Nifas je krv prouzrokovana porodom, a koja izlazi iz rodnice, bez obzira da li se krv javila uporedo s porodom, poslije njega ili prije njega na dva ili tri dana uz postojanje kontrakcija (trudova).

Šejhul-Islam Ibn-Tejmijje je rekao: “Ono što vidi žena kada joj nastupe porođajni bolovi jeste nifas.” Ibn-Tejmijje to nije ograničio s dva ili tri dana, a pod porođajnim bolovima misli na one koji se javljaju neposredno pred sam porođaj.

Ulema se razišla oko toga da li nifas ima donju i gornju granicu trajanja. Šejh Tekijjuddin u svojoj poslanici „O pojmovima“ za koje je Zakonodavac vezao šerijatske propise, na strani 37. kaže: “Nifas nema najnižu niti najvišu granicu. Ako bi se pretpostavilo da kod neke žene postoji krvarenje 40, 60 ili 70 dana, ali uz prekid, to je nifas. Međutim, ako se to krvarenje nikako ne prekida, onda je nifas 40 dana jer je to krajnja granica u većini slučajeva, a koju spominju predanja. Krvarenje preko 40 dana, u ovom slučaju, nije mjerodavno.”

Na temelju ovoga kažem: Ako se ženi produži krv nakon 40 dana, a uobičajeno je da joj poslije toga prestane ili vidi neke znakove koji joj ukazuju na blizinu prekida krvarenja, sačekat će dok se ono ne prekine. U suprotnom, okupat će se kada se napuni 40 dana, zato što je tako u većini slučajeva, osim ako se tada ne poklopi vrijeme hajza. U tom slučaju ona će sačekati dok se ne završi hajz. A ako se prekine (krvarenje) poslije toga, to treba smatrati kao ono što je kod nje uobičajeno i prema tome će u budućnosti postupati.

Međutim, ako se krvarenje nastavi poslije toga, to je istihaza i za nju vrijede propisi istihaze. Ako se žena očisti prije 40 dana tako što joj prestane krvarenje, nakon što se okupa, ona postaje čista pa će klanjati, postiti i njen muž će moći imati odnos s njom. Ona nije čista u slučaju da joj se krvarenje prekine u periodu manjem od jednog dana i taj prestanak krvarenja nema nikakvog šerijatskog tretmana. Ovako se navodi u djelu El-Mugni.

Smatra se da je žena u nifasu i u slučaju da rodi plod na kojem se ocrtavaju konture ljudskog bića. Ako plod koji žena rodi bude mali i na njemu ne budu vidljive konture ljudskog bića, tada krv koja joj se pojavi nije krv nifasa nego krv iz kapilara i za nju važe propisi istihaze.

Najmanje vrijeme za koje se može uočiti da su formirane konture ljudskog bića je osamdeset dana od početka trudnoće, a u većini slučajeva to je devedeset dana. Ibn-Tejmijje kaže: “Žena se neće obazirati na krv koja se pojavi sa kontrakcijama prije porođaja. Međutim, ako se krv pojavi poslije, ona će prestati sa obavljanjem namaza i postom. Ako se nakon porođaja ustanovi stanje suprotno onome što je uobičajeno (uočljivo), ona će početi ponovo klanjati i postiti i nadoknadit će ono što joj je prošlo. U slučaju da se ne utvrdi drugačije stanje, ona će postupati na osnovu onoga što je kod nje uočljivo i neće nadoknađivati propuštene namaze i post.” (Komentar djela El-Ikna’)

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Pravo djece: Allah, aze ve dželle, dao je djeci pravo kod svojih roditelja, kao što je i dao pravo roditelja kod svoje djece. Prenosi se od Ibn Omera: „Allah ih je nazvao poslušnim (pobožnim) zbog svoje poslušnosti prema roditeljima“, kao što otac ima pravo kod svoje djece, tako i djeca imaju pravo kod svoga oca. (knjiga Edebul-mufred, 94)

Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu od Abdullaha ibn Omera: „…zaista dijete ima svoje pravo kod roditelja.“ (Muslim, 1159)

Ovdje ćemo spomenuti prava djece kod roditelja prije i poslije rođenja.

Prava djece kod roditelja prije njihovog rođenja

Izabrati pobožnu ženu i majku svome djetetu. Od Ebu Hurejre se prenosi hadis u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ženu udaju četiri stvari: imetak, porijeklo, ljepota i vjera. Izaberi vjernicu, bit ćeš zadovoljan (nećeš zažaliti).“ (Buhari, 4802, Muslim, 1466)

Rekao je šejh Abdulgani ed-Dahlevi: “Izaberite od žena vjernicu, poštenu, iz ugledne i plemenite porodice, a nikako da bude žena dijete bluda, jer se zaista to prenosi na djecu. Kaže Uzvišeni Allah: ‘Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.’” (en-Nur, 3)

Prava djece poslije rođenja

Od sunneta je uraditi tahnik djetetu, a to je žvakanje hurme ili nečega sličnog, a zatim namazati desni djeteta kako bi progutalo nešto od toga. Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je rekao: “Ebu Talhin, r.a., sin bio je bolestan. Kada je Ebu Talha, r.a., otišao na put sin mu je izdahnuo. Kada se vratio, upitao je: ‘Šta mi je sa sinom?’

Ummu Sulejm, r.a., rekla je: ‘Bolje mu je sad.’ Servirala mu je večeru, pa je večerao, zatim joj je prišao kao što muž prilazi ženi. Kada je udovoljio svojoj potrebi, Ummu Sulejm, r.a., rekla je: ‘Ukopajte dijete.’ Kada je Ebu Talha, r.a., osvanuo otišao je Poslaniku, s.a.v.s., i ispričao mu šta se desilo. Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao: ‘Jeste li sinoć prilazili jednom drugom?’ Rekao je: ‘Jesmo.’ Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Allahu moj, prospi na njih Svoj bereket.’ Žena mu je nakon toga rodila sina. Ebu Talha, r.a., rekao je: ‘Odnesi ga Poslaniku, s.a.v.s.’ Ponio sam ga Poslaniku, s.a.v.s., s njim su bile poslane i hurme. Ja sam došao kod Poslanika, s.a.v.s., i pitao: ‘Ima li šta sa njim?’ Rekli su: ‘Imaju hurme.’ Uzeo je hurme i žvakao ih, a zatim to stavio na desni djetetu i protrljao, uradio mu tahnik i dao mu ime Abdullah.” (Buhari, 5153, Muslim, 2144)

Kaže Nevevi: “Učenjaci se slažu da je mustehab učiniti tahnik prilikom rođenja djeteta. Ako se ne nađe hurma, onda to treba učiniti nečim slatkim. Uradit će tako što će sažvakati hurmu i staviti u usta novorođenčetu kako bi to bilo prvo što će progutati.” (komentar Muslima od Nevbija, 14/122-123)

Treba mu lijepo ime, npr: Abdullah, Abdurrahman. Od Nafija, a on od Ibn Omera, prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Najdraža imena Allahu su imena Abdullah i Abdurrahman.’” (Muslim, 2132)

Mustehab, pohvalno, je nazvati ga imenom nekog od poslanika. Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je kazao Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ove noći mi je rođen sin i dao sam mu ime po mom ocu Ibrahim.” (Muslim, 2315) Pohvalno je dati ime sedmog dana, a ako se to uradi prvog dana, nema nikakve smetnje, kao što vidimo iz hadisa. Od Semure ibn Džunduba se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Svako dijete ima o svom vratu akiku koju treba prinijeti ili zaklati sedmoga dana i obrijati mu glavu.” (Ebu Davud, 2838. Ovaj hadis je ocijenio ispravnim šejh Albani.)

Prenosi se da je rekao Ibn Kajjim: “Nazivanje i davanje imena djetetu je potrebno kako bi se znalo za njega. Dozvoljeno mu je dati ime prvoga dana njegovog rođenja, kao što je dozvoljeno i odgoditi (davanje imena) do dana akike. (Tuhfa el-Meuvdud, strana 111)

Pohvalno je obrijati mu glavu sedmoga dana i podijeliti sadaku u težini kose. Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao: “Poslanik, s.a.v.s., zaklao je akiku Hasanu i rekao: ‘O Fatima, obrij mu glavu i udijeli sadaku u težini njegove kose’, pa je izmjerila u vrijednosti dinara ili dijela dinara.” (Bilježi Tirmizi, 1519, a ovaj hadis ocijenio je ispravnim šejh Albani.)

Pohvalno je zaklati akiku djetetu. Ovo je spomenuto u hadisu u kojem stoji da je svako dijete zalog njegove akike. “Za muško dijete kolju se dvije akike, a za žensko jedna. Od Aiše, r.a., prenosi se hadis u kojem stoji: “Naredio je Poslanik, s.a.v.s., da se zakolje akika za muško dijete, dvije ovce, a za žensko dijete jedna.” (Tirmizi, 1513; Ebu Davud, 2834; Nesai, 4212; Ibn Madža, 3163)

Obrezivanje

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: Ljudska priroda je petero: sunnećenje, brijanje stidnih mjesta, rezanje nokata, čupanje dlačica ispod pazuha i skraćivanje brkova.” (Buhari, 5550, Muslim, 257)

Prava u odgoju

Abdullah, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Vladar koji ima vlast nad ljudima pastir je, i odgoovran je za njih. Čovjek je pastir u svojoj porodici i on je odgovoran za njih. Žena je pastirica u kući svoga muža i njegovoj djeci, i ona je odgovorna za njih. Rob je pastir u imetku svoga vlasnika, i on je odgovoran za to. Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado.” (Buhari, 2416, Muslim, 1829)

Obaveza roditelja jeste usmjeravati svoju djecu na izvršavanje vjerskih obaveza, kao i drugih stvari koje je Šerijat pohvalio i dozvolio. Također, obaveza je i usmjeravati ih na stvari u vezi s njihovim svakodnevnim životom i u vezi s onim od čega će živjeti.

Čovjek svoju djecu treba odgajati počevši od najbitnijih stvari ka onim manje bitnim. Prvo ih treba podučavati ispravnom islamskom vjerovanju, lišenom širka i novotarija, zatim ibadetima, naročito namazu. Nakon toga će ih podučavati plemenitim moralnim svojstvima, bontonu i svim drugim plemenitostima i dobrim djelima. Uzvišeni Allah kaže:

“…i kada Lukman reče sinu svome savjetujući ga: ‘O sinko moj, nemoj Allahu pripisivati druga, doista je širk veliko nasilje.’” (Lukman, 13)

Abdulmelik b. Rebi b. Sebra prenosi od svog oca, koji prenosi od svoga, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Podučavajte djecu namazu kada budu imala sedam godina, a u desetoj ih i istucite.” (Tirmizi, 407, Ebu Davud, 494, a šejh Albani ovaj hadis smatra vjerodostojnim u djelu Sahihul-džami pod brojem  4025.)

Rubejja b. Muavviz se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jutro na Dan ašure poslao izaslanika ensarijama koji je objavio: “Ko ne posti jutros neka upotpuni ovaj dan, a ko je zapostio, neka nastavi s postom.” Ona kaže: “Nakon toga smo u tom danu postili, a postila su i naša djeca, pa smo im pravili lutke, i kad bi zbog gladi počela plakati, davali smo im to dok ne bi nastupio iftar.” (Buhari, 1859, Muslim, 1136)

Od Saiba b. Zejda prenosi se da je kazao: “Odveden sam na hadž a Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i tada sam imao sedam godina”. (Buhari, 1759)

Odgoj djece u bontonu i ahlaku

Svaki otac i majka trebali bi podučavati svoje sinove i kćeri plemenitom moralu i bontonu, bilo da se radi o njihovom odnosu prema Uzvišenom Allahu i Poslaniku, ili prema Kur’anu i umetu, a također i prema svim onim koje poznaju a prema kojima imaju određene vrste obaveza. Trebaju se truditi da njihov odnos prema onima s kojima žive, komšijama i prijateljima ne bude izgrađen na lošim postupcima.

Imam Nevevi je kazao: „Obaveza oca jeste da odgoji i poduči dijete propisima i obavezama vjere, i ovo je očeva obaveza, i obaveza svih ostalih staratelja prije nego što dijete postane punoljetno. Ovo je stav imama Šafija i učenjaka njegovog mezheba. Oni kažu: ‘Ukoliko nema oca, onda je to obaveza majke jer se to smatra kao odgoj, a ona ima udjela u tome. Nadoknada za ovo podučavanje će se izdvojiti iz djetetovog imetka, a ukoliko ono nema imetka, onda će to izvršiti njegovi staratelji, jer je to ono što mu je potrebno.’” (Šerhu en-Nevevi ala Sahihi Muslim, 44/8)

Roditelj treba, također, djecu podučavati plemenitim moralnim svojstvima i bontonu u svim stvarima, kao što su jelo, piće, oblačenje, spavanje, izlazak iz kuće, ulazak i ukrcavanje na prijevozna sredstva i slično, naređujući im da to prakticiraju. Roditelj bi trebao raditi na usađivanju svojstava ljudskosti poput spremnosti na žrtvu, davanje prednosti drugima, časti i plemenitosti. U isto vrijeme treba ih čuvati od loših osobina, poput kukavičluka i slično.

El-Munavi je rekao: „Kao što tvoji roditelji kod tebe imaju pravo, isto tako tvoja djeca kod tebe imaju brojna prava. Među tim pravima djece jeste da ih podučiš individualnim farzovima, da ih odgojiš na principima Šerijata, da ih podučiš pravednosti i dijeljenju, bilo da se radi o poklonima, vakufu ili drugim dobrovoljnim prilozima.“ (Fejdul-Kadir, 574/2)

Obaveza je roditelja čuvati svoju djecu od svega onoga što ih može približiti vatri. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, čuvajte svooje porodice od vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti, nad kojom će meleki strogi brinuti, koji Allahu nisu neposlušni i koji rade onako kako im se naredi.”  (et-Tahrim, 6)

Kurtubi kaže: „U ovom ajetu izrečene su neke od koristi.

‘…naređuje im i zabranjuje im…’  Kad je Uzvišeni Allah kazao: ‘Čuvajte sebe’, pod tim se misli i na djecu, jer su djeca dio njega. Kao što se to napominje u ajetu: ‘Nije vam grijeh da jedete u njihovim kućama.’ U ovom ajetu se ne spominje pojedinačno dijete kad se spominju ostale vrste rodbinskih veza kojima se pojašnjava halal i haram, sustezanje od onoga što je zabranjeno i drugi propisi.“ (Tefsirul-Kurtubi, 18/194-195)

Opskba je također jedna od obaveza roditelja prema djeci, i ocu nije dozvoljeno da se neodgovorno i loše ponaša u tome, već je dužan to obaviti na najpotpuniji način.

Abdullah b. Amr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dovoljno je čovjeku grijeha da zanemari onoga koga treba izdržavati.” (Ebu Davud, 1692, šejh Albani smatra ga hasenom, br. 4481)

Jedna od najvećih i najozbiljnijih obaveza roditelja jeste posebno odgoj ženske djece. Allahov Poslanik, s.a.v.s., podsticao je na ovaj plemeniti postupak.

Aiša, r.a., Poslanikova, s.a.v.s., žena kaže: “Jednom mi je došla neka žena sa dvije kćerke i zatražila nešto, a ja sam imala samo jednu datulu. Dala sam joj je a ona je razdijelila kćerkama, ustala i otišla. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je došao, to sam mu ispričala, pa reče: ‘Ko god bude imao ženske djece, pa se prema njima bude lijepo ophodio, to će mu biti zaštita od vatre.’”  (Buhari, 5649, Muslim, 2629)

Nije dozvoljeno davati prednost ženskoj djeci nad muškom, kao što nije dozvoljeno davati prednost muškoj djeci nad ženskom, i ukoliko otac zapadne u ovu grešku, pa da prednost jednoj djeci nad drugom, to može prouzrokovati brojne probleme.

Roditelj ovo ne bi trebao činiti jer takvim postupcima kod djece kojima uskraćuje nešto i diskriminira ih uzrokuje mržnju i prezir.  Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazao je na to u hadisu koji bilježi Muslim, br. 1623, kad je kazao Nu’manovom ocu: ‘“Želiš li da ti jednako budu pokorni i poslušni?’ On je odgovorio: ‘Da.’  Poslanik odgovori: ‘Ako želiš da jednako budu tebi pokorni i poslušni, onda ti budi pravedan u darovima koje im daješ.’” Jedna od negativnosti jeste i stvaranje neprijateljstva i mržnje među braćom, a Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Zna se da post obuhvata namjeru da se čovjek, zarad Allahova lica i nagrade na budućem svijetu, susteže od svega što kvari post, kao što obuhvata sustezanje od svega toga. Prema tome, ukoliko čovjek odluči da će prekinuti post, pokvario ga je. Ako se radi o ramazanskom postu, nakon što donese tu namjeru i, naravno, pokvari post, mora se do sunčeva zalaska sustezati od hrane, pića i spolnog odnosa sa supružnicom, a mora usto napostiti taj dan. Ukoliko se čovjek, međutim, samo koleba hoće li prestati s postom, na ispravnost njegova posta učenjaci ne gledaju istovjetno. Neki autoriteti vele da je post i u tom slučaju pokvaren, jer kolebanje poništava čvrstu odluku da se posti, a neki, opet, tvrde da post nije pokvaren jer pređašnji nijet u načelu ostaje važeći sve dok obveznik čvrsto ne odluči da ga poništi. Prema mom prosuđivanju, ovo potonje mišljenje jače je i njega preferiram. A Svevišnji Allah najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Pozajmica je, shodno islamskoj koncepciji, isključivo humanitarne prirode. To znači da se pozajmicom materijalno ne profitira, a svaka korist uvjetovana kreditiranjem je kamata. Zbog toga je razumljivo da ne postoje profitabilne institucije koje daju pozajmice u skladu sa islamskim propisom. U nekim islamskim zemljama postoje državne humanitarne institucije koje kreditiraju bez kamate.

Stvarne troškove obrade kredita može snositi dužnik. Klasični učenjaci, govoreći o propisima duga, naglašavaju da troškove mjerenja neophodnog pri vraćanju posuđenih žitarica i sličnog snosi dužnik. Izuddin b. Abdusselam kaže: “Troškove mjerenja na kantaru i vagi snosi dužnik.” (Kavaidul-ahkam, 1/162)  Stvarni troškovi obračuna kredita poput su ovih troškova i snosi ih dužnik. Stoga je pozajmica bez kamate, uz stvarne troškove obračuna duga, dozvoljena, a to je potvrdio Fikhski pravni kolegij sa sjedištem u Džiddi (zaključak br. 13–3/1). Svako povećanje stvarnih troškova obračuna, neophodnog pri davanju kredita, smatra se kamatom. Ti troškovi određuju se fiksnom cijenom koja se ne mijenja proporcionalno veličini pozajmice. Drugim riječima kazano, ako se troškovi obrade određuju procentualno u odnosu na visinu kredita, kao što je slučaj u ovom pitanju, to je znak da se ne radi samo o troškovima obrade, jer ti troškovi ne variraju promjenom visine pozajmice. Trebalo bi da cijena troškova obrade kredita bude izražena fiksnim iznosom bez obzira na visinu pozajmice, npr. 100 KM.

Ukoliko ne postoji mogućnost beskamatne pozajmice, rješenje se može iznaći u različitim oblicima islamskog investiranja. Onaj ko isključivo želi doći do gotovine, a ne nalazi beskamatnu pozajmicu, može kupiti određenu robu, poput automobila, uz odgodu plaćanja, a zatim robu prodati za gotovinu. Nema smetnje da se tako kupljena roba proda po nižoj cijeni od koje je kupljena, ali ovakva trgovina ne smije biti fiktivna ili lukavstvo kojim se dolazi do kamatnog kredita, nego trgovina mora biti stvarna. Stoga nije dozvoljeno na odgodu kupljenu robu dogovorno prodati onome od koga je kupljena, jer je suština tog ugovora da je kupac dobio gotovinu zadužujući se većim iznosom, a roba se vratila svom prvobitnom vlasniku i bila je samo maska kamatnom kreditu. Ovu tematiku detaljnije ćemo razmatrati u narednim brojevima El-Asra.

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice minber.ba

Propisi su nifasa kao i propisi hajza, osim što se razlikuju u sljedećem:

Iddet; on zavisi od rastave braka, a ne od nifasa, jer ako rastava braka bude prije nego žena rodi, iddet će prestati samim-porođajem, a ne nifasom. U slučaju da se razvod desi poslije porođaja, čekat će se pojava hajza, kao što je to već prethodno pojašnjeno.

El-Ila’, a to je kada se čovjek zakune Uzvišenim Allahom da sa svojom suprugom neće općiti duže od četiri mjeseca. Ako se on zakune, a supruga htjedne s njim općiti, dat će mu se da sačeka 4 mjeseca, a poslije treba s njom ili da opći ili da je pusti na njen zahtjev. Razlika između čekanja el-ila’ u slučaju žene s hajzom i žene u nifasu jeste da se period nifasa ne računa u ova četiri mjeseca koja muž treba čekati, dok se vrijeme u kojem žena bude u hajzu uračunava u spomenuta četiri mjeseca.

Punoljetnost nastupa hajzom, a ne nifasom, zato što žena ne može zatrudnjeti prije nego dobije hajz.

Ako se prekine krvarenje hajza, a zatim se povrati dok je još vrijeme hajza, to je hajz, kao naprimjer da ženi inače hajz traje osam dana, ali joj se javi krv četiri dana, zatim se prekine dva dana, a onda se opet javi u sedmom i osmom danu. Krv koja se ponovo javila, bez sumnje, jeste hajz i za njeg važe propisi hajza. A što se tiče perioda prilikom prestanka krvarenja nifasa prije isteka četrdeset dana, a zatim se vrati u toku tih četrdeset dana, to je ono što dovodi u nedoumicu i žena je obavezna klanjati i postiti ono što je farz koji je propisan u određeno vrijeme i njoj je zabranjeno ono što je zabranjeno ženi u hajzu i nifasu, osim farzova koje će opet nadoknaditi nakon što se očisti. Ovo je poznati stav pravnika hanbelijskog mezheba.

Tačno je da ako se krv vrati u vrijeme kada je moguće da je to nifas, onda je to nifas, u suprotnom to je hajz. Osim ako se krvarenje nastavi (nakon 40 dana), onda je to istihaza. Ovo je blizu stava imama Malika koji je prenesen u djelu El-Mugni Imam Malik kaže: “Ako žena vidi krv nakon prekida od dva ili tri dana, to je nifas. U suprotnom, to je hajz.” Ovo je u skladu sa stavom Ibn-Tejmijje. U skladu je i sa stvarnošću i ne može se reći da u pogledu krvi postoji nekih nedoumica. Nedoumica je relativan pojam i ljudi se u pogledu toga razlikuju s obzirom na njihova znanja i shvaćanja.

U Kur’anu i Sunnetu objašnjeno je sve i Allah nije nikom naredio da posti dva puta ili da tavafi dva puta, osim ako pri prvom putu postoji neki nedostatak koji ne može otkloniti, osim da ga nadoknadi. Što se tiče toga da kada čovjek obavi ono čime je zadužen u skladu sa svojim mogućnostima, tada je s njega spala odgovornost, kao što Uzvišeni Allah kaže: “„Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286.)

„Bojte se Allaha koliko možete.“ (Et-Tegabun, 16.)

Ako se žena očisti od hajza prije nego što joj inače traje hajz, dopušteno je njenom mužu općiti s njom i to nije mekruh. A što se tiče nifasa, ako se žena očisti od njega prije isteka četrdeset dana, mekruh je njenom mužu općiti s njom i to je poznato u hanbelijskom mezhebu.

Ispravno je, međutim, da to nije mekruh i većina uleme smatra tako jer je kategorija mekruh šerijatska norma i za nju je potreban dokaz. A o ovome postoji samo ono što bilježi imam Ahmed ibn Hanbel, a to je da je žena Osmana b. Ebi el-Asa došla kod njega prije nego što je napunila četrdeset dana, pa joj je on rekao: “Ne približuj mi se.” Međutim, ovo nije dokaz da je to mekruh, zato što je čovjek rekao ženi da mu se ne približava iz predostrožnosti. Da li zbog toga što je mislio da ona nije sigurna da li se očistila, ili se bojao da joj se ne pojavi krv prilikom odnosa, ili zbog nečeg drugog. A Allah najbolje zna.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin