Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Nije dozvoljeno nositi zapise, čak i ako sadrže ajete, zbog općenitosti riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko okači hamajliju, Allah mu nikad ne ispunio njegov cilj, a onaj ko nosi školjku, Allah ga nikad ne zaštitio od onoga od čega strahuje.“ Zabilježio ga je Imam Ahmed (17440); sahihom ga je ocijenio Šu'ajb el-Arna'ut u Tahkiku-l-Musned.
I rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko god nosi hamajliju počinio je širk (tj. izjednačio je nešto sa Allahom u onome što je samo Allahovo pravo).“ Zabilježili su ga Ahmed i Hakim; sahihom ga je ocijenio šejh Albani u Sahihu-l-Džami’, 6394.
Ako se hamajlija sastoji samo od Kur'anskih ajeta, ima razilaženje kod učenjaka o njenoj dozvoljenosti, ali najispravnije mišljenje je da i to nije dozvoljeno, zbog općenitog značenja dokaza, i da bi se zatvorili putevi koji vode u širk, jer to većinom uključuje da se omaložavaju ajeti, jer ljudi većinom spavaju noseći te hamajlije, ili ulaze u kupatilo sa njima itd.
Navodi se u Fetava el-Ledžneh ed-Da'imeh (1/212): „Učenjaci su jednoglasni po pitanju zabrane zapisa koji sadrže bilo šta mimo Kur'ana, ali se razilaze ako se sastoji samo od ajeta. Neki kažu da je dozvoljeno, a neki da nije. Mišljenje da to nije dozvoljeno je bliže ispravnom, zbog općenitog značenja hadisa i da bi se zatvorili putevi koji vode u širk.“
Pogledajte odgovore na pitanja pod brojevima 10543 i 20349.
Drugo:
Ako zapisi koje piše ovaj imam sadrže bilo kakav širk, kao što je traženje od bilo koga mimo Allaha,subhanehu ve te'ala, od džina ili meleka ili dobrih ljudi, ili je ovaj imam od ljudi koji rade širk, ili tvrdi da zna nešto od gajba (nevidljivog svijeta), nije dozvoljeno klanjati iza njega. Ali ako nema širka i on je muvehhid (tj. potvrđuje Allahovu jednoću), onda je dozvoljeno klanjati iza njega. Bilo kako bilo bitno je posavjetovati ga, jer su bilo kakvi zapisi zabranjeni, kao što smo naveli iznad.
Stalna komisija za fetve je upitana o obavljanju namaza iza osobe koja piše zapise ljudima, i oni su odgovorili: „Dozvoljeno je klanjati iza osobe koja piše zapise samo od Kur'ana i dova koje su propisane u islamu, ali ih ne bi trebao pisati jer ih nije dozvoljeno nositi. Ali ako zapisi sadrže širk, osoba ne treba klanjati iza onoga ko to piše i bitno mu je pojasniti da je to širk. Onaj ko ga treba posavjetovati je onaj ko je upoznat da on to radi.“ Fetava el-Ledžneh ed-Da'imeh, 3/65.
Šejh Salih el-Fevzan, rahimehullahu te'ala, je upitan o klanjaju iza osobe koja piše zapise, i on je odgovorio: „Što se tiče toga što ste spomenuli o pisanju zapisa, o zapisima se može više govoriti. Ako su ti zapisi sadrže riječi širka, dovu nekome mimo Allaha, subhanehu ve te'ala, i nepoznatim imenima, nije ih dozvoljeno pisati niti nositi, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, jer su oni širk. Osoba ne treba klanjati iza ove osobe (koja piše takve zapise). Ali ako se ovi zapisi sastoje samo od Kur'ana, dozvoljenih dova i dova prenesenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je ovo pitanje oko kojeg se učenjaci razilaze. Neki kažu da je ovo dozvoljeno, dok drugi kažu da nije, i stav da nije dozvoljeno je sigurniji, jer otvaranje vrata njihovom pisanju i nošenju je od sredstava koja mogu voditi do nošenja zabranjenih zapisa, i jer pisanje Kur'ana u vidu zapisa izlaže Kur'anS stvarima koje njemu ne dolikuju i mjestima gdje nije dozvoljeno unijeti Kur'an. Ali nema ništa sporno u klanjaju iza onoga ko piše ove zapise.
Da zaključimo: ako pisanje zapisa uključuje izraze širka, nepoznatih imena, dozivanje nekog mimo Allaha ili traženje pomoći od šejtana, stvorenja ili džina, ovi izrazi su širk, i onaj ko ih piše ili nosi, znajući šta sadrže, je mušrik. Ali ako su sačinjeni od Plemenitog Kur'ana, sigurnije je da se i oni ne koriste i da se ostave.“ El-Munteka min Fetava el-Fevzan
Šejh Ibn Baz, rahimehullahu te'ala, je upitan: „Da li je dozvoljeno klanjati iza imama koji je sihirbaz i varalica, znajući da neki od njih znaju učiti Kur'an veoma dobro? Molim vas da nas posavjetujete, Allah vas nagradio.“
On je odgovorio:
„Ako je imam varalica i tvrdi zna gajb (nevidljivi svijet) ili slijedi mitove u radi loša djela, nije dozvoljeno izabrati ga za imama ili klanjati iza njega, jer onaj ko tvrdi da ima znanje o gajbu je nevjernik – molimo Allaha da nas sačuva od toga. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: ‘Reci: ‘Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna gajb.”“ (Prijevod značenja En-Neml, 65) Isto se odnosi na sihirbaza; na njega se odnosi isti propis kufra, jer je Allaha, subhanehu  ve te'ala, rekao: „I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” (Prijevod značenja El-Bekare, 102)
Ali ako radi neke grijehe ali ne radi djela koja izvode iz vjere kao što je sihr, ili da tvrdi da ima znanje o gajbu, onda je namaz iza njega ispravan, iako je bolje potražiti nekog drugog koji je boljeg ahlaka i koji je pobožniji, da bi se sačuvala vjera kod ljudi i da bi se izbjeglo suprostavljanje onim učenjacima koji kažu da nije dozvoljeno klanjati iza takvog. Griješnici ne trebaju biti imami, ali ako su već imami, dozvoljeno je klanjati iza njih, jer ljudi mogu biti iskušani njima, i može postati neophodno klanjati iza njih. Ali u slučaju onoga koji doziva bilo šta mimo Allaha, ili koji traži pomoć od mrtvih, ne treba se klanjati iza takvog, jer čineći ova djela on postaje nevjernik, jer su to djela mušrika protiv kojih je se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, borio u Mekki i na drugim mjestima. Molimo Allaha da popravi stanje muslimana, da ih blagoslovi razumijevanjem njihove vjere, i da nad njima pretpostavi najboljeg od njih, a on je Onaj koji sve čuje, Koji je blizu.“ Medžmu'u Fetava Ibn Baz, 9/287.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/104111
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Nije dozvoljeno pozdravljati ili čestitati nevjernicima povodom Božića, Nove godine ili bilo kojeg drugog njihovog praznika, i nije dozvoljeno odgovoriti kada nas pozdrave povodom tog praznika, jer to nisu praznici koji su propisani u našoj vjeri, a uzvraćanje na njihov pozdrav je potvrđivanje i opravdavanje njih.
Šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je upitan o propisu pozdravljanja (čestitanja) nevjernika povodom Božića i o tome kako mi trebamo odgovoriti ako oni nama čestitaju povodom toga. I da li je dozvoljeno ići na zabave koji oni organizuju povodom toga?
Da li je osoba griješna ako nešto od ova uradi bez posebne namjere, osim da bude uljudan, ili zbog stida ili sramote ili nekog drugog razloga? Da li ih je dozvoljeno oponašati u tome?
On je odgovorio:
„Pozdravljanje nevjernika povodom Božića ili bilo kojeg drugog njihovog praznika je zabranjeno prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, kao što je to naveo Ibn Kajjim u svojoj knjizi Ahkam Ehli-z-Zimmeh, gdje je rekao:
‘Čestitanje nevjernicima povodom Božića ili bilo kojeg od njihovih vjerskih praznika je zabranjeno prema idžma’-u (konsenzusu) islamskih učenjaka, kao što je čestitanje njima na njihovim praznicima i kada poste riječima ‘Sretan van praznik’ ili ‘Ugodan vam praznik bio’, i tako dalje. Ako je se onaj ko ovo kaže spasio od kufra, i dalje je zabranjeno. To je kao da čestitaš nekome što pada na sedždu krstu, ili čak gore od toga. To je ogroman grijeh kao da čestitaš nekome što pije vino, ili što je ubio nekoga, ili što je počinio blud, i tako dalje. Mnogo od onih koji ne poštuju svoju vjeru upadaju u ovu grešku; ne shvaćaju ozbiljnost onoga što rade. Ko god čestita nekome za praktikovanje novotarija ili kufra izlaže sebe Allahovoj srdžbi.’
Čestitanje nevjernicima na njihovim vjerskim praznicima je zabranjeno do te mjere kako je opisao Ibn Kajjim jer to podrazumijeva da je osoba zadovoljna s tim i da odobrava njihove nevjerničke rituale, čak i ako to osoba ne uzme sebi. Ali musliman ne smije uzimati nevjerničke rituale ili nekome čestitati njihovim povodom, jer to Allah ne prihvata ništa od toga nikako, kao što kaže, subhanehu ve te'ala:
‘Ako vi budete nevjerovali – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan ako su robovi Njegovi nevjernici, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni (vjerovajući).’ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 7)
‘… Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ (Prijevod značenja El-Mā'ide, 3)
Tako da je čestitanje njima zabranjeno, bilo da se radi o kolegama na poslu ili nečemu drugom.
Ako nam čestitaju povodom njihovih praznika, ne trebamo odgovoriti, jer to nisu naši praznici, i jer su ti praznici neprihvatljivi kod Allaha. Ovi praznici su novotarije u njihovoj vjeri, a čak i oni koji su možda propisani u prijašnjim vjerama derogirani su islamom, sa kojim je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svim ljudima. Allah kaže:
‘A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.’ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 85)
Zabranjeno je muslimanima da prihvataju pozive na takve događaje, jer je ovo gore od čestitanja jer ovo uključuje i sudjelovanje u njihovim proslavama.
Isto tako, muslimanima je zabranjeno da oponašaju nevjernike time što će imati zabave tim prilikama, ili da razmjenjuju poklone, ili da daju slatkiše ili hranu, ili da uzmu slobodno sa posla, itd., jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god oponaša neki narod on je od njih.’ Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje je rekao u svojoj knjizi Iktida'u-s-Sirati-l-Mustekim Muhalifeh Ahsabu-l-Džehim: ‘Oponašanje njih u neki od njihovih izmišljenih praznika podrazumijeva da je osoba zadovoljna sa njihovim pogrešni vjerovanjima i djelima, i daje im nadu da će možda moći zavesti i poniziti slabe.'“ Medžmu'u-l-Fetava eš-Šejh ibn ‘Usejmin, 3/44.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/69811
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Allah, dželle šanuhu, nam je pojasnio put d’ave i kakav treba biti daija. “Reci: ‘Ovo je moj put. Ja i oni koji me slijede pozivamo u njega sa znanjem (uvjerenjem).” (Jusuf, 108.)
Onaj koji poziva u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru mora imati znanje o onome u šta poziva i šta zabranjuje, kako se ne bi dogodilo da o Allahovoj, subhanehu ve te’ala, vjeri govori bez znanja. Također, obavezan je očistiti svoj nijet od svih primjesa i pozivati u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru sa ciljem popravljanja ljudi i zadobivanja Allahove, subhanehu ve te’ala, nagrade i oprosta, a ne sa ciljem propagiranja vlastitog mezheba (ideje ili pravca) ili nečijih mišljenja. Uzvišeni Allah u drugom ajetu kaže: “Pozivaj na put tvoga Gospodara sa mudrošću (hikmetom) lijepim savjetom i sa njima na najljepši način raspravljaj.” (En – Nahl, 125.)
U ovom ajetu se pojašnjava da d’ava treba biti popraćena hikmetom (mudrošću), znanjem i da se od čovjeka ne čuje ništa drugo do: “Rekao je Allah, … , rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem …” Islamsko znanje se nekada naziva hikmetom – mudrošću zbog toga što udaljava čovjeka od neistine i pomaže u slijeđenju istine. Podučavanje treba biti popraćeno lijepim savjetom (opomenom) ako se za tim ukaže potreba. Ima ljudi kojima je dovoljno pojasniti istinu i doći sa dokazima da bi krenuo Pravim putem. Razlog tome je njihovo traganje za istinom i njeno prihvatanje kada god im se ponudi.
S druge strane, imamo ljude koji su neodlučni i imaju jedan vid antipatije prema onome u što se pozivaju. Daija treba koristiti savjet i podsjećati na Allahovu, subhanehu ve te’ala, veličinu onda kada se za tim ukaže potreba kao što je slučaj sa pozivanjem neznalica, nemarnih i popustljivih osoba ne bi li ih zadovoljio i naveo na čvrsto pridržavanje vjere. Može se desiti da kod osobe koju daija poziva, postoje neke nejasnoće po određenom pitanju, te se počne raspravljati sa njim u želji da otkloni te nejasnoće. U tom slučaju daija je obavezan da mu pojasni istinu sa svim njenim dokazima i da sa njim na najljepši način raspravi, kako bi čvrstim šerijatskim dokazima razbio nejasnoće koje on ima. Koristit će lijep govor, metode i blagost, a nikako strogoću i žestinu koje bi dotične mogle samo još više udaljiti od Pravog puta i učiniti da ustraje na neistini. Allah, dželle šanuhu kaže: “Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si kojim slučajem osoran i grub, razbježali bi se od tebe.” (Ali – ‘Imran, 159.)
Objavio je Musau i Harunu, ‘alejhima selam, kada  ih je poslao faraonu: “Recite mu blage riječi ne bi li se povratio i Allaha pobojao.” (Taha, 44.)
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: “Blagost je ukras svakoj stvari, a stvar koja nema blagosti manjkava je i ružna.” (Muslim, poglavlje: “Dobročinstvo i rodbinske veze”, 2594.   Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi, 2/240)
ŠEJH IBN BAZ

Postojanje ovih džema’ata nosi sa sobom veliko dobro za muslimane, samo onda kada njihovi pripadnici budu pozivali na Pravi put sa jasnim dokazima, potpomogali se, savjetovali jedni druge, govorili o pozitivnim stvarima, a ne da se prepiru.  Nema smetnje da postoje džema’ati koji pozivaju u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru i u sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Savjetujem omladinu ovih džema’ata da traže put istine, da pitaju učenjake o nejasnim stvarima i da se potpomažu drugim džema’atima u stvarima koje će koristiti muslimanima, a sve to šerijatskim dokazima, a ne žestinom i ismijavanjem muslimana.
Treba što više koristiti lijepu riječ i metod, uzeti ispravne prethodnike (selef) za uzor, a istinu za dokaz i pridavati veliku pažnju ispravnoj akidi, koju je imao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, radijallahu anhum. (Šejh Ibn Baz, “El – buhus”, 32, str. 119.)
ŠEJH IBN BAZ

Nije dužnost ustati kada neko dolazi, nego je to lijep postupak. Ustati u susret nekome da bi se rukovali i poselamili, naročito ako to čini ukućanin (kome se dolazi) ili osoba koja se uvažava, je plemenito svojstvo. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ustao Fatimi, radijallahu anha, kao što bi ona njemu ustala. (Ebu Davud, poglavlje: “Etika”, 5217. i Tirmizi, poglavlje: “Vreline”, 3871.) Također su ashabi ustajali, nakon naredbe Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Sa’du b. Mu’azu, kada je došao da presudi Benu Kurejzi. (Buharija, poglavlje: “Džihad”, 3043. i Muslim, poglavlje: “Džihad”, 1768.) Talha b. Ubejdullah je ustao kada je ušao Ka’b b. Malik, nakon što mu je Allah, subhanehu ve te’ala, oprostio. Rukovao se s njim, čestitao mu i opet sjeo. (Buharija, poglavlje: “Pohodi”, 4418. i Muslim, poglavlje: “Pokajanje”, 2769.) Nije ispravno ustati nekome zbog veličanja. Učenjaci ustajanje dijele na tri vrste:
1. Ustati nekome dok on sjedi veličajući i hvaleći ga, na način na koji to čine nevjernici prema svojim vladarima i velikanima, kako stoji u hadisima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ovakav način nije dozvoljen i zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio ashabima da sjednu kada im je klanjao sjedeći. (Buharija, poglavlje: “Ezan”, 679. i Muslim, poglavlje: “Namazi”, 411. Hadis prenosi Enes, radijallahu anhu.) Naredio im je da klanjaju za njim sjedeći: ”Samo što me niste počeli veličati, kao što stranci (nevjernici) veličaju svoje vođe.” (Muslim, poglavlje: “Namaz”, 413. Hadis prenosi Džabir, radijallahu anhu.)
2. Ustati nekome kada ulazi ili izlazi s ciljem veličanja. U najmanju ruku za ovo možemo reći da je mekruh (pokuđeno). Ashabi nisu ustajali Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada bi došao među njih, znajući da on to prezire.
3. Ustati pridošlom u susret da bi se poselamili, rukovali ili da bi mu izrazio dobrodošlicu i pokazao gdje će sjesti ili mu pak ustupio mjesto. Ovo je dozvoljeno i spada u sunnet, kao što je prije pojašnjeno. (Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi, 4/304.)
ŠEJH IBN BAZ