Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poljubio jednu od svojih žena, zatim bi otišao na namaz, ne obnavljajući abdest nakon toga … (Ebu Davud, Sunen, poglavlje: “Čistoća”, 178. – 180.)

Ovaj hadis pojašnjava propis dodirivanja i ljubljenja žene, odnosno da li takvo što kvari ili ne kvari abdest. I pored hadisa se ulema razišla po ovom pitanju. Jedni smatraju da dodirivanje žene u svakom slučaju kvari abdest. Drugi smatraju da dodirivanje žene kvari abdest samo ako je sa strašću. Dok treći misle da dodirivanje žene bezuslovno ne kvari abdest, i to je ispravno mišljenje. Znači, ako bi čovjek poljubio svoju suprugu, dodirnuo njenu ruku ili je zagrlio, a pri tome ne bi došlo do ejakulacije ili nečega drugog što kvari abdest, ni njegov, niti njen abdest ne bi došao u pitanje. U osnovi je abdest ispravan sve dok, na osnovu postojećih šerijatskih dokaza, ne bude jasno da je pokvaren. U Kur’anu i u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne nalazimo dokaz koji upućuje na to da dodirivanje žene kvari abdest. Stoga, direktno dodirivanje ženinog tijela (ne preko odjeće), čak i sa strašću, kao i poljubac, ne kvari abdest. (Ibn Usejmin, Fetve o ženama, str. 20)

ŠEJH IBN USEJMIN

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Učenje početne dove sunnet je u obaveznim i u dobrovoljnim namazima, a nije vadžib. Potrebno je da čovjek ne zapostavi nijednu početnu dovu koju je učio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to jest treba ih učiti naizmjenično kako bi prakticirao sunnet u cijelosti. Ukoliko čovjek pamti samo jednu početnu dovu i na nju se ograniči, nije grešan. Iz vanjskog značenja predanjā može se razumjeti da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uvijek učio istu početnu dovu, kao ni zikr koji se uči na sjedenju, pa ni zikr poslije namaza. To je činio iz dva razloga. Prvi je razlog to što se obveznik navikne na jedan zikr i izgovara ga mehanički, gotovo i ne osjećajući da čini zikr. Akoli naizmjenično uči različite verzije zikra, bit će pribraniji tokom tog ibadeta i bolje će razumjeti ono što izgovara. Drugi razlog jest pružanje olakšice pripadnicima umeta, pa svak uči ono što mu je najlakše i što upravo njemu odgovara.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Islamski učenjaci imaju različita mišljenja u vezi s time: treba li se kratko zadržati na sjedenju poslije prvog, odnosno poslije trećeg rekata. Neki kažu da je to poželjno u svakoj situaciji, drugi, opet, tvrde da to nije poželjno ni u jednoj situaciji, a ima i onih koji kažu da u pogledu toga postoji razlika između klanjačā, pa je poželjno da tako postupi samo onaj kome je teško izravno ustati na drugi, odnosno na četvrti rekat. Imam Ibn Kudama zapisao je u djelu el-Mugni, 1/529, da je to mišljenje umjereno i da objedinjuje sva predanja koja govore o ovom pitanju. Ovaj je islamski autoritet naveo i predanje koje prenosi el-Esrem, a u kojem se kaže da je Alija, radijallahu anhu, izjavio: “Sunnet je da se čovjek u namazu prilikom ustajanja na treći rekat ne odupire rukama o tlo, osim ako je toliko star da ne može ustati” (el-Bejheki, 2/136). Rekao je i ovo: “A predanje koje je prenio Malik b. el-Huvejris, u kojem kazuje da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratko zadržao na sjedenju i zatim se oslonio rukama o tlo nakon što bi se podigao s druge sedžde (el-Buhari, 824) odnosi se na situaciju u kojoj je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, zbog iznemoglosti i starosti, bilo teško bez predaha ustati na sljedeći rekat. Poslanik je taj razlog potvrdio rekavši: ‘Ostario sam, pa me nemojte preticati prilikom obavljanja rukua i sedžde.’”

Naposlijetku sam se priklonio mišljenju učenjaka koji kažu da u pogledu ovog kratkog zadržavanja na sjedenju postoji razlika između klanjačā, pa je poželjno da tako postupi samo onaj kome je teško izravno ustati na drugi, odnosno na četvrti rekat. Naime, Malik b. el-Huvejris, radijallahu anhu, došao je u Medinu kad se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pripremao za polazak na Tebuk (vidjeti: Fethul-Bari, 2/131), a tad je Poslanik već bio ostario i onemoćao. Aiša, radijallahu anha, kazuje: “Pošto se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ugojio uslijed starosti, većinu je namaza obavljao sjedeći” (Muslim, 732). Abdullah b. Šekik upitao je Aišu: “Je li Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sjedeći?” “Da, klanjao je sjedeći jer su ga ljudi iscrpili”, odgovorila je ona (Muslim, 723). Hafsa, radijallahu anha, kazivaše: “Nisam vidjela da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, obavlja dobrovoljni namaz sjedeći, osim godinu dana prije smrti: tek tad je klanjao sjedeći.” U drugoj verziji stoji: “…osim godinu ili dvije godine dana prije smrti…” (Muslim, 733). Sva ova predanja potvrđuju konstataciju da se Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadržavao na sjedenju kako bi se oslonio na tlo, a to je činio iz potrebe. To potvrđuje i predanje u kojem Abdullah b. Buhajna, radijallahu anhu, pripovijeda: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predvodio je ashabe u podne-namazu i ustao poslije drugog rekata ne zadržavši se na sjedenju” (el-Buhari, 829, i Muslim, 570). Riječi ovog ashaba: “…ne zadržavši se na sjedenju” općenitog su karaktera, i one se, štaviše, protežu i na kratko zadržavanje na sjedenju poslije prvog, odnosno poslije trećeg rekata. Ali ipak, može se reći i to da je Abdullah b. Buhajna, radijallahu anhu, time htio reći samo to da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaboravio prvo sjedenje u namazu.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Hvala Allahu! Dijete u drugoj godini života počinje formirati svoje viđenje svijeta oko sebe, a neki istraživači razvojne psihologije smatraju da je osjećaj samopouzdanja prvi koji se počne razvijati kod djeteta. Ovaj osjećaj kod djeteta u drugoj godini razvija se u skladu s pažnjom koju dobije od roditelja, na stavu roditelja u pogledu zadovoljenja osnovnih djetetovih potreba. U ovom periodu javljaju se obrisi djetetovog razvoja u pogledu samostalnosti i neovisnosti. Ono ima potrebu za slobodom govora, za kretanjem, igranjem. Sve je to povezano s potrebom samopotvrde, koja se može ostvariti jedino neovisnošću. Ovo potvrđuje i teorija razvoja koja poziva na poštivanje dječije individue, na ostavljanje djeteta da raste i razvija se po svojoj prirodi. Ima djevojaka koje nemaju samopouzdanja i ne mogu se na sebe osloniti ni u čemu, uvijek čekaju da im neko govori: “Uradite to ili ovo.” Kada se suoči s problemom, onda zastaje, nemoćna da donese bilo kakvu odluku, bježi od izazova i plače. Ovakvo stanje odraz je roditeljske odgovornosti i može se ogledati u sljedećem:

čestim naredbama i zabranama, čak i u malim stvarima, što čini da djeca izgube osjećaj kreativnosti, nesigurna u svoja djela, već očekuju da ih neko ispravi i uvjeri ih da su njihova djela ispravna;
prijekorom i kritikama zbog svakog postupka koji dijete učini, traganje za njenim posrtajima. Kad djevojčica nešto uradi, pa pogriješi i dobije neopravdane i pretjerane kritike i ukore, u trenutku kada očekuje da bude pohvaljena, što bi, svakako, usmjerilo dijete na uspješniji posao i djelovanje;
nedavanju djevojčici prilike da govori pred drugima iz straha da će pogriješiti ili pričati o stvarima o kojima ne želimo da priča, ili joj pak dozvoliti da priča, ali samo ono što mi želimo;
čestim upozorenjima na greške, što će uzrokovati da uvijek očekuje loše rezultate i smatra da je opasnosti okružuju sa svih strana;
ponižavanju i stalnom uspoređivanju s drugima čija je vrijednost manja;
potcjenjivanju i ismijavanju;
nepažnji prema pitanjima koja postavlja;
povećanoj brizi koju pokazujemo u strahu za njeno zdravlje i budućnost.

Kod djevojčice koja je izgubila samopouzdanje primjećujemo sljedeće loše tragove:

ne može raditi ništa samostalno. Kad se od nje nešto traži, pa ona primijeti da je to različito od onoga kako joj je opisano, zastaje i nalazi se u problemu, nespremna donijeti odluku;
gubi kreativnost i pogađa je učmalost;
ima problema i poteškoća u vezi sa svakim poslom koji treba obaviti, jer već ima predodžbu da će biti kritikovana zbog toga, dakle očekuje neuspjeh u onolikoj mjeri koliko se to od nje očekuje;
postaje neodlučna i bez volje, potpuno nezainteresovana, i to stanje se odražava u svim okolnostima;
pogađa je uznemirenost, očajanje, počinje gajiti neprijateljstvo i razvijati osjećaj i želju za izolacijom.

Da bi se dijete riješilo tih negativnih svojstava, obaveza je roditelja da rade na tome i povrate djetetu samopouzdanje pomoću nekih od sljedećih metoda:

da joj zacrta opći plan koji će slijediti i u skladu s kojim će ići, objašnjavajući joj ono što joj je Allah dozvolio i što može korisiti i upozoravajući na ono što je zabranjeno i što ne treba koristiti. Također, treba je podsticati na plemenita moralna svojstva, udaljavajući je od lošeg morala, loših djela i riječi, kao i svih negativnosti. A nakon toga treba joj ostaviti slobodu da postupi kako hoće, kreativno promišljajući;
da joj majka povjeri neke poslove koje bi trebala uraditi, pa i kad pogriješi, neka je podstakne da ima volju. Onda je može obavijestiti i podučiti kako to uraditi, a nekada je samo bodriti da uradi nešto. Ukoliko ona ne završi adekvatno posao, majka ga treba završiti i blago joj ukazati na neke propuste. Ukoliko posao ne bude u opsegu djeteta, onda će majka od djeteta zatražiti mišljenje, i u nekim stvarima savjetovati se s djetetom, pojasniti joj svoje greške kako bi dijete znalo da su svi podložni greškama, i na taj način ojačati djetetovu odlučnost;
roditelji se trebaju truditi podsticati dijete i snažiti ga pred rođacima i njenim prijateljicama kao i davati joj adekvatne nagrade za broja djela kao što su čuvanje namaza, učenje Kur’ana, uspjeh u školi, lijepo ponašanje i slično;
da joj daju lijep nadimak i izbjegavaju ružna imena i nadimke. Kad ih razljuti, trebaju je pozvati njenim pravim imenom kako bi prepoznala da je napravila grešku prema roditeljima ili jednom od njih.

Roditelji trebaju raditi na jačanju njene volje na sljedeći način:

– čuvanjem njenih tajni, jer kad ona uči, ona čuva tajne i ne otkriva ih, na taj način jačat će i njena volja i bogobojaznost, a time se i razvijati njeno samopouzdanje;

– navikavati je na post, jer dok posti i bori se sa glađu i žeđu, osjeća snagu pobjede i trijumfa. Na taj način jača njena volja u sučeljavanju sa životom i raste njeno samopouzdanje.

Na jačanje njenog kolektivnog, društvenog samopouzdanja utječe njeno izvršenje kućnih poslova, izvršenje roditeljskih naredbi, sjedenje u društvu odraslih i susreti s mlađima.

Svoje intelektualno samopouzdanje jača učenjem Kur’ana, sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Poslanikove sire. Stjecanje takvog znanja jača njeno samopouzdanje jer zna da posjeduje činjenice i ispravno znanje koje je daleko od legendi i bajki.

Pored toga, roditelji treba da koriste sve zaštitne metode i sredstva kako bi dijete oslobodili i izliječili osjećaja manjkavosti i nedostataka. Činioci koji ukazuju na ovo stanje su: potcjenjivanje, omalovažavanje, ismijavanje, obraćanje djetetu ružnim riječima i izrazima pred braćom, sestrama i rodbinom, a nekada i pred prijateljima, ali i pred strancima koje dijete nije ranije viđalo. To sve utječe na dijete da posmatra sebe i sebe vidi poniženim, što kod nje rađa osjećaj psihičkog problema koji uzrokuje da na druge gleda očima prijezira i mržnje i bježi od života.

Upućivanje pogrdnih riječi za propuste, manje ili veće, nema nikakvog pedagoškog i odgojnog utjecaja na dijete, i problemi se ne rješavaju na ovaj način. Nasuprot, takvo ponašanje ostavlja opasne tragove na mentalitet i ličnost ovog djeteta. Takvo ponašanje navikava dijete da koristi riječi psovke i grdnje i uništava ga psihički i moralno.

Najbolji način liječenja ovog problema jeste upozoriti dijete na grešku blago i nježno, i argumentovano ga uvjeriti da se kloni grešaka. Roditelji ga ne bi trebali kritikovati pred prisutnima, već trebaju postupati lijepo u popravljanju grešaka slijedeći tako Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u popravljanju i odgoju i ispravljanju grešaka. Djeca su jako osjetljiva, brzo podlegnu utjecaju, oštro reaguju i ne shvataju sve kao odrasli. Izgradnja samopouzdanja kod djeteta jeste prvi i osnovni korak u formiranju dječije ličnosti u svim etapama.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

U vezi sa safovima mjerodavno je njihovo ravnanje prema člancima, a ne prema vrhovima nožnih prstiju jer se ljudi glede članaka ne razlikuju, a glede dužine stopala i, otuda, nožnih prstiju, razlikuju se.

Nema sumnje u to da su ashabi, radijallahu anhum, ravnali safove prema člancima, koje su međusobno sastavljali. (U predanju koje je zabilježio imam el-Buhari, 752, stoji da je Enes b. Malik, radijallahu anhu, pripovijedao: “Safove bismo redali tako što bismo sastavljali ramena i stopala.”) Učenjaci kažu da sastavljanje članaka nije cilj samo po sebi, nego je cilj da se poravnaju safovi. Kad se safovi uspostave, svako treba sastaviti članak s člankom klanjača do sebe, da bi se ostvarilo ravnanje safova. To, međutim, ne znači da članci trebaju ostati sastavljeni tokom cijelog namaza. Pretjeruju u vjeri oni što se upinju da njihovi članci ostanu sastavljeni s člancima klanjača do sebe, a uslijed širenja nogu nastane šupljina između njihovih ramena i ramena klanjača koji se nalaze pored njih. To je protivno sunnetu, jer se traži ravnanje safova uzimajući u obzir ramena i članke.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba