Lak ostavlja sloj na noktima i sprečava da voda dopre do noktiju, te nije dozvoljeno da ga nanosi žena koja obavlja namaz. Nije dopušteno na tijelo nanositi ništa što sprečava da voda dopre do kože, odnosno do noktiju, jer preko toga nije ispravan abdest, odnosno gusul. Allah, dželle šanuhu, naredio je pranje dijelova tijela: “O vjernici, kad hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka…” (el-Maida, 6). Za ženu koja nalakira nokte i uzme abdest, odnosno gusul preko laka, ne može se reći da je oprala ruke; ona je izostavila jedan farz abdesta, odnosno farz gusula. A ako žena ne obavlja namaz zbog mjesečnog pranja, naprimjer, nema smetnje u tome da nalakira nokte, izuzev ako je lakiranje noktiju karakteristika po kojoj se prepoznaju nevjernice; tad nije dozvoljeno jer je u tome oponašanje krivovjernih žena.

Čuo sam da su neki ljudi kazali da uzimanje abdesta preko laka na noktima ima status uzimanja abdesta preko mestvi, to jest da žena može nanijeti lak na nokte i po njemu potirati dan i noć ako je u mjestu boravka, odnosno tri dana i tri noći ako je na putu. To je pogrešno! Ne može sve što se nosi na tijelu imati status mestvi. U šerijatu je utemeljeno potiranje po mestvama zato što za nošenjem mestvi u većini slučajeva postoji potreba: noge su izložene hladnoći, hodanju po neravnom zemljištu, po kamenju i tako dalje, pa ih treba zaštititi i čuvati od hladnoće. Oni potiranje po noktima dozvoljavaju i analogno potiranju po turbanu. Ni to nije ispravna analogija, jer se turban nosi na glavi, u pogledu koje je u osnovi data olakšica, pa se potire po njoj, za razliku od ruku, koje se moraju oprati. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dopustio da žena potire po rukavicama, premda one pokrivaju cijelu šaku, što dokazuje da se materija koja sprečava dopiranje vode do kože ne može posmatrati analogno mestvama i turbanu.

Musliman je dužan uložiti krajnji napor u to da sazna istinu, i mora prilikom davanja fetve znati da će ga Svevišnji Allah pozvati na odgovornost za tu fetvu, to više jer posredstvom fetve govori o Božijem šerijatu. A Allah je pokrovitelj uspjeha, On upućuje na Pravi put.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu to Allah ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minber, pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su Bejheki, Ibn Arebi, Kurtubi i Nevevi. (Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu to Allah neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.”(Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdulberr kaže: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su se, prije nego što su se razišli, složili da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibn Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, rekao je: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišanja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavljaju trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja jeste vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za učenje bilo koje dove, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Ibn Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja počinje nakon ikindija-namaza i traje do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvome kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buhari, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejra kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejra povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejra priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejra, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijjetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakoga ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Neka je hvala Svevišnjem Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo, Njemu se utječemo od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti.

Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha, Koji nema saučesnika i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i poslanik. Neka su mir i spas Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj časnoj porodici, ashabima i svima onima koji ih slijede dobro čineći.

U ovoj ćemo poslanici objasniti kako bolesnik uzima abdest i kako obavlja namaz. Na bolesnika se odnose posebni propisi, tim više što islamski vjerozakon uzima u obzir njegovo stanje. Svemogući Allah poslao je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, s vjerom koja počiva na olakšavanju i lahkoći. Evo o tome kur’anskih ajeta: “On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao…” (el-Hadždž, 78); “Allah vam želi olakšati, a ne da poteškoće imate…” (el-Bekara, 185); “Zato se Allaha bojte koliko god možete…” (et-Tegabun, 16). A tu su i ovi hadisi: “Vjera je lahka” (el-Buhari, 39); “Sustegnite se od onog što vam zabranim, a od onog što vam zapovjedim izvršite onoliko koliko možete.” (el-Buhari, 7288, i Muslim, 1337)

Budući da je to tako, Sveznajući Allah dao je u pogledu ibadeta svakom onom ko se nalazi u vanrednom stanju olakšicu koja je posve odgovarajuća njegovim potrebama, da bi bez imalo poteškoće mogao obavljati ibadete robujući Uzvišenom Allahu. Neka je hvala Gospodaru na tome!

Bolesnik mora uzeti abdest za namaz, odnosno mora se okupati ako je džunup.
Ako bolesnik ne može uzeti abdest, odnosno gusul zato što se boji da će se uslijed upotrebe vode pogoršati njegova bolest ili da će liječenje trajati duže, uzet će tejemum.
Tejemum se uzima tako što se dlanovima dotakne zemlja, zatim se njima potare lice i na kraju se ruke potaru jedna drugom.
Ako bolesnik ne može uzeti abdest sam, u tome će mu pomoći druga osoba. Kad se radi o tejemumu, druga osoba dotaknut će čistu zemlju i potrati lice i ruke bolesnika.
Ukoliko se na nekom dijelu tijela nalazi rana, bolesnik će je oprati, a ako se boji posljedica, tad će po rani potrati vlažnom rukom; akoli se i zbog toga boji posljedica, umjesto pranja tog dijela tijela uzet će tejemum.
Ako bolesnik na nekom dijelu tijela ima daščicu ili gips, neće taj dio oprati nego će po njemu učiniti mesh; tad ne mora uzeti tejemum jer mesh mijenja pranje.
Dozvoljeno je tejemum uzeti potirući o zid ili o bilo šta drugo što ostavlja prašinu na ruci; nije dozvoljeno mesh učiniti potirući po zidu koji je obojen.
Ukoliko bolesnik ne može uzeti tejemum o zemlju, ni o zid, ni o bilo šta drugo što ostavlja prašinu na ruci, nema smetnje u tome da tejemum uzima potirući o zemlju koja će mu se staviti u posudu, na maramicu i tome slično.
Ako bolesnik obavi namaz i ne izgubi tejemum do sljedećeg namaza, dopušteno je da taj drugi namaz obavi pod tim tejemumom, to jest ne mora uzeti novi tejemum jer ga nije izgubio.
Ako je to u stanju, bolesnik mora odstraniti nečistoću s tijela; ako to nije u stanju, obavit će namaz s nečistoćom na tijelu; njegov je namaz i u toj situaciji ispravan i ne mora ga ponoviti.
Bolesnik mora klanjati u čistoj odjeći; ako odjeću uprlja nečistoćom, obući će drugu; ukoliko nije kadar klanjati u čistoj odjeći, njegov je namaz i u toj situaciji ispravan i ne mora ga ponoviti.
Bolesnik mora klanjati na čistom mjestu; ako je mjesto na kojem klanja onečišćeno, mora ga očistiti ili po njemu postrti čistu serdžadu; ako to nije u mogućnosti, njegov je namaz i u toj situaciji ispravan i ne mora ga ponoviti.
Bolesnik ne smije izostaviti namaz zato što nije u mogućnosti očistiti se za namaz onako kako treba. Očistit će se onoliko koliko može i namaz će obaviti u njegovu vremenu, pa makar se na njegovu tijelu, odjeći ili mjestu gdje klanja nalazila nečistoća.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Islamski autoriteti u pogledu ovog pitanja imaju nekoliko mišljenja. Neki kažu da je prilikom obavljanja fiziološke potrebe na otvorenom prostoru zabranjeno biti okrenut prema kibli i licem i leđima. Svoj stav dokazuju predanjem u kojem Ebu Ejjub, radijallahu anhu, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok obavljate malu ili veliku fiziološku potrebu, nemojte biti okrenuti prema kibli ni licem ni leđima, nego se okrenite prema istoku ili prema zapadu” (el-Buhari, 144, i Muslim, 59). Ebu Ejjub kazivaše: “Otputovali smo u Šam i našli da su toaleti okrenuti prema kibli, pa smo se prilikom obavljanja fiziološke potrebe okretali ustranu, tražeći oprost od Allaha.” Oni vele da je u zatvorenoj prostoriji, to jest u toaletu dozvoljeno okrenuti se prema kibli i licem i leđima, na osnovi Ibn Omerovih, radijallahu anhu, riječi: “Jednom, popeo sam se na Hafsinu kuću i vidio da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavlja fiziološku potrebu licem okrenut prema Šamu, a leđima prema Kabi.” (el-Buhari, 145)

Neki drugi učenjaci tvrde da ni na otvorenom prostoru ni u zatvorenoj prostoriji prilikom obavljanja fiziološke potrebe nije dozvoljeno biti okrenut u pravcu kible ni licem ni leđima. Oni se pozivaju na navedeno Ebu Ejjubovo predanje, a dokazivanje ovim Ibn Omerovim riječima nisu prihvatili iz sljedećih razloga: prvo, Ibn Omerovo predanje odnosilo se na period prije izricanja zabrane okretanja prema kibli; drugo, zabrani se daje prednost, jer zabrana poništava prvobitni status, a to je dozvoljenost; i, treće, Ebu Ejjubovo predanje sadrži Poslanikove riječi, dok Ibn Omerovo predanje sadrži obavijest o Poslanikovom činu – njegove riječi i djela ne mogu biti u suprotnosti, pa je stoga moguće da je neko djelo svojstveno Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno moguće je da je nešto uradio iz zaborava, odnosno možda postoji neko drugo opravadnje za to.

Prema mom prosuđivanju, preovladava stav onih islamskih autoriteta koji kažu da je prilikom obavljanja fiziološke potrebe na otvorenom prostoru zabranjeno biti okrenut prema kibli licem i leđima, te da je u zatvorenom prostoru zabranjeno biti okrenut prema kibli licem, a ne leđima. Naime, to što je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom obavljanja fiziološke potrebe okrenuo leđa prema kibli izuzima iz zabrane okretanje leđa prema kibli. Budući da je prilikom obavljanja fiziološke potrebe okretanje leđa kibli unekolike blaže od okretanja lica, postoji olakšanje u vezi s tim. A bolje je, naravno, da se čovjek, ukoliko je u mogućnosti, susteže i od okretanja leđa prema kibli prilikom obavljanja fiziološke potrebe.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Zube je poželjno očistiti misvakom prilikom buđenja, prilikom ulaska u kuću, prilikom ispiranja usta uzimajući abdest i prije obavljanja namaza. Za vrijeme hutbe ne treba upotrebljavati misvak jer to čovjeka odvraća od slušanja hutbe, osim ako čovjek osjeti pospanost: tad će ga upotrijebiti kako bi se razbudio.

Šejh Muhammed b. Usejmin