Onaj ko uzme abdest i obuje čarape te ih kasnije skine, a još je pod abdestom može se nalaziti u jednoj od dvije situacije.

Prva je situacija da bude pod prvim abdestom, to jest onim tokom kojeg je oprao noge, a nakon njega obuo čarape. U tom slučaju može skinuti čarape te ih ponovo obuti i potirati po njima.

Druga situacija jest da ne bude pod abdestom tokom kojeg je oprao noge, nego da bude pod abdestom koji je uzeo potirući po čarapama. Tad nije dopušteno da skine čarape, obuje ih i po njima potire, tim prije jer čarape, da bi mogao uživati povlasticu činjenja mesha, mora obuti na abdest tokom kojeg je oprao noge. Tako su rekli islamski učenjaci. Ipak, ukoliko je makar jedan islamski učenjak kazao da obveznik može uživati povlasticu činjenja mesha po čarapama i u ovoj drugoj situaciji (ako, naravno, nije isteklo vrijeme predviđeno za činjenje mesha), onda se to mišljenje može prihvatiti i utemeljeno je. Nije mi poznato da je ijedan islamski autoritet zastupao ovaj stav, i to me sprečava da ga ja zastupam. Ako je ijedan učenjak zastupao ovaj stav, i ja zastupam to mišljenje, i ono je, prema mom rasuđivanju, ispravno. Naime, abdest tokom kojeg se potre po čarapama potpun je abdest, iz čega slijedi da mesh po čarapama u situaciji da ih je čovjek obuo na abdest koji je uzeo potirući po čarapama – ima status činjenja mesha po čarapama koje je obuo na abdest tokom kojeg je oprao noge. Jednom riječju, između te dvije situacije ne postoji razlika. A Allah, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Hvala Allahu! Prvo, poštovana sestro, molimo Uzvišenog Allaha da te blagoslovi, poveća ti vjerovanje i učvrsti te u vjeri.

Znaj da je strah od smrti i od ahiretske kazne u okvirima vjerozakona poželjan, a posljedice bi trebale biti prihvatljive, ako je taj strah pokretač ka činjenju dobrih djela, koja bi bila garancija nakon smrti. Međutim, ako je taj strah put ka očaju, apatiji, beznađu i zapostavljanju posla, onda je to opsesivnost kojom šejtan pokušava posijati u srcu čovjeka sumnju prema ahiretu, a nakon toga dolazi do nijekanja i nevjerovanja!

Šta je to što tjera čovjeka da prezire smrt? U suštini postoje dva uzroka, jedan je pokuđeni, a drugi je pohvalan. Pokuđeni uzrok odnosi se na ovaj svijet, drugim riječima, prezire smrt onaj ko je prekomjerno vezan za ovaj svijet.A pohvalan se očituje u želji da se što više čini dobrih djela, misleći da su trenutna djela nedovoljna u slučaju kad se čovjek sretne sa svojim Gospodarem.

Da bi se izbavio iz pokuđenog stanja, čovjek mora znati da je ovaj svijet prolazan užitak, a da je ahiret stalno boravište i nepresušna sreća. Zato, njegovo srce ne povezuje se s nečim prolaznim, već računa na vječnu ahiretsku nagradu. Dakle, neće se povinovati nečemu nestalnom, žrtvujući time vječnu nagradu.

Uzvišeni Allah kaže: „Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plaće vaše, i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu samo je varljivo naslađivanje.“ (Alu Imran, 185)

Šejh Abdurrahman es-Sadi, Allah mu se smilovao, kaže:  „U ovom se ajetu očituje sustezanje od ovozemaljskog života smatrajući da je ovaj svijet prolazan, nije vječan, već da je on varljivo naslađivanje, sa svojim prividnim ukrasima i nestalnim uživanjem. Njegove ljepote su varljive i prolazne, iz njega čovjek odlazi u vječno boravište,u kojem će svako dobiti ono što je zaslužio; dobri će biti nagrađeni, a loši će biti kažnjeni.

‘…i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao šta je želio’, dakle izvojevao je veliku pobjedu, spasivši se vatre, ušavši u džennetske vrtove, u kojima se nalazi sve ono što oko nikada nije vidjelo, uho čulo , niti je nekome na um palo.

Koncept ajeta je sljedeći: Onaj ko se nije spasio vatre i ušao u džennet nije pobijedio, već je doživio vječnu patnju, izložen je stalnim mukama.“ (Tefis es-Sadi, str.159)

Zato, nemoj da ti strah od smrti bude uzrokom pogoršanja zdravlja, da budeš uznemirena i očajna, jer upravo je to ono što šejtan želi učiniti s tobom, on takvo stanje želi vidjeti kod tebe, čime bi pobijedio tvoju žarku želju i tvoje vjerovanje u Uzvišenog Allaha.

Nijedno stvorenje ne zna kad će mu nastupiti čas smrti, stoga je dužnost muslimanu da se osnaži u bogobojaznosti i pripremi se za konačan put, odnosno rastanak, jer možda mu se primaklo vrijeme smrti, a on za to ne zna.

El-Buhari, 6416, bilježi od Abdullaha b. Omera, neka je Allah zadovoljan njima, sljedeće: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  uzeo me je za rame i rekao: ‘Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik.’ A Ibn Omer je imao običaj govoriti: ‘Kada omrkneš, ne očekuj da ćeš osvanuti, a kada osvaneš, ne očekuj da ćeš omrknuti, uzmi od svog zdravlja za svoju bolest, a od svog života za svoju smrt!’”

Drugo, što se tiče loših misli koje ti se nameću u pogledu vjerovanja i Božijeg jedinstva, to je opsesivnost koja dolazi od šejtana. On te želi udaljiti od ispravnog vjerovanja, odvratiti te od činjenja dobrih djela i pokornosti Uzvišenom Allahu. Tvoje riječi: “Ne mogu odagnati od sebe ove misli.“ Ne bi smjele biti prihvatljive s tvoje strane, već naprotiv, ti to možeš i neophodno je da potražiš zaštitu od Uzvišenog Allaha, da Ga moliš za pomoć, kako bi ove misli bile otjerane a opsesivnost iščezla. Moraš znati da je šejtanovo spletkarenje vrlo slabo, kao što kaže i Uzvišeni Allah: „…jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.“ (En-Nisa, 76)

Međutim, on nailazi na tvoj slab otpor i nestabilnost, pa zbog toga navaljuje. Kad bi se pridržavala zikra, ujutro i navečer, učila Kur’an, pridržavala se vjerskih obaveza, obavljala nafila-namaze, šejtan ne bi našao prolaz svojim spletkarenjima, već bi bio ponižen i povrijeđen. Stoga moraš spominjati Uzvišenog Allaha, hvaliti Ga, dakle činiti zikr kad se probudiš, upućivati dove, tražiti oprost i izaštitu od Uzvišenog Allaha. Kad bi pored sebe postavila magnetofon s učenjem Kur’ana kad ustaneš, i s dovama, time bi priskrbila sebi dobitak, na taj način bi šejtanove spletke i opsesivnost nestali.

Čuvaj se loših misli i njihovog utjecaja, da im se ne prepustiš, osnaži svoje srce vjerovanjem prije nego što ti se one pojave, a ako dođu, otjeraj ih zikrom, tražeći zaštitu od Uzvišenog Allaha.

Poštovana sestro, radosna vijest je da kad ti šejtan ubacuje ove loše misli, koje te muče, znači da si privržena vjeri, a šejtan dolazi samo zbog toga da te odvrati od tvoje vjere.

Navest ćemo ti pitanje koje je postavila jedna sestra, otprilike tvojih godina, a upućeno je šejhu Salihu b. Fevzanu, Allah ga sačuvao: „Djevojka sam, imam 20 godina, vjernica, suočavam se s opsesijom, skoro da me je ova psihička bolest dovela do ludila, tokom ove tri ili četiri godine otkako se pojavila. Nisam uspjela odagnati ove loše misli od sebe, stoga bih htjela znati da li Uzvišeni Allah potiče ovog prokletog šejtana na Svoje robove, kao vid kušnje i ispita, ili je riječ o nečem drugom? Onaj ko ih ne može odagnati od sebe, šta treba činiti?”

Odgovor je glasio: U biti, opsesija je vrlo opasna bolest, to je šejtanovo spletkarenje koje on čini ljudima. Želi ih uznemiravati, obmanjivati i odvratiti od pokornosti Uzvišenom Allahu. Zato je Uzvišeni Allah naredio Svojim robovima da se zaštite od opsesivnosti i navođenja na loša djela. U tom je smislu objavljena sura u kojoj Uzvišeni Allah kaže:  „Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!'” (en-Nas, 1-6)

Dakle, šejtan svojim spletkama nasrće na ljude, a naročito su one snažne prema vjernicima. Liječenje se odvija na dva načina:

da vjernik ne pridaje pažnju opsesijama i spletkarenju od šejtana, već da ih u potpunosti odbaci, zato što dolaze od šejtana – to mu neće naštetiti;
neka se čovjek posveti zikru, spominjanju Uzvišenog Allaha, jer vjernik kad se zanima zikrom, šejtan se udaljava od njega. Zato Uzvišeni Allah kaže: „…od zla šejtana napasnika.“ (en-Nas, 4)

Dakle, šejtan vrši pritisak na čovjeka koji ne čini i zanemaruje zikr, a bježi od njega kad se posveti zikru i kad spominje Uzvišenog Allaha. Zato je i opisan kao šejtan napasnik.

Savjetujem poštovanu čitateljicu, ali i druge slične njoj, da se osnaže sljedećim dvjema odlikama:

prvo, neka ne obraćaju pažnju na opsesiju, neka budu ravnodušni bez pokazivanja emocija, nakon čega će, uz Božiju pomoć, opsesija nestati, jer čovjek kad pokazuje zanimanje i posvećuje im pažnju, šejtan ga može savladati;

drugo, učestalo upućivati zikr, učiti Kur’an, tražiti zaštitu od Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana, potom učenjem Ajetul-kursijja i sura el-Felek i en-Nas, opsesivnost nestaje, uz Božiju pomoć. (Iz djela el-Munteka, pitanje pod brojem 509.)

Ako ova opsesivnost ostane i nakon zikra i učenja rukje, onda osnaži sebe još većom pokornošću prema Uzvišenom Allahu, izvršavanjem vjerskih dužnosti i činjenjem dobrih djela kako ne bi postojao prostor da se ove opsesije pojave. Ako ste uradili sve ovo, a opsesivnost i dalje ostala ili dio nje, onda se obrati ljekaru, pouzdanom, muslimanu, specijalisti koji će, možda, imati lijek da se izbaviš od onoga što je preostalo od opsesivnosti, ako Bog da.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Bolje je da ponavlja za mujezinom i prouči dovu koja je predviđena za tu priliku, a zatim treba obaviti tehijetul-mesdžid. No, neki su učenjaci izuzeli situaciju kad čovjek uđe u džamiju petkom za vrijeme drugog ezana: tad neće ponavljati za mujezinom, nego će odmah klanjati tehijetul-mesdžid. To su obrazložili rekavši da je slušanje hutbe vadžib, za razliku od ponavljanja za mujezinom, a preče je i objektivnije dati prednost izvršenju vadžiba nad izvršenjem onog što nije vadžib.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Zabranjeno je u džamiji učiti časni Kur’an toliko glasno da se ometaju oni koji obavljaju namaz, koji izučavaju vjerske nauke, uče Kur’ani-kerim… Ferva b. Amr kazuje da se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pojavio u džamiji dok su ljudi glasno učili Kur’an, pa je rekao: “Dok klanja, čovjek razgovara s Allahom, zato neka pripazi kako će s Njime razgovarati! Čitajući Kur’an, nemojte podizati svoje glasove i jedni druge ometati” (Malik, 225). Slično predanje zabilježio je Ebu Davud (1332) preko Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Ako u objektu u kojem se odvija nastava, kao ni u neposrednoj blizini, nema vode, mualim će opomenuti učenike da na pouku dolaze pod abdestom jer Mushaf smiju dodirnuti samo oni koji su čisti. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dopis Amru b. Hazmu u kojem je stajalo: “Kur’an smije dodirnuti samo onaj ko je čist!” (ed-Darimi, 3, i en-Nesai, 5718). A čist je onaj ko je otklonio hades, stanje u kojem nema abdesta, na temelju ajeta u kojem je Svevišnji Allah spomenuo abdest, gusul i tejemum te rekao: “Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni da biste bili zahvalni” (el-Maida, 6). Otuda, nije dozvoljeno da se bez abdesta dodiruje Kur’an. Pa ipak, neki su islamski autoriteti kazali da su mala djeca izuzetak, jer imaju prijeku potrebu da drže Mushaf, a ona ne poimaju abdest kao ibadet. Preče je, međutim, od njih zahtijevati da budu pod abdestom dok drže Mushaf.

Rekavši ovako: “Budući da Kur’an mogu dodirivati samo oni koji su čisti…”, vi kao da ste htjeli obaveznost uzimanja abdesta dokazati ajetom: “…on je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti…” (el-Vakia, 77–79). Sintagma u Knjizi brižljivo čuvanoj odnosi se na Levhi-mahfuz, a izraz oni koji su čistiodnosi se na meleke. Da se pod ovim izrazom mislilo na ljude, ovdje bi bio upotrijebljen drugi izraz. Ovim se ajetom, dakle, ne može dokazati zabranjenost dodirivanja Mushafa bez abdesta, već se to dokazuje hadisom koji smo naveli.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba