Onaj ko stupi u ihramske zabrane ne treba se češljati zato što priliči da njegova kosa bude raščupana i prašnjava, kao i zato što češljanje ima za posljedicu opadanje vlasī, ali može izmivati kosu. Pa ipak, onaj ko stupi u ihramske zabrane i, naprimjer, češanjem ili trljanjem glave izazove opadanje vlasī nije grešan, jer nije imao namjeru izazvati opadanje vlasī. Eto, neka se zna da čovjek nije grešan ukoliko greškom ili iz zaborava prekrši bilo koju ihramsku zabranu, na temelju Allahovih riječi: “Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite. – A Allah prašta i samilostan je” (el-Ahzab, 5);“Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (el-Bekara, 286), a ovu je dovu Allah, dželle šanuhu, uslišio i rekao: “To sam već učinio!” Evo za to još jednog dokaza. Bavljenje lovom zabranjeno je u toku ihramskih zabrana jer je Gospodar objavio: “O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža! Onom od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti – da bi osjetio pogubnost postupka svog…” (el-Maida, 95).
Ovdje je poenta u ograničenju koje je izrečeno riječju hotimično, iz čega slijedi da neće biti sankcioniran onaj ko divljač, dok je u ihramskim zabranama, ubije nehotice. Drugim riječima, priliči da bude sankcioniran onaj ko se lovom u toku ihramskih zabrana bavi hotimično, a ne priliči da bude sankcioniran onaj ko divlju životinju u toku tih zabrana ubije nehotice. Ovo smo konstatirali povodeći se za načelom da je islam lahkai jednostavna vjera koja preferira opraštanje. Ovo smo rekli, a naglašeno ponavljamo: ukoliko bilo koju ihramsku zabranu, bez izuzetka, iz neznanja ili iz zaborava prekrši onaj ko stupi u ihramske zabrane neće biti sankcioniran ni na kakav način, pa nije obavezan zaklati kurban kao iskup, niti je njegov obred pokvaren (hadžske i umranske obrede kvari, naprimjer, stupanje u spolni odnos sa suprugom). Ovo smo ustanovili na temelju dokaza koje smo ranije naveli.
Šejh Muhammed b. Usejmin

Njegov je hadž ispravan, ali je taj njegov postupak zabranjen iz dva razloga: prvo, prekršio je vjerski propis oblačenja ihrama na mikatu; i, drugo, otkazao je poslušnost vlasti kojoj se moramo pokoravati u svemu onom u čemu nije grijeh. Čovjek je u tom slučaju dužan da se pokaje za svoj grijeh i da moli Svemogućeg Allaha za oprost, a, k tome,mora prinijeti žrtvu kao iskup i meso podijeliti siromašnim stanovnicima Meke. Budući da ihrame nije obukao na mikatu, dužan prinijeti žrtvu kao iskup, utoliko više što islamski autoriteti kažu da tako mora postupiti onaj ko izostavi vadžib hadža ili umre.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Zna se da je spolni odnos najveći prekršaj u toku ihramskih zabrana. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Hadž je u određenim mjesecima. Onom ko se obaveže da će u njima hadž obavljati nema refesa i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža…” (el-Bekara, 197). Podizraz er-refesspada snošaj i sve ono što vodi u njega.
Kad je riječ o snošaju za vrijeme obavljanja obreda hadža, on se može dogoditi prije prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, a može se dogoditi poslije toga.
Snošaj prije prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, ima za posljedicu pet stvari koje ćemo navesti. Prvo je to da je taj hadž pokvaren, pa se ne ubraja ni u obavezni ni u dobrovoljni hadž. Drugo je to da je grešan onaj ko to učini. Treće što iz tog slijedi jest da onaj ko je tad imao snošaj mora obaviti obrede dokraja i u potpunosti, kao da svoj hadž nije ni pokvario. Četvrto je to da sljedeće godine mora obaviti hadž, bez obzira na to radilo se o obaveznom ili dobrovoljnom hadžu. Ako se radi o obaveznom hadžu, tad je jasno zašto ga mora obaviti – zato što je uslijed snošaja pokvario hadž, pase nije oslobodio obaveze, a akoli se pak radi o dobrovoljnom hadžu – zato što ga mora upotpuniti, na osnovi ajeta: “Hadž i umru radi Allaha upotpunite!” (el-Bekara, 196) i zato što je sāmō stanje obavljanja hadža Gospodar nazvao obavezom: “Onom ko se obaveže da će u njima hadž obavljati…” (el-Bekara, 197). I peto je to da taj prestupnik mora kao iskup zaklati devu i njeno meso podijeliti siromasima; umjesto deve može zaklati sedam grla sitne stoke.
A ako je čovjek imao snošaj nakon prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, iz toga proizlazi grijeh i poništavanje ihrama, pa će zaklati ovcu kao iskup i njeno meso podijeliti siromasima, ili će nahraniti šest siromaha dajući svakom siromahu pola sa’a pšenice ili neke druge žitarice, ili će postiti tri dana u Meki ili kod kuće, jedan za drugim ili praveći među njima pauzu – obvezniku je prepušteno kojom će se od ovih triju stvari iskupiti. Usto mora ponovo obući ihrame i izaći iz svetog pojasa oko Meke te ponovo stupiti u obrede kako bi mogao pod ihramskim ograničenjima obaviti hadžski tavaf. Ovako su rekli naši pravnici.
Međutim, čime se postiže prvo, djelomično oslobađanje od ihramskih zabrana? To se postiže bacanjem kamenčića na velikom džemretu prvog dana Kurban-bajrama i brijanjem glave, odnosno šišanjem. Nakon toga sve što je hodočasniku bilo zabranjeno postalo mu je dozvoljeno, osim spolnog odnosa sa suprugom. Aiša, radijallahu anha, kazivaše: “Mirisala sam Allahova Poslanika, ﷺ, prije stupanja u ihramske zabrane i nakon što se tih zabrana djelomično oslobodio, a prije nego što bi obavio hadžski tavaf” (el-Buhari, 1539, i Muslim, 1189). Ovo predanje dokazuje da se hadžski tavaf (tavaful-ifada) obavlja nakon djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, iz čega slijedi da brijanje glaveprethodi oslobađanju od ihramskih ograničenja. Eto u čemu leži razlika između snošaja prije prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja i snošaja poslije toga.
Ukoliko čovjek nije znao da je zabranjeno imati snošaj za vrijeme obreda, on nije grešan i ne snosi nikakve posljedice, na temelju Allahovih riječi: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (el-Bekara, 286), a ovu je dovu Allah, dželle šanuhu, uslišio i rekao: “To sam već učinio!”, kao i na osnovi ajeta: “Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite. – A Allah prašta i samilostan je.” (el-Ahzab, 5)
Možda će neko upitati: “Ako je taj čovjek bio upućen u to da je zabranjeno imati snošaj za vrijeme obreda, ali nije znao da ga za to čeka žestoka sankcija (da je to znao, ne bi spolno općio sa suprugom), ima li u tom slučaju opravdanje?”On nema opravdanja! Opravdanje ima onaj ko nije znao da je nešto zabranjeno činiti za vrijeme obreda, a nema ga onaj ko nije znao koje će ga to posljedice stići zbog činjenja zabranjenog. Sličan ovom, jest slučaj uračunljivog punoljetnog čovjeka što je oženjen ili je bio oženjen (koji ispunjava sve potrebne uvjete glede toga), a koji je počinio blud znajući da je blud zabranjeno činiti: nad njime seima izvršiti kamenovanje, šerijatska kazna. Ako on rekne: “Da sam znao da ću biti kažnjen kamenovanjem, ne bih učinio blud”, reći ćemo mu da to nije opravdanje. Evo za ovu konstataciju dokaza: Allahovu Poslaniku, ﷺ, obratio se čovjek koji je u toku ramazanskog posta imao snošaj sa suprugom, te je od Poslanika zatražio pravno rješenje za svoj prijestup, i on mu jerekao da se mora iskupiti za prekršaj, premda taj čovjek, imajući spolni odnos sa svojom suprugom, nije znao kakve će ga posljedice stići. U tome je naznaka da mora snositi posljedice i sankcije, pa makar u njihovu težinu i ne bio upućen, onaj ko zna da je nešto zabranjeno, ali se ipak osmjeli i učini to iskazujući nesposlušnost Uzvišenom Allahu.
Šejh Muhammed b. Usejmin

Hadžija koji iz neznanja skrati samo jedan dio kose i oslobodi se ihrama nije grešan jer nije upućen u šerijatski propis s tim u vezi, ali je dužan naknadno skratiti onaj dio kose koji je izostavio. Koristim se ovom prilikom da podsjetim muslimane na neophodnost saznavanja šerijatskih propisa kako se ne bi dogodilo da se podbaci i pogriješi u ibadetu. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Reci: ‘Ovo je moj put, ja pozivam Allahu, imajući jasne dokaze, ja i svaki onaj koji me slijedi – i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikog ne smatram ravnim’” (Jusuf, 108); “Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!’” (ez-Zumer, 9). Ibadet na temelju nepobitnih dokaza i upućenosti u Božije granice mnogo je vredniji od ibadeta u čiju suštinu obveznik nije upućen, pa i od ibadeta u kojem se neko slijepo slijedi, makar se radilo o slijeđenju onih koji posjeduju znanje.

Šejh Muhammed b. Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba