenja: ‘’Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti džehennemskom vatrom, vječno će u njoj boraviti, dosta će im ona biti! Allah ih je prokleo, i njih čeka patnja neprekidna.’’ (Et-Tevbe, 68.) Takoðer, Uzvišeni govori o dvoličnjacima u suri Ahzab: ‘’Ako se licemjeri i oni čija su srca bolesna i oni koji po Medini šire laži ne okane, Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj ostati, prokleti neka su! Gdje god se naðu, neka budu uhvaćeni i ubijeni.’’ (Ahzab, 60.-61.)
Nifak – licemjerstvo u srcu, da nas Alah sačuva njega, nastaje zbog iznevjere obećanja Allahu i zbog laži, shodno ajetu: ‘’I nadovezao im je On na to pritvornost (nifak) u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.’’ (Tevbe, 77.)
NEVJERNICI, A NAROČITO PRETHODNI NEVJERNIČKI NARODI:
Rekao je Allah u prijevodu značenja: ‘’Oni koji ne vjeruju i koji kao nevjernici umru – zaslužuju, doista, prokletstvo Allahovo i meleka i svih ljudi.’’ (Bekare, 161.) I rekao je: ‘’I prokletstvo je na ovome svijetu stalno bilo s njim, a bit će i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov!’’ (Hud, 60.) I rekao je: ‘’Na ovome svijetu ih je pratilo prokletstvo, a pratit će ih i na onome; strašan će biti ‘dar’ kojim će darivani biti!’’ (Hud, 99.) I rekao je: ‘’Allah je nevjernike prokleo i za njih oganj razbuktali pripremio.’’ (Ahzab, 64.)
UBICA:
Ko ubije vjernika bespravno, zaslužuje Allahovo prokletstvo, jer ukoliko je ubijen musliman sa pravom – sprovoðenje šerijatske kazne, njegov ubica ne zaslužuje prokletstvo. Rekao je Allah u prijevodu značenja: ‘’Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti.’’ (En-Nisa, 93.)
POTVORA ČESTITIH ŽENA:
Potvaranje čestitih i poštenih žena da su počinile zinaluk – blud. Rekao je Allah u prijevodu značenja ajeta: ‘’Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti na ovom i na onom svijetu, njih čeka patnja nesnosna.’’ (Nur, 23.)
DŽEHENNEMSKO STABLO ZEKKUM:
Rekao je Allah u prijevodu značenja: ‘’I rekli smo ti: ‘Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!’ A san koji smo ti dali da usniješ i drvo prokleto, u Kur’anu spomenuto, iskušenje su za ljude. Mi ih zastrašujemo, ali njima to samo povećava ionako veliko nevjerstvo.’’ (Isra, 60.) Islamski tumači Kur’ana spomenuli su da je “drvo prokleto” ustvari drvo Zekkum. A značenje sintagme ‘’drvo prokleto’’ odnosi se na: ‘’prokletstvo onoga ko ga jede’’, kao što je rekao Allah: ‘’Drvo Zekkum – bit će hrana grješniku.’’ (Duhan, 43.-44.)
Priredio: mr. Osman Smajlović
Vidi manjePruzeto sa minber.ba
https://minber.ba/osobe-koje-je-allah-prokleo/
Šta znači biti proklet?
U jezičkom značenju prokletstvo je protjerivanje i udaljavanje od Allaha (Nihaje fi garibi hadis, Ibn Esir) ili od hajra (Sihah, El-Dževheri), dok u šerijatskoj terminologiji prokletstvo znači udaljavanje od Allahove milosti, što je svakako zastrašujuća kazna. Priredio: mr. Osman Smajlović Preuzetoviše
U jezičkom značenju prokletstvo je protjerivanje i udaljavanje od Allaha (Nihaje fi garibi hadis, Ibn Esir) ili od hajra (Sihah, El-Dževheri), dok u šerijatskoj terminologiji prokletstvo znači udaljavanje od Allahove milosti, što je svakako zastrašujuća kazna.
Priredio: mr. Osman Smajlović
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/osobe-koje-je-allah-prokleo/
Šta je šerijatska olakšica?
Islam predstavlja savršen i potpun program koji vodi računa o svim segmentima ljudskog života. On je vjerniku, za svaku situaciju, zacrtao put kojim treba kročiti i pojasnio uzvišeni cilj kojem on teži. Islam je vjera kojoj je Allah, dž.š., odredio postojanje i opstanak do Sudnjeg dana kada će ljudiviše
Islam predstavlja savršen i potpun program koji vodi računa o svim segmentima ljudskog života. On je vjerniku, za svaku situaciju, zacrtao put kojim treba kročiti i pojasnio uzvišeni cilj kojem on teži. Islam je vjera kojoj je Allah, dž.š., odredio postojanje i opstanak do Sudnjeg dana kada će ljudi polagati račune i biti pitani za svoja djela.
Islam je univerzalna vjera koja obuhvata cjelokupan ljudski život, i jedina ispravna koju smo obavezni slijediti, a svaku drugu vjeru odbaciti. Vjera sa ovakvim atributima, po svojoj prirodi, mora biti trajna i sveobuhvatna, što joj garantira svijetlu budućnost i egzistenciju.
Islam je upravo takav. Njegov vjerski program sastoji se od općih pravila pod koja potpadaju mnogobrojni detalji i novonastala pitanja iz svakodnevnog života. Ova pravila imaju svoje propise i ostavljaju prostora islamskim učenjacima (mudžtehidima) da, na osnovu njih, donose sud o odreðenim pitanjima. Teško da čovjek može zamisliti neku životnu situaciju koju ne možemo svrstati pod opće šerijatsko pravilo. Zato, s punim pravom možemo konstatirati da islam zaslužuje atribut univerzalne i savršene vjere.
Propisi ovih općih pravila o kojima govorimo nisu na istom stepenu. Jedan dio pravila je lakši, a drugi teži, što je rezultat univerzalnosti islama u postavljanju ovih pravila. Islam ne uzima u obzir jedan običaj, a drugi zapostavlja, ne posvećuje pažnju jednoj situaciji nauštrb druge, niti vodi računa o jednom vremenu ne misleći na ono što poslije dolazi. Islam je savršena vjera koja uzima u obzir sve običaje, vremena i situacije. Zato i zaslužuje da je nazovemo vjerom blagosti i tolerancije.
U pravila čiji su propisi olakšani spada šerijatska olakšica. Ovu olakšicu je Allah, dž.š., propisao kako bi olakšao čovjeku u posebnim situacijama koje to iziskuju. Neki je definiraju kao olakšicu propisanu zbog velike poteškoće u posebnim situacijama. Drugi opet kažu da je to argumentirano dozvoljavanje zabranjenog uz dokaz koji potvrðuje da se uistinu radi o zabranjenoj stvari.
Na ova tri načina islamska ulema definira šerijatsku olakšicu. Iako možda postoje odreðene razlike u definicijama, sve ipak ukazuju na uzvišenost, lahkoću i toleranciju islama. Ova vjera, u svom postavljanju propisa, vodi računa o teškim situacijama u kojima se čovjek može naći. Mnogobrojni su šerijatski tekstovi koji ukazuju na to da Uzvišeni Allah, dž.š., voli da se koriste Njegove olakšice. Islam podstiče na to kao što dolazi u hadisu koji bilježe imam Ahmed i Darekutni sa njihovim lancem prenosilaca, od Ibn Omera, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah, dž.š., voli da se radi po Njegovim olakšicama kao što voli da se izvršavaju Njegove naredbe.” Imam Muslim i drugi bilježe od Omera, r.a., da je, po pitanju skraćivanja namaza na putu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”To je sadaka koju vam je Allah, dž.š., podijelio, pa prihvatite Njegovu sadaku.”
Primjera koji ukazuju na ovo pravilo je puno. Dobro su nam poznati tako da nema potrebe da ih spominjemo, osim što možemo ukratko reći da ovo šeriajatsko pravilo obuhvata sve segmente života. Ovo pravilo naći ćemo u propisima o vjerovanju, obredima, meðuljudskim odnosima i kaznenom pravu. Jedan dio uleme smatra vjerskom olakšicom i to što nas je Allah, dž.š., oslobodio teških i napornih obaveza koje su imali prijašnji narodi. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: ”Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas!” (El-Bekare, 286.)
Ovo pravilo spada u temeljne principe ove vjere. Uvidjevši vrijednost, bitnost i ljudsku potrebu za njim, islamski učenjaci su ga podrobno objasnili, klasificirali i naučno pristupili izučavanju pitanja koji su u vezi sa ovim pravilom. Sve su to potkrijepili kur’ansko-hadiskim tekstovima detaljno ih prije toga iščitavši. Istakli su situacije na koje se ovo pravilo odnosi. Nisu zaboravili spomenuti uvjete koji se moraju ispoštovati kako bismo mogli pristupiti njegovoj primjeni. Meðutim, u ovom trenutku nam je najbitnije istaći prirodu vjere islama koja se temelji na olakšavanju i toleranciji.
Priredio: prof. Adnan Maglić
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/erijatska-olakica/
Može li se osoba pravdati sudbinom za svoje grijehe?
Nije dozvoljeno da čovjek čini nepokornost i opravdava se sudbinom govoreći: ”Griješim zato što je Allah tako odredio!” Da je opravdanje sudbinom za činjenje nepokornosti prihvatljiv argument, onda bi svi vjerozakoni prestali važiti i svakom grješniku bilo bi dozvoljeno da kaže: ”Tebi je odreðeno daviše
Nije dozvoljeno da čovjek čini nepokornost i opravdava se sudbinom govoreći: ”Griješim zato što je Allah tako odredio!” Da je opravdanje sudbinom za činjenje nepokornosti prihvatljiv argument, onda bi svi vjerozakoni prestali važiti i svakom grješniku bilo bi dozvoljeno da kaže: ”Tebi je odreðeno da činiš ovu nepokornost.”
Zato je Allah Uzvišeni opovrgao opravdanja mušrika sudbinom, pa kaže: ”Mnogobošci će govoriti: ‘Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” (El-En’am, 148) Uzvišeni Allah opovrgao je ovaj njihov isprazni argument rekavši: “Tako su isto oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili.” (El-En’am, 148)
Kradljivac se opravdavao Omeru govoreći: ”Ukrao sam Allahovim odreðenjem.” Omer mu reče: ”Sad ti ja Allahovim odreðenjem odsijecam ruku!”
čovjek ima volju, moć i odabir i ne zna prije činjenja nepokornosti da li mu je Allah odredio ili ne. Vidimo ljude kako se opravdavaju sudbinom u pitanjima dobra, a nismo čuli nijednog koji je klanjao dva rekata da je rekao: ”Klanjao sam Allahovim odreðenjem.” Zapravo, ljudi se opravdavaju sudbinom za ustrajavanje u griješenju. Takoðer, nismo vidjeli ljude da se opravdavaju sudbinom kada je u pitanju dunjaluk, tj. niko ne kaže: ”Ako mi je Allah odredio da uzmem platu na kraju mjeseca, ona će i biti”, ili: ”Neću se oženiti, a ako mi Allah bude propisao da ću imati djece, to će i biti, pa makar bez ženidbe.”
Ljudi za onoga ko ovakvo nešto govori kažu da je lud, pa kako, onda, opravdavati se sudbinom za ostavljanje djela u pitanjima ahireta? Zato nikako nije dozvoljeno opravdavati se kaderom u pitanjima Šerijata.
Kada je ovo jasno, onda treba znati da oni koji dozvoljavaju opravdavanje kaderom za činjenje nepokornosti to argumentiraju hadisom Ebu Hurejre, koji prenosi Muslim, a u njemu se kaže da je Adem argumentirao svoj postupak Musau govoreći da je Allah njemu odredio da uzme plodove sa drveta, pa je rekao: ”Zar me koriš za djelo koje mi je Allah propisao da učinim prije nego što sam stvoren na četrdeset godina.” Poslanik, s.a.v.s., tada je rekao: ”Adem je nadgovorio Musaa.” Jedenje plodova drveta je grijeh, pa je, i pored toga, Adem argumentirao činjenje ove nepokornosti Allahovim određenjem. Zapravo, kada se sagleda suština predaje, ovo je dokaz protiv onih koji se pravdaju sudbinom!
Pojasnit ćemo ga sa dva aspekta:
Prvi: Adem se nije opravdavao odreðenjem zato što je pojeo plod s drveta, već zato što je izašao iz Dženneta. Opravdavao se kaderom za nedaću, a ne za grijeh, jer mu je Musa doslovno rekao: ”Tvoj grijeh nas je izveo iz Dženneta.”
Drugi: Adem se pokajao za ovaj grijeh i zato učenjaci kažu da je dozvoljeno opravdavati se kaderom za nepokornost ukoliko se čovjek za nju pokaje. Ako se čovjek pokaje za grijeh, pa se kaže: ”Zašto si griješio?”, on ima pravo reći: ”Griješio sam Allahovom odredbom.” Meðutim, zabranjeno je da se opravdava kaderom za nepokornost koju još neprestano čini da bi se opravdao pred ljudima.
Dozvoljeno je da se čovjek opravdava kaderom za nedaće. Kada čovjeka snaðe nedaća ima pravo reći: ”Snašla me je Allahovim odreðenjem, a o tome Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Kada te nešto snaðe, nemoj reći da je bilo tako i tako, bilo bi tako i tako, već reci Allah je odredio i učinio što je htio.”
Priredio: doc. dr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/pravdanje-sudbinom/
Šta je sekularizam?
Ispravan prijevod riječi sekularizam (secularism) je nevjera (ateizam) ili svjetovna teorija (laicizam). Sekularizam u terminologiji ne samo da je suprotan pojmu budućeg svijeta, nego nosi specifičnije značenje nepovezanosti s vjerom ili potpunu proturječnost vjeri. Ovaj prijevod se jasno očituje izviše
Ispravan prijevod riječi sekularizam (secularism) je nevjera (ateizam) ili svjetovna teorija (laicizam). Sekularizam u terminologiji ne samo da je suprotan pojmu budućeg svijeta, nego nosi specifičnije značenje nepovezanosti s vjerom ili potpunu proturječnost vjeri.
Ovaj prijevod se jasno očituje iz definicije koju navode rječnici i strani znanstveni instituti. Britanski naučni zavod, pojašnjavajući termin sekularizma, kaže: “To je socijalni pokret koji ima za cilj odvratiti ljude od zaokupljanja budućim svijetom i usmjeriti ih ka posvećivanju ovom svijetu.”
U srednjem vijeku postojala je nezainteresovanost za ovaj svijet. Ljudi su se uveliko posvećivali razmišljanju o Bogu i budućem svijetu. Sekularizam se kroz borbu protiv ove pojave počeo manifestirati putem razvitka humanističkog pravca. U doba renesanse ljudi su počeli pokazivati duboku privrženost humanističko-kulturnim otkrićima i ostvarenju vlastitih ambicija na ovom svijetu.“
Zaokret ka sekularizmu postepeno se razvijao kroz čitavo savremeno doba kao pokret suprotan vjeri i kršćanstvu.[1]
U rječniku “Novi svijet” od Webstera stoji tumačenje istog pojma:
1. Ovosvjetski duh ili ovosvjetski pravci. Posebno, sistem sačinjen od principa i prakse koji kategorički odbija svaki oblik vjere i obreda.
2. Uvjerenje da vjera i crkva nemaju pravo miješanja u državu, a posebno u opći odgoj.”[2]
Oksfordski rječnik, tumačeći riječ (secular), kaže:
1. Ovosvjetski ili materijalni. Nije ni vjerski ni duhovni. Kao: ateistički odgoj ili ateistička umjetnost i muzika; ateistička vlast – vlast suprotna crkvi.
2. Mišljenje koje kaže da vjera ne treba biti temeljem ponašanja i odgoja.[3]
“Novi internacionalni rječnik” o sekularizmu kaže:
“Pravac u životu ili bilo kojem domenu koji počiva na osnovi da se vjera ili vjerska tumačenja ne smiju miješati u vlast. Odnosno, namjerno udaljavanje tih tumačenja. Ova riječ npr. označava: ”Vlast sa čistom ateističkom politikom”. “Sekularizam je društveni sistem ponašanja zasnovan na ideji obligatnosti postojanja moralnih vrijednosti i ponašanja prema savremenim tumačenjima života i društvenosti bez osvrta na vjeru”[4]
Orijentalista Arberi u knjizi “Vjera Srednjeg istoka” kaže: “Naučni materijalizam, humanizam, prirodnjački pravac i pozitivizam su ateistički pravci. Ateizam je posebno izražen u Evropi i Americi. Iako su pojave sekularizma prisutne na Srednjem istoku, nisu dobile posebnu filozofsko-književnu formulaciju. Glavni primjer za to je odvajanje vjere od države u Republici Turskoj.”[5]
U savremenoj islamskoj literaturi sekularizam je uveliko definisan kao “odvajanje vjere od države”. U stvarnosti, ovakva definicija ne daje potpuno značenje važeće za pojedince i njihove postupke koji nisu u uskoj vezi s državom.
Da je rečeno da je sekularizam “odvajanje vjere od života”, definicija bi bila daleko preciznija. Znači, ispravno značenje sekularizma je “izgradnja života bez uplita vjere”, bez obzira na društvo ili pojedinca. Države i pojedinci, sa ograničenim shvatanjem, imaju različite stavove o vjeri. Neki sistemi dozvoljavaju vjeru, kao liberalno-demokratska društva, i njihov pravac je “umjereni antireligiozni sekularizam”, tj. ateistička društva koja se ne bore protiv vjere. Suprotno njima stoji “ekstremni antireligiozni sekularizam” koji se oštro suprotstavlja vjeri kao u komunističkim i njima sličnim totalitarnim društvima.
Nema nikakve razlike izmeðu ova dva naziva ako gledamo s stanovišta islama. Sve što nije vjersko, od principa do prakse, ono je u suštini antireligiozno. Islam i ateizam su dva potpuno nespojiva pojma.[6]
”Sekularizam” od dr. Sefera el-Havalija
[1] Ency. Britanicca vol. IX.p.19
[2] Websters New World dictionary ; 128. B.
[3] Oxford Advacend Learne’s Die. of current English; 785.
[4] Websters third New !nternational die. 2053.
[5] Religion in the Middle East A.J. Arbery; vol. 2; 606-607.
[6] Pogledaj: “Stav islama prema sekularizmu” u petom poglavlju ove knjige.
Priredio i prilagodio:doc. dr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/ta-je-sekularizam/
Koji su pokazatelji dobre završnice – smrti?
Prvi: Izgovaranje šehadeta na samrti: Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome posljednje riječi budu ‘La ilahe illallah’ ući će u Džennet”. (Zabilježio Hakim i drugi sa dobrim senedom od Mu’aza). Drugi: Smrt znojnog čela: Burejde b. el-Hasib, radijallahu anhu, je bio u Horosanu, kada se vrviše
Prvi: Izgovaranje šehadeta na samrti: Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome posljednje riječi budu ‘La ilahe illallah’ ući će u Džennet”. (Zabilježio Hakim i drugi sa dobrim senedom od Mu’aza).
Drugi: Smrt znojnog čela: Burejde b. el-Hasib, radijallahu anhu, je bio u Horosanu, kada se vratio svome bratu koji je bio bolestan zatekao ga je na samrti znojnog čela. Burejde reče: “Allahu ekber, čuo sam od Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Vjernik umire znojnog čela.'” (Zabilježio Ahmed, 5/357, 360)
Treći: Smrt u noći džume ili u njenom danu: Na osnovu riječi Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ni jedan musliman neće umrijeti u noći džume ili tokom dana džume a da ga Allah neće sačuvati kaburskog iskušenja.”
Četvrti: Pogibija na bojnom polju: Kaže Uzvišeni Allah u prijevodu značenja Kur’ana: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.” (Ali Imran, 169.) Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude iskreno tražio pogibiju na Allahovom putu staviće ga Allah na stepen šehida pa makar umro na postelji.” (Zabilježio Muslim, 6/49)
Peti: Da čovjek umre kao gazija na Allahovom putu: Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Koga smatrate šehidom?” Rekoše: “O Allahov poslaniče, ko bude ubijen na Allahovom putu on je šehid.” Kaže: “Onda je šehida u mom ummetu malo!” Rekoše: “Pa ko su oni, o Allahov poslaniče?” Kaže: “Ko bude ubijen na Allahovom putu on je šehid, ko umre na Allahovom putu on je šehid, ko umre od kuge on je šehid, ko umre od stomačne bolesti on je šehid, i udavljenik je šehid.” (Zabilježio Muslim, 6/51)
Šesti: Smrt od kuge: Hafsa bint Sirin kaže: Rekao mi je Enes b. Malik: “Od čega je umro Jahja ibn ebi Umereh?” Rekla sam: “Od kuge!” Pa je citirao riječi Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kuga je šehadet za svakog muslimana.” (Zabilježio Buharija, 10/157-156)
Sedmi: Smrt od stomačne bolesti: “…i ko umre od stomačne bolesti on je šehid.” (Zabilježio Muslim, 6/51)
Osmi i deveti: Smrt davljenjem i pod ruševinama, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Šehida je pet vrsta: ko umre od kuge, od bolesti probavnih organa, utopljenik, ko umre pod ruševinama i onaj ko pogine boreći se na Allahovom putu.” (Zabilježio Buharija, 6/33-34)
Deseti: Smrt žene u poslijeporođajnom periodu od posljedica poroda: Na osnovu hadisa kojeg prenosi ‘Ubade b. es-Samit, radijallahu anhu, da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obišao Abdullaha b. Revahu, radijallahu anhu, pa kada se udaljio od njegove postelje reče: “Znate li ko su šehidi moga ummeta?” Rekoše: “Pogibija muslimana je šehadet!” Kaže: “Onda je šehida u mom ummetu malo! Ubistvo muslimana je šehadet, smrt od kuge je šehadet i žena koju ubije njeno dijete prilikom poroda je šehadet. Svojim krevetom će je njeno dijete odnijeti do Dženneta.” (Zabilježio Ahmed, 4/201 – 5/323)
Jedanaesti i dvanaesti: Smrt od opekotina i smrt od upale pluća (Pleuritis, arap. ذات الجنب). Merfu’ predajom se prenosi od Džabira b. Atika: “Sedam je vrsta šehida koji su na rangu pogibije na Allahovom putu: Onaj koji je umro od kuge je šehid, utopljenik je šehid, onaj koji umre od upale pluća je šehid, onaj koji umre od stomačne bolesti je šehid, onaj koji umre od opekotina je šehid, onaj koji umre ispod ruševina je šehid i žena koja umre na porodu je šehid.”
Trinaesti: Smrt zbog bolesti tuberkuloze (داء السل): Na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pogibija na Allahovom putu je šehadet, smrt porodilje je šehadet, smrt od opekotina je šehadet, smrt od tuberkuloze je šehadet i smrt od stomačne bolesti je šehadet.”
Četrnaesti: Smrt radi odbrane imetka od bespravnog otimanja: “Ko bude ubijen čuvajući imetak”, a u drugoj predaji stoji: “Kome bespravno nasrnu na imetak, pa se suprostavi i bude ubijen, on je šehid.” (Zabilježio Buharija, 5/93)
Petnaesti i šesnaesti: Smrt u odbrani vjere ili života: “Ko pogine braneći imetak on je šehid, ko pogine braneći porodicu on je šehid, ko pogine braneći vjeru on je šehid, i ko pogine braneći svoju krv on je šehid.” (Zabilježio Ebu Davud, 2/375)
Sedamnaesti: Smrt u pripremi za borbu na Allahovom putu: “Priprema za borbu u trajanju jednog dana i noći je bolje od posta cijelog mjeseca i namaza u njemu, a ako umre nastavlja mu se sevap za djelo koje je radio, dodijeliće mu se njegova plaća, i sigurna mu je otpremnina.” (Zabilježio Muslim, 6/51)
Osamnaesti: Smrt na hairli djelu, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko kaže ‘La ilahe illallah’ želeći time Allahovo lice (zadovoljstvo) i to mu bude posljednje djelo ući će u Džennet. Ko posti jedan dan želeći time Allahovo lice i to mu bude posljednje djelo ući će u Džennet. A ko udijeli sadaku želeći time Allahovo lice i to mu bude posljednje djelo ući će u Džennet.”
Ukoliko bi se desilo da neki od ovih pokazatelja bude prisutan kod nekog od ljudi ne znači da mu je zagarantovan Džennet, ali se nadamo tome. Isto tako ukoliko bi se desilo da kod nekog pojedinca prilikom njegove smrti ne bude ovih pokazatelja ne povlači sa sobom da nije bio od iskrenih ili slično tome. Sve ove stvari ulaze u gajb i nepoznate su ljudima. (Op.prev.)
Po knjizi: Ahkamul-dženaiz / Propisi dženaze,
Autor: Uvaženi šejh, allame Muhammed Nasruddin Albani, rhm.
Preveo: Mithad R. Ćeman, student Medinskog univerziteta
Preuzeto sa minber.ba https://minber.ba/pokazatelji-dobre-zavrnice-smrti/
Vidi manjeKoju korist umrli ima od živog?
U današnjem društvu, kada je u pitanju odnos prema mrtvima, ljudi idu u dvije krajnosti. Na jednoj strani imamo one koji rade za svoje mrtve i šta treba i šta ne treba, a isto tako imamo one koji apsolutno ništa ne rade za svoje umrle. Treba prije svega napomenuti da čovjek za svog života treba nastviše
U današnjem društvu, kada je u pitanju odnos prema mrtvima, ljudi idu u dvije krajnosti. Na jednoj strani imamo one koji rade za svoje mrtve i šta treba i šta ne treba, a isto tako imamo one koji apsolutno ništa ne rade za svoje umrle. Treba prije svega napomenuti da čovjek za svog života treba nastojati učiniti što više dobrih djela koja će mu koristiti na onome svijetu, i ne treba se oslanjati na to da će neko poslije njegove smrti nešto učiniti za njega.
Isto tako priliku za dobročinstvo prema drugima, a posebno prema roditeljima, treba iskoristiti za njihova života. I briga o vlastitom onosvjetskom statusu treba da bude ispred brige o bilo čijem drugom statusu, ali ne smijemo biti ni škrti po tom pitanju.
Sada ćemo spomenuti stvari od kojih će umrli uz Allahovu, dž.š., pomoć imati koristi, a to je sljedeće:
1.Oglašavanje dženaze
Oglašavanje dženaze je veoma bitno kako bi se što više ljudi skupilo da klanjaju dženazu, jer će umrlom upravo to biti od velike koristi. Kaže Poslanik, a.s.: ”Nema muslimana koji umre pa mu dženazu klanja četrdeset ljudi, koji ne čine širk Allahu, a da Allah neće primiti njihovo zauzimanje za njega.” (Muslim)
2.Posjećivanje kabura
Posjećivanje kabura je korisno i za umrlog, ali i za živog. Otuda je zabrana posjećivanja kabura, koja je bila u početku validna, derogirana hadisom kojim se to dopušta. Burejde, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: «Bio sam vam zabranio posjećivanje kabura, a od sada ih posjećujte!». (Muslim) Od posjete kaburu umrla osoba ima izuzetnu korist. To se očituje i selamom koji se uputi umrloj osobi i dovom Allahu Uzvišenom da joj oprosti grijehe i sačuva je kaburskog azaba.
3.Dova za umrlog
Umrla osoba će imati koristi od dove živoga, zbog toga treba što češće upućivati dove za naše umrle. Dokaz za ovo su riječi Allaha, dželle šanuhu: ‘’Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla…’’’ (Prijevod značenja, El-Hašr, 10.)Isto tako nalazimo dosta hadisa poput hadisa da je Muhammed, a.s., tražio oprosta za Ebu Selemu, pa onda hadisi koji su došli za dženazu u kojima se traži oprost za umrle… i mnogi drugi dokazi.
4.Izvršenje zavjeta.
Ako se umrla osoba zavjetovala da će nešto uraditi (što nije u koliziji sa šerijatom) pa je u tome smrt spriječila, onda njeni nasljednici trebaju to za nju da izvrše. Ibn Abbas, r.a., prenosi da je jedna žena došla Vjerovjesniku, s.a.v.s, i kazala: “Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž, ali ju je smrt preduhitrila. Hoću li ja za nju obaviti hadždž?” Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Da, otiđi za nju na hadždž, jer šta misliš da je iza tvoje majke ostao kakav dug, da li bi ga za nju ti odužila?” Ona odgovori: ”Da.” ”Oduži je, jer je u izvršenju dugova, Allah najpreči.” (Buharija)
5.Vraćanje duga
Ako umrla osoba bude imala kakav dug, njegovi najbliži dužni su vratiti taj dug. To je najbolje učiniti prije klanjanja dženaze. Brojni su primjeri iz Poslanikove, s.a.v.s, prakse koji idu tome u prilog. Tako, naprimjer, stoji da Vjerovjesnik, s.a.v.s, nije htio klanjati dženazu nekom čovjeku koji je umro pod dugom, dok Ebu Katade, r.a, nije preuzeo obavezu platiti njegov dug, pa je tek tada Poslanik, s.a.v.s, istupio pred džemat i klanjao dženazu! (Buharija)
6.Upotpunjavanje neizvršenih ibadeta (hadždž, post, i sl.)
Ukoliko je umrla osoba bila obavezna izvršiti neki ibadet, a nije ga obavila, to će nadoknaditi neko od njene porodice ili nasljednika. Dokaz za ovo je hadis u kojem stoji da je neka žena upitala Allahovog Poslanika, s.a.v.s: «Allahov Poslaniče, majka mi je bila dužna postiti mjesec dana, pa hoću li ja to nadoknaditi?» Vjerovjesnik, s.a.v.s, odgovorio je: «Posti za nju!». Žena je dodala: «Ona nikada nije obavila hadždž, pa mogu li ja to učiniti za nju?» Vjerovjesnik, s.a.v.s, odgovorio je: «Obavi hadždž za nju!» (Muslim)
7.Dobro djelo koje učini dijete umrlog
Sve što dijete uradi od dobrih djela, ide u prilog i umrlim roditeljima i oni u tome imaju nagradu, a djetetu se ništa od sevapa ne umanjuje. Brojne su predaje koje bilježe Buharija, Muslim, i dr. u kojima ashabi pitaju da li će imati nagradu i oni i njihovi roditelji, ako oni za njih podijele sadaku ili učine neko dobro djelo. Poslanik, s.a.v.s, odgovarao je potvrdno. Šejh Džibrin, kada govori o ovome, navodi mnoge stvari koje dijete može da uradi za svoje roditelje.
8.Sadaka i vakuf
Umrla osoba će imati izuzetnu korist od obične i trajne sadake, odnosno vakufa, bilo da je ona to ostavila ili neko to čini od njene imovine nakon njene smrti. To može biti gradnja džamije, puta, bolnice, česme ili bilo šta što koristi ljudima, i sve dok traje taj hajrat, njemu će nagrada teći i on će od toga imati koristi. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, moja je majka iznenada umrla, a da je išta progovorila, smatram da bi dala sadaku. Da li će ona imati nagradu ako ja za nju udijelim sadaku?» Odgovorio je: «Da.» (Buharija i Muslim)
9.Klanje kurbana
Od stvari koje koriste mrtvima je i klanje kurbana za njih. Dokaz za ovo je hadis u kojem se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., prilikom klanja kurbana rekao sljedeće: ”U ime Allaha, Allahu primi od Muhammeda i njegove porodice.” (Muslim) A pod njegovom porodicom smatraju se i živi i mrtvi. Po ovom pitanju šejh Usejmin, r.h., kaže sljedeće: ”Ne znam da ima tekst koji direktno govori da se može samo za umrlog nanijetiti kurban, bolje je da nanijeti za sebe i za svu svoju porodicu, bili oni živi ili mrtvi, slijedeći time sunnet. U slučaju da zanijeti samo za umrlu osobu, ne možemo reći da je to haram ili bidat.” (Fetava Nurun ‘ale-d-Derb).Spomenuli smo stvari koje je dozvoljeno raditi za umrle osobe. Postoje stvari koje nije dozvoljeno raditi za umrle i koje se smatraju novotarijama poput: tevhida, mevluda, sedmine, četeresnice, polugodišnjice, godišnjice i drugih obreda koji nemaju nikakvog utemeljenja u šerijatu.
I na kraju, upućujmo dove Svevišnjem Allahu da se smiluje nama i našim umrlima, oprosti im grijehe, pređe preko njihovih hrđavih djela i uvede ih u Džennet. Amin!
prof. Suad Drpljanin
preuzeto sa minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/koju-korist-umrli-ima-od-ivog-sp-829611208/