Ukoliko prosac ne obavlja skupni namaz, on je veliki grešnik i protivi se jednoglasnom mišljenju svih muslimana, koji su na stanovištu da je obavljanje skupnog namaza jedno od najvrednijih dobrih djela. Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je sljedeće: “Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da je obavljanje skupnog namaza jedan od najpotvrđenijih i najvrednijih ibadeta, te da je to jedno od najočitijih obilježja islama” (Medžumuul-fetava, 23/222). I pored toga, izostavljanje skupnog namaza ne izvodi čovjeka iz vjere, pa je dozvoljeno da se za njega uda muslimanka, no bolje je da se uda za čovjeka koji dosljedno prakticira vjeru i lijepo se ponaša, pa makar bio siromašniji i manje ugledan u društvu. Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Ako vašu kćerku zaprosi mladić čija vam se privreženost vjeri i moral sviđaju, oženite ga njome!” Neko je na to rekao: “Allahov Poslaniče, hoćemo li tako postupiti makar prosac bio siromašan i neugledan?” Na to je Vjerovjesnik, ﷺ, tri puta rekao: “Ako vašu kćerku zaprosi mladić čija vam se privreženost vjeri i moral sviđaju, oženite ga njome!” (et-Tirmizi, 1085, Ibn Madža, 1967, i el-Hakim, 2/175. Et-Tirmizi je rekao da je ovaj hadis hasen-garib).
Tu je i predanje koje su zabilježili el-Buhari i Muslim preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji veli da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Sa ženom se stupa u brak zbog ovih četiriju stvari: imetka, porijekla, ljepote i privrženosti vjeri. Jadan ne bio, izaberi onu koja je privržena vjeri!” Navedena dva hadisa dokazuju da se, kad je riječ o ženidbi i udaji, u obzir trebaju uzeti privrženost vjeri i moral. Zbog toga staratelj koji se boji Svevišnjeg Allaha upravo ovo treba imati u vidu i treba slijediti ovu Poslanikovu, ﷺ, smjernicu, znajući pritom da će biti pozvan na odgovornost na Sudnjem danu za ono što mu je povjereno. “A na Dan kad ih On pozove i upita: ‘Šta ste poslanicima odgovorili? – tog Dana oni neće znati šta će odgovoriti, pa ni jedan drugog neće ništa pitati.’” (el-Kasas, 65, 66). “I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike, i izložit ćemo im, pouzdano, sve što o njima znamo, jer Mi nismo odsutni bili.” (el-E‘raf, 6, 7)
Šejh Muhammed b. Usejmin

Uzvišeni Allah stvorio je ljude kako bi ih ispitao ko će od njih ljepše postupati, kako je to u Kur’anu i rekao: “On je u šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio – a Njegov prijesto je iznad vode bio – da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7)
Ljude od Allahovog puta često odvraćaju njihovi prohtjevi. Te prohtjeve Svemogući Allah je usadio u ljudima kako bi se prepoznali oni koji će dati prednost pokornosti Allahu nad vlastitim prohtjevima.
Islam ne traži od svojih sljedbenika da potpuno ignoriraju svoje prohtjeve ili da ih iskorijene, jer islamski propisi su potpuno u skladu sa čovjekovim potrebama, međutim islam postavlja određene granice kojima štiti čovjekovo dostojanstvo i ukazuje na najljepši put.
Što se tiče spolnog nagona, islam uvažava tu ljudsku potrebu te dozvoljava brak i podstiče na njega, a s druge strane zabranjuje blud i nemoral, čime štiti dostojanstvo muškarca i žene, kao i djeteta koje će doći na ovaj svijet, osiguravajući mu časno porijeklo i topli roditeljski dom.
Desi li se da musliman, ili muslimanka, počini kakav grijeh, taj grijeh treba skriti od drugih, kako se još neko ne bi poveo za njim, zatim dužan je pokajati se Allahu, odlučiti da se više neće vraćati tom grijehu i žaliti zbog propusta koji je učinio. Kada nakon toga od Allaha zatraži oprost, Allah će mu pokajanje prihvatiti i grijehe oprostiti. Štaviše, grijehe će pretvoriti u dobra djela. Rekao je Uzvišeni: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.”
Zatim, upućujući radosne vijesti onima koji se iskreno pokaju, Uzvišeni kaže: “Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 68-70)
Blud činiti ili imati vanbračnu vezu jedan je od velikih grijeha i ružno djelo. Onaj ko posrne i zapadne u takvo nešto, ako razmišlja o stajanju pred svojim Gospodarom, požurit će sa tevbom i iskrenim pokajanjem.
Udaja za nemuslimana tretira se bludom, jer takav brak je u islamskom pravu ništavan. Muslimanki je kategorički zabranjeno da se uda za nemuslimana, a na to ukazuje kur’anski ajet: “One (vjernice) njima (nevjernicima) nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni.” (El-Mumtehina, 10)
Šehadet, svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik – ključ je Dženneta i ključ islama. Izgovorom tih riječi zvanično se postaje musliman. Međutim, formalni izgovor, bez ubjeđenja u istinitost tih riječi, nije dovoljan. Biti musliman znači biti predan Allahu, vjerovati u temeljna islamska ubjeđenja i praktično primjenjivati islamske propise.
Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, govorio je: “Islam je izgrađen na pet stvari: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću Kabe i postu mjeseca ramazana.”
Uzvišeni Allah često u Kur’anu, spominjući vjernike, kaže: “Oni koji vjeruju i čine dobra djela” (Er-Rad, 29). Time se ukazuje na usku vezu između vjerovanja i djela. Onaj ko iskreno vjeruje, to će verbalno posvjedočiti, a zatim će se to vjerovanje odraziti na njegova djela, jer vjera je ubjeđenje, riječ i djelo.
Prema tome, nemusliman koji samo formalno izgovori šehadet bez ličnog ubjeđenja i želje da islamski propisi pronađu svoje mjesto u njegovom životu, ostaje zabranjen muslimanki, a brak s njim nije dozvoljen.
Ako je pak osoba s kojom ste stupili u brak prihvatila islam vjerujući u istinitost te vjere, brak je validan, a time i berićetan, u protivnom veza s njim se mora prekinuti.
Što se tiče dozvole staratelja pri sklapanju braka, učenjaci imaju različite poglede, a preferirajuće mišljenje jeste da je pristanak staratelja uvjet da bi brak bio ispravan. Međutim, ukoliko osoba koja nije upućena po ovom pitanju, sklopi brak  kod vjerskog lica koje, postupajući po hanefijskom mišljenju, ne uvjetuje pristanak staratelja, brak je validan. To znači da odsustvo staratelja u spomenutom slučaju neće utjecati na ispravnost braka i berićet u njemu. Pored svoje bitnosti, pitanje staratelja u ovom slučaju nije primarno, jer je u sjenci bluda i udaje za nemuslimana, a spas je u ostavljanju grijeha i iskrenom pokajanju.
Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

Uvažena i cijenjena sestro, na samom početku ovog odgovora Allaha molim da vas učvrsti na putu istine, da vas obilato nagradi za vašu odluku da se vratite svome Gospodaru i da počnete sa nošenjem islamske nošnje.
Što se tiče vašeg pitanja, da li imate pravo da za muža tražite momka koji je u vjeri, ono je malo i čudno, ali nije vam zamjeriti, vjerovatno je ono nastalo kao posljedica učinjenog grijeha. Kakvog drugog momka bi sada nakon pokajanja i tevbe trebali da tražite, osim onoga koji je u vjeri . Da li bi bilo razumno, a da ne govorim koliko je to daleko od postulata vjere, da vam se u obavezu stavi da tražite momka koji nije u vjeri?!
Učenjaci u pogledu ženidbe bludnicom (koja se još nije pokajala) imaju oprečne stavove, ali mi nije poznato da postoji razilaženje u pogledu dopuštenosti ženidbe one koja je nekada počinila blud i istinski se pokajala od toga.
Kada Uzvišeni Allah govori o bludnicama i bludničarima, u osnovi zabranjuje vjerniku da oženi bludnicu ili vjernici da se uda za bludnika, ali sve to prije pokajanja, a nakon toga izuzima skupinu pokajnika.
Kazao je Uzvišeni Allah: ‘’Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima. One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!” (En-Nur, 3-5)
U drugom ajetu Uzvišeni Allah jasno je izuzeo pokajnike od bluda, i objasnio da se pokajanjem od bluda brišu prethodno počinjeni grijesi.
Kazao je Uzvišeni Allah: ”I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; osim onih koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.” (El-Furkan, 68-71)
Poznati tumač Kur’ana savremenog doba Muhammed el-Emin eš-Šinkiti u svome tefsiru, poznatom pod imenom ”Edvaul-bejan”, nakon komentara prethodno spomenutih ajeta iz sure En-Nur, rekao je: ”Treće pitanje: Smatram da je prioritetnije mišljenje da je validan brak bludnika i bludnice koji se  iskreno pokaju i odluče da se više neće vratiti grijehu. Njima je dopušteno da stupe u bračne vode, kao što je drugima dopušteno da sa njima stupaju u brak, a sve to nakon pokajanja. Zato što je pokajnik od grijeha kao onaj koji i nije počinio grijeh, a to nam potvrđuju riječi Uzvišenog Allaha: ”I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 68-70)
Uzvišeni Allah u ovim ajetima jasno kazuje da će grijehe onih koji učine blud – i ostalih koji su spomenuti sa njima – te se pokaju, uzvjeruju i počnu činiti dobra djela – pretvoriti u dobra djela, kao što potvrđuje da pokajanje od bluda briše tragove bluda.”  (Edvaul-bejan, 5/427)
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Nema razilaženja među učenjacima da je okretanje prema kibli jedan od uslova ispravnosti namaza, i ne ispunjavanje ovoga – onda kada je to osoba u mogućnosti – čini namaz neisptavnim. Ali ima nekih slučajeva kada se obaveza okretanja prema kibli otklanja. Neki od njih su spomenuti u odgovoru na pitanje pod brojem 65853.
Ako se musliman namazi u mjestu gdje ne može odrediti smjer kible, onda će klanjati u smjeru za koji misli da je najvjerovatnije smjer kible, i ne mora nakon toga ponoviti namaz. Štoviše, njegov namaz je ispravan i ne mora uraditi ništa više.
Na ovo ukazuje hadis Džabira, alejhi selam, koji kaže da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao na put, pa je se smrklo. Kaže: „Pokušali smo odrediti smjer kible i razišli smo se po pitanju toga, tako da je svaki čovjek klanjao za sebe, i svaki od nas je obilježio smjer prema kojem je klanjao da bi provjerio kasnije. Sljedeće jutro smo ustavi i vidjeli smo da smo klanjali u smjeru mimo smjera kible. Rekli smo to Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nije nam naredio da ponovimo namaz i rekao je: ‘Vaš namaz je ispravan.’“ Zabilježili su ga Darekutni i Bejheki. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim zbog mnoštva puteva u Irva’ el-Galil, 291.
Šejh Bin Baz je upitan o osobi koja klanja u smjeru mimo smjera kible nakon što pokuša da ga utvrdi.
Odgovorio je:
„Ako je musliman na putu ili ako je u zemlji gdje mu je teško pronaći nekoga ko mu može pokazati smjer kible, onda je njegov namaz ispravan, ako dadne sve od sebe da odredi smjer kible, pa onda shvati da je klanjao u pogrešnom smjeru.
Ali ako je u muslimanskoj zemlji, onda je njegov neispravan, jer je u mogućnosti da pita nekoga da mu pokaže smjer kible, ili je mogao odrediti smjer kible gledajući u džamije.“
Medžmu'u-l-Fetava, 10/420.
Drugo:
Ima mnogo načina da se odredi smjer kible. Ako musliman putuje i zna da će biti u mjestu gdje neće biti u stanju da odredi gdje je smjer kible i da nema muslimana koje može pitati, onda se treba pobrinuti da nauči neki od načina pomoću kojih se može odrediti smjer kible.
Danas je ovo veoma lahko, pomoću kompasa ili vrsta satova koji sadrže program koji pokazuje smjer kible, ili preko Sunca i Mjeseca.
Tako da musliman treba da nauči ono sa čime će njegov namaz biti ispravan.
A Allah zna najbolje.
 
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/148900
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu, neka je salavat i selam na Muhammeda Allahovog poslanika.
Ibadet (obožavanje) na arapskom znači pokoravanje i poniznost. Arapi koriste izraz tarik mu'abbed da opišu utaban i ugodan put zbog mnogih koji su prošli njime.
U islamskoj terminologiji riječ ibadet se koristi u dva oblika:

Djela ljudi, kao što je namaz ili davanje zekata, koji se opisuju kao ibadet. Učenjaci ga opisuju ovako:
To znači pokoravanje Allahu čineći ono što je naredio i ostavljajući ono što je zabranio, uz ljubav, strah i nadu prema Allahu.
Stvar koja je naređena ljudima makar je niko ni ne radio, kao što je namaz sa svojim detaljima, zekat i slično. Učenjaci to opisuju kao:
To je zajednički naziv za sve ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan, od riječi, djela, vanjskih i unutrašnjim.

Ove naređene stvari se nazivaju ibadetom, jer ih ljudi čine iz ljubavi i poniznost prema svome Gospodaru. U obožavanju Allaha, prema Njemu mora biti usmjerena potpuna ljubav i potpuna pokornost.
Naš Gospodar nam je rekao da je krajnja svrha iza stvaranja džina i ljudi jeste da samo Njega obožavaju bez da mu pripisuju sudruga. Allah kaže:
„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Prijevod značenja Ez-Zārijāt, 56)
Kako da ostvarimo ovu svrhu i dostignemo ovaj cilj?
Mnogi ljudi misle da ibadet se odnosi na neke određene radnje koje je Allah propisao da se trebaju činiti u određenim vremenima – kao što je namaz, post i hadždž – i da nema ništa mimo toga. Ali nije onako kako ovi ljudi misle.
Koliko vremena treba da se urade sve ove stvari koje su propisane u toku dana i noći? Zaista, koliko za to treba vremena u ljudskom životu? Šta je onda sa ostatkom života? Šta je sa ostatkom njegove snage? Šta je sa ostatkom njegovog vremena? Kako ga treba potrošiti i gdje ono treba da ide? Da li treba da to potroši na obožavanje ili na nešto drugo? Ako će ga potrošiti na nešto mimo obožavanja, kako onda da ispuni svrhu sa kojom su ljudi stvoreni, a koju je navedeni ajet ograničio samo na obožavanje Allaha? Kako da ostvari riječi Allaha:
„Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“ (Prijevod značenja El-En'ām, 162)
‘Ubudijjet je općenita stvar koja obuhvata čitav život muslimana. Kada se trudi na zemlji tražeći opskrbu, on time obožava Allaha, jer mu je Allah to naredio, kao što Allah kaže:
„…pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje.“ (Prijevod značenja El-Mulk, 15)
Kada spava, on spava da bi sakupio snage da obožava Allaha, kao što je Muaz ibn Džebel, radijallahu anh, rekao: „Ja očekujem nagradu za svoj san kao što očekujem nagradu za svoj noćni namaz.“ Predaju je zabilježio Buharija (4342). Doista musliman nije miran sve dok njegovo zadovoljstvo u jelu, piću i odnosu sa suprugom nije ubrojano u dobra djela, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Doista jednom od vas se piše sadaka kada ima odnos sa svojom suprugom.“ Rekli su: „O Allahov Poslaniče, kada jedan od nas ispuni svoje prohtjeve za to ima nagradu?“ Rekao je: „Šta mislite kada bi to uradio na zabranjen način, zar ne bi za to imao grijeh? Isto tako kada to uradi na dozvoljen način, za to ima nagradu.“ Predaju je zabilježio Muslim (1006).
Način na koji će osoba postići ovaj veliki stepen jeste da uvije bude svjesna svoga Gospodara bilo šta radio u bilo kojem aspektu života, i da se pita da li je u tome trenutku, sa time što radi njegov Gospodar zadovoljan sa njime ili ne. Ako je u stanju gdje je Allah zadovoljan sa njime, onda neka se zahvali Allahu i radi još više dobra. U suprotnom neka se pokaje Allahu i traži oprosta, kao što Allah opisuje Svoje bogobojazne robove kada kaže:
„…i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje rijeke teku, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!“ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 135-136)
Ovako su naši ispravni prethodnici, Selef i oni iza njih razumjeli ibadet. Nisu ih ograničili samo na obrede i vremena kada obavljaju te obrede, a ostatak života učinili da je „van ibadeta“. Štoviše, svaki od njih je osjećao da je čitav njegov život bio ibadet, a da su obredi bili vrijeme kada se može skoncentrisati i obnoviti svoju duhovnu energiju da može raditi sve ostale ibadete koji se traže od njega. Tako da su puno pažnje pridavali tome, baš kao što putnik pridaje puno pažnje stvarima koje će ponijeti na put koje će mu pomoći na putu.
Oni su bili kako ih je njihov Gospodar opisao:
„…za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju.“ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 191)
U svim stanjima su spominjali Allaha svojim jezicima i srcima. Misao o Allahovoj veličini i strah od Allaha je stalno bila prisutna u njihovim srcima u svemu što bi radili ili govorili. Ako bi neko od njih uradio grešku ili pokleknuo, popravio bi se kao što je opisano u ajetima koji su spomenuti iznad iz sure Ālu ‘Imrān.
Trebaš imati na umu, također, da je čovjek rob po prirodi; robovanje je usađeno u njega. Pa tako, ili će obožavati samo Allaha, bez da mu pripisuje sudruga, ili će robovati nečemu mimo Allaha, uz Njega ili mimo Njega – a oboje je isto. Ovakva vrsta obožavanja, Allah ju je nazvao obožavanje šejtana, jer je to odaziv na poziv šejtana. A Allah kaže:
„O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: ‘Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni.“ (Prijevod značenja Jā Sīn, 60)
Nije moguće da čovjek zajedno obožava i Allaha i šejtana:
„Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji Pravim putem uspravno ide?“(Prijevod značenja El-Mulk, 22)
„Reci: ‘Zar su jednaki slijepac i onaj koji vidi, ili, zar su isto tmine i svjetlo?'“ (Prijevod značenja Er-Ra'd, 16)
Šejtan postepeno pokušava da zavede ljude od obožavanja Allaha. Ponekad uspije da to uradi povremeno, kao što je slučaj grijeha, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nijedan bludnik nije vjernik u trenutku dok čini blud, niti je lopov vjernik u trenutku kada krade…“ Zabilježili su ga Buharija (2475) i Muslim (57). A ponekad uspije u tome u potpunosti i prekine vezu između čovjeka i njegovog Gospodara, pa tada uradi širk, kufr ili otpadništvo – Allahu se utičemo od toga.
Ovo obožavanje šejtana ponekad ima oblik obožavanja strasti i prohtjeva – čini sve što misli da je dobro i ostavlja sve što misli da je loše – jeste da se čovjek pokorava svojim strastima i prohtjevima, koje ga pozivaju, pa je to kao da ih obožava, isto kako čovjek obožava svoga boga. Ponekad to ima oblik obožavanja novca, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Propao je rob dinara i dirhema i rob lijepe odjeće; ako mu se dadne zadovoljan je, a ako mu se ne dadne ljut je. Propao i ponižen bio, a ako ga ubode trn ne našao nikoga da ga ukloni…“ Zabilježio ga je Buharija (2887).
Ovo se odnosi na svakoga čije je srce vezano za nešto mimo Allaha od njegovih strasti i prohtjeva. Ako dobije što želi sretan je, a ako ne dobije onda je ljut. Pa je on rob onome što želi, jer se ropstvo u osnovi odnosi na ropstvo srca. Što je više pokoran ovim strastima, to je manja njegova pokornost njegovom Gospodaru, pa ako ova pokornost strastima i prohtjevima je toliko velika da više ne praktikuje ništa od vjere, onda će postati mušrik ili kafir. Ako ga ove strasti i prohtjevi sprječavaju da čini neke obavezne stvari ili ako ga navode da uradi nešto što je zabranjeno, od onoga što osobu ne izvodi iz islama, i čine mu to lijepim, onda to ima utjecaj na njegovu pokornost njegovom Gospodaru i njegovu vjeru, do te mjere da ga to može spriječiti da izvršava svoje vjerske obaveze.
Molimo Allaha da nam podari blagodat potpune pokornosti Njemu, i da nas učini od Njegovih iskrenih robova i evlija, jer je On Onaj koji sve čuje, Onaj koji je blizu i Onaj koji se odaziva molbama. A Allah zna najbolje.
Pogledati: Mefahim jenbegi en tusih, šejh Muhammed Kutb, 20-23, 174-182; El-‘Ubudijjeh, šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje.
 
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/49016
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com