Zabranjeno je stjecanje znanja od novotara

Ebu Umejja el-Džumehi kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Jedan od predznaka Sudnjeg dana jeste i to da će ljudi stjecati znanje pred esagirima, novotarima. ‘

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, rijeć el-esagir, spomenuta u hadisu, odnosi se na novotare i one koji su odani svojim strastima, od kojih ljudi traže šerijatska rješenja, a ovi ih ne mogu ponuditi jer su neznalice, na to nas upućuje hadis u vezi s uzdizanjem znanja sa Zemlje.

Drugo, učenjaci su prvaci, makar bili i mladi po godinama. U tome je smislu Ibn Abdulberr u djelu Dzamiu bejanil-ilm zapisao: ”Neznalica je beznačajan čovjek makar bio i starac, a učenjak je prvak makar bio i mlad po godinama. Na to nas upućuje sljedeći stih: ‘Stječi znanje, jer čovjek se ne rađa učen, i nije isti onaj koji zna i onaj koji ne zna, starješina je beznačajan ako je neuk, makar se oko njega svijet okupljao.”

Treće, korisno znanje jeste ono koje se prenosi od ashaba i njihovih sljedbenika, u protivnom će njegov nosilac stradati, i neće dostići stupanj imama ni povjerenika, niti će njime Allah, dželle šanuhu, biti zadovoljan.

Četvrto, čovjek znanje treba uzimati od bogobojaznih ljudi, ljudi koji slijede put ispravnih prethodnika. U Ibn Abbasovom predanju stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Blagoslov je u prvacima. ‘

Peto, sljedbenici ispravne tradicije objasnili su nam kako ćemo se sačuvati od zablude, a na nama je da se držimo njihovih smjernica. Naime, poznati tabiin Muhammed b. Sirin rekao je. “Znanje koje stječete vjera je, pa pazite od koga ćete učiti svoju vjeru.”88 Zaista nosioci znanja trebaju biti pravedni i iskreni ljudi, i samo od njih znanje treba uzimati. Isa b. Sabih zapisao je: “Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenesen je sljedeći autentičan hadis: ‘Ovo znanje iz svake generacije nose iskreni ljudi, koji ga ćuvaju od iskrivljavanja od fanatika, tumačenja neznalica i prisvajanja zabludjelih. Dakle, znanje treba uzimati od ljudi koje nam je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, opisao.”

Mora se povući razlika između učenjaka ehlu-sunneta i učenjaka raznih sekti. S tim u vezi Muhammed b. Sirio rekao je: “Učenjaci nisu pitali za lanac prenosilaca, a kada se pojavila smutnja, tražili su: ‘Kažite nam od koga ste uzeli hadisl’, i prihvatali bi od sljedbenika ehlu-sunneta, a od novotara ne bi.”

Također, treba znati ko je u kojoj disciplini učen, jer svaku od njih savladali su određeni ljudi, i samo od njih treba uzimati. Malik b. Enes rekao je: “Znanje koje stječete vjera je, pa pazite od koga ćete učiti svoju vjeru; ovdje sam zatekao mnogo, mnogo ljudi (pokazavši na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju) koji su govorili da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao to i to, ali to od njih ja nisam prihvatao, a bili su povjerljivi kada se radilo o imetku, jer nisu imali pretenzije prema tuđem imetku. I Muhammed b. Muslim b. Ubejdullah b. Sihab dolazio je u Medinu, a ljudi su se gurali oko njegovih vrata da čuju njegova predanja!”

Učenjaci su u svojim djelima pisali o povjerenju kada je riječ o stjecanju znanja, želeći da očuvaju islam od nezrelih ljudi koji su stekli samo površno znanje, koji islam shvataju kao kratkotrajan trend, koji se natječu da što više napišu i izdaju što više fetvi, da obezvrijede prvake ummeta, čime su, ustvari, naštetili islamu i potkopali njegove temelje.

Njihovu smjelost povećava to što se obični svijet oko njih okuplja, divi im se i uzbuđeno ih sluša. Hatib el-Bagdadi zapisao je: “Treba da učenici posjećuju p redavanja ljudi koji su poznati po pobožnosti i čednosti, a učitelj treba biti strpljiv i blag prema njima, razumjeti njihove potrebe, prihvatati istinu, biti iskren p rema svim ljudima, a treba se odlikovati i drugim poželjnim svojstvima. ”

U svojoj jedinstvenoj knjizi El-Džamiu li ahlakir-ravi ve adabis-samia, između ostalih, konstatirao je sljedeće stvari.

Prenosioci se razlikuju kada je riječ o znanju, i prednost se daje kraćem lancu prenosilaca. Kada je riječ o istovjetnim lancima, a učenik se želi ograničiti na jedan od njih, treba odabrati lanac poznatijeg i autoritativnijeg šejha koji je prevazišao druge u hadiskoj znanosti.

Ako su dva lanca prenosilaca istovjetna, kada je riječ o njihovoj dužini i samim p renosiocima, ali se razlikuju po tome što je jedan, naprimjer, iz Ehlubejta, a drugi nije, prednost se daje prenosiocu iz Ehlu-bejta.

Ako čovjek slijedi Pravi put, ako je pouzdan i ako ne čini novotarije, njegova se p redanja p rihvataju, a ako ne ispuni te uvjete, njegova se p redanja ne smiju prihvatati niti slušati.

Učenjaci jednoglasno kažu da nije dopušteno slušati predanja od čovjeka za koga se dokaže da čini velike grijehe, a oni se ogledaju u mnogim stvarima, između ostalih, i u onima koje nemaju direktne veze s prenošenjem hadisa. Između ostalih stvari koje imaju direktnu vezu s prenošenjem hadisa jeste fabriciranje hadisa i lanaca prenosilaca. (Neki su učenjaci rekli da je to zapravo glavni povod provjeravanja prenosilaca.)

Muhadisi bilježe datum rođenja i smrti prenosilaca, jer nerijetka je pojava da ljudi tvrde da su čuli određene hadise od ljudi koje nisu ni vidjeli niti su ih mogli sresti.

Muhadisi provjeravaju stanje prenosilaca i njihove osobine, i mnogi prenosioci pali su na tome ispitu.

Predanja prenosioca koji ne fabricira hadise, ne prenosi od onoga koga nije vidio i kloni se djela koja negativno utječu na njegovu reputaciju – prihvataju se pod uvjetom da predanja prenosi iz svoga zapisa, a ne iz pamćenja, te pod uvjetom da mu posvjedoče učenjaci i znani muhadisi da je stjecao znanje, vodio brigu o njemu i pamtio hadise, a provjerit će ga tako što će mu pomiješati hadise pa tražiti da ih poreda.

Predanja onih prenosilaca koji su bili odani svojim strastima i zabludjelim pravcima ne prihvataju se, makar bili poznati po stjecanju znanja i pamćenju.

Dakle, stjecatelji šerijatskog znanja, obratite pažnju od koga učite vjeru! Nemojte znanje stjecati pred onima koji su odani svojim strastima, zalutat ćete, a toga nećete biti ni svjesni.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Alejkumuselam. Ne znam na koje nafile mislite, ali je osnova da se u noćnim nafilama uči naglas, a u dnevnim u sebi. Sto se tice nafila tj. sunnete koji se klanjaju prije ili poslije farza, na njima je sunnet da se uci u sebi.

—————-
prof. Senad Muhić

preuzeto sa viber zajednice koju uređuje i vodi prof. Senad Muhić

Pridruži se “Halka Kur'ana” https://invite.viber.com/?g2=AQAB0SOh4Vyjp0ooE6UPJ2VxXEQ%2BNOpIXu5KUE0X6g%2Flm67MM0PKUSiYZyKJ%2FnMC

Prvotno je bilo zabranjeno zapisivanje hadisa

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nemojte zapisivati moje rijeći, a ko je već nešto zapisao osim Kur'ana neka to pobriše, ali ne smeta da pripovijedate moje rijeći; ko na mene hotimično slaže neka sebi pripremi mjesto u Vatri. ‘

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, kada je riječ o značenju gornjeg hadisa, islamski autoriteti imaju podijeljena mišljenja: p rvo, zabrana se striktno odnosila na period objave Kur'ana i izrečena je iz bojazni da se Kur'an i Hadis ne pomiješaju; drugo, zabrana se odnosila na bilježenje ajeta i hadisa na istoj ploči i sl.; treće, zabrana se odnosila na ljude za koje se bojalo da će se osloniti na bilježenje, a zapostaviti pamćenje; i, četvrto, gornje predanje uopće nisu Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, već Ebu Seidove, radijallahu anhu, riječi, i ovo mišljenje zastupaju imam El-Buhari i neki drugi učenjaci.

Drugo, mislim da je zabrana o bilježenju hadisa derogirana, između ostalih, sljedećim predanjima koje ćemo spomenuti.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, izjavio je: “Nijedan ashab, osim Abdullaha b. Amra, nije raspolagao s više hadisa od mene; on je hadise zapisivao, a ja nisam.”

Također tu je i predanje u vezi s bilježenjem Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, hutbe na Dan oslobođenja Meke, kada je naredio: ‘Zapišite i pošaljite Ebu Šahu. ‘

Treće, neki muhadisi iz p rvih generacija prezirali su zapisivanje hadisa, bilo im je draže da ih učenici od njih pamte, međutim, kada je ponestalo želje za pamćenjem i kada su se muhadisi pobojali da će Hadis pasti u zaborav, počeli su ga bilježiti. To je bilo doba velikog bilježenja Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, tradicije, pa period pisanja komentara, što je, neizmjerna hvala Svemogućem Allahu, urodilo velikim plodom.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je prenošenje pripovijetki

Avf b. Malik el-Ešdžei rekao je: “Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: ‘Pripovijetke prenosi samo nadređeni, podređeni i uobražen čovjek. ”

Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca Šuajba, a ovaj od svoga oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pripovijetke ljudima prenosi samo nadređeni, podređeni i svađalica. ‘

Habbab, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kada su Izraelćani nastradali, počeli su prenositi pripovijetke. ‘

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, prenošenje pripovijetki i savjetovanje posao je imama, a imam može nekoga i ovlastiti za to. Druge ljude, osim nadležnih za to i onih koje oni postave, to može odvesti u oholost i pokazivanje, Allah nas sačuvao!

Drugo, prekomjerno posvećivanje pripovijetkama i pričama uzrokuje odsustvo fikha, ispravnog shvatanja vjere i korisnog znanja koje ljudima daje da ispravno shvataju vjeru i potiče ih na dobra djela. Naime, kada ljudima toga počne nedostajati, počet će izmišljati priče i fabricirati hadise, a to je početak propasti i udaljenosti od puta sljedbenika ispravne tradicije. U našem vremenu brojni su pripovjedači: tzv. džemat teblig, sufije, ljudi koji od znanja imaju samo israilijate, mistiku i kojekakve priče.

Treće, težnja i p re feriranje pripovijetki dovodi do toga da se ljudi oslone na to, a da zapostave dobra djela, i upravo to je put onih koji su već nastradali, koji su ostavili djelo a latili se pripovijetki od kojih nema nikakve koristi.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je neosnovano polemiziranje, pogotovo o Kur'anu

Svevišnji Allah rekao je: “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao na svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, uništavajući usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered.” (El-Bekara, 204-205)

“Mi smo Kur'an učinili lahkim, na tvome jeziku, da bi njime one koji se Allaha boje i grijeha klone obradovao, a inadžije nepopustljive opomenuo.” (Merjem, 97)

“A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer oni su narod svađalački.” (Ez-Zuhruf, 58)

Ebu Umama, radijallahu anhu, pripovijeda: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Nijedan narod nije odstupio od upute koju je slijedio osim što je polemizirao. ‘ Potom je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet: ‘A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer oni su narod svađalački. ”

Aiša, radijallahu anha, prenijela je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Zaista Allah najviše mrzi zagrižene svadljivce.’

Zijad b. Hudejr pripovijedao je: “Omer, radijallahu anhu, upitao me: ‘Znaš li šta ruši islam?’ Odgovorio sam da ne znam, a on reče: ‘Islam ruši poskliznuće učenjaka, raspravljanje licemjera o Kur'anu i vladavina zabludjelih vladara. ”

Ehu Osman en-Nehdi pripovijeda: “Dok je Omer držao hutbu, sjedio sam pored minbera i čuo kako govori: ‘Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Za ovaj se ummet najviše bojim zla rječitog licemjera. ”

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenio je sljedeći Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: ”Raspravljanje o Kur'anu nevjerstvo je.

Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, pripovijeda: ‘Jednog sam jutra poranio kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, a on je čuo dvojicu ljudi kako raspravljaju o nekom ajetu. Izašao je i upozorio nas: ‘Zaista su oni prije vas nastradali jer su se_,podvajali u pogledu Knjige.’

Amr b. Suajb prenosi da je njegov otac Suajb prenio od svoga oca sljedeće riječi: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je kako se neki ljudi prepiru u vezi s Kur'anom, pa je rekao:
‘Oni koji su bili prije vas upravo su propali zato što su jednim ajetima Allahove knjige negirali druge; ajeti Allahove knjige jedni druge potvrđuju, i nemojte jednim negirati druge, već ono što znate recite, a ono što ne znate prepustite onome ko zna. ”

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, gore navedeni ajeti i hadisi zabranjuju polemiku i raspravu, ali iz nekih ajeta i hadisa, te izjava sljedbenika ispravne tradicije ipak se može zaključiti da je raspravljanje pohvalno (u časnom Kur'anu nema protivrječnosti, jedni ajeti potvrđuju druge). Naime, postoji pohvalna i pokuđena polemika. Pohvalnu je Allah, dželle šanuhu, spomenuo u sljedećim ajetima: ”Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl, 125) Također: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način … ” (El-Ankebut, 46). A pokuđenu je spomenuo u ajetu: ” … one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika … ” (Gafir, 35). Dakle, zabranjena polemika jeste ona koja se vodi bez pozivanja na dokaze, polemika o laži, polemika kojom se želi izazvati smutnja kada je riječ o Kur'anu, potaknuti ljude na slijeđenje manje jasnih ajeta, te zagriženo prepiranje kojim se želi uzdići neistina, a pobiti istina. Pohvalna polemika jeste ona kojom se želi saznati i pomoći istina, a pokazati i objasniti neistina.

Pohvalna polemika dio je iskrenog odnosa prema Svevišnjem Allahu, Njegovom Poslaniku, muslimanskim vladarima i običnom svijetu. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i sljedbenici ispravne tradicije raspravljali su da bi uzdigli istinu.

Nuh, alejhis-selam, mnogo je raspravljao sa svojim narodom, dok protiv njih nije uspostavio dokaz i objasnio Pravi od krivog puta: “Rekoše oni: ‘O Nuh, ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao … “‘ (Hud, 32)

Drugo, Ibn Hibban rekao je: “Polemika čovjeka vodi u to da posumnja u manje jasne ajete, osim ako ga Svevišnji Allah ne sačuva. A ako u njih posumnja, i zanegirat će ih sigurno. Zbog toga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, polemiku o Kur'anu nazvao nevjerstvom jer to je početak nevjerstva.”

Treće, čovjek mora vjerovati u jasne i manje jasne ajete, jer sve je od Allaha. O ajetima koje ne poznaje, čovjek treba upitati učene ili njihovo značenje prepustiti Allahu, dželle šanuhu, Koji sve zna; nije mu dopušteno pitati one ko i ne poznaju kur'anske discipline.

ko i ne poznaju kur'anske discipline. etvrto, podvajanje u pogledu kur'anskih ajeta nužno vodi u njihovo nijekanje, oslobađanje od njegovih propisa, izvitoperivanje halala i harama, a one koji se podvoje čeka ono što je zadesilo one prije njih: uništenje i zamjena drugim narodima.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf