Hvala pripada Allahu.
Proslavljanje mevluda (rođendana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nije samo obična proslava koja nije povezana sa ibadetom; štoviše, onima koji upražnjavaju ovaj običaj on je vjerski praznik koji se čini kao vid približavanja Allahu.
Prvo:
Oni koji proslavljaju ovim povodom i koji učestvuju u tome rade to zbog ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku su od najvećih ibadeta i znakova imana. Pa sve što se uradi zbog tog povoda je bez sumnje vid ibadeta kojim se želi približiti Allahu.
Na osnovu toga, možemo navesti da su ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, više ga voljeli i poštovali, i više su bili svjesni njegovih prava od onih koji su došli poslije njih, pa sve ono što nije bila vjera njima, nije ni vjera onima koji dolaze poslije njih.
Ovo pravilo je citirao Abdullah ibn Mesud, radijallahu anh, ljudima koji su se skupili u halku da spominju Allaha u džamiji, koji su brojali svoje zikrenje sa kamenicama. Rekao im je: „Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, ili vi slijedite put koji je bolji od puta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili ste otvorili vrata zablude!“
Rekli su: „Tako nam Allaha o Ebu Abdurahmane, nismo htjeli ništa osim dobro.“
On im je dogovorio: „Koliko je ljudi htjelo dobro ali ga nikad nisu postigli.“
Ovu predaju je zabilježio Darimi u svome Sunenu (210).
Drugo:

Ako se proslava obilježava svake godine, to je čini eid-om (bajramom) ili praznikom, a praznici su stvari po kojoj se prepoznava neka vjera. Tako ćeš naći pripadnike knjige da smatraju svoje praznike svetim i proslavljaju ih.
Šejh Nasir el-‘Akl, Allah ga sačuvao, je rekao:
„Praznici spadaju pod vjerska obilježja i rituale, kao što je okretanje u određenom smjeru tokom obožavanja, namaza i posta; to nisu samo običaji. Zato je oponašanje nevjernika u njima tako ozbiljna stvar. Isto tako, uvođenje praznika koje Allah nije propisao je isto kao i suđenje po zakonu koji Allah nije objavio, govor o Allahu bez znanja, izmišljanja laži o Njemu i uvođenje novotarija u Njegovu vjeru.“
Mukaddimetu Iktida'u-s-Sirati-l-Mustekim (58).
Treće:
Ebu Davud (1134) prenosi da je Enes, radijallahu anh, rekao: „Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, zatekao je ljude da imaju dva dana u kojima bi se veselili. Rekao je: ‘Šta su ova dva dana?’ Rekli su: ‘Veselili smo se u ova dva dana u toku džahilijjeta.’ Allahov Poslanik. sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Doista je Allah zamijenio ta dva dana sa boljim od njih: ramazanski i kurban bajram.’“ Šejh Albani ga je ocijenio sahihom u Sahih Sunen Ebi Davud.
Ako je proslavljanje praznika bilo samo običaj, i da nema nikakve veze sa ibadetom i oponašanjem nevjernika, onda bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio ih da proslavljaju i da se vesele, jer nema ništa loše u igri, ili u dozvoljenoj zabavi.
Ali kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao njima da ne proslavljaju te dane ili praznike igrom i zabavom, iako to ne liči da je izdvojeno kao nešto sa čime se želi približiti Allahu ili da je bilo koji ibadet, a šta je tek ondah sa onima koji to rade kao vid približavanja Allahu ili kao ibadet? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko god uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje, to se odbija.“ Zabilježili su ga Buharija (2697) i Muslim (1718).
Za više informacija pogledajte odgovore na pitanja pod brojevima 10843 i 128530.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/219307
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Trebao razumjeti osnovno pravilo po ovom pitanju, pitanje ulaska u Džennet i vječnog boravka u Vatri. To je jednostavna stvar koja je objašnjena u kratkom hadisu koji je zabilježio Muslim u svome Sahihu (135) od Džabira, radijallahu anh, da je rekao: „Došao je čovjek kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Koja su dva djela koja čine ulazak u Džennet ili Džehennem neizbježnim?’
On je rekao: ‘Ko god ne bude Allahu širk činio uće u Džennet, a ko umre čineći širk Allahu ući će u Džehennem.’“
Kaže Nevevi, rahimehullahu te'ala: „Što se tiče riječi: ‘Koja su dva djela koja čine ulazak u Džennet ili Džehennem neizbježnim?’ Ono što se misli su osobina zbog koje će sigurno ući u Džennet i osobina zbog koje će sigurno ući u Džehennem.“
Hadis pojašnjava da razlog zbog kojeg će čovjek sigurno ući u Džennet jeste da umre na vjerovanju u Tevhid, a ono zbog čega će sigurno biti vječno u Džehennemu jeste ako umre u širku.
To je konačni princip koji je poznat i utvrđen u islamu. Potvrđen je mutevatir predajama. Allah, subhanehu ve te'ala, kaže:
„Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.“(Prijevod značenja En-Nisā’, 48)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je objasnio u hadisu o šefa'atu, stanje griješnika u Džehennemu, i objasnio je da niko neće biti izveden iz njega osim onih koji su umri vjerovajući u Tevhid i izgovorili šehadet (La ilahe illellah), i koji su u svojim srcima imali trun vjere: „Bit će izveden iz Vatre svatko ko je rekao: ‘ La ilahe illellah (Nema pravog boga osim Allaha)’ i koji ima u srcu dobra koliko je zrno ječma. Onda će biti izveden iz Vatre svatko ko je rekao: ‘La ilahe illellah’ i koji ima u srcu dobra koliko je zrno pšenice. Onda će biti izveden iz Vatre svatko ko je rekao: ‘La ilahe illellah’ i koji ima u srcu dobra koliko je veličina malog mrava.“ Zabilježili su ga Buharija (6861) i Muslim (285).
Na osnovu toga, možemo vidjeti stanje ovih koji su pomenuti u pitanju.

Ako je osoba upala u veliki širk, bilo da je u osnovi mušrik kao što su jevreji, kršćani, budisti i druge vrste nevjernika, ili da je bio musliman koji je se odmetnuo od islama time što je upao u šrik – kao što je spomenuto u pitanju – onda njegova tvrdnja da pripada islamu ili to što ima muslimansko ime neće mu koristiti, niti će dobra djela koja je uradio itd., ako je upao u veliki širk i umro a nije se pokajao. Allah, subhanehu ve te'ala kaže:

„A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će, sigurno, propasti, a ti ćeš izgubljen biti.’ Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!“ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 65-66)
Onaj koji nikako ne klanja, bilo u kući ili u džamiji, i ne ide na Džumu niti na namaze u džematu, on je također učinio svoju knjigu djela ništavnom i pao je u kufr time što ne klanja nikako. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ugovor između nas i njih je namaz, pa ko ga ostavi je uznevjerovao.“ Zabilježili su ga Tirmizi (2545) i En-Nesai (459). Šejh Albani ga je ocijenio sahihom.

Za više informacija o kufru onoga ko ne klanja pogledajte odgovor na pitanje pod brojem 5208.
Što se tiče licemjera, ono na što se misli su osobe koje pri sebi imaju veliko licemjerstvo, uglavnom oni koji vanjštinom pokazuju da su vjernici, a ustvari u srcu su nevjernici skrivajući to od ljudi, oni će biti na gorem stepenu od nevjernika i mušrika. Njihova završnica će biti u najdonjim stepenima Džehennema, kao što je Allah, subhanehu ve te'ala, rekao:

„Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 145)
Ali ako ste pod licemjerima mislili na one koji padnu u neka djela licemjerstva, kao što je laž ili pronevjera povjerenja ili kršenje obećanja; ili da je upao u neki mali širk, kao što je da radi djela da bi ga drugi vidjeli ili da se zaklinje nekim mimo Allaha; ili osoba koja je upala u neki veliki ili mali grijeh – takva osoba ne postaje nevjernik samim činjenjem tog djela. To ga ne izvodi van okvira islama i neće vječno biti u Džehennemu zbog toga, ako umre kao vjernik u Tevhid. Nego, on je pod Allahovom voljom: ako On hoće kaznit će ga zbog njegovih grijeha, onda ga uvesti u Džennet zbog toga što je vjerovao u Tevhid, ili će mu se smilovati na samom početku i uvesti ga u Džennet i oprostiti mu grijehe koje je uradio. Buharija (6933) i Muslim (1659) prenose od Ebu Zerra, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Došao mi je Džibril u strani El-Harre i rekao: ‘Obraduj svoj ummet da će svako ko umre a ne bude širk Allahu činio ući u Džennet.’ Rekao sam: ‘Džirile, čak i ako bude krao i blud činio?’ Rekao je: ‘Da.’ Rekao sam: ‘Čak i ako krade i čak ako čini zinaluk.’ Rekao je: ‘Da.’ Rekao sam: ‘Čak i ako krade i čak ako čini zinaluk.’ Rekao je: ‘Da, čak i ako bude pio alkohol.’“

A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/147996
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Veliko licemjerstvo je licemjerstvo onoga ko skriva nevjerstvo dok vanjštinom pokazuje da je musliman. El-Džerdžani, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Licemjer je onaj ko je nevjernik u svome srcu ali se pretvara da je vjernik vanjštinom.“ Et-Te'arifat (298)
Onaj ko se vanjštinom pretvara da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, dok unutra vjeruje ono što je suprotno od toga ili je dio toga, takav je licemjer u smislu velikog licemjerstva.
To su oni na koje se odnosi ajet u kome Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 145)
Neke od njihovih osobina koje se najviše ističu su: laganje, pronevjera, prevara i upotreba ružnog govora u raspravi.
Što se tiče malog licemjerstva – koje se također naziva licemjerstvo u djelima – to se odnosi na licemjerstvo u djelima. To je kada osoba radi dobra djela ali ne zastupa u potpunosti ono što mu je u srcu, ili se ponaša različito u javnosti i tajnosti, ali to se ne odnosi na temelje vjere koje smo spomenuli iznad. Tako na primjer, osoba može pasti u neku od vrsta licemjerstva u djelima, ili može imati neke osobine licemjera, kao što je laganje, prevara i pronevjera obećanja.
Prenosi se od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anh, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Četiri osobine, kod koga se nađu on je licemjer, a ko god ima jednu od njih ima osobinu od osobina licemjera, sve dok je ne ostavi, a to su: kada govori laže, kada obeća pronevjeri, kada se dogovori prevari i kada se raspravlja prelazi granice.“ Zabilježili su ga Buharija (54) i Muslim (58)
Ako bilo ko od onih koji vjeruju u Tevhid (Allahovu jednoću) ima bilo koju od ovih osobina, takav je upao u malo licemjerstvo u mjeri u kojoj je uradio to djelo ili u kojoj ima tu osobinu, jer je se poistovijetio sa licemjerima u nekim njihovim djelima, čak i ako nije u potpunosti kao on.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
„Riječ nifak se odnosi na veliki nifak što znači sakrivanje kufra, ili mali nifak što znači različito ponašanje u javnosti i u tajnosti po pitanju obaveznih stvari… Ovo je poznato među učenjacima i tako su protumačili riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Znakovi nifaka su tri: kada govori laže, kada obeća prevari, kada mu se povjeri nešto pronevjeri.’ Zabilježio ga je Tirmizi i drugi. Nije samo jedan od prijašnjih učenjaka rekao: ‘Mali kufr, mali nifak, mali širk.'“ Medžmu'u-l-Fetava, 11/140
Hafiz Ibn Redžeb, rahimehullahu te'ala,je rekao:
„Onako kako su to protumačili poznati učenjaci jeste da nifak u jezičkom smislu ima značenje prevare i izdaje, prikazivanje dobra vanjštinom dok se unutra priželjkuje suprotno. Terminološki (šerijatski) može se podijeliti u dvije vrste, prva je veliki nifak, a to je da osoba vanjštinom pokazuje da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike i u Sudnji dan, dok u sebi krije suprotno tome djelomično ili u potpunosti. Ovo je ona vrsta nifaka koja je postojala za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Kur'an je spuštan koreći te licemjere i opisivajući ih kao nevjernike, kao što kaže da će biti u najnižim stepenima Vatre. Druga vrsta nifaka je mali nifak, a to je nifak djela. To je kad osoba vanjštinom pojazuje da je pobožna ja to se ne nalazi unutra.
Da zaključimo,mali nifak se odnosi na to da se drugačije osoba ponaša u javnosti i u tajnosti, kao što je rekao El-Hasan. Mali nifak je put koji može voditi do velikog nifaka, baš kao što grijesi dolaze prije kufra. Baš kao što postoji strah da osoba koja ustraje na grijesima može biti uskraćena imana u trenucima smrti, isto tako postoji strah da onaj ko ustraje u jednom od svojstava nifaka može mu biti oduzet iman i da postane pravo munafik. Imam Ahmed je upitan o onome ko se za sebe ne boji licemjerstva. rekao je: ‘Ko to može biti siguran od licemjerstva?’ Hasan je nazivao onoga ko radi djela licemjerstva licemjerom, to se isto prenosi i od Huzejfe.“ Džami'u-l-‘Ulumi ve-l-Hikem, 430-434.
Ako osoba ima bilo koju vrstu malog nifaka i umre na tome, neće zauvijek ostati u Džehennemu. Nego, onaj ko će ostati u Vatri zauvijek po pitanju nifaka je onaj kog koga se nalazi veliki nifak. Ali, mali nifak je put koji vodi u veliki nifak, kao što je navedeno iznad. Tako da su ashabi i prve generacije, radijallahu anhum, uticali Allahu od toga.
Na osnovu toga, ako neki musliman ima bilo koju osobinu od malog nifaka, takav ne spada u one koji će zauvijek ostati u Vatri; nego on zavisi od Allahove volje, subhanehu ve te'ala; ako On hoće, kaznit će ga u Vatri za njegove grijehe, a ondah će ga izvesti iz nje jer je vjerovao u Tevhid, ili ako htjedne, u samom početku će mu oprostiti. Njegovo stanje je kao od griješnika od muvvehida (monoteista). A što se tiče munafika u smislu velikog nifaka, takav će vječno boraviti u Vatri – Allahu se utičemo od Vatre.
A Allah zna najbolje.
Za više informacija pogledajte odgovore na pitanja pod brojevima 21249 i 145700.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/153691
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Buharija (4631) i Muslim (2760) su zabilježili predaju od Ibn Mesuda, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema niko da mu je pohvala draža mimo Allaha, i zbog toga On je pohvalio sam Sebe. I nema niko ko je ljubomorniji od Allaha, i zbog toga je zabranio razvrat.“
Uzvišeni Allah nema potrebu za svjetovima, njihovim pohvalama i djelima. Bez obzira kakva dobra ili loša djela oni radili, ne mogu naštetiti Allahu, niti Mu mogu čime koristiti. On Uzvišeni nema nikakve potrebe za njima, ali su oni u potrebi za Njih, kao što On Uzvišeni kaže:
„O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.“ (Prijevod značenja Fātir, 15)
Ali, Uzvišeni Allah, voli od Svojih robova da Mu budu pokorni, da imaju lijepo mišljenje o Njemu i da ga hvale, jer On je toga zaslužan. Voli od Svojih robova da Ga opisuju onako kako on zaslužuje, jer ako to urade, to će ih sačuvati od toga da Mu pripisuju stvari koje Mu ne dolikuju.

Slavljenje i veličanje Njega onako kako On zaslužuje je uspostavljanje istine i rad po njoj. Tako je pravda uspostavljena na nebesima i Zemlji; suprotno tome, ako mu budu nezahvalni i ne budu mu zahvaljivali, neće moći uspostaviti pravdu među sobom.

Slavljenje i veličanje Njega je od najveće koristi ljudima na ovom svijetu i onom. Nevevi, rahimehullahu te'ala, je rekao u komentaru hadisa kojeg smo spomenuli iznad:

„U stvarnosti ovo je od najvećih interesa ljudima, jer Ga oni hvale, i On ih nagrađuje, tako da imaju korist, dok, Uzvišeni Allah nema potrebe za ljudima i njihove pohvale Mu ne koriste, a ako Mu ne budu zahvalni to Mu neće štetiti.“

Kaže Mubarekfuri, rahimehullahu te'ala, u Tuhfetu-l-Ahvezi (9/357):

„On voli pohvale da bi mogao da nagrađuje zbog toga, i zbog toga to ide u korist ljudima; a ne zato jer On ima koristi od zahvale i pohvale. Mi volimo zahvalu jer iz toga imamo neku korist i zato da bi mogli imati visoko mjesto među ljudima. Tako da je jasno da obični narod pravi grešku kada kaže: ‘Ako Allah voli pohvalu, zašto je i mi ne bi volili.'“
Štoviše, hvaljenje Njega je priznavanje Njegovog istinskog stepena. Kada bi bio slučaj da nam to nije naredio, i rekao kako ćemo to raditi, ne bi znali šta to dolikuje Njegovoj veličini i uzvišenosti od pohvale i veličanja, i ne bi upoznali našeg Gospodara preko Njegovih lijepih imena i savršenih svojstava. Znanje o tome je osnova Njegovog hvaljenja i veličanja, i to je osnova preko koje rob poznaje svoga Gospodara.
Hvaljenje Allaha Uzvišenog oslobađa pojedinca od osobina oholosti, umišljenosti i ponosa. Onaj ko ne pripisuje sve blagodati Allahu i zahvaljuje Mu zbog njih pripisati će ih sebi, i tako će se uzoholiti, gledati na ljude sa visoka, kao što je uradio Karun kada su ga opomenuli na Allaha i Njegove blagodati: „'Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’ – govorio je on.“ (Prijevod značenja El-Kasas, 78). To je zbog njegove umišljenosti prema ljudima i njegove oholosti. Pa je Allah učinio da ga zemlja proguta, zajedno sa njegovom kućom. Onda je Uzvišeni Allah rekao: „Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.“ (Prijevod značenja El-Kasas, 83).
Hvaljenje Uzvišenog Allaha, i poznavanje Njega učenjem Njegovih savršenih svojstava otvara vrata istinskom robovanju Njemu, a što ne možemo učiniti niti do toga doći osim da naučim razloge zbog čega Ga trebamo hvaliti, a što se može postići učenjem značenja Njegovih lijepih imena i savršenih svojstava koja od nas proiziskuju da Ga hvalimo.
Hvaljenje i veličanje Njega Uzvišenog, onako kako zaslužuje, otvara vrata razumijevanja naše slabosti, manjine, poniženosti i potrebe. Tako će osoba postići istinski stepen robovanja Allahu.

Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, kaže:
„Dva su oblika siromaštva (potrebe):
Prvi oblik je nasljedno siromaštvo. Ova vrsta se odnosi na sve i niko nije izuzet, pobožan ili griješnik. Ovo je povlači sa sobom hvalu ili kuđenje, nagradu ili kaznu, nego je to kao i činjenica da je stvorenje stvoreno.
Druga vrsta siromaštva je podložna volji (priznavanje svoje nemoći), koja je rezultat dvije vrste znanja: znanje roba o njegovom Gospodaru i njegovo znanje o sebi.
Kada postigne ove dvije vrste znanja, vode ga vrsti potrebe i siromaštva prema Allahu koje je ustvari pravi izvor snage i sreće.“ Tariku-l-Hidžretejn (str. 9)
Međutim, kažemo:
Nije uredu uopšte postavljati ovo pitanje, jer se suprotno ispitu i odgovornosti. Jer nema šerijatske ili razumske osnove za ovo pitanje. Ako je ispravno pitati: „Zašto Allah vali sam sebe i naređuje Svojim robovima da Ga hvale, iako nema potreba za njima?“ Onda je ispravno i ovo pitanje: „Zašto im je naredio da klanjaju, poste, obavljaju Hadždž, da Ga spominju i da čitaju Kur'an? Zar On nije neovisan od svega toga?“ Baš kao što On Uzvišeni nema potreba za ljudskim pohvalama, isto tako nema potrebe za njihovim namazima, postom ili bilo kojim drugim ibadetom. Tako da osoba treba da se fokusira na to da se pokorava Allahu i obožava Ga na osnovu pokornosti i predanosti, ubjeđenja i zadovoljstva. Allah Uzvišeni kaže u hadisu kudsijj:
„O Moji robovi, ne možete mi doći sa nečim što će Mi štetiti, niti možete uraditi nešto što će Mi koristiti O Moji robovi, kada bi prvi i zadnji od vas, i ljudi i džini od vas, imali srce najpobožnijeg čovjeka od vas, ne bi to ništa povećalo Moju vlast.“
Za više informacija pogledajte odgovor na pitanje pod brojem 181435.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/201651
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Hvala Allahu, dž.š., Koji te je počastio sa uputom i pomoći da učiniš pokajanje. Molimo Allaha, dž.š., da nas sve skupa uputi na  Pravi put i da nas učvrsti na njemu sve do smrtnog časa.
Brate, treba da znaš da muslimanu nije dozvoljeno varanje bilo koga, niti da bespravno uzima tuđu imovinu, pa makar se radilo i o nevjerniku. Ako musliman učini neki grijeh, kao što je krađa ili nešto slično, a zatim se pokaje prije nego što stvar stigne do vlasti, u tom slučaju se oslobađa kaznenih sankcija i nije dozvoljeno da se one izvrše nad njim. Uzvišeni Allah, dž.š., govoreći o drumskim razbojnicima, kaže: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika, ali ne  i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv.” (El-Ma’ida, 33-34.)
Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “Onaj ko se pokaje za svoje grijehe je kao i onaj koji grijeha nema.”
A onaj ko nema grijeha nema ni sprovođenja sankcije nad njim. (El-Ihtijaratu-l-fikhijje, str. 510-526., i El-Mugni, 12/484.)
Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ. rekao, nakon što je izvršena sankcija nad Eslemijem zbog počinjenog bluda: “Klonite se ovih prljavština  koje je Allah zabranio! Ko počini grijeh ove vrste,  neka se sakrije sa Allahovom zaštitom i neka Mu se iskreno pokaje! Ko nam se razotkrije i pokaže u pravom svjetlu, nad njim ćemo primijeniti Allahovu Knjigu.” (Hakim u El-Mustedreku, 4/425, i Bejheki u Sunenu, 8/330. Za njega su Hakim, Ibnus-Seken i Ibnul-Mulekkin ustvrdili da je sahih. Vidi: Ibn Hadžer, Et-Telhisu-l-habir, 4/57, i Ibnul-Mulekkin, Hulasatul-bedril-munir, 2/303.)
Imajući sve ovo navedeno u obziru, ti nisi obavezan da odeš vlastima i priznaš svoju kriminalnu prošlost. Dovoljno je da se iskreno pokaješ Allahu. Ali ono što je ovdje bitno napomenuti, jeste činjenica da ti moraš vratiti imovinu njihovim pravim vlasnicima i tvoje pokajanje neće biti valjano bez ovog uvjeta. Nije uslovljeno da ti moraš upoznati ljude sa tim da je to njihova ukradena imovina, posebno ako se plašiš da oni mogu podići prijavu protiv tebe na osnovu koje možeš biti pritvoren. Ono što je ovdje važno i bitno, jeste vraćanje imovine njihovim vlasnicima. To možeš učiniti na taj način što ćeš novac staviti u omot ili koverat, ili ćeš nekoga zadužiti da to dostavi vlasniku… ili ćeš upotrijebiti bilo koji drugi način da to sve sigurno stigne do odredišta. Državna imovina se mora vratiti državi, a privatna imovina njihovim vlasnicima. Ako precizno ne znaš tačnu vrijednost ukradene imovine, trebaš se potruditi da to odrediš i utvrdiš, dajući prednost predostrožnosti. Drugim riječima kazano, izdvojićeš toliko imetka da budeš siguran da si izvršio svoju obavezu. U slučaju da ne poznaješ vlasnike imovine, ti ćeš vrijednost imovine podijeliti kao sadaku u njihovo ime i to u korist bilo kog vida dobročinstva i milosrđa.
Muhammed Salih el-Munedždžid