Musliman mora voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan u šta je proveo život. Poslanik, ﷺ, rekao je: “Čovjek se neće pomjeriti na Sudnjem danu dok ne bude upitan o tome u čemu ga je prošao život.” (Tirmizi, 5/194/2425 – El-Arida, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Ibn Abbas prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, govorio: “Iskoristi pet stvari prije nego te odvrati drugih pet: …slobodno vrijeme prije zauzetosti, i život prije smrti.” (Hakim, 4/341/7846, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/170/804, i Vekia, u djelu Ez-Zuhd, 1/223-224, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/235, El-Mugni, 5/204 – Ihjau ulumid-din, i Sahihul-džamia, 1/244.) U drugom predanju koje je preko Ibn Abbasa zabilježio imam Buharija stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao sljedeće: “Vrijednost sljedeće dvije blagodati ne znaju mnogi ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme.” Zamislite muslimana koji Uzvišenom Allahu na pitanje u šta je potrošio svoje vrijeme odgovori: “Moj Gospodaru, prošli su mi dani, mjeseci i godine u igranju šaha!” Neki ljudi kažu da je vrijeme zlato; iako su to dobronamjerno rekli, debelo su pogriješili, jer zlato u odnosu na vrijeme koje predstavlja čovjekov život nema nikakve vrijednosti.
Prvi ko je izmislio šah bio je Sissah b. Zahir Hindi. Kada je poznati perzijskih kralj Bihrem čuo za šah, jako se obradovao i nagradio izumitelja. (Vidjeti: Keffur-rea‘a, str. 115.)
Kada je riječ o igranju šaha, među islamskim učenjacima ne postoji razilaženje u mišljenju da je igranje šaha haram ukoliko se igra s ulogom. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/181-182, i Medžmu’ul-fetava, 32/137 i 152.) Ako igranje šaha ima za rezultat izostavljanje namaza, psovku, vrijeđanje ili neprijateljstvo, također je zabranjeno upražnjavanje te igre. (Vidjeti: El-Kavaninul-fikhijja, str. 311, od Ibn Džuzzija, Medžmu’ul-fetava, 32/137, Mugnil-muhtadž, 6/347, Keffur-rea‘a, str. 101, od Hejtemija, i Sahihut-tergib, 3/180-181.) Ako, pak, igranje šaha ne sadrži kocku niti uzrokuje neku zabranjenu stvar, tada islamski učenjaci imaju različite stavove. Većina učenjaka: hanefijski, malikijski i hanbelijski pravnici igranje šaha smatraju, opet, zabranjenim. (Vidjeti: El-Mugni, 12/37 i El-Kafi, 4/4/322, od Ibn Kudame, Šerhu Fethil-Kadir, 7/411 i 413, Bedaius-sanaia, 4/305, El-Kavaninul-fikhijja, str. 311, El-Fevakihud-devani, 2/563, Medžmu’ul-fetava, 32/152, Mealimus-sunen, 2/209, El-Furusijja, str. 303, El-Kebair, str. 101, i El-Insaf, 12/52-53.)
Kada je riječ o šafijskim pravnicima, većina njih igranje šaha smatra pokuđenim, a neki su se opredijelili za stav većine učenjaka. (Vidjeti: El-Minhadž, 15/14, Es-Sunenul-kubra, 10/358, od Bejhekija, i Keffur-rea‘a, str. 107.) Imam Šafija govorio je: “Šah je zabava koja više sliči besmislici (batilu), i prezirem njegovo igranje, ali još nisam našao jasan dokaz koji ukazuje da je šah zabranjeno igrati.” (Vidjeti: Ialamul-muvekiin, 2/79.) Imam Šafija veli: “Nismo zadovoljni igranjem šaha, ali je to ipak blaže od nerdešira.” (Vidjeti: El-Umm, 8/189, Marifetus-sunen, 7/432, i Es-Sunenul-kubra, 10/357.) Nerdešir je poznata igra u vezi s kojom je, kako je zabilježio imam Muslim, Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko igra nerdešir kao da je umazao svoje ruke svinjskom krvlju i mesom.” U drugom hadisu stoji: “Nepokoran je Allahu i Poslaniku onaj ko igra nerdešir.” (Ebu Davud, Ibn Hibban, Begavi, 12/384/3414, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 8/285, i Gajetul-meram, str. 179/395.)
Upitan da li igranje šaha smatra problematičnim, Ishak b. Rahavej odgovorio je: “Igranje šaha mnogo je problematično.” A kada su mu rekli da neki ljudi igraju šah, on ih je osudio rekavši: “Oni su grješnici.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, od Ibn Hadžera Hejtemija.) Muhammed b. Ka‘b Kurezi govorio je: “Najmanje što treba očekivati jeste da će šahista biti proživljen sa sljedbenicima neistine.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401.) Ibrahim Nehai upitan je o igranju šaha pa je odgovorio: “Šah je proklet.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, i Es-Sunenul-kubra, 10/359.)
Vidimo da šah ima status zabranjene igre – po većini islamskih učenjaka, ili status pokuđene igre – po šafijskim pravnicima: nijedan imam igranje šaha nije smatrao mubahom, dopuštenim. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136-137.)
Postoje i brojni hadisi koji ukazuju da je igranje šaha zabranjeno, ali nijedan taj hadis nije vjerodostojan, tvrde sljedeći muhaddisi: Munziri, Ibnul-Kajjim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Sehavi, Albani, Bekr Ebu Zejd i neki drugi. (Vidjeti: El-Mensurat, str. 288, od imama Nevevija, El-Menarul-menif, str. 134, Ed-Diraja, 2/240, Nasbur-raja, 4/274-275, Keffur-rea‘a, str. 101-105, El-Mekasidul-hasena, str. 669, Ed-Durerul-muntesira, str. 174, od imama Sujutija, Nejlul-evtar, 8/108, Kešful-hafa, 2/363, Esnel-metalib, str. 462, i Sahihut-tergib, 3/181.) Štaviše, nekoliko hadisa u kojima se zabranjuje igranje šaha, šejh Albani ocijenio je apokrifnim. (Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 3/283-284 i 9/47, i Daiful-džamia, str. 762/5277.) Povod slabosti ovih hadisa jednostavno je dokučiti: šah se pojavio za vrijeme ashaba, i nije postojao za vrijeme Poslanika, ﷺ, kako tvrdi Ibn Kesir. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 8/107-108.) Naime, po oslobođenju nekih dijelova Perzije, za vrijeme ashaba, muslimani su se prvi put susreli sa šahom. (Keffur-rea‘a, str. 116.)
Prenosi se da je Alija b. Ebu Talib prošao pored ljudi koji su igrali šah, pa je rekao: “Kakvi su ovo kumiri kojima ste posvetili obožavanje.” (Ibn Ebu Šejbe, 5/289/26149, Ahmed, u djelu El-Verea, str. 74, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 5/241/6518.) U drugom predanju stoji da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Šah je kocka nearapa.” (Bejheki, u djelima Es-Sunenul-kubra, 10/358/20928, i El-Edeb, str. 417. Imam Bejheki tvrdi da ovo mursel-predanje pojačava jedno drugo predanje.) Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjim ovo su predanje ocijenili vjerodostojnim, a šejh Albani slabim. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/152, El-Furusijja, str. 312, i Irvaul-galil, 8/288.) Ibn Abbas spalio je šah koji je neko siroče naslijedilo od oca. (Bejheki, 10/358/20933. Vidjeti: El-Kebair, str. 102, i Keffur-rea‘a, str. 104.)
Ibn Omer govorio je: “Šah je gori od nerdešira.” (Bejheki,10/359/20934. Imam Ibnul-Kajjim, Sehavi i Ibn-Hadžer Hejtemi ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: El-Furusijja, str. 313-314, i Keffur-rea‘a, str. 104.)
Ibnul-Kajjim kaže: “Postoje vjerodostojna predanja da su Ibn Abbas i Ibn Omer zabranjivali igranje šaha, a niko od ashaba u tome im se nije usprotivio.” (Vidjeti: El-Furusijja, str. 313.) Na drugom mjestu šejhul-islam Ibnul-Kajjim zapisao je: “Nije poznato da je ijedan ashab igrao šah ili to dopuštao. Lažna su predanja u kojima stoji da je Ebu Hurejre igrao šah. Svako ko poznaje kako su ashabi živjeli osudit će takve tvrdnje.” (Vidjeti: El-Furusijja, str. 311.) Imam Bejheki pozivao se na konsenzus ashaba kada je riječ o zabranjenosti igranja šaha, a on i drugi učenjaci hadisa najbolje poznaju riječi i djela ashaba. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/150, i Šerhuz-Zurkana alel-muvetta, 4/484.)
Ibn Šihab Zuhri izjavio je: “Ne volim šah, jer je šah batil.” (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, i Šuabul-iman, 5/241.) Imam Malik, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim i neki drugi učenjaci smatraju igranje šaha većim grijehom od nerdešira. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, Medžmu’ul-fetava, 32/139, El-Furusijja, str. 305, Nejlul-evtar, 8/107, i Avnul-Mabud, 13/194.)
Neki učenjaci posebno su rigorozni kada je riječ o igranju šaha s figurama koje imaju likove živih bića. (Vidjeti: Keffur-rea‘a, str. 112, i Ahkamul-musabekat, str. 88, od Abdussameda Belhadžija.)
Imam Ebu Hanife i Ahmed smatraju da šahistima čak nije dopušteno nazvati selam. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136 i 153.)
Kada govore o kategorijama ljudi kojima se ne naziva selam, malikijski pravnici spominju i šahiste. (Vidjeti: Mevahibul-Dželil, 2/122.)
Imam Ebu Hanife i Malik nisu prihvatali svjedočenje šahiste, bez obzira igrao na ulog ili bez uloga. (Vidjeti: Keffur-rea‘a, str. 112, od Ibn Hadžera Hejtemija.)
Od savremenih učenjaka igranje šaha zabranjuju: Ibn Baz, Ibn Usejmin i Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve.
Na osnovu spomenutog možemo konstatirati da je igranje šaha zabranjeno i da nije dopušteno učestvovanje na takmičenjima, seminarima ili kursevima koji su vezani za šah, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

U pogledu vanbračne djece islamski učenjaci su spomenuli mnoge propise, u velikom broju slučajeva nepoznate našem društvu, stoga ću navesti neke koji se direktno ili indirektno odnose na vaše pitanje:

1-Vanbračno dijete, po islamskom učenju, je insan sa svim pravima kao i ostali ljudi. Njegova čast, njegov imetak i njegov život su sveti. Ono ne snosi odgovornost za ono što su počinili njegovi roditelji. Čovjeku je u osnovi dozvoljeno da se i prema njima ponaša na lijep način, kao i prema ostalim ljudima koji ga okružuju, da im pomaže, da ih uzme u svoje okrilje i da ih odgaja želeći time Allahovo zadovoljstvo. Na osnovu toga vama nije zabranjeno da činite dobročinstvo spomenutoj osobi.

2-Vanbračno dijete, ako je rođeno od majke koja nije udata, pripisuje se majci koja ga je rodila, a ne ocu, po mišljenju većinskog dijela učenjaka (uzima njeno prezime, a ne prezime oca), tako da je neispravno da kažete da je to vaša sestra po ocu, zato što se ona ne može pripisati njemu.

3-Vanbračno dijete se pripisuje majci koja ga je rodila i u tom pogledu možemo kazati da on nju nasljeđuje, a i ona njega. Na njega se u svakom pogledu odnose propisi koji se odnose na njenu ostalu djecu: mahremstvo, krvne veze. S druge strane, nakon što smo konstatirali da se ne pripisuje ocu, samim tim oni jedan drugoga ne nasljeđuju niti se na njega (vanbračno dijete) odnosi mahremstvo ženama koje su vezane za njega s očeve strane, s tim što njemu nije dozvoljeno da stupi u brak sa bilo kojom ženom s očeve strane koju ne bi mogao oženiti da je njegov stvarni sin.

4-Blud (iz kojeg proizlaze vanbračna djeca) je po islamskom učenju veliki grijeh, što je potvrđeno kur’ansko-hadiskim argumentima, kao i konsenzusom islamskih učenjaka, što iziskuje i ovodunjalučku i ahiretsku kaznu, osim ako se pokaju za učinjeni grijeh. Osoba koja počini taj gnusni čin treba da se pokaje Gospodaru za počinjeni grijeh. U svakom slučaju, ako je takva osoba preselila, nema smetnje, čak štaviše poželjno je da se za nju upućuje dova Allahu, da joj oprosti, te da se na njeno ime udijeli sadaka. Ne postoje neke posebne sure koje se uče za njih.

(Rezimirano nekoliko fetava o temi vanbračne djece sa islamskog web portala: islamweb)

Priredio: Elvedin Pezić, prof.

Nije obaveza da se raspituješ o imamu i dozvoljeno je klanjati za njim, osim u situaciji kada pri njemu vidiš ono što je u koliziji sa načelima vjere. Zato što je osnova kod muslimana da lijepo misle jedni o drugima sve dok se ne pokaže ono što je suprotno tome.

(Fetve Stalne komisije: fetva broj 6114, 7. tom, str. 366)

Jedan od ruknova – farzova namaza, je potpuna smirenost na ruku’u, kijamu nakon obavljenog ruku’a, sedždi, između dvije sedžde. Onaj ko se potpuno ne smiri prilikom obavljanja ovih ruknova, njegov namaz nije validan, a samim tim nije ni validan namaz onih koji klanjaju za njim. Obaveza je onima koji su to primijetili da mu ukažu na to, ako prihvati – hvala Allahu, a ako ne prihvati, obaveza je ne klanjati za njim, i njegov slučaj prijaviti odgovornoj instituciji, shodno mogućnosti, kako bi se zamijenila ta osoba sa osobom koja zna propise namaza.

(Fetve Stalne komisije: fetva broj 1433, 7. tom, str. 90)

Dopušteno ti je depilirati dlake sa cijelog tijela, ako ih je neobično mnogo (osim kose, naravno), i na taj ćeš način prevazići prepreku za brak. (Vidjeti: Fetavel-mer’etil-muslima, str. 538.) Mislim da to nije problem, niti je dovoljno uvjerljiv razlog da se odričeš udaje. Lijepo bi bilo da svoga budućeg muža upoznaš s tim, a sve kako bi se spriječile eventualne nesuglasice nakon sklapanja bračne veze, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović